Na granici sjecanja - Prilozi oktobar 2014.

31.10.2014.

Rumble in the Jungle - Prije 40 godina, Ali poslao Foremana u zemlju snova

Boks meč za istoriju: Muhamed Ali - George Foreman, 30. oktobra 1974. godine, Kinshasa, Zair. Ali je pobjedio Foremana nokautom u osmoj rundi. Meč koji je ušao u udžbenike kao očigledan dokaz kako čovjek može iskoristiti svoju šansu čak i kad je nema?
 

 

Foreman je bio sedam godina mlađi od Alija, ali i sedam puta jači. Njegovi sparing partneri međusobno su šaputali kako Foreman ne bi trebao ubiti Alija u ringu. Činilo se da je meč odlučen prije nego što je i počeo. A onda, u 8. rundi meča Foreman se našao na podu.

Rumble in the Jungle je bio meč, a istovremeno i biznis i propaganda i sportska istorija i televizijski show, ali također i psihologija i alegorija. Muhamed Ali je bio ne samo planetarna reklamna zvijezda nego i sportista i zabavljač i reper, ali i pjesnik. Zvali su ga i brbljivac. Čak su neki njegovu preglasnost prije svakog meča dovodili u vezu sa strahom kojeg je tako nadglasavao .Njegovi udarci su završavali na tijelu protivnika, a njegove riječi su se uvlačile pod kožu. I to, ne samo na ovom meču u Kinshasi, za koji je reklama bila pretjerana, pa čak i nevjerovatno beskrajna. Meč je morao biti prolongiran za šest sedmica, zbog posjekotine ispod desnog oka, koju je Foreman zaradio na treningu. A čitavo to vrijeme, do meča, letile su reklame. I kako je to neko zabilježio: Svaki čovjek se u svom životu nada jednom momentu koji bi nekada trebao doći. Međutim, rijetko, a najčešće nikad ne dođe. A u ovom slučaju, sve se poklopilo.

A onda sam meč. Sve se danas može vidjeti na video snimcima, na internetu. Nokaut u osmoj rundi. Kraj. Proglašenje pobjednika. To je momenat u kojem jedan takmac odlazi u zvijezde i tamo ostaje. A drugi, u zemlju snova, ili, kako je to kasnije Ali opisivao, odlazi šišmišima svirati saksofon i zviždati aligatorima.

Foreman je tokom čitavog meča boksovao umorno, i bio pogođen kao maljem. Čitavo vrijeme meča Ali je bio dobro pokriven, otvarao se kad treba, i pogađao protivnika desnicom u bradu. Kod zadnjeg udarca Foremanove ruke lete u stranu, kao kod padobranca koji iskače iz aviona. Čak se u trenutku čini da lijevom rukom želi uhvatiti Alija za pojas. Alijeva pesnica je i dalje spremna, čak se u jednom momentu čini da želi još jednom udariti, ali, povlači ruku. Foreman leti, pada lagano na pod, a Ali mirno prati njegov pad. Kraj. Pobjeda. Ali ulazi u istoriju.

Četrdeset godina, kao da je jučer bilo.

 

Špago Smail
novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:36, 0 komentar(a), print, #

30.10.2014.

Raritet iz 1905. - Automobil na parni pogon

Godina proizvodnje 1905. Stanje prvoklasno. Marka Gardner-Serpollet 18HP Type L Phaeton Steamer. Zemlja proizvodnje Francuska. Pogon parna mašina. Gardner.Sepollet je tih godina bio specijalista za ovu tehniku, i najveći proizvođač parnih automobila. U godinama oko 1905. proizvodili su oko 100 automobila godišnje.

Pogon: parna mašina, a u parnom kotlu razvijala se temperatura i do 450°C.

Upravljač je bio vrlo pregledan sa okruglim instrumentima u sredini, koji su pokazivali temperaturu kotla.

Automobil je postizao 70 km/h. Kabriolet karoseriju je proizvodio Keller iz Pariza, tada najpoznatiji proizvođač karoserija.

 

Gardner-Serpollet 18HP Type L Phaeton Steamer nije obični oldtajmer. On je automobil na parni pogon. Krajem oktobra najavljena je licitacija ovog 109 godina starog automobila.

Brtitanska aukcijska kuća Bonhams jednom godišnje na aukciji „London to Brighton Run Sale“  nudi rijetke oldtajmere, koji podsjećaju na najstariju poznatu autotrku na svijetu, koja je vožena od 1896. godine.

Ove godine automobil  18HP Type L Phaeton Steamer naznačen je kao “highlight” ovogodišnje aukcije

Britanski farmer i kolekcionar automobila George Miligen je 1957. godine od bivšeg vlasnika kupio ovaj parni auto po, za današnje uslove, smiješnioj cijeni od 450 britanskih funti.

Očekivana cijena na aukciji 31. oktobra u Londonu kreće se između 430 i 450 hiljada Eura.

(izvor:bild)

Objavio/la spagosmail u 08:33, 0 komentar(a), print, #

29.10.2014.

Humans of the Past

You like Mostar? Notice on this postcard that mosques, orthodox and catholic church stand peacefully and in harmony, in a perfectly normal coexistence. The famous old bridge marked linking point of the various communities, not striclty divided as they are today. Mostar, 1900s Sa stranice facebook/ Humans of the Past

Objavio/la spagosmail u 09:35, 0 komentar(a), print, #

29.10.2014.

Mostarom nekad i sad: Vukodol

Vukodol je duže od 50 godina bio sjedište biskupa, tu je s radom započela prva pučka škola, a zatim i prva štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini, a iz nje su se čuli i zvuci prvog klavira u BiH. Sve tamo do 1850.ih godina. katolički župnik u Hercegovini nije se usudio posjetiti svoju pastvu u gradu kako bi obavio obred, nego je to isključivo činio prerušen ili tajno noću. Biskup Rafael Rafo Barišić, koji je. Inače. imao sjedište u jednoj kolibi u Seonici, čvrsto je naumio učiniti kraj takvom nepodnošljivom stanju. Početkom 19. vieka uspjelo mu je pridobiti iz Stambola sultanov potpis, koji mu je dozvolio gradnju biskupske kuće u Mostaru. Premda se radi o vremenu kada je mostarski kadija izdao zakon po kome u Mostaru, prema Kuranu, mogu stanovati skupa muslimani i katolici, mostarski muslimani su, prkoseći kadiji i Sultanovoj naredbi, uzeli oružje i zacijelo bi ubili biskupa da vezir Ali-paša Rizvanbegović nije stao između njih. Budući da muslimani nisu htjeli ni za sve zlato svijeta prodati neko građevinsko zemljište u gradu u tu svrhu, to je Paša, u svoje ime, kupio jedan komad zemlje na južnom prilazu Mostara u Vukodolu, koju je onda prodao biskupu za 6 kesa pjastera (500 kruna). Čim su muslimani saznali to, udružili su se i zakleli da će radije pasti do posljednjeg čovjeka nego dozvoliti da jedan nevjernik tu izgradi kuću. Župnik fra Ilija Vidošević je u dva navrata otpočinjao gradnju kućice u Vukodolu, ali mu to nije polazilo za rukom sve dok biskup Barišić nije odredio fra Petra Bakulu za voditelja gradnje. Okružen naoružanim pašinim čuvarima, koji su osiguravali gradnju, preuzeo je posjed u vlasništvo, a radnici su s oružjem za pojasom počeli gradnju 1839. godine. Međutim, ubrzo gradske vlasti oduzimaju prethodno izdatu građevinsku dozvolu, da bi je tek 1846. godine ponovo aktivirali i to nakon što je, na traženje biskupa, mostarski kadija Muhamed Emin izdao dozvolu (hudžet) da je zemljište oko kuće u Vukodolu vlasništvo crkve. Gradnja ovog kompleksa počela je 7. aprila 1847. godine, a tek 1852. godine biskup je mogao useliti u novi župni stan. Cijeli kompleks bio je opasan jakim, visokim, kamenim zidom, a centralni i najznačajniji objekat kompleksa predstavljala je biskupska palata – rezidencija. U Vukodolu je s radom započela prva pučka škola, a zatim i prva štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini (1872. godine), a iz nje su se čuli i zvuci prvog klavira u BiH. Duže od 50 godina je Vukodol bio sjedište biskupa, jer je tek 1906. godine izgrađena Biskupska palata na Bakamovića glavici, od tada poznatoj kao Biskupova glavica. Kompleks stare biskupske rezidencije u neposrednoj blizini rimokatoličkog groblja Masline, nacionalizovan je krajem 1959. godine, a nakon osamdesetih godina prošlog vijeka cijeli je kompleks napušten i prepušten propadanju. U zadnjem ratu, 1992. godine, rezidencija u Vukodolu je granatiranjem oštećena, a lokalitet još uvijek služi za odlaganje otpada. Ove godine, Biskupija u Vukodolu proglašena je nacionalnim spomenikom. Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:29, 0 komentar(a), print, #

28.10.2014.

Nostalgija na točkovima: Izumiru spavaća kola

Kad se u bilo kojoj prilici danas započne priča o nekadašnjim vozovima, jer puno priče oko sadašnjih vozova ni nema, prvo se prisjetimo legendarnog ćire, koji je dimio kroz Mostar od doba Austrougarske, pa sve tamo do 1966. godine. Zatim se prisjetimo Olimpika, čuvenog poslovnog voza iz osamdesetih, koji je razdaljinu od Mostara do Sarajeva savlađivao za tačno 100 minuta. Naravno, u sjećanja dolaze i noćni skokovi, spavaćim ili kušet kolima do Beograda, Zagreba, Ljubljane, pa čak do Beča i Stuttgarta. Povezeš se spavaćim kolima uveče iz Mostara, ispružiš se na ležaju do ujutro, trehneš, ukoliko ti ne smeta kloparanje točkova, ili hrkanje komšije iznad, ispod ili sa druge strane, a ujutro svjež, odmoran, već na željenoj destinaciji. Naše razdaljine onoga vremena bile su duge četiri, pet stotina kilometara, i trajale su 8-10 sati. Noćni vozovi sa spavaćim kolima nekada su bili veoma elegantan način prevoza. Ovdje mislimo i na naše vozove, koji nisu puno zaostajali za vozovima širom Evrope. Za naše sadašnje relacije vozom, od Čapljine na jugu, do Zenice na sjeveru, preko Sarajeva, nema potrebe ni za sjedanja, a kamoli za ležanja. Noćni vozovi, kao i vozovi uopšte, kod nas žive još samo u sjećanju na neka druga vremena, kao klasici koji su inspirisali mnoge umjetnike. Ali, kako danas stoje stvari širom Evrope, po svoj prilici noćni vozovi su i tamo odslužili svoje. U Evropi su bili poznati noćni skokovi spavaćim kolima od Beča i Minhena, prema Parizu, Amsterdamu, Londonu, Rimu. A u stara dobra vremena čuveni Orijent ekspres povezivao je Pariz sa Istanbulom, a jedan drugi vozio je u pravcu Atine. Oba ova voza su većim dijelom puta prolazili kroz našu nekadašnju zemlju. Onima koji su se vozili u ovakvim vozovima, i spavali u spavaćim kolima, ostaje u sjećanju ležaj širine 63 centimetra, dužine ne baš prilagođene onima visine iznad 180. Uz takav ležaj ostaje naravno sjećanje na toalete i pranje zuba vodom iznad nezgrapnog lavaboa, sa čestim razmišljanjem, da li je uopšte zdravo pranje zuba vodom koja nije bila za piće. I naravno, jutarnje zore sa izmaglicom, negdje kroz nepregledne ravnice. Kako stvari stoje, sve će ovo ostati samo u sjećanju, ili u nekakvim ovakvim zabilješkama. Od decembra ove godine, kako je najavljeno u Njemačkoj, više neće biti noćnog voza od Minhena do Berlina, i Hamburga, niti onih prema Parizu i Amsterdamu. Uz ukidanje noćnih vozov, ukinuti su i auto vozovi, a to su bili vozovi u kojima se, uz spavanje u spavaćim kolima, auto tovarilo na posebne vagone, kako bi se vrlo duge relacije savlađivale bez velikog umora. Razlog, sve manje interesa za ovakvu vrstu putovanja, sve veće korištenje automobila po novoizgrađenoj mreži modernih autoputeva, korištenje autobusa na dugim relacijama, dnevni brzi vozovi, kao i jeftini letovi avionima. U sjećanju onih koji su koristili ovakve vozove, ostaće nelagodnost dijelenja kabine sa nepoznatim osobama, pokušaji neizazivanja nepotrebnih šumova i zvukova, ali i neprospavane noći zbog saputnika koji bi savladani umorom hrkali čitavu noć, ili zbog „mirisa” čarapa i neopranih noga itd. Sve to je nekada bila stvar kompromisa. Luksuz, koji nije bio ni tako jeftin, za uslove koje je pružao. Kao i dobrovojno zatočeništvo u uskom prostoru, dan i noć, ili obrnuto, za jedno dugo putovanje kao što je to bilo kod Orijent ekspresa. Uz putovanje je nekada bila obavezna posjeta carinika na tada brojnim granicama, kontrola pasoša. Ostaće u sjećanju i miris jutarnje kafe, od kupea do kupea, te jutranji pogled na more, za putnike koji su putovali prema jugu. Sve samo sjećanje i istorija. Istorija noćnih vozova datira od davne 1852 godine, kad su takvi vozovi počeli povezivati sve veće centre u Evropi. Pored kabina sa dva ležaja, što je bila ekstara luksuzna varijanta,, kod nas je češće korištena varijanta „kušet kola”, koja su bila jeftinija, ali, u tom slučaju u jednoj kabini je tokom noći boravilo šest osoba, u prostoru od otprilike osam kubnih metara vazduha. Put na odmor negdje u daljinu, auto utovareno negdje na platformi, pozadi voza. Sve ovo je već odavno izgubilo značenje. Povećanjem brzine modernih vozova kroz Evropu, na blizu 400 kilometara na sat, donijelo je još jednu tehničku novinu. Prozori se više ne mogu, niti smiju otvarati, čvrsto su zatvoreni, pa se izgubio onaj osjećaj gledanja kroz otvoreni prozor za vrijeme vožnje, ili u vrijeme stajanja voza na stanicama. Zbog toga su vozovi opremljeni klima uređajima, koji, kako je to već zabilježeno, zbog grešaka u tehnologiji, ponekad ispanu iz pogona u najnezgodnije vrijeme, ljeti, kad je temperatura vani veća, a vozovi puni putnika, pa se mali prostor, pun ljudi, za čas pretvari u saunu. Ukidanje noćnih vozova i spavaćih kola gubitak je, koji sa nostalgijom nema puno veze, a više se dovodi u vezu sa većim prohtjevima više probirljivog i zahtjevnog društva. Noćni vozovi su nekada nudili susrete ljudi iz različitih slojeva društva, nešto kao povezanost likova, susrete ljudi nepoznatog porijekla i nedorečenog cilja, ali sa neizbježnim bliskošću, koja je trajala barem toliko, koliko i putovanje. Zajedničko izvlačenje ležaja, međusobna pomoć kod namještanja posteljine, redosljed lijeganja i ustajanja sa ležaja, razgovori. A sve to u najužem mogućem prostoru, što je ostavljalo dosta prostora za romantiku. U noćnom vozu čovjek se mogao čak i zaljubiti, ali je mogao biti i opljačkan. Otvorena flaša vina dijelila se sa saputnicima, ali se isto tako za tili čas moglo izgubiti 50 maraka od šibicara, koji su ordinirali u noćnim vozovima, u našim krajevima, čim voz prođe Karavanke, pa do prve zgodne prilike za izlazak. Ovakvi vozovi su dušu dali kao mjesta dešavanja radnje špijunskih, krimi, ali i ljubavnih filmova. Orijent ekspres je vozio od Pariza do Istanbula tamo od 1899. godine, a tek 2009. godine snimljen je nastavak nekada veoma popularnog krimi filma, po romanu Agathe Christie, kojoj je pošlo za rukom da baš u kabinama ovog noćnog voza smjesti radnju jednog perfektno učinjenog ubistva. Kako u Evropi, tako su i preko okeana, noćni vozovi pružali isti ugođaj putnicima, sa jedne na drugu stranu okenana. Bijali stolnjaci, debele zavjese, koje bi se otvarale da ponude pogled na morsku obalu, zatim, jedna obavezna, nepoznata plavuša, jedan neobrijan muškarac, koga traže zbog ubistva. Kao nekad u Hitchockovom filmu „Sjever – sjeverozapad”, u kome je kabina spavaćih kola bila puna erotskog naboja, kao i nezaboravne scene sa Marilyn Monrore, Tony Curtisom, Jack Lemonom u filmu Billy Wildersa „Neki to vole vruće”, u kome dvojica muškaraca, preodjeveni u žene, putuju sa ženskim orkestrom, od Chicaga do Miamija. Sve to ostaje zabilježeno za istoriju. Putovanje noćnim vozom bilo je doživljaj. Bliski kontakti i skoro zaboravljeni, sponatni razgovori sa potpuno nepoznatim ljudima, bez obzira kada i kuda se putovalo. Svega toga nestaje, a u dnevnim vozovima koji danas voze širom Evrope, ni prozori se više ne mogu otvoriti. Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 12:59, 0 komentar(a), print, #

25.10.2014.

Osvrt na istoriju vatrogastva u Mostaru

Godina 1880. smatra se godinom početka vatrogasnog zbora ili čete u Mostaru. Imena prvih članova čete međutim nisu poznata, a nisu poznate ni prve akcije na gašenju požara sve do 1885. godine. Sve se ovo vidi i u obimnoj informaciji o prvim godinama vatrogasnog društva koju je početkom 1905. godine objavio mostarski list „Osvit”. Informaciju je napisao jedan od prvih zapovjednika vatrogasne čete ing. Karlo Köhler. Poslije pet godina, 25. augusta 1885. godine održana je skupština vatrogasnog društva. 1891. godina o vatrogasnom društvu pisao je Karlo Peez u svojoj knjizi „Mostar und sein kultur Kreis“ (u prevodu „Mostar i njegova kultura“) i rekao da je društvo utemeljeno 1885. godine i da ima 25 članova utemeljivača, te da ima 50 podupirajućih i 30 izvršujućih članova. Raspolaže sa dvije velike štrcaljke, jednim pomičnim ljestvama, jednim velikim konjskim kolima s rekvizitima itd. Kako je već rečeno, na sjednici od 25. avgusta 1885. godine izabran je predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog ruštva u Mostaru, najviši činovnik austrougarske administracije u Hercegovini, velmožni gospodin Vilim Plemeniti Sauerwald, okružni predstojnik, za podpredsjednika je izabran Mate Mikačić, za blagajnika Dimitrije Bilić, za sekretara Ante Baukovac, koji je bio i sekretar Okružne oblasti, za priglavnike su izabrani Folgar, potkonzul i okružni načelnik, blagorodni Ibrahim beg Kapetanović, te njegovi pomoćnici Risto Bilić trgovac, Ivan Ač (Acs) dimnjačar, Brandsteter, gostioničar, zatim Novak nadcestar i Dragutin Fogaršer advokat. Na sjednici od 29. avgusta, kako je tada pisao „Novi hercegovački bosiljak“, jednoglasno je izabran Miloš Komadina, inžinjer, „zapovjedajućim pompierom“, Julije Stagner podzapovjedajućim pompierom i Markulin priglednikom strojeva. U Službovniku Dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, koji je štampan u štampariji Vladimira M. Radovića 1896. Godine. na 24. strani tog Službovnika upisano je na njemačkom jeziku odobrenje za njegovu upotrebu, koje je izdato 25. decembra 1895. godine, i tako DVD dobija svoj statut. U listu „Glas Hercegovca“, od 28. avgusta 1896. Godine, navode se imena članova utemeljivača DVD, koji su darovali veću količinu novca (forinti). Među njima su bile visoke ličnosti grada Mostara, trgovci, zanatlije i ostali, kao što su: Mujaga Komadina, Stojan Kablar, Miho Dugonja, Mate Mikačić, Muhamed beg Alajbegović i drugi. Koliko se zna, prve prostorije u kojima je društvo smješteno nalazile su se u velikoj zgradi u Bišćevića sokaku, gdje je bio izrađen i drveni toranj za vježbe. DVD je osim gašenja požara (poznati požari, kako je pisalo u „Glasu Hercegovca“ su bili u Brankovcu – Kruljeva kuća, na željezničkom vozu Metković – Sarajevo, u magazi Izaka Hajona i dr.). Jednu od poznatih vježbi vatrogasci su izveli 20. aprila 1890. godine na Rudolfovom trgu, (sada Trg 1. maja). Zahvaljujući podvizima vatrogasaca, posebno u gašenju požara u mahali Luka i spašavanju objekata i ljudi, izražena je velika zahvalnost vatrogascima, a posebno zapovjedniku Milošu Komadini. Tadašnji gradonačelnik Mostara Ibrahim beg Kapetanović insistirao je da se Milošu Komadini dodijeli „Usrdba zahvalnost za njegovo požrtvovanje u korist grada“. Gradsko vijeće veoma je cijenilo aktivnosti Miloša Komadine pa ga je proglasilo počasnim građaninom Mostara. Povodom godišnjice DVD Mostar, najiskrenije čestitke. Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 10:15, 0 komentar(a), print, #

22.10.2014.

O Gradskoj u starim tekstovima

Dr. Asim Peco: Jekavske oaze u zapadnoj Hercegovini (Gracka) Tekst dr. Asima Pece priredio je profesor Kemal Mahić i objavio ga na portalu Ljubušaci.com, pri čemu je napomenuo da ga sa radošću poklanja žiteljima Gradske. Hvala profesore. Sa radošću prihvatamo poklon, zahvaljujemo se i ovim putem tekstu produžavamo život, uz dužno poštovanje prema autoru, profesoru dr. Asimu Peci i njegovom djelu. Kategorija: Iz Ljubuške prošlosti Najzapadnije jekavsko selo u ovom dijelu Hercegovine je Gracka kod Ljubuškog. Prof.Kanaet je ispitivao i život stanovnika toga sela. Prema tim ispitivanjima, starinci u ovom selu su Maksumići. Ostali su ovamo došli iz raznih krajeva (Berane, Podveležje, Lukomir kod Konjica) jekavske oblasti. Za Maksumiće, prof.Kanaet kaže da su „potomci starih stočarskih grupa koje su se kratale i pomicale s prodiranjem Turaka u Dalmaciju i povlačili se sa njima dok se nisu nastanili u Grackoj“. Uz Gracku ide i muslimansko selo Drljajice koje se nalazi na području bivšeg mostarskog sreza.Ima 10 porodica. Porijeklom su iz Žulja (Nevesinje) i Gracke. Stanovnici Drljajica “po načinu života, vjeri, govoru, nariječju potpuno (su) srodni ljubuškim travarima (tj.stanovnicima Gracke)“. Za jekavce ostalih sela ovog dijela Hercegovine, Jasenica kod Čapljine, Gracka, Kručevići i Šurmanci, Polog, Miljkovići, Međine, Blizanci, Krehin Gradac, Biletići, Vionica) teže je utvrditi odakle su, kao i vrijeme njihova dolaska u ove krajeve. Jedno je ipak sigurno. Svi su oni tu najmanje 100 godina i ovamo su dolazili kao kmetovi na aginsku zemlju - i Muslimani i pravoslavci. U vezi sa govornom problematikom ovih jekavaca postavlja se i jedno načelno pitanje:kako su oni, u ikakvskoj sredini, mogli tako dugo da sačuvaju svoje osnovno govorno obilježje-jekavizam? Poznato je da manje govorne oblasti u sredini sa drugačijim govornim karakteristikama vremenom gube svoje najbitnije govorne odlike i utapaju se u govor većine. Za pravoslavce Gabele, Bačevića, Slipičića, Raštana, Raške Gore nije teško dati odgovor na postavljeno pitanje. Ta se mjesta nalaze ili uz Neretvu ili dosta blizu Neretve tj.uz granicu između govornih područja sa različitim refleksima slova e. Stanovnici tih sela ne samo da su ovamo došli sa jekavskog tla, nego su i danas u vrlo bliskim odnosima sa jekavcima centralne i istočne Hercegovine. Najčešće su i žene iz tih krajeva. Istina, ovo ne može da se kaže i za jekavce pravoslavce iz sela koja se nalaze dublje u ZH zoni-oblasti Brotnja i Mostarskog blata. Ali i kod ovih jekavaca, kao i onih uz Neretvu, postoji jedan vrlo značajan činilac koji je bio glavni oslonac za čuvanje i očuvanje njihova jekavskog govora - to je svjesni momenat. Svi oni znaju da katolici njihovih ili susjednih sela govore drugačije - ikavski, znaju, opet, i to da njihovi istovjernici, često i srodnici sa druge strane Neretve govore kao i oni. Otuda kod njih i svjesna težnja da očuvaju svoje govorno obilježje i sve drugo što ih veže sa pravoslavcima istočno od Neretve. Dakle,za čuvanje jekavskog izgovora kod pravoslavaca ovoga hercegovačkog područja od presudnog značaja bio je,po mom mišljenju,svjesni momenat koji je i omogućio da se tako dugo očuva njihov jekavizam u ikavskom moru. ...Posebno je pitanje, kako su Muslimani navedenih ZH sela uspjeli da očuvaju svoj jekavski izgovor. Poznato je da u toj hercegovačkoj zoni ima i Muslimana ikavaca. Pored u Ljubuškom, Muslimana ikavaca ima još u Čapljini, u jednom dijelu Mostara, a i u Vitini. Van tih mjesta nema Muslimana ikavaca u ovom dijelu Hercegovine. Kako objasniti ovaj dijalektološki fenomen? Otkuda to da Muslimani koji žive u varošicama koje se nalaze sa desne strane Neretve, makar i ne pripadali potpuno ZH govornoj zoni imaju drugačiji izgovor nego što ga imaju Muslimani koji žive u selima toga područja Hercegovine? Šta je to što je uslovilo i očuvalo ovu razliku? Čini mi se da su u pitanju dva razloga, i to: 1.porijeklo i 2.ekonomski položaj. 1. Muslimani ZH varošica - bilo da su u pitanju starosjedioci, tj. oni koji su tu primili islam ili oni koji su u ova mjesta došli iz zapadnijih, takođe ikavskih krajeva - porijeklom su ikavci. Za seljake tih krajeva, kao što je već rečeno, to se ne može reći, ili ne za sve njih. Stočari Gracke i Jasenice tu su mogli doći i prije primanja islama, najvjerovatnije da su Muslimani ostalih ZH sela ovamo došli kasnije, i to kao pripadnici nove vjere, naravno iz jekavske Hercegovine. 2. Vrlo značajan je bio i drugi razlog, ekonomski položaj ovih Muslimana. Ikavci varošica bili su veleposjednici - age i begovi, kako starosjedioci, tako i oni koji su poslije povlačenja iz zapadnih krajeva ovamo došli. Muslimani stočari bili su i ostali su ekonomski u podređenom položaju. Nova vjera, bez sumnje, donosila je izvjesne beneficije. Te beneficije u ovim krajevima mogle su se ogledati u sljedećem:pravo na ispašu, čuvanju „planine“, povećanu bezbijednost i sl. Ali, a to je važno, taj istorijski akt - prelaz na novu vjeru, vjeru vladajuće nacije - nije bitno izmijenio njihov ekonomski položaj. Oni su i dalje ostali stočari, živjeli su u kolibama i pojatama, koje su lako mogle biti i napuštene i uništene, a i ponovo obnovljene. Jekavci Mostarskog blata i Brotnja tu su i došli, tačnije rečeno tu su ih i preselili da bi mogli obrađivati tuđu zemlju. Dakle, islamizacija Jasenice i Gracke nije na sociološkom planu ništa izmijenila. I dalje je ostao odnos aga i beg na jednoj strani, stočar „balija“ i kmet na drugoj strani. To su bila dva različita svijeta sa različitim i načinom života, i običajima, i govorom. Vjerska povezanost u ovom slučaju bila je od sekundarnog značaja. Kanaet konstatuje da ni u Jasenici ni u Grackoj ne samo da nema mješovitih brakova, nego nema ni brakova između Muslimana ovih sela i Muslimana Ljubuškog! To vrijedi i za ostale jekavce u ovoj zoni, što znači da je i sa te strane kontinuitet njihova primarnog izgovora bio obebijeđen. Još nešto o porijeklu jekavaca Gracke, a to zbog toga što podaci o njihovoj najstarijoj porodici, porodici Maksumića, upućuju i na njeno ikavsko porijeklo. Prof.Kanaet, to je već rečeno, kaže da u Maksumići, kao nomadski stočari, išli za turskom vojskom do Dalmacije, pri povlačenju Turaka iz tih zapadnijih krajeva povlačili su se i oni dok se nisu skrasili u Grackoj. Dakle,pitanje je: da li su oni po porijeklu ikavci ili jekavci. To je prvo pitanje. Drugo pitanje je vezano za islamizaciju kako ove porodice, tako i drugih koji su tu primile islam (iza beogradskog mira po Kanaetu). 1. U vezi sa prvim ovdje postavljenim pitanjem moglo bi se reći ovo: a) oni su kao nomadski stočari krenuli za turskom vojskom iz jekavskih krajeva, za vojskom su išli sve dok se nisu ddefinitivno nastanili u Grackoj; i b) oni su porijeklom ikavci, iz ikavske Dalmacije. Rano su došli u Gracku, tu su primili islam i ostali do naših dana. Jekavizirali su se pod uticajem ostalih porodica koje su docnije došle u Gracku (Elezovići iz Berana, Špage iz Podveležja i Čolići iz Lukomira) i jekavaca sa „planine“ sa kojima oni provode svake godine skoro šest mjeseci. Zbog posebnog načina života oni su, to je već rečeno, bili prinuđeni da se žene iz onih krajeva u kojima su vladali identični uslovi života a to su bili jekavski krajevi. Mada ni ova druga mogućnost nije bezrazložna, izgleda mi da je prvi odgovor prihvatljiviji. Ako dobro shvatam Kanaeta, oni su ovamo mogli doći, kao nomadski stočari, i iz jekavske Hercegovine. Bavljenje u Dalmaciji nije moglo uticati na izmjenu njihovog govora, jer su oni uvijek činili jednu kompaktnu cjelinu. 2. Pitanje islamizacije ovih stočara značajno je utoliko što su neke od tih porodica primile islam, tu,na ovom tlu, i sada se postavlja pitanje: ko su bili propagatori nove vjere - ikavci, iz te govorne zone, ili jekavci, iz drugog dijela Hercegovine. Istina, ovo pitanje nije toliko bitno za čuvanje jekavizma. Nova vjera je bila praćena usvajanjem molitava na tuđem jeziku i sa te strane nije bilo opasnosti da se ugrozi njihov izvorni izgovor. Dakle, propagator nove vjere mogao je biti i neki hodža ikavac, sa toga tla, koji se, ako je ostao u tom mjestu, morao i sam prilagoditi govoru većine. Nije isključeno da je novu vjeru širio i neki hodža jekavac iz Dubrava, Podveležja ili čak iz Konjičke župe. Što se tiče vremena njihovog prelaska na islam, mislim da je to vrijeme kada je vršena islamizacija i u drugim krajevima Hercegovine. Kao što će se niže vidjeti, oni čuvaju glas h, a to je znak da je islamizacija izvršena prije nego je ovaj glas izgubljen iz fonetskog sistema toga područja našeg jezika. Bilo bi interesantno napraviti jedno poređenje između govora hercegovačkih Muslimana i govora Muslimana Mrkovića (Crna Gora). Izgleda da su ovi posljednji primili islam od Šiptara, i to prilično kasno. Na ovakav zaključak upućuju i njihova imena, i druge govorne osobine koje tu nisu autohtone nego su donesene sa novom vjerom, ali iz sasvim drugog izvora nego što je to bio slučaj u BiH. Da zaključimo. Na očuvanju jekavizma u ovim selima ZH uticala su dva momenta: kod pravoslavaca, koji su ovamo došli iz jekavske Hercegovine, u prvom bio je od značaja vjerski momenat, a zajedno sa ovim išao je i socijalni. Kod Muslimana od presudnog značaja bio je ekonomski faktor. Oni su bili ili kmetovi ili stočari - bezemljaši.hercegovački veleposjednici nisu ih smatrali sebi ravnim (riječi jednog Muslimana iz Gracke: Nas i Muslimani građani zovu balijama), a ni ovi stočari nisu željeli da se sa građanima govorno jednače. Dakle,n ešto vjerski, a nešto socijalni razlozi bili su presudni za čuvanje jekavizma u ovim selima... NAPOMENA:Tekst pod ovim naslovom autor je objavio 1966/67! Sa radošću „poklanjam“ ovaj tekst žiteljima Gradske! Priradio prof. Kemal Mahić www.ljubusaci.com http://www.ljubusaci.com/index.php/ljubuski/iz-ljubuske-proslosti/1893-dr-asim-peco-jekavske-oaze-u-zapadnoj-hercegovini-gracka

Objavio/la spagosmail u 10:52, 0 komentar(a), print, #

22.10.2014.

Mostarom, nekad i sad - Ali-hodžina džamija

Između kraka Radobolje i današnjeg teniskog kluba, na Raljevini, nekada davno postojala je džamija koje je nosila naziv Ali-hodžina džamija. Na Raljevini, (između kraka Radobolje i današnjeg teniskog kluba) nekada davno postojala je džamija zanimljive, ali i krvave prošlosti. Još prije 1631. g. ju je dao sagraditi Ali-hodža, a po njemu je i cijela mahala, koja je u to vrijeme bila prilično naseljena, nosila ime. Mahalu je narod kasnije prozvao Raljevina, jer su vlasnici velikih parcela zemlje 1770-ih na tom prostoru bila braća Abdi-baša i Hasan-baša Raljevići. Godine 1687. prilikom prodora mletačkih trupa iz Dalmacije počinje tragična povijest džamije, mahale i njenih stanovnika. Serdar, vitez i harambaša Stojan Janković, čiji život je postao pustolovina sačinjena od ratovanja protiv Turaka u službi Mletačke Republike, je na Bajram te godine sa četom uskoka prodro do džamije, žicom je okružio, zarobivši tamo više od stotinu vjernika koji su se zatekli u džamiji klanjajući bajram-namaz te je ubacivši sijeno među ljude zapalio. Po pričama očevidaca još dugo je iz zemlje izlazio dim nakon što su spaljena tijela sahranjena tu uz džamiju. Stojan Janković pogibe iste godine prilikom napada na Duvno. Dva stoljeća su zjapili prazni i spaljeni zidovi Ali-hodžine džamije koju narod prozva Krvavom, a tek je 1868. g. obnovi Derviš-paša Čengić, u narodu znan i kao Dedaga, inače sin čuvenog Smail-age Čengića. Po pričama je bio naprasan tip, kabadahija – koji je određivao po trenutnom ćeifu ko smije, a ko ne smije preko mostića uz njihovu kuću. Narod opet promijeni ime džamiji koju prozvaše Dedaginom. Opstala je ona sve do 1922. g. kada je opet planula. Postoje različite verzije uzroka izbijanja vatre; prema nekim izvorima neko je namjerno podmetnuo požar, po drugima okolnosti izbijanja su čudne i nepoznate, a po trećoj verziji ju je zapalio udar groma. No, koji god uzrok bio, džamija se više nikad nije obnovila. Godine 1934. munara joj je razmontirana i prenesena u Jablanicu te nanovo montirana uz tamošnji mesdžid. Nakon 1955. g. uklonjen je sav kamen tako da nije bilo nikakva znaka da je na Raljevini nekad bila džamija. U novije vrijeme, nakon zadnjeg rata, otkriveni su i obnovljeni temelji ove džamije. (Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago) novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:50, 0 komentar(a), print, #

19.10.2014.

Finale kupa maršala Tita 24 maja 1981

Kultura sjećanja Finale kupa maršala Tita 24 maja 1981 FK Velež - FK Željezničar (Kup maršala Tita) Finale kupa maršala Tita, Beograd, 24. maj 1981. Stadion JNA Veležu je ovo bilo drugo finale (prvo je bilo daleke 1958., treće 1986.) i prvi trofej, dok je "Želji" ovo bilo jedino finale kupa. Velež je do završne borbe stigao eliminisaši banjalučki Borac (3:2), Sutjesku službenim rezultatom, Bregalnicu (2:0) i Budućnost (2:1), dok su se Sarajlije do finala probile preko Rudara iz Velenja (2:1), Slobode iz Titovog Užica (1:0), niškog Radničkog i Partizana. Finale je bilo uzbudljivo. Željezničar je poveo iz penala,Halilhodžić je preokrenuo, Baždarević iz novog penala izjednačio, da bi Okuka deset minuta prije kraja donio trofej Veležu. Velež - Željezničar 3:2 (0:1) Gledalaca: 40.000 Sudija: Vlajić (Beograd) Strijelci: 0:1 - Baždarević (36 pen), 1:1 - Halilhodžić (55), 2:1 - Halilhodžić (58), 2:2 - Baždarević (62 pen), 3:2 - Okuka (80) Velež: E.Marić, Kalajdžić, Mićić (Vukoje), Ledić, Matijević, Djurasović, Okuka, B.Slišković, Halilhodžić, Medjedović, Skočajić. Trener: Miloš Milutinović Željezničar: Njeguš, Berjan, Komšic, Lušić, Saračević, Čilić, Bahtić, Odović (Vlaški), R.Paprica, Baždarević, Nikić (Grabo). Trener: Ivan Osim (historija.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:42, 0 komentar(a), print, #

15.10.2014.

Mostarom nekad i sad - Zgrada Hrvoje

nekad i sad: Zgrada Hrvoje Zgrada Hrvatsko muzičko-pjevačkog društva Hrvoje svečano je otvorena 1897. godine, u njoj su održavane probe i koncerti pjevačkog društva, filmske i pozorišne predstave, a djeluje i prvo Hrvatsko narodno pozorište grada Mostara. Još su 1873. godine hrvatski intelektualci u Mostaru tražili odobrenje za osnivanje Hrvatskog pjevačkog i muzičkog društva Kosača, a pismena saglasnost je stigla u Mostar tek petnaest godina kasnije, 1888. godine, i to sa strogom zabranom isticanja hrvatske nacionalne odrednice u nazivu, pa je zvaničan naziv društva bio Narodno pjevačko i muzičko društvo. Jedanaest godina kasnije, društvu polazi za rukom promjena naziva u Hrvatsko muzičko-pjevačko društvo Hrvoje. Sličan put je prešao i zahtjev austrougarskim vlastima, kako bi se izgradio „jedan odgovarajući lokal za pozorišne predstave, pjevanje i balove“. Tek 1896. Godine, HGDP Hrvoje dobija saglasnost za izgradnju doma u Pothumu, preko puta Franjevačke crkve, a zemljište im ustupa bratstvo sv. Antuna Padovanskog. Radovi započinju iste godine, pa je Hrvojev dom svečano otvoren 2. februara 1897. godine. Zgrada je služila za održavanje probi i koncerata pjevačkog društva, za brojne filmske i pozorišne predstave, jer u njoj djeluje prvo Hrvatsko narodno pozorište grada Mostara. Zgrada je tokom Prvog svjetskog rata opustošena i Društvo gubi gotovo svu imovinu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine ,Hrvojev dom zauzimaju italijanski okupatori, tako da sve aktivnosti društva prestaju s radom 1943. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, unutrašnjost dvorane se preuređuje, tako da su uklonjeni drveni balkoni, koji su se nalazili duž obje strane dvorane, a gradi se armiranobetonski balkon u zadnjem dijelu dvorane. Potpuna adaptacija zgrade počinje 1955. godine i ona se preuređuje za potrebe prikazivanja filmova, a 1. septembra 1957. godine adaptirana zgrada postaje kino „Partizan“. Zgrada je korištena za tu namjenu sve do 1969. Godine, kada je u njoj bio smješten salon namještaja, a kasnije obavljala trgovačka djelatnost. U zadnjem ratu 1993. Godine, zgrada je prilično oštećena i do danas nije obnavljana. Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 15:06, 0 komentar(a), print, #

08.10.2014.

Mostarom, nekad i sad: Jubilarna škola

U Mostaru je 1900. godine svečano predata na upotrebu novoizgrađena zgrada škole, koja je tada dobila ime Jubilarna, kasnije, poznata kao stara Gimnazija, Treća osnovna, a danas Vijećnica.

•  

Pred kraj 19. vijeka, pojačao je priljev učenika u školu na Musali (današnja Muzička škola), u kojoj su tada bile smještene osnovna i trgovačka škola. Kako bi se ova rasteretila, odlučeno je da se izgradi još jedna osnovna škola. Te 1899. godine se obilježavala pedeseta godišnjica vladavine cara Franje Josipa I., pa je Zemaljska vlada tražila od mostarske Opštine da se taj jubilej i prigodno obilježi. Stoga je odlučeno da škola, koja se treba graditi, nosi naziv „Jubilarna“.

Međutim, ostalo je otvoreno pitanje lokacije gradnje. Prvi izbor je bio plac preko puta Gimnazije (mjesto gdje je 1960.ih izgrađena zgrada Privredne banke), a, iako je cijeli taj prostor još bio pust i neizgrađen, vlasnik zemljišta Vakuf uložio je protest, navodeći činjenicu da je ranije tu bio Lakišića harem, te da je neprimjereno za školu da bude na takvom mjestu. Zemaljska vlada se složila s primjedbom Vakufa, te je unaprijed odobrivši 30.000 forinti, naložila Opštini da pronađe odgovarajuću zamjenu lokacije. Opština je predložila dva zemljišta: zemljište u vlasništvu Mujage Komadine, koje je bilo južno od već izgrađene Gimnazije ili ono u vlasništvu Salihage Makeljića, koje je bilo istočno od Mujaginog, preko puta željezničke pruge na mjestu zvanom Mukoša. Premda je Mujagino zemljište procijenjeno kao skuplje, konačan odabir je pao baš na njegovo.

Pred kraj te godine je postavljen

kamen temeljac s prigodnom poveljom, ali jete iste noći povelja ukradena skupa s određenom količinom novca ostavljenom, takođe, kao uspomena na početak gradnje. Iako je raspisana nagrada od 50 forinti za rješenje ove krađe, lopov nikad nije pronađen. Uprkos početnim poteškoćama, gradnja je nastavljena i već u avgustu 1900. godine Jubilarna osnovna škola je svečano otvorena.

Ovo ime je škola imala sve do završetka Prvog svjetskog rata, nakon kojega je ime promijenjeno u škola Kraljice Marije. Nakon Drugog svjetskog rata, jedno vrijeme je tu bio smješten i Đački dom, a nakon toga nosi naziv Treća osnovna škola, pa osnovna škola Hamza Humo. Jedno vrijeme je u njoj bila smještena i Gimnazija, a u najnovije vrijeme smo svjedoci prenamjene zgrade u Gradsku vijećnicu.

Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:10, 0 komentar(a), print, #

07.10.2014.

Fudbalske uspomene - sa juniorima, put u BiH 1998.

Sa stranica požutjele štampe

Uspomene na jedno putovanje sa juniorima (A i B jugend), koji su tada igrali u klubovima u Njemačkoj, na turnir Neretva 98. po pozivu FS/NS BiH. Treneri su bili Miralem Brkan i Hasan Đogo. Putovalo je ukupno 36 omladinaca, i nas nekoliko roditelja, u organizaciji i vodstvu puta.

Polazak je bio iz Kölna, gdje su se sastali svi igrači iz sjevernog dijela Njemačke, a onda smo na putu prema jugu pokupili igrače u Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu i Austriji.
Putovanje do Jablanice, gdje je bio smještaj ekipa, trajao je dva dana i jednu noć, pošto smo se zbog snijega u Bosni morali spustiti prema Jadranu. Tada još nije bilo autuceste, pa smo skrenuli prema Rijeci, onda preko Senja, gdje nas je policija zaustavila, i čekali smo od ujutro do popodne, dok jaki vjetar nije stao, zbog čega je saobraćaj bio zaustavljen peko mosta na Maslenici.
Iako umorni, momci su se smjestili u hotelu, odigrali u tri dana tri utakmice, prvii dan u Konjicu, drugi dan u Potocima kod Mostara, i treći dan u Jablanici. Povratak je prajao opet skoro 30 sati. Nakon ručka u hotelu u Jablanici, kod Smaje Maksumića, kroz snijeg, preko Jajca i Bihaća, putovali smo čitavu noć, i sutri dan do uvečer. Šest dana i pet noćiju. Naporno, ali vrlo korisno, jer su mnogi momci tada prvi put nakon 92. i 93. došli i vidjeli domovinu. bio je to početak kontakta ljudi iz FS/NS sa mladim igračima iz dijaspore, koji je rezultate dao tek 10-15 godina kasnije.
Fotografije je napravio novinar Sead Grozdanić, koji je putovao sa nama, objavljene u časopisu Nova Bosna, koji je toga vremena izlazio u Njemačkoj.

Spago Smail

Objavio/la spagosmail u 10:28, 0 komentar(a), print, #

01.10.2014.

Mostarom nekad i sad - Džamija na Spilama

Odmah iznad Krive ćuprije na Radobolji nalazi se plato poznat kao Spile, a na Spilama je polovinom 16. stoljeća podignuta džamija.

Nezir-aga, inače zet Nesuh-age Vučjakovića, podigao je u drugoj polovini 16. stoljeća (po nekim izvorima 1550. g.), jednu predivnu kamenu džamiju, pokrivenu pločom i precizno klesanom munarom, na platou na Spilama, odmah iznad Krive ćuprije na Radobolji. Smatra se najstarijom džamijom na desnoj obali Neretve, a po svemu sudeći to je bila i prva građevina na cijelom platou poviše Krive ćuprije, tako da su se vremenom napravili putovi oko nje (Jusovina, Predhum). O osnivaču ove džamije ne zna se ništa pouzdano, osim da je Nezir-aga u svoje vrijeme bio ugledna i značajna ličnost u Mostaru. Stanovao je tu u blizini na Šemovcu, a predaja kaže da je na tajanstven način nestao čim je ova džamija njegova imena izgrađena i da ga više niko nije vidio.

U džamiji se klanjalo sve do 1932. g., nakon čega vjernici iz nepoznata razloga prestaju posjećivati džamiju, da bi već 1938. g. ona bila napuštena i zapuštena. Munara joj je 1934. g. prenesena u Jablanicu, gdje je od njenog kamena sagrađen tamošnji mesdžid, a tijekom Drugog svjetskog rata u njoj su bile smještene izbjeglice iz istočne Hercegovine, uslijed čega je džamija dobrano devastirana. U potpunosti je porušena, a njeni ostatci uklonjeni 1950. g. Kamen koji je ostao nakon rušenja džamije upotrijebljen je za gradnju zgrade Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP-a). Teren na kojem je stajala izravnan je, ali sve do 1955. g mogli su se vidjeti temelji džamije i pokoji nišan iz harema koji je nekada postojao oko nje. Nakon zadnjeg rata, 1999. g., izvršena je rekonstrukcija džamije što je podrazumijevalo potpuno vraćanje džamije u stanje kakvo je bilo izvorno, uz upotrebu istovrsnog materijala od kakvog je i bila sagrađena.

(Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago)

novasloboda.ba