Na granici sjecanja - Prilozi sa starog bloga od 10. do 30.aprila 2013.

Ovdje dajemo prikaz priloga objavljenih na memorylimit.blogger.ba koji ce biti ukinut od 1. marta 2015. godine...

 

Prilozi su prikatzani onako kako su postavljani na starom blogu...unazad...jer uvjek naprijed dodje najnoviji prilopg, a iza oni stariji...

 

30.04.2013.

Mostar kakvog više nema

Hotel Orijent u Mostaru

 

Kad se iz današnje Fejićeve ulice (prije Sauerwaldove / Srednje) krene ka kraku koji vodi na Trg 1. maja (Mejdan), sve do nedavno, postojala je zgrada, u znatnoj mjeri devastirana tijekom posljednjeg rata (1992. - 1995.godine). U prizemlju se nalazila kafana „Kod Gume“, bio je tu obućar Derviškadić, pa pržionica kafe Kasumović i stolarska radionica. To je bio, u stvari, jedini sačuvani han u Mostaru i u prošlosti je nosio ime „Orijent“. Za vrijeme Austro - ugarske monarhije, bivši han pretvoren je u hotel istoga imena i uvelike je služio svojoj svrsi. Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je zabilježen veliki priljev administracije i poslovnih ljudi. Do izgradnje hotel Neretve – to je bio i jedini hotel.

.

.

 

U prizemlju je radila aščinica sa carigradskom kuhinjom. Na katu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu, gazda je prodavao sijeno i zob za konje. Potom je u prizemlju otvoren noćni lokal „Lav“. Do kasno bi se čuo glas pjevačica i ugodna glazba. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon, koji je kasnije uništen. Po oslobođenju, 1945. godine ova, kuća - han je nacionalizirana.

.

.

 

Tibor Vrančić

 

Objavio/la spagosmail u 07:40, 0 komentar(a), print, #

29.04.2013.

Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom, naši bi zavičaji ostali pusti

Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom, naši bi zavičaji ostali pusti

 

(Izvodi iz teksta “Sultanov vanbračni sin” Ismana Taljica, časopis Most, broj 114, maj 1999.)

 

Kada se iz Stambola kod nas dolazilo po pamet

.

...

Najugledniji alimi, tjerani nevoljom, dugo su mozgali. Na kraju, na ulema- medžlisu, zaključiše da rješenje može znati Mustafa Ejubija, zvani šejh Jujo. Ali, kad se, okupljeni u glavnoj diwanhani, zagledaše između sebe, shvatiše da je odsutan stari šejh.

 

-Gdje je?

-U Bosni.

-Otkud on u Bosni?

-Iz Bosne je.

-Bošnjak?

-Kakav može biti drukčiji u Bosni, Bošnjak.

-Šta tamo radi?

- Odavde je postavljen za muftiju u Mostaru.

- Otkud on u Mostaru?

- Vratio se.

- Vratio?

- Vratio.

- Što se vratio?

 

- Njegovi su stihovi: Kad ne bi bilo ljubavi za domovinu, naši bi zavičaji ostali pusti.

 

.

.

- Pjesma je pjesma! A on, baš se vratio?

- Vratio se na svoje. Nije ga se moglo odgovoriti. I, htio se vratiti samo kao derviš. Ovdje se nije pristalo da se takav čovjek tamo vrati pod tim uvjetima. Ali, kako se i on zainadio i po svaku cijenu htio nazad, morao je prihvatiti makar da bude muftija u Mostaru.

- Kad je otišao?

Ispostavi se da je prošlo mnogo vremena, duže i od deset godina, otkako je otisao. Jos 1692. godine postavljen je za kadiju u Mostaru... Čak je minulo punih petnaest godina!

- Nije moguće da ga toliko nejma mđju nama.

- Samo se čini da nije davno otisao. Ostalo je njegovo znanje. Prisutan je svojim znanjem, pa se nama cini kao da nije ni odlazio.

- A i nije tako. Evo, nejma njega, a mi ne možemo riješiti problem.

- Nije njegova krivica. Sve što je znao, prenosio je drugima. Krivnja je u onima koji nisu pamtili. I što se mislilo da se uvijek može osloniti na njegovo znanje time što že ga se priupitati.

- Kad će se vratiti?

- Vratio se.

- Dobro, vratio se u Bosnu. Ali, kad će se vratiti iz Bosne?

- On je iz Bosne i svojim jedinim povratkom smatra povratak u Bosnu. Iz Bosne se ne misli vraćati u Stambol.

- I sve tolike godine takav učenjak truhne kao muftija u Mostaru?!

- U Mostaru se ne može truhnuti. Mostar je uvijek svijetao, topal, sunčan grad. Ali, više nije ni muftija. Odmuftijao je koliko je najmanje morao, pa jedva pristao da ostane muderris na Karađoz- begovoj medresi. Bio i to koliko se najkraće toga mogao prihvatiti. Pa se i toga mahnuo. Sklonio se u Blagaj. Šejh je tamosnje tekije.

- Svašta!

- Jašta! Bošnjak je. Svojeglav. Uz to, učenjak...

 

Nije bilo druge nego se otputiti u Blagaj.

...

 

Saslusavši, šejh odšutje. Valjda onoliko koliko mu je trebalo. Već bi i progovorio, tamam je i zaustio, da se ne umiješa Suud-efendija:

- Možemo li računati s tvojim odgovorom? I, ako možemo, koliko će ti trebati vremena? Odnosno, je li potrebno da s nama pođes u Stambol? - pa Suud-efendija sebe prekide u pitanjima, i sam uvđjajuži da se opet javio kad je već i šejh htio prozboriti. Šejh- Jujine oči bljesnuše:

 

- Sasvim će biti dovoljno da vama iznesem odgovor. Vi ga možete prenijeti. Sve je vrlo prosto. Neće trebati moja prisutnost u Stambolu... Mogu odmah odgovoriti... I odmah ću vam reći šta treba učiniti. To je i jedino što se može učiniti u ovakvim prilikama. I što se i čini. Moja početna šutnja samo je trebala pokazati zaprepašćenost saznanjem koje nije pitanje jer vaš dolazak meni znači potvrdan odgovor. Ali ću vam, kad sam već povučen za jezik, naglas izraziti ono što sam pomislio:

 

- Zabezeknut sam! Čudim se, i načuditi se ne mogu, da je u Stambolu pamet toliko nisko pala! Eto... Ali sam vam to htio odšutiti. A sad čujte šta vam je činiti...

