28.12.2013.
Cimska bazilika
Neko nedavno postavi pitanje o Cimskoj bazilici, pa evo ukratko osnovnih
podataka koje smo uspjeli prikupiti:
Cimska bazilika
Mostar krije i jednu pomalo
zaboravljenu arheološku znamenitost. Riječ je o ranokršćanskoj, bolje reći
kasnoantičkoj bazilici u Cimu, predgrađu Mostara. Znanstvenici njenu starost
procjenjuju na 5.- 6. st. po Kr. To je ujedno i najstariji kulturni spomenik na
području Mostara, ali i na njegovom širem području
Arheološkim iskapanjima, od
1966. do 1969. g., otkriveni su temelji građevine, ali i drugi nalazi, kao
ulomci kamene plastike, brojni pokretni nalazi, te znatan broj grobnica iz
perioda kasne antike - ranoga kršćanstva. Naziv samog lokaliteta (Crkvine) je
probudio znatiželju koja je možda bila i ključnim razlogom započinjanja
arheoloških iskapanja 1966. godine. Ova iskapanja su privedena kraju 1969.
godine, a rezultat su bili brojni nalazi, koji su bili smješteni u Muzeju
Hercegovine u Mostaru, no u proteklom ratu većina ih je izgubljena. Bazilika ima
orijentaciju istok- zapad, kao uostalom i većina bosanskohercegovačkih bazilika.
Bazilika je sagrađena dosta solidno i pravilno. Kamen od koga je bazilika
izgrađena je uglavnom miljevina (tenelija, muljika), prilično otporna na
atmosferilije i očito nije vađen u Cimu, nego u nekom daljnjem lokalitetu, možda
i u Ortiješu, u kamenolomu „Mukoša“ iz kojega je također vađen kamen za gradnju
Starog mosta. Osim miljevine, u
zidovima se primjećuje nešto malo sedre i konglomerata. Kamen je u
zidovima bio vezan krečnom žbukom dobre kvalitete. Detaljnije o arheološkim
iskapanjima bazilike u Cimu govori se u Glasniku Zemaljskoga muzeja u Sarajevu
iz 1976. godine, te su tako barem sačuvani fonografski i tekstualni zapisi ovoga
vrijednoga otkrića. Zbog svoje impozantnosti neki istraživači pretpostavljaju da
je bazilika u Cimu mogla biti sjedište drevne biskupije Seresenterum.
20.1.2004. g. arheološka
iskopina bazilike u Cimu proglašena je kulturnim spomenikom BiH.
(izvor: Komisija za
očuvanje nacionalnih spomenika)
(Tibor Vrančić/ Smail
Špago)
28.12.2013.
Mornari...
Mornari...
Mornar je jedno skoro zaboravljeno zanimanje, a otkako se ne ide u vojsku, ne viđamo više mornare po sokaku, u gradu, u kafani, kad ono dođu na odsustvo, u bijelim odijelima, sa prugastom marnarskim majicama, mornarskim kapama i obaveznim mornarskim torbama. Nema mahale, a skoro ni familije, da neki momak nije odrapio 2-3 godine u mornarici. To je nekada bio najduži vojni rok. Ode u vojsku momčić, vrati se čovjek. Ostale su uspomene na vojničkim slikama, uspomena iz Pule, Splita, Šibenika, ili negdje sa nekog broda, duž Jadrana.
Za razliku od mornara vojnika, zanimanje mornar je podrazumjevalo naporan posao na brodu, mjesecima plovidba po svjetskim morima, i rijetke zabave po lučkim kafanama, sa lučkim djevojkama.
Ostali su vicevi i anegdote. Nekada davno susreo sam jednu ženu u Dubrovniku. Pričala je kako ima troje djece od tri različita oca, različitih nacionalnosti, a po očevima iz bijela svijeta im je davala i imena.
Nekada su pitali nekog mornara, je li istina da svaki mornar ima po jednu curu u svakoj luci u svijetu, a on je odgovorio, pa ne pristaju brodovi u svim lukama svijeta. Što znači, gdje pristaju, ima i curu.
Jedan vic kojega sam pročitao ovih dana podsjetio me na zaboravljene mornare, a potvrđuje i sve ovo što sam gore napisao.
Mornar je jedno skoro zaboravljeno zanimanje, a otkako se ne ide u vojsku, ne viđamo više mornare po sokaku, u gradu, u kafani, kad ono dođu na odsustvo, u bijelim odijelima, sa prugastom marnarskim majicama, mornarskim kapama i obaveznim mornarskim torbama. Nema mahale, a skoro ni familije, da neki momak nije odrapio 2-3 godine u mornarici. To je nekada bio najduži vojni rok. Ode u vojsku momčić, vrati se čovjek. Ostale su uspomene na vojničkim slikama, uspomena iz Pule, Splita, Šibenika, ili negdje sa nekog broda, duž Jadrana.
Za razliku od mornara vojnika, zanimanje mornar je podrazumjevalo naporan posao na brodu, mjesecima plovidba po svjetskim morima, i rijetke zabave po lučkim kafanama, sa lučkim djevojkama.
Ostali su vicevi i anegdote. Nekada davno susreo sam jednu ženu u Dubrovniku. Pričala je kako ima troje djece od tri različita oca, različitih nacionalnosti, a po očevima iz bijela svijeta im je davala i imena.
Nekada su pitali nekog mornara, je li istina da svaki mornar ima po jednu curu u svakoj luci u svijetu, a on je odgovorio, pa ne pristaju brodovi u svim lukama svijeta. Što znači, gdje pristaju, ima i curu.
Jedan vic kojega sam pročitao ovih dana podsjetio me na zaboravljene mornare, a potvrđuje i sve ovo što sam gore napisao.
U jednoj lučkoj gostioni razgovaraju dva
mornara.
- Dobio sam 6 čestitka za Novu godinu na 6
svjetskih jezika!
- Nije to ništa. Ja još uvjek plaćam 8
alimentacija u 8 različih valuta?
26.12.2013.
Mostar nekad i sad (4) - Veliki carinski harem
Veliki Carinski harem
Da se još dublje kopalo, ko zna na kakve nalaze bi se još naišlo. Groblje o kome je riječ se prostiralo dužinom cijele Glavne ulice, a uništeno je gradnjom cesta i proširenjem naselja prema istoku, dok su zadnji ostaci groblja i harema uništeni izgradnjom današnje željezničke stanice.
Tu,
na blagim padinama Podveležja, gdje je vijekovima bilo groblje s bašlucima,
muslimanskim nadgrobnim spomenicima, koje pjesnik Mostara Derviš-paša
Bajezidagić, vidi kao „svako biće po jedna trska, svaka ljubav po jedan bašluk,
svaki bašluk po jedan stih“, 6 novembra 1966. godine zazviždao je prvi voz
normalnog kolosijeka na svom putu s nove željezničke stanice ka Pločama.
Na mjestu nekadašnjega velikog Carinskog harema, izgrađena
je nova željeznička stanica, te je u tu namjenu prekopan cijeli harem. Nekoliko
velikih bašluka i nišana tada je porazmještano po ostalim haremima i u blizine
mostarskih džamija, ne bi li se spasio barem dio baštine. Međutim, vremenom im
se izgubio svaki trag. Svi ti nadgrobni spomenici su odreda bili izrađivani od
kamena tenelije tzv.miljevine, čiji je izvor kamenolom u Mukoši, nekih 5
kilometara južno od Mostara.
Prilikom pregleda harema, stručnjaci Zavoda za zaštitu
spomenika kulture uočili su i posebne grobove s koso postavljenim pločama, koje
su, po arhitekturi, odgovarale sličnim srednjevjekovnim grobovima pronađenim u
okolnim mjestima Mostara (Gnojnice, Buna i Blagaj).
Pored arhitekture, ovi grobovi su odgovarali i po načinu sahranjivanja pokojnika i pronađenim artefaktima tom periodu. Zaključeno je da se radilo o dijelu mnogo većeg groblja s početka 15. vijeka.
Pored arhitekture, ovi grobovi su odgovarali i po načinu sahranjivanja pokojnika i pronađenim artefaktima tom periodu. Zaključeno je da se radilo o dijelu mnogo većeg groblja s početka 15. vijeka.
Da se još dublje kopalo, ko zna na kakve nalaze bi se još naišlo. Groblje o kome je riječ se prostiralo dužinom cijele Glavne ulice, a uništeno je gradnjom cesta i proširenjem naselja prema istoku, dok su zadnji ostaci groblja i harema uništeni izgradnjom današnje željezničke stanice.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić /
Smail Špago
NovaSloboda.ba
23.12.2013.
Iz stare stampe
Skokovi sa Starog
Mosta
Poletjela i djevojka
Više to nije revija samo
smjelih mladića nego i djevojaka! Jer ovog ljeta, u tradicionalnim skokovima sa
Starog mosta u Neretvu, prvi put je učestvovala i jedna predstavnica „nježnijeg
pola“. Bila je to zaista hrabra 19-godišnja Valbone Džiha iz Đakovice. Ona je
skočila čak na glavu. Za ovaj odvažni „let“ s razlogom je izmamila dugotrajan
aplauz više hiljada gledalaca koji su pratili ovu jedinstvenu i atraktivnu
sportsko-turističku manifastaciju. Egzibicione skokove izveli su veterani Emir
Balić i Sekula Mučibabić, nešto mlađi Željko Kisić, a Jadranko Fink se vinuo i
sa stare zgrade pločare zu most, na lijevoj obali rijeke.
U obje takmičarske kategorije
trijumfovali su poznati majstori u skokovima s mostova. Alija Ajanić je pobjedio
u skokovima na noge ( greška u tekstu: na glavu), a Jadranko Fink u skokovima na
glavu (greška u tekstu: na noge). Ova dvojica Mostaraca su najopasnije konkurente
imali u svojim sugrađanima. Za nagrade i trofeje nadmetalo se ukupno 34 skakača
iz Mostara, Banje Luke, Đakovice, Novog Sada i
Zenice.
Ovaj spektakl su organizovali Turistički sacez
Mostara i TV Sarajevo, u saradnji sa Društvom zsportova na vodi “Neretva”.
Priređen je i prigodan muzički program. Narodni heroj Meha Trbonja kazivao je o
“letačima” od prije pola vijeka i onima čiji su skokovi za pojedine ljude, borce
i rodoljube 1941. godine značili i skok u život
Snimio: Miroslav
Milutinović
(iz arhive: Enes Vukotić)
22.12.2013.
Doživljavamo li istoriju?
Nakon 128 godina iz Sarajeva se
više ne može vozom do Metkovića (Ploča)
Nekada je ovom prugom vozio popularni ćiro, sve do
njegovog ukidanja 1966. godine. Nakon toga je izgrađena savremena, moderna,
željeznička pruga, koja je bila ekeltrificirana. Uvečer su vozovi polazili iz
Ploča i vozili put Evrope. Vozom se moglo stići u bilo koju tačku Evrope.
Naravno uz potrebna presjedanja, gdje je to bilo potrebno. Noćnim skokom stizalo
se do Beograda, Zagreba, ili Ljubljane, ali se moglo i do Skoplja, pa i do
Titograda, doduše, nakon ukidanja ćire,
preko beograda. Brzi voz, sa spavaćim kolima vozio je direktno do Štutgarta.
Relacija do Sarajeva je u vrijeme Ćire savlađivana
za 5 do 8 sati u zavisnosti od vrste voza, a u vrijeme nove željeznice,
Olimpikom se stizalo u Sarajevo, dok bi se popila kafa. Za sat i četrdeset
minuta. A u međuvremenu, između mnogih putničkih i brzih vozova, istom prugom
teret su vukle stotine teretnih vozova ,od luke Ploče, prema industrijskim
dijelovma Bosne i Hercegovine i dalje. U oba smjera. Sve to je bilo nekad. A
sada, kako sada stvari stoje, sve to
odlazi u istoriju.
Nema više. Pod brojem jedan, ta dionica pruge
prolazi kroz dvije države. Tu nije postignut nikakav sporezum da se održi
željeznički saobraćaj. Putnici više neće moći do mora vozom, a ni oni sa mora u
unutrašnjost. A odavno već, ne mogu ni na sjever dalje od Zenice. Željeznički
putnički saobraćaj se sada odvija od Čapljine na jugu, do Zenice na sjeveru.
Razmišljati o noćnom skoku vozom, do nekog centra u drugoj državi, postala je
misaona imanica i ostalo samo u sjećanju željezničkih
nostalgičara.
Za podsjećanje, kako i kada su ozgrađene pojedine
dionice pruge od Sarajevo do Ploča?
1885 Metković - Mostar
1888 Mostar – Ostrožac
1889 Ostrožac – Konjic
1891 Konjic - Sarajevo
1942 Metkovic – Ploče
Nakon 128 godina ukinuta je željeznička linija od
Sarajeva do Ploča. I da zabilježimo datum: 17. decembar 2013. godine
S pločanskoga željezničkog
kolodvora otišao je posljednji brzi vlak i od sada će do Metkovića i natrag
prometovati - samo lokalni vlakovi. Ostvarile su se tako strepnje željezničara i
prekinuta je tradicija duga desetljećima pa Ploče i Metković više nisu
željeznicom povezani s BiH.
21.12.2013.
Dan rudara BiH
Sretno!
Iz istorije
Nakon završetka I svjetskog
rata rudnici postaju predmet bezobzirne eksploatacije, a sve sa ciljem da se
vladajući nivoi što brže obogate. Takav odnos prema rudnicima i radnicima se
nastavlja i tokom idućih nekoliko godina. U periodu 1918.-1920. rudari u svim
rudnicima u BiH su bili nemilosrdno tlačeni i nisu imali nikakva prava. Zbog
toga je 21. decembra 1920. godine došlo do generalnog štrajka rudara Kreke,
Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze. Osnovni zahtjevi su im bili povećanje
plata i bolji uslovi za rad. Štrajku su se pridružili i metalci. Obustava rada u
svim rudnicima je bila potpuna, a od ukupno 5100 rudara u BiH, u štrajku je
učestvovalo 4800. Na radnim mjestima su ostali samo oni koji su bili potrebni
zbog zaštite rudnika od požara i poplave. Istog dana Vlada je poslala ultimatum
u kojem se rudarima nalagalo da, ako se u roku od tri dana ne vrate na posao,
gube poslove i pravo na korištenje državnih stanova. Štrajk je imao i prve žrtve
27. decembra, kada su se sukobili rudari Kreke i žandari. Poginulo je sedam, a
ranjeno više desetina rudara, dok je oko 400 štrajkača uhapšeno. To je izazvalo
revolt u cijeloj zemlji, pa se bune rudari i van BiH. Na kraju je ustanak ugušen
u krvi i rudari su morali da se vrate na posao. U Tuzli je tokom januara i
februara 1922. održano i suđenje. Optuženo je 350 rudara, a suđeno je samo
dvadesetorici. Jure Kerošević osuđen je na smrt vješanjem zbog ubistva žandara,
a ostalih 10 rudara na zatvorske kazne od 1 do 15 mjeseci. Ponovo su izbili
neredi i protestne akcije, ne samo u zemlji, nego i u inostranstvu, pa je vlast
preinačila smrtnu kaznu u dvadesetogodišnju robiju. Nakon ovog događaja je vlast
počela da se više brine o rudarima, njihovim pravima i uslovima rada. Početak
ustanka i sam događaj su ostali upamćeni kao velika prekretnica za rudare, pa se
21. decembar počeo slaviti kao Dan rudara u BiH.
nekada se zvalo
Titovo okno...Rudnik mrkog uglja Mostar
19.12.2013.
Mostar nekad i sad (3) - Most Franje Josipa
Most Franje Josipa
Austrougarska
monarhija je odmah nakon dolaska u grad na Neretvi 1878. godine, pokazala veliko
zanimanje za izgradnju još jednoga mosta, jer je kolski prelaz preko Starog
mosta bio uveliko ograničen strmim nagibom, nedovoljnom širinom, nezgodnim
prilazom i svakako, ograničenom nosivošću.
Najpogodnija lokacija je odabrana na Musali. Most je, u
prvoj fazi, napravljen od čeličnih konstrukcija postavljenih na dva nosača.
Osnovna konstrukcija imala je raspon od oko 32 metra sa širinom od 6 metara.
Ostatak raspona do druge obale, koji se morao premostiti, sačinjen je od drvene
konstrukcije, oslonjene drvenim stupovima na podzide. Most je završen 1882.
godine i dobio je ime Franz Joseph Brücke, pa su na obje strane čeličnih bočnih
strana postavljene lijevane ploče s navedenim tekstom.
Preko mosta je 1889. godine prevedena vodovodna cijev, čime je omogućeno izdašnije snabdijevanje lijeve obale vodom.
Isti je most 1919. godine dobio ime Kralja Petra I. Odlaskom Austrougarske i uspostavom Kraljevine Jugoslavije, dolazi do ponovne izgradnje novoga mosta na toj lokaciji.
U februaru 1935. godine, započinju radovi na podizanju armirano-betonskoga mosta, a završen je 7. juna 1936.godine. Kod Banje je postavljena ploča s natpisom Most Kralja Petra II., a iza II. Svjetskog rata, 1945. godine, preimenovan je u Most Maršala Tita.
Most je srušen u noći između 29. i 30.maja 1992. godine, da bi se, nakon okončanja ratnih sukoba, izgradio u istom obliku u jesen 2000. godine.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Preko mosta je 1889. godine prevedena vodovodna cijev, čime je omogućeno izdašnije snabdijevanje lijeve obale vodom.
Isti je most 1919. godine dobio ime Kralja Petra I. Odlaskom Austrougarske i uspostavom Kraljevine Jugoslavije, dolazi do ponovne izgradnje novoga mosta na toj lokaciji.
U februaru 1935. godine, započinju radovi na podizanju armirano-betonskoga mosta, a završen je 7. juna 1936.godine. Kod Banje je postavljena ploča s natpisom Most Kralja Petra II., a iza II. Svjetskog rata, 1945. godine, preimenovan je u Most Maršala Tita.
Most je srušen u noći između 29. i 30.maja 1992. godine, da bi se, nakon okončanja ratnih sukoba, izgradio u istom obliku u jesen 2000. godine.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
17.12.2013.
Skoro zaboravljena skupa zabava sa ulice
Šibicari
Da li se još igdje valjaju kuglice?
Koliko god mislili da je ova zabavno-prevarantska
igra zaboravljena, ima je itekako. Ponekad se u novinama pojavi članak, kako su
se pojavili, negdje, u nekom mjestu, oko stanice, na mjestima gdje ima dosta
prolaznika, a trenutno malo policije, kako su “ presvukli” nekog novog
lakovjernog, i slično. Prije desetak godine amerikanci im čak posvetiše jedan
film, sa svjetski poznatim glumcima u glavnim ulogama. Ima ih itekako, sve dok
svjetom hodaju naivni, lakovjerni, sa puno para u džepu, a malo pameti u glavi.
Dok je jednih biće i drugih. Jedan tekst na jednom zagrebačkom blogu opisao je
njihovu, blic operaciju. Upravo onako, kakve ih i ja pamtim iz Sarajeva, prije
nekih četrdesetak godina, na relaciji od stanice do Marijin dvora. Ništa se u
zanatu nije promjenilo. Samo akteri, sa obje strane.
Purgerska
nostalgija
Napisao: Zdenko
Kaj je to… tko su šibicari? Jeste li ih
ikad vidjeli; sreli? Radi se o vrlo staroj prevari, ali je prosto
nevjerojatno da ljudi još uvijek nasjedaju na
to.
Prevara funkcionira po sljedećoj šemi. Obično
prevaranti rade zajedno i to u grupama od 3 do 5 osoba, a vrlo često u toj grupi
ima i poneka žena radi uvjerljivosti.
Najčešće, mjesta rada su im tamo gde se okuplja
dosta ljudi, autobuske i željezničke stanice, sajmovi, parkovi… Na tim mjestima
organiziraju kockarsku igru u kojoj je cilj pogoditi ispod koje kutije šibica se nalazi neka
kuglica, papirić ili neki drugi manji predmet.
Ovo se može izvoditi i sa nečim drugim, recimo
plastične čaše i slično, ali su ipak najviše u upotrebi kutije šibica, pa otuda
i naziv šibicari. Dok ovo rade, grupa diže galamu, da bi privukla ostale ljude,
koji u početku gledaju o čemu se radi. Onaj koji premješta kuglice, to radi
tako, da lice sa strane može lako pogoditi, ispod koje kutije šibica se nalazi
kuglica. U tome i je štos, da neko iz mase pomisli da će lako pogoditi gde je
kuglica i da će tako LAKO zaraditi novac i ulazi u igru.
Žrtva će možda u početku i zaraditi neki novac,
čisto da ga navuku da igra u veće uloge. Ishod je jasan i onaj ’ko se upecao na
ovaj stari štos sigurno ostaje bez novaca, jer nema nikakve šanse da pogodi i to
zato jer kuglica nije niti ispod jedne kutije šibica. Upamtite da ovo rade dobro
uvježbani maheri, a ako i otkrijete prevaru možete dobiti dobre batine, jer je
ipak u pitanju organizirana grupa. Zato kada negde vidite šibicare, sjetite se
ovog teksta i samo prođite pored njih. Budite sigurni da ne postoji način da ih
nadmudrite i zaradite novac.
Skrivajući kuglicu ispod kutije šibica, šibicari
najčešće uspiju nasamariti gastarbajtere koji se mahom iz njemačkih gradova
hrvatskim autobusima s punim novčanicima vraćaju kućama. Vozači autobusa na samo
dvadesetak minuta od konačnog odredišta; zagrebačkog Autobusnog kolodvora, nakon
višesatne vožnje zaustavljaju autobuse. Evo jednog primjera kako posluju
šibicari.
Nešto iza tri sata ujutro, što je najčešći termin
za dolazak autobusa, kriminalce smo zatekli na benzinskoj stanici u Zaprešiću.
Sedmorica sredovječnih muškaraca sjedila su za stolom na terasi, a nitko se
izgledom i načinom odijevanja nije isticao, jer je to pravilo zanata; mušterija
ne smije znati tko je sve u igri. Dvojica budno motre okolinu, gledajući da ne
naiđe netko nepoželjan.
Ubrzo ”uzbuna”, dolazi autobus Croatiabusa, a
žrtve su doputovale iz Münchena. Skupina se razdvaja, a proćelavi muškarac,
stručnjak za neprimjetno varanje, iz jakne izvlači omalenu prostirku, tri kutije
šibica i kuglicu. Čeka se samo da se vozači autobusa izgube, kako ne bi
izgledalo da i oni sudjeluju u predstavi. Dva robusna šofera bez zadržavanja
odlaze u tridesetak metara udaljeni WC, a za njima i jedan od šibicara, dok dio
putnika negoduje jer se ”stalo ni pola sata od
Zagreba”.
Naš sugovornik kaže kako će se u WC-u dogoditi
isplata, jer vozači uzimaju svoj dio kolača, bez obzira hoće li u autobusu biti
”mušterija”. No, pokazat će se da onih koji još uvijek ne znaju kako funkcionira
šibicarenje, nikad ne manjka.
Proćelavi tat čučeći miješa kutije šibice i dižući
ih otvoreno pokazuje ispod koje od njih se nalazi kuglica. Bez imalo
koncentracije svatko vidi gdje je kuglica. No, u prvih dvije minute
zainteresiranih igrača nema, iako cijeli show promatra desetak putnika iz
autobusa među koje se umiješao i ostatak varalica. Stvar pokušava promijeniti
jedan od lupeža, hineći da igra. Ulaže 200 eura. Pogađa i dobiva dvostruko. To
je, čini se, ohrabrilo prvu žrtvu. Mladić od kojih dvadesetak godina, s teškim
njemačkim naglaskom pri izgovoru hrvatskog. Daje 200 eura i
gubi.
Maknuo je, maknuo je! Zajebao me! Jeste vidjeli
ljudi, odmah je zagalamio mladić, ali pomoći više nema, te ljutito odlazi u
autobus nastavljajući tužno gledati kroz prozor
autobusa.
Situacija se ponavlja još nekoliko puta s
različitim ulozima, pa jedan od putnika počinje nervozno objašnjavati o kakvoj
je prevari riječ, ali malo tko ga sluša. Nasjeda još jedan naivac, pa još jedan,
kojeg su prvi put pustili da pogodi, pa mu u drugom navratu uzeli trostruko
više. Neki gastarbajteri dižu glas i vidjevši da je šali došao kraj, zadovoljno
trljajući ruke ”šibicari” se povlače u kut i kao hijene počinju diobu plijena,
koji je prema procjeni novinara premašio iznos od 2.000 eura. Kao na znak dolaze
vozači, pale grdosiju i bez riječi odlaze. Sedmorka opet sjeda za isti stol.
Jedan će ponovno stražariti, sve dok ne stigne novi bus i predstava ne krene
ispočetka.
14.12.2013.
Mo Tepa 1967
12.12.2013.
Mostar nekad i sad (2) - Vojna pošta na Mejdanu
Vojna pošta na Mejdanu
Prva
formirana mahala Mostara još za vrijeme Osmanske vladavine bila je Sinan pašina,
kasnije nazvana Atik (Stara) mahala, a to je mahala u neposrednoj blizini
čaršije.
Centar ove mahale je trg Mejdan, oko koga je bilo izgrađeno
više vrlo značajnih javnih objekata, kao što su rezidencija guvernera, zgrada
suda, Sinan pašina (Atik) džamija (1474.), hotel Orient (u kojoj se kasnije
smjestila i prva građanska hercegovačka bolnica) i hamam.
Dolaskom austrougarske vlasti, Mostar sve više prihvata evropske standarde, tako se na Mejdanu, tadašnjem Rudolphplatz-u (danas Trg 1.maja), gradi Vojna pošta, svečano otvorena 6. augusta. 1878. g., a još tri godine nakon toga, 1881. g., će započeti izgradnja Časničko-činovničke kasine – oficirskog doma, koji će se svečano otvoriti 9. aprila 1885. g. (kasnije Dom JNA). Regruti, koji su služili u jednom od tri vojna logora Mostara, su s drvenim vojnim kovčezima pristizali iz svih krajeva K. & K. monarhije u Mostar.
