26.11.2014.
Mostarom nekad i sad: Hadžinska sofa
Malo je Mostaraca čulo za Hadžinsku sofu, a još manje ih zna za tačnu
lokaciju ovog vjerskog objekta.
.jpg)
Danas ju je teško uočiti i pronaći, jer se nalazi okružena zgradama novijeg datuma gradnje. Lokalitet, koji se usprkos devastacijama, ratovima i novogradnji, uspio sačuvati, nalazi se u naselju Tekija. Mjesto je to tačno nasuprot ulaza u Fabriku duhana, a u prošlosti je imao višestruku namjenu. To ja malena zaravan veličine nekih 150 m², uzdignuta sedamdesetak centimetara od tla, a koja je ograđena kamenim zidom, koji se i danas jasno uočava. Da li slučajno ili namjerno, nakon 1945. godine ovaj vrijedni istorijski spomenik je uklopljen u postojeći park, pa se tako i sačuvao od propadanja i rušenja.
Prvo spominjanje Hadžinske sofe nalazimo u jednom dokumentu bosanskog valije iz 1832. godine, međutim neosporno je da je objekat izgrađen mnogo prije. Inače je taj lokalitet bio u vlasništvu vakufa Ibrahima Šarića. S tog mjesta je vijekovima održavan jedan stari vjerski običaj karakterističan isključivo za Mostar, a vezan je za odlazak hadžija na hadž u Meku.
Naime, hadžijama je s tog mjesta priređivan veoma pompozan ispraćaj pri polasku na hadž, a i doček kad bi se vraćali. Tu bi se iskupili hodočasnici i mještani, te bi se nakon kratke molitve opraštali sa svima prisutnima i kretali put juga pješice ili na konjima. Sve do 1884. godine, ispraćaj hadžija se vršio s ovog platoa i tek nakon izgradnje željezničke pruge kroz Mostar ispraćaj se preselio na željezničku stanicu, te se time polako zaboravlja Hadžinska sofa.
Tokom turske uprave, osim ispraćaja hadžija, s ovog mjesta se vršio i ispraćaj ratnika pri polasku u ratne okršaje. Okupili bi se pod barjak, a domaće stanovništvo bi ih darivalo peksimetima, ispletenim vunenim čarapama i ostalim potrepštinama korisnim u ratovanju. Osim toga, na tom mjestu bi se dočekivao i glavni meštar kožarskog esnafa tzv. ahubaba.
Zabilježeno je i da su se na tom mjestu pregledavali putni dokumenti prilikom ulaska putnika u Mostar s južne strane.
Pored Hadžinske sofe, u današnjem mostarskom naselju Tekija za vrijeme osmanske vladavine nalazili su se još neki vjerski objekti – Čelebića džamija, mesdžid Ali-paše Rizvanbegovića i tekija, po kojoj je i naselje dobilo ime.
Hadžinska sofa, ili hadžijska sofa, kako se naziva u starim knjigama, u Mostaru se akustično izgovara isto kako i riječ „starinska».
Danas postoji inicijativa za obnovom i očuvanjem ovog lokaliteta.
Ismail Braco / Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
Danas ju je teško uočiti i pronaći, jer se nalazi okružena zgradama novijeg datuma gradnje. Lokalitet, koji se usprkos devastacijama, ratovima i novogradnji, uspio sačuvati, nalazi se u naselju Tekija. Mjesto je to tačno nasuprot ulaza u Fabriku duhana, a u prošlosti je imao višestruku namjenu. To ja malena zaravan veličine nekih 150 m², uzdignuta sedamdesetak centimetara od tla, a koja je ograđena kamenim zidom, koji se i danas jasno uočava. Da li slučajno ili namjerno, nakon 1945. godine ovaj vrijedni istorijski spomenik je uklopljen u postojeći park, pa se tako i sačuvao od propadanja i rušenja.
Prvo spominjanje Hadžinske sofe nalazimo u jednom dokumentu bosanskog valije iz 1832. godine, međutim neosporno je da je objekat izgrađen mnogo prije. Inače je taj lokalitet bio u vlasništvu vakufa Ibrahima Šarića. S tog mjesta je vijekovima održavan jedan stari vjerski običaj karakterističan isključivo za Mostar, a vezan je za odlazak hadžija na hadž u Meku.
Naime, hadžijama je s tog mjesta priređivan veoma pompozan ispraćaj pri polasku na hadž, a i doček kad bi se vraćali. Tu bi se iskupili hodočasnici i mještani, te bi se nakon kratke molitve opraštali sa svima prisutnima i kretali put juga pješice ili na konjima. Sve do 1884. godine, ispraćaj hadžija se vršio s ovog platoa i tek nakon izgradnje željezničke pruge kroz Mostar ispraćaj se preselio na željezničku stanicu, te se time polako zaboravlja Hadžinska sofa.
Tokom turske uprave, osim ispraćaja hadžija, s ovog mjesta se vršio i ispraćaj ratnika pri polasku u ratne okršaje. Okupili bi se pod barjak, a domaće stanovništvo bi ih darivalo peksimetima, ispletenim vunenim čarapama i ostalim potrepštinama korisnim u ratovanju. Osim toga, na tom mjestu bi se dočekivao i glavni meštar kožarskog esnafa tzv. ahubaba.
Zabilježeno je i da su se na tom mjestu pregledavali putni dokumenti prilikom ulaska putnika u Mostar s južne strane.
Pored Hadžinske sofe, u današnjem mostarskom naselju Tekija za vrijeme osmanske vladavine nalazili su se još neki vjerski objekti – Čelebića džamija, mesdžid Ali-paše Rizvanbegovića i tekija, po kojoj je i naselje dobilo ime.
Hadžinska sofa, ili hadžijska sofa, kako se naziva u starim knjigama, u Mostaru se akustično izgovara isto kako i riječ „starinska».
Danas postoji inicijativa za obnovom i očuvanjem ovog lokaliteta.
Ismail Braco / Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
24.11.2014.
„Zera zaborava“: Knjiga na čekanju
(Braco, Tibor,
Smail)
Autori priloga o starom Mostaru Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Čampara već odavno su pripremili za štampu novu knjigu pod nazivom „Zera zaborava“. Kako kažu, čekaju na izdavača.
Knjiga sadrži niz do sada nepoznatih i neobjavljivanih detalja (tekstova i fotografija) o starom Mostaru, koje su iskopali iz starih knjiga, zaboravljenih autora, putopisaca koji su pisali o Mostaru prije stotinu i više godina, koji su dolazili u pohode našem gradu divili mu se i ostajali zadivljeni i zaljubljeni u njega.
Pored tekstova, knjiga će biti ilustrovana nizom starih i novih fotografija Mostara.
„Jedan od najvećih izazova s kojim se svako od nas suočava stalna je borba između sjećanja i zaborava. Kao i sve životne pojave, tako i ove dvije izražene u nama u prevelikoj mjeri, ne čine nimalo dobrog. Previše sjećanja opterećuje dušu, ne vidimo nikakvu svijetlu budućnost, ne nalazimo radosti u sadašnjem trenutku, živimo u prošlosti koja je, pak, neponovljiva i nikada se više ne vraća. Isto tako, potpuni zaborav prošlih iskustava, ljudi i događaja, ne daje nam nikakva oslonca za budućnost, bez njega nemamo onaj sjetni i radosni doživljaj otplovljavanja u naše mlade dane, ne susrećemo se s dragim likovima iz prošlosti… Poželjan je život uz lagano doziranu kombinaciju ova dva osjećaja. Sitno zrnce sjete, mrvica prisjećanja na prošle dane, svima bi trebala razgaliti dušu. Prema tome, preporučujemo da se bez opterećenja prisjećate svoje prošlosti ma kakva ona bila, svojih lijepih i loših dana, dragih i nedragih likova, nikad ih se ne odričite, ali nastojite da vam oni nisu dominantni u životu – da vam nisu osnovna preokupacija. Stoga, zakoračite u budućnost uz pregršt sjećanja.
Zato smo u ovoj knjizi pokušali slikama i kratkim crticama otrgnuti od zaborava neke manje poznate događaje. koji su se dogodili u našem gradu, zanimljivosti, čudne ljude, ljude koji su dali pečat gradu, a nisu bili toliko eksponirani u javnosti, posjete slavnih i manje slavnih ljudi, kutke grada koji su možda bili skriveni od pogleda. Premda nedovoljno poznati. i oni su dio mozaika od koga je istorija ovoga grada sazdana. Sve njih je naš Mostar preturio preko glave, a za njih možda nismo nikad čuli. Pa, evo prilike da bar zeru zaborava spasimo od potpunog potonuća u mrak, dokažimo da nije istinita ona stara da vrijeme nosi zaborav.
Tekstove smo prikupljali iz mnogih izvora, izvlačili iz njih srž, dorađivali ih i preuređivali. Uz tekstove se nalaze i slike dijelova Mostara, prije ili s početka 20. vijeka, uz koje su slike istih tih dijelova grada, slikane s potpuno iste pozicije danas. Shema – nekad i sad. Neko će primijetiti da je ovo isti koncept kao prethodna knjiga „Mostar – krhotine prošlosti“. Već viđeno. Možda su koncept i ideja slični – ali materijal je različit, i ne bismo voljeli da se stekne utisak da je ovo drugi dio Krhotina, jer nam nije namjera da se ovdje nastavimo na prethodno djelo. Ako vas ne uspijemo u to uvjeriti – nećemo zamjeriti“, rekli su nam autori knjige.
