Priče iz starog Mostara...

Trka krave i konja u Mostaru

U sarajevskim dnevnim novinama ”Jugoslovenski list” (izlazile od 1918. do 1941.), njihov dopisnik iz Mostara Omer H. Sefić (potpisivao se sa O.H.S.), objavio je u dvanaest nastavaka u periodu od 18.04.do 09.05.1930. godine razgovore iz prošlosti našega grada sa starim Mostarcem Jeftanom Milišićem (1859-1935). Milišićeva pričanja obiluju nizom zanimljivosti iz prošlosti našega grada o kojima je on slušao i kojima je bio suvremenik, pa ih čitaocima ”Mosta” donosimo u cijelosti. (S.Š.)

Iz teksta »Stari Mostar« Omera Sefića, objavljeno u časopisu Most, broj 139, (50 nova serija)

http://www.most.ba/050/084.htm

Ovdje u Mostaru živio je jedan musliman, dosta bogat čovjek, koji se je pravilno zvao Avdaga Duvnjak, a prozvat je bećarom pošto se kao mladić nije oženio, jer je imao dvije-tri starije sestre, pa je očekivao da se one udaju i da se tada on oženi, i zato ga je svijet prozvao bećarom. Jednoga dana Avdaga je kupio u Županjcu (Duvnu) na pazaru jednoga dobroga konja i doveo ga u Mostar. Iza nekoliko dana, svaki skoro dan, projahivao bi kroz Mostar na konju. U susjedstvu Avdaginu živio je Husein majstor Nakić koji je bio ekmekčija po zanatu i imao je svoju vlastitu ekmekčinicu, kuću i dva-tri kmeta i tako nije ni od koga zavisio da kome šta komplimentira. Običaj su imali obadva uvečer doći na Carinu na Hakalov salaš i tu piti kahvu i sijeliti sa drugim komšijama.
Za nekoliko večeri na tome se sijelu nije ni o čemu drugom govorilo, samo o Avdaginu konju. Čak su neki primjećivali da ni Ali-paša nema onakoga konja u svojoj štali, kakav je njegov. I to su bili oni koje je on čašćavao kahvom, što mu hvale konja. Najposlije je više dotužila tolika hvala konja, ali je svak ipak šutio za nekoliko večeri. Isti je, spomenuti Nakić, imao jednu kravu junicu kod kuće koju je gojio i došao je na tu zamisao da Avdagu izazove sa junicom.
Kad je jednu večer došao pred salaš, već je zatekao opet govor o konju. Na to je on upitao Avdagu: ”Avdaga, brate, je li to taj konj što se hvali, što no ti danas na njemu projaha?” Avdaga mu je odgovorio da jest. Nakić je na to njemu primijetio: ”E, brate, ako je onaj, vallahi će mu uteći moja krava, od Zaličkog harema dovle!” Avdaga je na to planuo i rekao: ”S kim se ti sprdaš, kako će krava uteći onakome konju?”, a Nakić mu je na to odgovorio: ”Ako ne uteče, evo moja krava!” I tu su si oba dali ruke, jedan drugom dali tvrdu riječ da neće prevariti i da trka sutradan bude ujutro. I tu su se razišli i otišli svojim kućama.
Kad je Nakić došao kući, imao je kod kuće jednu praznu suhu silnu mješinu i jedno dva aršina konopa te jednim krajem konopa sveže od mješine grlić i odnese mješinu u Zalik i prebaci je u harem preko zida. I vrati se kući. Sutradan povede junicu, a Avdaga povede konja.

Kada se čulo u Mostaru da će se trkati krava i konj, sleglo se je hiljadu duša da vidi to čudo kako će se trkati krava i konj. Pošto Avdaga nije bio dobar binedžlija, on je našao jednoga ciganina, zvanog Pilića, da mu jaše na konju. Nakić je posmatrao šta Avdaga sa Pilićem radi. Šutio je i nije ništa govorio, samo je prešao u harem Zališki i uzeo svoju onu mješinu i počeo je vezati kravi za rep. Avdaga mu je na to rekao: ”Šta ćeš to?”, a Nakić mu je odgovorio: ”U tebe je binedžlija Pilić, a ja na kravi jahati neću, ovo je njezin binedžlija, jer ljudi na kravama ne jašu i, dragi aga, ako ovako kabuliš, dobro i jeste”. Avdaga je ukabulio da Nakić sveže kravi mješinu mjesto binedžlije. Tada su Avdagini prijatelji preparali preko puta jednu crtu da dođu i kravlje i konjske noge do te crte. Kada su to svršili, onda su zavikali: ”Ha”, da se poteku. Pilić je obo konja bakračlijom, a Avdaga klepnuo kravu po sapima rukom, krava se je plahnula od mješine i letila kao pomamna, a i konj se je poplašio od mješine, pa je svrnuo na desno Neretvi. Ciganin je sa njega pao i iščašio ruku, a krava je prva došla na biljeg na Carinu. Konja su Avdagini prijatelji uhvatili i odveli ga kući a pod istijem salašom tu je nastala rasprava izmedu Avdaginih i Nakićevih prijatelja.
Nakićevi su prijatelji zahtijevali da Avdaga da konja kako je ugovoreno, a Avdagini su prijatelji govorili da nije pravo, jer se je konj od mješine preplašio, i na kraju je došlo do toga zaključka da dade Avdaga Nakiću 200 groša. Avdaga u svojoj ljutini nije ni vodio računa o konju, da li mu je uhvaćen ili nije. I kada je došao kući, jedna mu je sestra rekla: ”Avdaga,brate, vas ti je konj doveden u znoju, pokri ga da ne ozebe, eno ga u aharu.” Avdaga je odgovorio: ”Ah, zar je doveden, vjeru mu njegovu”. Unišao je u odaju, uzeo malu pušku i opalio je konju u glavu, tako ga ubio i zavikao: ”Kad ti more uteći krava, ti nisi za dunjaluka!”

.