Tako nalazimo i mnogobrojne razglednice iz tog perioda s motivom ovog objekta i trga, ali je za ove kao i razglednice s ostalim motivima Mostara zajedničko to da su sve one otposlane u svijet baš s ovoga mjesta – iz Vojne pošte.
Početkom 1900-ih, apotekar Julius Thonhauser, doseljenik iz Mađarske, na Mejdanu gradi dvospratnicu, naslonjenu odmah na Vojnu poštu, u čijem prizemlju otvara svoju apoteku.
Dolaskom austrougarske vlasti, Mostar sve više prihvata evropske standarde, tako se na Mejdanu, tadašnjem Rudolphplatz-u (danas Trg 1.maja), gradi Vojna pošta, svečano otvorena 6. augusta. 1878. g., a još tri godine nakon toga, 1881. g., će započeti izgradnja Časničko-činovničke kasine – oficirskog doma, koji će se svečano otvoriti 9. aprila 1885. g. (kasnije Dom JNA). Regruti, koji su služili u jednom od tri vojna logora Mostara, su s drvenim vojnim kovčezima pristizali iz svih krajeva K. & K. monarhije u Mostar.
Tako nalazimo i mnogobrojne razglednice iz tog perioda s motivom ovog objekta i trga, ali je za ove kao i razglednice s ostalim motivima Mostara zajedničko to da su sve one otposlane u svijet baš s ovoga mjesta – iz Vojne pošte.
Početkom 1900-ih, apotekar Julius Thonhauser, doseljenik iz Mađarske, na Mejdanu gradi dvospratnicu, naslonjenu odmah na Vojnu poštu, u čijem prizemlju otvara svoju apoteku.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić /
Smail Špago
NovaSloboda.ba
11.12.2013.
Magični datum 11.12.13.
Ovakav datum čeka se 100 godina.
Na stranicama štampe pojavljuju se slike razglednica napravljenjih povodom ovog
datuma 1913. godine, na kojima je napisano: ako želite poslati kartu sa ovim
datumom, moraćete sačekati 100 godina. Ogroman broj razglednica poslat je toga
dana, i evo sačuvan. Za narednu pošiljku trebaće ponovo 100 godina.
pred poštom u
Berlinu 1913.
11.12.13 Datum koji
se mora čekati 100 godina
U svijetu se ovaj dartum obilježava različito. Dok
jedni tvrde, da se ovog dana nije pogodno vjenčavati, drugi hrle ka matičarima
da baš danas reknu to životno da. UN ovaj dan bilježe kao dan planina, a na
facebooku u Njemačkojn se pojavila grupa “11.12.13. Kacktag” što u prevodu ima
značenje da onaj ko hoće, toga dana može, gdje god hoće, praviti
sranje.
Ovaj datum sigrumno će ostati u sjećanju jednom
dječaku iz Triberga na Schwarzwaldu, jer će mu toga dana 11.12.13. biti tačno 14
godina.
Sličnih datuma bilo je i prethodnih godina, kao
09.09.09 ili 12.12.12.
Prije 100 godina u Mostaru je završena gradnje
Lučkog mosta, kao i gradnja javnih klozeta na Musali, na izlazu od Starog mosta
i kod Gimnazije. Iste godine izgrađena je i pošta u srednjoj ulici, i vojni
aerodrom u Mostaru.
Lučki most, tada
most Mujage Komadine 1913.
09.12.2013.
Dvije košćele i jedna lipa (3)
fotosi: košćela u Fejićevoj ulici u Mostaru, (nekada Sauerwaldova)
+ulica+1900-tih+1.jpg)
+ulica+1900-tih+1.jpg)
1900.
1920.
1960.
1970.
1992.
1992.
2010.
2013.
Još jedna košćela je počela svoj život i
to u Srednjoj (Fejićevoj) ulici, odmah uz česmu Roznamedžijine džamije.
Fotografija na kojoj se prvi put pojavljuje datira iz 1910-ih. Na njoj je
košćela već razraslo stablo, staro možda nekih petnaestak godina. Stoga
pretpostavljam da je zasađena krajem XIX. ili s početka XX. stoljeća. Prateći
njen rast kroz slike vidimo da je sredinom prošloga stoljeća njena krošnja
dosezala do minareta džamije. Bila je orijentir, putokaz, sastajalište, mjesto
za otpočinut mnogim generacijama Mostaraca. Jedino je stablo od ova tri koje je
dočekalo jubilarni stoti rođendan. Međutim, dočekalo ga je osakaćeno, ranjeno,
izrešetano, na pola presječeno u ratu – jasno se vide odlomljene grane na
fotografiji iz ratnog razdoblja. Danas izgleda kao sakati div, načet s vana
ljudskom destrukcijom, a iznutra bolešću i starošću, svaki dan očekuje svoj
definitivan kraj.
(Čampara/Vrančić/
Špago)
09.12.2013.
Dvije košćele i jedna lipa (2)
fotosi: košćela u Potkujundžiluku
1890-1900.
1890-1900.
1892.
1900.
1910.
1940.
1980.
1980.
2004.
Košćela zasađena u Potkujundžiluku, odmah
iznad današnje terase restorana „Labirint“. Na slici iz 1892. g. je još nema,
nema ni proširenja na koju će kasnije biti posađena, a zid Potkujundžiluka je
bio još prilično visok u odnosu na kasnije stanje. Pojavljuje se tek na
razglednicama iza 1900-te godine, gdje je vidimo kao mlado, možda trogodišnje
stablo. Očigledno su njene žile pronašle prolaz do vode jer je vremenom izrasla
u gorostasno stablo. Njenu veličinu možemo uočiti na slikama iz osamdesetih
godina prošloga stoljeća. Tada, skoro stogodišnja košćela davala je spasonosan
hlad u doba mostarskih ćelopeka za goste na terasici restorana, odakle se pružao
lijep pogled na Stari most. No, premda ogromna i zdrava nije dočekala svoj stoti
rođendan jer joj je život okončan pod granatama. Neposredno prije rekonstrukcije
Potkujundžiluka 2004. g. posađeno je novo, mlado stablo košćele. Hoće li
doživjeti stotu?
(Čampara/Vrančić/Špago)
09.12.2013.
Dvije košćele i jedna lipa (1)
Mostar je prepun nijemih
spomenika prošloga vremena. Kule, mostovi, stećci, nišani, nadgrobne ploče,
džamije, kuće, gradski bedemi, suhozidi, kaldrme… Bilo bi toga još više da
čovjek svojim bezumljem nije izbrisao mnoge od njih. Sva ta kamena znamenja
šute, ali ipak na svoj način svjedoče o prohujalim vremenima, svjedoče o
postojanju ljudske ruke koja ih je oblikovala i ugrađivala u temelje grada.
Međutim, sve do nedavno postojali su i živi svjedoci mostarske povijesti. Premda
su bili živi nisu nam mogli govoriti – jedino su svjedočili svojim postojanjem
da su neke davne generacije vodile brigu o ljepoti našeg grada. Riječ je o
stablima, o dvije košćele i jednoj lipi. Zapisa o njihovoj sadnji i njezi nema,
jedino što možemo je da na osnovu starih fotografija odredimo vrijeme nastanka i
rekonstruiramo njihov život.
Pa krenimo redom. Najstarija od njih je
lipa koja je svoj život provela na Glavnoj ulici u podnožju Vučjakovića džamije.
Prve slike lipe nalazimo u 1890-im. Već tada je lipa pozamašna rasta, pa možemo
pretpostaviti da je na ovoj prvoj slici stara već dobrih 20-ak godina, ako ne i
više. Stoga vrijeme sadnje možemo smjestiti negdje u polovicu XIX stoljeća.
Koliko je bila dominantna ta lipa govori nam i podatak da je i samu džamiju
narod nazivao „džamija pod lipom“. Vizura oko džamije, pa i sama džamija su se
protokom vremena mijenjale, stare kuće rušile, a nove izgrađivale, Glavna ulica
se proširivala, no lipa je stajala nedirnuta. Tako je bilo sve do 1994. g. kada
ju je vihor ratnih razaranja dokrajčio. Ostala je jedino na starim fotografijama
i u sjećanju starijih Mostaraca.
Drugi živi spomenik je bila košćela
zasađena u Potkujundžiluku, odmah iznad današnje terase restorana „Labirint“. Na
slici iz 1892. g. je još nema, nema ni proširenja na koju će kasnije biti
posađena, a zid Potkujundžiluka je bio još prilično visok u odnosu na kasnije
stanje. Pojavljuje se tek na razglednicama iza 1900-te godine, gdje je vidimo
kao mlado, možda trogodišnje stablo. Očigledno su njene žile pronašle prolaz do
vode jer je vremenom izrasla u gorostasno stablo. Njenu veličinu možemo uočiti
na slikama iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada, skoro stogodišnja
košćela davala je spasonosan hlad u doba mostarskih ćelopeka za goste na
terasici restorana, odakle se pružao lijep pogled na Stari most. No, premda
ogromna i zdrava nije dočekala svoj stoti rođendan jer joj je život okončan pod
granatama. Neposredno prije rekonstrukcije Potkujundžiluka 2004. g. posađeno je
novo, mlado stablo košćele. Hoće li doživjeti stotu?
Još jedna košćela je počela svoj život i
to u Srednjoj (Fejićevoj) ulici, odmah uz česmu Roznamedžijine džamije.
Fotografija na kojoj se prvi put pojavljuje datira iz 1910-ih. Na njoj je
košćela već razraslo stablo, staro možda nekih petnaestak godina. Stoga
pretpostavljam da je zasađena krajem XIX. ili s početka XX. stoljeća. Prateći
njen rast kroz slike vidimo da je sredinom prošloga stoljeća njena krošnja
dosezala do minareta džamije. Bila je orijentir, putokaz, sastajalište, mjesto
za otpočinut mnogim generacijama Mostaraca. Jedino je stablo od ova tri koje je
dočekalo jubilarni stoti rođendan. Međutim, dočekalo ga je osakaćeno, ranjeno,
izrešetano, na pola presječeno u ratu – jasno se vide odlomljene grane na
fotografiji iz ratnog razdoblja. Danas izgleda kao sakati div, načet s vana
ljudskom destrukcijom, a iznutra bolešću i starošću, svaki dan očekuje svoj
definitivan kraj.
fotosi: Lipa na Glavnoj
ulici
1890.
1900.
1920.
1929.
1940.
1960.
1995.
2010.
(Čampara/Vrančić/
Špago)
06.12.2013.
"Stari Most" nagrada za zbližavanje civilizacija i kultura
05.12.2013.
Mostar nekad i sad - sa iste pozicije (1) - cafe luft
Prilozi Koje smo do sada objavljivali na blogu, od sada će biti objavljivani
i na mostarskom portalu Nova Sloboda.
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/32999/mostar-nekad-i-sad-foto-caffe-luft
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/32999/mostar-nekad-i-sad-foto-caffe-luft
03.12.2013.
Caffe luft u Mostaru
(U narednom periodu ovdje ćemo
objavljivati priloge Tibora Vrančića, koji su tokom 2010. godine objavljivani na
portalu Nova Sloboda, pod naslovom: „Mostar nekad i sad, Sa iste pozicije“,
tekstualni prikazi pojedinih mjesta u Mostaru sa starih fotografija i foto
prikaz toga istoga mjesta, slikano sa iste pozicije danas. Nove fotografije je
pripremio Ismail Braco Čampara, stare fotografije potiču iz raznih arhiva, sa
interneta, muzeja, štampe, do privatne sehare. Za svaku fotografiju za koju to
znamo, napisaćemo izvor otkuda potiče. Autori)
Između Male Tepe i ulice Kulluk nalazi se i danas malo zdanje koje se prije zvalo „Tepica“. Prema kazivanjima, Tepicu je gradio neki Čorda, a uz plaćanje najma je tražio i dodatan uvjet da onaj koji je koristi mora najmanje dva puta godišnje očistiti šadrvan pred Koski Mehmed pašinom džamijom. Prema tome, znači da je Tepica sagrađena poslije 1781. g. Ispočetka je namjena ovog objekta bila malo priručno skladište ili ostava za stvari koje se nisu mogle svakodnevno odnositi te ponovo donositi na tržnicu. Tek kasnije je postala poznata kafana, a njen opis je lijepo prikazan još s početka prošlog stoljeća:
„To je jedan četverokutni krov, ne veći od jednog malog dućana, postavljen na četiri polukružna lûka. Nekoliko punih vreća mogu potpuno ispuniti zaštićeni prostor krova. Ipak je ova tržnica jedno od najpoznatijih zdanja Mostara, ali ne kao mjesto trgovine, već kao omiljena kafana. Susjedni kafedžija našao je ovo malo mjesto kao prikladno da ovdje u toplo godišnje doba poslužuje svoje mušterije. Tako mala tržnica nosi zgodno ime «Caffe luft» (Ova građevina je bila jedino natkriveno zdanje stare mostarske tržnice u mahali Mala tepa). Sve do 1886. g. ova kafana je bila poznata pod imenom «Tepica», a naziv «Caffe luft» dao joj je prestolonasljednik princ Rudolf za svoje prve posjete Mostaru 9.4.1886. g. Kafedžija koji je princu pružio fildžan, živi još uvijek i čuva dukat kojeg je tada dobio za svoj dobar napitak. (Robert Michel: „Mostar“, Prag, 1909. g.)
Malo niže, u blizini ove stare mostarske tržnice na Maloj tepi, vremenom se izgradila nova i veća. No, i danas će Mostarac kazati da „ide na tepu“ kada odlazi na bilo koju zelenu tržnicu i to ne samo u Mostaru.
(Tibor Vrančić)
autori:
Između Male Tepe i ulice Kulluk nalazi se i danas malo zdanje koje se prije zvalo „Tepica“. Prema kazivanjima, Tepicu je gradio neki Čorda, a uz plaćanje najma je tražio i dodatan uvjet da onaj koji je koristi mora najmanje dva puta godišnje očistiti šadrvan pred Koski Mehmed pašinom džamijom. Prema tome, znači da je Tepica sagrađena poslije 1781. g. Ispočetka je namjena ovog objekta bila malo priručno skladište ili ostava za stvari koje se nisu mogle svakodnevno odnositi te ponovo donositi na tržnicu. Tek kasnije je postala poznata kafana, a njen opis je lijepo prikazan još s početka prošlog stoljeća:
„To je jedan četverokutni krov, ne veći od jednog malog dućana, postavljen na četiri polukružna lûka. Nekoliko punih vreća mogu potpuno ispuniti zaštićeni prostor krova. Ipak je ova tržnica jedno od najpoznatijih zdanja Mostara, ali ne kao mjesto trgovine, već kao omiljena kafana. Susjedni kafedžija našao je ovo malo mjesto kao prikladno da ovdje u toplo godišnje doba poslužuje svoje mušterije. Tako mala tržnica nosi zgodno ime «Caffe luft» (Ova građevina je bila jedino natkriveno zdanje stare mostarske tržnice u mahali Mala tepa). Sve do 1886. g. ova kafana je bila poznata pod imenom «Tepica», a naziv «Caffe luft» dao joj je prestolonasljednik princ Rudolf za svoje prve posjete Mostaru 9.4.1886. g. Kafedžija koji je princu pružio fildžan, živi još uvijek i čuva dukat kojeg je tada dobio za svoj dobar napitak. (Robert Michel: „Mostar“, Prag, 1909. g.)
Malo niže, u blizini ove stare mostarske tržnice na Maloj tepi, vremenom se izgradila nova i veća. No, i danas će Mostarac kazati da „ide na tepu“ kada odlazi na bilo koju zelenu tržnicu i to ne samo u Mostaru.
(Tibor Vrančić)
autori:
.JPG){kind=link}
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen