29.05.2014.
Mostar 1914. godine - Slike grada prije 100 godina (3)
Mostar 1914.
godine
Slike grada Mostara prije 100 godina (3)
U
svijetu će ove godine biti obilježena stota godišnjica od početka Prvog
svjetskog rata. U četiri nastavka prikazaćemo neke slike grada Mostara od prije
100 godina.
Mostar je u predvečerje svjetske katastrofe, s početka
dvadesetog vijeka, već dugo imao uređen poštanski saobraćaj. Vojna pošta,
izgrađena je odmah nakon dolaska Austrougarske, 1878. godine, na Mejdanu,
povezivala je Mostar sa svijetom, i telefonski i telegrafom, koga je Mostar uveo
među prvima na Balkanu. Novoizgrađena pošta u Srednjoj ulici bila je otvorena
1913. godine.
Grad Mostar je i toga vremena bio mjesto koje se rado posjećivalo. Gosti i posjetioci su mogli naći ugodan smještaj u jednom od tri postojeća hotela. Hotel Neretva, izgrađen 1892. godine, za ono vrijeme i po izgledu, i po ugođaju, i po usluzi, bio je na evropskom nivou. Pored hotela Neretva, gosti su mogli odsjesti i u hotelu Bristol izgrađenom 1906. godine, ili u hotelu Orijent na Mejdanu, koji je, u stvari, bio jedini još sačuvani han u Mostaru, a i u prošlosti je nosio ime „Orijent“. Sve do izgradnje hotel Neretve, to je bio jedini hotel u Mostaru.
Među brojnim gostima grada Mostara toga vremena, bili su oni koji su dolazili u posjetu svojim sinovima, braći, muževima - vojnicima. Naime, Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je tada zabilježen veliki priliv administracije i poslovnih ljudi. Posebno obilježje gradu Mostaru toga vremena davala je vojska. Vojnici iz svih dijelova carevine i kraljevstva, bili su smješteni u vojnim logorima, sjevernom, južnom i zapadnom, a komanda je bila u nekadašnjem Konaku. U slobodno vrijeme, vojnici bi „okupirali” grad. O tim vojnicima svjedoče brojne fotografije sačuvane po arhivima, kao i poštanske razglednice, sačuvane u takozvanoj „feld“ pošti (vojnoj pošti) iz toga vremena, s najrazličitijim adresama, počevši od Austrije, preko Mađarske, pa sve do Češke i Slovačke.
Mostar je te 1914. godine imao i kino, od prvog u podrumu hotela Bristol, do kina Urania u Srednjoj ulici. U austrougarskom periodu, Mostar je imao intenzivan kulturni život, koji se odvijao u raznim udruženjima i društvima s nacionalnim predznakom, a pjevačka, naučna, kulturna i dobrotvorna društva imali su i stranci, koji su toga vremena živjeli u Mostaru. U to vrijeme, posebno jaka je bila izdavačka djelatnost, publikovano je preko 550 knjiga i sadržaja, uz 21 periodično izdanje, novina, listova i časopisa, a radilo je i šest štamparija. Grad je bio centar okupljanja književnika, umjetnika i kulturnih i javnih radnika.
Posebna pažnja gradonačelnika i gradske uprave toga vremena posvećivana je zdravstvu. Otvorena je Bolnica, a u Mostarsku bolnicu su pristizali ljekari koji su studije medicine završavali u Beču, Pešti ili Pragu. Civilna bolnica je od 1878. godine radila u kući na Mejdanu, sve dok austrougarska uprava 1886. godine nije počela graditi opštinsku bolnicu, osnovanu 1888. godine, a imala je 65 bolničkih kreveta. Pri Fabrici duhana je 1886. godine formiran prvi bolesnički i potporni fond, koji je bio preteča kasnijeg zdravstvenog osiguranja.
Od 1909. godine. na čelu grada je bio gradonačelnik Mujaga Komadina. On je imao posebne odnose s carem i kraljem KuK, Franjom Josipom I. Bio je poželjan gost na dvoru u Schönbrunu, a car Franjo Josip je 3. juna 1910. godine uzvratio posjetu Mostaru. Dakle, opet taj sudbonosni datum, 3.juni.
Jednim dijelom, zbog vojnih položaja, drugim dijelom zbog strateške važnosti položaja grada Mostara za carevinu, Mostar je bio destinacija kojoj su članovi dvora često dolazili u pohode. U Mostaru je u dva navrata boravio princ Rudolph i njegova supruga, princeza Stephanie. Bili su dobrotvori mnogih objekata, a Mostar im se odužio davanjem imena trgu na Mejdanu, koji se u vrijeme KuK zvao Rudolph Platz, a šetalište od Gimnazije do Balinovca zvalo se Stephanie Alee.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Grad Mostar je i toga vremena bio mjesto koje se rado posjećivalo. Gosti i posjetioci su mogli naći ugodan smještaj u jednom od tri postojeća hotela. Hotel Neretva, izgrađen 1892. godine, za ono vrijeme i po izgledu, i po ugođaju, i po usluzi, bio je na evropskom nivou. Pored hotela Neretva, gosti su mogli odsjesti i u hotelu Bristol izgrađenom 1906. godine, ili u hotelu Orijent na Mejdanu, koji je, u stvari, bio jedini još sačuvani han u Mostaru, a i u prošlosti je nosio ime „Orijent“. Sve do izgradnje hotel Neretve, to je bio jedini hotel u Mostaru.
Među brojnim gostima grada Mostara toga vremena, bili su oni koji su dolazili u posjetu svojim sinovima, braći, muževima - vojnicima. Naime, Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je tada zabilježen veliki priliv administracije i poslovnih ljudi. Posebno obilježje gradu Mostaru toga vremena davala je vojska. Vojnici iz svih dijelova carevine i kraljevstva, bili su smješteni u vojnim logorima, sjevernom, južnom i zapadnom, a komanda je bila u nekadašnjem Konaku. U slobodno vrijeme, vojnici bi „okupirali” grad. O tim vojnicima svjedoče brojne fotografije sačuvane po arhivima, kao i poštanske razglednice, sačuvane u takozvanoj „feld“ pošti (vojnoj pošti) iz toga vremena, s najrazličitijim adresama, počevši od Austrije, preko Mađarske, pa sve do Češke i Slovačke.
Mostar je te 1914. godine imao i kino, od prvog u podrumu hotela Bristol, do kina Urania u Srednjoj ulici. U austrougarskom periodu, Mostar je imao intenzivan kulturni život, koji se odvijao u raznim udruženjima i društvima s nacionalnim predznakom, a pjevačka, naučna, kulturna i dobrotvorna društva imali su i stranci, koji su toga vremena živjeli u Mostaru. U to vrijeme, posebno jaka je bila izdavačka djelatnost, publikovano je preko 550 knjiga i sadržaja, uz 21 periodično izdanje, novina, listova i časopisa, a radilo je i šest štamparija. Grad je bio centar okupljanja književnika, umjetnika i kulturnih i javnih radnika.
Posebna pažnja gradonačelnika i gradske uprave toga vremena posvećivana je zdravstvu. Otvorena je Bolnica, a u Mostarsku bolnicu su pristizali ljekari koji su studije medicine završavali u Beču, Pešti ili Pragu. Civilna bolnica je od 1878. godine radila u kući na Mejdanu, sve dok austrougarska uprava 1886. godine nije počela graditi opštinsku bolnicu, osnovanu 1888. godine, a imala je 65 bolničkih kreveta. Pri Fabrici duhana je 1886. godine formiran prvi bolesnički i potporni fond, koji je bio preteča kasnijeg zdravstvenog osiguranja.
Od 1909. godine. na čelu grada je bio gradonačelnik Mujaga Komadina. On je imao posebne odnose s carem i kraljem KuK, Franjom Josipom I. Bio je poželjan gost na dvoru u Schönbrunu, a car Franjo Josip je 3. juna 1910. godine uzvratio posjetu Mostaru. Dakle, opet taj sudbonosni datum, 3.juni.
Jednim dijelom, zbog vojnih položaja, drugim dijelom zbog strateške važnosti položaja grada Mostara za carevinu, Mostar je bio destinacija kojoj su članovi dvora često dolazili u pohode. U Mostaru je u dva navrata boravio princ Rudolph i njegova supruga, princeza Stephanie. Bili su dobrotvori mnogih objekata, a Mostar im se odužio davanjem imena trgu na Mejdanu, koji se u vrijeme KuK zvao Rudolph Platz, a šetalište od Gimnazije do Balinovca zvalo se Stephanie Alee.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
28.05.2014.
Košćela u Fejićevoj - kraj maja 2014.
Mlada košćela je zasađena 1. aprila 2014.
Stanje 28. maja 2014!
Upitno???
Stanje 28. maja 2014!
Upitno???
fotos: Ismail Braco
Čampara 270415
25.05.2014.
Sretan nam Dan mladosti...
...25. maj...
...Winetou i Ntscho Tschi...njegova sestra..
...Winetou i Ntscho Tschi...njegova sestra..
Wonetou i
Apanatschi
uz muzičku
ilustraciju: O, mladosti - Arsen:
25.05.2014.
Sa Old postcards of Bosnia
objavljeno na facebooku 240514
MOSTAR na granici sjećanja
U ovom albumu možete vidjeti slike Mostara,
sakupljene na blogu http://memorylimit.blogger.ba/ - Mostar
na granici sjećanja. Zahvaljujemo trojcu autora ovog bloga Čampara/ Vrančić/
Špago što su nam ustupili fotografije. Istovremeno im čestitamo na izvrsnom
blogu i preporučujemo ga svojim članovima, ljubiteljima lijepih fotografija i
dobrog štiva. Lijep pozdrav!
Zahvaljujemo.
Lajk za stranicu Old postcards of
bosnia:
24.05.2014.
Kultura sjećanja - finale Kupa 1981.
Finale kupa
maršala Tita 24 maja 1981
FK Velež - FK Željezničar (Kup maršala Tita)
Finale kupa maršala Tita, Beograd, 24. maj 1981. Stadion JNA
Veležu je ovo bilo drugo finale (prvo je bilo daleke 1958.,
treće 1986.) i prvi trofej, dok je "Želji" ovo bilo jedino finale kupa. Velež je
do završne borbe stigao eliminisaši banjalučki Borac (3:2), Sutjesku službenim
rezultatom, Bregalnicu (2:0) i Budućnost (2:1), dok su se Sarajlije do finala
probile preko Rudara iz Velenja (2:1), Slobode iz Titovog Užica (1:0), niškog
Radničkog i Partizana. Finale je bilo uzbudljivo. Željezničar je poveo iz
penala,Halilhodžić je preokrenuo, Baždarević iz novog penala izjednačio, da bi
Okuka deset minuta prije kraja donio trofej Veležu.
Velež - Željezničar 3:2 (0:1)
Gledalaca: 40.000
Sudija: Vlajić (Beograd)
Strijelci: 0:1 - Baždarević (36 pen), 1:1 - Halilhodžić (55), 2:1 - Halilhodžić (58), 2:2 - Baždarević (62 pen), 3:2 - Okuka (80)
Velež: E.Marić, Kalajdžić, Mićić (Vukoje), Ledić, Matijević, Djurasović, Okuka, B.Slišković, Halilhodžić, Medjedović, Skočajić.
Trener: Miloš Milutinović
Željezničar: Njeguš, Berjan, Komšic, Lušić, Saračević, Čilić, Bahtić, Odović (Vlaški), R.Paprica, Baždarević, Nikić (Grabo).
Trener: Ivan Osim
(historija.ba)
22.05.2014.
