Na granici sjecanja - Prilozi mart 2014.

29.03.2014.

Mostarska dolalma

Stara kulinarska izreka je da "u Mostaru peku morca u janjca". (Bišćevic Ahmed, Mostar).

Sastojci:

Način pripreme:

Stara kulinarska izreka je da "u Mostaru peku morca u janjca". (Bišćevic Ahmed, Mostar).

Dakle, pune janje morujom (biba, tuka, pura, ćurka) i tako peku.

Prema tome, moruja (ili morac) se očisti, iz janjeta izvuku sve iznutrice, ugura morac u janje, nabije na ražanj, posoli i peče.

Ili, posoli janje iznutra i izvana, posoli moruja, uvali u janje, malo zašije drvcima ili žicom, postavi u zamašćenu pekarsku duboku "janje-tevsiju" (vidjeti str. 69-70) - janje-tavu i u pekarskoj zanatskoj radnji koja loži peć na drva i peče.

(Porijeko rijeci dolalma nismo uspjeli pronaci. Hivzija Hasandedic misli da to potiče od pojma "donanma", a što označava iluminaciju prilikom svečansti. Funkcionalno, to bi označavalo svečano pečenje uz iluminaciju sa mušemali - harmonika-fenjerima - "da svijetli kao Venecija", kako to kaže jedan turistički pisac za Stolac u devetnaestom vijeku. Medutim, ja mislim da bi to bilo prije od dolma - nadjev, punjenje, jer se to dolmi, nadijeva.)

( Bosanska domaća kuhinja)

(preneseno sa: http://www.bosniancafe.com/kuhar/mostarska-dolalma.aspx)

Objavio/la spagosmail u 09:34, 0 komentar(a), print, #

28.03.2014.

Jedna slika – hiljadu sjećanja: Carina i Memi hodžina džamija

Jedna slika – hiljadu sjećanja

Carina nekada i Memi hodžina džamija

Analiza slike koju je postavio Denijal Behram

Nakon dosta diskusija, sjećanja, prijedloga, priloga, pregleda starih slika, i na kraju neizbježnog Googlea, došli smo do zaključka da su se zidovi i kapije, na lijevoj strani Denijeve slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića.

Iza sjevernog zida kuće, na kojem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća sa desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas je na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Ovo smo istaknuto zaokružil na duploj slici, sa koje se može napraviti usporedba, kako je to bilo nekad i kako je to sad.

U vezi kuća sa stare slike detaljno objašnjenje nam je dao Semir Kazazić: Kuća sa halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću (stara partizanska porodica). Iza kapije sa halkama bila je jedna mala avlija, pa opet jedna mala kapija, odakle se ulazilo u drugu avliju, iz koje je bio ulaz u kuću. Južnije, odnosno sasvim lijevo na slici, kapija iznad koje se vidi reljef Starog mosta, to je bila kuća koja je srušena u bombardovanju Mostara krajem II svjetskog rata. Nakon rata na mjestu te kuće je ostala ruševina, a kasnije poravnata u igralište, na kojemu su se igrala djeca. U istom tom nizu, od istog bombardovanja srušene su još 3-4 kuće, između odstalih i jedna kuća koja je pripadala familiji Kazazić.

Uvodom u dokumentaciju iz WWII, bombardovanje grada Mostara izvršila je američka avijacija 14. januara 1944. godine.

O detaljima i bližim podacima o vlasniku kuće, iznad čije se kapije nalazi reljef Starog mosta još nemamo podataka, tako da se još ništa ne zna, ko bi mogao biti autor ovog reljefa.

Kroz diskusije se uočio još jedan momenat. Iznad, sad već definisane Brkića kuće, vidi se vrh, alem, jedne džamije. Senad Suljić je napomenuo, u svom zapažanju, da je na mjestu gdje se nekada nalazila samoposluga na Carini, a danas se nalazi Služba hitne pomoći, nekada stvarno bila džamja koja je srušena 1951. godine, te da je ova slika sigurno uslikana prije te godine. Za većinu raje sa Carine, a pogotovo onih koji nisu sa Carine, još jedna džamija na Carini, koje više nema, na ovome mjestu bila je novina. 

Prema svim dosadašnjim saznanjima na Carini su bile džamije, ona iznad Neretve, poznata pod imenom Mehmed Ćetordan džamija, i džamija u blizini Carinskog mosta, Terjahja džamija. Ove dvije džamije su također bile srušene poslije II svjetskog rata, a Terjahja džamija je obnovljena poslije ovog zadnjeg rata. Uz džamiju na glavnoj ulici, koja se zvala Fatima Kadun džamija i onu na Musali, Ćose jahja džamija, u neposrednoj blizini mahale Carina, nekada je bilo je 5 džamija.

Pogledom u stare knjige, uz malo napora, došli smo do podataka za ovu džamiju.

Ta džamija zvala se  Memi hodžina džamija. Sagrađena je prije 1620. godine, a nalazila se na uglu Srednje i Braće Krpo ulice.

O položaju kuća sa prve slike i današnjeg stanja na terenu, napravili smo usporedbu sa jednom slikom napravljenom iz aviona, 1929. godine, na kojoj se vidi hotel Neretva, veliki park na Musali, i dobar dio Carine. Na staroj avionskoj slici uočljivi su krovovi kuća koje se vide na Denijevoj slici, a sve to potvrđuje da je bio ispravan zaključak, o kojim se kućama radi na toj slici.

Ponovnim pregledom foto arhive, pogotovo hotela Neretve, ali i slika Carine iz starijeg perioda, na mnogo tih slika zapaža se ta munara, od Memi hodžine džamije, koja nam je do sada prolazila onako, usput, nezapaženo, a i ne znajući o kojoj džamiji se radi. A sada, kad se o njoj zna koja više, uočljiva je skoro na svakoj staroj slici.

Na prostoru „mahale Carina” nalazile su se sljedeće mahale: Fatime kadun, Memi hodžina i Tere-hadži Jahijatova. Inače, ni jedna od ovih „mahala” ne nosi, niti je prati, naziv po nazivu neke od džamija na tom prostoru. To su gradske četvrti koje su se poslije formirale od više mahala. Iz ovih razloga navedeni lokaliteti nisu se mogli smatrati mahalama; (Puljic, Mahale grada Mostara). 
Sam naziv, potvrđuje naselje na Carini, oko Memi hodžine džamije.

Dakle, slika koju je postavio Deni Behram je potpuno definisana, što se tiče objekata. Ostaje da se kroz daljnje diskusije dođe do podataka, kome je pripadala kuća iza kapije, iznad koje je napravljen reljef Starog mosta, i možda podaci o onome ko je ovaj reljef napravio. To ostavljamo za naredni period.

O Memi hodžinoj džamiji detaljno je pisao Hivzija Hasandedić u njegovoj knjizi “Mostarski vakifi i njihovi vakufi”. Tekst iz knjige djemo u cjelosti u prilogu:

MEMI HODŽINA DŽAMIJA I MEKTEB U MOSTARU

Ova džamija i mekteb uz nju nalazili su se u Srednjoj (Mladena Balorde) i Vejzovića (Braće Krpo) ulici u srednjem dijelu Carine. Bila je građena od tesanog kamena, pokrivena pločom dimenzija 8x8 metara i imala je uza se oko deset metara visoku kamenu munaru oktogona oblika.  Po svom vanjskom izgledu bila je slična Husein hodzinoj džamiji u Mostaru.

Podigao ju je neki Memi hodza prije 1620. godine što saznajemo iz zakladnice Ahmeda, sina Ferhatova koji je, između ostalog, odredio da se imamu i hatibu ove džamije isplaćuju po dvije akče dnevno. O ovom vakifu i njegovom vakufu ne zna se ništa jer se vakufnuma nije sačuvala. Zna se samo da je vakif bio učen čovjek (hodža) koji je u svoje vrijeme vršio neku vjersku dužnost u Mostaru. Ova je džamija temeljito opravljena 1137/1724. godine i na njenu je adaptaciju tada utrošeno 2216 akči.

Poznati su slijedeći imami i hatibi ove džamije: Hasan halifa do 1720, Abdulah halifa od 1720, hadži Abdulah ef. Ćenan 1838, Ahmed ef. Pekušić 1866, Mustafa ef Slipičević 1868, Ahmed ef. 1874, Hasan ef, sin Mehmedov 1877, i posljednji hadži hafiz kurra Muhamed ef. Kurt do zatvaranja džamije 1940. godine. Bila je poznata pod imenom Kurtova džamija. Alija Hašimija je 1896. godine bio mujezin ove džamije. Do 1891. godine mutevelija ovog vakufa bio je hadži Osman-aga Novo a od tada Salih-aga Ribica. Kod nje se je nalazila česma sa slijepim mihrabom u koju je bila dovedena voda iz vodovoda od Djevojačke vode na Carini.

Godine 1889. ovaj vakuf je u svome posjedu imao, pored džamije, kuću, tri dućana i harem (groblje) kod nje. Vakuf ove džamije imao je 1931. godine u svome posjedu sljedeće: džamiju koja je upisana u grunt. ulošku broj  1611, kat. čest. 38/1 i zapremala je 60 m2, dućan upisan u kat. čest. 27/3 i zapremao je 22 m2, magazu upisanu u kat. čest. 28/47 i zapremala je 26 m2 , štalu upisanu u  kat. čest. 27/8 i zapremala je 76 m2 i vrt upisan u kat. čest. 38/52 i zapremao je 100 m2 površine. Vrijednost navedenih nekretnina procijenjena je na 4700 dinara.

U maloj kući kod ove džamije radio je mekteb istog vakifa u kome je mualimsku dužnost vršio imm džamije. U Memi hodžinoj mahali u kući broj 296 radio je od polovine prošlog stoljeća ženski sibijan mekteb u kome je mualima bila fatima tabak, kći Ibrahimova. Ona je za vršenje ove dužnosti primala po sto groša plaće godišnje.

Ahmed-aga i Alaga Vejzović, sinovi hadži Salih-agini. kupovali ga od 1892. godine, jedan jedne, a drugi druge godine, po šest kutija svijeća za potrebe ove džamije. Oni su se obavezali da će sve ovo doživotno kupovati za potrebe džamije.

Ova je džamija grubo srušena 1951. godine i na njenim temeljima je kasnije sagrađena prodavnica-samoposluga koja je ovdje radila do 1992. godine. Samoposluga je uništena od oba agresora. Tada je mostarska gradska općina u sporazumu s Islamskom zajednicom u Mostaru na njenom mjestu podigla veliku zgradu na sprat u kojoj od početka 1998. godine radi Ambulanta na Carini. Općina se je obavezala da će nakon pet godina rada u njoj zgradu vratiti u posjed Islamske zajednice u Mostaru.

U Memi hodžinoj mahali u Mostaru je u vremenu od 1117. do 1194. (1705. - 1780.) godine djelovalo sedam vakufa koji su interesantima. uz kauciju i jamstvo svjedoka, davali novac. Ti su vakufi bili slijedeći: hadži Mehmedov. Rukije kadune, Salih ćaušev, Abdulmuminov, hadži Jusufov, hadži Behramov i Abdi dedin. Medu dužnicima spomenutih vakufa ima i kršćana a spominje se i nekoliko muslimanskih porodica koje su izumrle. Svi su kreditori uzimali kredite od navedenih vakufa pa se zato oni više puta poimenično spominju. Svi navedeni vakufi i njihovi dužnici su upisani i jednom defteru vakufskih kredita hadži Memina mahala kojeg smo pronašli i otkupili od rahmetli Ahmeda Voljevice iz Mostara.

