Na granici sjecanja - Prilozi objavljeni u augustu 2013.

26.08.2013.

Kad je Velež bio Hercegovački

 

Kad je Velež bio Hercegovački

(sa stranice ljubušaci.com)

NK „Sloga“- FK Velež“-Bila nam je čast

70-tih godina FK „Velež“ je shvatio da je i klub Hercegovine, a ne samo Mostara. Počela su gostovanja po svim hercegovackim opcinama. Tako je i Ljubuški dobio priliku da igra sa jednim od najstarijih prvoligaša Prve savezne lige Jugoslavije.

Rezultati ovih utakmica nisu bili važni. Važna je bila spoznaja da FK Velež predstavlja našu regiju – Hercegovinu. Gostovanja FK „Veleža“ u Ljubuškom su bila praznik za sve ljubitelje nogometa.  Bili smo ponosni da u našem gradu i da na našem stadionu gostuju Mujic, Zelenika, Bajevic, Maric, Vladic i drugi bivši reprezentativci iz redova FK „Veleža“.

Na fotografiji iz tih vremena (sezona 1967/68) prepoznajemo igrače Sloge i Veleža:


stoje: Ahmet Osmica (Brico), Meho Kadragić (Bejin), Muhamed Glavović, Franjo Vrankić, Franjo Džidić, Jure Zovko, Jure Pažin, Mile Živković – Mrca, Kemal Šestić, Mile Šimunović-Cikurija, Omer Orucević

čuče: Franjo Babić, Šefko Alajbegović, Mican Kordic, Željko Barbarić, Dušan Bajevic, Ante Šoše Braco, Zejnil Selimotic, Ibra Alendar, Borovac….

priredio: Kemal Mahić

(objavljeno na ljubusaci.com)

Objavio/la spagosmail u 22:46, 0 komentar(a), print, #

17.08.2013.

Kriv je, jer neće da radi!?

Neka stara, drugačija vremena.
Nisi smio da ne radiš. Inače u ćuzu?

Simpatična presuda za
letnje predveče

 

K R I V  J E

 

Što duže vremena
nigde ne radi, a neće ni da se zaposli, već život provodi u besposličenju i
skitnji, viđa se u razna nepoželjna društva, pored toga ima motor koji
nemilosrdno upotrebljava i troši benzin pa se zbog toga

K A Ž NJ A V A

Kaznom lišenja
slobode 90 (devedeset) dana.

 

 

Po predmetu prekršaja NIKOLIĆ NIKOLE iz Beograda
sa stanom u ul. B.C.A. broj 308, a na osnovu člana 2 tač. 13 Zakona o
prekršajima protiv javnog reda i mira, Povereništvo unutrašnjih poslova NO-a V
reona, donelo je sledeće

R E Š E NJ E

Okr. NIKOLIĆ NIKOLA
iz Beograda, rođen 1926 godine u Beogradu, bez posla, neoženjen, državljanin
FNRJ, pismen, neosuđivan i ne kažnjavan, nije pod istragom

K R I V J E

Što duže vremena
nigde ne radi, a neće ni da se zaposli, već život provodi u besposličenju i
skitnji, viđa se u razna nepoželjna društva, pored toga ima motor koji
nemilosrdno upotrebljava i troši benzin pa se zbog toga

K A Ž NJ A V A

Kaznom lišenja
slobode 90 (devedeset) dana.

Za ovo rešenje
imenovani je dužan da plati na ime takse 50 dinara po tar. br. 8 Zakona o
taksama.

O B R A Z L O Ž E NJ
E

Vođenim izviđajima
kao i saslušanjem okrivljenog, ovo Povereništvo je našlo:

Da imenovani već duže
vremena nigde ne radi već da se bavi skitnjom i besposličarenjem, kao i da se
kreće u razna problematična društva. Pored toga imenovani ima svoj motor koji
nemilosrdno upotrebljava i troši gorivo, odnosno to nije njegov motor već nekog
njegovog druga koji redovno upotrebljava i služi se njegovom šoferskom
dozvolom. To je drug Karinović Uroš sa stanom u ul. Tkovskoj br. 9.

Imenovani se brani da
je na nekoliko mesta pokušavao da se zaposli, pa mu nije uspelo, što mu se
odbrana odbacuje kao neumesna i netačna, pa je Povereništvo i odlučilo kao i u
dispozitivu.

Na ovo rešenje
imenovani ima pravo žalbe Povereništvu unutrašnjih poslova IONO-a grada
Beograda u roku od 8 dana od dana saopštenja ovog rešenja, a preko ovog
Povereništva, s tim što će žalbu taksirati sa trideset dinara u taksenim
markama po tar. br. 5 Zakona o taksama.

Ovo rešenje je doneto
po čl. 141 Osnovnog zakona o prekršajima.

Rešeno u Povereništvu
unutrašnjih poslova NO-a V reona dana 11 januara 1951 pod broj 11009/50

Smrt fašizmu –
Sloboda narodu

 

 

Objavio/la spagosmail u 10:00, 0 komentar(a), print, #

15.08.2013.

O Woodstocku i ove godine

Woodstock – 44 godine poslije
(tekst sa istim slikama je bio objavljen na forumu klix.ba povodom 40 godina Woodstocka)

Najveći parti na svijetu

Katarzički spektakl od srece i blata, moralno čišćenje i uzdizanje iznad tjelesnih I duševnih strasti i prljavštine. Duh Woodstocka je i nakon 44 godine jos uvijek medju nama.

Tri dana mira i muzike

Vjerovatno ne postoji ni jedan vikend u pokretu šezdesetih koji je  tako sveobuhvatno analiziran istrazivan I komentiran,  kao sto je na tadašnjim plakatima za najavu ovog spektakla pisalo “ Tri dana za mir i muziku”, koji je održan od 15. Do 17. Augusta 1969. godine nekoliko desetina kilometara sjeverno od New Yorka, na jednoj ledini koja je pripadala farmeru Maxu Yasguru, a čiji odjeci  tako daleko I tako dugo preko pozornice odjekuju i  dan danas.
Woodstock je mit koji živi.
Woodstock je prema perspektivama, idili i prodornosti bio ustvari antiamericki pokret ili patriotski ritual, prekid tradicije, oživljananje  duhovnosti hipi pokreta tako da i najeminentniji  zahtjevi u pogledu Woodstoka sami ne mogu nikad biti umireni. Woodstock nije samo supermetafora šezdesetih, to je takodjer jedno stremljenje ka duhu koji je iz njega proistekao.
Sta se na Woodstocku stvarno desavalo? Kao prvo, to je bila promocija i prodor  avangarde u estetskom i  tehničkom smislu u tome vremenu. Na tome Open-air festivalu su se prestavili najjači muzički akteri onoga vremena: od  Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival do za ono vrijeme tajnog aduta Carlosa Santane. Tehnika pozornice, rasvjeta bili su na tada najnovijem nivou. Na Woodstocku su bili po prvi put predstavljeni prenosni dualni sistemi ozvučenja, te” Woodstock okretna pozornica” (koja uzgred rečeno, tada nije dobro funkcionisala), a predstavljeni lightshow je uspostavio mjerila na ovom planu za jedan duži period nakon Woodstocka.
Woodstock je od samog pocetka bio TV dogadjaj koji je direktno prenosen putem malih  ekrana.
Jedan od najvećih dobitnika ovog festivala, u ovim selektivnim sjecanjima je svakako bio i Jimmy Hendrix. A tu su pored navedenih Joplin, Hendrix, Santana i CCR, bila jos imena poput: Joan Baez, Canned Heat, Ten Years After, Iron Butterfly, Blood, Sweat & Tears, Jefferson Airplane, The Who, Ravi Shankar, Melanie, Crosby, Stills, Nash & Young, Sha Na Na…
“Ali ništa od svih muzičkih dogadjanja na Woodstocku nije tako duboko ostalo u sjećanju kao prisustvo publike” moće se i dan danas čuti iz mnogobrojnih kritičkih osvrta na ove dogadjaje, bilo je prisutno preko 500.000 gledalaca.
Multimedijalni Woodstock je bio ogledalo u kome su se ogledavale citave šezdesete. Čitava jedna generacija se ogledala u prepoznavala  u tome:  ljudi u sreći i blatu.
Raj i pakao

Blato.
Šta bi bio Woodstock bez blata. Jedan pretjerano dugi rok koncert moguće, ali nikad tako katarzički spektakl bez izazova ovoga elementa, bez blata.

“No rain! No rain!” (“Nećemo kisu, nećemo kisu”) urlala je masa prema crnim oblacima koji su se nadvijali.  A onda se sve prolomilo.

“ Gimme an F!”  – “FFFFF” (“Dajte mi jedno F” – “FFFFFFF”)
“Gimme a U!”    – “UUUUU” (“Dajte mi jedno U!” – „UUUUUUU“)
“Gimme a C!”    – “CCCCC” (“Dajte mi jedno C” – “CCCCCCC”)
“Gimme a K!”    –“KKKKK” (“Dajte mi jedno K” – “KKKKKKK”)
„What’s that spell“ – „FUUUUCK“ („Sta smo rekli“ – „JEBEEEEENO“)

Već prvog festivalskog dana je Countri Joe Mc Donald ovo izveo, kao I slogan “Make Love Not War”, slovo po slovo, (“Vodimo ljubav, ne rat”), kao protest protiv rata u Vijetnamu koji je upravo toga vremena bjesnio.
Tek borbe u blatu, nakon jake kiše, pokazali su Woodstock generaciju u punom svijetlu, mlade ljude kako se guraju po blatu, koje neodoljivo podsjeća na govna, mlade djevojke, potpuno gole, onako kako ih je bog stvorio, na putu na kupanje u obližnjem jezeru. Sve su ovo antipuritanske scene I scene antikulture,  koje su snimile mnogobrojne prisutne kamere. I začudjujuće: nista se nije desilo. Svijet nije propao, sudbina se nije nikom osvetila.  Nebo je sijevalo munjama, a djeca cvijeća su blato na zamlji pretvarali u prljavi raj. Flert sa nacionalnim problematičnim stanjem pripada Woodstocku jednako kao i koristenje halucinogenih droga – I stvarno senator Rockfeller je to područje proglasio kratkotrajno za “disaster” područje. Metafora rata i katastrofe je ipak bila u pozadini dešavanja, važniji je bio osjecaj zajedništva mase.
Woodstock nije uspio da stvori raj na zemlji, ali je budućoj svakodnevnici i festivalskom folkloru dao odlučujuće impulse. Ponekad je to bila i utopija da se ideja nakon njene realizacije više ne prepoznaje, ali djeluje, usprkos svemu.

I uvjek tamo gdje stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i przeni krompir, i iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock  jos uvjek sa nama.




Woodstock poster



Jimmy Hendrix na Woodstocku



Janis Joplin na Woodstocku



Joe Cocker na Woodstocku

















priredio: Smail Špago

tekst je objavljen na forumu klix.ba povodom 40 godina Woodstocka, 31. jula 2009.

Objavio/la spagosmail u 23:39, 0 komentar(a), print, #

14.08.2013.

Parobrod Mostar - Jedna slika, jedno sjećanje

Parobrod Mostar

Jedna slika. Jedno sjećanje

 

Naletih na ovu sliku na facebooku ovih dana. Zahvalan sam autoru na objavljivanju. Mnogi od raje nisu ni znali da je obalama Jadrana davnih godina krstario ovaj parobrod, sa nama dragim imenom Mostar.

 
Kontakt izbliza imao sam sa njim daleke 1962. godine u pristaništu luke u Šibeniku. Tih godina moj amidža je služio mornaricu u Šibeniku. Momak od 20 godina otišao u vojsku, da služi mornaricu. Vojni rok u mornarici onoga vremena je bio 3 godine. Nakon godinu dana provedenih u Puli, javio nam je da se primakao malo bliže, i da je sad u Šibeniku. Haj biće mu bar malo bliže doći na odsustvo, kontali smo. A i Šibenik je onoga vakta bio bogu iza leđa, gledano barem iz
mostarske perspektive. Do Graca ili do Makarske mogle se i nekako dobaciti. Pa i do Splita nekako nije bilo daleko . Ali bogami do Šibenika valjalo se zaputiti.

Zato nas je nemalo iznenadila vijest kad je jednog dana otac došao sa posla i rekao: “Idemo
posjetiti mornara u Šibenik”. To mi je onda bilo kao da bi mi danas rekao idemo u Pariz ili Njujork. Valjalo je vidjeti sve te nepoznate krajeve kroz Dalmaciju. Autobusom preko Žovnice, Lištice, na Imotski, pa u Split. Put je trajao čitav dan, Makadam. Autobus je stajao svaka dva sata da se vozači odmore, naravno uz kakvu gostionu uz put, pred kojima su se vrtili ražnjevi. Cista Provo. Put prema Šibeniku iz Splita bio je moguć tek sutra ujutro, jer autobusa, bože moj, onda nije bilo kad god poželiš, nego po redu vožnje. Naravno da nam je to odgovaralo, da obiđemo Split, luku, Dioklecijanovu palaču, i da noćimo privatno kod neke babe, podno Marjana. Ujutro put do Šibenika. Tamo nas je na autobuskoj sačekao neki očev jaran iz vojske, prihvatio nas i odveo njegovoj kući. Tu smo noćivali. Popodne, naravno do vojne luke. Uzeli smo amidžu, došla mu posjeta iz daleka, dobio je slobodno svako popodne dok smo tu bili. A na njemu bijela uniforma, mornarska majica i naravno mornarska kapa. Ta kapa bila je čitavo vrijeme na mojoj glavi.

 

 

Otišli smo i do civilne luke. On nam je na rivi pokazao jedno oštećenje. Kaže, neki dan uplovljavao parobrod “Mostar”, nije na vakat zakočio, i malo je, eto udario. Bilo mi je žao toga parobroda “Mostar”, kao da mi je bio neko rođeni. I amidža nam još reče. Brodu nije bilo ništa.
Malo se samo lim ulupio, i otišla farba. Brod uplovljava svaku večer i svako jutro u šibensku luku. Bio je glavna veza toga dijela Jadrana. Ovdje valja napomenuti da od ondašnje Jadranske magistrale nije bilo ji traga ni glasa. Napravljena je tek nekoliko godina kasnije, a čitavim djelom puta do Šibenika bio je makadam.

 

 

Uvečer sam po redu vožnje bio u luci. “Mostar” je uplovio. Elegantan i lijep. Vrtio sam se
oko njeg, dodirivao ga. Na brod nisam mogao bez karte. Takva su bila stroga pravila. Pazilo se da se na brod ne ukrca koji slijepi putnik.

Koliko samo jedna slika pobudi sjećanja na nekakva vremena, koja se nikad neće više ne povratiti, jer Šibenik je danas u drugoj državi, do njega nam novim autoputem ne treba više
od 2 sata autom. A i brodovima se uzduž Jadranske obale rijetko putuje. Osim u turističke svrhe.

Kasnijom razmjenom fotosa parobroda Mostar, sa rajom, dobili smo još nekoliko starih
fotografija, čak je jedna i u Šibenskoj luci, gdje sam ga vidio prije više od 50 godina. a zvao se parobrod jer ga je pokretala parna mašina, ustvari dizel motor.

 

 Saznali smo još, da kad je parobrod Mostar odslužio svoje, nije otišao u staro gvožđe nego je
prodat nekoj stranoj kompaniji koja ga je uredila, doradila, ofarbala i dala mu drugo ime: Harmony II. Da li je to stvarno istina ne znam, ali, i ako jeste i ako nije, drago mi je ba se bar tako priča. Evo gore  i te slike.

[IMG]http://i42.tinypic.com/2gxeg0n.jpg[/IMG]

 

A i mi mu ovom pričom produžavamo život.

(prvi put objavljeno 2011.)

priredio: Smail Špago

 

 

(fotosi: internet, arhiva, Tibor, Braco)

Objavio/la spagosmail u 14:12, 0 komentar(a), print, #

09.08.2013.

Sa „Carskom poštom” po Mostaru, prije 103 godine

Putovanje u prošlost

Sa „Carskom poštom” po Mostaru, prije 103 godine

U petak 16. augusta, u Mostaru, će biti obavljena promocija knjige Tibora Vrančića „Ćesar na ćupriji”.

    

Knjiga je istorijski roman ili romansirana istorijska priča o događajima vezanim za posjetu austrougarskog cara i kralja Franje Josipa I. Mostaru 3. juna 1910.g. Ovaj značajan događaj za grad Mostar nije bio dovoljno istorijski obrađen, pa je sa tog aspekta zanimljiv, kako za običnog čitaoca, tako i za istoričare.

Radnju romana povezuju tri centralna lika - car Franjo Josip I, ondašnji gradonačelnik grada Mostara Mujaga Komadina i student Bogdan Žerajić, koji je tom prilikom planirao izvršiti atentat na monarha. Pored izuzetno bogatih opisa grada, običaja i likova, knjiga sadrži i pedeset autentičnih crno-bijelih fotografija ovoga značajnog događaja. Čitanjem ove knjige, svi istinski Mostarci pronaći će svoje zadovoljstvo, ali i oni koji to nisu, ali ga poznaju i vole.
U toku rada na ovom projektu, kako se može nazvati rad na pripremi i pronalaženju svih relevantnih detalja bitnih za događaje, koji se opisuju u knjizi, bilo je potrebno posegnuti duboko u mnoge arhive, u prašnjave stranice starih knjiga po bibliotekama, na požutjele stranice štampe iz onoga perioda. Posebno iscrpne izvještaje sa carevog putovanja po Bosni i Hercegovini objavile su ondašnje Bečke novine, koje je autor, zajedno sa svojim saradnicima, našao u arhivi Austrijske nacionalne biblioteke.

Dnevne novine pod nazivom „Reichpost” - „Carska pošta”, svakodnevno su objavljivale izvještaje i najnovije informacije sa Carevog putovanja koje je ukupno trajalo pet dana.
Nakon tri dana boravka u Sarajevu, četvrtog dana putovanja Car je boravio u Mostaru. U „Reichpostu”, u broju od 4. juna 1910 godine, detaljno je opisan boravak u Mostaru, sa vrlo lijepim opisima našega grada iz onog vremena.

Evo kompletnog izvještaja:
Posjeta Cara Mostaru (telegram specijalnog dopisnika), Mostar, 3. juna 1910.
Posljednji dan svog putovanja Car je posvetio posjeti Mostaru. Prijem monarha u Mostaru prevazišao je sva očekivanja, pa čak i onih najsumnjičavijih u Sarajevu. Mostar je prirodno ljepši od bosanskog glavnog grada. Prirodne ljepote, koje nudi ovaj grad vrlo su dopadljive, i zajedno sa spontanim slavljem naroda, bili su razlozi zbog kojih je ovaj najnoviji monarhov postupak i politički bio vrlo djelovoran.
Smješten između visokih planina i brda, izgubljen i zaboravljen, u dolini, kroz koju se provlači divlja Neretva, Mostar je pokazao sve svoje lijepe prirodne karakteristike, kao i svoje stanovnike, dok se pred očima neprestano mjenjaju kontrasti, koji ostavljaju jedan prelijep utisak o čitavom gradu. Na jednoj strani se ukazuju litice, visoke do neba i pokrivene kršom, dokle god pogled dostiže. Na njima se samo ponegdje nalazi po neka zaboravljena zelena površina, žbun kadulje između kamenova. Sa druge strane, tu se nalazi najbogatija tropska vegetacija u baščama i po poljima, plodovi i cvijeće, koji su mogući samo pod južnim nebom.
Ovo je botanički raj. Slične različitosti pokazuje i stanovništvo. Jednostavno, opušteno, strogo zatvoreno unutar svog vjerovanja, jedna kasta same za sebe, malo impulsivna, više internacionalizovana. Srbi i Hrvati tradicionalno ratnički raspoloženi, sa živom fantazijom, koja je podstaknuta starim junačke pričama i pjesmama, njihovom biću pripadaju iste ideje i ideali kao u vrijeme borbe protiv Turaka. Grad je životan, ubrzano ide naprijed, pokretan i pun pokretačke energije, pravi produkt ove južnjačke klime.

Doček, koji je bio pripremljen Caru, bio je zbog toga više spontan, pun utisaka i životniji. Nažalost, vladala je prava tropska vrućina, termometar je pokazivao 41stepen već u ranim jutarnjim satima, mnogo prije nego što je Carski voz ušao u praznično okićenu željezničku stanicu. Već kod samog izlaska iz voza, Car je pokazao umor, zbog čega je ceremonija bila ograničena samo na najneophodnije. Na peronu je Cara dočekao komandant 16. korpusa, vrhovni komandant Ghurtovich, vjerski službenici iz Mostara i drugi zvaničnici. Car je primio raport, izvršio smotru počasnog voda i uputio nekoliko kratkih riječi, zajedno sa gradonačelnikom Komadinom i podpredsjednikom Vojislavom Šolom, popeo se u carska kola koji su ga odvezla do hotela „Neretva”. Carska artiljerija sa okolnih fortica poslala je nekoliko gromoglasnih pozdrava u dolinu. „Živio”, čuli su se pozdravni poklici. Ruta je vodila preko novog mosta pod imenom „Mosta cara Franje Josipa”. Počasna garda pred hotelom stajala je pod oružjem. Car je potom otišao u njegov apartman, da se odmori nekoliko minuta, dok ga dvorski službenik nije pozvao. Na njemu se vidio umor od zadnjih dana, a posebno umor od petosatnog putovanja iz Sarajeva. Zasigurno je on sebi dozvolio i malo više nego što je to mogao. U ovdašnjim građanskim krugovima bili su, inače, iznenađeni da je za posjetu Cara izabrano vrijeme, kad ovdje vladaju poznate tropske podnevne vrućine.
U 13 sati popodne, Car je u hotelu „Neretva” održao audijenciju, kojoj su prisustvovali predstavnici klera, oficirskog korpusa, gradonačelnik sa opštinskim savjetom, predstavnici kulturnih zajednica i činovništva.Usprkos tropskoj vrućini, Car nije poslušao savjet  dvorskog službenika, da se povuče. On je istakao da je to protiv njegovih navika. Obavio je prijem, koji je trajao samo nekoliko minuta. Tom prilikom, govorio je sa gradonačelnikom Komadinom o prirodnim ljepotama Mostara i građevinskom razvoju grada, a podpresjedniku Vojislavu Šoli rekao je da ga raduju patriotski osjećaji u narodu, kojima je on bio uzročnik, a o gradu je govorio veoma probranim riječima. Zahvalio se na svim počastima i lojalnosti koje su mu ukazane. Prijem je završen u 14,45 sata popodne.
Dvorski sto, ručak, bio je zakazan u hotel „Neratvi” tačno u 15,15 sati popodne. Prisustvovali su: ministar vanjskih poslova grof Aehrenthal, ministar rata gospodin Bönich, zajednički ministar finansija baron Burian, šef države Varešanin, civilni adlatus gospodin Benko, katolički biskup Buconjić, franjevački provincijal Begić, mitropolit Zimonjić, predsjednik srpsko ortodoksne crkvene zajednice Šantić, muftija Abdulah Riđanović predsjednik vakufske komisije  Karabeg, okružni predstojnik Ghurtovic, predstojnik gradske opštine Deftedarević, gradonačelnik Komadina, podpredsjednici Šola i Smoljan, general majori  Daler i Serhaufer i više štabskih oficira. Nakon obavljenog ručka, Car je zapalio jednu cigaretu i zahtjevao od njegovih gostiju da učine to isto, ustao iza stola i otišao u njegov apartman, gdje je kratko odmorio. U međuvremenu su pristigla i dvorska kola, koje je školska omladina okitila cvijećem.
Vožnja kroz Mostar. Uz malo zakašnjenje, zbog Carevog odmora, kolona kola je krenula. Car je bio u pratnji liječnika iz Generalštaba dr. Kerzla i činilo se da je bio malo odmorniji. O nekoj svježini i elasticitetu kod njega, nije moglo biti ni govora. Vožnja je išla duž svečano okićenih ulica, ispod prelijepih slavoluka, prema Starom mostu, koji je čitavom svom dužinom, od oko 300 metara, bio prekriven turskim tepisima. Hiljade građana stajalo je uzduž ulica, oduševljeno su slavili Cara. Raspoloženje bilo je veličanstveno, zajedničko i stvarno.
Među narodom koji su stajali uz ulicu moglo se vidjeti i dosta naroda sa sela. Dok je u Sarajevu pristup ulicama, kojima je Car prolazio, bio otežan, ovdje je svako mogao naći mjesto sa koga će najbolje vidjeti Cara. Utisak o raspoloženju naroda stoga nije bio tako izvještačen, kao u glavnom gradu. Na Starom mostu, koji potiče iz šesnaestog stoljeća, Caru je upriličeno objašnjenje istorijskih detalja, a i on sam je postavio niz pitanja, na koja mu je odgovarao šef države. Car se vratio istim putem i ponovo se našao u hotel „Neretvi”. Počasna garda je ponovo stajala pod oružjem.
Kad su iz hotela krenuli nazad, preko mosta Franje Josipa, Car je naredio da se vozi lagano kako bi razgledao duboko urezane obale Neretve, piroteskne slike, koje su ga zainteresovale. Malo prije 4 sata popodne, Car je došao na stanicu, gdje ga je strpljivo čekala masa naroda.
Iz Mostara je  krenuo vozom nazad, direktno kući u Šonbrun, u Beč.

Mnogo više i šire, naravno, naći ćete u knjizi.
Priredio: Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

 

 

Objavio/la spagosmail u 09:24, 0 komentar(a), print, #

09.08.2013.

Dayli Mail: Zapušteni spomenici iz prošlosti naroda

Sablasno kamenje iz prošlosti naroda:
Futurističke ratne uspomene iz bivše komunističke Jugoslavije stoje zapuštene.

Koristeni izraz ‘zapusteni’ spomenici nije bas adekvatan. Na nekim slikama se jasno vidi da su lagumani.
U tekstu iz Dayli maila nije postavljena slika Partizanskog iz Mostara, ali se moze vidjeti da ni na drugim spomenicima nije nimalo drugacija situacija...

Ghostly stones of a nation's past: The futuristic war memorials of former  communist Yugoslavia that have been left to decay

• Erected on  sites of battles and concentration camps, they represented past struggles of the  nation
• During  1960s and 70s, country's then president, Josip Broz Tito, ordered their  construction
• Photographed over four years by Jan Kempenaers for  Spomenik project

By  Nick Enoch
PUBLISHED: 20:09 GMT, 8  August 2013
http://www.dailymail.co.uk/news/article-2386991/War-memorials-Yugoslavia-left-decay.html#ixzz2bS4rNRhc
In fields and forests they stand - strange,  futuristic giant stone sculptures; some with jagged edges reaching for the sky;  others resembling alien towers.
But these haunting monuments are actually war  memorials of the former Yugoslavia.
During the 1960s and 70s, the country's then  president, Josip Broz Tito, ordered their construction to  demonstrate the strength of the socialist republic throughout the  Balkans.

During the 1960s and 70s, the then president of the  former Yugoslavia, Josip Tito, ordered the construction of these memorials to  demonstrate the strength of the socialist republic throughout the Balkans.  Above, a monument to the revolution of the people of Moslavina, in Podgaric,  Croatia. During World War Two, the village was the scene of an uprising against  the German occupation

Belgian photographer Jan Kempenaers shot these stunning  pictures as part of a project called Spomenik. The monument above was built in  1968. It is dedicated to fallen fighters of Zenica Partisan Detachment - an  anti-Nazi resistance movement

This memorial, in Belgrade, Serbia, pays tribute to the  Kosmaj Partisan detachment of WWII

Designed by Bogdan Bogdanovic, this 1973 sculpture is  dedicated to the Serb and Albanian partisans

Erected on sites of battles and concentration  camps, they represented the past struggles of the nation.
Belgian photographer Jan Kempenaers shot  these stunning pictures as part of a project called Spomenik (which translates  as 'monument').

 

More...

• The  document that saved more than 1,000 Jews: Letter emerges from Oskar Schindler to  ask for permission to move his factory
• World  War Two veteran who flew 40 missions on Wellington bombers barred from receiving  medal because he was flying from 'wrong' air base

From 2006 to 2009, he trekked around the  region to capture on film the structures, which were designed by numerous  architects into the 1980s - and up until then, the sites were visited by  millions of people.
Now, their symbolism has faded, barely  registering with younger generations.

Sited in Bosnia and Herzegovina, the Mrakovica Memorial  stands in honour of the Battle of Kozara. About 1,700 partisans were killed in  action and many thousands were sent to concentration camps

Kempenaers trekked around the region from 2006 to 2009  photographing the sites. Above, a monument, built in 1966, that was dedicated to  concentration camp victims at the Jasenovac camp, in Croatia

A monument in the town of Korenica, near the border  between Croatia and Bosnia. It commemorates Yugoslavia's victory in World War  Two

This site in Tjentiste (left) commemorates the Battle of  the Sutjeska. Germans and partisans fought there in 1943. Right, a sculpture in  Ilirska Bistrica in Slovenia

Designed by Vojin Bakic, built in 1982, this memorial is  dedicated to the people of Kordun and Banija in Croatia

The Babanj monument to fallen Yugoslav WW II fighters,  forming the shape of three clenched fists. There, 10,000 civilian hostages from  Nis and south Serbia were murdered by the Nazis

Designed by Zelimir Janes, this memorial (left) honours  the 1st Sisak Partisan Detachment. It was built in 1981 in the forest of  Brezovica, Croatia. Right, a monument to the revolution at Grmec - which was  held by the partisans during WWII - in Bosnia and Herzegovina

Overlooking the town of Krusevo, the Makedonium, built  in 1973, commemorates the Ilinden Uprising against the Ottoman Empire. In 1903,  a group of Macedonians charged into battle, giving rise to a movement that led  to the creation of a free Macedonia

In the wake of the break-up of Yugoslavia,  the monuments were forgotten and left to decay.
During his four-year odyssey, Kempenaers  toured the former Yugoslavia, now made up of countries such as Croatia, Serbia  and Slovenia, using a 1975 map which pointed out the memorials.
Kempenaers was born in 1968, and lives and  works in Antwerp and Ghent.

German troops march into Sarajevo in 1941. Their  occupation brought the Holocaust to Yugoslavia. Right, President Josip Broz Tito  (seen here in 1978), who commissioned the monuments

In the wake of the break-up of Yugoslavia, the monuments  were forgotten and left to decay. Above, a memorial marking the liberation of  Sanski Most in Bosnia and Herzegovina

Makljen memorial in Bosnia and Herzegovina (left) and  the one at Knin in Croatia. Like the others, these honour the former Yugoslav  Partisans - a group of communists who fought against their fascist leaders  aligned with the Axis powers during WWII

A monument to the dead in the village of Kosute in  Croatia

The Kolasin memorial to the fallen (left) and the one at  Niksic, both in Montenegro

Left to decay, the memorial at Sinj in Croatia

Objavio/la spagosmail u 09:02, 0 komentar(a), print, #

02.08.2013.

Pazi, drugi avgust!

Mostarska legenda o Neretvi

Niko ne zna je li tačna, ali se mi svi pridržavamo toga, po nekom nepisanom pravilu...

Pazi, drugi avgust!

    

Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu.
Stanovnici njenih obala znali su da se svakog 2. augusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njenim dubinama.
Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila.
Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. avgusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio.
Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.
Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.
Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.
Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se niko nije usuđivao to protumačiti.
I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.
A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.
Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.
Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. „Žutog” su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.
Saznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njenom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.
Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: „Nadrljao je k'o Žuti”.
Možda je to bilo baš ovako, ali je, možda, i iz neke druge priče, ne znam.
Smail Špago