Stoga se autori iskreno i nadaju da će im se javiti neki zainteresovani izdavač.
(Novasloboda.ba)
24.11.2014.
Mostarska raja - Roko i Hamić
Ovako, na slici lijevo je Roko
Markovina, naš
Roko, desno je Muhamed Mujić, najbolji fudbaler Veleža, što ga je Velež ikad
imao (za mene), naše legende, Bog im dao zdravlja. Postavih ovo samo sa jednim
razlogom i nadam se da ćete me razumijeti, naravno ko hoće da razumije. Ovu
priču stavio je Roko na grupi Rodjenim za Rodjendan, hvala mu.
Razlog zboge čega postavih je: JEDAN JE VELEŽ, ovakve priče se ne smiju zaboraviti i izgubiti. Priča ide ovako:
Roko Markovina: “Možda se malo zna da je naš Hamić napisao knjigu "Tri posjete egzotici istoka", nakon turneja po Dalekom istoku sa reprezentacijom Jugoslavije, u vremenu kad su za reprezentaciju igrali sve sami velikani. Ja sam imao isti broj noge tada (38) kao i Hamić, pa bi mi pok. Anđelko Bebek (oružar), pred svaki Hamićev nastup za reprezentaciju dao da mu "razgazim" nove kopačke, što bi mu ih rah. Ibra "šuster" ručno napravio, i to na "lešu" Starog igrališta, pa bih dobio po tabanima krvave plikove od "čepova" i liječio ih danima, bez pogovora. A kad bi Hamić dao gol za reprezentaciju, ja bih se među rajom hvalio da tu ima i 10% moje zasluge“.
Razlog zboge čega postavih je: JEDAN JE VELEŽ, ovakve priče se ne smiju zaboraviti i izgubiti. Priča ide ovako:
Roko Markovina: “Možda se malo zna da je naš Hamić napisao knjigu "Tri posjete egzotici istoka", nakon turneja po Dalekom istoku sa reprezentacijom Jugoslavije, u vremenu kad su za reprezentaciju igrali sve sami velikani. Ja sam imao isti broj noge tada (38) kao i Hamić, pa bi mi pok. Anđelko Bebek (oružar), pred svaki Hamićev nastup za reprezentaciju dao da mu "razgazim" nove kopačke, što bi mu ih rah. Ibra "šuster" ručno napravio, i to na "lešu" Starog igrališta, pa bih dobio po tabanima krvave plikove od "čepova" i liječio ih danima, bez pogovora. A kad bi Hamić dao gol za reprezentaciju, ja bih se među rajom hvalio da tu ima i 10% moje zasluge“.
Deni/facebook
19.11.2014.
Mostarom nekad i sad: Kino Korzo
Zgrada na Glavnoj ulici, gdje je 1960.ih bila smještena Učiteljska škola, a
kasnije Skupština opštine, gdje su u prizemlju bili ZEMA i NAMA, mjesto je gdje
je bilo smješteno ovo kino.
Mnogo prije toga, tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru, prije dolaska Austrougarske. Cijeli taj blok taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio je 1898. godine Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trospratnicu. Zgrada je izgrađena 1900. godine u secesijskom stilu, po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K.und K. Militär Comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. godine taj objekat prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško.
Pred početak Drugog svjetskog rata, u prizemlju zgrade bilo je otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije, u cijelom prizemlju zgrade otvorena je ZEMA (zemaljski magazin), koji je kasnije promijenio naziv u NAMA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. Na kraju južnog krila zgrade bila je jedna velika terasa, koja je, u stvari, bila krov prilično velike sale. Sala je dobijena brojnim preuređenjima koja su na objektu, nakon kupovine, izvršila braća Đorđe i Lazar Peško. Između ostalog, na sjevernom krilu na početku Telčeve je probijen ulaz. U početku je tu bila kafana Hercegovina, koja je 1935. godine preuređena po projektu Miroslava Loosea, te je dobijena dvorana Ton kina, koja je dva puta mijenjala ime (kino Hercegovina i kino Neretva), da bi je Peške iznajmili Alfredu Lajhneru i Ljubomiru Kovačini, koji u ortakluku ulažu sredstva i 1936. godine otvaraju kino Korzo. Ime su mu dali jer je baš na tom dijelu Glavne ulice tada bilo korzo, kojim su šetali mladi. Međutim, ubrzo ga, zbog dugova, vlasnici prodaju Voji Jovanoviću, koji je doselio iz Srbije i u njihovom kinu radio kao kinooperater. Kino je imalo 220 sjedala na stolicama i još 100 na klupama. Kino je radilo i tokom Drugog svjetskog rata sve do 1947. Godine, kad je zatvoreno, a prostorije su opet preuređene za potrebe Zemaljskog magazina (ZEMA). Hrvatsko društvo Hrvoje, 1948. godine, nabavlja nove projektore i kino počinje ponovo raditi, pod nazivom kino Partizan, sve do 1957. Godine, kada se konačno zatvara zbog nemogućnosti prilagođavanja dvorane prikazivanju savremenih filmova s novom tehnologijom.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Mnogo prije toga, tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru, prije dolaska Austrougarske. Cijeli taj blok taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio je 1898. godine Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trospratnicu. Zgrada je izgrađena 1900. godine u secesijskom stilu, po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K.und K. Militär Comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. godine taj objekat prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško.
Pred početak Drugog svjetskog rata, u prizemlju zgrade bilo je otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije, u cijelom prizemlju zgrade otvorena je ZEMA (zemaljski magazin), koji je kasnije promijenio naziv u NAMA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. Na kraju južnog krila zgrade bila je jedna velika terasa, koja je, u stvari, bila krov prilično velike sale. Sala je dobijena brojnim preuređenjima koja su na objektu, nakon kupovine, izvršila braća Đorđe i Lazar Peško. Između ostalog, na sjevernom krilu na početku Telčeve je probijen ulaz. U početku je tu bila kafana Hercegovina, koja je 1935. godine preuređena po projektu Miroslava Loosea, te je dobijena dvorana Ton kina, koja je dva puta mijenjala ime (kino Hercegovina i kino Neretva), da bi je Peške iznajmili Alfredu Lajhneru i Ljubomiru Kovačini, koji u ortakluku ulažu sredstva i 1936. godine otvaraju kino Korzo. Ime su mu dali jer je baš na tom dijelu Glavne ulice tada bilo korzo, kojim su šetali mladi. Međutim, ubrzo ga, zbog dugova, vlasnici prodaju Voji Jovanoviću, koji je doselio iz Srbije i u njihovom kinu radio kao kinooperater. Kino je imalo 220 sjedala na stolicama i još 100 na klupama. Kino je radilo i tokom Drugog svjetskog rata sve do 1947. Godine, kad je zatvoreno, a prostorije su opet preuređene za potrebe Zemaljskog magazina (ZEMA). Hrvatsko društvo Hrvoje, 1948. godine, nabavlja nove projektore i kino počinje ponovo raditi, pod nazivom kino Partizan, sve do 1957. Godine, kada se konačno zatvara zbog nemogućnosti prilagođavanja dvorane prikazivanju savremenih filmova s novom tehnologijom.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
17.11.2014.
Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad
Tekst je objavljen na lupiga.com 17.02.2013. godine. Mi smo ga već
objavili na našem blogu herojisaneretve.blogger.ba , Partizansko spomen groblje
- Help to preserve famous WW2
Memorial in Mostar 2010. godine, a izvorno je objavljen na našoj
mostarskoj reviji MM 1997. godine.
Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad
Najtoplije vam preporučujemo ovaj tekst Bogdana Bogdanovića, arhitekta, filozofa i umjetnika, koji govori o gradnji Partizanskog groblja u Mostaru i onom što je od Groblja i Mostara ostalo. Bogdanović je, podsjetimo bio graditelj monumentalnih spomenika na prostoru Jugoslavije, a njegovih ruku djelo je, između ostalog, i Kameni cvijet u Jasenovcu. Tekst o Partizanskom groblju u Mostaru Bogdanović zaključuje riječima: "bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak se gledaju, ali gledaju se praznim, crnim, izgorelim očima"
Bogdan Bogdanović (Beograd, 20.8.1922. — Beč, 18.6 2010.) - (FOTO: diepresse.com)
Mnoge od memorijalnih građevina
kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje
ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i
nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da
zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za
Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog
Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom
časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam
zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada”
gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom
mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…
(FOTO: forum.dnevniavaz.ba)
Kamena alegorija o dva grada nije
se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih,
kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja
ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar
tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske
Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu
polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i
kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci,
takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova.
U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom,
spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz
vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i
bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične
dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).
Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.
(FOTO: herojisaneretve.blogger.ba)
Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam
ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao
sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem
života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od
svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena
– muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole.
Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo
srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj
nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike,
pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom
pojavom.
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.
(FOTO: Marko Krojač)
Kako izgledaju
majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji
mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u
njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku
pedesetih ili na samom početku šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i
prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka,
horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet
godina.
Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
(FOTO: kultur-online.net)
Radili su,
zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i
od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je
ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje
koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca,
potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio
ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i
ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći
nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti
nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio
siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?
Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.
(FOTO: novasloboda.ba)
Jedne noći
odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma,
saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz
prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše
(Karbidslampe, Karbidlicht), jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se
događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve
četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže
naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute,
nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum
Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje
ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca
kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu
otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad
melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno
jak… kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.
Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…
(FOTO: bosnienforum.com)
To što je
melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara,
protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili
neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale,
jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…
“Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.
Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.
Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …
Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.
(FOTO: hercegovina.ba)
Raspevani,
paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su
terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo
scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još
mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je
pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu
malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…
Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
Bogdan Bogdanović
* Tekst je objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju12/13, u junu 1997. godine, a zatim na portalu tacno.net
Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad
Najtoplije vam preporučujemo ovaj tekst Bogdana Bogdanovića, arhitekta, filozofa i umjetnika, koji govori o gradnji Partizanskog groblja u Mostaru i onom što je od Groblja i Mostara ostalo. Bogdanović je, podsjetimo bio graditelj monumentalnih spomenika na prostoru Jugoslavije, a njegovih ruku djelo je, između ostalog, i Kameni cvijet u Jasenovcu. Tekst o Partizanskom groblju u Mostaru Bogdanović zaključuje riječima: "bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak se gledaju, ali gledaju se praznim, crnim, izgorelim očima"
Bogdan Bogdanović (Beograd, 20.8.1922. — Beč, 18.6 2010.) - (FOTO: diepresse.com)
(FOTO: forum.dnevniavaz.ba)
Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.
(FOTO: herojisaneretve.blogger.ba)
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.
(FOTO: Marko Krojač)
Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
(FOTO: kultur-online.net)
Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.
(FOTO: novasloboda.ba)
Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…
(FOTO: bosnienforum.com)
“Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.
Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.
Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …
Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.
(FOTO: hercegovina.ba)
Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
Bogdan Bogdanović
* Tekst je objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju12/13, u junu 1997. godine, a zatim na portalu tacno.net
12.11.2014.
Partizansko spomen groblje Mostar
Slike tuge - novembar 2014.
(fotosi i tekst - klix.ba)
Partizansko spomen-groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. godine kao znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i na one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta.
Ovaj partizanski spomenik, jedan od simbola grada na Neretvi i nekadašnje kolektivne svijesti, zadnjih dvadeset godina oslikava sasvim nešto drugo i suprotno onome radi čega je sagrađen.
Osim ljubavnih poruka koje zaljubljeni ostavljaju jedni drugima, na njegovim kamenim zidovima također se mogu pronaći iscrtani kukasti križevi Trećeg rajha.
Ova gradska nekropola je desetljećima bila mjesto na koje su dolazili zaljubljeni, a odjednom se je pretvorila u mjesto na kojem dolaze istjerivati svoju mržnju.
Uništavanje ovog spomen-obilježja traje više od dvije decenije. Ovo mjesto je prepušteno zubu vremena, nema nikakvog nadzora, niti ga iko održava, pa je postalo okupljalište narkomana i uživalaca alkohola.
Partizansko spomen-groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti 2008. godine počela je njegova obnova, a sredstva je osigurala Gradska uprava Mostara koja je u saradnji s Vladom Norveške, u razdoblju od 2008. do 2010., uložila oko 200 hiljada KM.
Nažalost, vandali su gotovo preko noći uništili nove spomen-ploče i ponovno grafitima uništili zidove spomen-groblja koji su netom prije bili očišćeni. Da li će ubuduće doći do ozbiljnije realizacije planirane obnove Partizanskog groblja teško je prognozirati.
Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenih antifašizmu, a Mostarsko spomen-groblje će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu.
(izvor:klix.ba)
(fotosi i tekst - klix.ba)
Partizansko spomen-groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. godine kao znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i na one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta.
Ovaj partizanski spomenik, jedan od simbola grada na Neretvi i nekadašnje kolektivne svijesti, zadnjih dvadeset godina oslikava sasvim nešto drugo i suprotno onome radi čega je sagrađen.
Osim ljubavnih poruka koje zaljubljeni ostavljaju jedni drugima, na njegovim kamenim zidovima također se mogu pronaći iscrtani kukasti križevi Trećeg rajha.