Mostar 1914. godine - Slike grada prije 100 godina (2)
Mostar 1914.
godine
Slike grada prije 100 godina (2)
U
svijetu će ove godine biti obilježena stota godišnjica od početka Prvog
svjetskog rata. U četiri nastavka prikazaćemo neke slike grada Mostara od prije
100 godina. (nastavak)
Gradsko kupatilo, ili banja, kako se u Mostaru taj objekat
zove i dan danas, toga dana, 3. juna 1914. godine predat je narodu na upotrebu,
dakle samo dvadeset pet dana prije kobnog atentata u Sarajevu. Da sudbina bude u
stilu romana, pobrinulo se i gradsko vijeće grada Mostara, imenujući ovo zdanje
imenom prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Dok su hiljade grla klicale i
uzvikivale carevo i prestolonasljednikovo ime, i dok je gradonačelnik Mujaga
Komadina priželjkivao dug život caru i prestolonasljedniku, nitko tada od
prisutnih nije slutio koban slijed događanja. Silan svijet je dosezao sve do
sredine mosta, oduševljeno je pozdravljao svaku rečenicu gradonačelnika. Most
preko Neretve, tada još pod imenom „Franz Joseph Brücke” bio je izgrađen 1882.
godine, a temeljito rekonstruisan 1888. godine, bio je toga dana zatvoren za sav
saobraćaj.
Na desnoj obali Neretve, odmah preko mosta, oko ulice Ričina, već je postojao čitav niz stambeno poslovnih objekata, sve do rampe i željezničke pruge, i u produžetku šetališta, preko Rondoa, novog gradskog trga, završenog 1902. godine. Sa obje strane ovog šetališta napravljen je čitav niz vila uglednih građana Mostara onoga vremena.
Na glavnoj ulica, od Šarića do Carinskog harema, nalazio se čitav niz stambeno poslovnih objekata. Svi putevi kroz Mostar do toga vremena vodili su u pravcu sjever - jug, a kroz Mostar, Glavnom i Srednjom ulicom. Centar gradskih zbivanja bio je oko Velike tepe na Glavnoj ulici, poviše stepenica koje su vodile ka Starom Mostu i Kujundžiluku.
Izgradnjom dva mosta, do toga vremena, zaokruživanjem kompleksa Musale, izgradnjom pruge i željezničke stanice, grad se sve više otvarao prema desnoj obali Neretve.
Željeznički saobraćaj odvijao se i prema jugu i prema sjeveru. Sa stanice Mostar vozovi prema jugu vozili su od 1885. godine, do Metkovića, a za Sarajevo, i dalje za čitav svijet, od 1891. godine. Na mostarskoj željezničkoj stanici susretali su se vozovi iz Sarajeva, Dubrovnika i Podgorice.
Kroz grad je 1882. godine već bila završena saobraćajnica od velike Gimnazije do Balinovca. Mreža novoizgrađenih cestovnih saobraćajnica je povezivala Mostar i sa jugom i sa sjeverom. Godinu dana prije, 1913., izgrađen je u Rodoču i aerodrom – jedan od tada rijetkih na Balkanu.
Ljudi su bili ushićeni silnim razvojem, i izgradnjom koja je zadesila njihov grad.
Mostar je dvije godine prije početka Prvog svjetskog rata uveo električnu centralu, „Munjaru“ - kako Mostarci odmah prozvaše ovo zdanje i gradom razveo javnu rasvjetu. Još nije bilo zaboravljeno svečano otvaranje Lučkog, ili mosta Mujage Komadine, tačno na isti dan, ali samo godinu dana ranije - 3.6.1913. godine.
Od privrednih objekata, u pogonu je bio Rudnik mrkog uglja, Fabrika duhana je proizvodila cigarete još od 1880. godine, a u samom gradu radili su pogoni stolarije, fabrika sapuna – „safunjara“ od 1912. godine, fabrika pekmeza – „pekmezara“, pivara, i uz nju tvornica leda, popularno nazivana „ledara“, vinogradarska stanica od 1888. godine. Na području Mostara postojalo je osam vinarskih podruma, čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni na domaćem i stranom tržištu.
U ovom periodu evidentan je značajniji priliv sitnih obrtnika, trgovaca i ugostitelja iz cijele Monarhije. Prvi precizniji podaci o broju zanatlija potiču iz 1904. godine, kada je u Mostaru bilo registrirano 977 samo¬stalnih obrtnika. Otvaranje prostora za plasman roba s područja Monarhije dalo je snažan impuls razvoju trgovine zasnovane na modernim evropskim standardima, tako da je toga vremena na području Mostara djelovalo nekoliko veoma uspješnih trgovačkih firmi. Iz Mostara su se još prije 1882. godine u svijet zaputile kutije cigareta sa odličnom prođom na tržištu, a zvale su se Damen, Bosna, Hercegovina i Orient.
Pogoni industrije su pravljeni u blizini željezničke pruge, a pošto je toga vremena to područje bilo van naseljenog dijela grada, bilo je to ujedno i prva industrijska zona grada Mostara. Mnogo ljudi je onog vremena našlo zaposlenje na željeznici, koja je davala velike mogućnosti i školovanja i napredovanja u službi, uz vrlo pristojne plaće. Ko je u to doba hodao u željezničkoj uniformi, bio je i viđen i poštovan. Preteča metalne industrije u Mostaru je bila Željeznička radionica za popravak lokomotiva i vagona, još od 1884. godine.
Posebnu sliku gradu davale su brojne škole. Velika gimnazija je počela sa radom 1893. godine, a u novoizgrađenoj zgradi, gdje je i danas nalazi, uselila je 1898. godine. U Mostaru su od 1903. godine postojale i Viša djevojačka škola i zanatska škola. Zanatska škola je bila na mjestu sadašnje Industrijske škole ili nekadašnjeg ŠUP-a. Od 1893. godine Mostar je već imao Trgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije, na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama i privatna njemačka škola u Brankovcu. U Mostaru je radila i učiteljska škola (preparandija), ali i Voćarsko-vinogradarska škola. Sve ove škole imale su za ono vrijeme moderne nastavne programe. U to vrijeme u Mostaru su radile čak i dvije privatne osnovne škole, za djecu doseljenih stranih državljana, u kojima se nastava održavala na njemačkom, odnosno mađarskom jeziku.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Na desnoj obali Neretve, odmah preko mosta, oko ulice Ričina, već je postojao čitav niz stambeno poslovnih objekata, sve do rampe i željezničke pruge, i u produžetku šetališta, preko Rondoa, novog gradskog trga, završenog 1902. godine. Sa obje strane ovog šetališta napravljen je čitav niz vila uglednih građana Mostara onoga vremena.
Na glavnoj ulica, od Šarića do Carinskog harema, nalazio se čitav niz stambeno poslovnih objekata. Svi putevi kroz Mostar do toga vremena vodili su u pravcu sjever - jug, a kroz Mostar, Glavnom i Srednjom ulicom. Centar gradskih zbivanja bio je oko Velike tepe na Glavnoj ulici, poviše stepenica koje su vodile ka Starom Mostu i Kujundžiluku.
Izgradnjom dva mosta, do toga vremena, zaokruživanjem kompleksa Musale, izgradnjom pruge i željezničke stanice, grad se sve više otvarao prema desnoj obali Neretve.
Željeznički saobraćaj odvijao se i prema jugu i prema sjeveru. Sa stanice Mostar vozovi prema jugu vozili su od 1885. godine, do Metkovića, a za Sarajevo, i dalje za čitav svijet, od 1891. godine. Na mostarskoj željezničkoj stanici susretali su se vozovi iz Sarajeva, Dubrovnika i Podgorice.
Kroz grad je 1882. godine već bila završena saobraćajnica od velike Gimnazije do Balinovca. Mreža novoizgrađenih cestovnih saobraćajnica je povezivala Mostar i sa jugom i sa sjeverom. Godinu dana prije, 1913., izgrađen je u Rodoču i aerodrom – jedan od tada rijetkih na Balkanu.
Ljudi su bili ushićeni silnim razvojem, i izgradnjom koja je zadesila njihov grad.
Mostar je dvije godine prije početka Prvog svjetskog rata uveo električnu centralu, „Munjaru“ - kako Mostarci odmah prozvaše ovo zdanje i gradom razveo javnu rasvjetu. Još nije bilo zaboravljeno svečano otvaranje Lučkog, ili mosta Mujage Komadine, tačno na isti dan, ali samo godinu dana ranije - 3.6.1913. godine.
Od privrednih objekata, u pogonu je bio Rudnik mrkog uglja, Fabrika duhana je proizvodila cigarete još od 1880. godine, a u samom gradu radili su pogoni stolarije, fabrika sapuna – „safunjara“ od 1912. godine, fabrika pekmeza – „pekmezara“, pivara, i uz nju tvornica leda, popularno nazivana „ledara“, vinogradarska stanica od 1888. godine. Na području Mostara postojalo je osam vinarskih podruma, čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni na domaćem i stranom tržištu.
U ovom periodu evidentan je značajniji priliv sitnih obrtnika, trgovaca i ugostitelja iz cijele Monarhije. Prvi precizniji podaci o broju zanatlija potiču iz 1904. godine, kada je u Mostaru bilo registrirano 977 samo¬stalnih obrtnika. Otvaranje prostora za plasman roba s područja Monarhije dalo je snažan impuls razvoju trgovine zasnovane na modernim evropskim standardima, tako da je toga vremena na području Mostara djelovalo nekoliko veoma uspješnih trgovačkih firmi. Iz Mostara su se još prije 1882. godine u svijet zaputile kutije cigareta sa odličnom prođom na tržištu, a zvale su se Damen, Bosna, Hercegovina i Orient.
Pogoni industrije su pravljeni u blizini željezničke pruge, a pošto je toga vremena to područje bilo van naseljenog dijela grada, bilo je to ujedno i prva industrijska zona grada Mostara. Mnogo ljudi je onog vremena našlo zaposlenje na željeznici, koja je davala velike mogućnosti i školovanja i napredovanja u službi, uz vrlo pristojne plaće. Ko je u to doba hodao u željezničkoj uniformi, bio je i viđen i poštovan. Preteča metalne industrije u Mostaru je bila Željeznička radionica za popravak lokomotiva i vagona, još od 1884. godine.
Posebnu sliku gradu davale su brojne škole. Velika gimnazija je počela sa radom 1893. godine, a u novoizgrađenoj zgradi, gdje je i danas nalazi, uselila je 1898. godine. U Mostaru su od 1903. godine postojale i Viša djevojačka škola i zanatska škola. Zanatska škola je bila na mjestu sadašnje Industrijske škole ili nekadašnjeg ŠUP-a. Od 1893. godine Mostar je već imao Trgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije, na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama i privatna njemačka škola u Brankovcu. U Mostaru je radila i učiteljska škola (preparandija), ali i Voćarsko-vinogradarska škola. Sve ove škole imale su za ono vrijeme moderne nastavne programe. U to vrijeme u Mostaru su radile čak i dvije privatne osnovne škole, za djecu doseljenih stranih državljana, u kojima se nastava održavala na njemačkom, odnosno mađarskom jeziku.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
21.05.2014.
Iz istorije Mundijala (9) - Staro ili novo ime šampiona?
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal:
SP u fudbalu,, autor Dragan Miladinović)
Premijernu predstavu otvaraju, po običaju, domaćin. Dakle, na scenu prvi stupaju „Karioke“ i Hrvatska. Ko je favorit ne samo u ovom odmjeravanju snaga, nego ko će na kraju u svojim rukama imati najdragocjeniji fudbalski trofej. Na ova pitanja nedavno je odgovarao najbolji među najboljima loptačim zvijezdama Pele:
„Brazil je, bez dvoumljenja, favorit. To je jedan od najboljih timova na svijetu. Ali, ovaj Svjetski kup je drugačiji. Jer, mi smo uvijek imali odlične napadače i krila. Sada, prvi put, imamo bolju odbranu. To je moje mišljenje. Sada naš selektor može da ima malo problema u postavljanju većih, češćih i opasnijih ataka. Recimo, Najmar je 22. godišnjak, ali on nikada prije nije igrao na Svjetskom prvenstvu. A ja sam, na primjer, tu radost doživio kao sedamnaestogodišnjak“, rekao je Pele.
