Voz spasa – 31. oktobar 1943.

 

(tekst i fotografije koje slijede, objavio je na svom facebook profilu 30. oktobra 2021. godine Ahmet Kurt, autor knjige Mahala Carina u Mostaru, koja se od ljeta 2021. nalazi u knjižarama u Mostaru)

31 oktobar, 78 godina od dolaska voza spasa u dolinu Neretve

Pogledajte spisak oko 150 dobrotvora koji su u svoje porodice primili djecu pobijenih roditelja.

O ovoj najhumanijoj akciji u historiji Mostara iz političkih razloga u socijalističkoj Jugoslaviji nije napisana niti jedna riječ, a historičari i političari koji su tražili da se četnički zločini u istočnoj Bosni prikažu istinito proganjani su i izopćeni iz društva. Ta šutnja omogućila je da se zločini ponove na istim prostorima u ratu 1992-95.

U rano jutro, 31. oktobra, prije dolaska treće ratne zime, sa Alipašinog Mosta krenuo je, u organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva Merhamet, put Hercegovine voz spasa za oko šest stotina djece iz jugoistočne Bosne, čije su očeve i mnoge majke tokom 1941, 1942. i 1943. godine, pobili četnici, a njihova sela opljačkali i spalili. Tokom oktobra Ulema medžlis i Merhamet grozničavo su radili da se bar najmlađi muhadžiri, neishranjeni i slabo obučeni, prije dolaska zime iz prenapučenog Sarajeva u kojem je bilo 50.000 izbjeglica smjeste u dolinu Neretve gdje je situacija, u jesen 1943. godine, poslije kapitulacije Italije, odlaska četnika i dolaska njemačkih snaga u Mostar, bila stabilnija i sigurnija za izbjeglice. U mjestima uz Neretvu održavani su skupovi na kojima su pravljeni spiskovi porodica koje su željele primiti mala izbjeglice. Posebno dubok utisak na prisutne je ostavljao govor sekretara Narodne uzdanice i upravnika logora za izbjeglice na Alipašinom Mostu, Sulejmana Mašovića.

Stanovnici mostarskih mahala, te Potoka i Blagaja su primili 672 djece, ratne siročadi ispred četničkog pogroma u istočnoj Bosni i jugoistočnoj Hercegovini. Taj broj zbrinute djece je iznosio 2,5% od svih stanovnika Mostara te godine. To ja kao kad bi današnji Mostar zbrinuo dvije hiljade siročadi! U Mostaru su još od jula 1941. godine počele pristizati izbjeglice ispred četnika iz gatačkog, nevesinjskog, stolačkog i trebinjskog kotara i u Mostaru je bilo smješteno preko 3.000 nesretnih ljudi.

(Na slici od 21. 2. 1944. slijeva vidimo djecu Alije Kurta, Džemila /otac Azre Kurt Selimotic/ i Saliha, te muhadžira iz istočne Bosne koji je došao u Mostar vozom spasa. Iza djece je Đula Dugalić koja je u Kurtovoj kući vodila računa o djeci. Vidljivo je da se djeca izbjeglice ni u čemu nisu razdvajala od vlastite djece.)

Uspio sam sakupiti samo 25-30% imena ljudi koji su u svoje porodice primili mala izbjeglice. U knjizi Mahala Carina u Mostaru spisak sadrži i djelomični spisak primljene djece koja su odrasla u porodicama ovih dobrotvora. Tri hiljade malenih muhadžira bilo je udomljeno u dolini Neretve – u Konjicu, Ostrošcu, Jablanici, Mostaru, Blagaju, Bijelom Polju, Počitelju, Čapljini, Čeljevu, Višićima, Vitini, Ljubuškom i Stocu.

1. Alikalfiić Mustafa

2. Babić Mustafa

3. Badžak Hasan

4. Bajgorić Mustafa

5. Bakija lbraginica

6. Balić Abdulah, (otac Emira)

7. Balić dr Ševkija

8. Balić Mustafa

9. Batlak Halil-aga

10. Batlak Salih

11. Bećević Salih

12. Begović Hakija

13. Blagajac Abdurahman

14. Blagajac Halil

15. Brkić Muhamed

16. Čelebić Ibrahim

17. Čerkić Mehmed

18. Čorda Halil

19. Čorda Šerif

20. Ćatić Dudija

21. Ćemalović Mehmed

22. Ćemalović Mujaga

23. Ćemalović Salih-aga

24. Ćisić Salih-aga

25. Ćišić Sulaga (2 djeca)

26. Ćupina Smajo

27. Ćurić Omer

28. Delalić Mehmed

29. Demirović Hasan

30. Demirović Muhamed

31. Deriškadić Arifa

32. Deronja Midhat

33. Derviškadić Mehmed

34. Dilberović Alaga

35. Drljević Husaga

36. Drljević Salih

37. Duranović Alaga

38. Džinović Suljaga

39. Džudža Smail efendija

40. Efica Salih-aga

41. Fazlibegović hadži Mustafa

42. Fazlibegović hadži Salih

43. Frko Mehmed

44. Galešić Salih

45. Gosto Nazif

46. Grćić hafiz Alija

47. Hadziomerović Mustajbeg

48. Hadžić Šemsa (dvoje djece)

49. Hadžiselimović Ibrahim

50. Hakalo Lutvo

51. Hamzić hadži Salih-aga

52. Hamzić Hasan efendija

53. Handać Muhamed (dvoje djece)

54. Hasanagić Sulejman

55. Hasandedić Hakija

56. Hodžić Mehmed

57. Hojlaš Ajna

58. Hojlaš Salih-aga

59. Hrvić Mustafa

60. Humo Alija

61. Humo Ibrahim

62. Jakubović Adem

63. Jelin Alija

64. Kahvo Muhamed-aga

65. Kajtaz Ragib

66. Kalajdžić Ahmed

67. Kazazić lbraginica

68. Kazazić Salih

69. Kojić Nazif efendija

70. Koluder Omer

71. Koluder Muhamed

72. Kosović Aziz

73. Kurt Alija efendija

74. Kusturica Halil

75. ldrizović Mahmut-aga

76. Lihović Husaga

77. Marić Ibraga

78. Mahić dr Hasan

79. Mehmedović Osman (dvoje djece)

80. Memić Hadže

81. Mešak Ćamil

82. Muftić Džemal

83. Mujić Aiša

84. Mujić Nerfid

85. Mujić Sidika

86. Muratović Šaćir

87. Muslibegović Alija

88. Muslibegović Muhamed

89. Novo Fevzaga

90. Novo Hajrudin

91. Oručević Ibrahim

92. Patak Fazlija

93. Pirija Adem i Ajnija, rođ. Zvonić

94. Puzić Alaga

95. Puzić Đulsa

96. Puzić Ibrahim

97. Puzić Mehmed

98. Puzić Osman

99. Rezagić Nazif

100. Riđanović Ahmed

101. Salković Ahmed

102. Seferović Duda

103. Sefić Omer

104. Skikić Avdaga

105. Šaćirović hadži Rasim

106. Šemić Mustafa

107. Šemić Salih

108. Šiširak Hasan

109. Šiširak Ibrahim

110. Šukalić Bisera

111. Taslaman Ragib

112. Tokmaković Muhamed

113. Trebović Ševko

114. Vila Alija

115. Vila Salih

116. Vučijaković Muhamed

117. Vukotić Salih

118. Zukanović Hamza

Džemat Bijelo Polje

1. Ćolaković Osman, Podgorani

2. Ćorić Nefa, Kuti Livač

3. Ćurić Abdulah, Lišani

4. Ćurić Ahmed, Lišani

5. Ćurić hadži Asimaga, Lišani

6. Ćurić Husein, Lišani

7. Demić Ahmed, Podgorani

8. Domazet Ahmed, Podgorani

9. Gološ Ahmed, Kuti Livač

10. Hodžić Derviš efendija, Lišani

11. Kuko Bećir, Prigrađani

12. Kuko Omer, Prigrađani

13. Ljevo Selim, Podgorani

14. Macić Husein, Prigrađani

15. Macić Merka, Prigrađani

16. Mehić Ibrahim, Prigrađani

17. Nezirović Mustafa, Lišani

18. Šabić Ibrahim, Potoci

19. Škoro Mustafa, Kuti Livač

20. Šunje Smail, Podgorani

21. Tipura Bećir, Podgorani

22. Tipura Hasan, Potoci

23. Tipura Ibrahim, Podgorani

24. Tipura Osman, Podgorani

25. Tipura Selim, Podgorani

26. Vejzović Salih, Lišani

Džemat Blagaj

1. Ćehajić Husein

2. Kajan Abdulah

3. Makeljić Sulejman

4. Mehić Ahmed

5. Novo Muhamed

6. Obad Mustafa

7. Velagić - Softić Mehmed

8. Velagić Muhamed-beg

9. Velagić Salih-beg

(Ahmet Kurt/facebook/20211031)

Iz recenzije knjige – Ibrahim Kajan

Evo šta je o ovom događaju napisao jedan od recenzenata knjige, književnik i pjesnik, dr Ibrahim Kajan: "U knjizi Mahala Carina u Mostaru je po prvi put cjelovito i metodološki jasno obrađena tragična istina o djeci koji su, nakon što su im poklani roditelji, ubijeni ili nestali u ratnoj klaonici istočne Hercegovine, Bosne i Sandžaka, brigom Merhameta, nakon trećeg vala četničkih pokolja - započeli svoje putovanje na put spasa u Hercegovinu, 31. 10. 1943. godine. Tri hiljade malenih muhadžira bilo je udomljeno u dolini Neretve – u Konjicu, Ostrošcu, Jablanici, Mostaru, Blagaju, Bijelom Polju, Počitelju, Čapljini, Čeljevu, Višićima, Vitini, Ljubuškom, Stocu… U Mostaru je više od šest stotina siročadi zbrinuto po bošnjačkim porodicama. U knjizi je i spisak osoba koje su primile u svoje porodice jedno, a neki i dvoje djece, čiji je original ili izgubljen ili nije nikad ni postojao. Također, autor knjige je posvetio pažnju likvidacijama i deportacijama mostarskih Srba, koje su istovremeno sprovođene od strane režima Nezavisne države Hrvatske. Hladni, naučni diskurs autora Ahmeta Kurta “prošaran” je citatima iskaza pribilježenim u susretima s bivšom preživjelom djecom, punih boli i trauma dovoljnih za cijeli svijet… Oni svjedoče poznatu misao da rat ne bi bio toliko okrutan, kad u njemu ne bi bilo djece."

(Ahmet Kurt)

Stare slike pričaju: Za sreću je potrebno malo

 

Fotografija je napravljena 1946. godine u ulici Mostarskog bataljona, neposredno prije stupanja na Titov most. U to vrijeme, i još dugo godina iza nastanka ove fotografije, ulica niz Korzo, i preko mosta bila je pokockana.

Momak na biciklu je Mate Bernardić. Obučen po posljednjoj modi, na biciklu, koje je bilo rijetkost tih godine odmah iza Drugog svjetskog rata. Sako, biciklističke, malo kraće pantalone, koje su se tako krojile onoga vakta, a i još dugo vremena iza toga. Jednostavno, praktično. Da lanac od bicikla ne bi zamastio, ili uhvatio normalno duge pantalone. Naravno, uz takve pantalone su išle čarape dokoljenice, i crne, dobro namazene i uglancane cipele. Gore sako, svjetlije boje u odnosu na pantalone. Frizura, češljanje preko glave, unazad.

Zbog nejasnoće slike, teško je razaznati šta Mate drži u lijevoj ruci, dok desnom upravlja biciklom. Po osmjehu na licu bi se moglo reći da je nešto slatko. Sladoled? Vrlo moguće. Slastičarne su bila lijevo od njega, prije samog stupanja na most, ali i desno, odmah iznad Bristola. Po olistalom drveću vrijeme je kasno proljeće ili ljeto. Stoga sladoled ne bi trebali isključiti.

A možda je i neka slatka kifla, ili kolač, kupljen u Zdravljaku, koji se nalazio naviše, na skretanju u Cernicu. Toga vremena su bile popularne slatke kifle sa grožđicama unutra.

Ostali detalji na slici. Uočljivi su telegrafski stubovi sa obe strane ulice, sa mnoštvom bijelih “čaša”, ustvari izolatora. Pošta je toga vremena bila u ulici Braće Fejića, u zgradi koja je i danas poznata kao “stara pošta”.

Na slici se nalaze dva automobila. Jedan je gore, lijevo od bicikliste, parkiran desno, u pravcu vožnje, a drugi desno od bicikliste, pred samim ulazom u Bristol. Automobili su najvjerovatnije predratni Fordovi.

Desno od našeg bicikliste, vozi još jedan biciklista, a lijevo, trotoarom ide pješak sa nekim kabastim teretom na leđima. Da li je to neki veliki kofer ili sepet? Gore lijevo, vidi se još jedan čovjek, da li je na biciklu, ili na motoru, i to je teško je razaznati. A desno od bicikliste, naviše, trotoarom u prolazu nekoliko pješaka.

Fotografiju je na facebook stranicu Cidom postavio Aid Čizmić, a preuzeo ju je od Berna. On je u prilogu napisao:

1946 godina. Nisu ovo ulice New Yorka nit San Franciska. Vjerolavli ili ne, ovo je Mostarsko Korzo. Na slici je Mate Bernadić sa biciklom, a ide preko Titovog mosta. Meni zanimljiv ovaj auto desno. Kao iz gangsterskih filmova. Foto preuzet i korigovan od Berna.

A od kometrara ispod slike izdvajamo:

Sjećam se granitne kocke. Senad.

Mate zagrnuo nogavice da ga lanac ne ufleka i ližući sladoled ide u nove pobjede. Odlična slika. Sedin.

Mission Passed. Slavko.

Čikago nekih davnih godina. Mislim na auto. Dunja.

Kocka ista kao i danas. Dva auta se vide. Tarik.

(spagos)

Halo, ko zove? 160 godina telefona

 

Telefon ovih dana puni 160 godina. Jedan mali pregled zanimljivih činjenica o ovom aparatu.

Vjerovatno je većini nas poznato od ranije: Kad bi nekog vakta uzeli slušalicu da telefoniramo, majka bi rekla: “Budi kratak(a), nemoj duljiti”, jer je račun za telefon stizao redovno, krajem mjeseca.

Danas je mobilni telefon naš stalni pratilac a flatrate je postao standard.

Ovdje nekoliko činjenica o nečemu što je danas podrazumljivo samo od sebe, a što je nekada bilo tako revolucionarno.

Fizičar Philip Reis je predstavio prvi uređaj za prenošenje zvuka putem električnih vodova i nazvao ga telefonom. To je obavljeno na predavanju u Fizikalnom društvu u Frankfurtu, 26. oktobra 1861. godine.

Nažalost, Johann Philipp Reis nije doživio procvat tehnologije koju je sam izmislio: umro je od tuberkuloze sa samo 40 godina, samo dvije godine prije nego što je i Alexander Graham Bell u Americi 1881. predstavio svoj patent "govornog telegrafa". Nakon toga se ovaj izum širio upravo vrtoglavom brzinom, širom čitave planete.

U to vrijeme veza sa drugim korisnikom se uspostavljala putem telefonske centrale, gdje su operaterke, najčešće žene, jer se smatralo da su smirenije od muškaraco, priključni kabal u centrali prebacivale sa broja na broj.

Međutim, tome je došao kraj 1889. godine kada je Almon Brown Strowger izmislio brojčanik na telefonu, i od tada je broj korisnika telefona mogao postati neograničen.

Naravno, u to vrijeme telefon je doživljavan kao čisti luksuz, a do prije dvadesetak godina postojanje mobilnog telefona, slanje i primanje SMS poruka bila je misaona imenica.

1956. godine položen je prvi transatlantski telefonski kabel u dužini 3.600 kilometara. Spajao je mjesta Oban u Škotskoj i Clarenville na Neufundlandu u Kanadi.

Krajem sedamdesetih godina, tastatura je postepeno zamijenila okretni brojčanik na telefonu.

U svim zemljama na svijet pošta je bila “nosilac civilnog telekomunikacijskog suvereniteta”. To je trajalo do kraja 1997. godine? Od tada su se počele razvijati samostalne telefonske mreže.

Prvi mobilni telefon je predstavljen 1973. godine, a trebalo je još dobrih deset godina da se prvi mobilni telefon iz serijske proizvodnje probije na tržište. Cijena je bila astronomska, cijelih 4.000 dolara.

1989. godine pojavljuje se mobitel Motorola džepnog izdanja, i od tada je sve krenulo vrtoglavo. 1996. godine predstavljen je prvi preklopni mobitel, sa vibriranjem, kalendarom, satom, kalendarom i sličnim pomagalima. Nakon toga dolazi vrijeme Nokia mobitela, sa svim i svačim, od kamere do slušanja muzike.

Teško je zamisliti da to nije bilo tako davno, ali tek 2007. godine predstavljen je prvi smartfon, pametni telefon, naš današnji svakodnevni pratilac, koje posjeduju svi, od 7 do 77 godina.

Sve ostalo je novija historija.

Od zanimljivijih stvari u vezi telefona vrijedi zabilježiti da je poznati svjetski umjetnik Salvador Dali 1936. godine napravio jednu umjetničku instalaciju u kojoj je telefonsku slušalicu zamjenio jastogom.

Telefon imao i glavnu ulogu u filmskoj komediji "Pilow Talk", #Šaputanja na jastuku” sa Rock Hudsonom i Doris Day, snimljen 1959. godine. U filmu strogi dizajner interijera i kompozitor, koji vodi život plejboja, dijeli telefonski priključak sa jednom djevojkom, iako se ne poznaju. Nakon mnogih iskušenja i nevolja, njih dvoje postaju par.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju: Gostiona Jagnje i okolni poslovni prostori

U knjizi “Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića o nekadašnjem kultnom objektu u Mostaru napisano je:

“Uz trasu stare željezničke pruge, na uglu križanja ulica Kolodvorska (prije Moše Pijade) i Mostarskog bataljona, izgrađena je odmah iza završetka Prvog svjetskog rata dvokatna stambeno-poslovna zgrada u čijem se prizemlju nalazio ugostiteljski objekt – bila je to kultna gostionica Kod jagnjeta, poznatija kao Jagnje. Na katovima su bili stanovi. Objekt zavidnih dimenzija odlikovao se elementima historicističke gradnje neobaroknih karakteristika. Ispočetka je gostionica bila vlasništvo Ivankovića, da bi ju kao i cijelu zgradu nacionalizirali nakon Drugoga svjetskog rata. pa se na drugom katu zgrade 1945. g. otvorila Narodna biblioteka i tu radila sve dok nije preselila u novoizgrađeni Dom kulture na Rondou. Međutim, Jagnje je istu funkciju zadržalo sve do 1992. g. Nakon zadnjeg rata cijela se zgrada urušila od granatiranja i tako stoji do današnjega dana.”

Na fotografiji koju je uradio poznati fotograf Anton Zimolo 1926. godine, a koja se nalazi u arhivi Muzeja Hercegovine u Mostaru, uvećanjem se mogu pročitati slijedeći nazivi:

-Ivanković, Gostiona kod Jagnjeta, pisano latinicom i ćirilicom na fasadi sa obe strane.

-Ploča sa nazivom:Ulica Miroslava Tyrsa, Češkog istoričara.

-Tourist Office- Putnik

-Dentist-Zubar: M.Smoljan

Podatke je uvećanjem pročitao Aid Čizmić

Jedna fotografija, a toliko podataka.

Prilozi:

-fotografija Jagnje, 1926. Anton Zimolo, JU Muzej Hercegovine Mostar

-fotografija, sa uvećanim detaljima

-gostiona Jagnje oko 1980. godine.

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Zaboravljena zanimanja – Čistač cipela

 

Ovaj posao je praktički kod nas izumro.

Čistač cipela je bio naziv za zanimanje u kome osoba čisti, glanca ili polira cipele, čizme ili neki slični komad obuće. Ono se najčešće obavljalo na improviziranim štandovima u ulici ili u prostorima uz samu ulicu, pri čemu su mušterije obično bili pripadnici srednje ili više klase, odnosno osobe koje su sebi mogle priuštiti luksuznu obuću kojom su nastojale pokazati svoj društveni status. Čistači cipela su, s druge strane, najčešće bili pripadnici niže klase.

(mo_history)

Čistači cipela su svoje štandove najčešće postavljali na trotoarima najfrekventnijih ulica u gradovima, ispred željezničkih i autobuskih stanica. U Mostaru je to bila ulica Mostarskog bataljona pa sve do Putnika na Musali.

Gledajuči slike u prilogu sjetih se jedne anegdote koju sam davno čuo, a koja se desila jednom poznaniku, prilikom jedne njegove posjete Sarajevu, polovinom prošlog stoljeća. Došao je u Sarajevo a da nije ni primjetio koliko su mu cipele bile blatnjave.

Na to mu je ukazala jedna žena, čistač cipela na Bašćaršiji, do koje je također stigao pješke sa željezničke stanice. Ispred nje je stalo sanduče, ustvari štand, za čišćenje, na koje je mušterija stajala jednom pa drugom nogom, dok mu je čistač čistio, mazao kremom i glancao cipelu. Nakon što bi jedna cipela bila gotova, stavljao bi drugom, a nakon završetka čišćenja plaćao je čistaču za njegov majstorluk. Obično je negdje na sandučetu bila postavljena tabla na kojoj je pisala cijena čišćenja cipela. Žena, čistačica je ponudila da mu očistiti cipele za pet banki, (50 dinara) iako je na tabli ispred nje stajalo da je čišćenja stoja (100 dinara). Vjerovatno je bilo malo mušterija, a puno čistača, velika konkurencija, na nekoliko metara jedan od drugog. Čoivjek je pristao. Čistačica mu je očistila jednu cipelu, pogledala ga i rekla, puno su ti prljave cipele, moraćeš mi dati stoju za čišćenje. On joj se usprotivio, govorieći da je pristao na čišćenje po cijeni od pet banki. Čistačica se nadala da on neće otići sa jednom čistom a drugom priljavom cipelom. Riječ po riječ i čovjek ode od nje. Na nekoliko korka, za svojim sandučetom, sjdio je drugi čistač. Čovjek ga upita: Koliko je čišćenje? na što čistač odgovori: Stoja!

A jedna? Pola od toga, reče čistač. Čovjek stavi onu prljavu cipelu na sanduče, ovaj mu je očisti, a čitavo vrijeme se čulo glasno roncanje one prve čistačice. Nakon završenog posla čovjek plati čistaču pet banki i udalji se.

Bilo je ovako, ako nije bilo drugačije. Ali je barem zgodno ispričano.

I gornja priča, kao i slike u prilogu, podsjetiše me na ovu priču, koju sam čuo prije dobrih šezdesetak godina.

(spagos)

Prije 120 godina – U buretu na vodopade

 

Annie Edson Taylor je odlučila da uradi nešto, što niko prije nje nije uradio: da pređe Nijagarine vodopade u jednom buretu. Bivša učiteljica je preuzela ovaj rizik kako bi se finansijski osigurala nakon odlaska u penziju i izbjegla smještaj u sirotinjskoj kući.

Njeno bure je proizvoden po narudžbi, pod nazivom “Qeen of the Mist”, u prevodu “Kraljica magle”, čime je aludirala na uvijek maglovite vodopade. Bure je iznutra bilo postavljeno jednim madracem i prošlo je probnu vožnju sa jednom mačkom. Misija Tejlor je bila odlagana više puta, i konačno, za to je došlo vrijeme na njen 63. rođendan. Sve se desilo 24. oktobra 1901. godine

Popela se sa buretom na jedno manje ostrvo iznad vodopada, i po ulasku u brzu vodu, odmah je bila ponesena strujom vode i pala 53 metra u dubinu. Sve u svemu, i gore, i dolje, putovanje nije trajalo duže od 20 minuta. Taylor je izgubila svijet i fasovala jednu ranu na potiljku, a inače je neozlijeđen stigla na drugu stranu vode. Prilikom izlaska iz bačve, novinarima je izjavila kako bi radije stala ispred topovske cijevi da je rastrga, nego da ponovi ovaj pokušaj.

Njena slava inače nije trajala dugo. Nakon jedne turneje po istoku SAD, njen menadžer se negdje usput, zajedno sa buretom, ispario u vidu magle.

Na slikama: Nekoliko trenutaka prije akcije, Niagara vodopadi 1901., isječak iz novina 25. okrobra 1901- i Annie sa bačvom nakon izvedene akrobatske avanture.

(welt)

(spagos)

Mostarom, šetnja kroz historiju

 

Lijevo od stepenica koje iz Titove ulice vode u Brankovac nalazi se mezarište Šehitluci, a desno na slici vidimo dvostruko turbe Mehmed-age Krehe iz 1760. godine koje je poslije završetka rata 1992-1995. montirano ovdje, u avliji džamije Nesuh-age Vučijakovića.

Na crno-bijeloj slici iz 1905. godine vidimo da je turbe bilo podignuto kod džamije Ćose Jahje hodžine na Musali.

Na slici iza ove džamije vidimo Muzičku školu i hotel Neretvu. Po predanjima je Mehmed-aga Kreho porijeklom iz Travnika, a imao je velike posjede u Krehin Gracu u zapadnoj Hercegovini po kome je ovo mjesto i dobilo ime.

Na mjestu turbeta, koje je demontirano i složeno uz džamiju, i harema izgrađena je 1938. godine reprezentativna zgrada iz sredstava vakufa Hasan-bega Lakišića. Objekat je projektovao Miroslav Loose, a središnji prostor je jednospratna zgrada s kupolom koja je kopija one na zgradi Gradskoga kupatila, a obje su inspirisane starim hamamom koji se nalazio na Mejdanu, u blizini Sinan-pašine džamije. Uz glavni objekat Losse je projektovao ugaone trgovine (na mjestu gdje se na crno-bijeloj slici nalazi zid) s referencama na čist i orijentalni vokabular. Tadašnji gradonačelnik Husaga Ćišić insistirao je na reprezentativnosti objekta i odluka o pokrivanju vakufske zgrade na Musali kupolom bila je rezultat njegove inicijative.

Gosp. Ajša Šehić Nametak je napravila snimak turbeta, hvala joj.

(Ahmet Kurt/facebook/20211023)

Nezavršene priče...

 

(u znak sjećanja na raju koja su već otišla...)

Dešava se češće u zadnje vrijeme.

"Kaže mi: „Javlja se samo automatska sekretarica, „nije dostupan”, ali broj mu je isti, ista adresa”. Drugi mi kaže. „Slabo se sad viđamo, nisam ni njega vidio godinama”. Treći, da je bio ovdje, sreo ga nekoliko puta, malo se žalio na kuk, ništa posebno. „Vidio sam mu prošle godine grob” – kaže mi četvrti. Zovem jednog koji je poznavao mnogo svijeta, istih smo godina, kretali se u istim krugovima, pitam ga zna li što se s njim desilo, ali on ne može da ga se sjeti, pita kako je izgledao, šta je radio, čime se bavio. Ja ga opisujem, radio je tu i tu, to i to, malo zapinjem, slike su izblijedile, sjećanja maglovita, a onda kažem „bio mi je u davna vremena dobar prijatelj”, ne mogu reći ništa bolje, znam da to nema više nikakvog značaja, ali meni samo to važno, jedino još to u meni."

Dešava se češće u zadnje vrijeme. Nekoga dugo vremena ne sretneš, jednostavno, izgubi se svaki kontakt. Neko tako i preseli, dobiješ vijest, a onda se čovjek hrve sam sa sobom, kad je bio zadnji kontakt, mail, telefon, viber, whatsapp, messinger, facebook... Ili, kada se popila zadnja kafa. Ko je koga zadnji zovnuo.

Čovjek se tada sjeti i nekih zajedniččkih tema, nedovršenih razgovora, koji se eto nikada neće ni završiti...

(spagos)

Stare slike pričaju: Hadži-Kurtova džamija - Tabačica...

Stara mostarska tabhana sagrađena je polovicom XVI stoljeća i bila je locirana kod ušća Radobolje u Neretvu. U prostor današnje tabhane, Gornje ili velike tabhane, tabaci su se preselili prije 1664. godine.
Tabački esnaf, zbog specfičnoga mirisa kože, bio je jedini u čaršiji koji je imao svoju džamiju. Tabačica (Hadži Kurtova) džamija je sagrađena u 16. stoljeću na jednome kraku Radobolje zasvođenom s dva kamena svoda, pa je zato poznata i kao "džamija u kojoj se imam nalazi na suhu, a džemat u vodi". Uz džamiju se nalazi Čejvan-begov hamam, a isti vakif je sagradio i Krivu ćupriju na Radobolji.

Ova džamija u Priječkoj čaršiji je izgrađena na prelazu iz XVI u XVII vijek, a vakif je Hadži-Kurt o kojem se slabo zna, jer je kroz vjekove izgubljena njegova vakufnama. Priča kaže da su u izgradnji džamije učestvovali i mostarski tabaci, pa su jednom prilikom, nakon što su neke grede otpilane kraće nego što je trebalo, uzeli razvlačiti te grede kao da je koža. Pa tako nastade izreka "Razvukli k'o tabaci gredu". I svoje drugo ime je dobila po tabacima, jer je džamija napravljena ispred Tabhane, a u nju su najviše dolazili pripadnici tabačkog esnafa i u toj džamiji je njima počinjao i završavao radni dan. Nekad su uz džamiju bile i kovačke radnje i mlinice. Vjerovatno je mjesto njene izgradnje, centartrgovačko-zanatske čaršije, razlog zašto nema svoj harem. Prilikom revitalizacije Starog grada 1950-ih, obnovljena je i Tabačica džamija i stavljena pod zaštitu države a u novije vrijeme, kao dio kompleksa Starog grada, nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. Tabačica je i sada okružena trgovcima i zanatlijama i mušterijama i nekim novim putnicima-namjernicima, koji se sada zovu turisti...

prilozi:

-fotografija Priječka čaršija i Tabačica, Grzlo Czeh

-fotografije, Tabačica, 1900., cidom

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sabur i sevap

 

(priča pod naslovom "Sabur i dva sevapa" objavljena je na facebook stranici "Hadžibeg" dana 14. oktobra 2021. godine)

Sabur i dva sevapa

Gore kod višegradske kapije u Čebedžijama bila kućica, obaraština, samo jedna soba, i u njoj živio Ejub sa ženom i šćeri Salihom. Izrasla Saliha u plaho finu curu pa se u nju zagledao Mahir, mesara Ragiba sin. Mesari su u nas vazda bili iza doktora i inžinjera po ugledu, a po bogatstvu da ti i ne govorim. Još ako su bili vješti u rezanju mesa i znali sa mušterijama, ni ministri him nisu bili ravni.

Helem, Mahir obilazio Salihu sve češće dok nije jedne noći došao po nju i odveo je svojoj kući, a da roditelje nije ni pitao, a nije ih pitao jer je znao da oni nisu za to. Dovede je pred njih, mati mu se naljutila, zemlju grize, ali ne reče nijedne pogotovo što je babo bio mekši te ih fino primi i poželi sreću. Tako ti i bi. Volili se i sve imali osim... Evlada. Mahir se nije plaho sekiro, nek je njegova Lila, tako joj je tepao, pored njega, a evlada će biti ako bude suđeno. Mati mu se nije mogla pomiriti i kad je god mogla prigovorila je što joj sin dovede sirotu i još jalova, kako je znala često rijet. Prođoše tako i četiri godine kad Lila reče svom Maši da bi rada bila kakvo siroče da usvoje, od sevapa, a njima da želja mine za djetetom. Doveli maksumče od dva mjeseca iz doma i svi ga prihvatiše, jedino svekrva u početku rondala, ali ga i ona primi srcu. Poslovi išli dobro i dijete raslo u bonluku, biva bogatstvu i blagostanju, a nakon dva ljeta Mahir reče svojoj Lili da bi dobro bilo da Senad ima sestru, a Lila jedva dočeka te usvojiše i Senadu. Sada bi mogao komotno napisati da su živjeli dugo i sretno i završiti ovu istinitu priču iz naše mahale kao bajku, ali vratnička bajka ne bi bila bajka da Saliha nije zatrudnila i rodila sina.

Kada su bili najsretniji i prestali misliti i nadati se svom evladu stiže nagrada za sabur i dva velika sevapa.

Vratnik, Mušina kahva

(hadžibeg/facebook/20211014)

Sabur i sevap

U Riječniku karakteristične leksike u Bosanskom jeziku autora Alije isakovića, 1992. za riječi sabur i sevab postoje kratka objašnjenja:

sabur Selimović 1966, 264, strpljenje

sevab Softa 18 v., 66; Bašaskija oko 1792. 19: Anonim poč. 19 v. 332; Sirri 1839, 34; Čengić 1870, 90; Gašević 1893. 8; Krpo 1938. 173; Kadić 1976, 34, dobročinstvo, sevap

sevap Kapetanović 1887, 13; Selimović 1966, 19; Bašić 1980. 252, sevap

Malo šire objašnjenje može se naći na internetskim stranicama, gdje se za ove dvije riječi kaže:

"Sabur! Približan prijevod na bosanski jezik je strpljenje, ali to ni izbliza ne upotpunjuje značenje riječ sabur. Jezički, riječ sabur znači: strpljenje, izdržljivost, čvrstoću, ustrajnost, samosavladavanje, suzdržljivost, upornost. Terminološki, lijepa definicija koju je dao Ibn Kajjim, koji kaže: “Sabur je da savladaš dušu kada je uznemirena i ljuta, i da suzdržiš jezik da se drugima žali i jadikuje, i da spriječiš tijelo da čini ono što ne treba."

Sevap je pojam koji označava određeno dobročinstvo, učinjeno dobro djelo i slično. Sevap potiče od arapske reči täwāb, a Turci su je preuzeli kao – sevap.

Ovaj pojam je veoma prisutan u svakodnevnom govoru i komunikaciji, takođe sa istim značenjem i najčešće se upotrebljava među narodom u istom smislu. Često se sreće i glagol – osevapiti se.

Među narodom, još od najdavnijih vremena postoji vjerovanje da će mu se, ukoliko osoba učini dobro delo (pomogne nekome u vidu hrane, lijeka, novca), vratiti višestruko, u obliku blagostanja i dobrobiti. Najčešći primjeri upotrebe ovog termina su – “Sevap je pružiti koru hljeba gladnom”; “Sevap je dati prosjaku novac” i slično. Sva ova vjerovanja su prisutna i danas, na svim područjima gde se ovaj izraz koristi, a najviše u Turskoj.

Sevap predstavlja i pomoći nekome kome je stvarno pomoć potrebna, onome koji je slabiji, koji je u nevolji, a da suprotnoj strani to ne predstavlja problem. Javlja se i izreka u narodu: “Ili sam za inat, ili sam za sevap”, što dovoljno objašnjava “težinu” ovog pojma.

Sevap u suštini ima značenje ljudske dobrote i obilježen je specijalnim gestovima u vidu dobrih djela. Označava svako dobro djelo, a naročito ako je učinjen nemoćnoj i siromašnoj osobi, čovjeku u nevolji.

(spagos)

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 17. oktobra 2021. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Saloni u gradskom kupatilu, “Pemzija”, Ostvaren plan

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1979. godine: Saloni u gradskom kupatilu, Pemzije i Ostvaren plan.

Saloni u gradskom kupatilu

Ovih dana, završeno je uređenje i adaptiranje gradskog kupatila, koje je preduzeto u sklopu proslave 25. godišnjice postojanja Radne organizacije “Vodovod”.

Radovi su koštali 7,15 miliona dijara.

Prvi put, građanima stoje na raspolaganju finske saune, kade sa podvodnom terapijom, zatim savremeni pedikerski, frizerski i kozmetički saloni. Na usluzi stoji i zimski bazen sa ugrađenim novim filterima.

Ovim novinama, posebno su se obradovale Mostarke, pa zato i ne čudi što su kozmetičarski i frizerski saloni uvijek puni.

Valja napomenuti da u ovim salonima radi osoblje, specijalno obučeno u modnim salonima širom zemlje. (23.1.1979. godine)

“Pemzije”

Ante Vican, glumac mostarskog Narodnog pozorišta, završio je snimanje TV monodrame “Pemzije”, autora Joze Laušića, koja će biti emitovana početkom jula.

“U ovoj monodrami, igram čovjeka iz Dalmatinske zagore, koji dolazi u svoju mjesnu zajednicu i traži “pemziju” za svog konja. On hoće, u znak zahvalnosti, da se konju podigne spomenik, jer su on i konj u ratu bili nerazdvojni”, kaže Vican. (2.5.1979. godine)

Ostvaren plan

Oko 750 zaposlenih preduzeća “Hercegovina-putevi” iz Mostara ostvarili su u prošloj godini rekordnu realizaciju u iznosu od 140 miliona dinara.

Ostvaren je čist dohodak u iznod od 58,8 miliona dinara, a u odnosu na planirani je veći za 19 posto.

Ostatak dohotka ostvaren je u iznosu od 9,5 miliona dinara, što predstavlja 33 posto više od planiranog.

“Kada se ovi podaci uporede s onim iz 1978. godine, jasno se vidi poboljšanje našeg poslovanja. Do ovih uspješnih rezultata došli smo većim angažovanjem svih zaposlenih”, kaže inž. Nerkez Mačkić, direktor RO Hercegovina-putevi”. (6.5.1979. godine)

(NovaSloboda.ba)

Kad dođu neke godine – Šipak sa balkona

 

Ovih dana na facebooku se pojavi fotografija sa komentarom, koja sa sobom nosi jednu istinitu životnu poruku, u kojoj se mogu naći svi, kojima broj godina počinje sa 7,8 ili više....

Fotografiju je napravio, postavio i uz nju napisao komentar Mostarac Fazil Miljević, sa privremenom, da ne napišem doživotnom, adresom u Danskoj:

“Danas 12.10.2021.sa balkona uslikah Šipak u nadi da ću ga slikat i iduće godine... stari se. Lijep dan vam želim.”

Fazilu želimo da nam još puno puta sa balkona uslika ovaj isti šipak, ali i da i mi, svi zajedno, pogledamo te fotografije.

(spagos)

Stare fotografije pričaju: Fabrika duhana 1890. godine

 

"Na južnom kraju grada leži Duhanska tvornica, vlasništvo Zemaljskog erara. U velikim je omjerima zasnovana, te se može uzornom označiti. Podignuta je 1880. i stoji od 1885. u parnom pogonu. Ploština tvornice iznosi 10200 metara kvadratnih; zaposlila je 1888. 318 radnika od toga 99 muških i 219 ženskih. Prvi su sviju vjera, potonji isključivo kršćanke. Radne prostorije su vrlo svijetle i čisto se drže, i lijepi oblici djevojaka, koje sve imaju slikovite nošnje, sa fesom na glavi, pri radu sjede, pružaju neprispodiv pogled. Nekoje nose kovani novac pa i dukate i stare turske zlatnike na fesu i oko vrata. Svi radni stolovi okićeni su cvijećem, što daje po temelju suprotan izgled radnim dvoranama naših tvorničkih radnica, da čovjek vjeruje, da je ovdje rad zabava. Pri tome izdržavaju djevojke svoje siromašne obitelji svojim, za orientalne prilike, znatnim plaćama. Nema spretnijih i marljivijih radnika i radnica nego li je ovaj mladi naraštaj, od kojih se pri redovitim prilikama toliko prima, koliko ih se javi. Lijepo je vidjeti, kako žurno zavijaju rukama tuljke cigareta. Posao leti pod njihovim prstima i za kratko vrijeme 1000 tuljaka je puno, a po tome se njihov rad mjeri.

1888. proizvela je tvornica 2773 metr. centi duhana za pušenje i ništa manje 6 127 000 cigareta. Od toga je 4000 metri. centi prispjelo za otpremu.

Tvornica je izrađivala samo hercegovački duhan, od kojih najbolje vrste uspjevaju kod Trebinja i u Kotaru Ljubuški. Koje je dimenzije sadnja duhana poprimila, vidi se iz toga, da je ukupna žetva hercegovačkih kotareva 1888. iznosila 31000 m.c. od čega je mostarski kotar dao 5000 q."

Iz knjige Carla Peeza "Mostar i njegova kultura" iz 1891 godine.

Prilozi:

-Radnici u Fabrici duhana Mostar, 1890. godine

-pregled uposlenih u Fabrici duhana Mostar krajem 1895.

-Mostar, kutija, pakovanje 50 cigareta

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Tragovi

 

"Rat nije bolest ... To je nepodnošljivo zlo jer ljudima dolazi preko ljudi"

"La guerre n'est pas une maladie... C'est un mal insupportable parce qu'il vient aux hommes par les hommes"
Au milieu des débris de la guerre de Bosnie-Herzégovine ?

...Voyage aux pays des Balkans BA

Stop 5: Mostar, Bosnia-Herzegovina

23/07/2021

leila_lexploratrice/Instagram

"Rat nije bolest ... To je nepodnošljivo zlo jer ljudima dolazi preko ljudi"

Usred ratnih ruševina u Bosni i Hercegovini?

.... Putujte u zemlje Balkana

Mostar, Bosna i Hercegovina

(leila_lexloratrice/instagram/20210723)

(spagos)

Stare slike pričaju: Na Šetalištu, uoči nove, 1983. godine

 

U listu Sloboda od 1. januara 1983. godine objavljena je slika djevojaka, koje idu mostarskim Šetalištem, od Rondoa do Gimnazije, koje je u to vrijeme bilo mostarsko Korzo.

Slika koja privlaći pažnju u svakom pogledu. Djevojke uređene, bezbrižne, obučene po tadašnjoj modi.

Sliku je na facebook stranicu cidom postavio Branko Vučina, i pri tome naznačio dvije djevojke sa slike. Prije bilo kakvog komentara ispod slike, na prvi pogled mi se učinilo da se radi o razdraganim manekenkama modne kuće “Zlatka Vukobvić” iz Mostara.

Komantari ispod slike:

Indira Sijerčić Elezović: Evo napokon se nađe ova slika.

Tajma Balta, Zvijezdana Nikoliccini, Zifa i ja (Indira), ova sa šeširom, vraćale se iz Medicinske škole, zaustavi nas fotograf i upita bili mogao da nas uslika.

Sutradan izađe slika u Slobodi.

Hvala Branko, Dario Terzic odavno traži tu sliku

Mi iz skole pošle u Ede Bajrama, ne smijem se zakleti, ali mozda smo i pobjegle.

Vide se i Karmela i Fatima, pola razreda.

Malom analizom slike i datuma njenog nastanka, kao i pregledom komentara ispod slike, došli smo do interesantnih detalja:

Slika je u Slobodi objavljena 1. januara 1983. godine, što je bilo je u subotu, a najvjerovatnije je to ipak bilo u ponedeljak 3. januara, jer je Sloboda izlazila ponedeljkom. Ako je slika uslikana dan prije, kako to kaže Indira u svom kometaru, onda je to bilo u petak 31. decembra 1982. godine. Uoči dočeka nove 1983. godine.

Po običaju, taj 31. decembar se onoga vremena radio skraćeno do podne, kako u preuzećima, ustanovama, tako i u školama, jer nas je sve hvatala psihoza novogodišnjeg dočeka.

I naravno, kuda bi učenice, a pogotovo maturantkinje, kako to piše u komentarima, nego iz škole, u ovom slučaju se radi o Medicinskoj školi u Mostaru, nego negdje u kafić, na Šetalištu, tadašnjem Korzu.

Slika kao izmišljena, kao da je ovog trenutka izišla ispod kista negog svjetskog slikara.

Oslikava pravo zimsko, prednovogodišnje vrijeme. Prije toga je padala kiša, a čini se da je pred samo slikanje upravo prestala padati. Mokar asvalt, zimska garderoba na djevojkama, Na granama platana još mnogo neopalog lišća, a već opalo lišće kiša je zalijepila za asvalt.

Za kraj samo jedan od komentara ispod slike: Divna slika, divna vremena.

(spagos)

Evropski gradovi – Nekad i sad, Capri 1893 – 2018.

 

1893.

2018.

(prevedeno sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Capry, Italija 1893 – 2018.

Ostrvo Capry je odmaralište još od vremena Rimskog carstva, kada je Augustus ovdje izgradio svoje lično odmaralište prepuno vila, hramova i ekstravagantnih vrtova.

Slavni vodeni putevi i istorijske atrakcije pretvorili su Capry u turistički hot spot, čiji vrhunac je tokom ljeta kada se ovdje svakodnevno nađe i do 15 hiljada turista.

Za ilustraciju, još nekoliko slika sa ostrva Capri iz današnjeg vremena.

(spagos)

Crno bijelo u koloru – Monocikl, 1932.

Kako je svijet od nekada izgledao u boji

Crno-bijele fotografije često sadrže izvjesnu distancu od realnosti, pošto kroz vrijeme ne prenose informacije o boji. Nove tehnike rekonstrukcije boja to mijenjaju - autori ilustrovane knjige "Zeitreise" Wolfgang Wild i Jordan Lloyd daju historijskim zapisima potpuno novo lice.

1932: Pronalazač testira svoj monocikl

Monowheel, monocikl, vozilo sa jednim točkom, prvi put je patentirano 1869. godine, a koncept je obećavao jasnu prednost u odnosu na vozila na dva točka: imao je manju težinu, bio je manji i stoga je imao manji otpor, što je teoretski značilo veću efikasnost.

Manja grupa pronalazača je stoga se nastavila posvećivati više pažnje ovom principu, bez obzira na itekako nezanemarive probleme: monocikl je u isto vrijeme bilo manje stabilan i nije bilo lako upravljati njima, a pogled vozača je takođe bio strogo ograničen.

La historia del Monociclo  

dvosjed

Kada je John Archibald Purves 1930. godine patentirao »Dynasphere« prikazan na slici, imao je već 60 godina. Purves, koji je došao iz Tauntona u Somersetu u Engleskoj, bio je inspirisan crtežom Leonarda da Vincija i tvrdio je da je izumio "vozilo budućnosti, velikih brzina".

Kako nastao, tako i brzo zaboravljeni izum. Mnogi će danas reći: "Nikad čuo”.

(geo)

(spagos)