Ova gradska nekropola je desetljećima bila mjesto na koje su dolazili zaljubljeni, a odjednom se je pretvorila u mjesto na kojem dolaze istjerivati svoju mržnju.
Uništavanje ovog spomen-obilježja traje više od dvije decenije. Ovo mjesto je prepušteno zubu vremena, nema nikakvog nadzora, niti ga iko održava, pa je postalo okupljalište narkomana i uživalaca alkohola.
Partizansko spomen-groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti 2008. godine počela je njegova obnova, a sredstva je osigurala Gradska uprava Mostara koja je u saradnji s Vladom Norveške, u razdoblju od 2008. do 2010., uložila oko 200 hiljada KM.
Nažalost, vandali su gotovo preko noći uništili nove spomen-ploče i ponovno grafitima uništili zidove spomen-groblja koji su netom prije bili očišćeni. Da li će ubuduće doći do ozbiljnije realizacije planirane obnove Partizanskog groblja teško je prognozirati.
Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenih antifašizmu, a Mostarsko spomen-groblje će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu.
(izvor:klix.ba)
10.11.2014.
Autogol - Kao nekada Škija Mari
reprezentacija
Jugoslavije pred utakmicu sa Grčkom 1973.
Utakmica Borussia Dortmund –
Borussia Mönchengladbach, koja je konačno odlijepila moćni Dortmund sa dna
tabele, riješena je autogolom, za koji ljubitelji fudbala ne mogu naći
objašnjenje. U današnjoj njemačkoj štampi osvanuo je naslov «Kramer, blackout?!»
Igrač Gladbacha Christoph Kramer, poznat po onom «knockout» udarcu u finalu
Svjetskog prvenstva u Brazilu, u ovoj utakmici je jednu loptu ispucanu od svog
golmana, od suigrača primio na liniji kruga centra, pa ne znajući u tom momentu
šta će sa njom, vratio je ponovo prema svom golmanu, koji je stajao van
šesnaesterca. Lopt je, na zaprepaštenje suigrača, visoko preletjela golmana i
završila u golu. Bilo je to 1:0 za Dortmund. Utakmica je završena ovim
rezultatom. Autogol koji je Dortmund barem privremeno izvukao iz krize
neefikasnosti na zadnjim utakmicama u Bundesligi, što ga je i dovelo na začelje
tabele.
Situacija koja je malo starije
ljubitelje fudbala podsjetila na utakmici 1973. godine između Grčke i
Jugoslavije, na stadionu Karaiskaki u Atheni, u kojoj je Jugoslaviji trebala
pobjeda od dva gola razlike, kako bi mogla igrati majstoricu sa Španijom, za
odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Jugoslavija je povela sa
2:0, onda je Grčka smanjila na 2:1, pa je Bajević dobio crveni karton zbog
udaranja igrača na centru, a iza toa slijdio je šok.Škija Katalinski je jednu
loptu htjeo vratiti golmanu Enveru Mariću. Situacija je bila kao ova gore
opisana. Lopta je preletila Marića i 2:2. Kasnije su rezervisti Šurjak i Karasi
uspjeli dati golove i utakmica je ipak dobijena sa 4:2. Karasi je dao gol u
zadnjoj sekundi utakmice.
O tome je detaljno pisao
Miljenko Jergović u jednom njegovom tekstu:
(spagos)
05.11.2014.
Kultura sjećanja - Pobjeda kao poraz
uz utakmice Champions lige...
Borussia Dortmund gazi sve redom u Champions ligi.
Prije 27 godina bila je pregažena u Mostaru, pod Bijelim Brijegom.
Pobjeda kao poraz, ili "pirova pobjeda".
Novinski izvještaj, dan poslije utakmice, iz arhive Enesa Vukotića.
4. novembar
1987.
Borussia Dortmund gazi sve redom u Champions ligi.
Prije 27 godina bila je pregažena u Mostaru, pod Bijelim Brijegom.
Pobjeda kao poraz, ili "pirova pobjeda".
Novinski izvještaj, dan poslije utakmice, iz arhive Enesa Vukotića.
(isječak iz
Oslobođanja od 5. novembra 1987. godine, iz arhive enesa Vukotića)
Prije 27 godina Velež je na
stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru porazio slavnu Borussiju Dortmund u
utakmici šesnaestine finala Kupa UEFA.
Rezultat od 2:1 ipak nije bio
dovoljan za prolazak u osminu finala, pošto je u prvoj utakmici Borusija
pobjedila u Dortmundu sa 2:0.
Pod Bijelim brijegom bilo je oko 30 hiljada gledalaca. Rođeni su silovito krenuli, Semir Tuce promašio penal, zatim pogođena stativa a vodeći gol postigao je tada dvadesetogodišnji Meho Kodro. Franck Mill je izjednačio na 1:1, a pobjedu je obezbjedio Predrag Jurić. Iako je nakraju pobjeda bila „pirova“, ova pobjeda smatra se jednom od najvećih u historiji Veleža.
Rođene je sa klupe predvodio Enver Marić, a velež je igrao u sastavu:
Pod Bijelim brijegom bilo je oko 30 hiljada gledalaca. Rođeni su silovito krenuli, Semir Tuce promašio penal, zatim pogođena stativa a vodeći gol postigao je tada dvadesetogodišnji Meho Kodro. Franck Mill je izjednačio na 1:1, a pobjedu je obezbjedio Predrag Jurić. Iako je nakraju pobjeda bila „pirova“, ova pobjeda smatra se jednom od najvećih u historiji Veleža.
Rođene je sa klupe predvodio Enver Marić, a velež je igrao u sastavu:
Vukašin Petranović, Mili
Hadžiabdić, Veselin Đurasović, Ivica Barbarić, Ismet Šišić, Draženko Prskalo,
Avdo Kalajdžić, Vanja Gudelj, Sead Kajtaz, Predrag Jurić i Semir Tuce.
(spagos)
05.11.2014.
Mostarom, nekad i sad: Lakišića harem
Lakišića harem se protezao od današnje zgrade Gimnazije pa sve do iza bivše
željezničke Ložionice, kraj Stare bolnice, sveukupno 19 dunuma zemlje.
Na izmaku ljeta 1695. godine Mlečani, pod komadom vojvode Jankovića, navaljuju na Mostar s juga, zapada i sjeverozapada. Nakon proboja iz tri različita pravca i nakon teških borbi uz mnogo žrtava s obe strane, Mostar je, ipak, odbranjen. Mrtvi su pokopani u novoosnovanim mezarištima, haremima. Pored Goranaca, Raške Gore, Cima i Vihovića, u samom gradu Mostaru nikla su nova groblja na mjestima spaljenih mahala Ričine i Ali-hodžine ulice (Liska). U novo groblje pokopane su žrtve iz Ričine i veći dio žrtava palih na Smrčenjacima. Ovaj harem se protezao od današnje zgrade Gimnazije pa sve do iza bivše željezničke Ložionice kraj Stare bolnice, sveukupno 19 dunuma zemlje. Zemljište za harem je uvakufio hadži Ahmed-aga Lakišić, te izgradio istoimenu džamiju u Ričini.
Dolaskom Austrougarske, za potrebe izgradnje uskotračne pruge 1884. godine, cijeli je harem, odnosno plato, prekopan i na njemu su izgrađeni, pruga, stanične zgrade, ložiona, skladišta, rampe i ostale pomoćne zgrade. Tom prilikom je dosta posmrtnih ostataka i nišana prebačeno u harem Kantarevac (u Liska ulici) i bio tamo sve do 1954. Godine, kada je i taj harem sravnjen za potrebe proširenja gradskih ulica.
Današnji ostaci ovog nekad najvećeg mostarskog harema jedino su vidljivi uz Lakišića džamiju, gdje je među nekoliko preostalih mezara i onaj mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Na izmaku ljeta 1695. godine Mlečani, pod komadom vojvode Jankovića, navaljuju na Mostar s juga, zapada i sjeverozapada. Nakon proboja iz tri različita pravca i nakon teških borbi uz mnogo žrtava s obe strane, Mostar je, ipak, odbranjen. Mrtvi su pokopani u novoosnovanim mezarištima, haremima. Pored Goranaca, Raške Gore, Cima i Vihovića, u samom gradu Mostaru nikla su nova groblja na mjestima spaljenih mahala Ričine i Ali-hodžine ulice (Liska). U novo groblje pokopane su žrtve iz Ričine i veći dio žrtava palih na Smrčenjacima. Ovaj harem se protezao od današnje zgrade Gimnazije pa sve do iza bivše željezničke Ložionice kraj Stare bolnice, sveukupno 19 dunuma zemlje. Zemljište za harem je uvakufio hadži Ahmed-aga Lakišić, te izgradio istoimenu džamiju u Ričini.
Dolaskom Austrougarske, za potrebe izgradnje uskotračne pruge 1884. godine, cijeli je harem, odnosno plato, prekopan i na njemu su izgrađeni, pruga, stanične zgrade, ložiona, skladišta, rampe i ostale pomoćne zgrade. Tom prilikom je dosta posmrtnih ostataka i nišana prebačeno u harem Kantarevac (u Liska ulici) i bio tamo sve do 1954. Godine, kada je i taj harem sravnjen za potrebe proširenja gradskih ulica.
Današnji ostaci ovog nekad najvećeg mostarskog harema jedino su vidljivi uz Lakišića džamiju, gdje je među nekoliko preostalih mezara i onaj mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
03.11.2014.
Partizanski spomenik u Mostaru prepušten vandalizmu i uništavanju
http://novasloboda.ba/partizanski-spomenik-u-mostaru-prepusten-vandalizmu-i-unistavanju/#Mnogi spomenici posvećeni Drugom svjetskom ratu su izgrađeni širom bivše Jugoslavije u formi spomenika, arhitektonskih objekata, spomen-mauzoleja, spomen-groblja i dr. Prema nepotpunim podacima, u bivšoj SFRJ podignuto je oko 15.000 spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu. Mnogi ovi spomenici su srušeni ili devastirani tokom raspada SFRJ devedesetih godina.
Jedan od tih spomenika prošlosti i jedan od najvećih po svojim gabaritima na Balkanu je Partizanski spoemnik u Mostaru. Ovo kako su ga tada zvali „arhitektonsko čudo“ je remek djelo Bogdana Bogdanovića. Osim ovoga spomenika, ovaj priznati beogradski arhitekt je na prostoru bivše Jugoslavije još projektovao jedanaest impozantnih spomenika, pa se je za njega znalo reći da je jugoslovenski neimar.
Simbol grada
Partizansko spomenik u Mostaru je izgrađen 1965. godine u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i na one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma. Ovaj partizanski spomenik, jedan od simbola grada na Neretvi i nekadašnji simbol velikog kolektivnog razmišljanja, zadnjih dvadeset godina oslikava sasvim nešto drugo i suprotno onome radi čega je sagrađen.
Osim ljubavnih poruka koje zaljubljeni jedni drugima ostavljaju, na njegovim kamenim zidovima mogu se pronaći iscrtani kukasti krstovi Trećeg Reicha. Ovaj nekadašnji ponos grada odjednom se pretvorio u mjesto na kome pojedinci dolaze istjerivati svoju mržnju. Uništavanje ovoga spomen-obilježja traje više od dvije decnije Partizanski spomenik, bez nadzora i održavanja, prepušteno je da propada i služi kao okupljalište narkomana i alkoholičara. U više navrata su lomljene kamene ploče s imenima građana Mostara koji su svoje živote dali u Drugom svjetskom ratu. U posljednje dvije godine čempresi, koji su zasađeni po obodu spomenika, su polijevani naftom i paljeni. Na taj način uništena je većina čempresa koji su služili vizualno ovaj kameni spomenik odvojiti od okoline i bolje ga dočarati posmatraču. Takođe, ovaj spomenik je dobrim dijelom prekriven zaraslom šikarom i smećem.
Partizanski spopmenik u Mostaru proglašen je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti, 2008. godine počela je obnova ovoga spomen-obilježja. Finansiranje je omogućila Gradska uprava Mostara, koja je u saradnji s Vladom Norveške, u razdoblju od 2008. do 2010. Godine, uložila oko 200.000 KM. Nažalost, vandali su gotovo preko noći uništili novonapravljene spomen-ploče i ponovo grafitima uništili zidove spomenika, koji su nešto prije bili očišćeni.
Hoće li ubuduće doći do ozbiljnije realizacije planirane obnove Partizanskog spomenika, teško je prognozirati. Kada bi lokalne vlasti videonadzorom i pružanjem fizičkog osiguranja osigurale spomenik od vandala, možda bi dalja ulaganja i imala smisla. Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenih antifašizmu, a mostarski spomenik će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu.
Idejno rješenje
Ideja za izgradnju spomen-groblja potekla je početkom 1960. godine, a glavni inicijator gradnje bio je tadašnji visoki državni dužnosnik Džemal Bijedić. Idejno rješenje prepušteno je poznatom jugoslavenskom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću koji je projektirao mnoge spomenike, a među kojima su najpoznatiji Kameni cvijet u Jasenovcu, spomenik srpskim i albanskim palim borcima NOB-a u Kosovskoj Mitrovici i spomenik u Prilepu.
Gradnja spomenika počela je u oktobru 1960. godine, a on je svečano otvoren 25.septembra 1965. godine.
Spomenik se nalazi na uzvišici koju karakterišu široke zelene površine i prostire se na 5.000 kvadratnih metara. Na groblju se nalazi 661 nadgrobna ploča, koje imaju simbolično značenje. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci raspoređeni su na šest nepravilnih terasa i podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti.
Željko Miličević
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen