30.06.2013.
Gradsko kupatilo u Mostaru
Gradsko kupatilo u
Mostaru
(Iz teksta koji je napisao Amir Pašić, a objavljen je u dijelovima u
mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 2 i 3, u junu i avgustu 1996.
godine.)
Banja, ili službeno gradsko kupatilo, podignuta je da
zadovolji higijenske potrebe naraslog i strukturno promijenjenog građanstva.
.
.
Pored svih sadržaja primijenjenih po uzoru na slične objekte u monarhiji,
posebno one u Pešti, ovdje se izgrađivao i njegovao mostarski duh. Škola
plivanja za početnike - djecu koja se boje plahovite Neretve, rekreacija, saloni
za uljepšavanje, anegdote sa Bricom Rifom, tavla ili roštilj na terasi - činili
su objekat izuzetno bliskim svakom, ali istovremeno i pristupačnim samo
uglednim.
.
.
Podignuta 1914. godine, dakle, 22 godine nakon hotela “Neretva” da dopuni sadržaje novog centra Mostara, Banja je drugačijeg arhitektonskog izraza. Sa mnogo više nestandardnih elemenata, sa egipatsko-maurskog stil se pretače ka secesiji. Arhitekta Tenijer je završio glavni korpus, ali Puba Loose je kompletirao objekat tek 1927. godine.
.
.
.
.
.
Uništeni u planskom potiranju kulture i hotel i Banja doživljavaju sudbinu grada u kome su nakon decenija postojanja postali vanvremenski, i zato prioritetni za opstojanje Mostara kao simbola naše multikulturne zajednice.
.
.
.
Začetnik ideje o gradnji javnog kupatila bio je tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Na svečanom otvaranju, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, 3. juna 1914. godine, Mujaga se svojim sugrađanima trebao obratiti i prigodnim govorom. On je to i učinio, ali na svoj način, kratko i narodski - jasno:
- Narode, evo Bane (Banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve!
.
.
.
.
Obnovljena, ponovo sjaji starim sjajem, samo joj komšiluk još uvijek čeka
na uljepšavanje.
.
.
.
priredio: Smail Špago
29.06.2013.
Poguzije i poguzluci
Poguzije i poguzluci
Izraz za osobu "gladnih očiju" , uvjek raspoloženu za dobro jelo i piće,
posebno ako se radi o „džabaluku“, na kakvoj svadbi, proslavi, sahrani, nekoj
fešti ili skupu, gdje je sve besplatno…O poguzijama su i pjesme
ispjevane…
Poguzluku nigdje kraja nema
Pjesma je spjevana u 19. vijeku, u periodu borbe
Zmaja od Bosne da održi određenu autonomiju Bosne u okviru Otomanske carevine.
.
.
A junaci pita zeljanica…
Hotio bi Ali-paša doći,
Al’ ne smije kroz Sarajevo proći,
Nisu age medene baklave,
A junaci pita zeljanica,
A neferi sitni hurmadžici,
Bazerdžani na medu đunlari,
Mladi bezi keške u kazanu,
A terzije sitne rešedije,
A bakali bijeli pilavi,
Krevetari biber po pilavu,
Biber pali, bijeli pilav kvari,
Kazandžije zlaćani sahani,
Čizmedžije zerde u sahanu,
Saračići sitni kolačići,
A kazazi bamja u sahanu,
Borov čorba kahvedžije mlade,
A aščije hošaf kaisije.
Al’ ne smije kroz Sarajevo proći,
Nisu age medene baklave,
A junaci pita zeljanica,
A neferi sitni hurmadžici,
Bazerdžani na medu đunlari,
Mladi bezi keške u kazanu,
A terzije sitne rešedije,
A bakali bijeli pilavi,
Krevetari biber po pilavu,
Biber pali, bijeli pilav kvari,
Kazandžije zlaćani sahani,
Čizmedžije zerde u sahanu,
Saračići sitni kolačići,
A kazazi bamja u sahanu,
Borov čorba kahvedžije mlade,
A aščije hošaf kaisije.
Mladi bezi karakterišu pokret otpora u Bosni u 19. vijeku. Nefer označava
običnog vojnika; bazerdžani trgovca; terzija krojača; krevetari su trgovci
ispred ćefenaka; sarači su prerađivači ( i trgovci) kože; kazazi su svilari.
(objavljeno na sarajevo.co.ba)
Uz ovu pjesmu nekako mi leže ova slika koju mi neki dan proslijedi Tibor.
Slika je iz 1901. godine. Ne znamo koga predstavlja, ali na prvi pogled, reklo
bi se da ovom gospodinu nije bilo mrsko zasjesti za punu sofru.
...i Jablanica...bez komentara...
.
.
priredio: Smail Špago
fotos, arhiva: Tibor Vrančić
28.06.2013.
Mostarska Gimnazija ove godine slavi 120 godina postojanja
Vrijeme je proslave okruglih
godišnjica Mature. Generacije, negdje oko moje,
prevalile su već četrdesetu godišnjicu, bliži nam se ona između, četrdeset peta,
makar za prozivku. Gimnazija, Tehnika, Ekonomska, Medicinska, Učiteljska. Ove
godine će posebno biti obilježena pedeseta godišnjica Mature u Gimnaziji,
naravno i sve one ostale okrugle, ali posebno ova, pola vijeka. Zlatni jubilej.
Uz jubilej maturantima, priključuje se još jedan okrugli jubilej: 120 godina
postojanja mostarske Gimnazije.
.
.
.
Mostarska Gimnazija
je osnovana 23. oktobra 1893.godine kao druga gimnazija u BiH, a počela sa radom
na Luci u kući otkupljenoj od Husage Komadina. Preseljena je u današnju zgradu
1898.g. i to u dovršeno prvo krilo, uz Lenjinovo šetalište, a 1902.dograđeno i
drugo krilo prema Bulevaru.Takav izgled Gimnazija ima i danas. Za prvog
direktora konkursom raspisanim na njemačkom, mađarskom i srpskohrvatskom jeziku
u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu, bio je izabran Martin Bedjanič. Prvi
nastavnik bio je Antun Pihler, a prvi učitelji su bili vjeroučitelji katoličke,
pravoslavne i islamske vjere. 1893.
godine Mostar je već imaoTrgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu,
Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba
(iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije , na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i
Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset
ženskih mekteba po privatnim kućama, i privatna njemačka škola u Brankovcu i na
kraju još i Frebrovo zabavište.
.
.
.
.
.
.
U razdoblju od 120
godina kroz školu je prošlo na hiljade i hiljade đaka, na stotine uglednih
stručnjaka u svim životnim područjima. Svi sa ponosom i gordošću ističu da su
bili učenici jedne generacije iz te gimnazije.
.
.
.
Nadamo se da će
120.godišnjica Gimnazije biti dostojno proslavljena.
(uz malu pomoć
Jožice Scoria)
.
.
.
.
Nisam bio
gimnazijalac, ali sam 8 godina išao u ovu zgradu, dok je bila III
osnovna.
(1957-65.)
priredio: Smail
Špago
27.06.2013.
Pukne li vas ponekad?
Prilog za ovaj blog nastao je sasvim
spontano. Jučer popodne javio se Deni iz Holandije sa vapajem, može li iko
skinuti koju fotografiju sa videa postavljenog na you tube, nekog Holanđanina,
koji je 1971. godina putovao na odmor u Jugoslaviju, i na putu od granice u
Sloveniji, do Mlina kod Dubrovnika, navratio i u Mostar. Vjerovatno tek na
nekoliko sati. Video je kompilacija dosta lijepih slika i kratkih filmova, sve
od Slovenije, jadranskom obalom, Plitvicama,preko Mostara, do Dubrovnika. Upravo
onako kako to samo znaju napraviti stranci. Zadrže se na jednom motivu samo 5
sekundi. Čini se malo, ali kad gledate film sada, svaka slika i sekvenca videa
od 5 sekundi čini se beskrajno duga. Pravo bogatstvo za oči i dušu. Prvo sam
pogledao film od nekih dvadesetak minuta, staviću link u prilogu, a onda se
zabavio Mostarom. Svega 12 slika, ali sve iz tog perioda. Mostara ukupno jedna
minuta. Dovoljno da se duša napoji. Tad mi
je bilo jasno šta je spucalo Denija. Skinuo sam film sa You tube, izvadio slike
i postavio mu na facebook. Nevjerovatno. Spucalo nije samo njega neko i dosta
ostalih. Pogotovo slika, raritet. Slika niz Korzo, dijela zgrade iznad Borova,
Lakišića džamija dominira, ali se vidi i Razvitak u pozadini. Ljudi uhvaćeni u
jednoj stotinki sekunde.
Ovdje ću postaviti samo nekoliko komentara,
postavljenih ispod slika na FB.
Pukne li i vas nekad film, da se, gledajući
stare fotografije, zapitate o sudbinama
ljudi koji su se slučajno zatekli na njima. Uvijek kad ih gledam onako
zaustavljene, u pokretu, javi mi se osjećaj kako su ti ljudi svoje proživjeli
tiho i uz neku rezigniranu pomirenost zbog nedosanjane mladosti. Čak mi se čini i da se negdje izgubio onaj autentični
prelaz iz mladosti u starije doba. Kao da sam pripadnik zadnje generacije koja
je imala priliku proći kroz taj portal jer su ova moderna vremena pobrisala sve
te granice. Sada možeš biti mlad koliko hoćeš ili star, tj. možeš imati iluziju
i jednog i drugog, možda je virtualnost ubila autentičnost. Ili sam ja gadno
zabrijao. (Denis Kajić).
Ja uvijek vidim ljude, bar
na slikama našeg grada koji se kreću spontano i različito, vjerujući gradu kao
vlastitoj bašti ili balkonu. (Ronald Pandža).
Tako smo mi doživljavali Mostar. Ne osporavam
mogućnost da ga neki tako doživljavaju i sada. Kod mene je jos prisutan taj
osjecaj "bašte", ali sada je to kao da sam u tuđoj bašči, na privatnom posjedu.
Neko vrijeme, poslije rata, sam imao odjeke tog doživljaja lutajući ulicama pred
zoru. Penjući se recimo niz Panjevinu... nekako su sjene bile baš ukrivo
"postavljene" i to mi je djelovalo domaćinski . Volio sam se voziti i biciklom
pred zoru. To bi mi vraćalo taj osjećaj. Posebno je dobro oko četvrtice, rano,
biciklom dofurati na Rondo ... OK je Mostar kad ljudi spavaju .
Da, gradu se vjerovalo kao vlastitoj bašti
ili balkonu. (Denis Kajić).
A Gordana je dodala ovo Mešino:
"Trebalobiubijatiprošlostsasvakimdanom štoseugasi. Izbrisati je
da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što
traje, ne bi se mjerio onim sto više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i
život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života." (Meša
Selimović).
BB 1971 Joegoslavie
Hochgeladen am 27.01.2012
Vakantie naar Joegoslavie in
1971
Zwartwitfoto's en dia's in BreedBeeld
Zwartwitfoto's en dia's in BreedBeeld
26.06.2013.
Vazdušna banja Jablanica, na razmeđu vijekova
Vazdušna banja Jablanica, na razmeđu
vijekova
(tekst je već bio objavljen na blogu
memorylimit.blogger.ba, ali je zbog problema na blogeru, izbrisan, kao i veliki
broj postova ostalih blogera, u periodu 10. - 29. maj 2013.
godine)
(iz starog putopisa, Herceg-Bosnom
uzduž i poprijeko, putovanja Henrika Rennera, 1900.)
Ako se malo vratimo u prošlost,
u vrijeme Austrougarske okupacije BiH, uočit ćemo da je i tada bilo putopisaca i
istinskih ljubitelja prirode, koji su putovali i detaljno opisivali njene
prirodne ljepote.U to vrijeme tek izgrađenih željezničkih pruga i cesta, kojima
su se, kao nekom čudu, mnogi tada divili, priroda se doimala netaknutom i zbog
toga još ljepšom.Tu netaknutu prirodu narušavali bi samo povremeni prolasci
vlakova, poštanskih kočija, ponekog automobila, zaprežnih kola ili stada
stoke.Kako je Bosna i Hercegovina pretežito brdovita zemlja, glavni putevi i
željezničke trase slijedili su većim dijelom njene prekrasne rijeke, bilo da su
vijugale zelenim dolinama ili se probijale neprohodnim
kanjonima.
.
Željeznička stanica na pruzi
Sarajevo – Metković. Od stanice vodi put prema turskom mjestu Glogošnica i
brojni usponi na planinu Prenj.
Da smo, umjesto mostarskom
cestom put Prenja, krenuli iz Konjica željeznicom put Jablanice, u nju bi stigli
za dva sata vožnje. A na tom putu do Jablanice nizale bi se željezničke stanice
Čelebići, Lisičići, Ostrožac, i Rama. Jablanica se sastoji od dva dijela, Donje
i Gornje Jablanice. Leži na krasnoj visokoj poljani, oko koje se ispinju gorske
glavice jedna nad drugu. Na sjevero-zapadu 1648 m visoka glavica Raulje, a na
zapadu 2045 m visoka Trinača. Podalje su goleme stijene Velike Čvrsnice i na
istoku ogromna Prenj planina. Jablanica je pravi raj za ljetovanje. Zemaljska je
vlada dobro i pojmila zgodni položaj toga mjesta i osobito prikladne klimatske
prilike, te je ovdje sagradila velik hotel s devetnaest lijepo uređenih soba, te
s izvrsnom restauracijom i društvenim prostorijama.
.
Taj hotel leži usred divna
parka odmah uz željezničku stanicu i od njega je na sve strane čaroban vidik.
Jablanica kao zračno lječilište ljeti se dosta posjećuje, a gosti iz Mostara i
Sarajeva ostaju ovdje često i čitave mjesece. Turisti zalaze ovamo mnogo,
osobito Danci i Francuzi iz visoke aristokracije, pa se penju na visove snježnog
Prenja i orijaške Čvrsnice. Lovci nalaze ovdje obilata lova, osobito mnogo
divokoza, a u prenjskom, moharničkom i drežničkom kraju ima i dosta medvjeda.
Opskrba je u hotelu „Jablanica“ uzorna, cijene je zemaljska vlada odredila, te
su sve redom umjerene. Oko željezničke stanice i hotela malo je po malo iznikla
čitava naseobina od ljetnikovaca ; to su stanovi raznih činovnika. Prije je u
Jablanici bilo siromašnije i sasvim drugačije, a danas je Jablanica zračno
lječilište prvoga reda, koje te po mnogom sjeća na švicarska i tirolska
lječilišta u visokim Alpama. Kako je zgodno spojena željeznicom sa Sarajevom i
Mostarom, a redovitom je diližansom po ramskoj dolini pak spojena s Prozorom,
Bugojnom i dalje opet željeznicom s Jajcem, Travnikom i Lašvom, natkriljuje
Jablanica time u daleko svoje suparnike, te joj je time osiguran velik
napredak.
.
priredio: Smail
Špago
25.06.2013.
Ivan sedlo, iz putopisa 1912. godine
Ivan sedlo, iz putopisa 1912.
godine
(tekst je već bio objavljen na blogu memorylimit.blogger.ba, ali je
zbog problema na blogeru, izbrisan, kao i veliki broj postova ostalih blogera, u
periodu 10. - 29. maj 2013. godine)
Opis putovanja starom prugom,koje je
još davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun
Maldini Wildenhainski.
Ivan planina pružila se od sjevero-zapada
prama jugo-istoku između rijeka Bosne i Neretve, kao razvodno gorje Jadranskoga
i Crnoga mora. Sa sjevernih njenih obronaka hrle rijeke i potoci u Bosnu, a s
južnih u Neretvu i s njome u Jadransko more. Ivan planina je ujedno i gorsko
sedlo, koje se je uzdiglo na granici između ponosne Bosne i junačke Hercegovine.
Visoka je 1010 m, a obrasla bukvom, jelom i drugim drvećem. Puna je dolova,
prodola i pećinastih gudura, iz kojih pišti i izbija na sve strane hladna voda.
Ivan planinu presijeca klanac, kuda se je već u najstarija vremena putovalo
pješice i na konjima po više dana iz Sarajeva u Konjicu, Mostar i dalje. Dakako
da je to putovanje skopčano bilo s raznim tegobama i nepogodama zbog zvjeradi,
zlih ljudi i nevremena, osobito u onim gustim šumama, što prekrile svu Ivan
planinu. Danas je to drugačije. Sada juri onuda parni stroj spajajući ponosnu
Bosnu sa kršnom Hercegovinom i Jadranskim morem. Razumije se, da sam parni stroj
ne bi to mogao nikada učiniti, da mu pri tome ne pomaže zubača (zupčana
željeznica), pošto se od željezničke postaje Raštelica znatno uzdiže tlo, a po
tome i željeznička pruga.
.
.
Zubača hvata u sredini među prugama
odozdol željeznički stroj, te mu tako olakša teško uspinjanje. Pa nije to ni
šala uzdići se 875 m visoko i ustrajati na putu od 15.155 m duljine. Zato se
uvuda i vrlo sporo željeznica penje, dok putnik uživa s prelijepih vidika sve do
postaje Ivan. Spomen ploča sjeća te ovdje gradnje ove željeznice. To je iza
Stambulčića najviša željeznička stanica Bosne i Hercegovine. Tik postaje puklo
je crno zjalo u tajanstvenu nutrinju Ivan planine. To je tunel dug 650 metara.
Nad silnim mu zidom još se znatno diže vrh, koji je donekle zarastao bukvom i
crnogoricom. Nad tunelom stoji napis: Franjo Josip I 1891. Na vrh planine vodi
od postaje 1 km duga lijepa cesta, a na vrhu stoji nova naseobina Ivan,
djelomice doseljenici iz južnog Tirola. Onuda je vodio prije stari put u
Hercegovinu. Putnici bi se tu odmarali u turskom hanu. Kako je tu divan gorski
uzduh, a kako još divniji vidik na Bosnu i Hercegovinu. Iza tunela željeznica
odmah naglo zavija, pa što se prije uspinjala, to se sada zubačom opet spušta
sve dublje i dublje do prve hercegovačke željezničke postaje Bradine, odakle je
zanimljiv pogled na Duboški potok s gorjem Lisinom, visokim 1743 m. Od
željezničke postaje Bradine do Brdjana ima 16 kilometara; na tom putu juri
željeznica pet puta kroz omanje tunele, kraj lijepih slapova i preko mnogih
željeznih mostova, od kojih je najljepši onaj preko Lukina ponora s ogromnim
gvozdenim lukom. Napokon se vlak prihvati umiljate doline oko Trešanice i
željezničke postaje Podorošca, odakle se sa hercegovačke strane put počinje
uspinjati na Ivan planinu.