…

 

Dalje se čula šutnja. I potraja dok se ne oglasi ovlašćeni pregovarač Suud-efendija. Pitao je već se odupiruci rukama o šilte i pripodižući se na noge:

- To je sve?

- Sve.

- Ništa još?

- Samo to. I samo tako. Nikako drukčije.

- Mi... Možemo li ići?

- Po volji vam. Što se mene tiče, možete ostati dokle želite. Što se tiče moga odgovora, možete pohititi u Stambol.

…

 

Objavio/la spagosmail u 11:03, 0 komentar(a), print, #

28.04.2013.

Mostar na starim fotografijama – Vino piju nane (1893)

Mostar na starim fotografijama – Vino piju nane…(1893)

 

Ova me fotografija podsjeti na ovu poznatu narodnu pjesmu. Fotos je napravljen 1893. a odnosi se na “Prvi hercegovački podrum vina Đorđe i Riste Jelačića», kako stoji na pečatu u desnog gornjem uglu fotografije, i na njemačkom, «Erste Hercegovinaen Weinkeller G.R. Jelačić». U lijevom gornjem uglu je oznaka godine 1893.

.

.

.

.

.

 

U doba Habzburške monarhije vinari iz Hercegovine su dobijali brojne medalje i priznanja za kvalitet vina, a neka priznanja su bila lično uručena od vladara iz tadašnjeg vremena: od cara Franje Josipa I, od belgijskog kralja Leopolda, pa čak i od engleske kraljice Viktorije. (iz Bečke arhive)

.

(fotosi: MOFOraja)

.

priredio: Smail Špago

.

Objavio/la spagosmail u 10:18, 0 komentar(a), print, #

27.04.2013.

Gospodin se ne postaje, gospodin se rađa!

Gospodin se ne postaje, gospodin se  rađa!

 

Tridesetih godina prošlog vijeka u Jusovini°, neposredno uza visoki zid ispod Nezir-agine džamije bio je naslonjen jedan objekat, sa visokim, kosim krovom, na jednu vodu, pokriven kamenim pločama. U tom objektu bila je kovačka radnja Alije Zerdelića, sve do njegove smrti. Sa druge strane Oručevića mosta, Alija Zerdelić je imao kuću, koja je sačuvana do danas. Temelji kuće počinjali su u samoj Radobolji, naslonjeni uz sami most, a ulaz u kuću bio je sa nivoa puta, odmah do mosta. Pedesetih godina prošlog vijeka, vlasnik je kuću adaptirao, napravio mali predulaz, a u potkrovlju dogradio samo jednu jednu sobu. Kuća je takva ostala sve do 1992.  

.

.

 

Alija Zerdelić je bio Ciganin, gorostasna izgleda, ali plemenite naravi. Rođen je oko 1900. godine, a kovački zanat izučio je kod majstora Jure Miletića, što je on svakom prilikom posebno i sa ponosom naglašavao. Kada bi se kretao ulicom, posmatrač bi prije pomislio da pred sobom ima nekog engleskog lorda, a ne mostarskog Ciganina. Uspravan, ležernih pokreta, uvjek s nekim laganim osmjehom na licu, pri kojem su se ukazivali bijeli zubi, među kojima se nalazio jedan sa zlatnom navlakom, kose prošarane sjedim vlasima, s obaveznom kravatom i šeširom. Radio je svaki dan po dva do tri sata, a jednom prilikom je rekao: “Uradim, koliko mi je potrebno za sutrašnji dan”. U ljetno vrijeme, nakon tih nekoliko sata rada, silazio je na pješčanu obalu Neretve, kod ušča Radobolje. Dok je crnoputo tijelo izlagao suncu, u Radobolji se hladila karpuza i litar rakije. Ručak mu je na Neretvu donosila supruga Hajra, inače vrsna kuharica. Kada je sedamdesetih godina umro, Mostar je izgubio najvećeg gospodina među Cignima.

.

.

 

Kovačnica je osamdesetih godina pretvorena u bife.

 

(izvor: Miletić; Mostar susret svjetskih kultura)

 

(° - Jusovina je dio Mostara, iznad samog ušća Radobolje u Neretvu, u neposrednoj blizini Starog mosta)

 

 

priredio: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 09:54, 0 komentar(a), print, #

26.04.2013.

Mostar 1910.

Mostar 1910.

 

(jedan opis iz nove knjige Tibora Vrančića, pogled na grad sa Mazoljica)

na slici: Gimnazija 1910.

 

…Sjeo je na još vreli podveleški kamen. Mostar se pod njim pružio kao šarena prostirka. Dan je gasio svoju užarenu peć. Sunce tek što je zašlo za Žovnicu, no cijeli grad još blješti. Kuće u izmaglici još lelujaju od jare. Neretva modra i zelena klizi između kuća i zelenila. Nepregledne bašče i voćnjaci na desnoj obali rijeke već se počinju zaogrtati u tamnije boje. Na toj se strani može vidjeti samo pokoja kuća i građevina, jer se cijeli grad stisnuo na lijevoj obali, tik podno njegovih nogu. Udesno jasno razaznaje kompleks zgrada Sjevernog logora, te pravo ispred sebe zgradu gimnazije. Ispred nje prolazi ćiro, a bijeli dim se izvija iz lokomotive i iscrtava na nebu put koji je prešao. Dalje pruga vijuga podnožjem Huma i pruža se prema jugu, k moru.

.

.

Jasno vidi zahumsku stranu, zelenu i bujnu, plodnu, sa mnogim baščama. Voćnjaci s orasima i mirisnim jabukama, šipcima i smokvama, te pokoji vitki jablan krase ovaj božji vrt. Zelena je, jer je oplakuje Radobolja koja natapa tu plodnu zemlju. Malo ispred ćirina dima je Cernica i zgrada suda. Ulijevo je visoki toranj katoličke crkve. Kruži on pogledom dalje po Mostaru i lebdi ulicama i mahalama uspomena. Džamije porazbacane po čitavome gradu kao vitki bijeli prsti koji pokazuju put nebesa. Lijevo od njega je ogromni pravoslavni hram, u kojega je ušao samo jednom i to na navaljivanje prijatelja Dimitrija. Ispod njega Brankovac. Razaznaje njemu poznate mirise ruža penjačica i smokvina stabla. Da, svega se sjeća živo. Sve slike i mirisi dragog Mostara su ispunili njegova čula. A sa Žovnice se spuštaju sve mračnije sjene nad grad i u borbi sa svjetlom osvajaju sve više površine grada, gutajući konture koje su se do maloprije lijepo razaznavale. Ništa se nije promijenilo otkako je prije tri godine napustio Mostar. Sve što sada ima, to je samo sjećanje…

( na slici, Mostar 1910. panorama iz perioda Austro-Ugarske)

 

Objavio/la spagosmail u 09:19, 0 komentar(a), print, #

25.04.2013.

Novo u izlogu - knjiga Tibora Vrančića „Ćesar na ćupriji“

Novo u izlogu

Izišla knjiga Tibora Vrančića „Ćesar na ćupriji“

Iz štampe je ovih dana izišla knjiga „Ćesar na ćupriji“, mostarskog autora Tibora Vrančića sa privremenom adresom u Umagu.

„Knjiga je istorijski roman ili romansirana istorijska priča o događajima vezanim uz posjetu austrougarskog cara i kralja Franje Jospa I, Mostaru 3. juna 1910. godine. Ovaj značajan događaj za grad Mostar nije dovoljno istorijski obrađen, pa je iz tog aspekta zanimljiv kako za običnog čitaoca, tako i za istoričare. Radnju romana povezuju tri centralna lika – car Franjo Josip I, tadašnji gradonačelnik Mostara Mujaga Komadina i student Bogdan Žerajić, koji je tom prilikom planirao izvršiti atentat na monarha“,kaže autor o knjizi.
.

.


Pored izuzetno bogatih opisa grada, običaja i likova, knjiga sadrži i pedeset autentičnih crno-bijelih fotografija toga značajnog događaja. Svoje zadovoljstvo čitanjem ove knjige pronaći će svi istinski Mostarci, ali i oni koji to nisu, ali ga poznaju i vole.
Svojevrsna recenzija-predgovor knjizi djelo je Miše Marića.
„Čitaocu, koji se s Ćesarom i svitom na ovim stranicama iskrca iz carskog Ćirinog vagona, posrećiće se susret s Mostarom kojeg nema, ali ga je Vrančić vjerodostojno literarno restaurirao pa mora biti da je bio upravo takav kakav dočekuje... ‚Ako žudiš za biserom, strmoglavi se u more’, savjetovao je Gustav Flober. Ako vam je, dakle, do Mostara koji je pomalo arheologija, ukrcajte se na ovaj zanimljiv literarni vremeplov i putujte s Ćesarom u carskoj klasi od Beča do Ćuprije, koja je danas mlađa no ona prostrta persijskim ćilimima 3. juna 1910. godine. Iz tih i još sijaset nerečenih razloga preporučujem za koričenje prvijenac Tibora Vrančića vrijedan po faktu, dražestan po šarmu. S aneksom retuširanog foto-albuma, Ćesar na Ćupriji je jedinstven povijesni roman-monografija Mostara kakvu do sada čitalac nije imao sreću imati u rukama“ (izvadak iz recenzije Miše Marića).

Knjiga je kompletno obrađena od strane Mostarske raje. Pored recenzije i predgovora Miše Marića, stručnu lekturu, korekturu i recenziju obavila je Marica Ledić, a stručni savjetnik i prevodilac bio je Smail Špago.
Knjiga se može nabaviti u knjižarama u Mostaru i kod Ismaila Brace Čampare u Mostaru, a može se poručiti i direktno od autora.
Priredio: Smail Špago

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:29, 0 komentar(a), print, #

24.04.2013.

Knjiga Tibora Vrančića - "Ćesar na ćupriji" izišla iz štampe

Knjiga "Ćesar na ćupriji" Tibora Vrančića je konačno izišla iz stampe. Kako i gdj ese može kupiti, ili naručiti, napisao je Tibor u slijedecem tekstu.
.


.

Objavio/la spagosmail u 09:06, 0 komentar(a), print, #

23.04.2013.

Sa dlana vodu pijem, kada ugrije, pa niz mahale…

Česma pod košćelom

 

Kod Roznamedžijine džamije, u Srednjoj ulici, postavljena je, prema različitim izvorima, u periodu od 1621. do 1637. godine česma, priključena na izvor Djevojačke vode. Kod česme je narasla velika košćela pa je prema njoj česma i dobila naziv «Pod košćelom». Smatra se da je na ovoj česmi najhladnija voda u gradu. Kada je stari vodovod dotrajao, ponovno je aktivirana opravkom i proširenjem tog vodovoda 1701/1702. gpodine, a 1885. godine je priključena na novi vodovod kao protočna. Tokom vremena kamena ornamentika oko česme je mijenjana. Česma i danas služi svojoj svrsi (Miletić, 1997. godine, str. 94).

.

.

.

Napiti se studene vode

sa česme pod košćelom,

to je „muss“,

kad se prođe Fejićevom,

bilo niza starnu, bilo uza starnu.

To se ne planira.

To se jednostavno desi.

Naiđete kraj česme,

a hladna voda teče.

Odjednom osjetite žeđ.

I pijete vodu sa dlana,

ne osvrćući se na to što vam voda kvasi

i lice, i kosu, i rukave i obuću,

a milion pčela i osa oblijeću okolo.

I pijete, pijete, pijete.

A obuzimaju vas hladni srsi.

Kao da nikad niste pili.

Kao da želite da voda iz česme

toga časa presahne.

.

.

.

.

priredio: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 10:49, 0 komentar(a), print, #

22.04.2013.

Gdje smo bili 1900. godine?

Gdje smo bili 1900. godine?

Na Svjetskoj izložbi u Parizu!

 

 

Bosna i Hercegovina na Svjetskoj izložbi 1900. godine u Parizu

Fotografija Bosanskog paviljona bila je zvanična prezentacija Bosne i Hercegovine davne 1900. godine u Parizu, čime je na velikoj svjetskoj izložbi predstavljena tadašnja bh. država

Prefiks ‘bosanski’ ostao je u zvaničnom nazivu paviljona i cafe restorana, pošto se ime Bosna i Hercegovina u službenu upotrebu uvodi tek 1907. godine.
No, bez obzira na naziv, fotografija, kao i zdanje na njoj bespogovorno svjedoče o jednom zaboravljenom vremenu i bh. državi koje se s ponosom treba sjećati.

 

.

.

Natpis iznad restorana: ”Restaurant du pavillon Bosniaque caffe...”

.

.

 

 

Ukratko o Svjetskoj izložbi Exposition Universelle 1900. u Parizu:

.

 

.

Exposition Universelle 1900 bila je jubilarna svjetska izložba održana u Parizu, Francuska, koja je trebala pokazati dosege proteklog stoljeća i dati podstreka novom. Ova manifestacija bila je i prezentacija novog stila u umjetnosti Art Nouveau.

Izložba je trajala od 15. aprila do 12 novembra 1900. Posjetilo ju je više od 50 miliona posjetitelja, što je brojka koju je nadmašila samo izložba u Osaki 1970. Posebna komisija kojoj je predsjedao Gustave Eiffel je nagradila zlatnom medaljom Lavra Proskurjakova za projekt mosta preko rijeke Jenisej kod Krasnojarska. Sajam je okupio više od 76.000 izlagača, na prostoru od 1,12 km kvadratnih. Za ovu izložbu je podignuto puno građevina i objekata, koji su i danas ponos Pariza; Gare de Lyon (kolodvor Lyon), Gare d'Orsay (danas je pretvoren u Muzej d'Orsay), Most Alexandra III, Grand Palais, La Ruche i Petit Palais. Za ovu veliku manifestaciju puštena je u rad i prva linija Pariškog metroa poznata kao "Ligne 1".

Dio ove velike manifestacije bile su i ljetne olimpijske igre 1900. na kojima su prvi put nastupile žene.

Na ovoj svjetskoj izložbi kao novina prikazan je zvučni film, pokretne stepenice, instant juha (od američke firme Campbell Soup Company). Na izložbi je i Rudolf Diesel izložio svoj motor koji je bio na dizelski pogon. Bilo je puno panoramskih slika, i prikaza novih panoramskih tehnika, kao što su Cinéorama, Mareorama i Transsibirska željeznička panorama.

 priredio: Smail Špago

 

Objavio/la spagosmail u 10:04, 0 komentar(a), print, #

22.04.2013.

Komentar na tekst "Mostarina"...

Prekrasan komentar Goran Diana Pervan na jucerasnji tekst MOSTARINA iz ciklusa Na granici sjecanja ....procitajte:

" Pamtit ću da je Lučki rodjen 1913,a još ću više pamtiti da se mostarina plaćala samo za prelazak sa desne na lijevu stranu što je i logično jer sve ljepote uvijek leže s lijeve strane gdje i srce mjesto svoje nadje,a bujrum Vam djaba ko će na desnu stranu.Hvala Vam što nam osvježiste granice sjećanja"
S poštovanjem Goran Pervan

P.S. Ovu slika ide Goranu — sa Ismail Braco Campara, Diana Pervan, Smail Spago und Tibor Vrančić.

prilog: Denijal Behram

Objavio/la spagosmail u 09:49, 0 komentar(a), print, #

21.04.2013.

455 godina Krive ćuprije u Mostaru

455 godina Krive ćuprije u Mostaru

 

U blizini ušća Radobole u Neretvu, nedaleko od Starog mosta, nalazi se Kriva ćuprija. Ćuprija je minijaturna verzija Starog mosta, izgrađena sa jednim lukom. Sagrađena je 1558. godine, osam godina prije Starog mosta. Od davnina se priča, da je Kriva ćuprije napravljena je kao prototip, maketa za kasniji, puno veći građevinski poduhvat na Starom mostu na Neretvi.

.

.

 

Ćuprija je zanimljiva zbog svoje veličine, ali i zbog činjenice da se preko nje, u početku njenog postojanja, odvijao živi promet, jer je dugo vremena bila je jedini prelaz preko Radobolje u donjem toku. Preko Krive ćuprije bio je najbliži put do trgovačkog centra u Starom gradu, u kojem se u to vrijeme odvijao sav život grada Mostara. Kasnijom izgradnjom više mostova preko Radobolje, Kriva ćuprija je prestala služiti svojoj prvobitnoj svrsi jer se nalazi duboko u koritu rijeke, sa nepodesnim pristupom sa obje strane. Godine1969. na Krovoj ćupriji su.izvršeni konzervatorsko restauratorski radovi, upisana je u Registar spomenika kulture. Uništena je u poplavi Neretve 2001. godine. Bila je već dobro načeta u toku zadnjeg rata, a poplava ju je potpuno srušila. Nakon toga je ponovo potpuno obnovljena.

Za Stari most često se zna reći da simbol hrabrosti i gracioznosti, a  na osnovu istih kriterija, Kriva ćuprija je simbol skromnosti.

.

.
(fotosi: MOFO raja)
 

Objavio/la spagosmail u 09:24, 0 komentar(a), print, #

20.04.2013.

Prije 100 godina – Mostarina?

Prije 100 godina – Mostarina?

 

1913. godine izgrađen je Lučki most u Mostaru, treći po redu, preko Neretve, nakon Starog i onog na Musali. Lučki most je pušten u promet krajem juna 1913. godine.

.

 

.

(Lučki most 1913. godine, ili Most Mujage Komadine, kako je nosio naziv do iza Prvog svjetskog rata)

 

„Nakon izgradnje ovog mosta, počela se ubirati od građana mostarina, i to ne samo za prijelaz preko ovog mosta, nego i preko ranije izgrađenog na Musali. Niža je bila cijena za pješake, više sa pješake sa konjem ili stokom.Plaćalo se samo za prijelaz s desne na lijevu stranu, a povratak, odnosno prijelaz s lijeve strane na desnu bio je besplatan.“

Iz knjige „Mostar – susret svjetskih kultura“ Karlo Drago Miletić, strana 106.

.

.

(hotel Neretva i most na Musali, ne vidi se Banja, koja je izgrađena tek 1914. godine)

 

(fotografije iz arhive: Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara)

 

priredio.: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 16:40, 0 komentar(a), print, #

19.04.2013.

Dvospratnim kroz Mostar – nekad

Dvospratnim kroz Mostar – nekad

 

Naše malo starije sugrađane ove slike dvospratnih autobusa podsjetiće je na vremena, kad su tada popularni «londonci» vozili po našem gradu. Dvospratni autobusi nekada su vozili ulicama mnogih naših gradova. Mostar, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Skoplje itd. Ulicama Mostara vozili su od polovine pedesetih, pa sve do sedamdesetih godine prošlog vijeka. Saobraćali do Bune i Blagaja prema jugu i do Bijelog Polja, prema sjeveru. Kroz grad je dvospratni vozio od Rudnika do Rodoča. Polazna stanica dvospratnih autobusa tada je bila na staroj željezničkoj stanici, a u vrijeme dok još nije bila izgrađena Gradska magistrala, autobusi su saobraćali Titovom ulicom prema jugu i preko Lučkog mosta u pravcu Rodoča i Sokola.

.

.

To je bila dvica”. Išla je sa Rudnika, preko Avenije, kraj Hita, preko Titovog, niz Titovu, preko Lučkog, preko Čekrka, do Rodoča, do Sokola.Osim nje kroz grad je vozila “Jedinica”, ili popularni Ilićki, Od Ćatića česme, preko Balinovca Rondoa, kraj Gimnazije, preko titovog, Titovom do Šarića džamije i Fabrike duhana, a kasnije sve do Hladnjače. Pupolarna je bila i četvorka, Zahum kružno, koja je pravila krug oko grada. Jednicu i dvicu vozili su obični autobusi, dok je na dvici dugo vremena vozio dvospratni. A jedno vrijem dvospratni su vozili do bolnice na Bijelom Brijegu.

O dvospratnim autobusima u Mostaru svjedoče i rijetke fotografije.

 

(fotografije iz arhive: Tibor Vrančić, Smail Braco Čampara)

.

.

 

Objavio/la spagosmail u 09:17, 0 komentar(a), print, #

18.04.2013.

Isčezlo iz našeg života - audio kasete

Isčezlo iz našeg života - audio kasete

 

Audio kasete su ostavile duboki trag na muzički konzum čitave jedne generacije.

Ipak, nekako neprimjetno, one su lagano isčezle iz našeg života

 

Ukoliko ste zadnjih godina preseljavali, pospremali stan, uvjek vam se postavljalo jedno teško pitanje: A šta sa kasetama? Baciti ili ponijeti? Stariji muzikokusci i kolekcionari već su poodavno pospremili svoje kolekcije vinil ploča, poklonili ih, ili jednostavno prodali nekim novim kolekcionarima. Ali jeftine, male plastične kasete sa rolama magnetne trake najčešće preživljavaju i ostaju i dalje sa nama u kartonskim kutijama, na skrovitim mjestima, negdje na suhom, na tavanu, ili u podrumu. Do prije nekoliko godina bivao je po kućama i poneki ispravan stari radio kasetaš, negdje u kuhinji, gdje se još preslušavaju jutarnje vijesti, dok se pije prva jutarnja kafa i prezalogaji nešto prije nego što se krene na posao ili u školu. Uvjek je ostavljana mogućnost, možda će se ponekad neka od pospremljenih omiljenih kaseta pustiti na ovom kasetašu, i to je bivala u najmanju ruku jedna teoretska mogućnost. Ali, lagano, i taj kasetaš otišao je jednog dana na otpad. Sada postaju rijetkost i auta, koja u sklopu radija imaju mogućnost preslušavanja kaseta. I onda se opravdanim postavlja pitanje: A šta sa kasetama?

Nekada su barem mala djeca u kući imala zabavu sa njima, kad bi izvukli traku od kraja do kraja, i vukli ih po kući, kao najskupocjeniju igračku, na zaprepaštenje starijih, ako je u pitanju bila najnovija kaseta, najomiljenijeg pjevača.

I nije čudo da se ovom predmetu popularne kulture, u nestajanju, već pomalo počinju pripremati oproštajni govori. Čini se da je neopozivo došao kraj jedne ere. Tome u prilog idu i zvanične informacije da je u decembru prošle godine zatvoren i posljednji pogon za proizvodnju kaseta u Njemačkoj. A pola godine prije toga elektronski koncern Sony je obustavio proizvodnju „walkmena“ za kasete.

Kompaktna kaseta se prvi put pojavila davne 1963 godine. I doj je prve godine prodato svega desetak hiljada komada kaseta širom svijeta, samo dvadesetak godina kasnije, muzički tiraži i prodaja kaseta mjerili su se u desecima i stotinama miliona prodatih komada. Uz ovo se mora napomenuti i prodaja praznih kaseta, koje su korištene za presnimavanje na kasetofonima sa duplom glavom, ili jednostavno za snimanje muzike sa radija. Za muzičku industriju onog vremena, snimanje i presnimavanje na prazne kasete bilo je porazno, slično kao danas piratsko snimanje muzike sa interneta.

.

.

Početkom osamdesetih godina pojavio se i “walkmen” za kasete i to je promjenilo odnos prema muzici, koji traje sve do današnjih dana. A od tadašnjih dana do danas ostale su neke priče, tajne i savjeti, koji se tek sad na završetku jedne ere daju ispričati. Koje kasete su bile najbolje. TDK, Maxell ili BASF? Koji su bili najbolji trikovi da se spiker sa radija ne snimi na početku pjesme. Je li bolja kaseta od 120 minuta ili od 90. Kako najbolje zalijepiti puknutu traku, da li između snimljenih pjesama ostaviti pauzu ili ne? Sve su to bila tehnička pitanja, ali svako je imao vlastiti muzički ukus. Poseban prostor za vlastitu kreativnost ostavljale su prazne kasete. Svako je mogao složiti muziku po svom ukusu i ćejifu. Ako već nisi mogao biti muzičar, mogao si bar imati vlastitu hit paradu. Miks trake po vlastitoj definiciji. Miks trake kao slike svijeta. Miks trake kao ljubavna poruka, kao mamac za lijepe djevojke. Miks trake su polovinom osamdesetih bile proglašene za centralni komunikacijski medij pop kulture. Sve pojmovi i problemi, koji isčezavaju u ovim vremenima “downloada”.

Usprkos svemu muzičke kasete neće tako lako i tako brzo otići u zaborav. Već se javljaju prvi retro freakovi koji i dalje drže do nje. A u mnogim azijskim i afričkim zemljama kaseta je još uvjek najomiljeniji muzički nosač, jer je robusnija i trajnija od CD-ova.

 

Nadati se da će i kod vas kasete preživjeti slijedeće preselenje ili veliko pospremanje.           

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 08:20, 0 komentar(a), print, #

17.04.2013.

Izgubljeno u vrtlogu vremena i tehnologija – Gramofoni i ploče

Izgubljeno u vrtlogu vremena i tehnologija – Gramofoni i ploče

 

Ove stvari danas se mogu naći samo u kućama pasioniranih kolekcionara, ludo zaljubljenih u starinski zvuk. Raduje podatak da nakon tridesetak godina ponovo raste interesovanje, posebno mlađih generacija, za ovim stvarima izgubljenim u vrtlogu vremena i tehnologije.

.

 

.

Krajem novembra navršilo se 145 godine kako je Tomas Alva Edison predstavio prvi fonograf, preteču nekadašnjeg gramofona. Iako se danas ploče i gramofon mogu naći samo kod pasioniranih kolekcionara, oni su muzički obilježili najveći dio prošlog vijeka.
Starije generacije, kad počnu priču o muzici njihovog vremena, svakako će pomenuti pojmove, koji su postali zaboravljeni, gramofon, gramofonske ploče, longplejke, gramofonska igla, mono, stereo. Ko je onog vremena imao kolekciju od dvadesetak longplejki smatrao se bogatim, i imao je ulaz u svako društvo. Muzički sladokusci će uvijek istaknuti da zvuk pucketanja karakterističan za ploču i stari dobri gramofon nikada ne može zamjeniti slušanje muzike sa kaseta, CD, MP3 ili DVD koji su nasljedili gramofonske ploče. Zajedničko slušanje ploča bio je poziv na druženje, ritual opuštanja poslije napornog dana i neizostavni dio romantičnog sastanka. Danas se muzika sluša najčešće individulano putem playera, sa slušalicama u ušima, i samo dugi bijeli kablovi odju onoga ko je ozvučen. A šta sluša i u čemu uživa, niko pojma nema?

.

.

Interesantan je noviji podatak, da je prodaja starih nosača zvuka i potražnja za gramofonima u porastu. Možda neće proći mnogo vremena prije nego što se negdje u gradu, na ulici ponovo bude čula rečenica „Hajmo kod mene da slušamo ploče“.

 

Objavio/la spagosmail u 17:59, 0 komentar(a), print, #

16.04.2013.

Zajedno smo rasli…

Zajedno smo rasli…

 

Male Novine su se prvi put pojavile daleke 1956. godine. Dobijali smo ih preko škole. U manjim razredima obavezno štivo je bila Vesela Sveska, koja se pojavila još 1952. godine. Dobijala se preko škole i ne znam da li se ikad mogla kupiti na kiosku. Tih godina raja je gutala stripove objavljivane u Politikinim zabavniku, Plavom vjesniku, Kekecu i Malom ježu. Inače je Jež (kako smo ga zvali: Veliki Jež) bila jedna veoma ozbiljna novina za odrasle, koja je na satričan način tumačile pojave u ondašnjem društvu. Malo ozbiljnija štampa bili su Globus i Ilustrovana politika. Iz onoga vremena ostala je izreka “bavim se Sportom ponedeljkom od prve do zadnje strane”. Sportske zagrebačke i beogradski Sport spadao je u tu vrstu štampe, a kasnije i Tempo. Polovinom šezdesetih godina Plavi vjesnik je izrastao u pravo omladinsko glasilo, a pratio ga je Džuboks sa informacijama iz svijeta muzike.

Ovo je samo jedan mali pregled nekadašnje štampe za djecu i omladinu.

Neki naslovi preživjeli su sve ovo vrijeme i izlaze još i danas. Za neke nove naraštaje.

Objavio/la spagosmail u 17:46, 1 komentar(a), print, #

15.04.2013.

Filmski plakati pričaju (2)

Stari filmski plakati vraćaju nam sjećanja u neka ne tako davna vremena.

.

.

.

.
.
.



 

Objavio/la spagosmail u 09:19, 0 komentar(a), print, #

15.04.2013.

Filmski plakati pričaju (1)

Stari filmski plakati vraćaju nam sjećanja u neka ne tako davna vremena.
.

.

.

.

.

Objavio/la spagosmail u 09:13, 0 komentar(a), print, #

14.04.2013.

Stare slike pričaju: Menu iz hotela Neretva 1913. godine

Stare slike pričaju: Menu iz hotela Neretva 1913. godine

 

Na sačuvanoj slici stoji datum: 18. august 1918. godine. Menu je štampan svakog dana nanovo.

 

O hotelu, smještaju, usluzi i ponudi govore davno napisane knjige. Mrs. E.R. Whitwel objavila je knjigu “Thruogh Bosnia and Herzegovina, With a Paint Brush”. U Mostaru je boravila tri dana, u aprilu 1908. godine. Izuzetno lijepim i biranim riječima opisala je njen boravak u hotelu „Neretva”.

 

“U Mostaru smo odsjeli u prilično udobnom hotelu Neretva, uz koji se nalazi i prelijep restoran. Tu možete poručiti šta god želite, a primjetili smo da se ovdje kuha mnogo bolje nego u Dubrovniku. Čak i dvije žene, kao što smo bile nas dvije, mogu bez problema putovati ovim putem ako govore talijanski ili njemački, a u hotelima svi govore engleski.

Slijedećeg dana pošli smo u grad. Svuda okolo bilo je puno blata. Kiša je padala u intervalima, ali smo ipak uspjeli vidjeti stari grad, sa mnoštvo malih dućana, sa izloženom robom. Nije bilo ništa posebno što bi nas dovelo u iskušenje da nešto kupimo, iako je bilo vrlo zanimljivo gledati sve to. Vidjeli smo mnogo džamija sa malim minaretima. Bilo je suviše mokro da bih nešto slikala, zato sam uključila memoriju. Imala sam namjeru uzeti kočiju i provozati se poslije ručka, ali udario je takav pljusak, da sam odustala. Čak smo se u jednom momentu pitali, hoće li ikad prestati padati! ( april je prije 105 godina! op.a.). Poštanske marke u Hercegovini su fascinantne, vrijednost im je od četvrt penija pa naviše, a prilično su velike i zauzimaju dobar dio omotnice pisma”.

.

.

“Biser Austro - ugarske arhitekture, hotel Neretva ili hotel Narenta (kako su ga zvali u ono doba), izgrađen je 1892.godine. Čim se grad počeo širiti prema zapadu, te izgradnjom novog mosta preko rijeke Neretve (1882.g.), stekli su se i uvjeti i potreba za jednim europskim, reprezentativnim hotelom. Time se unosi duh Europe sa novim tipom gostinjskih soba, sala za sastanke ili čitanje tadašnjeg europskog tiska, živom glazbom klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, i to pripravljenim od strane kuhara dovedenih specijalno iz Praga.” Iz teksta “Mostar nekad i sad – hotel Neretva”, autora Tibora Vrančića objavljenog na portalu Nova Sloboda, 29. aprila 2010.)

 

 

Od te davne 1913. godine prošlo je 100 godina, a od izgradnje hotela 125 godina. Sve nakon toga prikazano je u nekoliko slika???

.

priredio: Smail Špago

.

fotografije iz arhive: Tibor Vrančić

.

.

.

.

.

.

.

 

Objavio/la spagosmail u 09:43, 0 komentar(a), print, #

13.04.2013.

O kinu još malo - Kino u Mostaru ponovo, nakon 20 godina

Kino u Mostaru ponovo – kako to lijepo zvuči!

Kino u Mostaru ima dugu tradiciju. Kako su god onoga vakta iz bijeloga svijeta pristizale raznorazne novotarije u Mostar, tako je došlo i kino.

Prvo kao senzacija, pa onda kao kulturni događaj i na kraju kao nasušna potreba. Do ovoga rata, Mostar je imao dva kina: Zvijezdu i Partizan. Dugo godina bilo je i ljetno kino u Šantićevoj, a onda je to kino prepravljeno u zatvoreno kino, pa se kino Partizan preselilo sa Šemovca u Šantićevu, u sami centru grada, kako to i dolikuje jednom kinu u jednom gradu.

.

.

(na slici: staro kino Partizan - Sinemaskop)

.

Staro kino Partizan je među starijom rajom bilo poznato po nazivu Sinemaskop, zbog širokog platna, koje je omogućavalo da se u kinu gledaju najsaveremenija filmska dostignuća onoga vakta. Novo kino Partizan je, pored širokog platna, donijelo još jednu novinu u Mostar. Novo ozvučenje. Pored užitka u dobroj slici, moglo se uživati u izvanrednom zvuku filmske muzike. Filmska industrija toga vremena sve više i više pažnje posvećivala je muzičkoj podlozi filma. Što se tiče kina i tehnike u kinu, i gledanja filmova na svjetskom nivou, u Mostaru smo u svakom vremenu bili u trendu svjetskih zbivanja.

Kako god za jednog pravog ljubitelja fudbala, nikakav TV prijenos ne može zamijeniti gledanje utakmice uživo, tako isto za jednog istinskog ljubitelja filma, nikakav film preko TV ekrana ne može zamijeniti užitak gledanja filma u kinu.

.

.

Jer, kino je doživljaj. Od kupovine karte, kese kokica ili špica, do traženja mjesta, namještanja u sjedištu, razgledanja okolo, ko je još u kinu, do gašenja svijetla, samog filma i do ponovnog paljenja svijetla nakon završenog filma.

.

.

(na slici: Ljetni kino u Šantićevoj) 

.

Kino je uzvišeni doživljaj.

Nekada su u Mostaru filmovi najavljivani na panoima. Na njima je bio dnevni raspored filmova u oba kina i još jedan pano, pored, na kome je pisalo: uskoro.

.

.

A to uskoro je došlo prošle godine. Dvadeset godina nakon rata, raja može ponovo u kino, i to na svjetskom nivou: Cine-star u Mepasu.

.

priredio.Smail Špago

fotosi iz arhive: Tibor Vrančić

.

Objavio/la spagosmail u 10:48, 0 komentar(a), print, #

12.04.2013.

Kad je u Mostaru vladao nijemi film

Kad je vladao nijemi film

 

(tekst je prvobitno bio objavljen 1965. godine u mostarskoj Slobodi, a reprint je napravljen 2010. godine na portalu Nova Sloboda, fotosi iz arhive Tibor Vrančić))

 

Prva kino predstava u Mostaru odigrana je 1905. godine, samo deset godina iza prve projekcije filma na svijetu, u Parizu.

Na požutjelim stranicama mostarske „Slobode“ iz 1965. godine pronašli smo vrlo interesantan tekst Zlatka Čelikovića, o istoriji kina i filma u Mostaru, koji sa zadovoljstvom predstavljamo. Aktuelne vlasti, što se tiče ovog segmenta kulture, gurnule su nas unazad, više od jednog vijeka.

Ovo su odlomci iz neobjavljene hronologije događaja, koji su prije šezdeset godina počeli zbivati u privremeno otvorenim i stalnim salama i ljetnim baštama mostarskih bioskopa, događaja, satkanih na temelju sjećanja pojedinih starijih pasioniranih ljubitelja sedme umjetnosti.

Svega deset godina poslije prve filmske predstave u svijetu, održane u Parizu u režiji braće Limijer, građanima Mostara se pružila prilika da na neiskorištenom prostoru današnjeg parka izviđača na Lenjinovom šetalištu prisustvuju prikazivanju prvog filma u njihovom gradu. Te 1905. Godine pokretnim kino-projektorom rukovao je neki podoficir austrijske vojske. Iste godine, samo nešto kasnije, na prostoru gdje se danas nalazi zgrada Osiguravajućeg zavoda, pod velikim šatorom otvoren je drugi bioskopkoji je posjedovao vlastiti agregat od 110 Volti. Smatra se da je to prvo korištenje električne energije u Mostaru. Vlasnik tog bioskopa, koji je te godine izgorio, bila je neka udova zvana „Bečanka“.

Od tih dana kad je vladao nijemi film pa do 1932. godine, kada su na ekranu „Central“ kina progovorili proslavljeni protagonisti jednog od prvih zvučnih filmova „Parada ljubavi“, Moris Ševalje i Dženet Mak Donald, događaji u mostarskim kino-salama i oko njih počeli su se odvijati filmskom brzinom. Godine 1906. doseljenik iz Italije, mehaničar Anton Tiberio, najprije otvara kino u prostorijama muslimanskog KUD „Itihad“ gdje se danas nalaze prostorije Sreskog odbora Crvenog krsta, da bi već slijedeće godine otvorio kino u podrumskim prostorijama hotela „Bristol“. Jednog dana 1908. godine to kino se preselilo u drvenu baraku, preko puta tog hotela i zbog odgovarajućih uslova za tadašnje prilike, stiče status prvog stalnog bioskopa u Mostaru. Tu su prikazivani kratkometražni filmovi uz klavirsku pratnju. Posebnu zanimljivost predstavlja podatak na koji način se reklamiraju filmovi. Pored plakata, jedan čovjek je svake večeri pred kinom izvikivao naziv filma i imena glumaca. Pored tog „Rojal“ kina, iste godine je na uglu ulica Dr. Safeta Mujića i Ante Zuanića bilo otvoreno prvo ljetno kino u gradu, koje se zvalo „Eden-park“.

.

.

U zlatnim godinama nijemog filma, kada su filmskim platnima svijeta vladali Greta Garbo, Roman Novaro, Rudolf Valentino, proslavljeni komičarski par Pat i Patašon i druge filmske zvijezde, vlasnici bioskopa (Tiberio, Ančić i Mikan) su se trudili da svojim posjetiocima prezentiraju što bolje i što kvalitetnije filmove. Tako naprimjer, na repertoaru tih bioskopa 1919. godine nalazili su se filmovi „Velika žrtva“, „Igra smrti“, „Zemlja strasti“, dokumentarni film “Svečani prenos kostiju Zrinskog i Frankopana“ i još neki. Radnju filmova pratio je na klaviru stari muzičar Tantulini.

Jednog dana kad je nijemi film ustupio mjesto zvučnom, u bioskopima „Central“, „Neretva“, koji se kasnije zvao „Korzo“, prikazano je više monumentalnih remek djela sedme umjetnosti, kao što su: „Bosanska rapsodija“, „Emil Zola“, „Stjenka Razin“, „Volga, Volga“ i još neki. Vlasnici tih bioskopa trudili su se da kino programe reklamiraju na najsenzacionalnije načine. Pored plakata rađenih rukom, ulicama grada prolazila su kolica sa pokretnim vertikalnim valjkom koji se okretao oko osovine, reklamirajuči ispisan naziv filma.

Drugo i treće poglavlje hronologije događaja, koji su se od 1905. godine počeli zbivati u mostarskim bioskopima obuhvata razdoblje od 1941. godine do danas. U tim ratnim i poslijeratnim godinama u Mostaru su postojala dva gradska bioskopa, zatim, poslije oslobiđenja, „Volga“, „Zvijezda“ i „Partizan“, kino Ratnog vojnog vazduhoplovstva, Kino Doma JNA, koje je jedno vrijeme radilo u sastavu Gradskog kinematografskog preduzeća pod imenom „Neretva“ i ljetno kino. Neki od tih biopskopa, zbog raznih okolnosti, više ne rade.

Pored ljetnog kina, Mostar danas ima dvije moderno uređene kino dvorane bioskopa „Zvijezda“ i „Partizan“, u kojima ima preko 1.000 sjedišta i u kojima su montirani uređaji za najsavremeniju tehniku projekcije.

 

Priredio: Smail Špago

 

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:13, 0 komentar(a), print, #

11.04.2013.

Kraj tanana šadrvana

Kraj tanana šadrvana

 

Autor sevdalinke Kraj tanana šadrvana je njemački pjesnik Heinrich Heine. Pjesma u originalu na njemačkom ima naslov „Der Asra“ , što ne označava naše žensko ime Azra, nego pripadnika plemena starih Azra iz Yemena.

Na naš jezik pjesmu je preveo Aleksa Šantić 1923. godine i objavio u svojoj knjizi prevoda pesama Hajnriha Hajnea pod nazivom „Iz Hajneove lirike“. Pjesmu Azra su prevodili pored Šantića i Vladimir Nazor, Dobriša Cesarić i Safvet-beg Bašagić.

.

.
(na slici: šadrvan na Glavnoj ulici, ispred Hafiz hodžine džamije, 1900. godine. Šadrvan i džamija su porušeni 1932. godine)

 

Der Asra

 

Täglich ging die wunderschöne

Sultanstochter auf und nieder

Um die Abendzeit am Springbrunn,

Wo die weißen Wasser plätschern.

Täglich stand der junge Sklave

Um die Abendzeit am Springbrunn,

Wo die weißen Wasser plätschern;

Täglich ward er bleich und bleicher.

Eines Abends trat die Fürstin

Auf ihn zu mit raschen Worten:

»Deinen Namen will ich wissen,

Deine Heimat, deine Sippschaft!«

Und der Sklave sprach: »Ich heiße

Mohamet, ich bin aus Yemmen,

Und mein Stamm sind jene Asra,

Welche sterben, wenn sie lieben.

 

Heinrich Heine
(1797-1856)

.

.

(na slici: šadrvan u dvorištu Koski Mehmed pašine džamije, kod Tepe, fotos iz 2012. godine)

 

Kraj tanana šadrvana

 

Kraj tanana šadrvana
gdje žubori voda živa,
šetala se svakog dana
sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropce
stajalo kraj šadrvana
kako vrijeme prolazilo
sve je blijdje, blijedje bilo.

Jednog dana zapita ga
sultanova kćerka draga:
Kazuj ropce odakle si,
iz plemena kojeg li si?

Ja se zovem El Muhammed
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube.

 

Aleksa Šantić 1923.

.

.

(priredio: Smail Špago)

 

Objavio/la spagosmail u 10:34, 0 komentar(a), print, #

10.04.2013.

Česma koje više nema

Česma koje više nema

 

...kod rampe, preko puta gimnazije...

 

Jedna česma u Mostaru, koje nema već više od 50 godina, a knalazi se na granici sjećanja samo starijoj raji, nalazila se na samom raskršću ulica Ričina (Mostarskog bataljona) i Bulevara, na rampi kod Gimnazije, na ćošku gdje je do ovog rata bila zgrada banke. Česma je porušena nakon izgradnje zgrade banke oko 1960. godine.

.

.

.

 

O tome svjedoče još samo rijetke slike i tekst Hilmije Šiširaka: »Mostar, Čaršija kakve više nema«.

.

.

 

»Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku skoljku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim "ćirom". Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata”. 
priredio: Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 09:52, 0 komentar(a), print, #