Tako je slavni Pele nedavno otprilike kazivao u čuvenom američkom magazinu „Time“ (Tajm). On je, uz ostalo, za igrača Real Madrida Kristijana Ronalda rekao da ga smatra najboljim fudblerom na svijetu. I još je dodao:
„Ako Portugal bude igrao u finalu protiv mojih zemljaka, izvinjavam se Kristijano, ali ja, razumljivo, želim da pobijedi Brazil“, kazao je Pele.
.
Sedam veličanstvenih
Da podsjetimo. Na prethodnih devetnaest SP, naslov prvaka osvajalo je samo sedam zemalja. Među njima bajraktar je Brazil. Fudbaleri „Karioka“ su u svojim rukama pobjednički trofej imali čak pet puta! Italija ih prati u stopu. Naime, „Azuri“ su tu radost doživjeli četiri puta.
Treći su Nijemci (kao zapadni i kao ujedinjeni) sa tri šampionska slavlja. Slijede ih dvije južnoameričke selekcije sa dva naslova najboljih na planeti. To su Urugvaj (ujedno i prvi osvajač naslova 1930.) i Argentina.
Zemlja postojbina loptanja Engleska je, eto, samo jedanput bila najbolja na planeti Zemlji. Takav skor imaju i Francuska i Španija, ovda druga je i branilac titule, ostali atakuju.
Da li će se na toj listi najboljih ovog puta naći neko novo ime, ili će pak neko staro opet biti slavljenik? Odgovor na ovo pitanje će se dobiti 13.jula.
Koji su dometi „Zmajeva“ i „Vatrenih“?
Da podsjetimo i na sastav grupa.
A: Brazil, Hrvatska, Meksiko i Kamerun.
B: Španija. Holandija, Čile i Australija.
C: Kolumbija, Grčka, Obala Slonovače i Japan.
D: Urugvaj, Kostarika, Engleska i Italija.
E: Švajcarska, Ekvador, Francuska i Honduras.
F: Argentina, Bosna i Hercegovina, Iran i Nigerija.
G: Njemačka, Portugal, Sjedinjene Američke Države i Gana.
H: Belgija, Alžir, Rusija i Južna Koreja.
U drugi krug, dakle u osminu-finala će se plasirati po dvije reprezentacije iz svake grupe, naravno po dvije što su zauzele prvo i drugo mjesto.
Prema žrijebu, prvi iz A gruge ukrstiće koplja sa drugim iz B grupe. Prvi iz B sastaje se sa drugim iz A, prvi iz C sa drugim iz D, prvi iz E sa drugim iz F, prvi iz F sa drugim iz E, prvi iz G sa drugim iz H, prvi iz H sa drugim iz G.
Utakmice će se igrati u gradovima Belo Horizonte, Rio de Ženairo, Fortaleza, Resite, Brazilija, Porto Alegre. Sao Paulo, Salvador. Finale je zakazano u Rio de Ženairu, na legendarnom stadionu „Marakana“.
Bosna i Hercegovina je debitant na Svjetskom prvenstvu. „Zmajevi“ žele, najprije, da prođu u drugi krug. Taj cilj je označio i selektor Safet Sušić. A šta če dalje biti, treba sačekati kraj okršaja po grupama. Argentina je, svakako, najvisočija prepreka. To je sasvim jasno. Ali, zagonetni su Iranci i Nigerijci.
Koga vidjeti na djelu
Selektori svih 32 reprezentacije su već,naravno, sačinile šire spiskove putnika za Svjetski šampionat u Brazilu. A koji će igrači krenuti na daleki put, let preko Atlantika i Pacifika, to je još nejasno.
Safet Sušić, kormilar „Zmajeva“, u svoj tefter je upisao čak 30 imena! Prvobitno su to bili Asmir Begović, Jasmin Fejzić, Asmir Avdukić, Elmir Spahić, Toni Šunjić, Sead Kolašinac, Ognjen Vranješ, Ervin Zukanović, Ermin Bičakčić, Muhamed Bešić, Mensur Mujdža, Miralem Pjanić, Izet Hajrović Haris Medunjanin, Senad Lulić, Anel Hadžić, Tin Sušić, Sejad Salihović, Zvjezdan Misimović, Senajid Ibričić, Avdija Vršajić, Edin Džeko, Vedad ibišević, Edin Višća. Naknadno su njima dodati Dejan Bandović, Zoran Kvržić, Zoran Stanić, Miroslav Stevanović, Adnan Zahirović, Ermin Zec.
I selektor Hrvatske Niko Kovač je sačinio listu mogućih putnika za SP u Brazilu. Evo ih: Stipe Pletikosa, Danijel Subašić,Oliver Zelenika, Igor Bubnjić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Daniel Pranjić, Gordon Schildenfeld, Darijo Srna, Ivan Strinić, Domagoj Vida, Šime Vrskalo, Marcelo Brozović, Milan Badelj, Mateo Kovačić, Niko Kranjčar, Ivan Močinić, Luka Modrić, Mario Pašalić, Ivan Rakitić, Jorge Sammir, Ognjen Vukojević, Duje Čop, Eduardo da Silva, Ivo Iličević, Nikica Jelavić, Mario Mandžukić, Ivica Olić, Ivan Perišić, Ante Rebić.
Naravno, i stratezi ostalih reprezentacija, aktera Svjetskog prvenstva u Brazilu, sačinili su liste kandiadata koji bi trebalo da brane boje svojih zemalja u trci za šampionski trofej. Ima i tu iznenađenja. Neki, uslovno rečeno sigurni putnici će, na njihovu žalost, ostati kod kuće i bitke na najvažnijoj loptačkoj pozornici gledati na TV prijemnicima.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
SP u fudbalu
(9)
Staro ili novo ime šampiona?
Jubilarni,
20. šampionat svijeta, onaj njegov završni dio kreće u Brazilu 12. juna.
Premijernu predstavu otvaraju, po običaju, domaćin. Dakle, na scenu prvi stupaju „Karioke“ i Hrvatska. Ko je favorit ne samo u ovom odmjeravanju snaga, nego ko će na kraju u svojim rukama imati najdragocjeniji fudbalski trofej. Na ova pitanja nedavno je odgovarao najbolji među najboljima loptačim zvijezdama Pele:
„Brazil je, bez dvoumljenja, favorit. To je jedan od najboljih timova na svijetu. Ali, ovaj Svjetski kup je drugačiji. Jer, mi smo uvijek imali odlične napadače i krila. Sada, prvi put, imamo bolju odbranu. To je moje mišljenje. Sada naš selektor može da ima malo problema u postavljanju većih, češćih i opasnijih ataka. Recimo, Najmar je 22. godišnjak, ali on nikada prije nije igrao na Svjetskom prvenstvu. A ja sam, na primjer, tu radost doživio kao sedamnaestogodišnjak“, rekao je Pele.
Tako je slavni Pele nedavno otprilike kazivao u čuvenom američkom magazinu „Time“ (Tajm). On je, uz ostalo, za igrača Real Madrida Kristijana Ronalda rekao da ga smatra najboljim fudblerom na svijetu. I još je dodao:
„Ako Portugal bude igrao u finalu protiv mojih zemljaka, izvinjavam se Kristijano, ali ja, razumljivo, želim da pobijedi Brazil“, kazao je Pele.
.
Sedam veličanstvenih
Da podsjetimo. Na prethodnih devetnaest SP, naslov prvaka osvajalo je samo sedam zemalja. Među njima bajraktar je Brazil. Fudbaleri „Karioka“ su u svojim rukama pobjednički trofej imali čak pet puta! Italija ih prati u stopu. Naime, „Azuri“ su tu radost doživjeli četiri puta.
Treći su Nijemci (kao zapadni i kao ujedinjeni) sa tri šampionska slavlja. Slijede ih dvije južnoameričke selekcije sa dva naslova najboljih na planeti. To su Urugvaj (ujedno i prvi osvajač naslova 1930.) i Argentina.
Zemlja postojbina loptanja Engleska je, eto, samo jedanput bila najbolja na planeti Zemlji. Takav skor imaju i Francuska i Španija, ovda druga je i branilac titule, ostali atakuju.
Da li će se na toj listi najboljih ovog puta naći neko novo ime, ili će pak neko staro opet biti slavljenik? Odgovor na ovo pitanje će se dobiti 13.jula.
Koji su dometi „Zmajeva“ i „Vatrenih“?
Da podsjetimo i na sastav grupa.
A: Brazil, Hrvatska, Meksiko i Kamerun.
B: Španija. Holandija, Čile i Australija.
C: Kolumbija, Grčka, Obala Slonovače i Japan.
D: Urugvaj, Kostarika, Engleska i Italija.
E: Švajcarska, Ekvador, Francuska i Honduras.
F: Argentina, Bosna i Hercegovina, Iran i Nigerija.
G: Njemačka, Portugal, Sjedinjene Američke Države i Gana.
H: Belgija, Alžir, Rusija i Južna Koreja.
U drugi krug, dakle u osminu-finala će se plasirati po dvije reprezentacije iz svake grupe, naravno po dvije što su zauzele prvo i drugo mjesto.
Prema žrijebu, prvi iz A gruge ukrstiće koplja sa drugim iz B grupe. Prvi iz B sastaje se sa drugim iz A, prvi iz C sa drugim iz D, prvi iz E sa drugim iz F, prvi iz F sa drugim iz E, prvi iz G sa drugim iz H, prvi iz H sa drugim iz G.
Utakmice će se igrati u gradovima Belo Horizonte, Rio de Ženairo, Fortaleza, Resite, Brazilija, Porto Alegre. Sao Paulo, Salvador. Finale je zakazano u Rio de Ženairu, na legendarnom stadionu „Marakana“.
Bosna i Hercegovina je debitant na Svjetskom prvenstvu. „Zmajevi“ žele, najprije, da prođu u drugi krug. Taj cilj je označio i selektor Safet Sušić. A šta če dalje biti, treba sačekati kraj okršaja po grupama. Argentina je, svakako, najvisočija prepreka. To je sasvim jasno. Ali, zagonetni su Iranci i Nigerijci.
Koga vidjeti na djelu
Selektori svih 32 reprezentacije su već,naravno, sačinile šire spiskove putnika za Svjetski šampionat u Brazilu. A koji će igrači krenuti na daleki put, let preko Atlantika i Pacifika, to je još nejasno.
Safet Sušić, kormilar „Zmajeva“, u svoj tefter je upisao čak 30 imena! Prvobitno su to bili Asmir Begović, Jasmin Fejzić, Asmir Avdukić, Elmir Spahić, Toni Šunjić, Sead Kolašinac, Ognjen Vranješ, Ervin Zukanović, Ermin Bičakčić, Muhamed Bešić, Mensur Mujdža, Miralem Pjanić, Izet Hajrović Haris Medunjanin, Senad Lulić, Anel Hadžić, Tin Sušić, Sejad Salihović, Zvjezdan Misimović, Senajid Ibričić, Avdija Vršajić, Edin Džeko, Vedad ibišević, Edin Višća. Naknadno su njima dodati Dejan Bandović, Zoran Kvržić, Zoran Stanić, Miroslav Stevanović, Adnan Zahirović, Ermin Zec.
I selektor Hrvatske Niko Kovač je sačinio listu mogućih putnika za SP u Brazilu. Evo ih: Stipe Pletikosa, Danijel Subašić,Oliver Zelenika, Igor Bubnjić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Daniel Pranjić, Gordon Schildenfeld, Darijo Srna, Ivan Strinić, Domagoj Vida, Šime Vrskalo, Marcelo Brozović, Milan Badelj, Mateo Kovačić, Niko Kranjčar, Ivan Močinić, Luka Modrić, Mario Pašalić, Ivan Rakitić, Jorge Sammir, Ognjen Vukojević, Duje Čop, Eduardo da Silva, Ivo Iličević, Nikica Jelavić, Mario Mandžukić, Ivica Olić, Ivan Perišić, Ante Rebić.
