Na granici sjecanja - Prilozi januar 2014.

31.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Ovdje preneseno sa: http://mosher.blogger.ba/

 

(*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 137(48))

 

 

 

U svojoj knjizi Memoari sa Balkana (1858.-1878.) politički pristav Martin Đurđević opisujući događaje iz 1866. godine vezane za dolazak Osman Šerif-paše, odnosno Topal-paše u Mostar pominje tri konzulata u gradu a to su austrijski, ruski i francuski. Te godine u francuskom konzulatu je radio konzul Moreau. Od svih konzula, kako navodi Đurđević, najviše se volio družiti sa Moreauom, tako da je često boravio u njegovim prostorijama. U Memoarima Đurđević piše kako se te godine vodila pomorska bitka na Visu između italijanskih i austrijskih ratnih lađa, tako da se do Mostara čula tutnjava topova. Tada je u francuski konzulat stigla brzojavna vijest da su Italijani poraženi. U osmanskoj upravi su postojale dvije brzojavne korespodencije na francuskom kao diplomatskom i turskom jeziku. Poznato je da se telegrafska linija između Mostara i Metkovića uspostavila 1862. godine kao prva u BiH.

Francuska Konzularna agencija otvorena je u Travniku još 1793. godine a za konzularnog agenta imenovan je Marc Brijer Desrivaux. Od 1814. pa sve do 1853. godine u Bosni i Hercegovini nije postojao francuski konzulat. U januaru 1853. godine ponovo se otvara Francuska Konzularna agencija u Bosni, ali ovaj put to se desilo u Sarajevu.

Prije otvaranja bilo kakve konzularne agencije u Mostaru, situaciju u Hercegovini je pratio konzul Eduard Vjet, šaljući svoje izvještaje Ministarstvu spoljnih poslova u Parizu.

Ali da bi što konspirativnije prikupljali podatke u Mostar su pored njega dolazili Leopold Moreau i Žerom Svjetohovski, školovane diplomate. Oni su pravili vrlo iscrpne izvještaje o političkom raspoloženju stanovništva, ekonomskom stanju, kulturnim i socijalnim prilikama ulazeći u najsitnije detalje pošto su svi elementi činili sliku ove pokrajine potpunijom i korisnijom. Potreba za otvaranjem posebne konzularne agencije javila se nakon što su u Hercegovini izbili nemiri protiv osmanske uprave.

Dekretom od 14. januara 1863. godine, Francuska je osnovala svoju Konzularnu agenciju u Mostaru. Za vicekonzula Agencije postavljen je Augist Dozon dotadašnji službenik u Francuskom generalnom konzulatu u Beogradu. Na dužnost je stigao 29. aprila 1863. godine zajedno sa konzulom Alphonse Marius Rousseau iz Sarajeva. Njih su na tri sata hoda od Mostara dočekali ruski i austrijski konzuli i jedan pukovnik sa odredom topnika koga je poslao paša. Sa brda Hum prilikom ulaska u grad ispaljena je salva iz 21 topa. Tom prilikom došlo je do susreta sa predstavnicima turskih velikodostojnika i vjerskih konfesija. Zastava na zgradi Konzularne agencije nije odmah podignuta pošto kuća u kojoj je trebala da se smjesti Agencija nije bila dovršena. Ona se zavijorila 23. maja 1863. godine i u toj zgradi Dozon je ostao do kraja decembra 1865. godine kada je premješten u Plovdiv. Njega je zamijenio Leopold Moreau, čovjek koji je već ranije dolazio u Mostar prikupljajući podatke za travničku Agenturu Francuske. Za vrijeme odsustvovanja u trajanju od pet mjeseci Dozona je u Mostaru mijenjao Žerom Svjetohovski tako da je on ovdje proveo nešto više od dvije godine. Za to vrijeme poslao je osam izvještaja od kojih je onaj iz 1862. godine najvrijedniji, premda je utvrđeno da je to u stvari kopiran tekst austrougarskog konzula u Mostaru koji mu ga je ustupio. Novi vicekonzul Leopold Moreau primio je dužnost 26. decembra 1865. godine a vrijeme će pokazati da je od svog prethodnika bio daleko sposobniji i radeniji. Poznavao je bosanski i turski jezik što mu je predstavljalo veliku olakšicu u radu. U Bosni i Hercegovini je boravio punih osamnaest godina i to dragocjeno iskustvo on je dobro iskoristio u svom radu.

Objavio/la spagosmail u 09:31, 0 komentar(a), print, #

30.01.2014.

Mostar nekad i sad (9) - Srednja ulica

Mostar nekad i sad

Srednja ulica

Srednja ulica je nastajala između 1470. i 1620. godine i to ispočetka kao produžetak Podkujundžiluka, odnosno veza prije izgrađene Sinan pašine (Atik) džamije na Mejdanu sa sjevernim izlazom iz grada.

 

 

 

    

U to doba, Srednja ulica je bila žila kucavica grada, koja se protezala paralelno s rijekom Neretvom i Glavnom ulicom. Vremenom su u njoj izgrađivani značajni administrativni i vjerski objekti, te je time sve više dobijala na značaju. Izgrađena je u njoj Karadžozbegova i Roznamedžijina džamija, Vakufski dvor, te vremenom, kako se širila na sjever, i ostale zgrade.


U vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, između 1878. i 1918. godine, zajedno s mnogim graditeljskim promjenama u gradu, i Srednja ulica je doživjela preuređenje. Ulica je u to vrijeme nazvana Sauerwaldova (Sauerwaldgasse), u ime visokog državnog činovnika Karla von Sauerwalda, koji je tada radio u Mostaru i kome je Gradsko vijeće time ukazalo zahvalnost na izuzetnom zalaganju za razvoj i izgradnju Mostara. Ulica se u to doba protezala od Male Tepe pa sve preko Musale, ispred hotela Neretve i današnjom Lacinom ulicom sve do današnjeg Carinskog mosta. Bila je to prva ulica u gradu, koja je bila označena uličnom tablom, a što je kasnije poslužilo kao uzor za označavanje i ostalih ulica.
Nakon pada Austrougarske, Srednja ulica dobija ime Kralja Tomislava, čije ime je nosila sve do završetka Drugog svjetskog rata. Sadašnje ime ulice potiče iz perioda nakon Drugoga svjetskog rata i vezano je za braću Fejić, koji su porijeklom iz ove ulice, a poginuli su kao borci u borbi protiv fašizma.



Poseban pečat i ljepotu u Srednjoj ulici, oduvijek je davala, stara turska kuća Kapetanovića – Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova ćoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić, koji danas više ne postoji.

Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/ Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:18, 0 komentar(a), print, #

29.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

preneseno sa bloga: http://mosher.blogger.ba

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave 2 – 2. dio

 

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 137(48)

 

            Ruski konzuli u Mostaru zalagali su se za podizanje kulturnog nivoa pravoslavnog stanovništva ne samo u ovom gradu nego i u Hercegovini. Za izdržavanje Srpske škole pod košćelama, čiji su temelji udareni 23. maja 1855. godine, a dovršena je 15. aprila 1856. godine, davala je Vlada Rusije godišnju pomoć od 300 rubalja. Pomoć je pružena zahvaljujući zalaganju ruskog konzula u Mostaru Aleksandra Giljferdinga, pošto je bio oduševljen revnošću i pregalaštvom Mostaraca prema obrazovanju.

            Međutim, promjenama konzula mijenjali su se i ti odnosi tako da je bilo i negativnih posljedica zbog osionosti predstavnika Rusije. Srpska pravoslavna opština došla je u sukob sa ruskim konzulatom u Mostaru pošto je konzul Valerijan Bezobrazov, koji je u ovaj grad došao 14. januara 1860. godine potrošio izvjesnu svotu novaca od priloga sakupljenih u Rusiji a koji su bili namijenjeni ovoj opštini. U stvari sav novac koji je išao preko njega nije dostavljen za određenu mu namjenu. Nestalo je 400 dukata za manastire Pivu i Duži, zatim 600 rubalja koje je poslao jedan dobrotvor iz Carigrada za žensku školu i jednog pitomca u Manastiru Žitomisliću. Ništa se nije dobilo ni od pomoći ruskog cara za petogodišnju platu od po 100 dukata mjesečno jednoj učiteljici ženske škole. Bezobrazov je čak tražio da mu Opština da sve novce koje je Prokopije Čokorilo sakupio u Rusiji za izgradnju crkava po Hercegovini ali mu je taj zahtijev kategorički odbijen. U mostarskih trgovaca se uveliko zaduživao ali su mu vremenom i oni uskratili povjerenje.

            U svoj dnevnik Prokopije Čokorilo je zabilježio još dva događaja vezana za konzularnu aktivnost. “Jedanaestog februara 1858. ovuda (misli se na Mostar) prošao je ruski konzul G. Evgraf Ščulepnikov Romanovič i ode u Sarajevo na mjesto G. Aleksandra Giljferdinga; ovaj odlazi vo svoja Rusija.” On je registrovao jedan kratki boravak Giljferdinga u Mostaru. Čokorilo navodi da je 11. marta iste godine na proputovanju iz Sarajeva za Metković dvadesetak dana ovde boravio Giljferding a da je na put ponovo krenuo 1. aprila. Očito da je Čokorilo ovom događaju dao važnost čim ga je uvrstio u svoj dnevnik.

            U drugoj polovini XIX vijeka zahvaljujući ruskim konzulima u BiH počinje akcija upućivanja đaka na školovanje u Rusiju. Početkom 1857. godine ruski car Aleksandar II i Vlada ove zemlje usvojili su koncepciju prihvatanja omladine na studije i srednje škole. Glavni centri školovanja na blagoslovijama su u Odesi, Kijevu, Harkovu, Moskvi, Petrogradu i Kazanju. Paralelno sa akcijom pomaganja izgradnje crkava, manastira i škola A. F. Giljferding se zalaže i za provođenje odluke vlade Rusije o školovanju đaka iz BiH. Giljferding je imao ulogu oko odabiranja talentovanih mladića za nastavak obrazovanja u srednjim školama i na fakultetima. On je jefimera mostarske crkve Prokopija Čokorila odredio kao pratioca đaka pošto je u njega stekao veliko povjerenje a pored toga Čokorilo je već ranije putovao za Rusiju. Osim toga za vrijeme boravka u Rusiji Prokopije je imao zadatak da prikuplja novac za crkve i manastire. Za mladiće iz Hercegovine određeni su gradovi za školovanje koji su se nalazili na jugu Rusije i u Kijevu pošto su oni dolazili iz toplijih krajeva pa se i o tom momentu vodilo računa. Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom krenula je iz Sarajeva 3. maja 1858. godine i do Beograda su na konjima putovali 15 dana. Put do Odese su prešli za sljedećih osam dana vozeći se brodom. U narednoj grupi učenika na put je krenuo Mostarac Jeftan Oborina koji je započeo studij na Institutu istočnih jezika u Moskvi. U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 učenika i studenata a to su: Jovo Dreč, Jefto Oborina, Nikola Bilić, Jovan Pičeta, Stevan Govedarica, Jovo Milinković, Dimitrije Dučić, Jovo Perović, Petar Srbić, Luka Ivanišević i Đorđe Babić. Iz jednog pisma vicekonzula u Mostaru J. P. Slavoljubova upućenog sekretaru Odeskog slavjanskog komiteta Mitroviću, datiranom maja 1873. godine vidi se da je nakon 1869. godine nastavljeno slanje učenika i studenata u Rusiju. Iz Hercegovine se pored navedenih pominju još i Simo Damjanović, Stojan Vojnović, Đorđe Filipović, Jovo Ljepava, Risto Milenković i Ilija Govedarica.

            Zanimljiva je sudbina Jovana Pičete rođenog Mostarca čiji je otac bio Vladimir Ivanovič Pičeta. Nakon završetka Hersonske blagoslovije završio je Kijevsku duhovnu akademiju 1867. godine da bi kasnije postao rektor prvo Vitebske a zatim Poltavske bogoslovije. Jovanović, Oborina i Bilić su umrli u Rusiji a ostali su imali svoje različite sudbine s tim što su neki odigrali važnu ulogu u ustancima protiv Turske.

            Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru učinili za pravoslavni živalj uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve običaj je da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju. Prema pričanju Ravijojle Kolak prvi ruski konzul u Mostaru isposlovao je kod turskih vlasti u Mostaru da pravoslavni sprovodi mogu ići gradskim ulicama kao što je to bilo omogućeno katolicima.

 

            (Nastavlja se)

Objavio/la spagosmail u 10:24, 0 komentar(a), print, #

28.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

preneseno sa bloga: mosher.blogger.ba

 

 

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u martu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 136(47)

 

 

            Otvaranje konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje u vrijeme narastanja nacionalno oslobodilačkih pokreta etničkih grupa, ali i zbog evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na Istoku. Već od Kučuk Kajnardžijskog mira iz 1774. godine Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate. Konzuli su gotovo svakodnevno u svoje centrale slali izvještaje o političkom stanju, ekonomskim, kulturnim i drugim prilikama, tradiciji i običajima i svemu što bi doprinosilo upotpunjavanju slike određenog područja.

            U osnovi otvaranja većeg broja ruskih konzulata nalazila se potreba za suprostavljanjem aktivnostima katoličke propagande Rima. Rusija je već 1839. godine otvorila konzulat u Beogradu, a svoja poslanstva imala je u Carigradu i Beču prije Krimskog rata (1853. – 1856.).

            Što se tiče podataka o Bosanskom ejaletu od 1840. godine njih je u Moskvu slao M. F. Raevski, nadstojnik ruske crkve pri poslanstvu u Beču. Njega je oktobra 1850. godine posjetila delegacija hercegovačkih hrišćana i predala mu molbu naslovljenu Vladi Rusije. Između ostalog u njoj se moli da Rusija, po uzoru na Austriju, osnuje konzulate u Sarajevu i Mostaru s tim da ako bude iz bilo kojih razloga sporno otvaranje dva konzulata da se opredjele za jedan i to u Mostaru.

            U drugoj polovini XVIII vijeka u Hercegovini su vladike bili Grci. To su Antim koji se zavladičio 1767. godine, njega je naslijedio Ananije, a ovoga Jeremija. Niti jedan od njih nije bio obljubljen u narodu, čak bi se moglo reći da je pravoslavni živalj otvoreno pokazivao znake animoziteta prema njima. To je bio jedan od osnovnih razloga da hercegovački pravoslavci od prote Mihaila F. Raevskog zatraže otvaranje ruskog konzulata. Pored potrebe za uvođenje reda u pravoslavnoj crkvi oni su molili više aktivnosti ruskog dvora na obrazovanju duhovnih vođa naroda.

            Prvi ruski konzulat u Bosanskom ejaletu otvoren je u Sarajevu 1857. godine što je bio razlog za protest Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga privremenog upravnika konzulata upućenog generalnom konzulu Rusije u Dubrovniku gospodinu P. N. Stremouhovu. Aleksandar Fjodorovič Giljferding, (1831. – 1872.) rođen u Varšavi istaknuti je ruski filolog, istoričar, vrstan putopisac, poznavalac slovenskih jezika i strastveni istraživač starina. Zahvaljujući njemu uspostavljene su između BiH i Rusije ne samo dobre političke i vjerske nego i književne veze. On je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine. Za nas je od izuzetne važnosti njegov putopis “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”, izdat u Sent Peterburgu 1859. godine. Kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu. Njemu je bilo žao što je Mostar stavljen u drugi plan. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana.

            O tome nam je dragocijene podatke ostavio Prokopije Čokorilo u svom Dnevniku čiji su odlomci objavljeni zahvaljujući dr. V. Ćoroviću u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu 1913. godine. On piše: “Na 1857. maja 15. dana ovdi u Mostar dođe Aleksander Giljferding, moskov (ljanin) pravi, za proći u Sarajevo, za konzula sarajevskog. Bio je u crkvi, slušo Božestvenu i kaže da mu se liepo pjenije dopalo. Poslje u šest sati posjeti duovnjake. Maja 16. posjetio je nekolike kuće hristjanske ko: Šotrića, Okoliša, Bjelobrka, Anđelopolja, Mrava, Šolu. Darovao je malom Jovi Dreču novo Evanđelje, koje valja šest dukata, darovao je ostaloj djeci 20 dukata, dao e na dostoinu 7 dukata, dao e na pomazanie 2 dukata. Išao je u blagajski grad, i u manastir Žitomislić, dao je i tu 5 dukata. Tako ode u Sarajevo maja 20.”

            Giljferding je u svom djelu putopisne prirode pohvalio Mostarsku srpsku pravoslavnu opštinu kao najprimjereniju među svim drugim u Turskoj carevini u pogledu prosvjetnog napretka i afirmacije obrazovanja učenika. Pokazao je dosta sluha za izgradnju bogomolja u Hercegovini, te je na njegovu preporuku u Rusiju otputovao jeromonah Prokopije Čokorilo da sakuplja novac. Njegovom zaslugom su u Rusiju na školovanje poslani: Jovan Dreč u Petrograd, Jovan Pičeta u Herzon, a Nikola Bilić i Vaso Ostojić u Odesu.

            U Sarajevu se Aleksandar Giljferding zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Zajedno sa K. Petkovićem 1857. godine insistira u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih dela (MID) Rusije da dođe do realizacije ove ideje jer se pravoslavni živalj Hercegovine preko povjerljivih lica njima obraća kako bi ih konzulat zaštitio od “ugnjetavanja paše i mostarskog mitropolita Grigorija” (ibidem). Da bi se proširio uticaj ruskog konzulata u Sarajevu 1857. godine stavlja mu se u zadatak da prati zbivanja i u Hercegovini. O ovoj odluci obavješten je Giljferding, dok je od bosanskog valije zatraženo da izda naredbu mutesarifu (guverneru) Hercegovine kojom bi garantovao bezbjednost konzularnom agentu Rusije A. S. Joninu i njegovom dragomanu prilikom obavljanja svojih zadataka. Nekoliko dana uoči Nove 1858. godine u Mostar je doputovao sekretar Jonin i već 1. januara 1858. godine šalje svoj prvi izvještaj tematski vezan za Hercegovački ustanak.

            Na rođendan cara Aleksandra drugog, 30. avgusta 1858. godine ruski konzul u Sarajevu Jevgraf Romanovič Šćulepnikov podiže zastavu na novootvorenom ruskom konzulatu u Mostaru na Suhodolini kod Konaka. Po starom običaju za svečanosti u gradu, sa brda Huma bi se ispaljivale topovske salve što je urađeno i prilikom otvaranja ovoga konzulata. U jutarnjim satima u Staroj pravoslavnoj crkvi na padini Stoca održana je liturgija pri čemu je pominjano ime ruskog cara u znak zahvalnosti za ovo dobro djelo po pravoslavni živalj u Hercegovini. Zgradu konzulata, u prisustvu austrijskog i engleskog vice konzula, osvještao je mitropolit Grigorije. To isto je uradio i za rusku zastavu podignutu po dolasku Vasif paše.

            Paša je došao u prisustvu brigadnog komandanta Hasan paše i nekoliko članova Medžlisa. Čin posvećenja pratila je topovska salva iz dvadesetjednog oruđa. Zanimljivo je da je dizanje zastave na jarbol pratila vojna muzika, dok je ispred zgrade konzulata četa nizama Hasan paše odala počast zastavi. Nakon zdravice govorio je Vasif paša poželivši dobro zdravlje ruskom caru i razvoj prijateljskih veza između Rusije i Turske.

            Konzul Šćulepnikov Jevgraf Romanovič podjelio je prigodne darove a Joanikiju Pamučini, u znak zahvalnosti za njegovu veliku aktivnost uručio je nekoliko posebnih poklona.

Joanikije Pamučina mostarski arhimandrit rođen je u Zagradini u Hercegovini 13.12.1810. godine, a umro u Mostaru 8.9.1870. godine. Ustoličen je i imenovan za jeromonaha manastira Zavale 1829. godine. U Mostaru je živio od 1835. godine u krugu vladike Josifa sa izraženom željom za sticanje znanja. Sam je naučio turski, ruski i grčki jezik stekavši zavidno obrazovanje. U zrelim godinama počeo se baviti književnim radom. Gotovo sav njegov život posvećen je služenju crkvi, prosvjetiteljskom i nacionalnom radu. Turci su ga veoma poštovali. Svoje radove objavljivao je u “Srpsko dalmatinskom glasniku” iz Zadra. Napisao je “Životopis Serafima Šolaje”, “Životopis Ali – paše Rizvanbegovića Stočanina”, “Šaljive srpske narodne pripovijetke” i “Zbirku turcizama”.

            Na zgradi konzulata lociranoj u vrhu Suhodoline, danas Ulica Konak, vijorila se ruska zastava dok je na pročelnu fasadu postavljen konzularni grb. Zastava se podizala za svaki praznik.

            U jesen 14. oktobra 1859. godine Ministarstvo inostranih poslova Rusije imenovalo je Valerijana Vladimiroviča Bezobrazova za prvog konzula u Mostaru. Bezobrazov je titulu magistra nauka stekao na univerzitetu u Sant Peterburgu. U Mostar je stigao 14. januara 1860. godine. Po dolasku je predao mutesarifu (guverneru) Hercegovine ferman o postavljanju za konzula.

            Bezobrazov je na toj dužnosti ostao do 28. septembra 1866. godine. Sve do februara 1862. godine sekretarske poslove u konzulatu obavljao je Vladimir Semjonovič Jonin, a povremeno i Aleksej Nikolajevič Kudracev.

            Još jedno ime pojavljuje se u ulozi konzula, istina u rasponu od tri mjeseca, koliko je Bezobrazov bio odsutan zbog putovanja u Beograd. To je Nikolaj Nikolajevič Četveruhin.

            U ruskom konzulatu još su radili na mjestu vršioca dužnosti i vice konzula Nikolaj Aleksandrovič Ilarionov, Aleksej Nikolajevič Kudracev, Jakobson i Jakov Slavoljubov. Kao zvanični prevodioci radili su Grk Čemberli za turski jezik i Bugarin Jenčev.

            Ruski poslanik u Carigradu N. P. Ignjatijev, 1. maja 1875. godine izdaje nalog za ukidanje ruskog konzulata u Mostaru tako da je posljednji vicekonzul Slavoljubov, 23. maja 1875. godine predao ruskom konzulu u Sarajevu svu arhivu, novac, šifru i ostalo. Za transport arhive i velikog broja bogoslužnih knjiga platio je 56 dukata.

            Zanimljivo je da su konzulati imali svoje kurire koji su prenosili povjerljivu poštu. Nju je iz mostarskog konzulata prenosio u Beograd i Dubrovnik Risto Mihajlović sve do ukidanja konzulata 1875. godine.

            Danas se na samom vrhu Ulice Konak još uvijek nalaze ruševine trošne zgrade u kojoj se nekad nalazio ruski konzulat. Desno od ove zgrade stanovala je porodica Muratović. Bilo bi dobro da se na ovom mjestu postavi ploča sa tekstom o nekadašnjoj namjeni zgrade.

 

            (Nastavlja se)

           

 

 

           

           

Objavio/la spagosmail u 13:27, 0 komentar(a), print, #

25.01.2014.

"Mostar - Krhotine prošlosti" od sada i putem interneta

“MOSTAR - krhotine prošlosti” (mozaik slika i sjećanja) autora Tibora Vrančića može se od sada nabaviti i putem interneta, preko knjiga.ba

link:        

http://www.knjiga.ba/mostar-krhotine-proslosti-mozaik-slika-i-sjecanja-k9264.html

 

Objavio/la spagosmail u 08:58, 0 komentar(a), print, #

25.01.2014.

"Ćesar na ćupriji" može se nabaviti preko knjiga.ba

Ćesar na ćupriji : povijesni roman o posjetu cara Franje Josipa Mostaru autora Tibora Vrančića može se od sada nabaviti i putem interneta, preko knjiga.ba

Link:

http://www.knjiga.ba/k9263-cesar-na-cupriji-povijesni-roman-o-posjetu-cara-franje-josipa-mostaru.html

Objavio/la spagosmail u 08:57, 0 komentar(a), print, #

23.01.2014.

Mostar nekad i sad (8) - Podkujundžiluk

Mostar nekad i sad

Podkujundžiluk

Da odmah na početku riješimo jednu stvar – Podkujundžiluk Mostarci zovu Kujundžilukom i to negdje od 1960.ih godina, kada je ovaj toponim preimenovan u mnoštvu izmjena koje su tada uslijedile. Od tada ga skoro redovno zovemo Kujundžiluk.

 

 

    

Naime, posade koje su čuvale most odmah nakon dolaska Osmanlija u ove krajeve (1470.ih godina), ispočetka su vjerske obrede obavljale u malom mesdžidu (koji je kasnije porušen) na lijevoj obali uza sami most. U 16. vijeku se izgradila prva džamija Mostara – Sinan pašina ili Atik (Stara) na Mejdanu, a kasnije na tom trgu i brojni objekti. Vojne posade su sada išle u novu džamiju. Tako je nastao sporedni put, kojim se skraćivao put od Staroga mosta preko Glavne ulice do Mejdana.



Vremenom su na njemu izgrađeni drveni dućani, većinom su to bile kujundžijske radnje, pa je tako i ovaj put dobio ime Podkujundžiluk, označavajući u jednoj riječi da se radi o kujundžijskim radnjama koje su smještene ispod Glavne ulice.
Mnogo puta su u istoriji Mostara ove drvene radnje gorjele, pa nanovo obnavljane. Zadnji poznati požar se dogodio prilikom ulaska austrougarskih trupa u grad, 5.8.1878. godine. Nakon dolaska Austrougarske, u Podkujundžiluku je izgrađen veći broj zidanih zgrada, u čijem prizemlju su smještane kujundžijske radnje, a nakon 1912. godine je uvedena električna rasvjeta umjesto dotadašnjih na gaz.



Iza 1960. godine izvršena je detaljna rekonstrukcija Potkujundžiluka pod vođstvom tadašnjeg direktora Zavoda za zaštitu spomenika, poznatog mostarskog akademskog slikara Mirka Kujačića. Tom prilikom su sve zidane kuće bile obojene jarkim i različitim bojama, te su uklonjena oba stepeništa na sjevernom i južnom početku ulice. Time je i ova ulica postala atraktivno turističko odredište.
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:18, 0 komentar(a), print, #

19.01.2014.

...nekadašnja Ledara u mostaru...

iz jednog starog teksta o Mostaru...početkom 1900...Podiže se hotel Neretva (od 1892. godine s klavirom, Sahertorte,  Wienerschnitzel  i svježim zemičkama s marmeladom za doručak, melanž kavom). I piva bi. Bi ga i domaćeg iz Hercegovačke pivare Bilića iz Blagaja, ali od 1. 3. 1903. bijaše piva i iz dovršene tvornice leda i piva. Otvori je Sarajevska pivara u Mostaru. Led se u njoj, docnije, mogao kupovati isključivo s kupovinom piva...

Ledara danas...banka...

 

Ledara prije obnove...nakon rata...

Objavio/la spagosmail u 11:31, 0 komentar(a), print, #

18.01.2014.

...zadnji Ćiro kroz Mostar...video...

6.11.1966...uspomena na jedno vrijeme...video 1 minuta i 47 sekundi...

https://www.youtube.com/watch?v=2Ii70NQ1bbg

Objavio/la spagosmail u 10:04, 0 komentar(a), print, #

16.01.2014.

Mostar nekad i sad (7) - Gvožđara Dokić, Bilić & Peško

Mostar nekad i sad

Gvožđara Dokić, Bilić & Peško

Većini Mostaraca je dobro poznata građevina na uglu Titove ulice i Suhodoline, odnosno ulice Konak.

    

Zgrada s velikom terasom iznad poslovnih prostora u prizemlju, u kojoj je, prije 1992. godine, bila smještena Modna konfekcija „Zlatka Vuković“, a još davno prije toga tu je bila smještena gvožđara, inače je znana i po imenu Dokića kuća.
Miho Peško rođen je 1856. godine u selu Korlati kod Ljubinja. Nakon završenih škola, osamostaljuje se, registruje vlastitu firmu 1882. godine i vremenom postaje jedan od vodećih veletrgovaca Hercegovine, pa i šire.

„Trgovina Miho Peško”. zaključuje 1896. godine ugovor o partnerstvu s Ilijom Dokićem iz Mostara, a u ovaj ortakluk ulaze i trgovci Komad i Bukvica iz Gacka. Dokićeva trgovina mješovitom robom i trgovina Mihe Peške ulaze u ortakluk poslije Prvog svjetskog rata pod nazivom „Prva udružena gvožđarska radnja na malo i veliko Dokić, Bilić i Peško”.
E, baš ta gvožđara je bila smještena u prizemlju kuće Dokića s početka naše priče. Nakon smrti Ilije Dokića, njegovi sinovi nastavljaju raditi sve do 1917. godine. Radnja je poslovala izuzetno uspješno – bila je jedina takve vrste u Mostaru. Sav Mostar, a posebno okolina Mostara, kupovali su tu sve alatke, te željezni materijal i galanteriju potrebnu za obavljanje zanatskih i poljoprivrednih poslova. Međutim, nosilac svih poslova i cjelokupnog napretka bio je sposobni Miho Peško.

Pored poslova oko svoje trgovačke firme, Mihu bilježimo i kao utemeljitelja i dobrotvora Srpskog pjevačkog društva „Gusle”. Na istoj toj terasi kuće Dokića, zbor ovog društva je izveo dobrodošlicu pjevanjem pri prolasku cara Franje Josipa ispod same terase, 3.6.1910. godine za vrijeme njegove posjete Mostaru.
Tokom uspješne poslovne karijere, Miho kupuje brojne nekretnine, veći broj stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih objekata, kao i velike površine poljoprivrednog zemljišta. Između ostalih, gradi stambeno-poslovni objekat na tri sprata s velikom terasom na vrhu i potkrovljem. Kuća se nalazila između Starog i Lučkog mosta, tačno preko puta današnjeg spomenika Aleksi Šantiću. U prizemlju te zgrade nalazila se njihova trgovina, na kojoj se i danas vidi natpis firme „Trgovina Miho Peško“. Na vrhuncu ekonomske moći, Peško je u jednom danu kupio tri kuće na Rondou.
Bavio se Peško i proizvodnjom hercegovačkih vina žilavke i blatine, skupa s porodicom Kovačina.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:27, 0 komentar(a), print, #

11.01.2014.

Mostar nekad i sad (6) - Velika tepa

Velika Tepa

Velika Tepa je bila mali trg, a nalazila se na Carskoj džadi (Glavna ulica), tačno na mjestu gdje se ulica Stari most stepeništem spaja s Glavnom.

 

 

 

    

Čaršija na lijevoj strani zauzimala je prostor od Starog mosta pa sve skoro do Sinan-pašine džamije (Mejdan), a dijelila se na Gornju čaršiju na Velikoj tepi, Donju čaršiju na Maloj tepi - oko Koski Mehmed pašine džamije i Kujundžiluk.

 Da pojasnimo otkud naziv Tepa. Tepa označava tjeme, brežuljak, uzvišenje u odnosu na nešto. Pošto je dio na Carskoj džadi (Glavna ulica) bila uzvisina u odnosu na Hendek u Podkujundžiluku, odnosno Stari most, dobila je ime Velika tepa. Otud ime i Maloj tepi – naime ona je bila uzvisina u odnosu na najstariju mahalu Sinan-pašinu (Mejdan).
Velika Tepa je bila mali trg, a nalazila se na Carskoj džadi (Glavna ulica), tačno na mjestu gdje se ulica Stari most stepeništem spaja s Glavnom.

 Naseljavanje i izgradnja kuća na tepama počelo je odmah nakon dolaska turske uprave. Mostarski dobrotvor Ćejvan-ćehaja je polovinom 16. vijeka tu dao sagraditi 67 dućana. Odmah u blizini je bila i Čejvan Čehajina džamija, a preko puta je na mjestu nekadašnjeg hana Kalhane, na svom zemljištu Mujaga Komadina izgradio Višu djevojačku školu 1903. godine, u čijem prizemlju su se nalazili brojni dućani. Bilo je to mjesto okupljanja, svih događanja, mjesto kupovine i prodaje, te mjesto izvršenja smrtnih kazni vješanjem u staro tursko vrijeme, pa i kasnije, premda su Podkujundžiluk i Priječka čaršija u doba Austrougarske dobro preuzeli prijašnju ulogu Velike tepe.
Odmah s lijeve strane Velike tepe po izlasku stepeništem na Glavnu ulicu, 1913. godine je izgrađen po projektu Dragutina Köhlera javni toalet. Preko puta ulice se nalazio niz dućana većinom vlasnika Srba.

Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 16:04, 0 komentar(a), print, #

04.01.2014.

Mostar, taj vječni grad

Mostar, taj vječni grad          

 

by MosHer

 

Iz još neobjavljene knjige “Mostar - vječni grad”, autor Ensvid Hadžajlić

 

 

 

Ima na svijetu mnogo gradova koji su po nečemu čuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragači i poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u svijet da bi našli ono čega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sačuvali ih u uspomeni.

Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi možda vise nego drugdje sustižu orijentalni i zapadnjački uticaji, a u novije vrijeme i moderna arhitektura. Posebno obilježje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao što Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Beč bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio ono što jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdašnom modrinom i spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepših kanjona, pa ima mjesta gdje se obalama visokim 1000 i više metara usjekla izmešu dvije planine: uska, duboka, bistra i raskošne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.

 

Čak i kada bi prosječnom tragaču za ljepotom bila uskraćena slast gledanja u blistava lica biserja usnulog među kamenim oklopima, površan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u koštac. Svaka radoznalost je ništavna prema ovoj Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prežive utapanje u ovom žuboru i malo je kistova čiji se valeri ne postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.

Duboko u planinama započinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora već joj uspijeva da usiječe kanjone duboke i do hiljadu metara. Nešto tiša i sporija, Neretva protiče hercegovačkim poljima približavajući se raskošna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.

Jedan od najljepših sedefnih biljega čeka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser hercegovačke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a što se više odmice od Mostara i približava moru, sve je sporija, šira i nižih obala. Pred samim ušćem još je uvijek bistra, sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zašto Neretva magnetskom snagom privlači ljudsko oko, zašto je Stari most vječno zanosan u svojoj bjelini i originalnom luku, i čitav grad blještav od one samo njemu svojstvene svjetlosti. Koliko se ta svjetlost nameće čovjeku kao prvi i stalni utisak o Mostaru, svjedoče riječi našeg velikog književnika, nobelovca Ive Andrića: “Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara”. U Mostaru su se u mnogo čemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada zvuči paradoksalno, u Mostaru pomirljivo žive te nespojivosti. On je oduvijek privlačio turiste, slikare i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovječe, a treće da ga opjevaju.

Kad ga turista napusta, ostavlja ga sa željom da ga uskoro opet vidi i vraća mu se. On je svoj i samo sebi sličan, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjećanja.

Desna obala grada je prostranija, ravnija i pitomija, pa je i dio grada na toj obali veći. Nad lijevu obalu nadvili su se južni ogranci Prenja i zapadni obronci Veleža i zbog toga je ta obala pritješnjena i strma, ali je vijekovima baš ta strana bila glavnina Mostara. U centru grada, neposredno ispod Starog mosta, u Neretvu uvire Radobolja, njena desna pritoka.
(by MosHer)
<!--[if !supportLineBreakNewLine]-->

<!--[endif]-->

Objavio/la spagosmail u 09:49, 0 komentar(a), print, #

04.01.2014.

By MosHer za vječnost

By MosHer za vječnost

na slici avatar MosHer, sa foruma

Kako ko, ali korištenje interneta krenulo je masovnije prije petnaestak godina. Nove informacije nove mogućnosti, kontakti preko mailova. Prvo što je čovjek tada radio bilo je sakupiti što više mail adresa prijatelja širom svijeta. Onda su krenula dopisivanja. Nakon toga su hit postali forumi: Mostarska raja, MOFO raja, BiH raja, i stotine drugih. Za mostarsku raju raštrkanu po cijelom svijetu bio je to svojevrstan Rondo – zborno mjesto za razmjenu mišljenja, šala, iskustava dobrih i loših, mjesto svađa i trpljenja svakojakih forumskih diverzanata… Običaj je bio da se na ove forume javljamo s nekim sakrivenim imenom, nick name, ali je to bilo i pravilo. Nakon izvjesnog vremena, sve je bivalo poznato, znalo se ko objavljuje kakve priloge i ko se krije iza kojeg nick-name. A interesovanja za pojedine teme bivala su svaki dan sve veća. Za raju širom svijeta najnovije slike iz Mostara nam je skoro svakodnevno postavljao cobra, za stare slike se specijalizirao tvrancic, za komentare u stilu - hajmo raja, denani, za zajebancije svake vrste gizenga, a prilozi iz istorije Mostara objavljivani su pod imenom MosHer.

Ovo MosHer bilo je na neki način i mistično i ozbiljno i željno traženo, jer su prilozi objavljivani pod tim imenom bili ono što je raji i u Mostaru i širom svijeta baš tada trebalo. Čak smo ga među sobom zvali i Mošer, ne znajući pravo značenje tog tajnovitog imena. Njegovim postovima moramo zahvaliti svi mi koji smo se kasnije zaljubili u istoriju i počeli dublje kopati po temama iz prošlosti Mostara. MosHer je ulagao nadljudski napor da sakupi hiljade stranica materijala, iz starih knjiga, časopisa i postavljao ih je nesebično, s namjerom da ih pročita što više čitalaca, da ostanu zabilježene, da ne umru. Internet je davao nove mogućnosti za taj naum, jer su knjige s tom tematikom bile i rijetke, i nedostupne, a baš forumi su omogućili da ih vidi i pročita što više ljudi. Za pomne čitaoce kad pričaju o ovim prilozima, prije svega ostala je u sjećanju uvodna informacija o samom tekstu, o autoru, o datumu objavljivanja izvornog teksta, što je danas u vremenu copy-paste, jedan znak i kulture i pažnje, a na kraju krajeva i jedna vrsta obaveze za onoga koji takve tekstove objavljuje.

MosHer je na to obraćao posebnu pažnju, pa je prije svakog njegovog priloga po dobrom starom običaju stavljao slijedeće:

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je autor (slijedi ime, datum kad je tekst nastao, kada i gdje je bio objavljen, u kojoj publikaciji ...)

 

Ni jedan njegov prilog nije bio objavljen bez ove uvodne napomene. A to budućim čitaocima, koje interesira tematika iz teksta, daje putokaz, gdje je izvor teksta, što daje mogućnosti daljnjih interesovanja i istraživanja.

Svi prilozi koje je  MosHer objavljivao na forumima kasnije su se pojavili i na njegovom blogu:  http://bymosher.blogger.ba/

a od prije dvije tri godine, onako kako mu to vrijeme dozvoljava, sve priloge sa foruma postavlja na blog pod nazivom "Iz istorije Mostara i Hercegovine"

http://mosher.blogger.ba/

na kome će vremenom biti postaviljeni svi prilozi, koji su svojevremeno bili postavljeni na forumima, uz neophodne tehničke promjene i dopune i tako će postati i ostati pristupačniji širokom krugu čitalačke publike.

To je nesebično postavio za sve one, koji nemaju strpljenja listati po forumima. Kroz njegove priloge upoznali smo se s autorima, koji su napisali najljepše tekstove o Mostaru, od kojih većine više nema među živima, koji su ostavili svoja djela generacijama koje tek dolaze, koja nikad ne bi dospjela do tako širokog kruga čitalaca da nije bilo njegova truda i zalaganja.

Iako mlađi po godinama, MosHer je mnogima od nas dao ideju, putokaz, da radimo nešto slično. Prije svega istraživanje, ali i objelodanjivanje onoga što je pronađeno. Mnogi ne bi imali pojma šta se to događalo u jednom istorijskom periodu, koji nikada nije, a niti će ikada ni biti tumačen u školskom programu, bez tekstova ovakve vrste. A onaj koji traži, naći će. Iza ovih priloga, krije se dosta toga za one koji hoće da znaju.

Posao koji je MosHer napravio je ogroman. Njegova ideja u početku je bila da sve to objedini u jednoj knjizi, ali već na početku vidjelo se da toga materijala ima ne za jednu knjigu, nego za jednu čitavu ediciju. Sam naslov knjige označavao je da se radi o nečemu što će biti vječno, kao i grad koji je vječan.

O knjizi koja nosi naslov „Mostar – vječni grad“, MosHer je u uvodu knjige i na njegovom blogu napisao:

„Kao što sam i najavio u uvodnom postu na ovom blogu, u ovom postu ću pokušati da Vam prezentiram svoju prvu (još uvijek neobjavljenu) dokumentarnu knjigu koju sam nazvao “Mostar - vječni grad”, a rad na njenom rukopisu sam završio 2004. godine. Inače, rukopis ove knjige je i štampan na 682 stranice (regularnog A4 formata) u koji su umetnute kopije od 302 fotografije iz raznih vremenskih razdoblja i zaštićen je autorskim pravima u Washington D.C.-u, u Sjedinjenim Američkim Državama, 2004. godine. Nadam se da će ova knjiga u skorijoj budućnosti napokon biti objavljena, tj. da će se njen rukopis napokon izroditi u knjigu“.

 

Da li će, i kada, ovaj materijal ugledati svjetlo dana u štampanoj formi, neizvjesno je i teško za prognozirati jer današnja vremena nisu za takve stvari. Nadati se da će doći i nekakva drugačija vremena, kad će sve to dobiti mnogo veći značaj i vrijednost. Iz tih razloga, svi prilozi objavljeni na forumima, svi prilozi objavljeni na blogovima, bit će dio pisane istorije.

 

Ovaj tekst koji smo napisali, svojevrsna je zahvala našem dragom MosHeru, na svemu onome što je do sada učinio za Mostar i Mostarce.

 

Za one koji se još dvoume oko imena MosHer, rješenje zagonetke je: to je skraćenica od Mostar – Hercegovina, a za one koji nisu upućeni, iza ovog nadimka krije se naš Mostarac Ensvid Hadžajlić, sa privremenom adresom u St. Louisu u SAD.

 

Hvala još jednom MosHer, uz želju da tvojih priloga bude što više, da tvoj “Mostar –vječni grad” konačno ugleda svjetlo dana.

 

Ovdje ću nas u prvom redu potpisati onako kao smo se potpisivali po forumima:

cobra, tvrancic, denani, gizenga i kmosst, ili:

 

Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Denijal Behram, Zdenko Bošković i Smail Špago.

Objavio/la spagosmail u 09:47, 1 komentar(a), print, #

03.01.2014.

Mostar nekad i sad (5) - Štefanijino šetalište

Stephanie Alèe (Štefanijino šetalište)

Stephanie Alee zvalo se nekad šetalište od Gimnazije do Balinovca

    

Odmah nakon izgradnje mosta na Musali 1882. godine, probijen je i put do Balinovca. U početku je to bilo potrebno austrougarskim vojnim vlastima radi priprema za izgradnju Zapadnog logora (danas Sveučilište) i fortice na Bakamovića glavici, tj. izgradnje ceste prema Ljubuškom (1883.godine). Krajem 19. vijeka, s obje strane ovog puta nalazila su se polja, koja su za vrijeme kiša dugo ostajala pod vodom, pa je i Šetalište znalo biti poplavljeno.

Put dug 1,5 kilometar od Velike gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila, i drvored platana zasadila, mostarska Opština u spomen dolaska u Mostar prestolonasljednika princa Rudolfa (1858. - 1889.g.), sina jedinca cara i kralja Franje Josipa I., i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864. - 1945.g.). Platani su dobijali vodu iz kanala prokopanih dužinom cijele aleje.
Rondo, kružni tok, je izgrađen i tako nazvan tek kasnije, jer je sve do 20.ih godina prošlog vijeka nazivan starim imenom lokacije - Gumno. U Šetalištu su izgrađene i prve vile grada Mostara.

Sve do prije pedesetak godina, cijelo Šetalište je izgledao potpuno drugačije. Pošto je današnjim Bulevarom prolazila uskotračna željeznička pruga – „Ćiro“, ispred zgrade Gimnazije se nalazila rampa, koja je regulisala prilično gust promet vozila, dok se promet pješaka odvijao pothodnikom, koji je imao dva stepenišna traka razdijeljena metalnim rukohvatom. Čim bi se izašlo na zapadni izlaz pothodnika, s desne strane, na početku ulice dr. Safeta Mujića, nalazio se javni toalet, koji je građen još za vrijeme Austrougarske. Dalje u pravcu juga se pružalo Šetalište. Na lijevoj strani Šetališta, odmah iza gimnazijskog igrališta, je ispočetka bila kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, a kasnije Klub prosvjetnih radnika, pa Dom omladine.
Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran „Pariz“ s predivnom ljetnom baštom i stalnom živom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

 

Objavio/la spagosmail u 10:07, 0 komentar(a), print, #

02.01.2014.

O blogu "Na granici sjećanja" - sa bloga "By MosHer"

tekst je objavljen na blogu: By MosHer

http://bymosher.blogger.ba/

MosHer hvala na lijepom tekstu...sve što radimo, služi da se mnoge stvari spase od zaborava...ponekad nas je za neki prilog jednostavno vodila činjenica ili   podatak da o nečemu, nekom nazivu, stvari ili nekom pojmu, nigdje na na internetu nema ništa zabilježeno...a nakon ovih naših priloga i sam Google daje na to odgovore sa našim prilozima...biće ovoga ubuduće još, jer imamo osjećaj da još nismo ni započeli...lijepi pozdrav...

Na granici sjećanja – Blog

            Od 15. marta 2013. godine, naš internet svijet je postao neprocjenljivo bogatiji, jer je realizovana jedna posebna ideja u vidu stvaranja jednog istorijskog bloga. Naime, trojica posebnih “čuvara mostarske prošlosti”, Smail Špago, Tibor Vrančić i Braco Čampara, tog dana, su izrodili blog koji su nazvali “Na granici sjećanja”.

            Ovaj blog je jedno posebno jako oružje u borbi protiv spasa od propasti i zaborava jedne neopisivo bogate i posve zanimljive davne prošlosti iz koje smo ponikli. Do danas su na svom blogu, ova “trojica veličanstvenih”, objavili čak 159 raznih postova tekstualno-fotografskog tipa, a sam blog za ovih 292 dana postojanja je doživio 7816 posjeta iz svih krajeva naše planete.

            Ovaj blog možete posjetiti putem sljedećeg linka:  http://memorylimit.blogger.ba/

            U opisu bloga stoji: “Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...”

            A, u svom uvodnom postu, trojica autora su napisali sljedeće: “Zašto na granici sjećanja? Zbog toga što će se na ovom blogu najčešće pisati o događajima koji su se desili prije mnogo godina, najčešće, kad niko od nas još nije bio ni rođen, a ne postoji ni tako veliki broj živih, koji bi mogli svjedočiti o tim događajima. Svaki opis događaja nastojaćemo ilustrovati starim fotografijama, sakupljenim iz raznih izvora i arhiva, izvađenim iz starih knjiga i muzeja. Za sve ove stare slike ne postoji više zaštita autorskog djela, a najčešće su autori nepoznati. Za sve fotografije koje prikažemo nastojaćemo naznačiti barem izvor odakle su, ako ništa drugo, barem sa koje internet stranice su skinute. Na ideju za ovu stranicu došli smo spontano nas trojica na tri razne strane svijeta, Smail Špago u Njemačkoj, Tibor Vrančić u Hrvatskoj i Braco Čampara u Mostaru. Bracin zadatak je da nam pomogne da ponekad razjasnimo dilemu, gdje se nalazi objekat prikazan na staroj slici, a i to je vrlo delikatan i težak zadatak, jer su često čitave ulice ili redovi objekata u ulici porušeni, a nekad neki najstitniji detalj sa stare slike pomogne da se orjentišemo. U Mostaru su to najčešće položaj brda, ili nešto slično. Ali nećemo se ograničiti samo na Mostar. Otvoren nam je čitav svijet.

Sa prastarim slikama sa kraja devetnaestog stoljeća često je problem, jer nema nikoga više po biološkim zakonima, ko bi nam mogao pomoći, ili dati uputstvo o čemu se radi. Ponekad treba uključiti logiku i analitiku pa osmisliti priču prikazanu na nekoj fotografiji.

Nešto kao zona sumraka, ali ipak na granici sjećanja!

Autori: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara”

Strogo preporučujem da kliknete na ovaj link http://memorylimit.blogger.ba/ i posjetite ovaj posebni blog, kao i da nastavite da ga posjećujete redovno, jer ova trojica njegovih autora rade marljivo i neumorno, vjerno se boreći na prvoj liniji odbrane od zaborava, čuvajući vjerodostojno našu bogatu prošlost od propasti, na čemu im svi trebamo biti krajnje zahvalni. A, tu zahvalnost najbolje im možemo iskazati redovnim posjetama i čitanjima, da ne kažem, i učenjima svega onoga što nam kroz svaku svoju fotografiju i tekst opišu i vjerodostojno dočaraju.

U ime cijelog Mostara, a i šire, od srca im jedno ogromno HVALA!!!!!

Ensvid Hadžajlić - MosHer