Na granici sjecanja - Prilozi sa starog bloga objavljeni u maju 2013.

31.05.2013.

Nadrlj'o k'o žuti!

Nadrljo ko žuti

 

Mostarska legenda o Neretvi, niko ne zna jeli tačna, ali se mi svi pridrzavamo toga, po nepisanom pravilu...

 

(tekst je već bio objavljen na blogu memorylimit.blogger.ba, ali je zbog problema na blogeru, izbrisan, kao i veliki broj postova ostalih blogera, u periodu 10. - 29. maj 2013. godine)

 

 

Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. augusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Stanovnici njezinih obala znali su da se svakog 2. augusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njezinim dubinama.
Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njezina pravila.

Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena kada je ovaj grad bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. augusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio.

Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive kolovoske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.

Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.

Jedini trag njegovog boravka bile su haljine pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se "Žuti", tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.

Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, no nitko se nije usuđivao to protumačiti.

I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, "Žuti" se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.

Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. "Žutog" su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.

Saznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njezinom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.

Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: "Nadrljao je k'o Žuti".

 

Ali, možda je to i iz neke druge priče, ne znam.

Objavio/la spagosmail u 08:58, 0 komentar(a), print, #

30.05.2013.

Mostarski mangupluci iz srednjeg vijeka

Mostarski mangupi iz srednjeg vijeka

 

(tekst je već bio objavljen na blogu memorylimit.blogger.ba, ali je zbog problema na blogeru,  izbrisan, kao i veliki broj postova ostalih blogera, u periodu 10. -  29. maj 2013. godine)

 

Mangupa je bilo oduvijek. Čitajuci Sidžil mostarskog kadije posebno sam zapazio ovo:

Godina je 1633, ovce su ukrali, zaklali, i pojeli zajedno momci iz sve tri nacije, a prijavio ih "zimija" = nemusliman, kome su ukradene ovce, a kadija presudio u korist oštećenog, što je bilo i logično. Pa kad danas reknu suživot, što bi trebalo značiti život jedni pored drugih, a  i prije 380 godina, živjeli su jedni sa drugima. Živjelo se, kralo i zabavljalo zajednički.

 

Iz Sidžila mostarskog kadije 1632-1634

 

(154 – Registracija krađe)

 

(Povod pisanju dokumenta) je ovo:

 

Kara Deli-Oglu Omer*, nastanjen u Šurmancima*, koji pripadaju mostarskom kadiluku, pred časnim šerijatskim sudom u prisutnosti zimije Nikole, sina Ivana, nastanjenog u selu Vionici* koje pripada spomnutom kadiluku, od svoje volje dao je ovu izjavu i ovo očitovao:

„Ja, Stipan Vikić*, Nikola Marko, Juraj Bonožić*, Memija, sin Kurta, i Muihajlo uzeli smo na našoj ispaši tri ovce spomenutog Nikole. Pošto smo ih zaklali i skuhali, pojeli smo ih. Niko drugi osm nas nije bio tu“.

Kad je spomenuti Nikola, u čiju je korist data izjava, potvrdio navode u prisutnosti (Kara Deli-oglu Omera) na traženje upisano je u sidžil, spomenutog datuma.

 

Šuhud-ul-hal:

Mustafa-čelebi hatib, Šaban halifa mustaid, Osman ćehaja, Ibrahim-baša muhzir i drugi.

 

(napisano u drugoj dekadi džumuda II 1042 (24. decembra 1632 – 2. januara 1633.)

 

*To bi trebalo označavati prezime Karadelić. Nije nam poznato da to prezime danas postoji na mostarskom području

*Današnje selo Šurmanci nalazi se oko 10 km sjeverno od Čapljine, na desnoj obali Neretve

*Današnje selo Vionica, nalazi se oko 30 km jugoistočno od Čitluka

*Ta riječ mogla bi se čitati: Vekić, odnosno Vukić, odnosno Vokić

*Nije nam poznato da danas postoji prezime Bonožić. Možda bi turska grafija mogla označavati prezime Banožoć koje postoji u Hercegovini.

 

(Sidžil Mostarskog kadije 1632 – 1634, prevod sa staroturskog, uvod i bilješke: Muhamed A. Mujić, IKRO Prva književna komuna, Mostar, 1987.)

 

nepoznate riječi:

sidžil – sudski protokol (Kreševljaković 1935, 57)

kadija – šerijatski sudija

kadiluk – prostor koji pokriva nadležni šerijatski sud

šerijatski sud – sud prema islamskim propisima (prema Kur’anu)

šuhud ul hal – svjedok na sudu

zimija – podanik, nemusliman (Mujezinović 1968, 33)

ćehaja – domaćin

čelebija – gospodin

halif - ime, ali i zastupnik

hatib – imam, propovjednik

mustaid – pametni

muhzir – sudski izvjestitelj

baša – starješina, prvak

 

(Riječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku, Isaković, 1993.)

 

priredio: Smail Špago

 

 

Objavio/la spagosmail u 14:45, 0 komentar(a), print, #

30.05.2013.

Šta se učilo na Višoj djevojačkoj

Iz istorije Mostara

 

Šta se učilo na Višoj djevojačkoj

 

Više djevojačka škola u Mostaru otvorena je 1893. godine i bila je jedna od tri državne škole za djevojke na području tadašnje Bosne i Hercegovine. Jedna takva škola bila je u Sarajevu, a druga u Banja Luci.

 

Viša djevojačka škola u Mostaru, kao takva, egzistirala je do prvog svjetskog rata, tj. u vremenu postojanja Austro-Ugarske monarhije i njenog uticaja u našim krajevima. Djevojke su u tih dvadesetak godina postojanja škole sticale jedno široko teoretsko, ali i praktično obrazovanje, u takozvanim ženskim zanimanjima, kao što je bilo, krojenje, šivanje, vezenje, kuhanje, ali i matematika i geomatrija. Učenice su nosile, za ono vrijeme, upadnu zapadnjačku odjeću. Iz takve škole sigurno su izlazile dobro obrazovane djevojke, žene, koje su kasnije mogle samostalno obavljati čitav niz interesantnih zanimanja.

O tome, kako je ova škola onoga vremena bila važna i za Mostar, ali i za Monarhiju, svjedoče dokumenti sa Međunarodne universalne izložbe u Parizu 1900. godine, (Exposition universelle internationale de 1900 à Paris), gdje je u glavnom izvještaju Međunarodnog žirija, u dijelu obrazivanje i obuka, bilo dosta govora o Višoj djevojačkoj školi u Mostaru, uz veoma interesantne i rijetke fotografije djevojaka iz te škole, toga vremena.

.

Priredio: Smail Špago

 

Exposition universelle internationale de 1900 à Paris.

Rapports du jury international

GroupeI. - Éducation et enseignement. Première Partie. Classe 1

Paris : Imprimerie nationale, 1902

Exposition internationale (1900 ; Paris) Éducation Exposition universelle (1900 ; Paris)

 

Međunarodna univerzalna izložba u Parizu 1900.
Izvještaj Međunarodnog žirija
Grupa I. - Obrazovanje i obuka. Dio. Klasa 1
Pariz: nacionalni izvadak, 1902
Međunarodna izložba (1900, Paris) Obrazovanje Expo (1900 Paris)

 

http://cnum.cnam.fr/ILL/8XAE562.html

.

 

Razglednica: Mostar. - Höhere Mädchen Schule. Viša djevojačka škola. Мостар. Виша девојачка школа.

 

Photos de l’Ecole nationale de jeunes filles a Mostar, 1900.

Slike iz Više djevojačke škole u Mostaru 1900. godine

.

.

 

Fig 277. L’Ecole nationale de jeunes filles a Mostar

Slika 277. Državna škola za djevojčice u Mostaru

.

 

Fig 278. Cour de l’Ecole nationale de jeunes filles a Mostar

Slika 278. dvorište više djevojačke škole u Mostaru

.

 

Fig 279. Ecole de Mostar. Lecon de calcul et de geometrie

Slika 279. škola u Mostaru. Nastava iz matematike i geometrije

.

 

Fig. 280. – Ecole de Mostar. Lecon de coupe et conlection

Slika 280. škola u Mostaru. Lekcija iz krojenja i šivenja

.

 

Fig 281. Ecole de Mostar. La broderie.

Slika 281. škola u Mostaru.  Nastava vezenja.

.

 

Fig 281(2). Ecole de Mostar. Enseignement da la cuisine.

Slika 281(2). Škola u Mostaru. Nastava u kuhinji.

.

 

Fig 163. Couture a la machine a l’Ecole nationale superieure de jeunes a Mostar

Slika 163. Mašine za šivanje, viša djevojačka u Mostaru

 

Objavio/la spagosmail u 08:39, 0 komentar(a), print, #

29.05.2013.

Jedno stoljeće u deset slika

Jedno stoljeće u deset slika

 

Hotel Bristol - Mostar

 

Kao treći po redu hotel u Mostaru, 1906.godine otvara se hotel na desnoj obali Neretve. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj početni lokalitet desnu obalu Neretve. Vlasnici zgrade – braća Ribice dadoše mu ime „Bristol“, a hotel otvori Makaranin Antun Antunović.

U podrumu je Antun Tiberio otvorio kino dvoranu, a zgrada će kasnije, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptirana i nadograđena, te poprimiti današnji oblik.

Odmah poslije Drugoga svjetskog rata, u hotel „Bristol“ useljena je oficirska menza.

 

(iz teksta Tibora Vrančića)

 

Slike prikazuju hotel kroz desetljeća, od vremena kad kraj mosta, tada zvanog „Brücke Franz Joseph“, još nije bio izgrađen hotel na desnoj obali Neretve, pa kroz period prije drugog svjetskog rata, zatim desetljeća procvata hotela i Mostara, pokraj mosta koji je tada nosio naziv Titov most, do tragičnih dešavanja u zadnjoj dekadi prošlog stoljeća, kad su i hotel i most kraj njega doživjeli neviđena razaranja, do ponovne obnove i hotela i mosta koji danas nosi naziv Most Musala.

 

priredio Smail Špago

 

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

 

Objavio/la spagosmail u 14:51, 0 komentar(a), print, #

10.05.2013.

Jezero ispod sadašnjeg vodopada Kravica

Iz Ljubuškog kraja

 

(Iz teksta objavljenog na ljubusaci.com, autor Halid Sadikovic)

 

Priča o ljubuškom jezeru

 

Istaknutom bošnjackom novinaru i piscu, našem Ljubušaku iz Pobrišća, Mahmudu Konjhodžiću, Branko Semiz iz Mostara, koji je imao rodbinu u Ljubuškom i poznavao mnoge Ljubušake, pričao je da je ne tako davno na Trebižatu postojalo jezero ispod sadašnjeg vodopada Kravica.

 

Evo dijela te istinite priče:

 

«...niže Ljubuškog polja nastavljaju se u kanjonu Trebižata mala poljica od Baščine sve do velikog vodopada Kravica,dokle rijeka teče također skokovito oko pet kilometara,kroz ta poljica tamo gdje se roštilja svake godine.

Veličanstveni vodopad Kravica kod Ljubuškog, visok preko 23 metra,oko polovine prošlog stoljeća nije bio ni tako velik,ni toliko lijep.Niže vodopada rijeka je bila stvorila jezero ,dugačko skoro dva kilometra,a obale su mu bile samo suro strmo stijenje.Vlasnik terena oko vodopada ,gdje su i danas stare vodenice i stupe za valjanje sukna,a nekad su tu bile i ljuštionice ljubuškog pirinča,bio je Ristan Semiz-Malan iz Ljubuškog ,čovjek malena rasta,ali neobično poduvatan i pametan.

Iako bez ikakve tehničke naobrazbe, Ristan je zamislio i ostvario veliki tehnički poduhvat:isušio je jezero ,a time i poljepšao vodopad i čitav ovaj predio.

Jezero je, ustvari,nastalo nekad davno, kad je jedan veliki brijeg kod sela Zvirovića,gotovo zaustavio rijeku pa je voda vrlo sporo otjecala kroz uzane prolaze.Ristan je,po svom «projektu»,na ovoj prirodnoj prepreci poduzeo znatne radove.Probijen je na dva mjesta kameni brijeg ,a novim probijenim koritima jezero se počelo izlivati.Konačno je,umjesto jezera,nastala rijeka običnog toka.Kako je Ristan i predvidio,dno jezera bila je plodna zemlja,dotada poplavljena.Tako je Ristanu,pošto je ispustio jezero,ostalo malo polje sa dosta plodne zemlje...»

Tako je, umjesto dubokog jezera sa stjenovitim obalama i malim padom vode, nastao visoki slap Kravica.Rijeka je dalje njegovala sve ljepše oblike od sedre i mahovine,tako da je danas Kravica jedan od najvećih i najljepših naših vodopada.

Objavio/la spagosmail u 07:55, 0 komentar(a), print, #

09.05.2013.

Zemlja carskih sokolova

Zemlja carskih sokolova

U starim turskim defterima zabilježeno je da je Drežnica bila zemlja carskih sokolova

Imenica soko u Drežnici je sveprisutna, a izgleda da je kroz prošlost ta veličanstvena ptica Drežnjacima bila domaćom životinjom. Drežnjaci su za vrijeme turske vladavine imali status carskih sokolara, ali i prije, u srednjem vijeku, nemali broj Drežnjaka se mogao baviti hvatanjem i dresiranjem ptica za lov. Na osnovu narodne tradicije i pristupačnih dokumenata sokolarstvo u Drežnici datira iz turskog perioda. Povlastice sokolara obezbijedile su im razreze poreza. Sokolari su bili stimulisani da se bave zemljoradnjom u okvirima svojih baština, a ograničeno stočarstvo omogućavalo im je da u izvjesnim granicama izbjegnu poreze u vezi s tim. Ovakve regulative su imali da bi se sa dužnom pažnjom mogli posvetiti hvatanju i dresiranju ptica za lov. Iako u defterima iz XV i XVI vijeka ne postoji zabilješka na osnovu čeka Drežnjaci spadaju u povlaštenu kategoriju stanovništva Turske Carevine, na osnovu dokumenata iz XVIII vijeka može se pretpostaviti da je to bilo i iz razloga što su se bavili uzgajanjem i hvatanjem ptica za lov i potpadali pod odredbe zakona o sokolarima. U tim dokumentima stoji da u Drežnici postoji uzgajalište sokolova, te da stanovnici navedenog sela od vremena ’osvojenja’ šalju te sokolove u Carigrad, pa su na osnovu toga oslobođeni, osim šerijatskih ušrova i uobičajenih dažbina, teškog rada i drugih pristojbi.

.

.

Na osnovu odredbi Zakona o sokolarima i jastrebarima iz toga perioda sokolari i jastrebari su bili oslobođeni davanja: harača, ispendže, ušura od onog što su zasijali i požnjeli na baštinama koje lično obrađuju, ušura od šire, ušura od košnica, resuma na svinje, resuma na ovce (ako imaju više od 100 ovaca, na svake dvije ovce iznad stotine računa im se jedna aspra davanja), izvanrednih nameta i uobičajenih tereta. Takođe je zabranjeno sandžak-begovima i vilajetskim subašama da od sokolara sakupljaju ječam, da ih tjeraju na košenje livada i da ih tjeraju na rabote. Pored odredbi u kojima se govori od čega su sokolari oslobođeni, svakako je veoma interesantno koja su prava i obaveze članova sokolarskih domaćinstava. Za harač sposobni, dorasli sinovi sokolara, njihova braća i bratanci daju ispendžu i harač prema procjeni i uz znanje kadije na dobro, srednje i loše. Od neoženjenih sinova, sposobnih za rad i zaradu uzima se 25 aspri ispendže. Ako sokolari ili članovi njihovih domaćinstava ostvaruju prihode izvan svojih baština, obavezni su da plaćaju porez. Po ovom zakonu sokolari su bili zaštićeni od samovolje pojedinaca i državnih organa, njihov zastupnik i pokrovitelj bio je dogandži-baša, koji je ovlašten od starješine (vrhovnog) sokolara. (...) Da bi uživali status propisan ovim zakonom, sokolari su bili dužni da prema ’adetu’ predaju, ili kao nadoknadu daju 300 akči za uginulog ili nepredatog sokola. Status sokolara nasljeđivali su njegovi sposobni sinovi i tek promovisanjem oni su zadobijali privilegije, kao i svi ostali sokolari. Iz gore navedenih regulativa vidljivo je da su sokolari u turskom feudalnom sistemu imali određenu autonomiju u odnosu na administrativni aparat sandžaka kojem su pripadali i da su preko svog starješine dogandži-baše bili pod direktnom upravom vrhovnog sokolara. Takođe treba reći da su se u turskoj administraciji vodili posebni sokolarski defteri, u koje su upisivani sokolari, pa su tako u njima mogla biti upisana pojedinačna zaduženja sokolara iz Drežnice. Kako do danas nije poznat niti jedan sokolarski defter za područje Hercegovine, tek nova istraživanja turskih dokumenata mogla bi dati nove podatke o sokolarima Drežnice a iz njih bi se moglo vidjeti i kakvu je ulogu u sokolarstvu imao jedan Mostarac. (...)”

(iz teksta: Carski sokoli i rimski vinogradi, Dragan Marjanović, Oslobođenje, 2. februara 2013.)

Objavio/la spagosmail u 18:08, 0 komentar(a), print, #

08.05.2013.

Pogledi koji vrlo brzo nestaju i mijenjaju se

Pogledi koji vrlo brzo nestaju i mijenjaju se

 

Pogled sa Mazoljica preko Carinskog mosta prema objektima u okolini.

 

Panorama grada se mijenja vrlo brzo. Na crno bijeloj slici preko Carinskog mosta, koja potiče iz 1964. godine, pred mostom na lijevoj obali Neretve vidljiv je objekat gdje je bila gostiona Lira i mjesna zajednica na Carini, preko mosta je zgrada Elektromašinskog školskog centra i Sokolova liftara. Plac na Kračani, gdje je kasnije izgrađen Dom penzionera, je slobodan. Iza Krečane se nalazi željeznička pruga i gornja rampa, a preko pruge je skladište Prenja sa drvima za ogrijev, a na samom vrhu slike objekat Vojne bolnice.

.

.

Nakon proteklog rata vidljive su brze promjene, lijeva strana Neretve do mosta, još nema promjena, dominira krov iznad nove željezničke stanice, a na desnoj strani, umjesto srušene zgrade tehnike, niče novi poslovni objekat do mosta. Dom penzionera je sada hotel Ero. Objekti u krugu stare bolnice još su nauzgor. Vidljivi su i novi objektina bivsoj staroj stanici.

.

.

Samo nekoliko godina kasnije, nova slika. Dominira ogromni objekat Mepas Mala, a preko puta stanice novi stambeno poslovni objekat. Šantićevom ulicom se naziru fasade obnovljenih objekata. Pedesetak godina razlike pišu istoriju grada.

priredio: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 18:34, 0 komentar(a), print, #

07.05.2013.

Kumra, naša mostarska ptica

Kumra ili kumrija

Naša, mostarska ptica

Ako oslušnete, pjesma kumre zvučaće vam ovako: ku - kruuu, ku - kruuu, hi -hi, hi, hi. Kuće u Mostaru u staro doba bile su pokrivene kamenim pločama, pa je Mostar još izdaleka izgledao kao kumrino perje. 

„Kumrija je tipična mostarska ptica prenesena u naš grad negdje sa istoka, tu se udomaćila kao u svom zavičajnom mjestu. Bilo je pokušaja da je nasele u druga mjesta, ali bi ona uvijek pobjegla u naš grad. Ovdje je uživala potpuni imunitet, jer u starije vrijeme nije bilo Mostarca koji ti ne bi dao po glavi, ako bi se na nju bacio kamenom ili nečim drugim. Švabe su je za vrijeme Prvog svjetskog rata iz vojničkih motiva bili skoro iskororjenili. Tako je bar izgledalo. Ali, ona se poslije rata opet pojavila i prilično namnožila. I za Drugog svjetskog rata okupatori su je uzeli na nišan, ali je, ipak, spasila sjeme. Sada više ne vjeruje ljudima i ne gnijezdi se po krovovima, nego se skriva u grane čempresa. Neki je stranac davno napravio gornju prispodobu grada sa kumrijinim perjem radi njegovih pločnih kuća, s napomenom da je njegov izgled poremećen novogradnjom pokrivenom  crijepom još u austrijsko vrijeme i više o jednoličnim krovovima i izgledu njegovom nema ni govora”. (iz knjige Huseina Čišića: Postanak i razvoj grada Mostara)
.

.


Kumrija (Streptopelia decaocta) je ptica porijeklom iz Afrike. Ova ptica prijatno pjeva u dva glasa, jedan kratak i naglašen, a drugi dug, u obliku gukanja. Posle pjesme, često slijedi niz zvukova koji su slični čovjekovom smijehu. Ako oslušnete, pjesma kumrije, zvučaće vam ovako: ku - kruuu, ku - kruuu, hi -hi, hi, hi. U našim krajevima kumrija se pojavila u doba turske vladavine, kada je i donijeta. Životni prostor su joj otvoreni, suhi krajevi sa drvećem i grmljem, a i parkovi i vrtovi blizu naselja. Posebno voli da se gnjezdi u naseljenim mestima.

Po veličini je nešto veća od grlice, s kojom je po boji perja vrlo slična. Na gornjem dijelu vrata ima crnu ogrlicu. Leđa su joj siva, a rep sa gornje strane bijel, sa donje strane bijela pera dosežu do pola repa.

Gnijezdi se više puta u godini. Vrlo brzo se razmnožava. Ženka, počev od februara u primitivnom gnijezdu, napravljenom od vrlo malog broja grančica, snese dva bijela sjajna jaja, na kojima naizmjenično leže ona i mužjak 15-17 dana. Hrani se sjemenjem žitarica i drugim otpacima.
Stanište u Mostaru su joj visoka i gusto obrasla stabla čempresa.
Smail Špago

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 07:50, 0 komentar(a), print, #

06.05.2013.

555 platana na šetalištima Mostara

555 platana na šetalištima Mostara

 

Glavni drvoredi Mostara, platani, stariji su od 100 godina

 

Dolaskom Austro-Ugarske u naše krajeve intenzivno se vršila izgradnja prvih ulica, zgrada i parkova. Tada niču objekti: hotel Neretva, Gradska banja, Gimnazija, zgrade suda, željeznički kolodvor, park Musala, Rondo i aleje platana.

 

Put dug oko kilometar i po, od Gimnazije do Balinovca, pretvoren je u šetalište 1889.godine.

Šetalište je otvorila, i drvored platana zasadila, mostarska Općina u spomen dolaska u Mostar prijestolonasljednika princa Rudolfa, sina jedinca Cara i Kralja Franje Josipa I i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie. Platani su dobijali vodu iz kanala prokopanih dužinom cijele aleje. Rondo, kružni tok izgrađen je kasnije. Najveću zasluga za podizanje parkova, trgova i aleja u tadašnjem Mostaru imao je građevinski savjetnik gradske uprave dipl. ing. Miloš Komadina, kao gradski urbanist Odluka Gradske uprave za sadnju drvoreda platana donesena je 1896. godine, a sadnice su donesene iz Austrije. Tako nastaju prvi drvoredi grada Mostara. Drvoredi košćele i lipe sađeni su kasnije, od 1928. godine do 1935. godine.  Prve sadnice platana (Platanus orientalis ) stoje i danas kao svjedoci vremena u kojem je živio i stvarao se grad Mostar.

.

.

 

U drvoredima Mostara danas susrećemo uglavnom platane, lipe i košćele. Od ukupno 187 ulica i uličica grada, drvoredima su pokrivene samo 23 ulice. Najzastupljenije vrste su: platani - Platanus orientalis 555 komada, lipe - Tilia argentea 846 komada i košćele - Celtis australis 218 komada.

.


.

 

(podaci iz Studije: Osvrt na vrtnu kulturu grada Mostara kroz istoriju, objavljeno u Dnevnom listu, 19. januara 2013.)

priredio: Smail Špago

 

 

Objavio/la spagosmail u 08:41, 0 komentar(a), print, #

05.05.2013.

Objekat koga se još samo rijetki sjećaju

Objekat koga se još samo rijetki sjećaju

 

U knjizi “Mostar – krhotine prošlosti” Tibor Vrančić nas podsjeća na jedan objekat koji se nalazio preko puta gostione Jagnje. Objaket je srušen krajem pedesetih godina, a njegovom mjestu kasnije je izgrađen stambeno poslovni objekat, koji i danas postoji. O tome je pisao i Hilmija Šiširak u njegovom tekstu “Mostar, čaršija kakve više nema”.

Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija. Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine. Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zaštita od sunca.

 

Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje.

.

.

 

Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće “Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne - “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.

Objekat je nepoznanica i za generacije rođene polovinom prošlog vijeka. Zato je lijepo podsjetiti se na Mostar kakvog više nema.

.

.

priredio: SmailŠpago

 

Objavio/la spagosmail u 08:33, 0 komentar(a), print, #

04.05.2013.

Ako neko nešto znade…

Ako neko nešto znade…

 

Fazlijin mezar

 

Iz Ljubuške prošlosti

 

(objavljeno na: ljubusaci.com)

 

Na Mostarskim vratima nalazi se jedan mezar o kome se malo zna.

 

Objavljujemo tekst koji je napisao dr. Ahmet Mahić, iz Osla, Norveška,  na jednu raniju temu dr. Halida Sadikovića, uz slike koje smo danas dobili od našeg saradnika Salke Lalića iz Ljubuškog.

Na Mostarskim vratima, na ulazu u Ljubuški sa strane Mostara stoji jedan osamljeni mezar poznat kao Fazlijin mezar. O ovome mezaru se vrlo malo zna i među samim Ljubušacima.

O tome su, koliko ja znam, piše Mahić, više upućeni mještani sa Mostarskih Vrata. Oni su čak i brinuli o ovom mezaru i čuvali uspomenu na jednog nevino poginulog mladića po imenu Fazlija. On je bio iz Mostara i dolazio je u ašikovanje jednoj djevojci u mahali Grad (nekadašnja mahala ispod tvrđave). Fazliju su opanjkali da dolazi djevojčinoj majci, ustvari njegovoj nesuđenoj punici. Zato je njegov, opet nesuđeni, punac iznajmio plaćenog ubicu da ga likvidira. Fazliji je napravljena zasjedu i tom prilikom bio je ubijen. Nakon izvjesnog vremena, poslije Fazlijine smrti, djevojka je rodila dijete, i to je bio dokaz da je Fazlija  nastradao nevin.

.

.

U znak pokajanja djevojčin otac je sagradio lijep mezar za svog nevinog i nesuđenog zeta. Možda bi bilo zanimljivo doznati nesto više o ovome, ako neko znade ili ako postoji neki pisani zapis o ovome.

 

Objavio/la spagosmail u 14:42, 0 komentar(a), print, #

03.05.2013.

Procvjetala od muke!

Procvjetala od muke!

 

Da li će ikada cvjetati kao nekada?

 “Biser Austro - ugarske arhitekture, hotel Neretva ili hotel Narenta (kako su ga zvali u ono doba), izgrađen je 1892.godine. Čim se grad počeo širiti prema zapadu, te izgradnjom novog mosta preko rijeke Neretve (1882.g.), stekli su se i uvjeti i potreba za jednim europskim, reprezentativnim hotelom. Time se unosi duh Europe sa novim tipom gostinjskih soba, sala za sastanke ili čitanje tadašnjeg europskog tiska, živom glazbom klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, i to pripravljenim od strane kuhara dovedenih specijalno iz Praga.” Iz teksta “Mostar nekad i sad – hotel Neretva”, autora Tibora Vrančića objavljenog na portalu Nova Sloboda, 29. aprila 2010.)

.

.

 

Trebala biti obnovljena za stotu godišnjicu, totalno devastirana u zadnjem ratu, obnova se odužila kao zidanje Skadra na Bojani. Hotel, sa terasom nad Neretvom, bio je dugo vremena omiljeno mjesto vecernjih sjedeljki. Jedno od mjesta u Mostaru, gdje se uz lagani povjetarac moglo i zaplesati. Kome je muzika bila preglasna, mogao se udaljiti, samo malo preko puta, preko Neretve, na terasu hotela Bristol. Dosta vremena hotel Neretva i muzika na terasi pružale su zabavu i onima koji su bili bez banke u džepu. Stajanje na mostu, posmatranje prolaznika, i ugodno slušanje muzike, nije se naplaćivalo.

.

 
.

 

Duh hotela i dalje živi negdje duboko u zidinama. Od muke je procvjetala!

 

(fotosi: Sanjin Fajić, Mofo raja, internet)

 

priredio: Smail Špago

 

Objavio/la spagosmail u 09:33, 0 komentar(a), print, #

02.05.2013.

Iz starog Mostara, Han na Tepi

Iz starog Mostara, Han na Tepi

 

Mostar 1934

 

 

U jednom kratkom filmu objavljenom na „You tube“ prikazan je Mostar iz 1934. godine. U 59 sekundi toga filma mogu se vidjeti poznate slike Mostara od prije skoro 80 godina. Pored Starog Mosta, Priječke čaršije, Kujundžiluka i Tepe.

.

.

 

Naročito je interesantan jedan detalj, koji prikazuje “Novi Han” objekat koji je imao funkciju prenoćišta, hotela, onog vremena. Objekat se prema detaljima sa slika nalazio na lokalitetu današnje Tepe. Na filmu je vidljiva nošnja, koju je narod nosio onog vremena. Pored tradicinalne nošnje uočljiva su i odijele i kravate, što nije bila baš svakidašnja nošnja onog vremena.

Han se može vidjeti i na slici koja prikazuje „Kafeluft“, desno iza objekta, prema Tepi.

.

.

 

 

Film iz 1934. mozete pogledati ovdje:

http://www.youtube.com/watch?v=waRjGMM2css&fb_source=message

.

(fotosi: arhiva i Denijal Behram)

.

priredio:Smail Špago

 

Objavio/la spagosmail u 09:35, 0 komentar(a), print, #

01.05.2013.

Na Bunu za Prvi maj

Autobusom, u prvo vrijeme, sa stare stanice, a kasnije sa nove stanice. Usputno sjedanje, bolje reći, ugurivanje u autobus, pa stajanje, na jednoj nozi, od gimnazije, ili sa Lučkog. Pravac Buna. Nikom nije bilo ni tijesno, ni neugodno. Do Bune, u tih pola sata, pljuštale su provale, vicevi, smijeh, a često i pjesma. Nakon izlaska iz autobusa, kod hotela na Buni, pješke, pravac Bunica. Kasnijeg vremena išlo se autima, po petero čak i više. Od mosta na Buni pa sve do Ada na Bunici bilo je puno je ko šipak. Mjesta za parking ni za lijeka. Ali koga je to još brinulo. Ako nema na parkingu, ima u Hodnini. Ima negdje. U bašči ispred hotela drma muzika, okreće se ražanj, dimi roštilj. Mjesto se čeka. Nije bio problem, ako za jednim stolom već neko sjedi, a jedno ili dva mjesta su prazna, Sjedalo se zajedno. Sve je bilo puno od ujutro do uvečer.

Čitav Mostar bio je na Buni i Bunici.

Po pravilu, bivalo sunčano, lijepo vrijeme. Mnogi su za Prvi maj otvarali sezonu kupanja na Bunici. A predvečer, ista kolona, ista gužva, nazad za Mostar. Buna i Prvi maj bili su i ostali, sinonimi jedno za drugo.

I ostali u sjećanju. Ma gdje sada bili.

.

.

.

.

.

.

priredio: Smail Špago