Naravno, i stratezi ostalih reprezentacija, aktera Svjetskog prvenstva u Brazilu, sačinili su liste kandiadata koji bi trebalo da brane boje svojih zemalja u trci za šampionski trofej. Ima i tu iznenađenja. Neki, uslovno rečeno sigurni putnici će, na njihovu žalost, ostati kod kuće i bitke na najvažnijoj loptačkoj pozornici gledati na TV prijemnicima.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
17.05.2014.
Iz istorije Mundijala (8) - Brazilska samba, italijanska kancona
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal:
SP u fudbalu,, autor Dragan Miladinović)
SP u fudbalu
(8)
Brazilska samba, italijanska kancona
Osamostaljivanje
nekadašnjih republika, koje su postajale samostalne države, i ratnim vihorom
nikome, naravno, nije na um padao ni fudbal. I sasvim razumljivo, na Svjetskom
prvenstvu u SAD 1994. nije se moglo ni očekivati da se tamo pojavi bilo koja
reprezenatacija sa područja ondašnje SFRJ.
Ali, tamo preko Atlanskog okeana, Brazil se okitio sa
četvrtom šampionskom ogrlicom. Presudili su, istina, jedanaesterci (3:2), jer su
„Karioke“ finalni okršaj sa Italijanima završili miroljubivo (0:0). Treću
poziciju zaposjela je Švedska, koja je pokorila Bugarsku (4:0).
Francuska je bila domaćin skupa svjetske fudbalske elite, onog najvažnijeg najvažnijeg takmičenja na planeti Zemlji. Tamo su se predstavile i dvije reprezentacije sa prostora nekadašnje zajedničke države.Hrvatska je koračala čvršće, uspješnije nego ona SR Jugoslavija.
„Trikolori“ šampioni, Hrvatska treća
Tada „kockasti“, docnije nazvani „Vatreni“, predođeni selektorom Ćirom Blaževićem, rođenim Bosancem, čak su se popeli na pobjedničko postolje, na njegovu treću stepenicu. Jer, u borbi za bronzano odličje na kapitulaciju su prisilili moćnu Holandiju- 2:1! Okosnicu tima u dresovima sa „crveno-bijelim“ kockicama činili su momci što su 1987. pod zastavom Jugoslavije osvojili naslov omladinskog svjetskog prvaka. Među njima je bilo i onih što su oblačili dres „A“ tima SFRJ. Pomenimo neke: Robert Prosinečki, Robert Jarni, Zvonimir Boban, Davor Šuker... Na istom SP, SR Jugoslavija je dogurala do osmine finala, gdje je zaustavila Holandija sa 2:1.
Prije nego što je dospjela u borbi za medalje, Hrvatska je preskočila Rumuniju i Njemačku, dok je poražena od Argentine i Francuske u polufinalu.
„Trikolori“ su, kao domaćini, prvi put osvojili šampionski trofej. U finalu su na koljena oborili silni Brazil- 3:0!
Svjetski šampionat 2002. godine, čiji su domaćini bili Južna Koreja i Japan, nije bilo predstavnika zemalja što su nastale nakon raspada SFRJ. Tamo je Brazil ponovo, i to peti put, u svoje vitrine unio šampionski trofej. „Karioke“ su u finalu nadigrali njemačku armadu sa 2:0.Turska je mimo očekivanja bila treća, savladavši tim Južne Koreje sa 3:2. Prvi tobdžija bio je Brazilac Ronaldo, a za najboljeg igrača proglašen je Nijemac Oliver Kan.
„Azuri“ dugo čekali treću titulu, a Španci prvu
Godina 2006.Loptačka elita se okupila u Njemačkoj, gdje se odlučivalo koja je zemlja najbolja na našoj planeti. I, eto, to su postali Italijani. Oni su sa Francuzima finalni meč okončali bez pobjednika-1:1, pa su penali odlučivali-5:3. I to je bila treća titula „Azura“, prethodne su osvojili davnih 1934. i 1938. godine. Treći je bio domaćin- Njemačka, savladavši Portugal sa 3:1.
Na tom prvenstvu viđene su i selekcije Hrvatske i SR Jugoslavije (Crna Gora- Srbija). Ni jedni se nisu proslavili. Istina,“Vatreni“ su imali nešto bolji skor- sa Brazilcima 0:1, Austrijom 2:2 i Australijom 0:0. Njihove komšije iz Srbije i Crne Gore su doživjeli pravi brodolom: sa Holandijom 0:0, , Argentinom 0:6 i Obala Slonovače 1:2.
I onda SP u Južnoj Africi 2010. godine, Slovenija je bila u grupi sa SAD.om, Engleskom i Alžirom i završila četiri boda i- zaustavljena. Srbija je imala mršaviji bilans- tri boda, i to poslije dvoboja sa Njemačkom, Ganom i Austrijom.
Na afričkom tlu, Španija je prvi put zasjela na šampionski tron. U finalu je, i to poslije izvođenja jedanaesteraca, savladala uvijek snažne, ali i malerozne Holanđane. Nijemci su bili treći, jer su skršili uvijek ambiciozne Urugvajce- 3:1.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
Francuska je bila domaćin skupa svjetske fudbalske elite, onog najvažnijeg najvažnijeg takmičenja na planeti Zemlji. Tamo su se predstavile i dvije reprezentacije sa prostora nekadašnje zajedničke države.Hrvatska je koračala čvršće, uspješnije nego ona SR Jugoslavija.
„Trikolori“ šampioni, Hrvatska treća
Tada „kockasti“, docnije nazvani „Vatreni“, predođeni selektorom Ćirom Blaževićem, rođenim Bosancem, čak su se popeli na pobjedničko postolje, na njegovu treću stepenicu. Jer, u borbi za bronzano odličje na kapitulaciju su prisilili moćnu Holandiju- 2:1! Okosnicu tima u dresovima sa „crveno-bijelim“ kockicama činili su momci što su 1987. pod zastavom Jugoslavije osvojili naslov omladinskog svjetskog prvaka. Među njima je bilo i onih što su oblačili dres „A“ tima SFRJ. Pomenimo neke: Robert Prosinečki, Robert Jarni, Zvonimir Boban, Davor Šuker... Na istom SP, SR Jugoslavija je dogurala do osmine finala, gdje je zaustavila Holandija sa 2:1.
Prije nego što je dospjela u borbi za medalje, Hrvatska je preskočila Rumuniju i Njemačku, dok je poražena od Argentine i Francuske u polufinalu.
„Trikolori“ su, kao domaćini, prvi put osvojili šampionski trofej. U finalu su na koljena oborili silni Brazil- 3:0!
Svjetski šampionat 2002. godine, čiji su domaćini bili Južna Koreja i Japan, nije bilo predstavnika zemalja što su nastale nakon raspada SFRJ. Tamo je Brazil ponovo, i to peti put, u svoje vitrine unio šampionski trofej. „Karioke“ su u finalu nadigrali njemačku armadu sa 2:0.Turska je mimo očekivanja bila treća, savladavši tim Južne Koreje sa 3:2. Prvi tobdžija bio je Brazilac Ronaldo, a za najboljeg igrača proglašen je Nijemac Oliver Kan.
„Azuri“ dugo čekali treću titulu, a Španci prvu
Godina 2006.Loptačka elita se okupila u Njemačkoj, gdje se odlučivalo koja je zemlja najbolja na našoj planeti. I, eto, to su postali Italijani. Oni su sa Francuzima finalni meč okončali bez pobjednika-1:1, pa su penali odlučivali-5:3. I to je bila treća titula „Azura“, prethodne su osvojili davnih 1934. i 1938. godine. Treći je bio domaćin- Njemačka, savladavši Portugal sa 3:1.
Na tom prvenstvu viđene su i selekcije Hrvatske i SR Jugoslavije (Crna Gora- Srbija). Ni jedni se nisu proslavili. Istina,“Vatreni“ su imali nešto bolji skor- sa Brazilcima 0:1, Austrijom 2:2 i Australijom 0:0. Njihove komšije iz Srbije i Crne Gore su doživjeli pravi brodolom: sa Holandijom 0:0, , Argentinom 0:6 i Obala Slonovače 1:2.
I onda SP u Južnoj Africi 2010. godine, Slovenija je bila u grupi sa SAD.om, Engleskom i Alžirom i završila četiri boda i- zaustavljena. Srbija je imala mršaviji bilans- tri boda, i to poslije dvoboja sa Njemačkom, Ganom i Austrijom.
Na afričkom tlu, Španija je prvi put zasjela na šampionski tron. U finalu je, i to poslije izvođenja jedanaesteraca, savladala uvijek snažne, ali i malerozne Holanđane. Nijemci su bili treći, jer su skršili uvijek ambiciozne Urugvajce- 3:1.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
15.05.2014.
Iz istorije Mundijala (7) - Argentinski tango, Kempesova igra
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal: SP u
fudbalu,, autor Dragan Miladinović)
SP u fudbalu
(7)
Argentinski tango, Kempesova igra
Argentina
nije vidjela „plave“, ili bolje rečeno „plavi“ nisu vidjeli Argentinu! Jer, vizu
su im uskratili Španci i Rumuni.
I tako su ostali kod kuće Ratko Svilar, Džemal Hadžiabdić,
Luka Peruzović, Josip Katalinski, Vladislav Bogićević, Slaven Žungul, Borislav
Đorđević, Brane Oblak, Danilo Popivoda, Jurica Jerković, Ivan Šurjak, Ivan
Buljan, Ivan katalinić, Dušan Savić, Dražen Mužinić, Duško Bajević, Zoran
Filipović, Dragan Džajić, Petar Borota, Aleksandar Trifunović, Nenad Stojković,
Jusuf Hatunić, Momčilo Vukotić, Slavoljub Nikolić, Vellimir Zajec, Safet Sušić,
Mario Boljat, Vahid Halilhodžić, Sead Sušić, Miodrag
Kustudić.
Dramatično finale
„Gaučosi“ su znalački iskoristili prednost domaćeg poprišta. I te 1978. godine, prvi put se upisali u listu svjetskih šampiona. Finalna utakmica, igrana u Buenos Airesu 25 juna, ima višestruko istorijsko značenje. Između Argentine i Holandije vođena je veoma žestoka i krajnje neizvjesna bitka. Tek u 38. minutu prvi put zatresla se mreža, i to tima iz „zemlje lala“. Pogodio je Kempes. Očevici tvrde da se mislilo da je to i konačan rezultat. Ali, samo devet minuta prije posljednjeg sudijinog zvižduka, momci u „naranćastim“ dresovima kažu da neće biti tako, strijelac izjednačujućeg gola je Poortvliet. A kada se očekivao kraj regularnog kraja dvoboja, Resenbrik je uzdrmao prečku.
Uslijedio je produžetak finalnog okršaja. I ponovo je Kempes u glavnoj ulozi, u 104. minutu donosi prednost „gaučosima“ od 2:1. I tačku na „i“ stavio je Beroni- 3:1. Argentina je novi šampion svijeta, najzad! A junak cijelog završnog takmičenja bio je Mario Kempes. On je pobrao sve lovorike. Eto, s nacionalnim timom je trijumfovao. I ne samo to. Bio je najbolji igrač ovog prvenstva, i najefikasniji i- najdisciplinovaniji!
I evo ekipe „gaučosa“: Filol,, Oguin, Galvan, Passarela, Tarantini, Ardiles (Larosa), Gallego, Kempes, Bertoni, Luque, Ortiz (Houseman).
Treći je bio Brazil, savladavši Italiju sa 2:1.
I Veležova djeca
Jugosloveni su ponovo na završnom turniru Svjetskog prvenstva, onog u Španiji 1982. godine.Vizu su ovjerili u susretima sa Luksemburgom, Danskom, Italijom i Grčkom. Za to su zaslužna i Veležova djeca Boro Primorac, Vahid Halilhodžič i Blaž Slišković.
Na završnom turniru se, međutim, nisu proslavili. Imali su tri nesigurna koraka. Sjeverna Irska ostala upravno-0:0. Španci uništali svaku nadu (2:1, autor gola I. Gudelj), sa Hondurasom mršavih 1:0, strijelac V. Petrović. U toj kratkoj šetnji učestvovali su Dragan Pantelić, Nikola Jovanović, Miloš Hrstić, Velimir Zajec, Nenad Stojković, Ivan Gudelj, Vladimir Petrović, Edin Šljivo, Zlatko Vujović, Safet Sušić, Ivan Šurjak, Zlatko Krmpotić, Vahid Halilhodžić, Miloš Šestić. Raštimovanim orkestrom dirigovao je legendarni Miljan Miljanić.
Italijani su treći put u postali najboli na Zemlji, prvi put poslije Drugog svjetskog rata. U finalu su pokorili, istina tijesno (1:0) Zapadne Nijemce. Veliki šampionski trofej prvi je u rukama imao čuveni golman, tada 40-godišnji Dino Zof, kapiten „Azura“. Njemu je, inače, ovo bilo treće uzastopno učeće na ovoj veličanstvenoj loptačkoj manifestaciji.
Labuđi pjev
Ponovo suša za „plave“, nisu doskočili na planetarni šampionat u Meksiku 1986. godine. Zašto? Imali su tanak kapital. Kao domaćini sa Luksemburgom mršavih 1:0, pa sa Bugarskom 0:0, isto tako sa Francuskom, kiks sa DR Njemačkom-1:2. U gostima jedino mrvice-1:0 protv Luksemburga, a zatim praznih šaka u Bugarskoj (1:2), Francuskoj (0:2)....
I, na kraju, labuđi pjev. Posljednji put na dresovima sa grbom SFRJ. SP u Italiji. Godina 1990. A prethodno je trebalo proći pored Škotske (gost 1:1, domaćin 3:1), Francuske (d. 3:2, g..0:0), Kipar (d. 4:0, g. 2:1), Norveška (d. 1:0, g. 2:1). Na Apeninskom poluostrvu „plave“ je predvodio selektor Ivica Osim. Eto, „Štraus sa Grbavice“ kao igrač nije imao tu sreću, ali jeste kao kormilar.
Prvi korak na tom Svjetskom prvenstvu- okliznuće, sa SR Njemačkom 1:4! Pa tri puna pogotka: Kolumbija 1:0, Ujedinjeni Arapski Emirati 4:1 i Španija 2:1 (1:1,0:0). I na kraju drama. S obzirom da su i poslije produžetaka mreže mirovale, odlučivali su penali, Argentinci su bili sigurniji-3:2, nezaboravan je promašaj Hadžibegića, tragičara...
Tamo su „plavi“ dres nosili Tomislav ivković, Zoran Vulić, Mirsad Baljić, Predrag Spasić, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Dragan Stojković, Safet Sušić, Robert Prosinečki, Zlatko Vujović, Srećko Katanec, Dejan Savićević, Dragoljub Brnović, Dragutin Stanojković, Darko Pančev, Refik Šabanhadžović.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
Dramatično finale
„Gaučosi“ su znalački iskoristili prednost domaćeg poprišta. I te 1978. godine, prvi put se upisali u listu svjetskih šampiona. Finalna utakmica, igrana u Buenos Airesu 25 juna, ima višestruko istorijsko značenje. Između Argentine i Holandije vođena je veoma žestoka i krajnje neizvjesna bitka. Tek u 38. minutu prvi put zatresla se mreža, i to tima iz „zemlje lala“. Pogodio je Kempes. Očevici tvrde da se mislilo da je to i konačan rezultat. Ali, samo devet minuta prije posljednjeg sudijinog zvižduka, momci u „naranćastim“ dresovima kažu da neće biti tako, strijelac izjednačujućeg gola je Poortvliet. A kada se očekivao kraj regularnog kraja dvoboja, Resenbrik je uzdrmao prečku.
Uslijedio je produžetak finalnog okršaja. I ponovo je Kempes u glavnoj ulozi, u 104. minutu donosi prednost „gaučosima“ od 2:1. I tačku na „i“ stavio je Beroni- 3:1. Argentina je novi šampion svijeta, najzad! A junak cijelog završnog takmičenja bio je Mario Kempes. On je pobrao sve lovorike. Eto, s nacionalnim timom je trijumfovao. I ne samo to. Bio je najbolji igrač ovog prvenstva, i najefikasniji i- najdisciplinovaniji!
I evo ekipe „gaučosa“: Filol,, Oguin, Galvan, Passarela, Tarantini, Ardiles (Larosa), Gallego, Kempes, Bertoni, Luque, Ortiz (Houseman).
Treći je bio Brazil, savladavši Italiju sa 2:1.
I Veležova djeca
Jugosloveni su ponovo na završnom turniru Svjetskog prvenstva, onog u Španiji 1982. godine.Vizu su ovjerili u susretima sa Luksemburgom, Danskom, Italijom i Grčkom. Za to su zaslužna i Veležova djeca Boro Primorac, Vahid Halilhodžič i Blaž Slišković.
Na završnom turniru se, međutim, nisu proslavili. Imali su tri nesigurna koraka. Sjeverna Irska ostala upravno-0:0. Španci uništali svaku nadu (2:1, autor gola I. Gudelj), sa Hondurasom mršavih 1:0, strijelac V. Petrović. U toj kratkoj šetnji učestvovali su Dragan Pantelić, Nikola Jovanović, Miloš Hrstić, Velimir Zajec, Nenad Stojković, Ivan Gudelj, Vladimir Petrović, Edin Šljivo, Zlatko Vujović, Safet Sušić, Ivan Šurjak, Zlatko Krmpotić, Vahid Halilhodžić, Miloš Šestić. Raštimovanim orkestrom dirigovao je legendarni Miljan Miljanić.
Italijani su treći put u postali najboli na Zemlji, prvi put poslije Drugog svjetskog rata. U finalu su pokorili, istina tijesno (1:0) Zapadne Nijemce. Veliki šampionski trofej prvi je u rukama imao čuveni golman, tada 40-godišnji Dino Zof, kapiten „Azura“. Njemu je, inače, ovo bilo treće uzastopno učeće na ovoj veličanstvenoj loptačkoj manifestaciji.
Labuđi pjev
Ponovo suša za „plave“, nisu doskočili na planetarni šampionat u Meksiku 1986. godine. Zašto? Imali su tanak kapital. Kao domaćini sa Luksemburgom mršavih 1:0, pa sa Bugarskom 0:0, isto tako sa Francuskom, kiks sa DR Njemačkom-1:2. U gostima jedino mrvice-1:0 protv Luksemburga, a zatim praznih šaka u Bugarskoj (1:2), Francuskoj (0:2)....
I, na kraju, labuđi pjev. Posljednji put na dresovima sa grbom SFRJ. SP u Italiji. Godina 1990. A prethodno je trebalo proći pored Škotske (gost 1:1, domaćin 3:1), Francuske (d. 3:2, g..0:0), Kipar (d. 4:0, g. 2:1), Norveška (d. 1:0, g. 2:1). Na Apeninskom poluostrvu „plave“ je predvodio selektor Ivica Osim. Eto, „Štraus sa Grbavice“ kao igrač nije imao tu sreću, ali jeste kao kormilar.
Prvi korak na tom Svjetskom prvenstvu- okliznuće, sa SR Njemačkom 1:4! Pa tri puna pogotka: Kolumbija 1:0, Ujedinjeni Arapski Emirati 4:1 i Španija 2:1 (1:1,0:0). I na kraju drama. S obzirom da su i poslije produžetaka mreže mirovale, odlučivali su penali, Argentinci su bili sigurniji-3:2, nezaboravan je promašaj Hadžibegića, tragičara...
Tamo su „plavi“ dres nosili Tomislav ivković, Zoran Vulić, Mirsad Baljić, Predrag Spasić, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Dragan Stojković, Safet Sušić, Robert Prosinečki, Zlatko Vujović, Srećko Katanec, Dejan Savićević, Dragoljub Brnović, Dragutin Stanojković, Darko Pančev, Refik Šabanhadžović.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
15.05.2014.
Mostar 1914. godine - Slike grada prije 100 godina (1)
Mostar 1914.
godine
Slike grada prije 100 godina (1)
U
svijetu će ove godine biti obilježena stota godišnjica od početka Prvog
svjetskog rata - svjetske klaonice, koja je na početku dvadesetog vijeka
odnijela 9 miliona života. U četiri nastavka prikazaćemo neke slike grada
Mostara od prije 100 godina.
Centar grada - trg Musala, 3. juna 1914. godine bio je
krcat ljudima, djecom, znatiželjnicima, uzvanicima, gospodom, dostojanstvenicima
sve tri vjere, vojnicima, rajom. Okružen lijepim, ne tako davno izgrađenim
objektima, trg je odavao dojam europske metropole. Veleljepni hotel Neretva, s
velikim parkom i vodoskokom uz hotel, izgrađen je još davne 1892. godine.
Na izlasku s Musale, na početku Nove ulice (danas Braće Brkića) ponosno je stajala Alajbegovića česma, izgrađena 1883. godine. Tu je već tada bila zgrada Djevojačke stručne škole, kojoj će mnogo godina kasnije biti Muzička škola. Samo godinu dana prije, na Musali je izgrađen prvi javni toalet, te parkiralište za kočije - tadašnji taxi, odmah pokraj kamene ograde lijepog parka.
Izgleda da je taj datum - 3. jun, nekako oposebno značajan, posebno drag našem gradu i na neki je tajanstveni način povezan s njim. Naime, baš na taj datum dogodili su neki događaji koji su posebno obilježili istoriju grada. Na isti taj dan 1466. godine, Turci pod zapovjedništvom bosanskog sandžak-bega Isabega Isahovića, osvajaju Blagaj (i vjerovatno Mostar). Istog dana, 1910. godine, car Franjo Josip I. posjećuje Mostar. Samo dvije godine kasnije, 1912., tog istog dana Mostar prvi put osvjetljava električna struja, da bi istog dana godinu dana kasnije – 1913. svečano bio otvoren Komadinov (Lučki) most. Ovaj 3. jun 1914. godine nije značajan samo zbog svečanog otvorenja Banje, nego i zbog toga što na svojevrstan način 25 dana prethodi svjetski značajnom događaju.
Naime, u centru svjetskih zbivanja, 28. juna ove godine, naći će se Sarajevo. Prije 100 godina u Sarajevu su ispaljeni sudbonosni hici, kojima je ubijen austrijski prestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija. To je bio fitilj, koji je kasnije zapalio čitav svijet i prouzrokovao smrt 9 miliona ljudi. Atentat je bio povod, ali ne i uzrok tome ratu, tako smo nekada učili u školi.
Bilo kako bilo, ljeta 1914. godine prekinuta je prva modernizacije Bosne i Hercegovine i njen prelazak iz srednjeg u novi vijek. Danas stotinu godina nakon svega toga, čini se da ta modernizacija nikad nije ni uhvatila priključak onim tempom, kojim je bila započeta, a gledajući s današnjeg stanovišta, čini se da je u nekim segmentima čitav taj jedan vijek čak preskočen. U mnogim stvarima, nije se puno odmaklo, a u nekima je točak istorije vraćen unazad, za tih čitavih stotinu godina. Svi ovi detalji stvar su analiza kojim se bave analitičari svih vrsta i neka oni o tome daju svoj sud.
Međutim, ovdje ćemo se zadržati samo na detaljima od značaja za našu čaršiju. Gdje je to bio ovaj grad prije 100 godina?
U arhivima Austrougarske monarhije iz perioda neposredno uoči Prvog svjetskog rata, o gradu Mostaru nalazimo jedan kratak osvrt, koga je zapisala Ferida Duraković u njenom tekstu “Rat i kulturni identitet(i) evropske BiH”.
„Mostar se prostire s obje strane Neretve, u klancu što ga zatvara planina Podvelež i gora Hum. Jezgro sadašnjeg Mostara nastalo je u XV vijeku. Svoj značajniji razvoj Mostar počinje od 1522. godine, kada postaje privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega i razvija se u politički, privredni i kulturni centar hercegovačkog područja. Najprepoznatljivije obilježje Mostara postaje Stari most, izgrađen 1566. godine. Za vrijeme austrougarske uprave, Mostar je bio središte okruga. On je kao regionalni centar - uz Tuzlu, Banju Luku i Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine - prednjačio u razvoju u ovom periodu. U Mostaru je vidan urbani razvoj. Godine 1879. imao je 1.909 kuća i 10.848 stanovnika, a 1910. ima 2.769 kuća sa 16.392 žitelja (7.212 muslimana, 4.518 pravoslavnih, 4.307 katolika, 254 jevreja i 87 evangelista ). Godine 1914. u gradu se nalazila sreska uprava, sreski sud, državno tužilaštvo, okružni sud, gradska uprava, opštinska bolnica, posadna vojna bolnica, gradska elektrana, tvornica duhana, velika gimnazija i 4 druge srednje škole, 2 opšte osnovne škole, trgovačka škola, viša djevojačka škola, 5 medresa, 3 mekteba, 30 džamija, katolička i pravoslavna crkva. Gradska električna centrala u Mostaru izgrađena je 1911. godine na račun gradske opštine, uz angažiranje bečkog preduzeća Öter Siemens-Schucker-Werke. Centralu su pokretala tri dizel-motora jačine 160 ks, a u gradu je bilo instalirano devet trafo-stanica koje su osiguravale gradsku rasvjetu i 3.000 sijaličnih mjesta u kućama. Pred Prvi svjetski rat, u gradu su izgrađena dva mosta preko Neretve i oba su 1913. godine stavljena u promet (jedan je nosio ime cara Franje Josipa, a drugi gradonačelnika Mujage Komadine). U gradu je bilo nekoliko hotela: „Neretva“, „Bristol“ i „Orijent#. Saobraćaj u gradu obavljalo je oko 30 fijakera. Osim pošte i telegrafa, u gradu je funkcionisala javna telefonska mreža sa 72 pretplatnika”.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Na izlasku s Musale, na početku Nove ulice (danas Braće Brkića) ponosno je stajala Alajbegovića česma, izgrađena 1883. godine. Tu je već tada bila zgrada Djevojačke stručne škole, kojoj će mnogo godina kasnije biti Muzička škola. Samo godinu dana prije, na Musali je izgrađen prvi javni toalet, te parkiralište za kočije - tadašnji taxi, odmah pokraj kamene ograde lijepog parka.
Izgleda da je taj datum - 3. jun, nekako oposebno značajan, posebno drag našem gradu i na neki je tajanstveni način povezan s njim. Naime, baš na taj datum dogodili su neki događaji koji su posebno obilježili istoriju grada. Na isti taj dan 1466. godine, Turci pod zapovjedništvom bosanskog sandžak-bega Isabega Isahovića, osvajaju Blagaj (i vjerovatno Mostar). Istog dana, 1910. godine, car Franjo Josip I. posjećuje Mostar. Samo dvije godine kasnije, 1912., tog istog dana Mostar prvi put osvjetljava električna struja, da bi istog dana godinu dana kasnije – 1913. svečano bio otvoren Komadinov (Lučki) most. Ovaj 3. jun 1914. godine nije značajan samo zbog svečanog otvorenja Banje, nego i zbog toga što na svojevrstan način 25 dana prethodi svjetski značajnom događaju.
Naime, u centru svjetskih zbivanja, 28. juna ove godine, naći će se Sarajevo. Prije 100 godina u Sarajevu su ispaljeni sudbonosni hici, kojima je ubijen austrijski prestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija. To je bio fitilj, koji je kasnije zapalio čitav svijet i prouzrokovao smrt 9 miliona ljudi. Atentat je bio povod, ali ne i uzrok tome ratu, tako smo nekada učili u školi.
Bilo kako bilo, ljeta 1914. godine prekinuta je prva modernizacije Bosne i Hercegovine i njen prelazak iz srednjeg u novi vijek. Danas stotinu godina nakon svega toga, čini se da ta modernizacija nikad nije ni uhvatila priključak onim tempom, kojim je bila započeta, a gledajući s današnjeg stanovišta, čini se da je u nekim segmentima čitav taj jedan vijek čak preskočen. U mnogim stvarima, nije se puno odmaklo, a u nekima je točak istorije vraćen unazad, za tih čitavih stotinu godina. Svi ovi detalji stvar su analiza kojim se bave analitičari svih vrsta i neka oni o tome daju svoj sud.
Međutim, ovdje ćemo se zadržati samo na detaljima od značaja za našu čaršiju. Gdje je to bio ovaj grad prije 100 godina?
U arhivima Austrougarske monarhije iz perioda neposredno uoči Prvog svjetskog rata, o gradu Mostaru nalazimo jedan kratak osvrt, koga je zapisala Ferida Duraković u njenom tekstu “Rat i kulturni identitet(i) evropske BiH”.
„Mostar se prostire s obje strane Neretve, u klancu što ga zatvara planina Podvelež i gora Hum. Jezgro sadašnjeg Mostara nastalo je u XV vijeku. Svoj značajniji razvoj Mostar počinje od 1522. godine, kada postaje privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega i razvija se u politički, privredni i kulturni centar hercegovačkog područja. Najprepoznatljivije obilježje Mostara postaje Stari most, izgrađen 1566. godine. Za vrijeme austrougarske uprave, Mostar je bio središte okruga. On je kao regionalni centar - uz Tuzlu, Banju Luku i Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine - prednjačio u razvoju u ovom periodu. U Mostaru je vidan urbani razvoj. Godine 1879. imao je 1.909 kuća i 10.848 stanovnika, a 1910. ima 2.769 kuća sa 16.392 žitelja (7.212 muslimana, 4.518 pravoslavnih, 4.307 katolika, 254 jevreja i 87 evangelista ). Godine 1914. u gradu se nalazila sreska uprava, sreski sud, državno tužilaštvo, okružni sud, gradska uprava, opštinska bolnica, posadna vojna bolnica, gradska elektrana, tvornica duhana, velika gimnazija i 4 druge srednje škole, 2 opšte osnovne škole, trgovačka škola, viša djevojačka škola, 5 medresa, 3 mekteba, 30 džamija, katolička i pravoslavna crkva. Gradska električna centrala u Mostaru izgrađena je 1911. godine na račun gradske opštine, uz angažiranje bečkog preduzeća Öter Siemens-Schucker-Werke. Centralu su pokretala tri dizel-motora jačine 160 ks, a u gradu je bilo instalirano devet trafo-stanica koje su osiguravale gradsku rasvjetu i 3.000 sijaličnih mjesta u kućama. Pred Prvi svjetski rat, u gradu su izgrađena dva mosta preko Neretve i oba su 1913. godine stavljena u promet (jedan je nosio ime cara Franje Josipa, a drugi gradonačelnika Mujage Komadine). U gradu je bilo nekoliko hotela: „Neretva“, „Bristol“ i „Orijent#. Saobraćaj u gradu obavljalo je oko 30 fijakera. Osim pošte i telegrafa, u gradu je funkcionisala javna telefonska mreža sa 72 pretplatnika”.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
11.05.2014.
Iz istorije Mundijala (6) - Mostarska četvorka
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal:
SP u fudbalu,, autor Dragan Miladinović)
SP u fudbalu (6)
I zato su tugovali Ivica Ćurković, Mane Bajić, Branko Gračanin, Miroslav Pavlović, Blagoje Paunović, Dragan Holcer, Nenad Bjeković, Ilija Petković, Dobrivoje Trivić, Ivica Osim, Jovan Aćimović, Daniel Pirić, Dragan Džajić, Dragomir Mutibarić, Živorad Jevtić, Ivan Hlevnjak, Ivan Buljan, Edin Sprečo, Metodije Spasovski, Blagoje Paunović, Mladen Ramljak...
Brazil je ponovo prvak, u finalu je na obje plećke položio Italiju (4:1), dok je treća bila SR Njemačka savladavši Urugvaj (1:0).
Red je da se kaže i nekoliko riječi o trofeju što se nađe u rukama šampionskog tima. To je statua boginje Nike i zove se „Zlatna boginja“. Bila je visoka 30 cm, teška 1.800 grama u čistom zlatu, a sa mermernim postoljem teška četiri kilograma. Njen autor je bio vajar Albert Lasflur. Već prvi svjetski prvaci, dakle Urugvajci, imali su je u svojim rukama, dakle 1930. godine.
Bajević pogodio, Marić odbranio penal
I na ovo valja podsjetiti. U predvečerje Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj 1974, 9.maja 1973. godine u Minhenu su ukrstili koplja SR Njemačka i Jugoslavija. U toj prijateljskoj utakmici, „plavi“ su neočekivano ali zasluženo slavili- 1:0. U glavnim ulogama bili su dvojica „rođenih“. Autor tog pogotka sa bijele tačke bio je Duško Bajević. Sudija Buzek iz Austrije svirao je jedanaesterac i za domaćine. Izveo ga je slavni tobdžija Gerd Miler. Ali, „panter sa Neretve“ Enver Marić ga je pročitao i sačuvao svoju mrežu!
SR Njemačka je bila domaćin SP 1974. I prema tamo koračala je „plava“ četa, u čijem su stroju bili i Mostarci, i to poslije dugog posta, od Mujićevog vremena. Kvalifikacioni sudari otpočeli su u Las Palmasu jo 19. oktobra 1972. Tamo se sa Španijom bitka okončala miroljubivo- 2:2. Oba projektila u protivničku mrežu ispalio je „princ sa Neretve“ Bajević. Zatim je u Beogradu teškom mukom skršen otpor ambicioznih Grka-1:0, strijelac Aćimović. S istim protivnikom, u Atini ponovo radost- 4:2. Golgeteri Karasi 2, Bajević i Šurjak. Sa Špancima u Zagrebu mreže su mirovale. I o putniku na SP odlučivala je čuvena, već legendarna „majstotica“. Ona je bila na neutralnom terenu, u Frankfurtu 13. februara 1974. I presudio je fenomenalni pogodak Katalinskog- 1:0!
Odoljeli braniocu titule, ali tri uzastopna poraza
I baš u Frankfurtu, Jugoslavija je imala svoje otvaranje na Svjetskom prvenstvu: A odmah poslastica. Njen suparnik branilac šampionskog trofeja Brazil. U plavim dresovima Enver Marić, Ivan Buljan, Enver Hadžiabdić, Dražen Mužinić, Josip Katalinski, Vladislav Bogićević, Ilija Petković, Brane Oblak, Ivan Šurjak, Jovan Aćimović, Dragan Džajić. I miroljubiv ishod-0:0. Veliki uspjeh. On je ulijevao optimizam. Zatim je „naletio“ nemoćni Zair. To pokazuje i konačan rezultat- 9:0. Najubojitiji je bio Bajević- cilj je pogodio tri puta! Njemu su se sa po jednim pridružili Džajić, Šurjak, Katalinski, Bogićević, Oblak i Petković. Škotska je, međutim, „plavima“ pokvarila uspješan hod- 1:1, strijelac Karasi. A poslije dvoboja sa domaćinima prvenstva, lijepi snovi su se raspršili poput mjehura od sapunice, SR Njemačka je slavila sa 2:0. To kao da je grogiralo jugoslovenski tim. Uslijedila su dva identična poraza, Poljska i Švedska su slavile sa po 2:1. Strijelci su bili Karasi i Šurjak.
Ako je „plavima“ ikakva utjeha, SR Njemačka je novi šampion, koja je u finalu pobijedila Holandiju- 2:1. Poljska je treća, savladavsi branioca naslova Brazil-1:0.
Različiti doživljaji „rođenih“
A evo i tri sjećanja Veležovaca sa tog SP. Prva sličica je iz Dizeldorfa, uoči meča sa SR Njemačkom.
Kazivao je Enver Marić:
„Tu nas je Tito posjetio i rekao nam da od nas očekuje da ćemo se dostojno sportski boriti
za boje Jugoslavije. On nam je naglasio da ne smijemo zaboraviti da smo Jugosloveni, da svojim ponašanjem moramo biti primjerni, da je rezultat tek ono drugo“.
Na drugoj strani, Franjo Vladić je nekako sa sjetom pričao o svom učestvovanju na SP 1974.:
„Trenirao sam savjesno koliko i ostali reprezentativci, čak sam radio više nego što se i tražilo. Poštovao sam 'režim' selektora. Na žalost, u SR Njemačkoj sam bio samo turista. Jer, nisam ni jednom sjedio ni na klupi za rezerve, uvijek sam bio u gledalištu. Tada mi je, zaista, bilo teško“.
Tamo je bio i šef stručnog štaba „rođenih“ Sulejman Rebac, i to kao član selektorske komisije. Nešto kasnije o tom vremenu je pričao:
„Bio sam, eto, na Svjetskom prvenstvu. Ali, to nije za mene. Taman se spremim ujutro da krenem s tog vašara, a Miljan za ruku:'Sula, ovdje ti je mjesto!' Odgovorim mu: 'A ma, nije Miljane, daj da dignem ruke od ovoga, ide mi se u Mostar. Ti, prijatelju, to ne razumiješ'.“
I Sula je, na nagovor, Miljana Miljanića ostao do kraja šampionata.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
SP u fudbalu (6)
Mostarska četvorka
Na
meksičkom tlu, gdje je 1970. godine bio Svjetski šampionat, nije bilo „plavih“.
Jer, jedino je Finska u oba dvoboja primorana na predaju - u Beogradu sa 9:1 i
Helsinkiju sa 5:1. Sa Belgijom egal-u gostima 0:3, kod kuće 4:0. Španija je, na
žalost, bila „kost u grlu“. Kao gost, je otela pola plijena ( 0:0), a kao
domaćin cijeloga (2:1).
I zato su tugovali Ivica Ćurković, Mane Bajić, Branko Gračanin, Miroslav Pavlović, Blagoje Paunović, Dragan Holcer, Nenad Bjeković, Ilija Petković, Dobrivoje Trivić, Ivica Osim, Jovan Aćimović, Daniel Pirić, Dragan Džajić, Dragomir Mutibarić, Živorad Jevtić, Ivan Hlevnjak, Ivan Buljan, Edin Sprečo, Metodije Spasovski, Blagoje Paunović, Mladen Ramljak...
Brazil je ponovo prvak, u finalu je na obje plećke položio Italiju (4:1), dok je treća bila SR Njemačka savladavši Urugvaj (1:0).
Red je da se kaže i nekoliko riječi o trofeju što se nađe u rukama šampionskog tima. To je statua boginje Nike i zove se „Zlatna boginja“. Bila je visoka 30 cm, teška 1.800 grama u čistom zlatu, a sa mermernim postoljem teška četiri kilograma. Njen autor je bio vajar Albert Lasflur. Već prvi svjetski prvaci, dakle Urugvajci, imali su je u svojim rukama, dakle 1930. godine.
Bajević pogodio, Marić odbranio penal
I na ovo valja podsjetiti. U predvečerje Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj 1974, 9.maja 1973. godine u Minhenu su ukrstili koplja SR Njemačka i Jugoslavija. U toj prijateljskoj utakmici, „plavi“ su neočekivano ali zasluženo slavili- 1:0. U glavnim ulogama bili su dvojica „rođenih“. Autor tog pogotka sa bijele tačke bio je Duško Bajević. Sudija Buzek iz Austrije svirao je jedanaesterac i za domaćine. Izveo ga je slavni tobdžija Gerd Miler. Ali, „panter sa Neretve“ Enver Marić ga je pročitao i sačuvao svoju mrežu!
SR Njemačka je bila domaćin SP 1974. I prema tamo koračala je „plava“ četa, u čijem su stroju bili i Mostarci, i to poslije dugog posta, od Mujićevog vremena. Kvalifikacioni sudari otpočeli su u Las Palmasu jo 19. oktobra 1972. Tamo se sa Španijom bitka okončala miroljubivo- 2:2. Oba projektila u protivničku mrežu ispalio je „princ sa Neretve“ Bajević. Zatim je u Beogradu teškom mukom skršen otpor ambicioznih Grka-1:0, strijelac Aćimović. S istim protivnikom, u Atini ponovo radost- 4:2. Golgeteri Karasi 2, Bajević i Šurjak. Sa Špancima u Zagrebu mreže su mirovale. I o putniku na SP odlučivala je čuvena, već legendarna „majstotica“. Ona je bila na neutralnom terenu, u Frankfurtu 13. februara 1974. I presudio je fenomenalni pogodak Katalinskog- 1:0!
Odoljeli braniocu titule, ali tri uzastopna poraza
I baš u Frankfurtu, Jugoslavija je imala svoje otvaranje na Svjetskom prvenstvu: A odmah poslastica. Njen suparnik branilac šampionskog trofeja Brazil. U plavim dresovima Enver Marić, Ivan Buljan, Enver Hadžiabdić, Dražen Mužinić, Josip Katalinski, Vladislav Bogićević, Ilija Petković, Brane Oblak, Ivan Šurjak, Jovan Aćimović, Dragan Džajić. I miroljubiv ishod-0:0. Veliki uspjeh. On je ulijevao optimizam. Zatim je „naletio“ nemoćni Zair. To pokazuje i konačan rezultat- 9:0. Najubojitiji je bio Bajević- cilj je pogodio tri puta! Njemu su se sa po jednim pridružili Džajić, Šurjak, Katalinski, Bogićević, Oblak i Petković. Škotska je, međutim, „plavima“ pokvarila uspješan hod- 1:1, strijelac Karasi. A poslije dvoboja sa domaćinima prvenstva, lijepi snovi su se raspršili poput mjehura od sapunice, SR Njemačka je slavila sa 2:0. To kao da je grogiralo jugoslovenski tim. Uslijedila su dva identična poraza, Poljska i Švedska su slavile sa po 2:1. Strijelci su bili Karasi i Šurjak.
Ako je „plavima“ ikakva utjeha, SR Njemačka je novi šampion, koja je u finalu pobijedila Holandiju- 2:1. Poljska je treća, savladavsi branioca naslova Brazil-1:0.
Različiti doživljaji „rođenih“
A evo i tri sjećanja Veležovaca sa tog SP. Prva sličica je iz Dizeldorfa, uoči meča sa SR Njemačkom.
Kazivao je Enver Marić:
„Tu nas je Tito posjetio i rekao nam da od nas očekuje da ćemo se dostojno sportski boriti
za boje Jugoslavije. On nam je naglasio da ne smijemo zaboraviti da smo Jugosloveni, da svojim ponašanjem moramo biti primjerni, da je rezultat tek ono drugo“.
Na drugoj strani, Franjo Vladić je nekako sa sjetom pričao o svom učestvovanju na SP 1974.:
„Trenirao sam savjesno koliko i ostali reprezentativci, čak sam radio više nego što se i tražilo. Poštovao sam 'režim' selektora. Na žalost, u SR Njemačkoj sam bio samo turista. Jer, nisam ni jednom sjedio ni na klupi za rezerve, uvijek sam bio u gledalištu. Tada mi je, zaista, bilo teško“.
Tamo je bio i šef stručnog štaba „rođenih“ Sulejman Rebac, i to kao član selektorske komisije. Nešto kasnije o tom vremenu je pričao:
„Bio sam, eto, na Svjetskom prvenstvu. Ali, to nije za mene. Taman se spremim ujutro da krenem s tog vašara, a Miljan za ruku:'Sula, ovdje ti je mjesto!' Odgovorim mu: 'A ma, nije Miljane, daj da dignem ruke od ovoga, ide mi se u Mostar. Ti, prijatelju, to ne razumiješ'.“
I Sula je, na nagovor, Miljana Miljanića ostao do kraja šampionata.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
08.05.2014.
Mostar nekad i sad (23) - Alajbegovića česma
Alajbegovića česma
Jedna
od rijetkih javnih česmi iz austrougarskoga perioda, koja je sačuvana, i još i
danas služi svrsi, je ona na Musali.
U originalnom izvođenju, česma je bila smještena na samom desnom početku Nove ulice (danas Braće Brkića). Podigao ju je 1883. godine tadašnji gradonačelnik Mostara Muhamed beg Alajbegović, a klesana je od bračkog kamena s dva udubljenja za cvijeće i kamenim klupama za sjedenje. Iznad same česme na visini oko tri metra je tabla sa sljedećim tekstom:
1883
MDCCCLXXXIII
IZ OBĆINSKE POMLJE
PLOD
NAČELNIKUJUĆI
MUHAMED BEG ALAJBEGOVIĆ.
Pokraj te ploče su i dva manja šiljka, a pored njih su još dva veća.
Poznati arhitekta, graditelj Mostara, Losose, 1936. gofine, mostarskoj opštini podnio je svoj projekat izgradnje Vakufske kuće na Musali. Međutim, tadašnji načelnik opštine Husein Husaga Čišić nije zadovoljan projektom, jer „ako opština već ustupa zemljišni trg za gradnju zgrade Vakufske kuće, ona mora biti reprezentativna i kubali“. Loose odmah daje primjedbu kako će u tom slučaju zgrada većih gabarita u potpunosti zakloniti nisku munaru Ćose Jahija Hodže džamije, pa gradonačelnik pristaje na prijedlog da se munara džamije demontira i načini višom. Za potrebu cjelovitog arhitektonskog rješenja, tom prilikom se i kompletna česma pomoću okruglih greda premješta na današnju lokaciju, uz jugoistočnu ogradu parka na Musali.
Česma je tokom ovog rata oštećena, granata je slomila dio polukruga s natpisom. Nakon uklanjanja prekrasne ograde - zida Musale i parka, ova česma znatno je izgubila od svoje prvobitne privlačnosti.
Nije samo zid uklonjen. Posebno je ovu harmoniju poremetilo rušenje javnog WC-a, koji je, inače, bio do same česme, a izgrađen je u austrougarskom periodu u pseudomaurskom stilu.
Priredili: Ismail Braco Ćampara/Tivor Vrančić/ Smail Špago
NovaSloboda.ba
05.05.2014.
Iz istorije Mundijala (5) - U četvrtom uzastopnom jurišu - četvrti
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal:
SP u fudbalu,, autor Dragan Miladinović)
SP u fudbalu (5)
SP u fudbalu (5)
U četvrtom uzastopnom jurišu - četvrti
Čile
je bio domaćin Svjetskog prvenstva 1962. godine. I Jugosloveni su za najvažniji
fudbalski miting pakovali kofere, i to četvrti put uzastopno.
Jer, uspješno su zaokružili kvalifikacioni ciklus. On je
započet u Beogradu protiv Poljske- 2:1 (1:0), pogocima Kaloperovića i Kostića.
Njihov revanš duel bio je u Hožuvu, okončan simetričnim rezultatom- 1:1 (1:1),
strijelac Galić. Potom je u Beogradu preskočena Republika Južna Koreja- 5:1
(1:0), golgeteri Šekularac dva, Z.Čebinac, Radaković i Galić. I u Seulu „plavi“
su bili sigurni- 3:1, mrežu su pogodili Galić 2 i Jerković.
U tim bitkama u YU dresu bili su Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Tomislav Kaloperović, Branko Zebec, Željko Perušić, Todor Veselinović, Milan Galić, Željko Matuš, Bora Kostić, Tomislav Knez, Vlatko Marković, Velibor Vasović, Andrija Anković, Muhamed Mujić, Petar Radaković, Žarko Nikolić, Zvezdan Čebinac, Asim Ferhatović, Dražen Jerković i Zvonko Bego.
A da Mujić nije imao nezgodu...
I,eto, Jugosloveni četvrti put uzastopno jurišaju na borilištima Svjetskog šampionata u fudbalu. Ovog puta u Južnoj Americi, u Čileu. Na startu, u Ariki 31. maja, nemaju sreće. Tim SSSR-a je slavio sa 2:0 (1:0)! A tada je „plave“, kao kapiten, predvodio Mostarac Muhamed Mujić. Popularni Hamić je, na žalost, tada doživio nezgodu. U duelu s njim, prefinjenim tehničarom, povrijeđen je jedan sovjetski igrač. I opterećen tim nesrećnim događajem više nije imao snage, ni volje da više izlazi na borilišta te planetarne loptačke smotre! Takav je naš „Rođeni“!
Međutim, Jugosloveni se bude. I na koljena obaraju ambiciozne i nadmene Urugvajce, Skoblar, Galić i Jerković tresu njihovu mrežu za 3:1! Slijedeća žrtva bila je još jedna južnoamerička selekcija, ovog puta Kolumbija- 5:0 (2:0), strijelci Galić 2, Jerković 2 i Melić. Zatim je pokoren i branilac titule, tim SR Njemačke- 1:0. Presudio je pogodak Radakovića.
Zahuktali „plavi“ su onda zaustavljeni, Čehoslovaci su slavili sa 3:1, odluka je pala u drugom poluvremenu, jer je prvo završeno bez pogodaka. Obraz je spasio Jerković. I, na kraju, bitka za konačan redosljed, Čile je stigao do treće pozicije pošto je pobijedio s tijesnih 1:0. A, možemo samo nagađati: da li bi se Jugosloveni bolje plasirali da ih je predvodio kapiten Muhamed Mujić? Šta bi bilo da je bilo, ovako su četvrti. Recimo i imena onih što su tamo zastrupali boje svoje zemlje: Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Željko Matuš, Vlatko Marković,Vladica Popović, Muhamed Mujić, Dragoslav Šekularac, Dražen Jerković, Milan Galić, Josip Skoblar, Petar Radaković,Vojislav Melić, Andrija Anković, Vladimir Kovačević, Vasilije Šijaković, Slavko Svinjarević. Selektorsku komisiju sačinjavali su Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin.
Brazilci su odbranili naslov najboljih na svijetu, jer su u finalu nadigrali Čehoslovake sa 3:1. Domaćini Čileance su se,eto, morali da zadovolje trećim mjestom.
U predvečerje tog šampionata, prostrujala je tužna vijest. Iznenada je umro predsjednik njegovog Organizacionog odbora i FS Čilea Karlos Dubon.
„Gordi Albion“ najzad šampion
„Plavi“ nisu prošli kroz kvalifikacionu kapiju za Svjetsko prvenstvo u postojbini fudbala., Engleskoj 1966. godine Za to su, da tako kažemo, krivi Norvežani. Oni su prvo kao domaćini slavili sa 3:0, dok su u Beogradu uspjeli da podijele plijen - 1:1.
„Gordi Albion“ je, najzad ostvario svoj dugo sanjani san. Engleska je novi svjetski prvak. Istina, u finalu je, i to nakon produžetaka, slomila otpor SR Njemačke- 4:2. I tako se trofej našao u rukama ovih momaka: Benks, Koen, Vilson, Stajls, Dž.Ćarlton, Mur, Bol, Harst, R.Čarlton, Hant, Piters.
Treći je bio Portugal, koji je pobijedio SSSR-a sa 2:1.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
U tim bitkama u YU dresu bili su Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Tomislav Kaloperović, Branko Zebec, Željko Perušić, Todor Veselinović, Milan Galić, Željko Matuš, Bora Kostić, Tomislav Knez, Vlatko Marković, Velibor Vasović, Andrija Anković, Muhamed Mujić, Petar Radaković, Žarko Nikolić, Zvezdan Čebinac, Asim Ferhatović, Dražen Jerković i Zvonko Bego.
A da Mujić nije imao nezgodu...
I,eto, Jugosloveni četvrti put uzastopno jurišaju na borilištima Svjetskog šampionata u fudbalu. Ovog puta u Južnoj Americi, u Čileu. Na startu, u Ariki 31. maja, nemaju sreće. Tim SSSR-a je slavio sa 2:0 (1:0)! A tada je „plave“, kao kapiten, predvodio Mostarac Muhamed Mujić. Popularni Hamić je, na žalost, tada doživio nezgodu. U duelu s njim, prefinjenim tehničarom, povrijeđen je jedan sovjetski igrač. I opterećen tim nesrećnim događajem više nije imao snage, ni volje da više izlazi na borilišta te planetarne loptačke smotre! Takav je naš „Rođeni“!
Međutim, Jugosloveni se bude. I na koljena obaraju ambiciozne i nadmene Urugvajce, Skoblar, Galić i Jerković tresu njihovu mrežu za 3:1! Slijedeća žrtva bila je još jedna južnoamerička selekcija, ovog puta Kolumbija- 5:0 (2:0), strijelci Galić 2, Jerković 2 i Melić. Zatim je pokoren i branilac titule, tim SR Njemačke- 1:0. Presudio je pogodak Radakovića.
Zahuktali „plavi“ su onda zaustavljeni, Čehoslovaci su slavili sa 3:1, odluka je pala u drugom poluvremenu, jer je prvo završeno bez pogodaka. Obraz je spasio Jerković. I, na kraju, bitka za konačan redosljed, Čile je stigao do treće pozicije pošto je pobijedio s tijesnih 1:0. A, možemo samo nagađati: da li bi se Jugosloveni bolje plasirali da ih je predvodio kapiten Muhamed Mujić? Šta bi bilo da je bilo, ovako su četvrti. Recimo i imena onih što su tamo zastrupali boje svoje zemlje: Milutin Šoškić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Željko Matuš, Vlatko Marković,Vladica Popović, Muhamed Mujić, Dragoslav Šekularac, Dražen Jerković, Milan Galić, Josip Skoblar, Petar Radaković,Vojislav Melić, Andrija Anković, Vladimir Kovačević, Vasilije Šijaković, Slavko Svinjarević. Selektorsku komisiju sačinjavali su Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin.
Brazilci su odbranili naslov najboljih na svijetu, jer su u finalu nadigrali Čehoslovake sa 3:1. Domaćini Čileance su se,eto, morali da zadovolje trećim mjestom.
U predvečerje tog šampionata, prostrujala je tužna vijest. Iznenada je umro predsjednik njegovog Organizacionog odbora i FS Čilea Karlos Dubon.
„Gordi Albion“ najzad šampion
„Plavi“ nisu prošli kroz kvalifikacionu kapiju za Svjetsko prvenstvo u postojbini fudbala., Engleskoj 1966. godine Za to su, da tako kažemo, krivi Norvežani. Oni su prvo kao domaćini slavili sa 3:0, dok su u Beogradu uspjeli da podijele plijen - 1:1.
„Gordi Albion“ je, najzad ostvario svoj dugo sanjani san. Engleska je novi svjetski prvak. Istina, u finalu je, i to nakon produžetaka, slomila otpor SR Njemačke- 4:2. I tako se trofej našao u rukama ovih momaka: Benks, Koen, Vilson, Stajls, Dž.Ćarlton, Mur, Bol, Harst, R.Čarlton, Hant, Piters.
Treći je bio Portugal, koji je pobijedio SSSR-a sa 2:1.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
01.05.2014.
Mostar nekad i sad (22) - Rondo
Rondo
Kružni
tok u Mostaru, napravljen je 1882. godine, u prvo vrjjeme narod je zvao „Gumno”,
a naziv Rondo dobio je kasnije, od francuske riječi „La rondelle”, što znači
okrugla lijeha.
Na sjednici Gradskog vijeća Mostara, održanoj 10. marta
1897. godine, donesena je odluka o kupovini parcele zemlje u vlasništvu Avdage
Bakamovića, kao i Avde i Ibrahima Đikića, s ciljem da se na tom mjestu napravi
kružni tok ulica. Ukupno je kupljeno 160 kvadratnih metara zemlje. Za to je
izdato i obeštećenje, ali ni približno pravoj vrijednosti zemljišta.
Osam godina prije izgradnje kružnog toka, izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobijali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou, uz sam trotoar, još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
Kružni tok je napravljen 1882. godine na tzv. Gumnu. Naziv „Rondo” se udomaćio dosta kasnije, od riječi „Rondela” (od francuske riječi „La rondelle”, što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku), iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime „Rondo”. Još 1937. godine, Salih Baljić u svom tekstu „Ljepote Hercegovine” naziva „Rondo” Gumnom.
Kasnije je iz tog „kruga” na Rondou, inž. Miloš Komadina projektovao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. godine i dobija naziv ulica Lipa. Odmah nakon nje, 1902. godine, kao suprotna joj ulica, gradi se ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi, gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira).
U to vrijeme su se izgradile i neke od najljepših vila u tom dijelu grada. Među svima se ističe, vila, nekad poslovna zgrada Eduarda Fesslera iz 1897. godine.(danas zgrada Rektorata Sveučilišta).
Sjeverno od Rondoa, pružala se velika parcela voćnjaka od oko 4.700 m² u vlasništvu katoličke biskupije, na kojoj je planirana gradnje katoličke katedrale. Ali, izbijanje Prvog svjetskog rata remeti te planove, a biskupija nakon rata prodaje parcelizovano zemljište novopečenim ratnim bogatašima. Jednu od parcela kupuje i pravoslavna crkva, s namjerom gradnje crkve za „750 duša“. Nabavio se i kamen i to tako što je dovučen s Huma rušenjem dviju fortica. Međutim, zbog nedostatka sredstava, odustaje se od gradnje, zemljište se ponovo prodaje, a kamen se 1960. godine koristi za gradnju Doma kulture (Dom Herceg Stjepana Kosače).
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Osam godina prije izgradnje kružnog toka, izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobijali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou, uz sam trotoar, još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
Kružni tok je napravljen 1882. godine na tzv. Gumnu. Naziv „Rondo” se udomaćio dosta kasnije, od riječi „Rondela” (od francuske riječi „La rondelle”, što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku), iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime „Rondo”. Još 1937. godine, Salih Baljić u svom tekstu „Ljepote Hercegovine” naziva „Rondo” Gumnom.
Kasnije je iz tog „kruga” na Rondou, inž. Miloš Komadina projektovao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. godine i dobija naziv ulica Lipa. Odmah nakon nje, 1902. godine, kao suprotna joj ulica, gradi se ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi, gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira).
U to vrijeme su se izgradile i neke od najljepših vila u tom dijelu grada. Među svima se ističe, vila, nekad poslovna zgrada Eduarda Fesslera iz 1897. godine.(danas zgrada Rektorata Sveučilišta).
Sjeverno od Rondoa, pružala se velika parcela voćnjaka od oko 4.700 m² u vlasništvu katoličke biskupije, na kojoj je planirana gradnje katoličke katedrale. Ali, izbijanje Prvog svjetskog rata remeti te planove, a biskupija nakon rata prodaje parcelizovano zemljište novopečenim ratnim bogatašima. Jednu od parcela kupuje i pravoslavna crkva, s namjerom gradnje crkve za „750 duša“. Nabavio se i kamen i to tako što je dovučen s Huma rušenjem dviju fortica. Međutim, zbog nedostatka sredstava, odustaje se od gradnje, zemljište se ponovo prodaje, a kamen se 1960. godine koristi za gradnju Doma kulture (Dom Herceg Stjepana Kosače).
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen