Na granici sjećanja: Na granici sjecanja

31.12.2014.

Na granici sjećanja: Stare fotografije pričaju – Rondo i Šetalište

Ne, nemojte se čuditi, što ove dvije fotografije ne predstavljaju isti motiv – nije greška, nešto drugo je zajedničko što ih povezuje.

Na prvoj lako raspoznajemo Rondo, čak je i prijašnji naziv lokaliteta na ovoj razglednici naznačen. Da, ovo je mjesto prije dolaska Austrougarske nazivano Guvnom (gumnom). Tek nakon proširenja plana gradnje Mostara, 1897. godine, na ovom mjestu se gradi veliko raskršće ulica raspoređenih u obliku šestokrake zvijezde, koje kasnije povezuje kružni tok, a koga Mostarci prozivaju Rondo (od la rond – kolo). Na slici je vidljiva prekrasna vila koju je iste te 1897. godine izgradio Eduard Fessler u neobaroknom stilu. Već dobro narasle platane uokviruju šetalište Stephanie Alée (Štefanijino šetalište) – tako nazvano u čast mlade supruge sina jedinca cara Franje Josipa. Iz pravca šetališta nailazi jedan par, ona je na leđa uprtila neki veliki zavežljaj, a on u naramku jedne ruke nosi neki manji teret. S desne strane slike uočavamo krak Liska ulice.

Ali, nas zanimaju ova dva elegantna gospodina u dugim kaputima, sa šeširima na glavi, a jedan od njih nosi i modni dodatak – štap. Oni su ujedno i poveznica s drugom slikom, koja je snimljena na početku Štefanijinog šetališta (ispred Gimnazije) i gdje nalazimo upravo istu ovu dvojicu gospode, s istim kaputima, šeširima i istim štapom. Pretpostavljamo da je slika snimljena istoga dana (ali ne mora biti nužno tačno), ali nepoznate godine, u svakom slučaju prije 1912. godine, jer se na desnoj strani druge slike vidi stup ulične rasvjete na gaz. S lijeve strane se vidi zgrada Gimnazije, a u produžetku i kuća Mujage Komadine (kasnije Dom omladine), koja je izgrađena 1898. godine. Desno se vidi i stambena kuća, kasnije poznatija kao Tokića pekara.

Kraj naših „manekena-pozera“ na klupi sjedi žena s djevojčicom u šeširu, možda da odmori malo od šetnje. Krajnje lijevo je bradato vojno (ili policijsko) lice sa štapom u ruci, koji nešto dobacuje dvojici gospode, a krajnje desno naslonjen na drvo stoji muškarac – pretpostavljamo prvi začetnik muškog dijela mostarskog korza. U daljini prema Rondou se nazire još šetača, koji bezbrižno šetaju, jer promet je u ono doba bio veoma rijedak.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:49, 0 komentar(a), print, #

28.12.2014.

Mala foto retrospektiva: Tepa je bila, a biće je i opet

Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila i cilj, i razlog, i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja. Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, na Tepi, i oko Tepe, da bude viđen, da se kafeniše sa prijateljem. Stari grad tu počinje zvanično, a osjećao se već od Musale, a bogami i od Hita. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.

„Tepa je jedna riječ intimnog mostarskog riječnika”, kako nam to piše Ibrahim Kajan u njegovom tekstu „Stara mostarska tepa“, a riječ vuče korijen iz turskog jezika, na kome ima značenje, „brežuljak ili uzvisina sa zaravnatim vrhom, a u mostarskoj verziji ima samo jedno značenje – staru mostarsku pijacu”.

Tepa je godinama bila mjesto okupljanja ljudi, jednih koji prodaju, drugih koji kupuju, svi govore u isto vrijeme, a svi se čuju i razumiju jedni druge.

„Bilo je uzvika, kratkih rečenica koje poput stihova kazuju da ‘jabuke govore’, da su pipuni ‘iz dženneta pristigli’, a za zelene karpuze su tvrdili da imaju ‘medeno srce slađe od meda’ – u što su mnogi vjerovali i pa su ih bez puno krzmanja s osmijehom kupovali i nosili svojim kućama po cijelom Mostaru”, opisuje Kajan.

Na Tepu se nekada navraćalo skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Nekada je Fejića ulica bila žila kucavica grada Mostara, sa skoro svim važnijim institucijama, a i prodajni centar grada Mostara, računajući i glavnu ulicu.

Na Tepi i oko Tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika, Tepa je bila mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo „chat” ili „witter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.

A da je to bio običaj duboko ukorijenjen i usađen u sve stanovnike grada Mostara, najbolje pokazuje podatak da će svaki Mostarac, kojih danas ima na svim stranama svijeta, kad u tom nekom novom obitavalištu pođe na pijacu, reći samo jedno „Odoh na Tepu”.

A u stvari, mostarska Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila.

Sad, kad je stara Tepa, ili ono što je u godinama poslije rata preostalo od nje, pometena i počinje izgradnja novog objekta, šta bi se drugo moglo poželjeti, nego da se Tepi vrati barem malo onog starog sjaja i šmeka. Starijim generacijama po želji, i na radost.

Zadnjih godina, nažalost, pored Tepe se najčešće prolazilo bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se vidi čegaa to ima na Tepi, da se eventualno nešto kupi, ili samo sa namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe, u pravcu Starog mosta, ili Neretve.

Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi.
Nadamo se da će nova Tepa donijeti nešto od toga.
(fotosi: Globus, MM revija, arhiva)

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:49, 0 komentar(a), print, #

27.12.2014.

Mostarska Tepa odlazi u istoriju

Ustvari, Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila. Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila i cilj, i razlog, i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja.

Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, oko Tepe, da bude viđen, da se kafeniše sa prijateljem. Stari grad tu počinje zvanično, a osjećao se već od Musale, a bogami i od Hita. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.

O Mostarskoj tepi u tekstu “Stara mostarska tepa”, Ibrahim Kajan je napisao:

“Da, Tepa je jedna! Razumijevamo je vlastitom imenicom i pišemo velikim početnim slovom. Riječ je intimnog mostarskog rječnika i pripada onim rijetkim koje te prate od najranijeg djetinjstva. Mada tepa u svojoj izvornoj značenjskoj jezgri prenešenom iz turskog jezika upućuje na brežuljak ili uzvisinu sa zaravnatim vrhom, u „mostarskoj jeziku“ ona označuje samo jedno – staru mostarsku staru pijacu. Rasprostire se između zgrade Arhiva Hercegovine na Trgu 1 maja na sjevernoj strani i zidova bivše medrese Koski Mehmed-pašine džamije na južnoj. Na zapadnoj joj je strani Neretva, a na istočnoj glavni joj ulaz dodiruje kraj Fejićeve ulice”.

“Nikada prije, do tog prvog odlaska s majkom na tepu, nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, kao u onom jutru pijačne životi od raznorodnog svijeta koje je prodavalo i onoga koje je kupovalo! Ni jedna usta nisu bila zatvorena, svačije su usnice bile u pokretu, nešto su govorile, smijale se kikotom ili grohotom - riječi su letjele na sve strane svijeta! Bilo je uzvika, kratkih rečenica koje poput stihova kazuju da „jabuke govore“, da su pipuni „iz dženneta pristigli“, a za zelene karpuze su tvrdili da imaju „medeno srce slađe od meda“ – u što su mnogi vjerovali i pa su ih bez puno krzmanja s osmijehom kupovali i nosili svojim kućama po cijelom Mostaru”.

Na Tepu sam nekada navraćao skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Dugo godina sam radio u blizini, a svaki izlazak na pauzu, značio je odlazak na Tepu. Drugo, na Tepi i oko tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika pa nam je Tepa bila i mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo “chat” ili “twitter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.

Prije jedno dvaedesetak godina o tome sam pisao u tekstu “Mostar između devet i deset”.

“Tepa. Gužva. Miris jela iz restorana Tepa, iz Ribarnice, iz buregdžinica. Senka i Caki otvorili novu radnju. Kahva dobra, a i jelovnik. Zila, dvojica braće Sandžakljia, Senadina tetka, svi prodaju na štandovima ispred Tepe. Satovi kod Beće harmonikaša.

U Ribarnici sjede Salko, Huso, Bajro, Tonća, Braco, Mile i Ejup. Raja sa Tepe. Šta je ovo, je li zbor radnika. Bez kafe i loze ne možeš proci. E da je bila samo jedna. Uvjek raspoloženi. A tu bi opet došao i onaj ko ovdje nije imao posla. Da se vidi poznat, oko Tepe, da budeš viđen, da se kafeniše sa prijateljem.

Babo Halil i Hasan, dajidža Bećo iz pčelara. Tetak Idriz prodaje zelen. Najsvježija jaja su kod tetke Mine. Ilićke kavade kod Matije i Ivana. Ženi od rahmetli Halila je preko osamdeset, a svaki dan dođe na Tepu i prodaje zelen. I zna i vidi. Zimi su na Tepi bivale dobre jabuke, a ljeti karpuze kod Makedonaca. Znao sam ih nekoliko. Bivali su godinama ljeti u Mostaru. Sir iz kace kod Ilijasa iz Novog Pazara. Suho meso, prsut, sir iz mijeha, iz Podveležja, Stolačka plaha, sir iz Nevesinja, kajmak iz Gacka. Znalo se je odakle je šta najbolje.

Januar 1996.

juli 1996.

Medrese. Izmedju Tepe i Koski Mehmed pašine džamije. Obnovljene. Prije rata pod upravom Tepe. Kulturno znanstvene ustanove i kancelarije. Atelje “Guče” Vladović i supruga mu Emina, i kcerka Đul-Emina. Ćamil, Melanija i Bela u Turističkom, a Marija u Matici iseljenika. A u samom ćošku Mustafa Balić, u Savezu energetičara. Otkud energetičari pred džamijom, u medresi? To je bila nauka. Sa Mustafom se morala popiti kafa, ili pojesti ćevapi iz Enine čevabdžinice. Hajrudin “Učo” dočekuje Švabe, Talijane, Čehe, i ljeti i zimi. Penzionerske dane je tu najljepše provoditi. Uvijek živo i prometno. Mjenjaju se grupe turista. Ovdje je bilo najinteresantnije popeti se na munaru. Vidiš Mostar jednim pogledom, od Hamzinog Cima i Ilića, Podhuma, Zahuma, Mahale, Luke pa dalje do Rodoča i Ortiješa, ako nema sumaglice. Pa Brankovac, pravoslavna crkva, i sve do Zalika i Raštana. Rudnik u daljini, a ispred soliteri na Aveniji i bjelina Centra dva i Cernice i opet do katoličke crkve. A odmah ispred, preko Neretve, hotel Ruža i Simfonijski. Onda Stari most. A dole zelena Neretva. Ponekom se zavrti u glavi od ovoga. Stari grad tu počinje zvanično, a osjeća se već od Musale, a bogami i od Hita i od Đačkog doma.

Uvjek nešto kontam, je li Himzina “lijepi li su mostarski dućani” nastala ovdje i odavde, ili negdje drugo.”

A šta bi se drugo moglo poželjeti, nego da se obnovom Tepe vrati barem malo onog starog sjaja i šmeka. Starijim generacijama po želji, i na radost. Inače, Tepa će ostati onakvom, kakva je zadnjih godina. Pored Tepe se sada prolazi bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se, eventualno, nešto kupi, ili sa namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe, u pravcu Starog mosta, ili Neretve. Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi.

Sačekaćemo da vidimo, da li će nova Tepa donijeti išta od toga.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 14:54, 0 komentar(a), print, #

25.12.2014.

Zadnja pošta Sutorina - poštanska markica Bosna i Hercegovina

SUTORINA - MOJA DOMOVINA!!!

Sutorina je postala aktualna u posljednje vrijeme,
i tu naši političari imaju svojevrsne probleme,
jer su trebali onako džentlemenski da je daju,...
i našim komšijama Crnogorcima da je prodaju,
a u našem narodu će na vrijeme proraditi inat,
pa neće dati da to ostvare oni kojima je rodoljublje zanat!

Sefik Kurdic ( Univerzitet u Zenici)

(preneseno sa fb)

Objavio/la spagosmail u 10:15, 0 komentar(a), print, #

25.12.2014.

Prije 100 godina: Odigrana fudbalska utakmica na prvoj liniji fronta

Sport je rat bez pucanja, pisao je George Orwell 1945. godine, na kraju Drugog svjetskog rata, kada je Evropa bila opustošena. Prije toga, 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, desio se jedan sportski susret, koji potpuno potvrđuje smisao Orwellovih riječi.

Rat je tada nakratko bio prekinut da bi se odigrao jedan fudbalski susret. Rat bez pucanja. Pri tome se sve ovo desilo između običnih vojnika, pješadije, bez znanja komandujućih i generala, potez koji simbolozuje sport kao potpunu suprotnost ratu. Bila je to utakmica bez sudije, bez golova, bez trave, bez pravila, moguće, čak i bez prave lopte. Bila je to svakako utakmica koja može ponijeti epitet prve „utakmice stoljeća”.

„Božićno primirje”, kako ga nazvaju istoričari, predstavlja jedan od najupečatljivijih događaja u istoriji ratovanja, a desio se između njemačkih, britanskih i francuskih vojnika tokom Prvog svjetskog rata. Premoreni i promrzli vojnici, odlučili su se na ovaj humani potez usred borbi koje su do tada danima trajale. Na 30 kilometara dugoj liniji zapadnog fronta, u blizini grada Yperna, u Belgiji, tokom ponoćke, vojnici su se oglušili o naređenja pretpostavljenih, napustili rovove, ostavili oružje i našli se na sred ničije zemlje. Ko je tom prilikom učinio prvi korak da dođe do prekida vatre i do ovog spontanog susreta, nije ostalo poznato, ali, kad se danas o tome priča, to nije toliko važno, koliko činjenica da su puške bile odložene.

Na ničijoj zemlji čestitali su Božić jedni drugima, zajedno pjevali tradicionalne pjesme, dijelili hranu, piće i cigare, dijelove odjeće, dugmad i kape, pa čak i slike porodica. Primirje je dovelo do još jednog neočekivanog momenta.

Odigrana je i prava fudbalska utakmica, a Nijemci su pobijedili Britance rezultatom 3:2.

Tom prilikom je uspostavljen dogovor da ne ratuju preko praznika, a ta odluka se malo produžila, jer niko nije htio prvi zapucati. Glavnokomandujući sa obje strane bili su ogorčeni, a mnogi vojnici su zbog odbijanja naređena bili kažnjeni. Međutim, i pored negodovanja, , rat je nastavljen, i trajao naredne četiri godine. Ova veče, od prije 100 godina, ostala je u sjećanju i zapisana kao trenutak ljudskosti, razumijevanja, jedinstva i humanosti.

Zabilježeno je da je tokom Prvog svjetskog rata bilo još sličnih primirja, ali ovo što se desilo između rovova belgijskog grada Ypresa je presedan u ratovanju.

Evropska fudbalska federacija UEFA, povodom obilježavanja ove fudbalske utakmice, održala je prigodnu ceremoniju, pri čemu je otkriven spomenik i odata počast vojnicima koji su prije jednog vijeka izrazili humanost i zajedno igrali fudbal, čime su otvorili važno poglavlje u gradnji evropskog jedinstva, što treba da služi kao primjer današnjoj omladini”, navedeno je u saopštenju UEFA.

Ceremoniji su prisustvovali predsjednik UEFA Michel Platini, te predstavnici Belgije, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Irske i Italije.

Spomenik je postavljen u mjestu Comines-Warneton u Belgiji, gdje je odigran ovaj meč prije 100 godina.

Smail Špago
novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:14, 0 komentar(a), print, #

24.12.2014.

Na granici sjećanja: Park na Musali kao modna pista

Serija fotografija u ovoj galeriji pomalo je neobična, ali se često pojavljuje u albumima starih fotografija i na portalima. Sve četiri su snimljene istog dana u parku na Musali.

Inače, park je u današnjem obliku izgrađen 1929. godine, dok je prije toga postojala mnogo manja bašta s vodoskokom, a pripadala je hotel Neretvi. Na sve četiri slike je vidljiv dio Vakufske kuće izgrađene ispred Ćose Jahja džamije 1937. godine, kao i prekrasna kamena ograda parka. Na prvoj i drugoj slici se vidi Alajbegovića česma, koja je u prvobitnoj varijanti, kad je bila tek podignuta 1883. godine, bila smještena uz Vakufsku kuću – odmah s desne strane na početku ulice Braće Brkića. Tek naknadno, 1936. godine, česma je premještena na današnju poziciju. Iz svih navedenih podataka zaključujemo da je godina nastanka ovih fotografija između 1937. i 1941. godine.

Na slikama vidimo prve mostarske „manekenke“. Naime, očigledno da je fotograf sa sobom vodio par djevojaka koje su mu pozirale, kako bi snimak bio što uvjerljiviji, te kako bi se motiv Mostara što bolje prodavao. Motiv pokrivenih muslimanskih žena bio je veoma čest na razglednicama, sve tamo od dolaska Austrougarske, pa do početka Drugog svjetskog rata. Bila je to egzotika, dašak Orijenta, neistraženi pejzaži za nenavikle oči primaoca pošte u Europi.

Tako su i ove djevojke obukle odjeću kojoj je cilj zagolicati maštu modernog građanskog sloja Zapada. Posebno je zanimljiva bila ova crna nošnja karakteristična isključivo za Mostar, a u izvornoj varijanti se sastojala od crnog ili tamnoplavog grubog vojničkog šinjela, čije bi se ogromne kragne podigle i po rubovima zašile, ostavivši samo prednji dio nezašiven, te time dobila vrsta kapuljače. Tako bi žene poprimile oblik bube jelenka, a što su strani putopisci često naglašavali i opisivali. U modernijoj varijanti vidimo da su djevojke obukle istu tu nošnju samo načinjenu od laganijih, lepršavijih materijala. I obuća kod djevojke na zadnjoj fotografiji je u trendu – sandale i obavezne štikle.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:05, 0 komentar(a), print, #

22.12.2014.

Nostalgično podsjećanje: Bila jednom jedna „Sloboda“!

Četvrti novembar 1944. godine je, nesumnjivo, istorijski dan, ne samo za hercegovačko novinarstvo. Naime, tog datuma, tačno mjesec dana nakon oslobođenja Trebinja, oglasio se list „Sloboda“. I prije njegovog 50. rođendana, 1992. godine je „ubijen“. Nije, valjda, bio po ukusu tzv. demokrata.

A, onda, neočekivano, 1996. godine ovo glasilo je ponovo pred svojim čitaocima, zahvaljujući prije svih Smaji Klariću (funkcioner u Okrugu) i Aliji Bijavici (nekadašnjem glavnom i odgovornom uredniku). Na žalost, riječ sloboda kao da je nekima smetala, pokrenuli su novine s drugim imenom.

I,eto, „Sloboda“ neće slaviti svoj 70. rođendan!

Sentimentalno sam vezan za „Slobodu“. Iz više razloga. Ali, spominjem samo jedan. U tom listu sam, kao profesionalni novinar, proveo dan u dan 31 godinu, duže nego i jedan novinar, bez obzira što sam imao veoma primamljivih ponuda od „velikih“ listova i drugih bh. i jugoslovenskih glasila.

Vjerovatno bi me u tome pretekao Asim Hadžajlić, da nije „prekomandovan“ za glavnog i odgovornog urednika Radio Mostara, koji se oglasio 1969. godine (u sastavu novoformiranog Informativnog centra).

Treba istaći da je upravo na temeljima „Slobode“ stvoren Informativni centar Mostar, čiji se Radio prvi put oglasio 27.jula 1969. godine .

„Sloboda“ je, bez pretjerivanja,bila škola ne samo hercegovačkog novinarstva. U ovom listu, prve profesionalne korake u „sedmoj sili“ počeli su, među ostalima, Gojko Berić („Oslobođenje“), Rade Budalić („Most“ i RTV Sarajevo), Edin Hadrović (Radio Sarajevo), Zdravko Kokotović („Oslobođenje“ i „Svijet“), Mišo Matić (RTV Sarajevo), Džemal Raljević („Privredni pregled“), Brane Parović („Blic“)…

Kroz „Slobodu“ su kao profesionalni novinari prodefilovali i Zulfo Bostandžić („Politika“), Refik Hamzić („Vjesnik“ i dr.), Ćamil Krehić („Vjesnik“)… U „Slobodi“¨su svoje novinarsko pero „oštrili“ i Mugdim Karabeg („Oslobođenje“), Dragiša Spremo („Glas“ Banja Luka), Brato Pavlović („Glas Trebinja“ i pjesnik), Jozo Kraljević („Večernji list“), Aco Dragičević (Radio Čapljina) i mnogi drugi, i onii kojima novinarstvo nije bilo zanimanje.

Međutim, s dužnom pažnjom treba se sjetiti i sastava prve Redakcije „Slobode“, one što je kreirala i njen prvi broj 1944. godine: Milenko Šotra, Osman Đikić, Muhamed Grebo, Kevsera Tikveša, Ali-Riza Fejić, Brano Kokolj, Jakob Samokovlija i Rajko Sikimić.

Evo i tima lista iz 1959. godine, kada je obilježavana njegova 15. godišnjica: direktor i glavni odgovorn i urednik Nada Bitanga Novak, Šefik Pašić, Asim Hadžajlić, Olga Nemuhin (poznatija kao Kocakov), Zdravko Kokotović i moja malenkost.

A za 4o. godišnji jubilej, 1984. godine, ekipu „Slobode“ sačinjavali su: glavni i odgovorni urednik Alija Bijavica, Esad Krpo, Zlata Brbor, Dubravko Grubišić, Sevleta Memić, Gordana Šimunović, Brano Parović, Miroslav Mandić, Đurđa Gavrilović, Nedžad Pašalić, Senad Dugalić i moja malenkost.

Evo, i nekih što su bili tehnički i grafički urednici lista: Mustafa Ico Voljevica, Mirza Hamzić…

Fotoreporteri: Savo Basta, Blago Čale…

Dragan Miladinović

Objavio/la spagosmail u 10:59, 0 komentar(a), print, #

21.12.2014.

Četa za spasavanje - Rudnik Mrkog Uglja Mostar

(iz jedne korespondencija na facebooku, sa stranice Jožica Scoria)

Naselje Rudnik je u davna lijepa vremena bilo centar mnogih dogadjanja...U dvorišti rudarske kuglane radilo ljetno kino...u velikoj sali igranke, dočeci novih godina...na čuvenom igralištu "Krušna mrva" kod Stevine kuće igrao se nogomet u okviru Radničkih sportskih igra....dobra vremena....

U velikoj sali bilo je kino i oržavale se predstave amaterskog rudarskog pozorista, tu je bio i jedan od prvih televizora u gradu; u dvoristu kuglane igranke, naravno samo muzika uzivo. Ono sto nesto u zivotu vredi su sjecanja na lijepe stvari.

Uz one starije od mene a i mladje - tu u sali sam gledao se prvi meč Muhammed Ali - Sony Liston u neko doba noći....

Kad bi zidovi te sale mogli da govore, mnogo toga bi ispričali. Ja se sječam isto mnogih dogodaka, dočeka novih godina najviše, tombola, plesa , dana rudara i tada porcije janjetine, nošenja ručka tati na posao, jer je trebalo raditi, nije imao vremena doči kuči, a tek rudarski fijaker. U toj sali su bile organizirane i svadbe, koncerti (tada vodio pjevački zbor,svirao trubu u orkestru rudnika, osnivač pleh glazbe u Laškom), kino predstave, pozorišne,i još mnogo,mnogo toga.Lijepo se sječati, jer smo i mi djeca pri tom uživali.

A sjetih se još nečega. Sjećate se vi rudarska djeca prvomajskih izleta u Gradniće? Išlo se kamionom, sjedili odrasli naklupama, a mi djeca po podu.Vozio Parađik, zaustavilo se kod Zelenike na kiselo mlijeko i vodu, pa dalje, a tamo janjetina. Nikome nije štetio grafit od novinskog papira.

Hvala gđo.Scoria na povratnoj informaciji!! Usput,pokazao sam sliku svojim roditeljima, otac je siguran (kao što je i Rade Rajković već napisao), da su na slici Alija Tipura (sasvim desno,stoji iznad Vašeg oca), kao i Martin Zelenika (stoji sasvim lijevo), dok je čovjek u bijeloj košulji-Pavo Ćorić, otac Bana Ćorića i Drage(pokojnog) Ćorića, obadvojica su radila takođe na -Rudniku!!! Otac(moj) , takođe kaže da ih sve poznaje, ali se ne može sjetiti imena i prezimena, pa ako nešto saznam idućih dana,t o ću obavezno i-postirati!! Pozdrav i sve Ma sigurno da Vas poznaju,to su mi i rekli, a normalno da Vašeg oca izuzetno poznaju!! Inače moj otac je Danilo Janjić, a majka Janja!! Sada smo i komšije, na Strelčevini sa Banom i Zdenokom Ćorić..Pozdrav!! najbolje, i hvala još jednom na ovim fotografijama!!!
Inače smo bili komšije i na Rudnku, u istoj zgradi stanovali sa Banom,Acom Turkaljem, Mehom Vejzovićem, Salkom Hadžiomerovićem, Ivicom Bulićem, Krešom Grbešićem, Jurom Tomljenovićem, Mišom Martinovićem, Dragom Aćimovićem kao i Angelom (djevojaćki Pandža, ćerkom poznatog rudara Mate Pandže) a udatom

Moji se roditelji sasvim dobro, odlično sjećaju i Vas i Vašega oca!!! Za informaciju (ne Vašu,nego onih koji će ovo eventualno čitati),Vaš otac je bio šef mjereništva (takozvana "crtaona"), a sa njim su radili neki Buturović i Šimun Škobić,otac ..."ovovremenskog" advokata Marinka Škobića!! Inače mi(Janjići) smo stanovali u rudarskoj zgradi, odmah do"štreke", a evo spiska jednog dijela stanara koji su živjeli u toj zgradi neko vrijeme, a neki su još i sada tu!!! Stanari redom: Marić Ante, Ivica Bulić, Mišo Krčmar, pa mi(Janjići), Pušić Rade ( iza nas uselio 1984), Salko Hadiomerović, Neđo Savić, Krešo Grbešić, Meho Vejzović, Jusup Bjelopoljak, Beba Rajković (,sada Željko Pandža), Angela Kožul (djevojački Pandža, ćerka poznatog Mate Pandže), Nika Kovačević, Mile Šetka, Mišo Martinović, co Turkalj i Jure Tomljenović (pišem imena muških članova, ne znači da ovako zanemarujem i stavljam u podređeni položaj njihove-žene) Svi ovi ljudi su radili nekada na -Rudniku,i tamo zaradili svoje penzije,i othranili i iškolovali svoju djecu!!!Inače,mom ocu je drago da se još neko sjeća te "ekipe" sa Rudnika i onoga dobrog i plemenitog vremena i zajedničkog života,kada je i život i čitav svijet imao nekog smisla,usprkos svim nedaćam i neimaštine,koje je bilo i u ono vrijeme,ali se tada cijenio,rad,znanje,čovjek,kao humano biće i vrijednost,generalno govoreći,iako mnogima to izgleda iz ove perspektive-prepatetično,ali nije to tada tako bilo,nego upravo ovako kako i pišem-jedan život,težak,ali dostojan-čovjeka,u punom smislu te riječi ¡!! Još jednom veliki pozdrav i sve najbolje!!!

Da se pridružim...Treći s lijeva je Šimun Škobić, otac advokata Marinka Make Škobića i Stanka Škobića....Jožice ovo Scoria mene nije zavaralo jer se ja sjećam da se u Mostaru pisalo Škorja.....Pošto je Miške nabrojao stanare u zgradi do "štreke" evo danastavm dalje prema kapiji: u mojoj zgradi Ivan i Anica Kvesić - roditelji Marijana Kvesića, Smajo i Hava Kekić sa sinovima Salkom, Ramizom i Namikom i Havinim sinom Hajrudinom Hajrom Handžićem, Janja Bošnjak majka Vlade i Ante, moji roditelji Dragutin i Rista, Ivan i Kata Krešić,Đuro i Iva Mihić, Meho i Fatima Maksumić, Šćepan i Cvija Škoro, Kasnije Blago i Stoja Jurić, a poslije njih Boro i Nada Kudra....u slijedećoj zgradi Anđelić Čedo i Ruža, a poslije njih moji kumovi Uroš i Anica Brković, Mumin i Mejra Stranjak, Sulejman i Naza, Mahmutčehajić, Martin i Anica Prskalo, Martin i Anica Zelenika, Anica Cvitanović, porodica Vilić, a poslije njih Abdulmumin Marić i Hajna....pa u slijedećoj zgradi Ćemalović Meho i Dika, porodica Ćavar, iznad njih Baležić Mujo i Hašima, Omer i Bisera Trbonja...a s druge strane Gvido Kump aa iznad njih i nekadašnji direktor Rudnika kome se ne mogu sjetiti imena samo prezimena Sert.....

Da,moj otac je treći s lijeva u gornjem redu. U identifikaciji mi je pomogao Rade svojim komentarom. Kao djete često sam sa ocem dolazio u ovaj prostor,on je između ostalog kontrolisao i punio "aparate",koji su se nosili na leđima,a unutra su bile 2 boce sa kisikom.Sjećam se sve te opreme koja je meni izgledala nestvarno,kao astronauti sa sivim maskama na licu i za nos je bila gumena štipaljka. To punjenje kisika ostalo mi je u pamćenju zbog ozbiljnosti sa kojom je tata to radio,govori bi da je to najvažnije, svaki put ponavljao, šta misliš nestane kisika na intervenciji. Kad bi završio aparat,na nekom kartonu nešto bi pisao,bio je to svojevrsni certifikat. Kad je tata otišao u penziju "komorati" iz Čete za spasavanje donjeli su poklon-kristalnu vazu koja je i danas u našoj kući na Rudniku. Znam da je išao u Gradniće,pa u Livno na intervencije. Tad bi majka bila zabrinuta,ali bi to od nas djece vješto sakrivala. Sve u svemu mnogo uspomena.

Sa stranice Jožica Scoria/fb

Objavio/la spagosmail u 10:51, 0 komentar(a), print, #

21.12.2014.

Zaboravljene vrijednosti: Dan rudara i Husinska buna

Rudarska značka iz pedesetih godina prošlog vijeka

Vjerovali ili ne: U BiH svaki narod ima svoj Dan rudara. U RS taj dan slavi se 17. decembra, na Svetu Varvaru, u Hercegovini rudari slave svoj dan na Svetu Barbaru, zaštitnicu rudara.

Prije rata tradicionalno Dan rudara obilježavao se samo 21. decembra u BiH, kao i u cijeloj bivšoj državi. Ovaj dan poznat je po čuvenoj Husinskoj buni iz 1920. godine.

Selo Husino, nadomak Tuzle, uvijek će ostati upamćeno po čuvenoj Husinskoj buni. Bio je to otpor 7.000 rudara koji su životima željeli obraniti svoj ponos i čast od nasilja državne vlasti, koja nije ispoštovala sporazum o visini nadnica rudarima.

Kao vođa otpora Husinske bune, Juro Kerošević osuđen je na smrtnu kaznu. Rudari su zbog toga opet napravili bunu i priredili niz akcija solidarnosti prema svom drugu. Pridružile su im se kolege iz inozemstva, pa je vlast bila primorana smrtnu kaznu Keroševiću zamijeniti sa 20 godina robije.
Kada je prije 82 godine 7.000 rudara krenulo u otpor protiv državne vlasti koja ih je prevarila, vodili su se samo jednim ciljem - spasiti moral i dostojanstvo svakog čovjeka. U bunu su išli iz solidarnosti prema drugima i drugačijima. Tako bi Husinska buna i danas mnogima mogla poslužiti kao lekcija života.

(Izvor:Slobodna evropa)

Objavio/la spagosmail u 10:49, 0 komentar(a), print, #

17.12.2014.

Na granici sjećanja: Banja za vrijeme gradnje 1914. godine

Ove dvije fotografije predstavljaju Banju za vrijeme izgradnje. Slikana je s hotel Bristola i kadar prikazuje dio Banje s dimnjakom, dio mosta Franje Josipa, dio hotel Neretve i zgradu škole (danas Muzičke).

Uočavamo da je Banja pri kraju s radovima, jer su postavljene drvene skele i očigledno se dovršava fasada. Banja je svečano otvorena 3. juna 1914. godine, što znači da bi ovo mogla biti negdje sredina proljeća iste godine.

Hotel Neretva je uokvirena mnoštvom zelenila, a i na Musali ga uočavamo. Brdo Stolac je obasjan rumenim zracima zalazećeg sunca, a na mostu je vreva ljudi i konja. Pored Starog mosta, ovo je bio jedina mogućnost prelaska Neretve.

Kadar na drugoj slici je pomaknut južno i sada se na slici uočava tok Neretve, kao i panorama grada na lijevoj obali s Pravoslavnom crkvom, Roznamedžijinom džamijom i Bišćevića kućom.

Desno od Pravoslavne crkve i Roznamedžijine džamije se vidi Hadži Balina džamija u Brankovcu, koje danas nema. Obje slike je očigledno retuširala jedna ruka i to vrlo profesionalno, a za pohvaliti je pogođena boja Neretve. Veza s prethodnom slikom je drvena skela na Banji, tako da pretpostavljamo da je snimatelj obe fotografije načinio jednu za drugom u razmaku od možda jedne minute.

Da je to tako pokazuje i panoramska slika dolje, a koju smo načinili od dvije prethodne – sve se lijepo uklapa. Na mostu je i dalje gust promet konja, kočija i ljudi, a uočavamo i električne stubove s obe strane mosta i na oba njegova kraja. Oni su relativno novi (tek dvije godine stari), jer je Gradska elektrana puštena u pogon 2. juna 1912. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:39, 0 komentar(a), print, #

11.12.2014.

Utakmica za istoriju i sjećanje - Velež - Derby County, 1974.

Mostar 11.12.1974.
Velež - Derby County 4:1 (2:0)

iz izvještaja iz beogradskog Sporta, napisao Mišo Marić

iz knjige Enesa Vukotića "Velež u prvoj saveznoj ligi"

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:59, 0 komentar(a), print, #

11.12.2014.

Na granici sjećanja – 11. decembar 1974. - 11.decembar 2014.

Dan kada je poražen prvak Engleske

(Tekst koji slijedi objavljen na portalu fkvelez.ba, budi sjećanja na utakmicu koja je bila vrhunac jedne od zlatnih Veležovih generacija, sa Bajevićem, Marićem, Vladićem i ostalima, koji su prikazani na slici u prilogu. Žao mi je da ispod teksta nije navedeno ime autora, a posebno mi je drago da je na slici u prilogu naznačeno da je preuzeta iz arhive bloga www.memorylimit.blogger.ba.)

Dan kada je poražen prvak Engleske

11. decembar 1974. - 11.decembar 2014.

Velež 1974.

Prije tačno 40 godina, na današnji dan, u Mostaru se tog prohladnog decembarskog dana odigrao antologijski fudbalski meč. Utakmica koja će ostati zlatnim slovima upisana u sportske stranice grada na Neretvi. Na megdan Veležu dolazio je Derby County. Ime koje u današnjim okvirima fudbala u Engleskoj predstavlja prosječnost, u to vrijeme je bio sve samo ne prosječan klub. Upravo te sezone 1974/75 Derby County je postao prvak Engleske, što dovoljno govori o protivniku. Ljubitelji statistike pribilježit će podatak da je Derby County te sezone bio prvak sa dva boda prednosti ispred Liverpoola, a da je baš te sezone iz lige ispao Chelsea.

Igrala se 1/8 finala Kupa UEFA. Nikada do tada Velež nije tako daleko došao u evropskim kupovima. Ni rezultat iz prvog meča nije ulijevao nadu navijačima Veleža. Poraz od 3:1, sa ranim vodstvom pogotkom Franje Vladića nije pomogao u prvom duelu. Derby je tih godina imao svoju najveću generaciju svih vremena. Godine 1972. su prvi put postali prvaci Engleske, a te 1974/75 bili su suvereni lideri prvenstva i jurišali na drugi trofej. Međutim, stadion je tog decembarskog dana bio pretjesan. Kultni Veležov dom pod Bijelim Brijegom do tada nije zapamtio veću utakmicu, a ni veći sportski ulog. Ipak je engleski velikan dolazio u goste „Rođenim“, onim istim „Rođenim“ koji su očarali Jugoslaviju svojim fudbalom. Mnogi će danas reći da je ta generacija zauvijek obilježila mostarski stil igranja fudbala. Vjerovatno je to i istina, jer generacija koju je stvorio Sulejman Rebac igrala je za raju, za potez više, za pogodak više u mreži protivnika.

Vjerovatno oni stariji navijači Veleža, u glas će i danas izrecitovati sljedeća imena: Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje. Na klupi legendarni Sulejman Rebac. Za uspomenu vrijedi spomenuti i sastav gostiju Boulton, Webster, Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. Sa klupe ih je predvodio Škotlanđanin David Mac Kay.

Ako želite savladati najbolju ekipu iz zemlje kolijevke fudbala onda morate biti nešto posebno. A Velež je tih godina bio zaista nešto posebno. Klub iz u evropskim okvirima, malog grada stvorio je jednu veliku generaciju. Kasnije će se ispostaviti da je ekipa koju je još u juniorima sastavljao Sulejman Rebac i možda najveća generacija Veleža svih vremena. Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić i Vahid Halilhodžić samo su neki od velikana našeg kluba. Tih godina u Mostaru se igrao romantičarski, šmekerski fudbal, nešto što će postati temeljno obilježje svakog ko će u godinama poslije njih, pa barem za raju, igrati lopte u Mostaru. A bili su to velemajstori. Vjerovatno takav fudbal danas je gotovo nemoguće primjeniti u modernim okvirima, no ostat će zapisano da je tada „mali Mostar“ stvorio svjetske velikane fudbala.

I tako, nakon 14 dana od utakmice u Derby, došao je dan revanša. Za pobjedu se živjelo, o prolasku u ¼ finale sanjalo, u Velež se vjerovalo. Do 51. minute je „prebačena norma“. Boro Primorac u 14., Vladimir Pecelj u 29. i „Kulje“ Vladić u 51. postigli su dovoljno da kolektivni trans zavlada ne samo stadionom, nego čitavim Mostarom. Onaj ko nije uspio ući na stadion, „disao“ je uz svoje „Rođene“ na ulicama oko stadiona i u gradu. A onda je Kevin Hector, golgeter Derbya, „strah i trepet“ engleskih golmana, pogodio mrežu Veleža, upisao još jedan od ukupno 148 golova u dresu Derbya i stvari u 58. minuti vratio na početak. Nervoza, napetost, strepnja sve se to natiskalo na tribine Veležovog stadiona. Osjetila se tjeskoba u tom trenutku i na ulicama grada, u svim domovima. Velež je bio jako blizu ostvarenja sna, ali mu je trebalo ono „još malo“.

Duško Bajević 1974.

Kažu da život piše najbolje i najuzbudljivije priče. A kako ispričati jednu od najvećih mostarskih sportskih priča, ako ona nema svoj vrhunac. Bila je 86. minuta i bio je penal. Teško je nakon 40 godina opisati taj osjećaj strepnje, ali možete samo zamisliti kakav je bio taj trenutak. I Dušan Bajević, a ko bi drugo ? „Princ“ je poslao loptu u mrežu, a svoj Velež u istoriju, u ¼ finale Kupa UEFA. Nije uopšte bitno što je danas takav plasman gotovo nemoguć za neki klub sa ovih prostora. Četvrtfinale Kupa UEFA (Europa lige) je uvijek veliki uspjeh i za najveće. A Velež je te 1974. bio evropski velikan.

Istorija je napisan tog 11. decembra 1974. godine, jedna od najljepših mostarskih fudbalskih priča....

http://www.fkvelez.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=2111%3Adan-kada-je-porazen-prvak-engleske&catid=96%3Avijesti&Itemid=628

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:58, 0 komentar(a), print, #

10.12.2014.

Na granici sjećanja: Stare fotografije pričaju

Čudno je to koliko stare fotografije mogu ispričati priča i bez toga da imaju bilo kakav popratni tekst.

Naime, skupljajući i arhivirajući stare fotografije Mostara, naišli smo na nekoliko njih, za koje se može reći da su snimane isti dan, možda i u vremenskom razmaku od samo nekoliko minuta, ili se na dvije različite fotografije nalaze iste osobe, motivi ili događaji.

Ova činjenica i nije neko veliko čudo, kad se uzme u obzir da su krajem 19.og i početkom 20.og vijeka rijetki imali fotografske aparate, pa su fotografi običavali jedan te isti motiv snimati u nekoliko navrata, ne znajući koja će fotografija uspjeti sve dok se film ne razvije. Ako bi uspjelo više njih – svaku su stavljali u opticaj.

Na svoje su staklene fotografske ploče bilježili prošlost, a za vjerovati je da su slike razvijali širom Evrope (Budimpešta, Beč, Trst), jer potrebne opreme nije bilo u ovom kraju Balkana. Stoga su se i događale razne greške, od toga da je razvijena fotografija urađena naopako (u inverziji) ili su se potpisivala imena jednih gradova na slikama koje su predstavljale sasvim drugi objekat u drugom mjestu. Mnoge slike su naknadno retuširane, pa su fotografi dali oduška svojoj umjetničkoj mašti bojeći krovove u crveno (iako su u Mostaru poznati krovovi od bijelih kamenih ploča), ili nošnje u paleti kričavih boja. Za sad ćemo zaobići ovu temu grešaka na fotografijama i možda se vratiti na nju nekom drugom prigodom.

Turska svadba na mostu u Mostaru 1900.

Ali, krenimo redom s fotografijama koje smo najavili na početku.

Prva u seriji onih koje prikazuju motiv snimljen u razmaku od samo nekoliko minuta je snimak „turske svadbe“ (naime, tako glasi naslov fotografije na njemačkom jeziku), a koja se odigrava na mostu Franje Josipa nekih 1900.ih godina. Na slici se vidi razdragana kolona svatova, koju predvode tri konjanika, od kojih je krajnje lijevo barjaktar s turskom i iznad nje još jednom (nepoznatom) zastavom ili je to možda samo bijela svilena marama kao znak da je u pitanju svadba. Vidi se novi hotel Neretva otvoren 1892. godine, Banja još nije bila izgrađena, a na Musali je mnogo drveća. Na mjestu gdje će kasnije biti izgrađena Banja, ljudi iz okolnih sokaka žure kako bi ugledali mladu i mladoženju. Jasno razaznajemo da je tadašnji most građen iz dva dijela, prvi (onaj do Musale) se oslanja na dvije kamenom građene stope, dok je ostatak mosta oslonjen na dvije betonske kolone. Most je imao običnu željeznu ogradu, kraj koje je mnoštvo radoznalaca koji prate kolonu. Većina muškaraca imaju standardnu muslimansku nošnju s čakširama priljubljenim uz listove nogu, a prema gore široke i komotne. Mnogi imaju silahe oko pasa, gdje su se u ono doba čuvale sve dragocjenosti, novac, lične isprave, a na glavama svi redom imaju fesove. Među radoznalima uz ogradu mosta se ističu djeca, u prvom planu trojica od kojih jedan gleda u kameru, a druga dvojica pogledom prate konjanike. Oni su ujedno i poveznica s drugom slikom, na kojoj vidimo iste te dječake u prvom planu. Onaj s prve slike opet gleda u kameru, jer mu je očigledno ona mnogo zanimljivija od svadbe, dok druga dvojica naslonjeni na ogradu i dalje posmatraju kolonu. Konjanici i zastava su isti i na ovoj fotografiji i možemo sa sigurnošću utvrditi da su ove dvije slike nastale u razmaku od jedne ili dvije minute.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:54, 0 komentar(a), print, #

08.12.2014.

Mimar Hajrudin mlađi

Mimar Hajrudin, graditelj Staroga mosta. Zašto mlađi?

(Mimarine vjecne poruke, Ekrem Moca Dizdar)

Mimar Hajrudin mlađi, bio je jedan od najtalentiranijih osmanskih arhitekata u Osmanskom carstvu. Ne smije se mijenjati s legendarnim Hajrudinom starijim, iz vremena Bajazida II. Poznat je po tome što je izgradio čuveni Stari most u Mostaru. Hajrudin je bio učenik čuvenog Mimara Sinana, koji je izgradio mnoge velike džamije u Istanbulu. Hajrudin je izgradio Stari most za devet godina, od 456 blokova kamenja, počevši od 1566. godine. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, zbog straha od Sulejmana Veličanstevnog, koji je, prema nekim predanjima, prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt, ako bi se luk mosta ikada raspao.

(tekst:avaz)

Objavio/la spagosmail u 10:53, 0 komentar(a), print, #

05.12.2014.

Kultura sjećanja - Velež na Marakani

(dva sjećanja, bilo je poraza, ali i pobjeda)

Slika sa stadiona Marakana 1973.

gornji red: Glavović, Čolić, Marić, Hadžiabdić, Pecelj, Ristić

donji red: Topić, Primorac, Bajević, Ćorluka, Vukoje.

Poimenično: Ahmet Braca Glavović, Marko Kana Čolić, Enver Marić, Džemal Čorba Hadžiabdić, Vladimir Pecelj, Aleksandar Ristić, Jadranko Ćela Topić, Boro Primorac, Duško Bajević, Mirko Ćorluka, Momčilo Rici Vukoje

Crvena Zvezda – Velež 2:0 (1:0)

26. avgust 1973.

ZVEZDA: Račić, Keri, Bogićević, Pavlović, Dojčinovski, Jovanović, Janković, Karasi, Panajotović, Aćimović, Petrović.

VELEŽ: Marić, Ristić. Hadžiabdić, Čolić, A. Glavović, Pecelj, Topić. B. Primorac, Bajević. Čorluka, Vukoje /V. Halilliodžić/.

SUDIJE. Fresl Tomislav, Barun Peco, Bašić Stjepan.

STRIJELCI: Aćimović u 35. i Karasi u 66 (Z)

ISKLJUČENI: nema. OPOMENUTI: Hadžiabdić, Glavović, Čolić (V).

GLEDALACA: 16.000

Slika sa stadiona Marakana 1979.

Ekipa Veleža koja je 28.07.1979. trijumfovala na Marakani sa 3:0!
gornji red: Matijević, Marić, Ledić, Ćutuk, Djurasović, Hadžiabdić
donji red: Okuka, Slišković, Halilhodžic, Jakirović, Skočajić

Crvena Zvezda – Velež 0:3 (0:0)

28. august 1979.

Beograd - Stadion Crvene zvrade. Vrijeme i teren idealni za igru.

Gledalaca 10.000.

Suci: Nikić (Ljubljana) 6,5 pomoćnici: Pavc (Maribor) i Duplančić (Split).

Delegat Životije Miletić (Kruševac)

STRIJELCI: 0:1 - Hadžiabdić (62), 0:2 - Jurišić (67) autogol, 0:3 - Halilhodžić (70 iz 11m).

C.ZVEZDA: Stojanović 6, Nikolić 5,5. Jovin 5. Muslin 5.5, Miletović 6, Jurišić 5, Petrović 6,5, Šestić 6, Filipović 5, Borovnica 6, (R. Savić od 64. -), Repčić 5,5, (Blagojević od 48. 5,5). Trener: Stanković.

VELEŽ: Marić 7.5, Ćutuk 7.5, Hadžiabdić 8, Ledić 7, Matijević 7, Đurasović 8, Okuka 7.5, Slišković 8,5, Halilhodžić 7, Jakirović 7, Skočajić 7. Trener: Višnjevac

Ocjena igre: 7,5. Žuti kartoni: Jakirović (73) nesportsko ponašanje, Nikolić (88) oštra igra, Hadžiabdić (85) oštra igra. Crvenih kartona nije bilo. Igrač za žutu majicu: Slišković.

podaci: Veležov Almanah

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:16, 0 komentar(a), print, #

03.12.2014.

Nagranici sjeäanja - novi serijal

na portalu Nova Sloboda
www.novasloboda.ba

Ovo je samo jedan mali pokušaj da se od zaborava spase mnogobrojni tekstovi, fotografije, sjećanja i prepiske koje su se našle u zadnjih pet, šest godina na internetskim forumima, blogovima i društvenim mrežama, a koje su vezane za istoriju Mostara.

Najveću zaslugu u pohranjivanju tekstova ima Smail Špago, koji je vrijedno pabirčio po raznim izvorima i koji je imao dalekosežnu viziju, te ih sve spasio od zaborava dijelom uvrštavajući materijal na blog, a dobar dio pohranjujući na tvrdi disk. Kad smo ovoj arhivi pridružili ogromnu arhivu fotografija Tibora Vrančića, pa tome još pridružili slike današnjih dijelova Mostara, koje je Braco Čampara snimio, dobili smo vrijedan materijal. Ova kompilacija već objavljenih tekstova i fotografija ima za cilj podsjetiti mnoge učesnike šarolike korespondencije na doba u kome smo s puno entuzijazma, zanesenjaštva, radosti i zainteresovanosti „gutali” svaki tekst i sliku Mostara. Oni su nam u doba nakon završetka rata bili lijek za duše željne Mostara. Ali, nije jedini cilj ove kompilacije podsjetiti one koji su već ovo susretali, već, takođe, i upoznati nove generacije s bogatom istorijom našeg grada.

Zašto na granici sjećanja?

Zbog toga što su ovdje najvećim dijelom objavljeni tekstovi o događajima koji su se desili prije mnogo godina, kada većinom niko od nas još nije bio ni rođen, a ne postoji ni tako veliki broj živih, koji bi mogli svjedočiti o tim događajima. Jer smo nekad, negdje, čuli ili pročitali pokoji podatak ili pričicu o nekom pojmu u gradu, ali nam je nekako to izmigoljilo iz sjećanja. Nešto kao zona sumraka, nešto čega se sjećamo kroz maglu vremena i nešto čega se, ipak, na kraju prisjetimo uz pomoć mozaika sjećanja mnogobrojne raje, koja se stope u suvislu istorijsku pričicu. S prastarim slikama s kraja devetnaestog vijeka često je problem, jer više ne postoji niko ko bi nam mogao pomoći ili dati objašnjenje o čemu se radi. Ponekad treba uključiti logiku i analitiku pa osmisliti priču prikazanu na nekoj fotografiji i odrediti lokaciju.

Na ideju za blog „Na granici sjećanja“ došli smo spontano nas trojica Mostaraca s tri različite strane svijeta, Smail Špago iz Njemačke, Tibor Vrančić iz Hrvatske i Braco Čampara iz Mostara. Bracin zadatak je da nam pomogne da ponekad razjasnimo dilemu, gdje se nalazi objekat prikazan na staroj slici, što je vrlo delikatan i težak zadatak, jer su često čitave ulice ili redovi objekata u ulici porušeni, a nekad neki najsitniji detalj sa stare slike pomogne da se orijentišemo.

Stavljanjem svih ovih tekstova na nezavisni internet portal Nova Sloboda.ba, mislimo da smo stvorili jednu solidnu podlogu za upoznavanje mlađih naraštaja s istorijom grada i jednu startnu osnovu za dalje istraživanje istorije grada koga to bude zanimalo. Svaki tekst smo nastojali ilustrovati starim fotografijama.

Ovdje posebno želimo naglasiti otvorenost portala Nova Sloboda.ba za sve naše priloge, a koji su publikovani putem njega i tako našli put do velikog broja čitalaca, čiji sud i pozitivni komentari nam daju podsticaj da s našim istraživanjima i objavljivanjem priloga ove vrste nastavimo i ubuduće.

(Fotografija u prilogu, autor: Sanjin Fajić)

Priredili: Ismail Braco Čampara, Smail Špago i Tibor Vrančić

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:23, 0 komentar(a), print, #