Ovdje donosimo po abecednom redu spisak vakufskih dužnika koji su u defteru poimenično upisani: Alić Sulejman, terzija (krojač). Bali hadži Husein, Bubreg Hadže i Alija, Buhić Salih i Selim, Buljubašić Husein, berber (brijač), Ćorda Osman, Dumnevizade (Duvnjak) Osman čelebi (otmjen gospodin), Durakbašić Ali čelebi, Džanić Salih spahi iz Luke u Nevesinju, Cose Selim iz Bratača, Nevesinje, Eminović Abdulah iz Nevesinja, Gluhić (Esam) Dervišbaša, Gotovina Mustafa basa, Hastašević Alibeg, Hadžiselimović Husein ef, Fazlibegović Mustafa, Jakmata Mustafa čelebi, Jigitović Mehmed, Jusufbašić Ahmed. Kaduni Kasim čelebi, Karadžemalović Mahmud, Krkalo Mustafa i Husein, Korać Muharem iz Kruševh'ana, Nevesinje, Lakišić hadži Husein, Margeta Jovan i Todor, Mirica hadži Husein, Mojić Tripko, Mizrakzade Mustafa, buljubaša i Husein,berber, Novo (Neveli) Mustafa čelebija. Peder Redžep, Pipo Mustafa, Redžep baba, nafafa (obućar). Rudo Zimija, kršćanin iz Potoka kod Mostara, Derviš Mehmed Salihović, Sebildži Salih, Selimefendić Husein

čelebija Sultić Salih, terzija, Šejhefendić Husein, Terlema Ahmed, bakal (piljar) i Mehmed, Terzić Ahmed, Vejzovic Husein, Vize Mehmed, Vodopić Ismail, Vrgoračli (Vrgora) Husein, Mustafa i Mahmud, Žiga Salih baša, Ahmed, majstor demirdžija (gvožđar), Salih, majstor terzija (krojač), Muharem, papudžija (papučar), Ali-beg, papudžija i Hasan, demirdžija (gvožđar).

Izvori: Sidžil mostarskog kadije broj 3, list 14; broj 55, list 8; broj 58, list 84; broj 62, list 18 i 50; Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XIX/949; Arhiva Vakufskog povjerenstva u Mostaru, akt, broj 16/1891, 121/1892, 159/1892, 278/1892, 2203/

Vakuf Memi hodžine džamije

Ovaj vakif sagradio je jednu džamiju na Carini, na uglu Srednje i Braće Krpo ulice. Sagrađena je prije 1620. godine što saznajemo iz vakufhame Ahmeda, sina Ferhatova gdje legator određuje da se imamu ove džamije plaćaju po dvije akče dnevno. Namjerno je srušena 1951. godine i na njenim temeljima je podignuta jedna samoposluga (stradala u agresiji), sada Dom zdravlja. Zgrada je u vlasništvu IZ Mosatar. Za vrijeme turske uprave kod ove je džamije radio jedan mekteb. Godine 1931. u posjedu ovog vakufa nalazila se: džamija, dućan, magaza, štala i vrt koji su upisani u gr. ul. broj 1611 pod pet katast. čest. i koji su zapremali ukupno 202 m2 površine.

(Iz knjige: Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Hivzija Hasandedic)

Zahvaljujemo svima koji su svonim diskusijama na facebooku i na forumima dali svoj doprinos da se nepoznanica ove slike riješi.

U analizi su učestvovali: Denijal Behram, Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago. 

Objavio/la spagosmail u 10:25, 0 komentar(a), print, #

27.03.2014.

Mostar nekad i sad (17) - Munjara

Mostar nekad i sad - Munjara

Munjara

Mostar je 1893. godine imao javnu rasvjetu sa 400 petrolejskih fenjera, a 1912. godine dobio je električnu centralu i električnu javnu rasvjetu, sa 600 žarulja.

 

U Mostaru je 1893. godine javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna „zabava“. Do 1900. g. bilo je uposleno 8 „užigača“ koji bi predvečer palili fenjere, a zorom ih „trnuli“.


Još od 1903. godine se u Mostaru pripremalo uvođenje električne rasvjete, da bi tek u septembru/rujnu 1911. godine započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila štamparija „Rade Bitanga”, neposredno uz nekadašnji hotel „Ruža” i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Nabavljeno je postrojenje centrale na dizel gorivo, a po gradu su tada postavljeni stubovi, rasvjeta se sastojala od 600 žarulja i 30 velikih kandelabara. S mostarskih su ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz“ i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit“, te su osvijetljene 2. juna 1912. godine.




Tom prilikom je održana svečanost na Musali, pred hotelom „Neretva”, na kojoj je govorio tadašnji gradonačelnik Mujaga Komadina. S Huma je ispaljen 21 topovski plotun, a gradskoj elektrani je dato, kako to i priliči, ime austrougarskog cara i kralja Franje Josipa. Međutim, za Mostarce je to ime bilo predugačko, oni su je (kao što to i priliči Mostarcima) prozvali Munjara (od munja). Najljepše je bilo osvijetljeno Štefanijino šetalište u dužini od 1 km, na kome je postavljeno čak 60 žarulja i 6 velikih stupova.
Zgrada „munjare“ je dosta dugo služila kao glavni pogon i upravna zgrada štamparije, da bi njeni ostaci bili potpuno uklonjeni nakon zadnjega rata.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

 

NovaSloboda.ba

 

Objavio/la spagosmail u 09:41, 0 komentar(a), print, #

23.03.2014.

Na granici sjećanja - Na korzu 1960.

Na korzu 1960.

Slika je iz 1960. godine, iz albuma sjećanja Branka Vučine.

Dan je 25. maj 1960. godine, dan kad je Mostarom prolazilo Cvijetno korzo. Svečana, praznična atmosfera uočava se po zastavama postavljenim između stubova. Vrijeme je bilo kišovito. Puhao je vjetar, što se zaključuje po zastavama koje su se smotalo oko žice. Kocka je još mokra, znači kišilo je do prije nekoliko trenutaka. Odjeća na svima na slici je malo laganija, ali, dugih rukava. Kaputi, džemperi, majice. Primjetni su i modni detalji sa početka šezdesetih. Horizontalne pruge, u više boja. Muška majica je strogo strukirana, pantalone su sa visokim pojasom i obaveznim kaišom sa tokom. Cipele su crne, dobro namazene kremom za cipele i uglancane. Ženska moda je kao iz modnih kataloga. Majica je također sa horizontalnim prugama. Boja, najvjerovatnije, tamno plava sa bijelim prugama. Suknja je na plisir, široka, u stilu rock-and-rolla, a na nogama lagane baletanke. Tih godina i muška i ženska moda bile su mornarske majice, naravno plavo bijele. Poslovni čovjek lijevo, nosio je standardnu odjeću, odijelo sa bijelom košuljom, što je skoro bilo pravilo, a kragna košulje izbacivala se preko kragne sakoa. Radnička klasa, a i oni imućniji, rado su svoje relacije savlađivali biciklom, koje je bilo jako cjenjeno i imalo veliku vrijednost. Sasatvni dio odjeće običnog čovjeka je bio džemper sa kopčanjem. Desno je uočljiv još jedan detalj, muškarac nosi šešir, što je onog vremena također bio čest modni detalj, uostalom kao i kapa, koja je bila sastavni i skoro obavezni dio garderobe.

Ovako, na način, kako je ova fotografija slučajno uhvaćena onog vremena, danas se prave retro snimci, sa modelima, koji poziraju na fotoshootingu. Naravno, ovdje je riječ o originalnom snimku, bez ikakvog namještanja, osim što je fotograf slikao momka, a svi ostali detalji su slučajno uskočili u kadar.

Detalji, koji prikazuke slika, bila su uobičajeni za ono vrijeme. Saobraćaj je bio minimalan. Privatnih automobila jedva da je bilo. Opel Olympia, parkirana pred restoranom, gdje je kasnije bila Petica, i jedan motor gore na ćošku, u blizini Jagnjeta, bili su samo neki od rijetkih. Primjetan je veliki broj pješaka koji hodaju, ili čak i šetaju po sred ceste. Ali, to  skoro da je bio običaj na svm ulicama. A u onim, u kojima saobraćaj nije bio tako čest, mogla su se na više mjesta vidjeti po dva kamena, koji su označavala golove, za utakmice na male. Na Musali, u daljini vidi se parkiran autobus. Toga vremena međugradski autobusi na dužim linijama, za Sarajevo, Dubrovnik ili Split, stajali na Musali. Ostali su stajali na staroj stanici.

Polovinom 1960. godine završena je dogradnja i obnova hotela Bristol, što se vidi sa slike. Odmah iznad, do Bristola, još stoje stari objekti, u jednom od njih je bila Omladinska knjižara. Bila je to duga prodavnica, sa širokim trotoarom ispred, moglo se ući na jedna vrata gore, na ćošku Šantićeve, i na druga, dole negdje oko sredine knjižare. Ispod knjižare bila je slastičarna Bajram, odmah do hotela Bristol, otprilike na mjestu gdje je kasnije bio prolaz u kome je bio pano sa kino rasporedom. Objekti uz Korzo iznad Šantićeve, od Apoteke do Jagnjeta su onakvi, kako ih se i kasnije sjećamo. Nepromjenjeno, sve do ratnih razaranja. Sa desne strane slike, niz korzo, uočljiv je prvo jedan kiosk, a odmah ispod kioska jedan objekat, koji je kasnije srušen, na mjestu na kome je kasnije je bio niz kioska, odmah iza dvorišta Lakišića džamije i zida harema. U ovom objektu koji je srušen prije početka izgradnje objekta poznatog kao Borovo bila je jedna prodavnica mješovite robe, koje se zvala Kolonijal, a odmah do te radnje bila je još jedna, koja se zvala Tip-Top sa igračkama i šarenim stvarima. A do nje je bila prodavnica Jugoplastike. U objektu na ćošku sa Cernicom bio je Zdravljak.

Više detalja o svim objektima uz Korzo i niz Korzo, pisali smo već u tekstu, o Korzu nekad. Sad ih samo ponavljamo:

Niz korzo pa uz korzo

Svaka generacija pamti Korzo iz svog perioda, ali gradsko korzo, ili promenada, ili šetalište, od mosta na Neretvi, do Rondoa, bilo je žila kucavica grada, najmanje 100 godina, od 1892, do 1992. Od tada, Korzo gubi svoj značaj i za grad i za ljude u njemu. Ostalo je samo u glavama onih koji su ga nekad redovno pohodili. Jedno sjećanje na godine uoči rata.

Idući odozgo lijevom stranom, na vrhu je bilo Jagnje, pa prolaz, pa Petica, pa zlatarna Celje, pa zdravljak, pa Astra cipele, pa Lovac, pa Benco sajdžija, pa drogerija, pa Foto Optik, pa Apoteka...

Ispod Šantićeve na istoj strani je bila čitavom dužinom bila Revija sa jednim ulazom iz Šantićeve i donjim izlazom odmah do prolaza, a ispod je bio hotel Bristol, sa terasom do mosta. Na mjestu Revije nekada je bila Omladinska knjižara, ispod kiosk i slastičarna, pa onda stari hotel Bristol.

Od Titovog mosta, naviše bila je prvo slastičarna, pa prodavnica Jugoplastika, zatim fotografska radnja, pa knjizara Veselin Maslesa, pa sokak, prolaz prema Aleksi. Iznad sokaka bila je hemijska cistiona Stella, na mjestu gdje je prije bio Granap, a kasnije i Duty Free Shop, slijedila je trafika, pa prodavnica elektroopreme, advokat, pa prodavnica metraze i vunice, i na vrhu Zdravljak.

Od Cernice na više bio je objekat sa kupolom, u kojem je bila prodavnica obuće i kožne galanterije, u ovom prostoru je nekada bio zdravljak, dalje naviša bio je ulaz i ograda od

Lakišića džamije, a iznad je bio red kioska, Lutrija, dva kioska za novine, a u produžetku cvjećara. Ispod zgrade naviše bile su prodavnice, počevši od Borova, po kome se i čitava zgrada ponekad naziva Borovo, dalje je bila prodavnica Jugoplatike i prodavnice odijela ALHOS, Alija Hodžić sarajevo i prodavnica tekstila pod imenom Krozo, do prolaza između ove zgrade i banke koja je bila na samoj čoši, na vrhu. Prije banke u prizemlju ovog objekta je dugo vremena bio prvi Ekspres restoran u Mostaru.

Sa slike u prilogu, pored osoba i objekata, najuočljiviji detalj je kockom pokrivena ulica. Kockom su onog vremena bile pokockane ulice od vrha Balinovca, preko Rondoa, do Gimnazije, niz Korzo, preko Musale, i gore sve do Glavne, a onda na gornju stranu, sve do Sjevernog logora, i do Južnog logora na drugu stranu. Naravno pokockane su bile ulice prema bolnici, pored stanice, Bulevar do donje rampe, preko Carinskog i Lučkog mosta, kao i čitav niz drugih gradskih ulica.

Sve ovo je baš "na granici sjecanja"...

Objavio/la spagosmail u 11:31, 0 komentar(a), print, #

23.03.2014.

Na granici sjećanja - Od Lire do Menze milicije 1966.

Od Lire do Menze milicije

Slika potiče iz 1966. godine. Iz arhive je CIDOMa. Istaa slika, samo manje rezolucije objavljena je u knjizi Karla Drage Miletića, „Mostar – susret svjetskih kultura“. 

Uskotračna pruga kroz Mostar je već bila ukinuta, nova željeznička i autobuska stanica, kao i nova pruga, još su bile su u fazi gradnje.

Slika je uhvatila jedan momenat sa mnoštvo detalja, koji naravno izazivaju hiljadu priča.Ono, kako bi se nekad reklo, jedna slika, hiljadu detalja i jedna slika, hiljadu priča.

Pošto je mene dugi niz godina vezao put izmešu tačaka 29 i 16, između stana, u zgradi,  ulica Hatovska, na broju 9, koja se nalazila odmah iza nekadašnjeg SUPa, pa do zgrade EMŠC, pod brojem 9, slika je kod meine lično izazvala lavinu sjećanja na jedan perid i života i rada u gradu Mostaru.

Brojeve sam obilježio okolo slike, onako kako bi se lakše gledati i pričati, i sa jedne i sa druge strane mosta.

Krenuću od broja 1 koji označava poznatu mostarsku gostionicu Lira, u kojoj je sve do rata radila i ljetna bašča, sa muzikom i roštiljem, a posebno je bila poznata jer je ugošćavala dame za zabavu i pripadajuću klijentelu. Odmah zu Liru, dugo godina je bila smjestena fronta mjesne zajednice Carina, broj 2. Ovo mjesto je posebno postalo živo nakon izgradnje željezničke i autobuske stanice, kada je bilo i ostalo prvi utisak i  slika Mostara, nakon ulaska u grad sa sjevera, posebo na slobodnom prostoru, broj 7.

Preko puta Lire bio je carinski harem, sa ulazom , broj 3 i zidom, paralelno sa ulicom, broj 4. Izgradnja pruge i stanice je bila u toku, što se vidi po gomilama zemlje, broj 5.

Za izgradnju Stanice i pruge, žrtvoban je čitav kompleks carinskog harema. Iznad Lire bio je prolaz kojim se moglo pistupiti stambenim objektima, broj 8, ili u veliko dvorište, u kojem je bilo smještena nekoliko auto radionica, vulkanizer Gaković, auto električar Muja Tuta, itd, broj 9. Kroz ovaj prolaz i kroz otvoreno dvorište bio je jedni put prema poznatoj mostarsko plaži na Neretvi, na pjesku, tako da je čjeti ovuda bila promenada kupača, i gurača velikih šlaufa. Na brojevima 10 i 11 bile su smješteni stambeni objekti, za koje je bilo karakteristično da se u dnevni boravak ulazilo praktično sa ulice, što je za današnje uslove života i stanovanja nezamislivo. Objekat broj 11 je posebno bio poznat jer je u njemu stanovao čuveni mostarski šeret i liska Vasa Kisa. Odmah ispod ovog objekta nalazio se čuveni restoran “Kod Zeke”, broj 12, koji je bio poznato po najboljem lešo mesu u gradu i okolini. Lešo meso je posebno bilo poznato, jer ga je Zeko solio sa krupnom soli. Odmah preko puta, kod mosta, sa lijeve strane bio je poznati automehaničar Zalihić.

Preko mosta sa desne strane bila je Tehnička škola, poznatija pod skraćenicom EMŠC, Elektro-Mašinski-Školski-centar, na broju 16, sa mašinskom i elektro srednjom tehničkom školom. Do ukidanja u ovoj zgradi je djelovala i tekstilna tehnička škola, a na gornjem spratu jsu bila smještene sale mašinslog fakulteta do prelaska u objekte Univerziteta u zapadnom logoru. U sastavu EMŠC bile su i industrijska škola u Šantićevoj i kasnije dograšeni ŠUP do bazena. Tokom školovanja najčešće sam bio u učionicama u prizemlju, na broju 17 ili na spratu, broj 18. Iza Tehnike je bila zgrada poznata kao liftara, broj 19, u koju su bili ugrađeni prvi liftovi u Mostaru. Iza liftare je bio početak gonje Šantićeve. Na početku donje Šantićeve bila je jedna prodavnica, broj 14. O obje ove zgrade stanovalo je dosta raje, koji su sa nama išli zajedno u školu. Pod oznakom broj 20 je bila Krečana, preko puta Ledare. Krečana je dugo vremena je bila gradski cirkus plac, gdje su razapinjani šatori svjetskih cirkusa, koji bi prohodili Mostarom. Najduže vremena na ovom mjestu bivao je Dobrilin park zabave, sve do izgradnje Doma penzionera, koji je kasnije preiomenovan i ostao hotel Ero. Pod brojem 21 bila je gornja rampa. Do ukidanja pruge ova rampa je vrlo često bila spuštena zbog manevarskih vozova. Za prelazak preko pruge, trebala je vještina, pretrčti preko pruge između manevarskih vozova. Naravno u blizini rampe bio je i rampadžija, pa ni to nije bilo baš lako. On je posebno upozoravao ako bi preko rampe prelazio brzi ili motorni voz, koji bi na tom mjestu još uvjek imao zavidnu brzinu. Odmah uz prugu bio je Prenj, preduzeće za ogrijev, koje je građane snabdijevalo drvima za loženje, koja su se prodavala na metar, broj 22. Iza Prenja bilo je igralište, broj 23, odmah uz Vojnu bolnicu, broj 27 i na tom igralištu smo često znali zaigrati lopte, ako neki dežurni ne bi bio previše strog i nagario nas, malu raju. Ovo igralište zvali smo vojačko, a bilo je ograđeno drvenim tarabama od ulice. Odmah preko puta vojačkog igrališta bio je ulaz u staru bolnicu, broj 24, sa visokim zidom, od pruge do kapije i od kapije sve do ćoška sa Rudarskom, i gore dalje, do i iza mrtvare.

Ulica, koja je išla od mosta, gore do raskršća sa Rudarskom, tu se završavala. Nije bilo dalje. Na ćošku je bila menza milicije, broj 26, restoran u kojem se moglo pojesti i jeftino i kvaitetno, sa baštom uz ulicu, ograđenu zidićem i šimširom. Na ćošku ovog objekta bila je prodavnica, koju smo zvali, kod Alije, jer je u njoj radio prodavač pod tim imenom. Odavde dalje, prema zapadu, išla je uska ulica, koje se tada zvala Nova, a prolazila je između bašta, sve tamo prema Zgonima i Novom rudarskom oknu. Treba zamisliti da tada nije bilo ni Splitske, ni Uglovnice, a tih godina je tek bio napravljena prva Zvjezdara i početak avenije.

Od broja 29 počinjala je Hatovska ilica, pored bolnice, koja se tada još zvala nova bolnica, kasnije hirurgija, jer je ona pod brojem 24 bila stara bolnica. U Hatovskoj ulici bio je smješten tadašnji SUP, kasnije MUP, a odmah uz vojnu bolnicu bio je jedan lijepi parkić, koji je i pripadao vojnoj bolnici, a nama, raji iz komšiluka, bio je za vrijeme raspusta, nešto kao dnevni boravak. Od ovog parka naniže, bio je smješten čitav niz poslovnih objekata, vrlo često drvenih. Ulazak u dvorište broj 32 vodio je do auto radionica na broju 34. Između menze milicije i SUPa bila je smještena jedna radionica, stolarija, koja je izgorila nakon udara groma 1961. godine. Ovi objekti su kasnije renvirani, a u dugom prizemnom objektu dugo godina je bio smješten Projektant.

Detalja ima još mnogo. Vjerovatno će kod nekoga drugoga izazvati čitav niz drugih sjećanja.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 11:29, 0 komentar(a), print, #

20.03.2014.

Mostar nekad i sad (16) - Zgrada HKD Napredak i Krankasa

Mostar nekad i sad

Zgrada HKD Napredak i Krankasa

Novoosnovanom domu za đake (konviktu) dato je ime „Kralj Petar Svačić”, međutim prvobitna namjena ovoga zdanja je bila društveni dom (kasnije Zakladni dom) Hrvatskog potpornog društva Napredak u Mostaru.

Odluka o izgradnji društvenog doma donesena je na skupštini od 9. oktobra 1904. godine, a već 4. juna 1905. godine za tu namjenu se kupuje zemljište u Liska ulici. Uza sve poteškoće, kuća je, ipak, dovršena 1906. godine. U septembru 1919. godine zbog velikog priliva seoske djece na školovanje i potrebe njihova smještaja, hitnosu se morala isprazniti dva stana u „Zakladnom Domu”. Od tada se Zakladni dom postupno pretvara u konvikt. Zbog nedostatka adekvatnog smještaja za veliki broj đaka iz okolnih mjesta, „Dom” se 1926. godine adaptira i nadograđuje još jedan sprat. Već početkom školske godine 1927./1928. mogle su se koristiti sve prostorije. U njemu je od početka rada bilo smješteno više od 1.350 učenika. Napredak je imao svoju arhivu, biblioteku, čitaonicu i savremene učionice, te svoj vrt i farmu, kao i sve što je potrebno za normalan život učenika. Konvikt je radio bez prekida sve do 1942. godine.

Preko puta ove zgrade, jedan od velikana hrvatske moderne arhitekture Drago Ibler je 1930. godine projektovao građevinu, a njena izvorna namjena bila je Okružni ured socijalnog (zdravstvenog) osiguranje radnika. Zgrada se sastoji iz dva dijela, jedan paralelan s Bulevarom, dok drugi dotiče Liska ulicu, a posebnu ljepotu mu daje lučni dio. Mostarci mu odmah pojednostavljuju ime u Krankasa – od njem. Krankenkasse – zdravstveno osiguranje.

Nakon Drugoga svjetskog rata, ova zgrada je prenamijenjena u Dom zdravlja. Ubrzo nakon toga i zgrada Napretka je nacionalizovana i prenamijenjena za iste potrebe. Međutim, ime Krankasa je ostalo, čak mu je i značenje postalo sinonim za Dom zdravlja.

Dom zdravlja je bio u funkciji sve do ratnih djelovanja 1992. godine Inače Iblerov projekat je proglašen spomenikom kulture.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:21, 0 komentar(a), print, #

18.03.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - Poslijednje esnaflije

preuzeto sa bloga mosher.blogger.ba

 

Posljednje esnaflije Mostara

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u februaru 1999. godine, u časopisu “Most”, br. 110-111(21-22)

            ZAHVALNICA POSTHUMNO

            Jedan od kazivača sa kojim sam volio dosta pričati o starinama grada Mostara, te o njegovim ljudima upravo kada privodim kraju pisanje ove knjige otišao je sa žive mostarske scene. On mi je dosta pričao o porijeklu porodica Ćumurija i dopunio mi priču o jednom od posljednjih opančara Mostara pa i Hercegovine Jakobu Altarcu - Jaki. Taj kazivač je Osman (Ibrahima) Alikalfić, rođen 1911. godine u Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u svojoj 87-oj godini života preselio je na Ahiret. Dženaza rahmetlije je klanjana 2. juna 1998. godine u Sutini.

            Od mene mu velika hvala.

            JAKOB ALTARAC - JAKICA

            Osmanu je sada, 86 godina. Starac je veoma vitalan, dobro vidi, dobro pamti, samo je sluh malo oslabio. Dobar dio života je proveo u Alikalfića sokaku, kvart Brankovac. Osman priča: porodice Ćumurija spadaju među najstarije u gradu Mostaru. O ovim porodicama se do nedavno nije znalo da li su autohtoni stanovnici, ili su kako navodi hadži Hivzija Hasandedić došli u Mostar od Risna i Herceg Novog.

            Akademik Vladimir Ćorović kaže u svojoj knjizi o srpskoj opštini u Mostaru da su došljaci iz Turske, a istoričar Jefto Dedijer u svojoj knjizi “HERCEGOVINA” bilježi da su u Fatnici u selu Kukričje kao kmetovi živjeli porodice Stolice, Bjelovuci i Kovači, te da su primili islam i žive danas pod prezimenom Ćumurije u Mostaru.

            Ipak pretpostavlja se da su autohtoni stanovnici Hercegovine i Mostara, da su od bošnjačkih plemena, te da su u samome gradu imali velike nekretnine (gruntovno i katastarski dokazano). U samome kvartu Brankovac (nazvanom po Aliji Brankovcu) imali su svoju džamiju (prije 1612. godine) koju, narod, eto, prozva Balijina džamija. Imali su 14 kuća u Mostaru (a možda i više) i bašte, te velike parcele zemlje u predjelu zapadno od Pravoslavne crkve, zatim Mazoljica, preko puta zatvora Ćelovina, te kod Sjevernog logora, u Carskim vinogradima Gnojnicama i u okolini Mostara, u Bijelom polju, Zijemljima, Malom polju (Blagaj), Vranjevićima i Hodbini.

            Prezime Ćumurija je vezano za 1468. godinu i nakon osvajanja Mostara od Osmanlija. Dizdar tvrđave Hamza Madžar dobio je velike posjede. Potomci Ćumurija bili su i dizdari na tvrđavi a hadži Sadik Ćumurija bio je 12 godina mostarski ajan (prvak) i na ovaj položaj je došao poslije ajana Mehmed-bega Hadžiomerovića.

            U nekoliko kuća u kvartu Brankovac (bivše vlasništvo Ćumurija) su živjele porodice doseljenih Jevreja sa prezimenom Danon (kuća u Ćumurijinoj ulici, danas Braće Čišića ulica br. 23), te porodice Blanke i Dude Altarac u Alikalfića ulici br. 3 ili u kući br. 7. Da li je Jakob Alatarac - opančar po zanatu, bio njihov sin ili Davida Altarca nije mi poznato. Prema kazivanju Osmana Alikalfića, Jakob Alatarac - Jakica, je živio u Ćumurijinoj kući. Ove porodice su nakon Drugog svjetskog rata izumrle, a iza Altarca je ostao samo Jakob.

            Altarci su uz pomoć ostalih Jevreja u gradu na parceli bivšeg vlasništva Ćumurija koristili jedan objekat koji su Ćumurije prije njih koristile za odlaganje sijena. Tu sjenicu su Jevreji preuredili u jevrejsku bogomolju. Pomenuta parcela na kojoj je bila bogomolja protezala se tada Mukića ulicom, koja se danas zove Braće Šarića (kuća br. 1 i br. 3). Da li su ovo zemljište nasljedne porodice uzurpirale, ili im je to prodato, nije utvrđeno.

            Ta jevrejska bogomolja je postojala prije 1899. godine. Pretpostavlja se, a i dokazano je da je nova jevrejska sinagoga “Havra” izgrađena 1899. godine ili 1900. godine, a u dokumentima se spominje i 1902. godina.

            Uglavnom oko ovih se godina radi. Mnoge podatke su mi o ovome kazali moji roditelji, a i rodbina koja je stanovala u Alikalfića ulici koju su Mostarci zvali Alikalfilčluk. Nova jevrejska sinagoga “Havra” koju koristi Pozorište lutaka Mostar nalazi se u bivšoj Ćumurijinoj ulici, današnjoj Braće Čišića ulici br. 15.

            Otvaranjem nove jevrejske sinagoge, stara je srušena i na njenom mjestu napravljen je novi oveći objekat koji je u ratu 1992.-1995. godine spaljen.

            Jakob Altarac - Jakica se iz Ćumurijine kuće u kojoj je bio podstanar preselio opet kao podstanar u Zahide Šehić (Ulica Brkića br. 6). Kuća Zahidina se nalazi na uglu Brkića i Šehitluk ulice poviše Narodnog pozorišta. Sastoji se od prizemlja i dva sprata. Zahida je imala tri sina: Faruka koji se nalazi odavno u Kanadi, Sanjina Sanku koji je iza ovoga posljednjeg rata sa porodicom u Americi i najmlađeg Zlatka koji je prije ovoga rata na nekoliko godina otišao u Toronto - Kanada. Ova kuća je i danas vlasništvo Šehića. Sjećam se stare porodice od dva člana pod prezimenom Škipina, jednu sobu u toj kući je koristio Jakob Altarac - Jakica. Prisjećam se da su u jednom dijelu kuce kao podstanari stanovala takođe jevrejska porodica Haima Romana (koji je radio u ZEMI). Mislim da ih je u porodoci bilo petero: on, supruga Dragica, kćeri Slavica, Erna i Jadranka. Ove porodice su u Šehića kući stanovale negdje iza 1950. godine.

            Jakob je otvorio opančarsku radnju na Glavnoj (Titovoj) ulici preko puta Vučijakovića džamije ili kako su je Mostarci zvali džamija pod lipom.

            U radnji je vršio izradu opanaka. Ovaj dućan je, nakon smrti Vučijakovića, vlasništvo Islamske vjerske zajednice i vakufskog povjerenstva.

            To je jedan od dućana iz vlasništva Nasuhage Vučijakovića kojih je tu na Glavnoj ulici bilo dvadeset šest u jednom nizu.

            Jakob je nakon podstanarstva od Šehića prešao u kuću na Mejdanu, Trg 1. maja preko puta zgrade Arhiva Hercegovine. Osman mi reče, ali nije siguran, da je ta kuća u kojoj je Jakica stanovao do svoje smrti bila vlasništvo Altaraca. Pretpostavka je da se Jakob nije ženio, te da iza njega nije ostalo potomstvo i da je loza Altaraca nakon njegove smrti u Mostaru izumrla. On je bio jedan od pretposljednjih mostarskih opančara. Sem opanaka bavio se izradom kaiševa i rezanjem kaiševa za nanule. Znao je napraviti i cipele od krokodilske kože. Uglavnom, bavio se i saračkim poslovima, rezao je kožne kaiševe, te uzde za konjsku opremu. U zadnje vrijeme pred smrt je pravio i postule. Opanci su pretežno obuća seljaka. Ponekad su se opanci nosili i u gradu, ali zbog mode.

            Opanaka je bilo nekoliko vrsta, onih sa končanom oputom, te onih koji su se pravili od tankih traka izrezane usukane kože. Bilo ih je i u bojama. Pravljeni su u svim veličinama. U opancima je noga komotna, a hod u njima je bio mnogo lakši i elastičniji. Najčešće bi se obuvali na pletene čarape (priglavke).

            JAKUB BURAZEROVIĆ

            Rodom je iz Crne Gore. Prihvatio se opančarskog posla još kao mladić 1946. godine u Nikšiću, jer je to tada bio veoma unosan posao. U to vrijeme su bile zadruge za otkup opanaka koje je, tada, mogao kupiti samo onaj ko je imao odgovarajući državni bon. Tim bonovima su se kupovali svi odjevni predmeti. Prelaskom u Mostar Jakub otvara radnju za izradu opanaka u Podkujundžiluku na domak orijentalne kafane “Evropa” (devastirane u ovom ratu) na strmom kaldrmisanom prolazu prema Starom mostu gdje se u blizini nalaze i magaze poznatih starih mostarskih trgovaca Mrava i Zeca. Do pred sami rat 1992.-1995. godine radnja je korištena kao turistička atrakcija grada uz ostale dućane iz Osmanskog perioda. Strani posjetioci grada su posjećivali Jakubovu radnju, probali opanke i kupovali ih. Ovu laganu i praktičnu obuću bi kupovall i ljudi iz grada. Naročito bi kupovala djeca i to radi mode, jer bi se u opancima osjećali lagani kao ptice, pričao je Jakub.

            Nažalost, nakon ovoga rata Mostar je ostao bez opančara jer Jakub sada ima 70 godina i ne može više da radi, a zamjene nema. Nije bilo interesovanja za ovaj stari zanat.

            Pored Mostara, mislim da je i cijelo hercegovačko područje ostalo bez ovoga esnafa. Opanci su sada samo muzejski rekvizit i rijetko se mogu vidjeti na nogama i u seljaka.

Objavio/la spagosmail u 08:41, 0 komentar(a), print, #

16.03.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - Timurdžijski esnafi 2. dio

preneseno sa bloga: mosher.blogger.ba

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)

 

 

           

Kazandžije i kalajdžije su radili na Velikoj Tepi u većim radionicama koje se zovu kalhane. Manji predmeti od bakra su pravljeni u manjim dućanima. Sve posude od bakra se kalajišu kalajem (kositrom). Iza II svjetskog rata, 1945. godine pa do oko 1960. godine, ovaj posao su radili cigani – kotlari. Išli su kroz mostarske sokake i pred kućama i avlijama su na licu mjesta vršili posao kalajisanja. Kazandžija nije bilo mnogo. Bio mi je poznat Stevo Ilić, kazandžija. Radio je prije rata 1941. godine u dućanu Vučijakovića, sjevernije od Vučijakovića džamije. Uz njegov dućan su držali dućan moleri Bubić i Tomanović, a do njih su Škipine prodavale obuću. Stevo Ilić – kazandžija je držao dućan i nakon II svjetskog rata nekoliko godina, te kad je ponestalo posla sam ga je zatvorio. U najstarijem mostarskom sidžilu naveden je kazandžija Redžep, sin Kurtov, dok u sidžilu od 1685. godine nema spomena ni o jednom kazandžiji. Hadži-Alija Kazandžić (Kazandži-zade) je 1600. godine uvakufio veću sumu novca koja je 1. rebula II 1042. (16. X 1632.) iznosila 15.150 akči (zapisano u Manuscripti turcica br. 964, list 111). Od kalajdžija 1633. godine spominju se Ibrahim-čelebija, sin kalajdžije Pirije, te Alija, Halil, Jusuf i Memija, sin Džaferov. Najvjerovatnije (po ovom obrtu su porodice Kalajdžić i dobile prezime). Kalajdžić Omer se spominje da je živio u Mostaru 1754. godine.

            Tenečedžije (limari) u Mostaru su bili Jevreji.

 

            Stara sevdalinka kaže:

 

            Konja kuje Dizdarević Meho,

            dorat mu se potkovat ne dade.

            Stani doro, stani dobro moje...

            Ne kujem te da te prodajem,

            već te kujem idem po djevojku.

            Ako Bog da pa je dovedemo,

            zlatne ću ti ploče udariti,

            zlatne ploče i srebrene čavle...

 

            Mostar je do pred II svjetski rat imao majstore kovače zvane nalbante (potkivače konja). Otuda i prezima Najlbanta. I pomenuta sevdalinka nas podsjeća na svoj izvor i upućuje na prohujala vremena, da se sjetimo zanata koji su u izumiranju, te da održimo i tradiciju potkivanja konja i prošnje bosanskohercegovačkih djevojaka.

            Potkivačka radnja za konje bila je u današnjoj Fejićevoj ulici preko puta hana tadašnjeg vlasnika Zajke Mahića. U toj radnji je iza rata 1945. godine pa do 1955. godine bio kovač i potkivač Pero Markulin. Znalački je obavljao svoj posao. Jedna takva potkivačka radnja bila je u blizini mostarske pijace, Tepe, na uglu današnjeg Baltinog sokaka, što tvrdi mostarski kovač Omer Rahimić. Na trgu zvani Mejdan (danas Trg 1. maja) na mjestu kafića “Mimoza” i Brodarsko-veslačkog društva “Neretva” su nekada bili prostori za vezanje konja, mula i magaradi. U Mostaru je bilo još kovačkih radnji, a jedna se nalazila preko puta današnje devastirane Robne kuće “Razvitak”. Njeni vlasnici su bili braća Ljubo i Franjo Zrimšek, a uz njih je radio i Kornel Šujanski, porijeklom Čeh. Pomenuta kovačnica je radila između 1960. i 1970. godine i tada je zatvorena, a objekat je preuređen za zanatsku radnju za ljude sa govornim manama, nijemim i slaboga sluha. Meho Zalihić je imao svoju kovačnicu na Luci (Tekija) još prije II svjetskog rata i iza rata. Meho Jašarević radio je u kovačnici u sokaku pored Ibrahima Roznamedžijine džamije. Kovačnica je radila sve do iza 1955. godine. Mehić Rizvan je imao kovačnicu na Carini blizu Carinskog mosta. U mahali Predhum, današnja Donja mahala ili Gojka Vukovića ulica, držao je kovačnicu Hadžo Brkić, a uz njega je radio sin Arif. Uz Arifa je jedno vrijeme radio kao pomoćnik kovač Nazif Dželilović zvani Zifa (poslije je bio ulični kafanski pjevač-svirač uz staru harmoniku, koju bi nosao sa sobom i uveseljavao goste od stola do stola. Mostarci su ga poznavali po pjesmi koju bi često pjevao: “Gori lampa, gori gaz, u komšije i kod nas” i “Sirota je ona ptica koju bura prati” …)

            Spomenut ćemo vrijedne kovače koji su radili na bravarsko-kovačkim poslovima u Željezničkoj ložionici (današnji Centar II Mostar). Evo spiska kovača: Alija Krvavac, Mujo Šator, Ismet Peco, Džemal (Ahmeta) Ćumurija zvani Kemal, Huso Batlak, Ibrahim Avdić, Omer Rahimić, Jozo Miličević, Krsto Vego, Drago Krešić, Avgustin Tipurić, Ljubo Ereš, Jozo Rozić, Luka Šago, Tomislav Božić i drugi.

            Najmlađi je bio Hakija Behram. Mustafa Peco kao kovač radio je prvo u Željezničkoj ložionici, a zatim se prebacio u “Autoremont”, gdje je radio do odlaska u penziju, negdje do 1970. godine.

 

            Mujo kuje konja po mjesecu,

            Mujo kuje, a majka ga kune,

            sine Mujo, živ ti bio majci,

            ne kuju se konji po mjesecu,

            već po danu i žarkome suncu...

 

            Rudnik mrkog uglja u Mostaru (stara jama i kop) imali su svoga kovača Mehu Kajića najboljeg vezača sajli za izvlačenje vagoneta, liftova i ljudi iz stare jame. Iza II svjetskog rata u Preduzeću “Vodovod” je radio kao kovač Salih Zalihić. Ibrahim Zalihić je bio kovač u G.P. “Hercegovini”. Hajdar Toporan kovač u Preduzeću “Soko”, potom u Fabrici trgovinske opreme sve do odlaska u penziju. Šućrija Pošković, porijeklom Gačanin, radio je kao kovač u R.O. “Montprojekt”. Prije II svjetskog rata i nakon rata bila je jedna kovačnica na lokalitetu današnjeg objekta “Elektro Hercegovina”. Pretpostavlja se da je u njoj radio Jozo Miličević. Pomenut ću i vrsnog majstora Mostara puškara-oružara između dva rata Miroslava Tisovca. Bio je majstor-proizvođač najljepših štafeta koje su bile nošene niz godina za praznik Dana mladosti, svakog 25. maja u godini. Između dva rata bio je poznat i kao oružar-puškar izvjesni Risto Kovačević. U Priječkoj čaršiji nadomak Starog mosta, a na silasku prema Jusovini postoji kovačnica koju drži Hakija Rušpić, ali se rijetko bavi zanatom, ponekad nešto i otkuje; isti se preorijentisao na prodaju antikvara iz starijih vremena. Kaže, posla je sve manje, mora se snalaziti, treba se živjeti. Druga kovačnica koja ima takođe kovačko ognjište, a vlasnik joj je Nijaz Rušpić nalazi se na samom kraju Onešćukove ulice. Nijaz se takođe preorijentisao na prodaju starih predmeta, antikvara. Ove dvije kovačnice su kao turističke atrakcije. Više bi valjalo kada bi se koristile za stvarnu upotrebu, radi očuvanja zanata koji, na žalost, u Mostaru izumiru. Jedina kovačnica koja danas radi je omanji objekat u Centru II u Mostaru u kojoj je stari kovač Ivan Zekić, porijeklom iz Jablanice.

            Kazivanja o vrijednim zanatlijama kovačima završit ću sevdalinkom koja se rado i danas pjeva:

 

            Kopčić kuje kraj mora alata,

            Kopčić kuje daleko se čuje,

            To se čulo do Zlatina dvora,

            Kad’ je s’ majkom za večerom bila...

            Pitala ga ostarjela majka:

                        Zašto kuješ konja od mejdana?

            Udaje se moja ašiklija,

                        nebil’ mogle noge alatove,

                        da dostignu, aman, Zlatine svatove.

 

            NAPOMENA: Mostarac Salko Vlahović (rođen 1920. godine) je kazao imena pojedinih kovača, kao i lokacije nekih kovačnica. Kovač Omer Rahimić je kazao imena kovača koji su radili u Željezničkoj ložioni u Mostaru. Ovom prilikom im se zahvaljujem.

Objavio/la spagosmail u 11:04, 0 komentar(a), print, #

16.03.2014.

Iz istorije sporta u Mostaru – Prva noćna pod BB

Lažirana utakmica, Arena 15.05.1972. godina

 Ovo "lažirana" bi se prije moralo staviti pod navodnike, kako razmišljanja ne bi otišla u drugom smjeru, jer utakmica je prije svega bila zabavna, dirljiva, oproštajna, uz mješavinu sjete, suza i smijeha, na nivou jednog odličnog show progmama. Za sjećanje na jedno vrijeme...

(Tekst je izvorno objevljen u Areni od 15. maja 1972. godine, a reprint na portalu yutimes.de 

8. marta 2013. autor drug Plavi u kategoriji 1965 - 1975, Svjedok vremena, YU VIP)

Prva noćna utakmica na stadionu ”veleža” u mostaru bila je u znaku dirljivog oproštaja s prethodnim generacijama mostarskih nogometaša.
Veležov napadač, simpatični vragolan Vladić, nonšalatno je dodao loptu protivničkom igraču. Pristaše ”Veleža” još su oduševljenije zapljeskale popularnom ”Kulji”….
Nešto kasnije je prednji branič Glavović bez ikakve potrebe, skrivio jedanaesterac. Pristaše ”rođenih” opet su pljeskale Glavoviću!
A kada je završen ovaj – lažirani – nogometni susret, Mostarci su opet pljeskali. Svi su bili razdragani i zadovoljni, iako su vidjeli da su neki nogometaši ”Veleža” očito nastojali da pomognu protivniku u postizanju zgoditaka. Napokon, susret je završen miroljubivo. Bilo je 3 : 3 – za ”Velež”. Upravo tako!
Naime, sadašnja standardna momčad ”Veleža” (bez Marića i Bajevića, koji su se nalazili na pripremama državne reprezentacije) igrala je susret sa četiri momčadi iz četiriju generacija ”Veležovih” nogometaša.
Bila je to ozbiljno smiješna utakmica ”od četiri poluvremena i devet nastavaka”  kojom je označen početak korištenja električne rasvjete na stadionu pod Bijelim bregom.
No ”susret generacija” bio je i jedna od priredbi u sklopu  označavanja 50-godišnjice tog radničkog sportskog društva, za koje je predsjednik republike drug Tito u brzojavnoj čestitci, rekao da ”spada među ona naša društva u kojima se nije njegovao samo sport već i napredna revolucionarna misao”. ”U predratnom razdoblju – istaknuto je u brzojavu – ”Velež” je bio jedna od značajnih baza revolucionarnog djelovanja, iz koje je izrastao veći broj komunista i istaknutih učesnika NOB.”

Baš zbog toga odavno se na igralištu ”rođenih” nije tako složno i glasno klicalo, pljeskalo i pjevalo. Tek u jednom trenutku sve je malo utihnulo. Bilo je to kada je spiker najavio da se minutom šutnje odaje pošta umrlim i u narodnooslobodilačkoj borbi poginulim nogometašima ”Veleža”. Na stadionu je zavladao potpuni tajac. Tek potom se opet prolomio pljesak, pjesme, povici, pucnjava, a iz gledališta, zrakom zaparale rakete…
”Susretu generacija” prethodila je impresivna slika. Na zelenom sagu stadiona, obasjanom snažnim reflektorima, članovi RKUD ”Abrašavić” mlađeg brata revolucionarnog ”Veleža” u narodnim nošnjama izvodili su kola ”bratstva i jedinstva” uz pratnju pjevačkog zbora i narodnog orkestra, da bi se na kraju, svi zajedno, uhvatili u dugačko ”kozaračko kolo”. U tom trenutku na stadion su umarširali nogometaši u tradicionalnim crvenim majicama, sa crvenim klupskim i jugoslovenskim zastavama, noseći slova i brojke: TITO 1892 – 1972. Vokalni Ansambl ”Mostar”, uz pratnju duhačkog orkestra JNA, počeo je pjevati navijačku pjesmu ”Veleža”: Rođeni, rođeni…” već poslije prvih taktova, pjesmu su prihvatili svi gledaoci…Takvo nešto zaista se rijetko može doživjeti.
Gledaocima su najprije predstavljeni prijeratni nogometaši koji su imali radničke-revolucionarne nadimke: braća Hadžiomerovići su imali nadimak ”Črveni” i ”Červeni”, A. Kalajdžić – ”Mašina” i slično. Bili su tu Safet Džinović, Ivo Čorić, Damjan Lojpur, pa Ivo Preger, Vojo Ivanišević, Aziz Koluder, Mile Barbarcez, Ljubo Zrinšek, Fadil Buturović,  i još dvadesetak bivših nogometaša, a ujedno i štrajkača i boraca.
Zatim je počeo susret današnje momčadi ”Veleža” s najstarijom generacijom, koja se koliko-toliko mogla kretati po terenu i boriti se s loptom, što im se nekada vrtjela u nogama poput čigre. Kapetan te momčadi bio je narodni heroj Meho Trbonja…
Topić, Ristić, Mrgan, Glavović i ostali, a osobito vragolasti Vladić, trudili su se svim silama da njihovi suparnici postignu barem jedna zgoditak. Kada Drago Petrović nije iskoristio jedanaesterac, što mu ga je, koristeći sve svoje glumačke sposobnosti, ”namjestio” Glavović, zgoditak iz igre postigao je Franjo Novak – Rare. Izjednačio je Ristić. Poslije desetak minuta ova se generacija , vjerojatno zauvjek, oslobodila od nogometnog polja.
A onda je današnja momčad ”Veleža” doćekala ”na noge” još tri generacije svojih prethodnika. U drugoj generaciji igrala je nekadašnja ”atomska navala” mostarskog prvoligaša: Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić, Ćemalović. U obrani su bili Barbarić, Rukavina, Bolfek, Radiljević, Dilberović…

Mujić je igrao kao u najboljim danima. Publika je opet navijala uzvikujući stari nadimak: Pinda, Pinda…
A on je, kao nekad, pao u kaznenom prostoru, pokušavajući inscenirati jedanaesterac. Sudac mu, kao nekad, nije povjerovao…
- Još samo da ga isključi, kao nekad… govorili su posjetioci.
Ta im želja nije ispunjena. Pinda je igrao baš kao nekadm čak je postigao i dva zgoditka.
No s preostale dvije generacije današnja momčad ”Veleža” dobro se i ozbiljno namučila. Irović, Dugalić, Zejnil, Selimotić, Čerkić, Lazović i drugi, pokazali su da još mogu dobro ”povući” – loptu po igralištu, razumije se…No za gledaoce kao da to nije bilo toliko zanimljivo.
Slavlje je nastavljeno u hotelu ”Bristol”, gdje je predsjednik ”Veleža”, Ljubo Prljeta, podijelio ručne satove s posvetom sedamdesetorici bivših nogometaša ”rođenih”.
Prije nije uobičajeno da se upriličuje oproštaj s nogometašima kada prestanu igrati. Nekada nismo imali ni sredstava za tu svrhu, ali smo bili i nemarni, pa nismo ni pokušavali da vam se makar simboličnim poklonom odužimo za ono što ste dali za ”Velež”, Mostar i Hercegovinu — rekao je uz ostalo Prljeta.
U ime darovanih nogometaša zahvalio se narodni heroj Meha Trbonja.
Poslije toga, do kasno u noć prepričavane su uspomene, pjevane borbene i revolucionarene pjesme. Kao nekad….
Ć. Krehić
Snimke: S. Dugalić

Objavio/la spagosmail u 08:57, 0 komentar(a), print, #

15.03.2014.

"Majestic Imperial" ponovo u BiH

Posjeta s povodom

„Carski ćiro“ ponovo u Sarajevu i Mostaru

U povodu obilježavanja stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata i atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sophie, u Sarajevo će 28. juna 2014. godine iz Beča doputovati austrijsko-mađarski luksuzni voz „Majestic Imperator”. Dan kasnije, planiran je dolazak voza u Mostar.

 

 

„Majestic Imperator” je kopija autentičnog voza, kojim su brojni Habsburgovsci i velikodostojnici iz vremena Austro-Ugarske dolazili u posjetu u Bosnu i Hercegovinu. Taj voz je bio je omiljeno sredstvo prevoza cara Franza Josepha I i njegove supruge carice Elisabeth, popularne Sissy. „Carski ćiro”, kako ga je narod zvao, u junu 1910. godine u Bosnu i Hercegovinu je dovezao cara Franju. Nakon posjete Sarajevu, car je 3. juna 1910. godine boravio u jednodnevnoj posjeti Mostaru, na poziv tadašnjeg gradonačelnika Mujage Komadine. Četiri godine kasnije, po nalogu samog cara, „Carski ćiro” je upućen u Sarajevo, po kovčege ubijenog nadvojvode i njegove supruge.



Nakon 100 godina, „Carski ćiro” je ponovo na putu za Bosnu i Hercegovinu. Voz će krenuti iz Beča 26. juna, putovaće preko Graza i Zagreba, a u Sarajevo stiže 28. juna, na dan godišnjice atentata. Dan kasnije, 29. juna, planirano je putovanje voza slikovitom prugom od Sarajeva do Mostara, gdje će gostima biti priređen nastup folklora na Starom mostu i druga zabava, prije povratka u Sarajevo. Zainteresovani, koji žele doživljaj više, ne pitajući za cijenu, mogu putovati ovim vozom uz cijena aranžmana od 1.914 eura, a svima koji se odluče za ovo putovanje, organizatori obećavaju niz nezaboravnih doživljaja. Put od Beča do Sarajeva i nazad, trajaće ukupno 5 dana, stoji u saopšenju organizatora.



U vrijeme boravka u Sarajevu, od 28. do 30. juna, „Carski ćiro” će biti izložen na željezničkoj stanici i biće glavna atrakcija u povodu stogodišnjeg jubileja.



„Prvi svjetski rat vuče posljedice i 100 godina kasnije, a putovanje iz Beča u Sarajevo, u sadašnjem carskom vozu, bez poređenja ima veću rezonanciju od bilo koga drugog putovanja vozom,” kaže se na prweb.com.
(izvor:prweb.com)

http://www.prweb.com/releases/2014/03/prweb11652366.htm


Priredio: Smail Špago

 

NovaSloboda.ba

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:34, 0 komentar(a), print, #

13.03.2014.

Jedan povjesni roman

Tibor Vrančić: Ćesar na ćupriji
autor: Miljenko Buhač

Tibor Vrančić: Ćesar na ćupriji, Ziral, Mostar 2013. 

Tibor Vrančić (Subotica, 1952.) vrstan je fotograf, znatiželjan dizajner, ljubitelj povijesti, a nadasve zaljubljenik Mostara – grada u kojem se dogodio njegov pravi život. Međutim, Vrančić se nikada nije bavio pisanjem proze, a još manje je planirao to bilo kada činiti. Ali, kako život neprestano piše romane, Vrančićev život ispisao je u Umagu, gdje autor živi već gotovo dva desetljeća, povijesnu novelu ‘Ćesar na Ćupriji’, ilustrirani roman o posjetu cara Franje Josipa I. Mostaru.

Htio je Vrančić, zapravo, napraviti još jednu ‘slikopisnu’ knjigu, ukoričiti fotografje jedinstvenog povijesnog trenutka – dolaska starog imperatora u provinciju svoje carevine. U jednome mu se trenutku učinilo da samo fotografje, uz popratna kratka pojašnjenja, neće imati željeni učinak, posebno obzirom na činjenicu da se u pozadini ovog posjeta odvijala prava kriminalističko-obavještajna drama, jer je mladobosanac Bogdan Žerajić imao pakleni plan: Atentat na cara! Ispostavilo se pak da je Žerajićev neuspjeh u Mostaru izravni krivac za kasniju pogibiju nadvojvode Franca Ferdinanda, nasljednika trona.

Tibor Vrančić u svome djelu pokušava zaviriti u povijest na literaran, dramatski i diskretno narativni način. Njegovi su opisi toga doba i društvenih prilika u vrijeme posjeta cara Mostaru naslonjeni na autentičnost povijesnog tkiva.

Tri glavna lika ove novele, austro-ugarski car Franjo Josip I., mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i revolucionar-terorist-student-gubitnik Bogda Žerajić, samo uz dosta mašte mogu stati u istu rečenicu. Vrančić analizira prilike na bečkome dvoru, razmišljanja i zamišlja veliku povijesnu odgovornost starog, umornog cara i čudi se što je do ovog njegova putovanja u hercegovačku provinciju uopće došlo. Nikada tako visoko rangirana osoba, zapravo svetost po službenom  protokolu, dotad u Mostar nije došla. Bila je to snažna poruka za neuki i siromašni svijet koji se netom počeo navikavati da više nema osmanlijske vladavine, ali i poruka susjedima s pretenzijom da su Bosna i Hercegovina važan i neotuđiv dio carstva, s jednakim pravima i izgledima za budućnost kao i bilo koji drugi, stari, dio carevine.

Dakako, mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina, u potpunosti pripada podneblju u kojem je ponikao, ali osjeća na čijoj su strani povijesni argumenti u tome trenutku, pa za uspjeh careva boravka u Mostaru daje i zadnju paru, sav svoj ugled, umijeće vladanja i smisao da stres nadomjesti humorom. Pripadnik Mlade Bosne, Bogdan Žerajić, za istomišljenike revolucionar, za protivnike terorist, za neutralne izgubljeni student opasnih namjera, vidi u dolasku cara, njemu na noge, više nego idealnu priliku da izazove početak rušenja imperija koji je pripojio njegovu domovinu, kako bi se ona vratila majčici Otadžbini.

Vrančić u svome povijesnom romanu ‘Ćesar na Ćupriji’ daje i odmjerenu sliku mentaliteta tri naroda, tri vjere kako se to kolokvijalno kaže, u Mostaru i Hercegovini, a ta se slika i ti antagonizmi, povijest će pokazati, zapravo nikad ne mijenjaju; mijenjao se eventualno tek okvir za sliku.

Opisavši cjelokupan program careva boravka u gradu, slijedeći usporedno svu dramatiku i nervozu domaćina, gradonačelnika Komadine s najbližim suradnicima, na jednoj strani, mladobosanca Bogdana Žerajića na drugoj strani, kao i nevidljive tajne sile koja sve nadzire, na trećoj, Vrančić će zaključiti kako je stari car, umoren i usporen godinama i teretom vladavine, zapravo imao četverosatni službeni program koji jedva da bi se danas, uz svu tehnologiju i brza službena vozila, mogao realizirati. Na neki je način caru to ipak uspjelo, na početku XX. stoljeća, a svaka postaja njegova obilaska grada ovjekovječena je i fotografjama.

Očito je kako je carstvo na svome vrhuncu bilo više nego uigrano, svedeno na rutinu i protokol, te mu u tome nije bilo premca. Ali sav taj ustroj i vrhunska organizacija kao da su postali svrha sami sebi, te se i car u ovoj knjizi (najvjerojatnije je tako bilo i u stvarnosti) često zapita – što ja zapravo radim ovdje, u ovome gradu, punom konjskih zaprega, ubogih ljudi, različitih vizija, planova i bogomolja, gradu koji se odnedavno ponosi i željezničkom prugom, za koju je upravo on, car Franjo Josip I., zaslužan. Car na koncu napušta Mostar bez da je suvremenicima, a još manje onima koji su kasnije došli, bilo jasno što je taj posjet značio. Hir službenika dvora, procjenu obavještajne službe da je provincija uzavrela, ili jednostavno potrebu da se dođe i– ja sam taj, vaš car?

Moglo je završiti burno i tragično, moglo je Mostaru priskrbiti veliko mjesto u povijesti, da je Žerajić uspio u svojoj nakani, ali završilo je kao jedna velika carska predstava da prosti puk. Povijest će zapamtiti da je taj 3. lipanj 1910. bio tek jedan egzotičan radni dan imperatora, koji će, neumoljivim slijedom povezanih događaja

implicirati Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat, raspad K. und K. carstva, početak novoga doba u Europi…

Gleda li se literarni doseg Vrančićeva proznog prvijenca, uzevši pritom u obzir njegovu životnu dob i činjenicu da se nikada nije bavio pisanjem, može se kazati kako je ova povijesna novela upravo ono što se od nje i očekuje – originalna knjiga o temi kojom se dosad nitko nije literarno bavio. Njezini povremeni zanatski i umjetnički propusti, ležerna nedosljednost u primjeni jedinstvenog jezičnog standarda, mogli bi se analizirati ukoliko bi u pitanju bio autor koji je književnik po vokaciji, ali to Vrančić nije, te je svako traganje za kritičarskom poantom u tom smislu samo po sebi – besmisleno.

Još bih ovdje želio dometnuti: Nepisano je pravilo kako je najteže biti svećenik u svome ‘selu’. Prevedeno na ‘mostarski’ - moraš se istinski potruditi kako bi ugodio Mostarcima – kao Mostarac. Ukoliko je takvo nešto uopće moguće, onda je Tibor Vrančić Mostarac koji će zasigurno svojom knjigom zadovoljiti ‘kriterij Mostara’, dopasti se svojim sugrađanima-čitateljima. No, ova knjiga nije pisana da bi se autor verifcirao kod publike, nego kako bi se jednom povijesnom trenutku dalo ono nužno romaneskno, ozbiljno i humoristično, poetično i faktografsko. A to je Vrančić knjigom ‘Ćesar na ćupriji’ defnitivno uspio. Na momente, čitajući ovu novelu, imao sam dojam da se radnja događa upravo sada, dok sam na sljedećoj stranici već pomislio kako se taj događaj nikada nije ni zbio, nego je on rezultat nenametljive imaginacije autora Tibora Vrančića. I to je ono što knjizi daje originalnost i opravdava njezino obraćanje čitatelju. Usput, ako smo nekad pomislili da je trenutačni mostarski humor nastao baš u naše vrijeme – prevarit ćemo se. Taj je humor oduvijek tu bio, samo smo ga mi, kao brižni baštovani, zalijevali i njegovali kako bi ostao vječan u rajskome vrtu mostarske kotline. Za ovu knjigu se nikada nećete zapitati odakle je dospjela na moju policu – ona je tu oduvijek imala rezervirano mjesto...

Miljenko Buhač

Objavio/la spagosmail u 14:52, 0 komentar(a), print, #

13.03.2014.

Mostar nekad i sad (15) - Džinovina

Mostar nekad i sad

Džinovina

Mnogi Mostarci nikad nisu čuli za toponim Džinovina, kao ni za zgradu Divizije, a oni mlađi vjerujemo da ne znaju za izraze ZE-MA ili NA-MA, i još manje pretpostavljaju da se radi o jednom te istom pojmu.

Džinovina je dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu, koji se nalazio sve do 1896. godine na mjestu omeđenom Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića). Bio je to najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, a koji se sastojao od hanske zgrade, pomoćnih štala i velike prostrane avlije.

Cijeli taj blok sa zgradama i zemljištem je kupio Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana 1900. godine podigao impozantnu trospratnicu. Na pročelju te zgrade, Mujaga je namjeravao postaviti reljef bosanskog grba (savijena ruka s nožem u ruci). Međutim, tadašnje austrijske vlasti nisu mu to dozvolile. tražeći da se umjesto bosanskog postavi austrijski grb. Nakon dugih pregovora. načinjen je kompromis i to tako što su u ugrađene medaljone bosanskog grba umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina), a koji su se tek nedavno ponovo ukazali nakon što je zgrada zapaljena u zadnjem ratu.

Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancasa, a služila je kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije.
Mujaga je 1920. godine taj objekat prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško. Pred početak Drugog svjetskog rata, u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin), koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin). U pedesetim godinama prošlog vijeka, u njoj je jedno vrijeme bila smještena Učiteljska škola, pa zatim osnovna, a sve do pred ovaj rat i Skupština opštine.

U podrumskim prostorijama, sa sjeverne strane građevine, je funkcionisala tzv. fronta dugi niz godina.
Od 1994. godine, ova zgrada, uveliko oštećena u zadnjem ratu, stoji neobnovljena i polako propada.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

 

Objavio/la spagosmail u 07:53, 0 komentar(a), print, #

07.03.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - Timurdžijski esnafi 1. dio

sa bloga www.mosher.blogger.ba

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

 *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)

            Stara poslovica kaže: “U kovača crne ruke, al’ bijela pogača”. U XIX vijeku a i prije, spominju se da su radili razni obrtnici koji su se tretirali pod kovačkim esnafom. Ti obrtnici su bili: klinčari, bravadžije, klčije (sabljari), tufekčije (puškari), bičakčije (nožari), kazandžije, kalajdžije, zildžije (zvonari) i tenečedžije (limari).

            Zajednički biljeg tih obrtnika bio je: kovački mijeh. U nedostatku dokumentovane građe, ne može se tačno odrediti kada je koji navedeni obrt djelovao u Mostaru.

            Spominje se, da su u Bosni kovači djelovali i prije dolaska Osmanlija na ove terene. Za kovački esnaf je usko vezan obrtnički posao nalbanta (potkivača konja). Kako je Mostar u periodu nakon XVI vijeka imao veći broj hanova, a kako su kroz njega prolazili karavani, najvjerovatnije da je obrt nalbanta u to vrijeme bio najtraženiji i prijeka potreba, pa se pretpostavlja da su u blizini ovih hanova postojale i ovakve kovačnice, što se može zaključiti i iz sevdalinke:

            Konja kuje brate Sulejmane,

            sestra Saja, dodaje mu čavle,

            desnom rukom čavle dodavala,

            a lijevom lice zaklanjala...

            U tim počecima mostarskog esnafa su bili obrtnici koji su vodili obrt: kovača, sabljara, nalbanta, puškara i nožara. U posljednje doba su cigani preuzeli voditi kovački, nalbantski i kalajdžijski posao. Poznati istoričar Hamdija Kreševljaković, u svojim istraživanjima kaže: U blizini Mostara nikada nije bilo gvozdenih rudnika, te da ovaj obrt nikada nije uzeo jačega maha, kao u Sarajevu. U Mostaru su se izrađivali sitniji predmeti kao što su: klinci, brave, ereze, demiri…

            U Hafiz-hodžinoj mahali u Mostaru su bili kovači: Usta-Osman i Selim, kao i neki Milosav, to nam kazuje prvi sidžil. Pored ovih kovača spominju se još: Bećir, Behram i Ibrahim (klinčar-čilinger). Pomenuti Milosav je stanovao u hadži Balijaginoj Ćumurije mahali, te je svoj kovački alat založio za 300 akči hadži Mehmedovom vakufu, a jamac mu je bio kovač Behram (Manuscripta turcica, br. 964, list 118).

            U Sidžil mostarskog kadije iz 1632.-1634. godine (autor prevoda: Muhamed A. Mujić str. 13) navodi gradske privrednike, među kojima kalajdžije: Aliju, Ibru-čelebi, piri-Halila, Jusufa, Memiju, te kovače: Behrama, Bekira, Hasana, Milisava, pa nalbante (potkivače konja): Ahmeda-čelebi, Ishaka i tufekčije (puškare): Memiju i Osmana.

            Kovači su snažni ljudi. Vijekovima su izrađivali sve što je bilo potrebno za obradu zemlje i za kućnu upotrebu: kose, srpove, motike, sjekire, krampe, kosjeriće i drugo. Danas je njihov zanat potisnula industrijska proizvodnja. Ipak, ponegdje se još čuje odjekivanje kovačkih ćekića, koji neuomorno udaraju po usijanom gvožđu pretvarajući ga u potkovicu, kosu ili neki drugi korisni predmet. Kovačev posao je veoma težak.

            Mnogi Mostarci kroz usmena predanja pričaju, da su na lokalitetu pod današnjim nazivom Kovačnice, upravo bile kovačke radnje. Nalazile su se između Bakamluka i Panjevine. Po tim kovačnicama lokalitet i dobi svoje ime.

            Trećeg avgusta 1891. godine Gradsko vijeće Mostara na svojoj sjednici je udovoljilo Bećiru Orlašu iz kvarta Brankovac, koji je predložio da izvrši rušenje svoje trošne kovačnice o trošku Gradskoga vijeća kako mu je i naređeno. Zahtijeva da mu se za uzvrat podigne zid, a on daje bez naplate zemljište da se proširi ulica (Dokument X u arhivi Gradskog vijeća Mostara).

            Luka Grđić Bjelokosić nam ostavi napisano da su kovači nekada kovali u Pećini ispod Kujundžiluka.

            U Mostaru su 1918. godine radila samo četiri kovača. Njihovi dućani su bili pod Spilama kraj Nezir-agine džamije.

            Prisjećam se kovača Alije Zerdelića (neka mu je rahmet duši), bio je poznat kao najveći gospodin (lord) među mostarskim ciganima. Rođen je 1900. godine, a umro je sedamdesetih godina. Mi, djeca smo ga zvali Baron Ciganin (valjda po filmu koji je tih godina igrao u mostarskim kinima). I odrasli su ga tako zvali. Visok, prava ljudeskara, bakrenocrne puti, ostala mi je u sjećanju njegova prošarana sijeda kosa. Bio je stamenit, u hodu veoma čvrst, s osmjehom na licu. Bio je uredan, oblačio se gospodski: kravata, šešir, ponekad i slamni šešir kada bi išao na plažu ispod Starog mosta. Tu je provodio slobodno vrijeme ljeti u kupanju i sunčanju. Često bi se vidila i njegova vjerna supruga Hajra kako mu nosi ručak na Neretvu. Kao kovač nije mnogo radio, nego onoliko koliko mu je bilo potrebno od danas do sutra. Stanovao je Alija sa svojom porodicom, suprugom Hajrom i kćerkom, crnokosom koja se elegantno oblačila kao i otac. Radila je u knjižari “Svjetlost” (bivša knjižara Pahera i Kisića na Glavnoj ulici). Kuća je u Jusovini uz samu rijeku Radobolju. Iza kuće je mala avlijica, u kojoj bi Alija ostavljao svoj alat i koristio ga povremeno u radionici u kojoj je nekada radio Husein Jahić zvani Husa. Jahić je ovu kovačnicu koristio sve do 1938. godine, do svoje smrti (ovaj podatak mi je dao stari Mostarac Hilmija Vila, rođen 1923. godine).

            Zerdelić je umijeće kovačkog obrta učio od kovača Jure Miletića. U razgovoru o poslu to je volio da istakne. Od Alijine kuće preko današnje Oručevića ćuprije ispod samog zida, istočno od Nezir-agine džamije u kućici-pločari radio je Alija kao kovač.

            1752. godine kovači su imali svoj esnaf. Ustibaša je bio izvjesni Mula-Ibrahim Zvono (valjda Zvonić). Vjerovatno on, ili neki mu predak je pravio zvona. Dakle, Mula-Ibrahim je bio zildžija – majstor za otkivanje zvona.

            Sabljarski obrt je u Mostaru jedan od najstarijih. Oni nisu imali posebno svoju čaršiju. Spominju se sabljari Mostara 1632. godine: Mehmed-čelebija, Mehmed i Mustafa sin Ahmedov. Mehmed sabljar (klčija) je u selu Goranci imao baštinu zvanu Ahmedovina. A Mustafa, Ahmedov bio je stanovnik Karađoz-begove mahale; uzajmio je 1633. godine od jednog vakufa 500 akči, te je dao svoj dućan u zalog (Manuscripta turcica, br. 964, list 121). Godine 1685. procijenjena je vrijednost jedne sablje u ostavštini za 440 akči. Ovaj obrt zamro je u Mostaru prvih godina XIX vijeka.

            Bičakčije (nožari) se spominju pred kraj XVII vijeka. Godine 1685. spominju se samo dva nožara Ahmed, sin Abdulahov i Mustafa, sin Abdulahov, stanovnik Nezir-agine mahale. Ovi nožari su vršili više oštrenja noževa, već što su ih pravili.

            Između ratova 1941. i 1992. godine u samome Hendeku nadomak Starog mosta su bila četiri nožara. Prvo je radio Damjan Lojpur, a nekoliko godina kasnije su radili braća Behrami, Senadin i Faruk. Ponekad bi u ovoj istoj radnji radio i radnik Preduzeća “Soko” Mirza Hamzić. Oštračka radnja se nalazila u Hendeku, s lijeve strane Starog mosta. Tu je danas atelje vrsnog slikara Salke Peze. Kao oštrači noževa i makaza su radili i cigani na samoj Maloj Tepi. Hamdija Kreševljaković spominje u svojim Izabranim djelima II, strana 273, Ibru Bičakčiju – da je trgovac uvezenim noževima, oštrio ih i preprodavao.

            Tufekčije (puškari). Bilo ih je mnogo. Godine 1634. spominju se puškari Osman i Memija među dužnicima vakufa Huma-hatun. Sredinom XVIII vijeka živio je poznati puškar Mostara, Mustafa. Tufekčijski (puškarski) obrt je ponešto životario i nakon 1878. godine. Kao posljednji majstor puškar spominje se Usta-Ahmed Tufekčija. U Mostaru su se puške samo opravljale. Dakle, zildžije (zvonari), klčije (sabljari), bičakčije (nožari) i tufekčije (puškari) su pripadali kovačkom esnafu.

            (Nastavlja se)

Objavio/la spagosmail u 14:10, 0 komentar(a), print, #

06.03.2014.

Mostar nekad i sad (14) - Kalhana

Kalhana

Jedan od brojnih hanova u Mostaru, o kojima ne nalazimo baš previše dokumentiranih podataka, i koji je služio brojnim trgovcima i putnicima na putu kroz Mostar bio je i Kalhana.

„Kalhana“ (han-tvrđava, odnosno han podno tvrđave), ili Hadžiselimovića han, kako su ga još zvali po njegovu vlasniku, bila je smještena na Velikoj Tepi, tačno preko puta Ćejvan Ćehajine džamije, unutar gradskih zidina. Imao je konjušnice u prizemlju i sobe za odmor na gornjem spratu, s vlastitom kuhinjom i posebne odaje za imućnije goste, te dvanaestak dućana koji su gledali prema Carskoj džadi.

Han je bio u funkciji skoro viek I po, sve do 1891. godine kada ga je otkupio mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i na njegovim temeljima sagradio reprezentativnu zgradu na dva sprata, izgrađenu od poznatog kamena mostarskih graditelja – tenelije iliti miljevine. Imao je Mujaga ogroman doprinos u izgradnji mnogih zgrada u Mostaru, među kojima značajno mjesto zauzima i Viša djevojačka škola izgrađena na mjestu bivšeg hana.

Odluku o osnivanju ove škole, Gradsko vijeće je donijelo na istoj sjednici na kojoj je donesena i odluka o osnivanju Gimnazije, 23.februara 1893. godine Tokom 1903.godine, na Glavnoj je ulici (Carskoj džadi), preko puta Velike Tepe, niknula duga dvospratnica, u čijem prizemlju su bili otvoreni brojni mali dućani, a na spratu učionice i kabineti Više djevojačke škole. Prema nacrtu ing. Miloša Komadine, 1910. godine je izvršena dogradnja zgrade uzduž Kalhanske ulice prema istoku, te je izgrađena i gimnastička sala.
Nakon Drugoga svjetskog rata, zgrada je služila jedno vrijeme kao opština, a kasnije su u njoj boravile i razne škole, kao i ekonomski fakultet na početku svog djelovanja.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:22, 0 komentar(a), print, #

03.03.2014.

Mostarska sevdalinka - 2.dio

preneseno sa bloga: www.mosher.blogger.ba

Mostarska sevdalinka - 2.dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 8, iz januara 1997. godine.

             

Moj Mostaru, ko ti (s)lomi grane?...

            S novim mostarskim generacijama u ratnim danima 1992.-1995. došli su i novi

stvaraoci koji ne daju da se naša baština zatre, tekstopisci, stvaraoci muzičkih djela u duhu

narodnog melosa sa ovih područja, a sve na tradicijama bliskim izvornosti. Dakle, mostarska

sevdalinka još živi.

            Nabrojat ću nekoliko veoma uspješnih tekstopisaca, savremenika: Salih Trbonja-Sevdi,

Tahir Delić-Tašo, Muhamed Elezović, Muhamed Ramić, Edin Pandur, Elmedin Balalić, Mustafa

Šantić i drugi.

            Većina njihovih tekstova odišu aktuelnim ratnim zbivanjima, bilo da govore o gradu ili

njegovim braniocima. Naročito bih istakao Tahira Delića-Tašu koji je u ratnim danima napisao

najveći broj rodoljubnih pjesama u stilu dobre stare sevdalinke, a koje su onda postajale pravi

hitovi. On je ove (1996.) godine izdao knjigu tekstova pod nazivom “Pjesme istine”, a u kojoj

su se našle i sve te ukomponovane pjesme. Među njima i ona za koju je sjajnu muziku napisao

Predrag Čorić-Maga, a koju je još sjajnije otpjevao veteran Fadil Karić. Ovdje posebno treba

istaći činjenicu da pjesma govori o “Herojima Starog mosta”, među kojima autor posebno

spominje poginulog pjevačevog sina jedinca, takođe - Fadila.

            Nad Mostarom crn je oblak bio

            u crno je našu raju svio

            otrgnuo srce iz njedara

            Fadila nam najboljeg drugara.

            Za ljiljane za jarana

            i behara tvog Mostara

            život dao hrabro pao

            Starom mostu mladost dao.

            Zaplakala sva mostarska raja

            zaplakala tužna zapjevala

            ti si dika babinome rodu

            svoj si život dao za slobodu.

            Heroji su: Fadil, Hika, Zoka,

            Šera, Dželal, Dervo i Breka

            sve dok teče ta Neretva plava

            neka vam je borci vječna slava.

            Teški su to bili dani za mostarske stvaraoce. Uz svakodnevne ratne strahote,

granatiranja, najčešće bez vode, struje, u opštoj nestašici hrane, pjesma je, ipak, bila ta koja im

je ulijevala snagu i poticala na novo stvaralaštvo. A posebno stara sevdalinka na čijim je

korijenima nastajala nova pjesma, ali sa prepoznatljivim karakteristikama svog uzora. Najbolja

ilustracija prethodno rečenog je tekst Muhameda Ramića u “Staroj pjesmi” koju je komponovao

Mustafa Šantić, a snimio Elmedin Balalić-Titi. Istu pjesmu kasnije je na festivalu u Lukavcu

pjevao Ibrica Puce.

            Što se opet ovih dana

            Radobolja muti,

            Kad mi moje drage nema

            Da se na me ljuti.

            Što mi vjetar sa Neretve

            Tako tužno cvili,

            Kao nekad kad smo na njoj

            Zaljubljeni bili.

            Što li nam to u baščama

            Zamiriše cvijeće,

            Kad u njima nema nikog

            Da s’ ibrikom šeće.

            Što šadrvan i đerizi

            Tanano žubore,

            Kad oko njih nema mladih

            Da se tiho zbore.

            Od sevdaha i od sreće

            Osta samo pjesma stara,

            Hej, čudna jada

            Od Mostara grada.

            Kad spominjemo neka pjevačka imena, onda da odmah kažemo da je u ratnim danima,

pa i prije, stasala jedna nova generacija pjevača koja stremi novim hitovima narodne muzike,

ali usput i njeguje sevdalinku i ne dozvoljava da ista pane u zaborav. Tu svakako spadaju već

spomenuti Elmedin Balalić i Ibrica Puce, kao i Mustafa Šantić, Suad Golić, Derviš Selimotić-

Dunda, rah. Ibrahim Fejzić (poginuo od gelera granate), Asim Brkan, Salem Bubalo, Mijo

Bošković, rah. Asim Dumpor (umro od srčanog udara čeznući za Mostarom u dalekoj Americi)

i mnogi drugi.

            U ratnim danima su briljirale i dvije dame sevdalinke i novokomponovane narodne

muzike Enisa Muran i Rasema Habul.

            Kao instrumentaliste, treba posebno istaknuti tamburaški ansambl “Behar” pod

rukovodstvom Zlatka Rezagića koji je u toku 1992. i početkom 1993. godine ostavio snažan

pečat na mostarskoj muzičkoj sceni. U najtežim ratnim danima u toku 1993., 1994. i 1995.

godine posebno su se istakli: Mustafa Šantić (pjevač, klarinetista, harmonikaš i muzičar na

harmoniju), Elmedin Balalić (harmonika) i Miro Pandur (gitara).

            Od mostarskih muzičkih stvaralaca na širem planu u toku rata posebno treba istaknuti

dva veoma uspješna kompozitora i izvođača, a to su Spasoje Berak-Spaso, kompozitor, muzički

producent na Radio televiziji BiH i njegova supruga Ljubica Berak. Iz njihove muzičke

radionice nastala je pjesma “Hej Neretvo”, u ovom ratu jedna od najljepših i najbolje

otpjevanih pjesama.

            Što si tužna, hej Neretvo,

            Mostove ti dušman porušio,

            Što si tužan moj voljeni grade

            Bićeš ljepši nego što si bio.

            Na braniku tvome grade

            Procvjetali zlatni ljiljani

            Od dušmana i zlotvora

            Mostarska te raja brani.

            Ti ne tuguj, hej Neretvo,

            Obalama behar opet cvjeta,

            Mostar neće podijeliti niko,

            Jer je biser cijeloga svijeta.

            Hvala tebi, hej Neretvo,

            Digni glavu, do mora prkosi,

            Mostar živi tamo gdje je bio

            Cijelom svijetu poruku odnesi.

            U ratnim danima je pri Ratnom radiju Mostar formiran Vokalno instrumentalni sastav

“Bulbuli”. U početku su ga sačinjavali samo Ilijaz Delić (solista) i Elmedin Balalić (solista i

instrumentalista), te Seno Trnovac (instrumentalista). Kasnije im se pridružuje i Mustafa Šantić,

a takođe i Enisa Muran. Ovaj ansambl je u tim burnim ratnim danima odlazio na prve vatrene

linije i svojim nastupima podizao moral borcima. Odlazili su i u bolnice ranjenicima da bi im

uz pjesmu bar za trenutak nametali zaborav od strahota rata.

            Ansambl je u ratnim vremenima izveo oko 130 veoma uspješnih nastupa pred

stanovništvom mjesnih zajednica, te u bolnicama i na borbenim linijama. U ratnim danima su

snimili i izdali audio kasetu pod nazivom “Biseri sevdaha” na kojoj se nalazi 12 kompozicija u

interpretacijama Ize Delića i Titija Balalića. Promocija kasete se obavila u prostorijama

Narodnog pozorišta pred većim brojem posjetilaca.

            Ilijaz Delić je početkom 1996. godine održao solistički koncert u bašti Doma Armije

uz poznate goste Edina Pandura, Fadila Karića, Enisu Muran, Nusretu Kobić te Ratomira

Petkovića na harmonici, obilježavajući tako svoju četrdesetogodišnjicu veoma uspješnog rada na

estradi.

            Pored kasete “Behara”, pod nazivom “Mostaru s ljubavlju” kasete su u ratu snimili i

Fadil Karić samo šest mjeseci nakon pogibije sina jedinca, i Mirsad Pandur-Babino.

            Na prvom posljeratnom festivalu muzike u duhu narodnog stvaralaštva, “Ilidža 96”,

značajan uspjeh postigla je mostarska ekipa koju su predstavljali kompozitor Mustafa Šantić,

tekstopisac Tašo Delić - čak sa tri teksta, i vokalni interpretator Ibrica Puce.

            Pjesma “Majko” (Šantić, Delić) u izvedbi Hasibe Agić osvojila je Prvu nagradu

publike, Drugu nagradu stručnog žirija i posebnu nagradu za cjelokupni festivalski dojam.

            Na kraju još nešto. Sevdalinki se u periodu između dva svjetska rata nije poklanjala

neka naročita pažnja, naročito u stručnim publikacijama i udžbenicima. To je bilo svjesno

zapostavljanje kulturno muzičkog blaga jednog naroda. Ne možemo se oteti utisku da smo

dobrim dijelom i sami krivi za to.

            U ratnim danima 1992. do 1996. godine za Mostar se bila bitka kao i za druga mjesta

Bosne i Hercegovine. Uništavanjem naših kulturnih vrijednosti, agresori su željeli da unište

identitet jednog naroda. Ali, na sreću u tome nisu uspjeli. Jedno od sredstava kojim je

postignuta ta pobjeda, ili, može se i tako reći, jedan od dokaza te pobjede je i - sevdalinka.

            To potvrđuje da će Mostar i dalje ostati grad pravih Mostaraca i sevdalinke. Ili: dok je

Mostara i Mostaraca, biće i sevdalinke.