.
.
priredio: Smail
Špago
24.06.2013.
Japrak, jalan sarma, buredžici i juvalaci
Japrak, jalan sarma, buredžici i
juvalaci
(Tekst je je napisao Mustafa Alendar za
sarajevski "Svijet", specijalno izdanje "Gurman" u decembru 1998.
godine)
(tekst je već bio objavljen na blogu
memorylimit.blogger.ba, ali je zbog problema na blogeru, izbrisan, kao i veliki
broj postova ostalih blogera, u periodu 10. - 29. maj 2013.
godine)
Za kontinentalnu sarmu, Hercegovina ima svoju
verziju - japrak! Sastav je slican kao kod sarme, ali je
ovojnica neprikosnovena. Tu se ne radi o
običnom, bijelom kupusu, nego o plemenitoj raštiki, kupusu zelenog lista i
južnog podneblja. Poštovani japrak se po pravilu mota u manje komade, koji
kasnije predstavljaju isključivo jedan zalogaj. Japrak nema rođaka, nego
izvanrednu sestru zvanu jalan sarma ili sarma u lozi! Ovo djevičansko jelo zna
biti opasno, jer prosječan i naivni konzument, vrlo lako izgubi kontrolu i
predstavu o tome kada stati.
.
.
Orginalno jelo se pravi od lista vinove loze, čiju sortu i kvalitet istinski prepoznaju samo ostarjeli gradski tersovi, pa se tako tajna teško saznaje. Orginalna unutrašnjost nastaje iz niza obreda i procesa, sa dva elementa koja smijem odati - riža i nana. Neprocjenjivo korisno i "multikulturno" jelo, pogodno za doručak, ručak, večeru i mezu! Nevjerovatno.
.
.
Sto se tice buredžika, mnogi će se u Hercegovini odmah pobuniti, ako se kaže da je to - samo burek preliven jogurtom. Ne radi se ni o bureku (jer nema luka i krompira u njemu), niti se radi o jogurtu, nego o smjesi kiselog mlijeka, jogurta i bijelog luka. Prosječna pita predstavlja u Hercegovini običan ručak, a buredžici su tzv. - musafirsko jelo, tj. - samo za uvažene goste. Ako malo razmislite, ovom je formulom unaprijed obezbijedjen svaki ljubazni doček, jer ako se domaćin i ne raduje gostima, raduje se sigurno - buredžicima. Jedini je problem što čovjek psihološki povezuje ova dva subjekta, pa kada kasnije sretnete toga vašeg gosta ne znam kako da je čist i okupan, u nosu vam zamirisu njegovi buredžici!
Sto se tice buredžika, mnogi će se u Hercegovini odmah pobuniti, ako se kaže da je to - samo burek preliven jogurtom. Ne radi se ni o bureku (jer nema luka i krompira u njemu), niti se radi o jogurtu, nego o smjesi kiselog mlijeka, jogurta i bijelog luka. Prosječna pita predstavlja u Hercegovini običan ručak, a buredžici su tzv. - musafirsko jelo, tj. - samo za uvažene goste. Ako malo razmislite, ovom je formulom unaprijed obezbijedjen svaki ljubazni doček, jer ako se domaćin i ne raduje gostima, raduje se sigurno - buredžicima. Jedini je problem što čovjek psihološki povezuje ova dva subjekta, pa kada kasnije sretnete toga vašeg gosta ne znam kako da je čist i okupan, u nosu vam zamirisu njegovi buredžici!
.
.
Među uskim krugovima meraklija, postoji i
precizno utvrdjeni bonton, po kojem se izjeda tepsija buredžika. Dakle ni u kom
slučaju se ne služiti nožem i viljuskom, nego strogo rukama. Pri tome, desnu
ruku držiš prinesenu ustima, i žvaćes buredzik, u lijevu ruku si već uzeo drugi,
a desnim okom si zapikao treći komad, koji još uvijek leži u tepsiji. Potom
slijedi brza izmjena - desna ruka uzima buredžik iz lijeve, lijeva uzima
zapikani buredžik, a desno oko zacrtava novi. Izvanredno, efikasno, i po
bontonu, naravno! Doduše, i buredžici imaju svoga rođaka - juvalake na
kiselo, ali su oni, zbog iznimne popularnosti musafirskog jela, potpuno
u sjeni. Juvalake ćete pripraviti, ako grudvice kuhanog mljevenog mesa upržite,
a potom polijete sličnim sosom kao i kod buredžika.
.
.
Ali, ovo jelo lagano odumire, i može se čuti
jos samo u čarsijskom žargonu, kada neko sjedi u kafani, i pri tome komplikuje,
jer nije siguran sta bi jeo: "Šta bi to ti, juvalake na kiselo"?! Kada na sve
ove opisane božanske nafaize dodamo profesionalan i hladan odnos prema sjevernim
i južnim utjecajima, po principu - "Mogu a i ne moram", prostom deduktivnom
metodom je izvuceno da - "Nasa mama kuha najbolje".
(originalni tekst, samo trunku
obrađen)
priredio: Smail Špago
23.06.2013.
Pirjan
Pirjan
Mirisne pare hercegovačke
vale
(tekst je već bio objavljen na blogu
memorylimit.blogger.ba, ali je zbog problema na blogeru, izbrisan, kao i veliki
broj postova ostalih blogera, u periodu 10. - 29. maj 2013.
godine)
(tekst je napisao Mustafa Alendar za
sarajevski "Svijet", specijalno izdanje "Gurman" u decembru 1998.
godine)Fast-food restorani i
razni mekdonaldsi u Hercegovini nemaju šanse. Treba prvo sjesti, pa onda jesti i
dugo uživati. Jedan buredžik u jednu ruku, drugi u drugu, a okom šacovati
treci...
Stomak je sasvim sigurno, centralno mjesto ljudskog iskušenja naspram zivota. Duša, mozak i srce, mogu se satima naguravati i prepirati oko laskave pozicije - glavnog u organizmu, ali kada se između njih, bijesno progura gladni stomak, bezopasna konkurencija odstupa, i počinje ozbiljna potraga za hranom. Tek nakon što gospodin Želudac dobije svoje, Duša može bezbrižno, na jaslama masnoća, vlakana i ugljikohidrata stvarati predivne retke o apsolutnosti ljubavi ovozemaljske.
Ne bih želio ovim, tu predivnu stvar - ljubav, gurati u drugi plan, ili, ne daj bože, odbraniti onu prostačku poslovicu da ljubav na usta ulazi. Ne, naprotiv, ljubav i poštovanje prema hrani, treba dobiti svoje pravo mjesto, među hiljadama drugih vrsta ljubavi. Sada se postavlja pitanje koje mjesto - prvo, treće, dvadeseto...?! Nakon dužeg i napregnutog razmišljanja, došao sam do zaključka da ljubav prema hrani treba staviti kao preambulu nekog spiska o svim ljubavima ovog svijeta. Jer hrana je i potreba i ljubav i simbol u krajnjoj liniji, po kojima je moguće raspoznavati čak i nacije. Zamislite da u nekom kvizu trebate pogoditi o kojem je narodu riječ, i prvo vam puste himnu (koju prvi put čujete), a nakon toga pokažu npr. - tortilju. "Meksiko", uzviknućete, i naravno da je puno više onih koji prepoznaju kako izgleda tortilja, nego kako se pjeva meksička himna. Zbog hrane su vijekovima vođene prepirke i ratovi, u moderno doba organizovane čak i burze, a i mojom ulicom, već godinama, svakodnevno prolaze stariji sugrađani, primjerno natovareni kesama, cekerima i fišecima, koji često mrmljaju sebi u bradu - "Sve ti se, boga mi, vrti oko guzice!" I ja im vjerujem.
Stomak je sasvim sigurno, centralno mjesto ljudskog iskušenja naspram zivota. Duša, mozak i srce, mogu se satima naguravati i prepirati oko laskave pozicije - glavnog u organizmu, ali kada se između njih, bijesno progura gladni stomak, bezopasna konkurencija odstupa, i počinje ozbiljna potraga za hranom. Tek nakon što gospodin Želudac dobije svoje, Duša može bezbrižno, na jaslama masnoća, vlakana i ugljikohidrata stvarati predivne retke o apsolutnosti ljubavi ovozemaljske.
Ne bih želio ovim, tu predivnu stvar - ljubav, gurati u drugi plan, ili, ne daj bože, odbraniti onu prostačku poslovicu da ljubav na usta ulazi. Ne, naprotiv, ljubav i poštovanje prema hrani, treba dobiti svoje pravo mjesto, među hiljadama drugih vrsta ljubavi. Sada se postavlja pitanje koje mjesto - prvo, treće, dvadeseto...?! Nakon dužeg i napregnutog razmišljanja, došao sam do zaključka da ljubav prema hrani treba staviti kao preambulu nekog spiska o svim ljubavima ovog svijeta. Jer hrana je i potreba i ljubav i simbol u krajnjoj liniji, po kojima je moguće raspoznavati čak i nacije. Zamislite da u nekom kvizu trebate pogoditi o kojem je narodu riječ, i prvo vam puste himnu (koju prvi put čujete), a nakon toga pokažu npr. - tortilju. "Meksiko", uzviknućete, i naravno da je puno više onih koji prepoznaju kako izgleda tortilja, nego kako se pjeva meksička himna. Zbog hrane su vijekovima vođene prepirke i ratovi, u moderno doba organizovane čak i burze, a i mojom ulicom, već godinama, svakodnevno prolaze stariji sugrađani, primjerno natovareni kesama, cekerima i fišecima, koji često mrmljaju sebi u bradu - "Sve ti se, boga mi, vrti oko guzice!" I ja im vjerujem.
.
.
Zbog svega ovoga, već danima hodam ozbiljan po kući, iako sam, u stvari pozvan, da napišem jednostavnu prezentaciju karakterističnih jela Hercegovine. Hercegovina je, politički rečeno - autonomna gurmanska pokrajina, i to treba dokazati i odbraniti, da bi narod koji tu živi, imao pravo sebe zvati - Hercegovcima! Što se tiče samog "dokazivanja", situacija je veoma delikatna, jer tu su susjedna Bosna i Dalmacija, a svako misli da - "Njegova mama kuha najbolje"! Stoga ću, odmah na početku, argumentovano objasniti, zašto "Hercegovačka mama kuha najbolje". Ova, dakle "gurmanska pokrajina", geografski leži dovoljno južno, da bi izbjegla teška i masna opterećenja bucmastih "sjevernih mama", ali opet, nalazi se dovoljno sjeverno, od prelaganog ambijenta nasušene ribe i kuhane blitve, koji vlada morem. Tako smo dobili lepršave pirjane! To je osnovica i strateška baza ovdašnje ishrane. Pirjani su nastali zbog velikog priliva svježeg povrća, ali i zbog izvjesne nervoze kuharica, koje su često pitale svoje muževe i sinove: "Hoćeš da ti spirjanim nešto"?!
Zbog svega ovoga, već danima hodam ozbiljan po kući, iako sam, u stvari pozvan, da napišem jednostavnu prezentaciju karakterističnih jela Hercegovine. Hercegovina je, politički rečeno - autonomna gurmanska pokrajina, i to treba dokazati i odbraniti, da bi narod koji tu živi, imao pravo sebe zvati - Hercegovcima! Što se tiče samog "dokazivanja", situacija je veoma delikatna, jer tu su susjedna Bosna i Dalmacija, a svako misli da - "Njegova mama kuha najbolje"! Stoga ću, odmah na početku, argumentovano objasniti, zašto "Hercegovačka mama kuha najbolje". Ova, dakle "gurmanska pokrajina", geografski leži dovoljno južno, da bi izbjegla teška i masna opterećenja bucmastih "sjevernih mama", ali opet, nalazi se dovoljno sjeverno, od prelaganog ambijenta nasušene ribe i kuhane blitve, koji vlada morem. Tako smo dobili lepršave pirjane! To je osnovica i strateška baza ovdašnje ishrane. Pirjani su nastali zbog velikog priliva svježeg povrća, ali i zbog izvjesne nervoze kuharica, koje su često pitale svoje muževe i sinove: "Hoćeš da ti spirjanim nešto"?!
.
.
Mnoge naše turističke izbjeglice posljednjih su godina upoznale silne internacionalne restorane po svijetu, i uvijek je isto iznenađenje bilo, kada bi, u Španskom restoranu, naručili specijalitet kuće. Na stol bi dolepršao poznati pirjan iz Hercegovine!
Razmatranje - otkud on kod Španaca, ili otkud on kod nas, odvuklo bi nas daleko od teme. Međutim, neoboriva je činjenica, da su španske trupe mirovnih snaga, smještene upravo u Hercegovini, pa sad neka neko kaže da to nije zbog pirjana. Pirjan ima nekoliko rođaka, a najpoznatiji je bailma, jelo od patlidžana (uzduz rasječen na "četvero"), izdinstanog na tihoj vatri, uz dosta paradajza (hercegovački - kavade), i bijelog luka (hercegovacki - saransaka). Za razumijevanje delikatnog okusa bailme, preporučuje se najprije sedmična kura konzumiranja isključivo pirjana. Kao što se, za npr. pizzu, boršć, ragu i sl., vežu legende, tako je to i sa pirjanom.
Mnoge naše turističke izbjeglice posljednjih su godina upoznale silne internacionalne restorane po svijetu, i uvijek je isto iznenađenje bilo, kada bi, u Španskom restoranu, naručili specijalitet kuće. Na stol bi dolepršao poznati pirjan iz Hercegovine!
Razmatranje - otkud on kod Španaca, ili otkud on kod nas, odvuklo bi nas daleko od teme. Međutim, neoboriva je činjenica, da su španske trupe mirovnih snaga, smještene upravo u Hercegovini, pa sad neka neko kaže da to nije zbog pirjana. Pirjan ima nekoliko rođaka, a najpoznatiji je bailma, jelo od patlidžana (uzduz rasječen na "četvero"), izdinstanog na tihoj vatri, uz dosta paradajza (hercegovački - kavade), i bijelog luka (hercegovacki - saransaka). Za razumijevanje delikatnog okusa bailme, preporučuje se najprije sedmična kura konzumiranja isključivo pirjana. Kao što se, za npr. pizzu, boršć, ragu i sl., vežu legende, tako je to i sa pirjanom.
.
.
Dok ti jedeš, posmatra te nena, koja obično, tom prilikom kaže: "Ko se ovoga najede, može slobodno skočiti u Neretvu, neće potonuti". Ima tu i skrivene istine, jer se u Neretvi obično utapaju gosti sa strane (mostarski - kandidati), koji svoj stomak opterete pretežno teškim jelima.
Dok ti jedeš, posmatra te nena, koja obično, tom prilikom kaže: "Ko se ovoga najede, može slobodno skočiti u Neretvu, neće potonuti". Ima tu i skrivene istine, jer se u Neretvi obično utapaju gosti sa strane (mostarski - kandidati), koji svoj stomak opterete pretežno teškim jelima.
„Pošto se ne može praznog i gladnog
stomaka stvarati država, a niti braniti interesi nacije, tako sam odlučio da moj
prvi prilog podrške bude ovaj tekst koji je napisao Mustafa Alendar za
sarajevski "Svijet", specijalno izdanje "Gurman" u decembru 1998. godine, a koji
jasno definiše i dokazuje nas kao naciju sa jasnim geolosko-prehrambenim
granicama naše Hercegovine“.
(na naslovnoj slici: Pirjan sa suhim
patlidžanima i suhim mesom. To je specijalitet Dubravske visoravni smještene u
trkutu izmedju Čapljine, Stoca i Mostara. U stolačkom kraju je jako dobo suho
meso poznato kao stolačka plaha. Posebnog je okusa, ako je meso od domaćih
ovaca, koja su pasle ljekovite trave po hercegovačkom
kršu.)
priredio: Smail
Špago
22.06.2013.
Poguzije i poguzluci
Poguzije i poguzluci
Poguzija: Izraz za osobu "gladnih očiju" , uvjek raspoloženu za dobro jelo
i piće, posebno ako se radi o „džabaluku“, na kakvoj svadbi, proslavi, sahrani,
nekoj fešti ili skupu, gdje je sve besplatno…O poguzijama su i pjesme
ispjevane…
Poguzluku nigdje kraja nema
Pjesma je spjevana u 19. vijeku, u periodu borbe
Zmaja od Bosne da održi određenu autonomiju Bosne u okviru Otomanske carevine.
A junaci pita zeljanica…
Hotio bi Ali-paša doći,
Al’ ne smije kroz Sarajevo proći,
Nisu age medene baklave,
A junaci pita zeljanica,
A neferi sitni hurmadžici,
Bazerdžani na medu đunlari,
Mladi bezi keške u kazanu,
A terzije sitne rešedije,
A bakali bijeli pilavi,
Krevetari biber po pilavu,
Biber pali, bijeli pilav kvari,
Kazandžije zlaćani sahani,
Čizmedžije zerde u sahanu,
Saračići sitni kolačići,
A kazazi bamja u sahanu,
Borov čorba kahvedžije mlade,
A aščije hošaf kaisije
Al’ ne smije kroz Sarajevo proći,
Nisu age medene baklave,
A junaci pita zeljanica,
A neferi sitni hurmadžici,
Bazerdžani na medu đunlari,
Mladi bezi keške u kazanu,
A terzije sitne rešedije,
A bakali bijeli pilavi,
Krevetari biber po pilavu,
Biber pali, bijeli pilav kvari,
Kazandžije zlaćani sahani,
Čizmedžije zerde u sahanu,
Saračići sitni kolačići,
A kazazi bamja u sahanu,
Borov čorba kahvedžije mlade,
A aščije hošaf kaisije
.
.
.
Mladi bezi karakterišu pokret otpora u Bosni u 19. vijeku. Nefer označava
običnog vojnika; bazerdžani trgovca; terzija krojača; krevetari su trgovci
ispred ćefenaka; sarači su prerađivači ( i trgovci) kože; kazazi su svilari.
(objavljeno na sarajevo.co.ba)
21.06.2013.
Od Mosta do Jagnjeta dana 20. juna 2013. godine
Od Mosta do Jagnjeta dana 20. juna 2013. godine
Prošetao kamerom Ismail Braco Čampara
Nazvao bih ovaj prilog vrlo rado Korzom, od Mosta do Jagnjeta, ali to više
nije Korzo. To više nije ni žila kucavica grada, kao što je nekada bila, u
nekadašnjem Gradu. Ali za one koji su nekada hodili ovuda, ostalo je i ostaće
zauvjek, Korzo.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
fotografije: Ismail Braco Čampara
.
priredio: Smail Špago
20.06.2013.
Slike koje niko ne želi gledati...
Slike koje niko ne želi gledati...
ali se ne može zaboraviti i preskočiti ovaj dio
istorije
Korzo, od mosta do Jagnjeta
Ratni i poratni period
Zadnja dekada prošlog stoljeća
Period iza 1992. godine.
Bez komentara, slike same sve govore.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
(većina slika je preuzeta sa MOFO raja, sa CORBIS i
internet)
priredio: Smail Špago
19.06.2013.
Korzo, onakvo kakvim ga pamtimo
Korzo, onakvo kakvim ga pamtimo do 1992.
Niz korzo pa uz korzo
Svaka generacija pamti Korzo iz svog perioda, ali gradsko korzo, ili
promenada, ili šetalište, od mosta na Neretvi, do Rondoa, bilo je žila kucavica
grada, najmanje 100 godina, od 1892, do 1992. Od tada, Korzo gubi svoj značaj i
za grad i za ljude u njemu. Ostalo je samo u glavama onih koji su ga nekad
redovno pohodili. Jedno sjećanje na godine uoči rata:
.
Idući odozgo lijevom stranom, na vrhu je bilo Jagnje, pa prolaz, pa Petica,
pa zlatarna Celje, pa zdravljak, pa Astra cipele, pa Lovac, pa Benco sajdžija,
pa drogerija, pa Foto Optik, pa Apoteka...
.
.
Ispod Šantićeve na istoj strani je bila čitavom dužinom bila Revija sa
jednim ulazom iz Šantićeve i donjim izlazom odmah do prolaza, a ispod je bio
hotel Bristol, sa terasom do mosta. Na mjestu Revije nekada je bila Omladinska
knjižara, ispod kiosk i slastičarna, pa onda stari hotel Bristol.
.
.
Od Titovog mosta, naviše bila je prvo slastičarna, pa prodavnica
Jugoplastika, zatim fotografska radnja, pa knjizara Veselin Maslesa, pa sokak,
prolaz prema Aleksi. Iznad sokaka bila je hemijska cistiona Stella, na mjestu
gdje je prije bio Granap, a kasnije i Duty Free Shop, slijedila je trafika, pa
prodavnica elektroopreme, advokat, pa prodavnica metraze i vunice, i na vrhu
Zdravljak.
.
.
Od Cernice na više bio je objekat sa kupolom, u kojem je bila prodavnica
obuće i kožne galanterije, u ovom prostoru je nekada bio zdravljak, dalje naviša
bio je ulaz i ograda od
Lakišića džamije, aiznad je bio red kioska, Lutrija, dva kioska za novine,
a u produžetku cvjećara. Ispod nzgrade naviše bile su prodavnice, počevđi od
Borova, po lkome se i čitava zgrada ponekad naziva Borovo, dalje je bila
prodavnica Jugoplatike i prodavnice odijela ALHOS, Alija Hodžić sarajevo i
prodavnica tekstila pod imenom Krozo, do prolaza između ove zgrade i banke koja
je bila na samoj čoši, na vrhu. Prije banke u prizemlju ovog objekta je dugo
vremena bio prvi Ekspres restoran u Mostaru.
.
.
.
Sve ovo je baš "na granici sjecanja"...
priredio: Smail Špago
18.06.2013.
Uz Ričinu i niz Ričinu na razmeđu stoljeća
Uz Ričinu i niz Ričinu na razmeđu stoljeća
(iz dosadašnjih tekstova Tibora Vrančića)
Mnogim starijim stanovnicima našega grada je u sjećanju, a kod nekih je još
u uvjek upotrebi naziv Ričina, za današnju ulicu Mostarskog Bataljona, od hotel
Bristola do Gimnazije, tačnije do nekadašnje rampe.
Ričina je bio naziv za potok i uski prolaz u Cernici kod zgrade današnjeg
Elektro poduzeća, a inače se tim imenom nekad nazivao i cijeli potez od rampe
kod Gimnazije do Lakišića džamije. Tako povijesni izvori navode „kanal ispod
Ričine“, koji se i danas nalazi ispod površine asfalta, a prvobitno je imao za
cilj odvoditi višak vode s polja oko Šetališta Stephanie Alee (kasnije Lenjinovo
šetalište), pružajući se ispred Gimnazije pa sve do Neretve, kraj Titovog mosta.
Riječ Ričina je vjerovatno nastala od rječina – ričina (ikavica).
Odmah nakon izgradnje mosta na Musali 1882. godine, probijen je put sve do
Balinovca. U početku je to bilo potrebno austro-ugarskim vojnim vlastima radi
priprema za izgradnju Zapadnog logora (danas Sveučilište) i fortice na
Bakamovića glavici, tj. izgradnje ceste prema Ljubuškom (1883.g.). Cesta do
Žovnice probijena je 1887. godine, a narednih godina 1888. i 1889. izgrađen je
produžetak ove ceste prema Širokom Brijegu i Imotskom.
Toliko iz podataka napisanim u starim knjigama. Ono što je dugo vremena
nosilo naziv Ričina, a kasnije u žargonu korzo, od Bristola do Gimnazije,
nastalo je na razmeđu vijekova i zadržalo takav izgled ponegdje i do danas.
Hotel Bristol je uz most na Musali sagrađen 1906. godine, a Gimnazija 1898.
godine. Stare slike pokazuju vrijeme prije 1906. godine kad još nije bilo hotel
Bristola, slikano sa gornjih spratova hotel Neretve, a također pokazuju i
vrijeme, kad na Musali još nije bila izgrađena ni Banja. Banja je završena i
predate narodu na korištenje 1914. godine.
.
.
.
.
.
priredio: Tibor Vrančić
17.06.2013.
Uz korzo lijevo, desno, uz Ričinu, niz Ričinu
Uz korzo lijevo, desno, uz Ričinu, niz Ričinu
Iz teksta: “Mostar, čaršija kakve više nema”, autora Hilmije
Šiširaka
Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija.
Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine.
Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zaštita od suncaUz hotel “Bristol”, sa zapadne strane, bio je jedan stari dućan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, između ostalih, i slastičarna Bate Kahrimanovića. Desno u ulici (iza “Revije”) bila je poznata Hadžajlića kafana. Na mjestu današnje “Revije” nalazila se manufakturna radnja, vlasništvo Drače, zatim prodavnica obuće, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma tražene bijele tene. Od apoteke do kafane “Jagnje” nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovačkih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, počev od brijačnice preko puta hotel “Bristol”, pa do početka Ulice Adema Buća (Cernica), bila je knjižara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.
U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina “Bazar”, tada je bio mliječni restoran. Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće “Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne - “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.
Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zaštita od suncaUz hotel “Bristol”, sa zapadne strane, bio je jedan stari dućan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, između ostalih, i slastičarna Bate Kahrimanovića. Desno u ulici (iza “Revije”) bila je poznata Hadžajlića kafana. Na mjestu današnje “Revije” nalazila se manufakturna radnja, vlasništvo Drače, zatim prodavnica obuće, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma tražene bijele tene. Od apoteke do kafane “Jagnje” nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovačkih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, počev od brijačnice preko puta hotel “Bristol”, pa do početka Ulice Adema Buća (Cernica), bila je knjižara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.
U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina “Bazar”, tada je bio mliječni restoran. Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće “Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne - “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.
Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim “ćirom”. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata.
Mostar je imao i svoj mali “metro”, ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom šetalištu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenišna kraka, za ulaz i izlaz sa obje strane. Bio je sav u pločicama, u obliku šahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjećanju.
Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Moše Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesića trafika. Od ove trafike, pa do tadašnje Željezničke putničke stanice, bili su locirani željeznički magacini. U istoj ulici, počev od kafane “Jagnje”, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća “Špedicija”. Prvi direktor “Špedicije” bio je Remzija Puzić. Kasnije “Špedicija” prerasta u “HAP” (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant “Autoprevoz”.
U Lenjinovom šetalištu tada je radila Tokića pekara, preko puta Gimnazije, a u bivšem Domu omladine bio je otvoren “Klub prosvjetnih radnika Mostara”. Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran “Pariz” sa predivnom ljetnom baštom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Na početku Ulice dr. Safeta Mujića, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ograđeni prostor Željezničke stanice sve do hotel “Mostara”. Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
priredio: Smail Špago
16.06.2013.
Rijeka Buna, iz putopisa 1912. godine
Rijeka Buna, iz
putopisa 1912. godine
(tekst je već bio
objavljen na blogu
memorylimit.blogger.ba, ali je
zbog problema na blogeru, izbrisan,
kao i veliki broj postova
ostalih blogera, u periodu 10. - 29.
maj 2013. godine)
Na Bosnu i Hercegovinu, zbog
njenih veličanstvenih prirodnih ljepota, raznolikosti vjera, kultura i jezika,
te gostoljubivosti ljudi, cijeli svijet oduvijek gleda sa
simpatijama.Ako se malo
vratimo u prošlost, u vrijeme Austrougarske okupacije BiH, uočit ćemo da je i
tada bilo putopisaca i istinskih ljubitelja prirode, koji su putovali i detaljno
opisivali njene prirodne ljepote.U to vrijeme tek izgrađenih željezničkih pruga
i cesta, kojima su se, kao nekom čudu, mnogi tada divili, priroda se doimala
netaknutom i zbog toga još ljepšom.Tu netaknutu prirodu narušavali bi samo
povremeni prolasci vozova, poštanskih kočija, ponekog automobila, zaprežnih kola
ili stada stoke. Kako je Bosna i Hercegovina pretežito brdovita zemlja, glavni
putevi i željezničke trase slijedili su većim dijelom njene prekrasne rijeke,
bilo da su vijugale zelenim dolinama ili se probijale neprohodnim
kanjonima.
Danas krećemo na puno kraći,
ali ništa manje zanimljiv put. Uz pomoć našeg starog „znanca“, velikog
ljubitelja prirode i putopisca Rudolfa baruna Maldini Wildenhainskog, te
slijedeći njegove putopise iz davne 1912. godine, upoznat ćemo ovaj put malu
hercegovačku rijeku Bunu.
.
.
„Ispod strahotne okomite
stijene izvire na više mjesta iz crnih ždrijela i jama ledena Buna. Okolo
bistrih joj vrutaka i izvorčića naslagale sigaste pećine zagrlivši se naokolo
kao jedna kamena gromada. U dnu te gromade jajoliko leži jezero. Stvara ga Buna
tik svojih vrela. Dugo je po prilici oko dvadeset metara, a širina mu iznosi oko
deset metara. Pred samim ždrijelom, iz kojeg izvire ledena Buna, uzdignuta je
drvena terasa, da ti pruži bolji vidik na sam izvor i duboko jezero. Samo
ždrijelo ukrasuje siga, koja se u različitim oblicima poredala, a cijela pećina
opet naliči spužvi svojim bezbrojnim otvorima, rupama i špiljama, što ih je voda
izrovala kapljući i mileći tu kroz hiljade i hiljade godina. U tim otvorima i
špiljama gnijezde raznovrsne ptice, ponajviše divlji golubovi i lastavice
uznemirujući svojim lijetom to tajinstveno mjesto, dok ti se opet tamo na drugoj
strani, a u samom jezeru ne pokaže uz povaljano gorsko kamenje po koja vesela
pastrva gospodareći o tom bajnom jezeru. Izvor je Bune jedan od veličanstvenih
prizora ponosne Bosne i Hercegovine. Ugodno je tu boraviti, osobito za topla
ljeta ili za bajne mjesečine. Voda je u Buni jasno modra i tako bistra, da se
vidi svaki kamećak na dnu i svaka pastrva, što se tamo praćaka. Ali, Buna pruža
i koristi marljivomu Hercegovcu. Ona mu tjera mlinove i to odmah već pri svome
izvoru, čim počne oticati kamenim svojim koritom. Tada polagano zakreće zelenim
blagajskim poljem na zapad prema Neretvi, da se jugoistočno od Blagaja slije kod
sela Bune po sata od izvora u svoju maticu Neretvu i s njom u sinje Jadransko
more.“
.
.
priredio: Smail
Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen