21.01.2015.
Na granici sjećanja: Kod Šarića džamije
Sljedeće dvije fotografije ne da su snimljene samo istog dana, nego čak možda
u razmaku od par minuta, nekih davnih 1900.ih godina na Glavnoj ulici ispred
Šarića džamije.
Ne može se odgonetnuti koja je snimljena prva, a koja druga. Na prvoj fotografiji je mnogo manje osoba nego na drugoj, a na obe se lijepo vidi vitka munara Šarića džamije, koja se vinula pod nebo. Na lijevo od nje, u padajućem poretku su poredana dva ponosita bora, a sve uokviruje zelenilo dva drveta, možda hrastovi ili košćele. Ulazna kapija je na prvoj slici poluotvorena i fotografija je uhvatila čovjeka koji upravo ulazi u dvorište džamije. Džamiju je podigao Hadži Ibrahim-aga Šarić još daleke 1623. godine. U podnožju ulaznih stepenica se nalazi hrpa kamenja, ko zna iz kog razloga tu donesena – il’ se nešto rušilo, il’ će se nešto graditi.
Glavna ulica, koja je, inače, tek 1879. godine probijena između džamije i harema s desne strane gdje se nalazi turbe Šejh Juje, baš tu pravi krivinu pružajući se k jugu. Uočavamo i tri stupa električne rasvjete i zaključujemo da je fotografija nastala iza 1912. godine, kad je razvedena električna struja po Mostaru. U kadru je i djevojčica u muslimanskoj nošnji, koja je došla po vodu na česmu koje danas više nema, te bosonog dječak, koji odlazi polako uz uspon. S desne strane slike je čovjek, koji poprijeko sjedi na drvenoj stolici s naslonom (vjerovatno ispred neke kafane). On i djevojčica na česmi su jedini nepomični povezujući objekti (osim džamije i borova) s drugom slikom. Ljeto je, kasno poslijepodne, i čovjeka je uhvatilo ljetno mrtvilo, a ipak pomno prati ko prolazi, kamo ide, a djevojčica čeka da joj se ibrik napuni vodom.
Na drugoj slici je pristiglo nekoliko novih lica, a ujedno uočavamo da čovjek koji sjedi ima cigaretu u ustima. Starija žena sa štapom u desnoj ruci odmiče prema jugu, a dvojica muškaraca u kaftanima kreću prema džamiji iz pravca Luke. S juga pristižu dvije muške osobe s obaveznim kišobranima u ruci (zlu ne trebalo), i ko zna odakle su se zaputili u čaršiju, možda iz Nevesinja ili Stoca, inače ne bi ponijeli kišobrane sa sobom. Lako je moguće i da je druga fotografija snimljena prva, jer u daljini prve slike vidimo istu onu ženu sa štapom kako odmiče za zavoj. Kako vidimo put je nasut i dobro utaban, makadam, dok je pločnik kojim bi se trebali kretati pješaci neuređen, pun krupnog kamenja. Zbog toga, a i zbog rijetkog saobraćaja, i pješaci, i marva, i kočije su išle boljim dijelom puta – sredinom.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
Ne može se odgonetnuti koja je snimljena prva, a koja druga. Na prvoj fotografiji je mnogo manje osoba nego na drugoj, a na obe se lijepo vidi vitka munara Šarića džamije, koja se vinula pod nebo. Na lijevo od nje, u padajućem poretku su poredana dva ponosita bora, a sve uokviruje zelenilo dva drveta, možda hrastovi ili košćele. Ulazna kapija je na prvoj slici poluotvorena i fotografija je uhvatila čovjeka koji upravo ulazi u dvorište džamije. Džamiju je podigao Hadži Ibrahim-aga Šarić još daleke 1623. godine. U podnožju ulaznih stepenica se nalazi hrpa kamenja, ko zna iz kog razloga tu donesena – il’ se nešto rušilo, il’ će se nešto graditi.
Glavna ulica, koja je, inače, tek 1879. godine probijena između džamije i harema s desne strane gdje se nalazi turbe Šejh Juje, baš tu pravi krivinu pružajući se k jugu. Uočavamo i tri stupa električne rasvjete i zaključujemo da je fotografija nastala iza 1912. godine, kad je razvedena električna struja po Mostaru. U kadru je i djevojčica u muslimanskoj nošnji, koja je došla po vodu na česmu koje danas više nema, te bosonog dječak, koji odlazi polako uz uspon. S desne strane slike je čovjek, koji poprijeko sjedi na drvenoj stolici s naslonom (vjerovatno ispred neke kafane). On i djevojčica na česmi su jedini nepomični povezujući objekti (osim džamije i borova) s drugom slikom. Ljeto je, kasno poslijepodne, i čovjeka je uhvatilo ljetno mrtvilo, a ipak pomno prati ko prolazi, kamo ide, a djevojčica čeka da joj se ibrik napuni vodom.
Na drugoj slici je pristiglo nekoliko novih lica, a ujedno uočavamo da čovjek koji sjedi ima cigaretu u ustima. Starija žena sa štapom u desnoj ruci odmiče prema jugu, a dvojica muškaraca u kaftanima kreću prema džamiji iz pravca Luke. S juga pristižu dvije muške osobe s obaveznim kišobranima u ruci (zlu ne trebalo), i ko zna odakle su se zaputili u čaršiju, možda iz Nevesinja ili Stoca, inače ne bi ponijeli kišobrane sa sobom. Lako je moguće i da je druga fotografija snimljena prva, jer u daljini prve slike vidimo istu onu ženu sa štapom kako odmiče za zavoj. Kako vidimo put je nasut i dobro utaban, makadam, dok je pločnik kojim bi se trebali kretati pješaci neuređen, pun krupnog kamenja. Zbog toga, a i zbog rijetkog saobraćaja, i pješaci, i marva, i kočije su išle boljim dijelom puta – sredinom.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
19.01.2015.
Mostar - Još jedna "rekonstrukcija" u nedogled
Tekst autorica Dr. sc. Tatjane Mićević – Đurić i Sanje Zadro objavljen na
portalu Nova sloboda, dana 19. januara 2015.
godine)
„Rekonstrukcija” Mikačića kuće: Degradacija urbanog tkiva Mostara
Ponovo se u Mostaru događa nedopustivo devastiranje gradskog prostora, zahvaljujući indolentnom i neukom odnosu prema jednom od primjera ionako već previše uništenog i nagrđenog graditeljskog nasljeđa grada!
Riječ je o narušavanju, preciznije rečeno poništavanju izvornoga izgleda objekata od istorijskog značaja, deklarativno zaogrnuta pod krinku „rekonstrukcije”, kakva se provodi u slučaju Mikačića kuće na mostarskom Bulevaru. Terminološka odrednica rekonstrukcije, uprkos okvirima prilagodljivim konkretnim slučajevima i kontekstima, podrazumijeva jasnu poveznicu s odrednicama restauracije i očuvanja spomenika. S obzirom na stepen oštećenja objekta u ratnim razaranjima, koja su izvorni izgled narušila u radikalnoj mjeri, rekonstrukcija bi trebala označiti ponovnu izgradnju istovjetne tlocrtne dispozicije, spratnosti i oblikovnih značajki.
Iako se prilikom rekonstrukcije izvorne značajke zgrade u nekoj mjeri mogu mijenjati, čini se kako se od početka razmišljanja o rekonstrukciji kuće Mikačić nije razmišljalo o očuvanju izvornog izgleda, pa ni u najmanjoj mjeri, što ne iznenađuje s obzirom na nemali broj takvih slučajeva u našoj sredini gdje se termini poput „rekonstrukcije” koriste u znatno fleksibilnijim okvirima zbog želja i koristi njihovih investitora ili izvođača, a na štetu istorijskog i kulturnog značaja spomeničke baštine, koja biva izmijenjena do neprepoznatljivosti.
Radovi su započeli uklanjanjem ostataka izvorne građevine i betoniranjem temelja nove (izvođač je Građevinsko preduzeće Hering, a radove vodi Anka Leko) prema projektu čija je realizacija Gradu Mostaru bila odobrena 2009.godine, kojim se predviđa izvođenje zgrade stambeno-poslovne namjene, pri čemu bi prizemlje zauzimali poslovni prostori, a uz izvorna dva sprata namijenjena stambenoj funkciji, dogradio bi se i treći, koji bi osigurao kapacitete za stanove koji su se nalazili u uništenoj, izvorno staničnoj zgradi („Ćiro“) nedaleko kuće Mikačić, o čijem obnavljanju Grad Mostar, iz nepoznatih razloga, nema namjeru razmišljati uprkos interesima privatnih preduzetnika za ulaganja, što potvrđuje naprijed spomenuti odnos prema objektima kulturno-itorijskog nasljeđa u Mostaru.
Iz raznih razloga (nedostatak sredstava, inspekcijskih odluka, sudskih sporova…), nažalost nikad iz pravih pobuda budući da konzervatorsku struku u našoj sredini niko ne zastupa, niti je što pita, radovi na gradilištu se nastavljaju u novembru prošle godine, a dovršetak je planiran u periodu od pola godine nakon početka završne faze gradnje, dakle – u prvoj polovini 2015.godine, što znači kako Mostar nakon još uvijek u javnosti svježih sjećanja na devastaciju hotela Mostar ili pak neobjašnjenog i neobjašnjivog rušenja Vile Nardelli, jednoga od najznačajnijih gradskih primjera stambene arhitekture iz perioda između dva svjetska rata, ponovo ima eklatantan primjer uništavanja graditeljskog nasljeđa pod krinkom rekonstrukcije novogradnjom na izvornoj lokaciji Mikačića kuće.
Kako bismo pojasnili kakav i koliki gubitak predstavlja takav odnos prema ovom objektu spomeničke baštine grada, dajemo kratki osvrt na značaj očuvanja izvornog izgleda kuće Mikačić.
Zgrada u izvornom vlasništvu Adama Mikačića, uglednog mostarskog trgovca, preduzetnika i zastupnika osiguravajućega društva „Croatia“ iz Zagreba pripadala je tipološkoj grupi stambeno-najamnih višespratnica, koje su u bosansko-hercegovačkim gradovima, usljed uspostavljanja austrougarske uprave 1878.godine, uz realizacije isključivo stambene namjene, predstavljale kvantitativno najznačajniji segment graditeljskog zamaham koji je i u Mostaru obilježio vrijeme austrougarske uprave. Stambeno-najamna arhitektura, za razliku od druge grupe privatnih realizacija (jednospratnih stambenih vila u alejama oko Rondoa) u pogledu umjetničke vrijednosti, stilske i oblikovne osebujnosti nije obilježena posebnom ambicioznošću projektanata ni naručioca, s obzirom na to da joj je primarna bila funkcija udomljavanja predstavnika činovničkoga sloja koji je u Mostar, kao i ostale gradove u državi, pdošao s novom vlašću. Stoga je oblikovni jezik ovih objekata obilježen tipiziranošću i unificiranim rješenjima koja se u nekim slučajevima mogu vezati uz maksimalno pročišćen klasicizirajući vokabular, a u nekima, pak, uz gotovo astilske značajke. Gradnja takvih zgrada u Mostaru otpočela je prilično rano, uglavnom odmah po rješavanju osnovnih urbanističkih i infrastrukturnih problema početkom 1880.godina. Vrijednost ovih primjeraka arhitekture iz perioda austrougarske uprave je, bez obzira na oblikovnu tipiziranost, neupitna. U tom pogledu, primarni je faktzor njihov istorijski značaj, a od nemale je važnosti činjenica da su objekti privatne namjene, u svakom periodu arhitektonske istorije grada najznačajnija sastavnica urbanoga tkiva i najuvjerljivija ilustracija života svih slojeva stanovništva. S obzirom na to da je ovakav tip kombinovane arhitektonske funkcije u periodima mostarske istorije, koja su prethodila uspostaljanju austrougarskog protektorata, bio nepoznanica i u tom pogledu predstavljao jedan od najznačajnijih zapadnih importa, vrlo je ilustrativan segment kulturološkog zaokreta i ubrzanih promjena u načinu života koje su bosanskohercegovačke gradove u tom vremenu zadesile. Prostrana stambeno-najamna dvospratnica L-tlocrta u vlasništvu Adama Mikačića, sudeći prema sačuvanim dijelovima projektne dokumentacije i, nažalost, nepotpisanim i nedatiranim položajnim planovima, u prvo je vrijeme svog postojanja dijelom prostornih kapaciteta korištena za potrebe austrougarske vojske, pa se na temelju tih indicija, urpkos nepotpunoj projektnoj dokumentaciji, može zaključiti da je bila jedan od najranijih primjeraka ovog tipa arhitekture u gradu i da je moguće započeta prije 1880.godine. Nadalje, izuzev izvornog pistorijskog značaja u smislu ilustrovanja društvenih i istorijskih okolnosti vezanih uz vrijeme i kontekst iz kojih je proizašla, neupitna je i njena važnost u cjelovitoj slici grada tokom kasnijih perioda njegovog razvoja, kao i njeno mjesto u kolektivnoj memoriji generacija njegovih stanovnika.
Kuća Adama Mikačića 1969. godine
Pozivajući se na sve navedene elemente, koji bi u svakoj civilizovanoj sredini bili i više nego dovoljni za nastojanje na što je moguće većem stepenu očuvanja izvornih značaja arhitekture, pitamo sve nadležne i sve koji odlučuju u takvim pitanjima do kada će odnos prema graditeljskom nasljeđu biti takav? Kada će se shvatiti da trenutni privatni interesi ne mogu i ne smiju biti važniji od opštih i univerzalnih?
Ono što ostaje poslije nas, dokument je našeg vremena i ponašanja.
Jeste li zadovoljni onim što će ostati poslije vas i po čemu će se vrijeme vaše vladavine pamtiti?
Bezličnom novogradnjom na mjestu jedne od prvih najamnih višespratnica s prekrasnom ogradom od kovanog željeza, duboko sraslom s istorijskim gradskim tkivom i sastavnim dijelom kolektivne memorije Mostara? Teško…
Dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić i Sanja Zadro
„Rekonstrukcija” Mikačića kuće: Degradacija urbanog tkiva Mostara
Ponovo se u Mostaru događa nedopustivo devastiranje gradskog prostora, zahvaljujući indolentnom i neukom odnosu prema jednom od primjera ionako već previše uništenog i nagrđenog graditeljskog nasljeđa grada!
Riječ je o narušavanju, preciznije rečeno poništavanju izvornoga izgleda objekata od istorijskog značaja, deklarativno zaogrnuta pod krinku „rekonstrukcije”, kakva se provodi u slučaju Mikačića kuće na mostarskom Bulevaru. Terminološka odrednica rekonstrukcije, uprkos okvirima prilagodljivim konkretnim slučajevima i kontekstima, podrazumijeva jasnu poveznicu s odrednicama restauracije i očuvanja spomenika. S obzirom na stepen oštećenja objekta u ratnim razaranjima, koja su izvorni izgled narušila u radikalnoj mjeri, rekonstrukcija bi trebala označiti ponovnu izgradnju istovjetne tlocrtne dispozicije, spratnosti i oblikovnih značajki.
Iako se prilikom rekonstrukcije izvorne značajke zgrade u nekoj mjeri mogu mijenjati, čini se kako se od početka razmišljanja o rekonstrukciji kuće Mikačić nije razmišljalo o očuvanju izvornog izgleda, pa ni u najmanjoj mjeri, što ne iznenađuje s obzirom na nemali broj takvih slučajeva u našoj sredini gdje se termini poput „rekonstrukcije” koriste u znatno fleksibilnijim okvirima zbog želja i koristi njihovih investitora ili izvođača, a na štetu istorijskog i kulturnog značaja spomeničke baštine, koja biva izmijenjena do neprepoznatljivosti.
Radovi su započeli uklanjanjem ostataka izvorne građevine i betoniranjem temelja nove (izvođač je Građevinsko preduzeće Hering, a radove vodi Anka Leko) prema projektu čija je realizacija Gradu Mostaru bila odobrena 2009.godine, kojim se predviđa izvođenje zgrade stambeno-poslovne namjene, pri čemu bi prizemlje zauzimali poslovni prostori, a uz izvorna dva sprata namijenjena stambenoj funkciji, dogradio bi se i treći, koji bi osigurao kapacitete za stanove koji su se nalazili u uništenoj, izvorno staničnoj zgradi („Ćiro“) nedaleko kuće Mikačić, o čijem obnavljanju Grad Mostar, iz nepoznatih razloga, nema namjeru razmišljati uprkos interesima privatnih preduzetnika za ulaganja, što potvrđuje naprijed spomenuti odnos prema objektima kulturno-itorijskog nasljeđa u Mostaru.
Iz raznih razloga (nedostatak sredstava, inspekcijskih odluka, sudskih sporova…), nažalost nikad iz pravih pobuda budući da konzervatorsku struku u našoj sredini niko ne zastupa, niti je što pita, radovi na gradilištu se nastavljaju u novembru prošle godine, a dovršetak je planiran u periodu od pola godine nakon početka završne faze gradnje, dakle – u prvoj polovini 2015.godine, što znači kako Mostar nakon još uvijek u javnosti svježih sjećanja na devastaciju hotela Mostar ili pak neobjašnjenog i neobjašnjivog rušenja Vile Nardelli, jednoga od najznačajnijih gradskih primjera stambene arhitekture iz perioda između dva svjetska rata, ponovo ima eklatantan primjer uništavanja graditeljskog nasljeđa pod krinkom rekonstrukcije novogradnjom na izvornoj lokaciji Mikačića kuće.
Kako bismo pojasnili kakav i koliki gubitak predstavlja takav odnos prema ovom objektu spomeničke baštine grada, dajemo kratki osvrt na značaj očuvanja izvornog izgleda kuće Mikačić.
Zgrada u izvornom vlasništvu Adama Mikačića, uglednog mostarskog trgovca, preduzetnika i zastupnika osiguravajućega društva „Croatia“ iz Zagreba pripadala je tipološkoj grupi stambeno-najamnih višespratnica, koje su u bosansko-hercegovačkim gradovima, usljed uspostavljanja austrougarske uprave 1878.godine, uz realizacije isključivo stambene namjene, predstavljale kvantitativno najznačajniji segment graditeljskog zamaham koji je i u Mostaru obilježio vrijeme austrougarske uprave. Stambeno-najamna arhitektura, za razliku od druge grupe privatnih realizacija (jednospratnih stambenih vila u alejama oko Rondoa) u pogledu umjetničke vrijednosti, stilske i oblikovne osebujnosti nije obilježena posebnom ambicioznošću projektanata ni naručioca, s obzirom na to da joj je primarna bila funkcija udomljavanja predstavnika činovničkoga sloja koji je u Mostar, kao i ostale gradove u državi, pdošao s novom vlašću. Stoga je oblikovni jezik ovih objekata obilježen tipiziranošću i unificiranim rješenjima koja se u nekim slučajevima mogu vezati uz maksimalno pročišćen klasicizirajući vokabular, a u nekima, pak, uz gotovo astilske značajke. Gradnja takvih zgrada u Mostaru otpočela je prilično rano, uglavnom odmah po rješavanju osnovnih urbanističkih i infrastrukturnih problema početkom 1880.godina. Vrijednost ovih primjeraka arhitekture iz perioda austrougarske uprave je, bez obzira na oblikovnu tipiziranost, neupitna. U tom pogledu, primarni je faktzor njihov istorijski značaj, a od nemale je važnosti činjenica da su objekti privatne namjene, u svakom periodu arhitektonske istorije grada najznačajnija sastavnica urbanoga tkiva i najuvjerljivija ilustracija života svih slojeva stanovništva. S obzirom na to da je ovakav tip kombinovane arhitektonske funkcije u periodima mostarske istorije, koja su prethodila uspostaljanju austrougarskog protektorata, bio nepoznanica i u tom pogledu predstavljao jedan od najznačajnijih zapadnih importa, vrlo je ilustrativan segment kulturološkog zaokreta i ubrzanih promjena u načinu života koje su bosanskohercegovačke gradove u tom vremenu zadesile. Prostrana stambeno-najamna dvospratnica L-tlocrta u vlasništvu Adama Mikačića, sudeći prema sačuvanim dijelovima projektne dokumentacije i, nažalost, nepotpisanim i nedatiranim položajnim planovima, u prvo je vrijeme svog postojanja dijelom prostornih kapaciteta korištena za potrebe austrougarske vojske, pa se na temelju tih indicija, urpkos nepotpunoj projektnoj dokumentaciji, može zaključiti da je bila jedan od najranijih primjeraka ovog tipa arhitekture u gradu i da je moguće započeta prije 1880.godine. Nadalje, izuzev izvornog pistorijskog značaja u smislu ilustrovanja društvenih i istorijskih okolnosti vezanih uz vrijeme i kontekst iz kojih je proizašla, neupitna je i njena važnost u cjelovitoj slici grada tokom kasnijih perioda njegovog razvoja, kao i njeno mjesto u kolektivnoj memoriji generacija njegovih stanovnika.
Kuća Adama Mikačića 1969. godine
Pozivajući se na sve navedene elemente, koji bi u svakoj civilizovanoj sredini bili i više nego dovoljni za nastojanje na što je moguće većem stepenu očuvanja izvornih značaja arhitekture, pitamo sve nadležne i sve koji odlučuju u takvim pitanjima do kada će odnos prema graditeljskom nasljeđu biti takav? Kada će se shvatiti da trenutni privatni interesi ne mogu i ne smiju biti važniji od opštih i univerzalnih?
Ono što ostaje poslije nas, dokument je našeg vremena i ponašanja.
Jeste li zadovoljni onim što će ostati poslije vas i po čemu će se vrijeme vaše vladavine pamtiti?
Bezličnom novogradnjom na mjestu jedne od prvih najamnih višespratnica s prekrasnom ogradom od kovanog željeza, duboko sraslom s istorijskim gradskim tkivom i sastavnim dijelom kolektivne memorije Mostara? Teško…
Dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić i Sanja Zadro
15.01.2015.
Fotografija Konjica prije 1883. godine
prije 1883. godine
(MojKonjic)
Najstarija pronađena
fotografija grada Konjica nastala je prije 1883. godine. Na njoj nema kasarne na
Musali, koju je austrougarska vlast gradila od 1883. do kraja 1884., nema
pravoslavne crkve koja je napravljena 1886. piše novinska agencija
Patria.
Autor fotografije je Franc
Laforets, poznati fotograf iz tog vremena.
Vlasnik orginal fotografije je
Konjičanin Zvonko Zebić, kolekcionar, koji živi u Njemačkoj preko 40 godina i na
susretima kolekcionara Evrope kupuje stare fotografije
Konjica.
Franc Laforest je napravio i
prve fotografije Livna i Mostara oko
1870.godine.
(MojKonjic)
14.01.2015.
Na granici sjećanja: U razredima gimnazije u Mostaru, 1907. godine
%2B1907.jpg)
%2B1907.jpg)
Sliku zgrade mostarske gimnazije, sagrađenu 1898. godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj puta, počevši od one najstarije slike, samo s desnim krilom, pa dograđenu, onda iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove kojima je svjedočila. Međutim, zahvaljujući slikama iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti unutar zgrade i vidjeti kako su izgledale učionice. Autor fotografija je František Topič.
Prva slika interijera jedne učionice nam mnogo toga priča. Profesor u odijelu sjedi na drvenoj stolici, klupe su one starinske iz austrougarskog perioda, povezane kao klupe u crkvi, s nagnutom površinom gornje ploče stola. Učenici su svi u odijelima, a poneki nose fesove na glavama. Osvjetljenje u učionici je na petrolej, a grijanje je na peć na drva i ugalj. Dodajmo ovome i prevod opisa s poleđine slike koja se čuva u Zemaljskom muzeju BiH: „Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru – Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika, držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U pozadini: vješalica za kapute, peć , mapa i slika iz istorije“.
Druga slika iz iste godine je snimljena u zoološkom kabinetu. Profesor učenicima pokazuje nešto vezano uz životinjski svijet. Kabinet je prilično opremljen za ono doba, tu se mogu naći i neke rijetke preparirane životinje, kao kengur ili ptica flamengo. Prevod s druge slike glasi: „Grupa učenika u kabinetu za zoologiju Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine, u kojima se nalazi preparirane životinje i ljudski kostur“.
I još jedan detalj, za one koji su išli, ili u gimnaziju, ili u osnovnu školu, u ovu zgradu. Na slici iz kabineta zoologije, prozori desno, su prozori na učionici koja je na drugom spratu iznad ulaza, iznad nekadašnje zbornice. Tu je nekada bio kabinet za likovno i mnoge generacije su tu nacrtale svoje prve likovne radove.
Ukratko o gimnaziji iz teksta objavljenog povodom 120. godišnjice postojanja.
„Mostarska Gimnazija je osnovana 23. oktobra 1893.godine kao druga gimnazija u BiH, a počela sa radom na Luci u kući otkupljenoj od Husage Komadine. Preseljena je u današnju zgradu 1898.godine i to u dovršeno prvo krilo, uz Lenjinovo šetalište, a 1902. godine dograđeno i drugo krilo prema Bulevaru. Takav izgled Gimnazija ima i danas. Za prvog direktora konkursom raspisanim na njemačkom, mađarskom i srpskohrvatskom jeziku u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu, bio je izabran Martin Bedjanič. Prvi nastavnik bio je Antun Pihler, a prvi učitelji su bili vjeroučitelji katoličke, pravoslavne i islamske vjere. Mostar je 1893. godine već imao Trgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije , na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih, postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama, i privatna njemačka škola u Brankovcu i na kraju još i Frebrovo zabavište“. (iz teksta o 120. godišnjici Mostarske gimnazije, Jožica Scoria)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
12.01.2015.
Istorija 1944 - 2014.
Malo
zabave za one koji uživaju u poređenju iste lokacije u različitim vremenskim
periodima. Ovdje je autor dao prikaz iste lokcije 1944. godine, i 60 godina
kasnijne 2014. godine. Ratne slike rađene su tokom invazije saveznika na
Normandiju. Ispod svake slike napisano je mjesto i navedeni autori pojedinih
fotografija.
Ovdje
dajemo prikaz samo prve slike, ostalo pogledajte u galeriji na linku u
prilogu.
Zanimljivo
i dobro uradjeno.
Subject:
FW: istorija 1944 - 2014
*URADITE
LIJEVI KLIK NA SLIKU ...
DRŽATI
PRITISNUT LIjEVI TASTER MIŠA, LAGANO POMJERATI SA LIJEVE NA DESNU STRANU SVAKE
SLIKE I POVRATKOM MIŠA NA LIJEVO - VRAĆATE SE U GODINU 1944. ILI DOBIJATE
DANAŠNJI IZGLED ISTE LOKACIJE ...ZA SLIHJEDEĆU SLIKU SKROLUJTE TOČKOM
NADOLE..
07.01.2015.
Na granici sjećanja: Srednja ulica i Caffe Stadt Wien
Za naredne dvije fotografije nismo sigurni da ih je fotograf snimio istog
dana, ali mislimo da vremenski razmak nije duži od dva-tri dana.
%2B2.jpg)
.jpg)
Radi se o fotografijama caffe bara u Sauerwaldovoj ulici – Srednjoj (danas Fejićevoj). Vakufska palata ili dvor, koja je izgrađena 1894. godine na mjestu nekadašnjeg Karadžozbegova mekteba i hana, je u svojoj istoriji korištena u razne namjene. Prostor na spratu se odmah nakon gradnje dvora koristio za vjerske namjene, učionice i slično, dok je u prizemlju poznati austrijski lanac caffe barova i restorana Willomitzer otvorio caffe bar pod nazivom „Zur Stadt Wien“ (Kod grada Beča). Tek mnogo kasnije, Vakufski dvor je poznat po tome što je u njemu bila smještena mostarska opština, jedno vrijeme i Muzička škola, a u novijoj istoriji Modna revija.
Mjesto je bilo atraktivno, odmah nasuprot Karadžozbegovoj džamiji, i kao što vidimo gostiju nije manjkalo – svi stolovi su zauzeti. Na zidu je vidljiva lampa na gaz, što je bitna odrednica vremena nastanka slike – u svakom slučaju prije 1912. godine. Ljeto je što zaključujemo po odjeći kratkih rukava djece koja stoje krajnje desno na prvoj fotografiji, jer ondašnji običaji odijevanja za starije nisu priznavali vrućinu, podrazumijevalo se da svi nose duge rukave, sakoe, uz obavezno zakopčavanje do grla. Na obe slike se vidi kako je tada balkon na zgradi bio drveni, ručno izrezbaren u obliku arabeski. Stolovi ispred caffe bara su ograđeni oleandrima posađenim u staru drvenu burad. Na prvoj slici su uz bačve prislonjena čak tri bicikla, a na drugoj samo jedan, i svi su imali bijele gume.
Od brojnih osoba, daju se primijetiti tri koje se nalaze na obje fotografije. U tročlanoj grupi s lijeve strane prve fotografije nalazi se elegantna dama sa šeširom i suncobranom, dječak u kratkim hlačama i kačketom na glavi, te, brkati (pretpostavljam) „oberkelner“ u svijetlom sakou, s leptir mašnom i bijelom prsluku i pantalonama.
S desne strane te slike, ispred grupe radoznale djece, a pored zadnjeg oleandra nalazi se konobar u crnom dugom sakou, možda i fraku, s bijelom servijetom ispod ruke, koji je nama leđima okrenut. Tu je krajnji desno na prvoj fotografiji kratko ošišani dječak, koji stoji nakrivljene glave i s rukama na bokovima. „Oberkelner“, konobar i ćelavi dječak nalaze se i na drugoj fotografiji. Ovog puta, „oberkelner“ je u centru fotografije, odmah iza njegova lijeva ramena je konobar, a ćelavi dječak je treća osoba brojeći od lijeva te druge slike. Ostalo društvo je šaroliko, ima tu policajaca, oficira, ljudi s obaveznim šeširima na glavama.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
Radi se o fotografijama caffe bara u Sauerwaldovoj ulici – Srednjoj (danas Fejićevoj). Vakufska palata ili dvor, koja je izgrađena 1894. godine na mjestu nekadašnjeg Karadžozbegova mekteba i hana, je u svojoj istoriji korištena u razne namjene. Prostor na spratu se odmah nakon gradnje dvora koristio za vjerske namjene, učionice i slično, dok je u prizemlju poznati austrijski lanac caffe barova i restorana Willomitzer otvorio caffe bar pod nazivom „Zur Stadt Wien“ (Kod grada Beča). Tek mnogo kasnije, Vakufski dvor je poznat po tome što je u njemu bila smještena mostarska opština, jedno vrijeme i Muzička škola, a u novijoj istoriji Modna revija.
Mjesto je bilo atraktivno, odmah nasuprot Karadžozbegovoj džamiji, i kao što vidimo gostiju nije manjkalo – svi stolovi su zauzeti. Na zidu je vidljiva lampa na gaz, što je bitna odrednica vremena nastanka slike – u svakom slučaju prije 1912. godine. Ljeto je što zaključujemo po odjeći kratkih rukava djece koja stoje krajnje desno na prvoj fotografiji, jer ondašnji običaji odijevanja za starije nisu priznavali vrućinu, podrazumijevalo se da svi nose duge rukave, sakoe, uz obavezno zakopčavanje do grla. Na obe slike se vidi kako je tada balkon na zgradi bio drveni, ručno izrezbaren u obliku arabeski. Stolovi ispred caffe bara su ograđeni oleandrima posađenim u staru drvenu burad. Na prvoj slici su uz bačve prislonjena čak tri bicikla, a na drugoj samo jedan, i svi su imali bijele gume.
Od brojnih osoba, daju se primijetiti tri koje se nalaze na obje fotografije. U tročlanoj grupi s lijeve strane prve fotografije nalazi se elegantna dama sa šeširom i suncobranom, dječak u kratkim hlačama i kačketom na glavi, te, brkati (pretpostavljam) „oberkelner“ u svijetlom sakou, s leptir mašnom i bijelom prsluku i pantalonama.
S desne strane te slike, ispred grupe radoznale djece, a pored zadnjeg oleandra nalazi se konobar u crnom dugom sakou, možda i fraku, s bijelom servijetom ispod ruke, koji je nama leđima okrenut. Tu je krajnji desno na prvoj fotografiji kratko ošišani dječak, koji stoji nakrivljene glave i s rukama na bokovima. „Oberkelner“, konobar i ćelavi dječak nalaze se i na drugoj fotografiji. Ovog puta, „oberkelner“ je u centru fotografije, odmah iza njegova lijeva ramena je konobar, a ćelavi dječak je treća osoba brojeći od lijeva te druge slike. Ostalo društvo je šaroliko, ima tu policajaca, oficira, ljudi s obaveznim šeširima na glavama.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
06.01.2015.
Događaji koji su obilježili 2014. godinu - sa bloga bymosher
Sa bloga: bymosher.blogger.ba
(bymosher)
*NAPOMENA: Izvor informacija za tekst koji
slijedi je korišten sa portala bh-index.com, sport.ba i
federalna.ba
Ensvid Hadžajlić –
MosHer
Svijet je u 2014. godini
svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i
obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenoj razmjeri epidemije
ebole, misterioznim avionskim nesrećama, referendumima o nezavisnosti, a na
samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu
diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola vijeka
neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su
gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji
do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata
natjerali su Sjedinjene Države na vazdušne napade i okupljanje široke
međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom,
hiljade mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO)
da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava
je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u
Lugansku i Donjecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o
nezavisnosti.
Malaysia Airlines dugo se neće
oporaviti od 2014. godine. Prvo je u martu tajanstveno nestao avion te
kompanije, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi
pao u Indijski okean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do
danas je neuspješna.
U julu je drugi avion tog prevoznika
srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad
vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć
pa je Rusiji uveo ekonomske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i
Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u maju
su zadesile najteže poplave u posljednjih stotinu godina. Nakon nezapamćenih
kiša voda je odnijela najmanje 44 života, hiljade ljudi su
evakuisani.
U 2014. godini papa Franjo svecima
je u aprilu proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II i Ivana XXIII, dvojicu
papa koji su modernizovali Crkvu, abdicirao je dugovječni španski kralj Juan
Carlos, monarh koji je demokratizovao Španiju, objesio se komičar Robin
Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubistvo bez
predoumišljaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je
oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio
ubistvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali
pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu
djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijena je kada su Talibani upali u
školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo
je pokret Talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica saopštila da su mrtvi i
ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Poslije više od pedeset godina
Amerika i Kuba normalizovat će
odnose.
Sredinom decembra američki
predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi
prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. To je rezultat tajnih pregovora
uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik
smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojem je rok
trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. godine pod
strogim američkim embargom.
Širom svijeta haraju ratovi, bolesti
i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na kometu i
eksperimentalno lansirao prototip letilice za Mars.
Majdanska
revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. godine
demonstranti su na kijevskom trgu Majdanu protestovali protiv odluke
predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Evropskoj uniji i
da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u
kojima je izginulo više od stotinu civila, protesti su doveli do Janukovičeva
pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog
predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno
orijentisan, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i
rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Poslije referenduma i proglašenja
nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja
je u martu prkoseći međunarodnoj zajednici aneksirala to poluostrvo s bazama
ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Lugansk i
Donjeck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale
svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima
pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4.700 ljudi, a borbe ne prestaju
uprkos sporazumu o prekidu vatre sklopljenom u bjeloruskoj prijestolnici
Minsku.
Novi Hladni
rat
Sjedinjene Države i Evropska unija
nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njenog udjela u ukrajinskoj
krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i firme direktno povezane s
destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske
kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja
Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme u naftnoj industriji, a
Evropljani i evropske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Firme i
nekolicina osoba bliskih ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu takođe su na udaru
sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju efekta pa je rublja ove godine izgubila trećinu svoje
vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare
neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se
moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na evropske sankcije
odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih
proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske
proizvođače.
Zbog evropske blokade Moskva je u
decembru objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala
slati plin Evropi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim
partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde kubnih metara plina na
godinu, što je nešto više od 10 posto evropske potražnje, čime bi se učvrstio
ruski položaj glavnog evropskog snabdjevača. Ali kriza u Ukrajini podstakla je
Brisel da zamrzne proces njegovog odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog
slabe evropske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u
pitanje isplatnost projekta teškog 40 milijardi američkih
dolara.
Izraelsko-palestinski rat u
Gazi
U junu je stvorena palestinska vlada
nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završen period
odvojenih vlasti u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju
terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u
postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije
proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne
pregovore.
Ljeto je obilježio rat koji je počeo
ubistvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a transformisao se u
krvoproliće u kojem je Izrael ubio više hiljada Palestinaca, uglavnom civila, a
život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom
vojnika.
Napetost je porasla poslije sahrane
trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u junu na Zapadnoj obali. Dan
poslije te sahrane pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Izraelske vlasti su
osudile to ubistvo koje je vjerovatno bilo osveta za smrt mladih Židova, a
ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jeste riječ o osveti,
“teroristički čin”.
Iako je Izrael uhapsio osumnjičene,
u julu su iz Gaze na izraelsku teritoriju pale stotine raketa, a izraelski
raketni štit “Željezna kupola” presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u
predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofanziva na tu enklavu. Prvo
vazdušna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više hiljada
života.
Sedmonedjeljni sukob je završio
krajem avgusta prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer
Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Evropske zemlje su počele priznavati
Palestinu: Švedska je 30. oktobra formalno priznala palestinsku državu. Vlada u
Štokholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji
za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju
mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Poslije dogovora političkih
grupacija u Evropskom parlamentu to je tijelo sredinom decembra usvojilo
rezoluciju kojom načelno podržava palestinsku državu i rješenje o dvjema
državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je
i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna
palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španiji,
Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično podržali palestinsku
državu.
Islamska država i pogubljenja
novinara
Amerika je ljetos počela s
ograničenim vazdušnim napadima na položaje Islamske države (IS), koja je
osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkom gradu Mosulu
poubijati sve kršćane ne pređu li na islam. Iz grada je pobjeglo skoro svih
šezdeset hiljada kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim
i grad Mosul.
Desetine hiljada jezida, pripadnika
etnoreligijske grupe u Iraku, sklonili su se u avgustu pred nasiljem IS-a na
obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su
osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih
“poštovaocima đavola” koji moraju preći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u
avgustu je objavio kako je odobrio ograničene vazdušne napade na IS i bacanje
humanitarne pomoći.
Iako nije odobrio angažman kopnenih
snaga, američka se vojska prvi put poslije 2011. godine vraća u
Irak.
IS koji je krajem juna proglasio
kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne
novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio
je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega obezglavljen je i
škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u
Karlovcu.
Krajem septembra Obama je priznao
kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da haos u Siriji može iznjedriti
opasne džihadističke grupe poput Islamske države, te da je Vašington precijenio
sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv
džihadista.
U oktobru kurdski borci su nakon
višenedjeljne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih vazdušnih napada uspjeli
odbraniti grad Kobane na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom
Afrikom, hiljade ljudi su oboljeli u Gvineji, Sijera Leoneu i Liberiji. Svjetska
zdravstvena organizacija (WHO) najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i
najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole
identifikovan.
Do sredine decembra po podacima
WHO-a od posljedica virusa u Sijera Leoneu, Liberiji i Gvineji, tri najteže
pogođene zapadnoafričke zemlje, umrlo je 7.200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u
Sijera Leoneu je zabilježeno 8.273 slučaja i ta je zemlja tako postala država s
najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “prestignuvši” Liberiju sa 7.797
slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog
ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se
oporavljao u decembru izašao iz bolnice.
Od ebole su izvan Afrike do sredine
decembra oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva,
a bolest je potvrđena i u Španiji, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji,
Italiji i Švajcarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe
koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time
proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i saosjećanja, zbog
toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača odbranu, zbog izlaganja riziku,
zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014.
godini samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je
španska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a
talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno
shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu
građani nisu izabrali nezavisnost.
Škoti su odlučili ostati u
Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 miliona Škota, njih 55 posto odgovorilo
je negativno na pitanje treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari
smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog
nesigurnosti o tome šta nezavisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u
Donjecku i Lugansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopšte nije
bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj
katalonski, upakovan u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu
proglasila nelegalnim, takođe su evidentno izašli samo pobornici katalonske
samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav
crnac
Avugustovsko policijsko ubistvo
nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke
javnosti, a nakon odluke porote krajem novembra da ne optuži bijelog policajca,
počeli su protestni marševi širom Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa,
protestanti su se sukobili s policijom, a protestni su skupovi organizovani u
Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u
Washingtonu.
Stanje u Fergusonu se jedva smirilo
kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac
ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je
vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na
ulici u New Yorku.
Nedugo poslije nereda podstaknutih
fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u
Ženevi prekomjernu upotrebu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv
nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko
četiri stotine osoba.
Svemir i
nauka
Prvi put je svemirska letilica
uspješno sletila na kometu. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette
i sletila na kometu “67P Čurjumov-Gerasimenko”, 500 miliona kilometara od
Zemlje. Bilo je to prvo kontrolisano spuštanje na kometu u istoriji. Završetak
pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura.
Poslije su naučnici iz Evropske svemirske agencije objavili da je Philae nakon
teškog slijetanja ostao priklješten između dvije stijene koje mu zaklanjaju
Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti
podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U decembru je američku svemirsku
agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne
svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju
svemira.
- Mislim da je ovo veliki dan za
svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir – rekao je direktor NASA-e Charles
Bolden. Eksperimentalni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju
ljudi na Mars i predstavlja istorijski iskorak u svemirskim letovima, poput
prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. godine ili lansiranja prvog spejs
šatla 1981. godine, rekli su u NASA-i.
“SpaceShipTwo”, svemirski brod firme
Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnom letu krajem
oktobra u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je
poginuo.
Krajem godine prvi je živući
nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega
nagrađen 1962. godine za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen
što ga naučna zajednica već godinama ignoriše otkako je 2007. godine izazvao
skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na
aukciji je prodao medalju od 23-karatnoga zlata. Kupac, ruski tajkun Ališer
Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
Sportski događaji koji su obilježili 2014.
godinu
Godina 2014. bila je izuzetno bogata
sportskim događajima. Sigurno je da su najviše uživali ljubitelji fudbala, koji
su poslije četiri godine ponovo mogli pratiti Svjetsko prvenstvo održano u
Brazilu.
Po prvi put od raspada SSSR-a
organizovane su zimske Olimpijske igre u Rusiji. Očekivano, zemlja domaćina
osvojila je najviše medalja (33), kao i najveći broj zlatnih medalja
(13).
Bili smo u mogućnosti pratiti i
Svjetsko košarkaško prvenstvo, organizovano u Španiji. Reprezentacija
Sjedinjenih Američkih Država prošetala se do petog naslova šampiona, a u finalu
su pobjedili selekciju Srbije sa 129:92.
Početkom januara organizovano je i
Evropsko rukometno prvenstvo u Danskoj. Reprezentacija Francuske predvođena
Nikolom Karabatićem okitila se trećim naslovom šampiona Evrope savladavši
domaćina Dansku u finalu rezultatom 41:32. Od 7. do 21. decembra održano je i
Evropsko prvenstvo za rukometašice u Mađarskoj i Hrvatskoj. Reprezentacija
Norveške se okitila šestim naslovom šampiona Evrope savladavši u finalu
rukometašice Španije rezultatom 28:25.
U teniskom svijetu, Novak Đoković je
preoteo prvu poziciju Rafaelu Nadalu, a sjajnu godinu okrunio je osvajanjem
Wimbledona, kao i završnog teniskog turnira u Londonu. Veliki posao napravili su
Stanislas Wawrinka i Marin Čilić, koji su kao autsajderi osvojili Grand Slam
turnire u Australiji, odnosno SAD-u.
Serena Williams je nastavila
dominaciju u ženskom tenisu pa je 2014. godinu ponovo završila na 1. mjestu.
Riznici trofeja pridodala je one iz Brisbanea, Miamija, Rima, Stanforda,
Cincinnatija, New Yorka i Singapura.
Odbojkaški šampion svijeta u 2014.
godini postala je Poljska, koja je na šampionatu igranom u svojoj zemlji stigla
do zlata. Srebrena medalja pripala je Brazilcima (izgubili finale 1:3).
Odbojkašice SAD-a u finalu SP u Italiji pobijedile su Kinu
(3:1).
U generalnom poretku Svjetskog kupa
alpskog skijanja osvajači Zlatnog globusa za sezonu 2013./14. bili su Marcel
Hirscher (Austrija) i njegova sunarodkinja Anna Fenninger.
U nastavku možete pročitati
opširnije o pet najvećih sportskih događaja koji su obilježili 2014.
godinu:
XXII Zimske olimpijske igre u
Sočiju
U ruskom Sočiju su od 7. do 23.
februara održane Zimske olimpijske igre u kojima je nastupilo pet takmičara pod
zastavom Bosne i Hercegovine, ali niko od njih nije napravio značajniji
uspjeh.
Najuspješniji su bili Rusi s
osvojene 33 medalje, od čega 13 zlatnih, Norvežani su bili drugi s 26 medalja
(11 zlatnih), a treći Kanađani su osvojili 25 medalja (10
zlatnih).
Vrijedi istaći da je slovenska
skijašica Tina Maze, koja je izjavila da su joj ovo bile posljednje olimpijske
igre, briljirala osvojivši zlato u spustu i veleslalomu. Od nastupa na narednim
olimpijadama se oprostio i hrvatski skijaš Ivica Kostelić koji je osvojio
srebrenu medalju u spustu. Dodajmo još i to da je u hokeju na ledu slavila
Kanada i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.
Real Madrid preko Atletico Madrida do dugo
očekivane „La Decime“
Navijači Real Madrida su još od
2002. godine i sjajne generacije Galacticosa čekali na titulu u Ligi šampiona,
jubilarnu desetu. Dočekali su je 12 godina kasnije na krilima najboljeg igrača
svijeta Cristiana Ronalda, zatim Garetha Balea, Karima Benzeme i
drugih.
U grupnoj fazi su završili prvi
ispred Galatasaraya, Juventusa i Copenhagena, da bi u šesnaestini finala
izbacili njemački Schalke ukupnim rezultatom 9:2.
U četvrtfinalu i polufinalu je ekipa
Carla Ancelottija opet igrala protiv njemačkih predstavnika – prvo su savladali
Borussiju Dortmund ukupnim rezultatom 3:2, da bi kasnije deklasirali tada
aktuelnog osvajača Lige šampiona minhenski Bayern ukupnim rezultatom
5:0.
U finalu ih je čekao preporođeni
Atletico Madrid sa sjajnim Diegom Costom. Imala je ekipa Diega Simeonea vodstvo
sve do 93. minute kada Sergio Ramos glavom postiže gol za produžetak. Prethodno
je Godin u 36. minuti postigao gol za Atletico.
Ali, u produžecima je Kraljevski
klub izdominirao – postigli su tri gola (Bale, Marcelo i Ronaldo) i slavlje zbog
osvajanja „La Decime“ je moglo da počne. Cristiano Ronaldo je bio ubjedljivo
najbolji strijelac Lige šampiona s postignutih 17 golova.
Rukometaši Bosne i Hercegovine se
po prvi put plasirali na veliko takmičenje
Ove godine su nas obradovali i
najbolji bh. rukometaši. Nakon što su u kvalifikacionoj Grupi 5 završili prvi
ispred Portugala, Latvije i Estonije (pet pobjeda i samo jedan poraz), u baražu
za odlazak na prvo veliko takmičenje u istoriji snage su odmjerili s rukometnom
velesilom Islandom.
U prvoj utakmici baraža koja je
odigrana 7. juna u dvorani Mirza Delibašić u Sarajevu hrabri rukometni Zmajevi
su nadigrali protivnika i na krilima sjajnog Nikole Prce, koji je postigao 10
golova, slavili rezultatom 33:32.
Svjetska rukometna javnost je
poslije prvog duela smatrala da će u drugoj utakmici na Islandu, osam dana
kasnije, domaćin bez većih problema riješiti pitanje putnika na Svjetsko
prvenstvo, ali su se prevarili. Izabranici Dragana Markovića su nevjerovatnom
borbenošću odigrali svih 60 minuta, što im se na kraju isplatilo. Izborili su
remi 29:29, ali taj remi je bio veći nego bilo koja pobjeda i značila je plasman
na prvo veliko takmičenje u istoriji – na smotru najboljih ekipa svijeta 2015.
godine u Kataru.
Napomenimo još da se Bosna i
Hercegovina nalazi u Grupi B Svjetskog prvenstva, koje će se održati od 15.
januara do 1. februara, s Hrvatskom, Makedonijom, Austrijom, Tunisom i
Iranom.
Debitantski nastup Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu
u Brazilu, Njemačkoj titula, domaćinima blamaža
Jubilarno 20. po redu Svjetsko
prvenstvo u fudbalu koje je održano u Brazilu ostat će „urezano“ u pamćenju svih
Bosanaca i Hercegovaca zbog debitantskog nastupa bh. reprezentacije na nekom
velikom takmičenju. Prvu utakmicu Spahić, Džeko, Pjanić i društvo su odigrali na
Maracani, 15. juna protiv Argentine u 19:00 sati po lokalnom vremenu. Autogolom
Seada Kolašinca i golom Lionela Messija slavili su Gaučosi, a Vedad Ibišević je
u 84. minuti postigao istorijski, prvi gol na svjetskim prvenstvima za
Zmajeve.
U drugom kolu BiH je igrala protiv
Nigerije i trebao joj je trijumf, ali se desilo suprotno. Poništen gol Edina
Džeke, te sjajni Odemwingie bili su glavni razlozi minimalnog poraza kojim su
Zmajevi izgubili sve šanse za prolazak u narednu fazu.
U posljednjoj utakmici bh.
reprezentacija je odmjerila snage s Iranom i slavila prvu, istorijsku pobjedu.
Strijelci za Zmajeve su bili Džeko, Pjanić i Vršajević, dok je utješni gol za
Iran postigao Ghoochannejhad.
Tako su u osminu finala iz Grupe F
prošli Argentina i Nigerija. Afrički tim je zaustavljen već u osmini finala, dok
je Argentina osvojila srebrenu medalju. U finalu su poraženi od dominantnih
Nijemaca 1:0 (Götze u 113. minuti), koji su u polufinalu s nevjerovatnih 7:1
savladali Brazil. Treće mjesto osvojili su Holanđani pobjedom nad Brazilcima
rezultatom 3:0.
Košarkaši Bosne i Hercegovine se
plasirali na EuroBasket, Sjedinjene Američke Države uvjerljivo do titule na
MundoBasketu
Najbolji bh. košarkaši su se bez
većih problema plasirali na EuroBasket koje će se od 5. do 20. septembra 2015.
godine održati u četiri države: Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Latviji. U
kvalifikacijskoj Grupi 1 naša selekcija je za protivnike dobila Island i Veliku
Britaniju, te slavila sve četiri pobjede.
Teletović i društvo su kvalifikacije
otvorili sigurnom pobjedom na gostovanju kod Velike Britanije rezultatom 67:80,
da bi nakon toga u prepunoj dvorani Mejdan u Tuzli savladali Island
72:62.
Sedam dana kasnije u dvorani Mirza
Delibašić savladana je Velika Britanija 74:68, a ovom pobjedom je bio osiguran
plasman na EuroBasket. Selektor Duško Ivanović poštedio je kapitena Mirzu
Teletovića posljednjeg gostovanja na Islandu, ali i bez njega najbolji bh.
košarkaši su pokazali snagu savladavši domaćina 78:70.
Poslije kvalifikacija za EuroBasket,
odigran je MundoBasket u Španiji. Do titule su i više nego ubjedljivo došli
košarkaši Sjedinjenih Američkih Država koji su u finalu savladali najugodnije
iznenađenje turnira selekciju Srbije rezultatom 129:92. Treće mjesto pripalo je
Francuzima koji su slavili protiv Litvanije 95:93. Domaća Španija je takmičenje
završila u četvrtfinalu, dok je Hrvatska zaustavljena u osmini
finala.
05.01.2015.
Donja mahala - Gornja mahala u Mostaru
Odgovor na pitanje: Ako postoji
Donja mahala u Mostaru, je li nekad postojala i Gornja
mahala?
Nije zabilježaena ni jedna
mahala u Mostaru koja se zvala Gornja mahala. Jedina mahala koja je u svom
nazivu imala naziv “gornja” bila je Gornji Brankovac, u starim knjigama zapisana
kao Bajezid-hodžina
mahala.
Koga malo
detaljnije interesuju ovi podaci preporučujem knjigu Bore Puljića „Mahale grada
Mostara“ koja se može naći na internetu. Ukratko:
„Mahala Brankovac”, „Donja mahala” i „mahala Carina”: ovdje se očito radi o nazivima
lokaliteta na kojima se nalazi više mahala. Na lokalitetu „Brankovac” ili poslije četvrti Brankovac nalazile su
se mahale: Bajezid--hodže, Hadži Balije i Hafiz-hodžina. Na lokalitetu
„Donja mahala” ili četvrti Donja mahala nalazile su se
sljedeće mahale: Čevrina, Sevri-hadži Hasanova, hadži-Jahije i
Zirain-Ahmed-agina. Na prostoru „mahale Carina” nalaze se sljedeće mahale: Fatime kadun,
Memi hodžina i Tere-hadži Jahijatova. Inače, ni jedna od ovih „mahala” ne nosi, niti je prati, naziv po nazivu
neke od džamija na tom prostoru.
To su gradske četvrti koje su se poslije
formirale od više mahala. Iz ovih razloga navedeni lokaliteti nisu se mogli
smatrati mahalama;
Sevri-hadži-Hasanova mahala ili novijim
narodnim imenom „Donja mahala” formirala se u vrijeme nastanka
Sevri-hadži-Hasanove džamije prije 1620./21. godine. Prije se zvala i „Okjuzi mahala”. Uz džamiju je bio malen harem koji se
sačuvao do danas, a u mahali više harema. Mahala je od čaršije bila udaljena
više od 700 metara.
Zirain-Ahmed-agina mahala nalazi se na
početku „Donje mahale” i u narodu je zvana „Stari Pazar”. Mesdžid u ovoj mahali zvao se Zirain
Ahmed-agin ili katkad „Aršinovižev” i izgrađen je prije 1651. godine. Mahala je od čaršije udaljena oko 250 metara.
Imala je svoj harem te otvoreni prostor zvan Stari pazar, neku vrstu stočnog
sajma.
Bajezid-hodžina mahala pripada dijelu
naselja Brankovac, u narodu poznata kao „Gornji Brankovac”. U njoj je smješten Bajezid-hodžin
mesdžid koji je izgrađen prije 1612. godine, a urušio se 1942. godine. Udaljena
je od čaršije oko 150 metara. Stanovnici ove mahale su se, vjerojatno,
sahranjivali u haremu na Carini, a poslije, u 18. stoljeću, u haremu na
Šehitlucima, u neposrednoj
blizini.
(Izvor: Borislav
Puljic, Mahale grada Mostara)
(Špago
Smail)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen