Na granici sjecanja - Prilozi februar 2014.

27.02.2014.

Mostar nekad i sad (13) - Hotel Orijent

Hotel Orijent

Kad se iz današnje Fejićeve ulice (prije Sauerwaldove / Srednje) krene ka kraku koji vodi na Mejdan (Trg 1. maja), sve do nedavno, postojala je zgrada, u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjeg rata (1992. - 1995.godine).

U vrijeme Osmanskog carstva bio je to jedan od mostarskih hanova, a nosio je ime „Orijent“. U prizemlju je radila aščinica sa carigradskom kuhinjom, a na spratu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu, gazda je prodavao sijeno i zob za konje.

Nakon hana, taj se objekat preuređuje u prvi hotel imena „Casino“. U njemu je 1875. godine odsjeo čuveni svjetski putopisac Arthur John Evans, koji je prilično detaljno opisao tadašnji Mostar, a hotel opisao kao – „kamenu građevinu“ koji je imao „prave krevete“, a vlasnik je bio „Italijan Dalmatinac, koji je zadovoljan što se pridržava evropskih načela“. Nedugo nakon njegove posjete, 1880. godine, isti taj hotel je preuređen i u njemu otvorena prva mostarska bolnica – „Građanska hercegovačka bolnica“, koja je bila namijenjena za gradsku sirotinju. Sve do 1888. godine vodio ju je skupa s dr. Curinaldijem legendarni mostarski ljekar dr. Petar Rizzo.

Za vrijeme Austrougarske monarhije, objekat je ponovo pretvoren u hotel, kome je vraćeno ime hana – „Orijent“, te je uveliko služio svojoj svrsi. Naime, Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je zabilježen veliki priljev administracije i poslovnih ljudi. Uz hotel je bila i zasebna kućica, koja je preuređena u restoran-blagovaonicu s ponudom kako orijentalnih tako i zapadnoeuropskih jela. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon, koji je kasnije uklonjen.
Do izgradnje hotela Neretva, 1892. godine, to je bio i jedini hotel u Mostaru. Nakon oslobođenja, 1945. godine ova kuća - han je nacionalizovana, a jedno vrijeme je na tom mjestu bilo smješteno društvo „Brodari“.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

 

Objavio/la spagosmail u 15:35, 0 komentar(a), print, #

25.02.2014.

Mostarska sevdalinka 1.dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 6/7, u decembru 1996. godine. Aman, gondže, mrijem od sevdaha... Grim je jednom rekao da naša narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istočne i zapadne lirike. Ona je ogledalo života i vremena, ona nam kazuje kako se nekada eglenisalo, sevdisalo, teferičilo i ašikovalo, kakve su bile đisije, kakvi šefteli sokaci, kakve su bile mahale, noću obasjane zlatnom mjesečinom i fenjerima, kakve sedefli tambure, koliki su bili meraci i derti uz zvuke daira. Ima l’ jada kad bir-akšam pada, kad def bije u prve jacije, Kad mahale fenjere popale, A sa đula jeca glas bulbula, Dok sanani cvile šadrvani i iz tame šapću usne same: Slatko gondže, da li misliš na me? Mi, Mostarci, smo sevdalinki dali još jedan epitet i zovemo je TEŠKIM SEVDAHOM. Aman jada, kad sabah ovlada, Kad dert guši i suze osuši, Vrele usne kad šapću bez daha: “Aman, gondže, mrijem od sevdaha!” Sevdalinka je, inače, kažu, nastala u haremluku, ženskim odajama na čardaku, gdje su, uz tihu pjesmu, djevojke na džerdžefima vezle i u vezove utkivale svoje ljubavne želje, nade i strahovanja. Stajale su krišom iza demirli-pendžera provirujući kroz mušepke dolazak voljenoga koji bi se jabukom ili cvijetom bacio na pendžer i pozvao djevojku na ašikovanje. Tako je i mostarska sevdalinka, koja ima specifični izraz u odnosu na sevdalinke Prijedora, Banjaluke, Sarajeva, Višegrada, Foče, Tuzle, Travnika i drugih gradova Bosne i Hercegovine, nastala u sokacima mostarskih mahala: Luke, Brankovca, Mazoljica, Carine, Cernice, Starog grada, Ograde, Podhuma, Raljevine, Panjevine, Džikovine, pa sve do Babuna. Damar sevdalinke osjećao se u Rizvanbegovića čošku na Suhodolini, Čelebića čošku na Luci, Fazilovim i Novinim u Podhumu, u dva Ćumurijina čoška u Brankovcu, Alajbegovića, Kajtazovom, Hadžiosmanovića-čošku. U kućama Efica, Dedića, Voljevica, Ljubovića, Džabića, Džudža, Muslibegovića, Lakišića, Rudinca, Ribica, Karabega, Oručevića, Komadina, Aršinovića i mnogih drugih. Ta divna sevdalinka nastala je u zanosu, neostvarenim željama, čežnji i u ranjenom srcu, a ta rana, kako kaže pjesma, nezacjeljiva je, jer je u sred srca. Prvi sevdah - rana pod srdašcem, Drugi sevdah - rana na srdašcu, Treći sevdah - rana u srdašcu. Preboljet’ ću ranu pod srdašcem, Preboljet’ ću ranu na srdašcu, Al’ ne mogu ranu u srdašcu. Sevdahom se i voli i pati. Dr. Himzo Polovina, nekadašnji i vječno popularni sevdalija iz Mostara, svojevremeno na pitanje da li se danas izgubio značaj sevdalinke, ovako odgovorio: - Možda, utoliko što rijetko ko još zna pravo značenje sevdaha. To nije riječ koja označava ljubav. Sevdah je sve ono emotivno što dajete jednoj osobi. Kroz sevdah i sevdalinku se voli i pati, čezne i trpi. U vrijeme kada je sevdalinka nastala, ljubav nije bila slobodna i momci i djevojke su bili sputani tradicijom. Muškarac u to doba nije mogao ženi reći: “Volim te”, a žena je to mogla samo kroz pjesmu, pa opet ne tako otvoreno, već kroz metafore, diskretne asocijacije... Sevdalinka je uvijek imala neke poruke što se danas u zabavnoj muzici kao i u takozvanoj novokomponovanoj narodnoj pjesmi izgubilo... Od sevdaha, Mujo, Od sevdaha, dušo, Od sevdaha, srce moje, Goreg jada nema. Nit bolesti, Mujo, Nit bolesti, dušo, Nit bolesti, srce moje, Od ašikovanja. Takva pjesma iz mostarskih odaja, haremluka, čardaka, sišla je ubrzo u kaldrmisane avlije, prošarane đerizima iz rijeke Radobolje u kojima su rasle šeftelije, zerdelije i šandude, osjećala se hladovina odrine, u uglu sećija i mala skemlijica prekrivena serdžadicama, a visoki duvarovi okrečeni - bili su nadvijeni granatim smokvama i napuklim plodovima nara. Ponekad bi djevojke svoj vez vezle i pjevale u hladu avlije, okružene mirisnim džulbeharima, katmerima, šebojima, zumbulima i albaderima, dok su u avlijskim sofama na pripeci spavali cvijetovi lale i zambaka. Često bi se preplitao pjev bulbula sa pjevom kumrija i cvrčaka iz obližnjih bašta oko Radobolje, Strijelčevine i Zgona, te sa platana duž Liske, Balinovca i Rondoa. Vremena prolaze i djevojke postaju slobodnije. Izlaze pored zabrane roditelja krišom na avlijska vrata i tu se sada vode ašikluci. Sinoć ja i moja kona, Na kapiji stajahu, Čekala sam dragog da mi dođe, Da mi ružu donese. Sevdalinka prelazi u selamluke, predahluke, gdje se muška čeljad porodice prvo odmarala, pa onda zabavljala. Pjevalo se uz saz i daire i teferičilo do kasno u noć, pa, ponekad, i do samog sabaha. A momci su počeli s pjesmom prolaziti sokacima i dolaziti draganama pod prozore: Daj, iziđi, ašik-dušo, Na kapidžik onaj mali, Gdje smo nekad sevdisali, Šerbe pili i plakali. Spomenućemo neke, tih davnih vremena, rado pjevane sevdalinke u Mostaru: “Ali-paša na Hercegovini”, “Hvalila se Šarića kaduna”, “Kolika je pod Mostarom Cernica”, “Telal viče od jutra do mraka”, “Pod Mostarom ta zelena livada”, “U bašči mi bunar voda, ja je ne pijem”, “Mujo kuje konja po mjesecu”, “Imal jada ko kad akšam pada”, “Kroz bašču mi potok teče”, “Što li mi se Radobolja muti”, “U Mostaru šadrvan vodica”, “Hodio sam svud po svijetu”, “Trepetiljka trepetala”, “Lijepi li su mostarski dućani” i mnoge druge. Mostar je uvijek imao svoje pjevače sevdalinki i one koji su meračili uz nju i uz poznatu “hercegovačku lozu” i vina “žilavku” i “blatinu”, teferičili i mezetili uz pečenje sa ražnja. Svaka mostarska mahala imala je, može se slobodno reći, svoje pjevače i svirače. Mnogi pjesnici Mostara su nadahnuti sevdalinkom stvarali svoje stihove. Poznati mostarski pjesnik Osman Đikić napisao je tako kasnije veoma poznate i popularne sevdalinke: “Oj kaduno dušo moja”, “Džaurko mila”, “Džela Fato” i druge. Aleksa Šantić autor je Emine, ali se malo zna da su njegovi stihovi i sevdalinki “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Gondža ružo u zelenom sadu”, “Jahao sam konje, ašikovao, pio”, “Leptirići mali”, “Ko pokida sa grla đerdane”, “Hasanagin sevdah” i mnogih drugih. Mostarsko podneblje je stvoreno za ljubav - sevdah, a sevdalinka je uvijek bila glavna duhovna žila kucavica grada na Neretvi. Zato treba spomenuti i nekoliko izuzetnih tumača i izvođača sevdalinki u Mostaru u periodu od pred Drugi svjetski rat do rata 1992. godine. To su Avdo Ombašić (Šice), Šefkija Šehović, Fatima Hadrović - Čerkić (Fatka), Ščepa Rozić, Nezir Bukovac, Avdo Ćumurija, dr. Himzo Polovina, Meha Sefić (Slikar Maestro), Meho Zekić, Ekrem Duvnjak, Ismet Ćumurija, Fadil Karić, Ilijaz Delić. Stvarno ih je bilo još mnogo. Od instrumentalista koji su očuvali i prenosili sevdalinku na mlađe ističu se Mehmed Voljevica (Babo), Mujo Karalija, Fehim Hadžiselimović (Feha), Mirsad Stupac (Mimi), Faruk Mehičević i Izedin Gačanin. Mostarska sevdalinka je ušla i u prostorije mostarskih kafana: “Ruža” (sada na istom mjestu istoimeni Hotel, devastiran u posljednjem ratu), “Zeleni gaj” (sada više ne postoji), “Bijela lađa” (ne postoji odavno), “Metropol” (na nekoliko godina pred ovaj rat zatvorena i pretvorena u poslovne prostorije, a u ratu srušena), “Vakuf” (pred ovaj rat zatvorena), “Lira” (u ovom ratu totalno srušena), te bašte “Pariz” (odavno uništena i pretvorena u park), “Preporod” (desetak godina iza Drugog svjetskog rata pretvorena u dječije igralište), i “Velež” (u posljednjem ratu potpuno uništena), na terase Hotela “Neretva”, Hotela “Bristol” i Hotela “Mostar”. Pašana Begović (rođena Džoklo), Hatidža Zagorčić (rođena Kanjo), Džemila Behmen (rođena Voljevica), Hatidža Sirčo-Ćerić, Devla Kajtaz, Džira Vejzović, Sevda Katica, Džulsa Hadrović (rođena Gušanac) i mnoge druge Mostarke autentični su kazivači izvornih narodnih melodija, a rahmetli Osman Đikić, Muhamed Ajkić, dr. Himzo Polovina, Mustafa Trebinjac nekada, i Spasoje (Spaso) Berak danas, ističu se kao prikupljači narodnog blaga. Ovo je bila jedna generacija koja je prenosila usmenu i muzičku baštinu na mlađe. Ne mogu a da ne pomenem da je ovih dana u listu “Kabes” (br. 11) u izdanju Islamske vjerske zajednice u Mostaru otštampan rad našeg poznatog pjesnika-književnika Mostarca Hamze Hume pod naslovom SEVDALINKA NA RUBU DVAJU DRUŠTVENIH SISTEMA. Ovaj rad je pretiskan iz lista “Pravda” (Beograd, 6.9.1934.),: “Tempo života kod nas u Bosni i Hercegovini kreće se još prilično sporo, a tradicija je isuviše upečačena u naše duše, pa se sevdalinka još upinje. Ali taj se pečat briše sa generacije na generaciju, dok potpuno ne iščezne. Sevdalinke, kao aktuelne pjesme, uskoro će nestati, a sve što prolazi zamjenjuje novo. I kao što ne treba žaliti za valovima koji su protekli, ne treba da se žali ni za pjesmama koje su ispjevane. Današnjica traži sposobnost za život, traži nove vidike i nova uživanja, koja mame u nova otkrovenja. Nastaće i nove pjesme koje će nagovijestiti nova vremena, bolja od prošlih. Nastaće novi ljudi koji će s osmijehom sažaljevanja gledati na naše generacije, a neće ni misliti na to da smo im mi bili most, da pređu u život o kome mi danas možemo samo da sanjamo.” Eto, tako je bilo nekada, a nastupaju nova vremenska razdoblja i za Mostar i za njegovu sevdalinku. (Nastavlja se)

Objavio/la spagosmail u 09:23, 0 komentar(a), print, #

20.02.2014.

Mostar nekad i sad (12) - velika gimnazija

Mostar nekad i sad Velika gimnazija U prvi razred Gimnazije 1898. godine, bilo je upisano 65 učenika i to: „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“. Poticaj za otvaranje gimnazije u Mostaru bila je sjednica Srpsko - pravoslavne crkvene opštine u Mostaru, održane 23.februara 1893. godine. Peta tačka dnevnog reda sjednice bila je prijedlog, koji je podnio predsjednik Risto Ivanišević: „Da opština u toku godine moli visoku zemaljsku vladu za postavljanje gimnazije u Mostaru, pošto je ona prijeke potrebe s moralne i s drugih strana, posebno za ovaj narod“. Prijedlog je usvojen jednoglasno. Zahtjev za otvaranje gimnazije u Mostaru upućen je tadašnjoj Zemaljskoj vladi, koja je cijeli predmet uputila zajedničkom ministarstvu finansija, s prijedlogom da se u Mostaru osnuje samo niža gimnazija. Zajednički ministar finansija je brzo dao saglasnost za otvaranje škole sa izričitim zahtjevom da se otvori puna gimnazija, u kojoj će se otvarati razred po razred. Vladi je stavljeno do znanja da izvrši sve pripreme i da škola počne u školskoj godini 1893/94. Te iste godine je 28. oktobra otvorena Gimnazija u Mostaru i to na Luci, gdje je za tu namjenu otkupljena kuća Husage Komadine, koja je bila „izgrađena od tvrdog materijala, sa prizemljem i dva sprata“. Tek 1898. godine je izgrađeno prvo krilo današnje zgrade gimnazije, i to ono krilo do šetališta, a kasnije, 1902. godine dograđeno je i drugo krilo, te je tako zgrada dobila današnji izgled. Raspisan je i konkurs za izbor direktora i jednog nastavnika i to na tri jezika - njemačkom, mađarskom i „zemaljskom ili bosanskom“ (kako su tada nazivali jezik kojim se govorilo u BiH). Tada su konkursi redovno objavljivani u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu. Za prvog direktora izabran je profesor Martin Beđanić, a za prvog nastavnika Antun Pichler, koji te 1898. godine doseljava u Mostar iz Zagreba i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u istoj toj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, istoriju, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. U prvi razred je te 1898.godine upisano 65 učenika i to „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“. Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:38, 0 komentar(a), print, #

16.02.2014.

Mostar 1959. - slike iz filma "Noći i jutra"

Nisam ni pretpostavljeo da će moj prilog o filmu "Noć i jutra" od prije dva dana izazvati toliko interesovanja kod raje. Jedan prilog o ovome filmu sam već postavljao na mom blogu, prije tri godine, i kao i sada sa linkom za skidanje filma. Izgleda da film uvijek ponovo nailazi na one koji za njega do sada nisu znali, ili su znali, ali su ga smetli s uma, pa ih ovakvi prilozi podsjete na film .Zbog toga, evo ponovo mog teksta iz 2011. godine, uz podsjećanje na dane, kad je snimanje filma u Mostaru bio događaj čitavog grada, od prisustvovanja snimanju svena iz filma, oko gimnazije i rampe, do statiranja u pojedinim masovim scenama, prepričavanjem svega viđenog, a onda, kao šćal na sve, komentari na film, nakon što je bio odgledan po o zna koliko puta u kinu, onog vremena. (objavljeno 27. Maja 2011. na: http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2011/05/27/2769066) http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2011/05/27/2769066

Objavio/la spagosmail u 08:04, 0 komentar(a), print, #

16.02.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - Zlatna era RKUD “Abrašević” (2)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u avgustu 2002. godine, u časopisu „Most“, br. 152-153(63-64) Bilo je kriznih perioda kada Tamburaški orkestar skoro nije ni radio, mislim da su to bile godine 1953. - 1956., kada se jednostavno rasformirao orkestar. Od toga orkestra ostala su samo četiri člana Mirzo Alagić, Ismet Ćumurija, Ahmet Deronja i Muhamed Ćišić. Nakon izvjesnog vremena nastavljen je rad sa novim tamburašima i tako je nastao Tamburaški i narodni orkestar jer su im se pridružila i tri harmonikaša - Faruk Mehičević, Mirsad Stupac i Izedin Gačanin. Orkestri su isključivo muzicirali folklorne numere i pratili pjevače narodnih pjesama. To je bilo otprilike 1957. godine i dalje. 28. jula 1949. godine „Abrašević“ nastupa na Republičkom festivalu KUD BiH u Sarajevu. Sve sekcije i njeni rukovodioci su nagrađeni novčanim nagradama. Poslije, Društvo gostuje u Makedoniji u Štipu, Skoplju, Tetovu, Kumanovu i Kočanima. Na ovoj turneji postiže velike uspjehe i donosi mnoga priznanja. Narodni i Tamburaški orkestar daju nekoliko veoma uspjelih koncerata narodnih pjesama i priređuju takmičenja narodnih pjevača Mostara. Ove aktivnosti su se odvijale nakon fuzije KUD „Abrašević“, „Ljube Brešana“ i „Salke Peze“. Korištena je sala za koncerte RKUD „Abrašević“ zvana sala NOF-a u Ulici Alekse Šantića. Pored koncerata održavane su i igranke na kojima su svirali Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac, otac harmonikaša društva Mirsada Stupca-Mimija i Omer Potur. Sjetih se jednoga veoma uspjelog koncerta narodnih pjesama u kojem su nastupili stari mostarski pjevači: Fatima Hadrović-Čerkić zvana Fatka sa pjesmom „Lastavice lasto bog te ubio“, zatim Nezir Bukovac sa pjesmom „Bosno moja poharana“, Šefkija Šehović sa pjesmom „Emina“ i „Oj, kaduno, kono moja“, Avdo Ombašić zvani Šice i Lutkica sa pjesmom „Tužno vjetri gorom viju, tugo golema“ i pjesmom „Ja posadih more višnju na jaliji“ te prisjetih se i pjesme veoma dobrog pjevača Stjepana Rozića - Šćepe „Kolika je viš Travnika bojna“ i Avde Ćumurije sa pjesmom „Znaš li draga onu šljivu ranku kad smo skupa bili na uranku“. U jednoj takmičarskoj večeri mostarskih pjevača u sali „Abraševića“ 1957. godine gosti su bili tada popularni pjevač (a član naše folklorne sekcije 1947. i 1948. godine) Himzo Polovina uz pratnju harmonikaša iz Sarajeva Selvera Pašića, zatim: Zaim Imamović, Safet Isović, Blaga Videc, Ljubo Lipovac, Mile Bogunović-Džo, Meho Puzić i brat mu Bahrija, Izeta Selimović zvana Beba, Zora Dubljević, Ljubica Drakulić, Himzo Polovina, Nada Mamula, Radmila Jagodić, a u koncertima su sudjelovali i Rejhan Demirdžić kao Husametin-beg i Aleksandar Mičić kao Fistik te komičarka iz Radio Zagreba Nela Eržišnik kao Marica Hrdalo, itd. Prisjećam se i naslova nekih koncerata za 40. godišnjicu postojanja RKUD „Abrašević“ - Velika revija pjevača narodnih pjesama 17. jula 1966. godine, kada su pred prepunim stadionom Kantarevac nastupili eminentni pjevači, zatim koncerta pod nazivom Teče pjesma kao Radobolja 14. novembra 1969. godine u sali Doma kulture na Rondou. To su bili susreti tri generacije pjevača Mostara. Pa nekoliko koncerata pod nazivom „Niz narodnih bisera“, „Sevdahom kroz Bosnu i Hercegovinu“. Tamburaški orkestar je imao svoje numere u Narodnom pozorištu u Mostaru, u komadu Svetozara Ćorovića „Zulumćar“, a Ismet Ćumurija je 29.11.1969. godine nastupio i kao svirač i kao pjevač mostarskih sevdalinki. „Zulumćar“ je izveden 28.02.1953. godine sa pjevačima Ševkijom Šehovićem i Nezirom Bukovcem, dok su svirači bili: Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac i M. Drenić. U „Zulumćaru“ su 29.11.1969. godine kao svirači nastupili: Mirza Alagić, Ismet Ćumurija, Vahid Huskovć, brat Vahidov Adil Husković, Besim Jusić, te glumci Narodnog pozorišta statisti svirači Vlado Milosavljević i Selimir Simić. Ulogu Selim-bega („Zulumćar“) igrao je Vaso Zorkić. Iz „Abraševićeve“ radionice talenata potekli su pjevači: Himzo Polovina, Mehmed Zekić-Meho, Ekrem Duvnjak, Himzo Đonko, Mate Bulić, Edin Pandur, Rasema Habul, Ismet Ćumurija, Ibrahim Puce, i drugi. Ovi pjevači snimaju za muzičke arhive RTV Sarajeva, RTV Zagreba, RTV Beograda i drugih lokalnih RTV stanica Bosne i Hercegovine. Za Radio Beograd je pjevala i članica dramske sekcije „Abrašević“ Azra Ćemalović. U beogradskom Savezu kompozitora Jugoslavije su kao kompozitori - pjevači Fadil Karić (profesionalni pjevač), Ismet Ćumurija i Spasoje Berak-Spaso. Ilijaz Delić, Mostarac, takođe je postao profesionalni pjevač. Rasim Pandur je takođe odabrao životni put profesionalnog pjevača i živi u Beogradu i u Aranđelovcu. Asim Brkan takođe snima za RTV Sarajevo i RTV Beograd a danas radi kao urednik zabavno-muzičkog programa u Radio Tuzli. Iz narodnog orkestra RKUD „Abrašević“ su potekli i izvrsni instrumentalisti: Spasoje Berak-Spaso tamburaš i klarinetista i Nedjeljko Kovačević (violinista) danas profesionalni muzičar, a bio je član Narodnog orkestra RTV Sarajevo 70-ih godina. Valja spomenuti i naše narodne pjevače Mihovila Boškovića-Miju i Adila Huskovića-Seju kao i Asima Brkana i Asima Dumpora koji su nastupali na Festivalu mladih „Studentsko ljeto“ u Maglaju i osvajali visoka mjesta. Na Festivalu narodne muzike „Ilidža 1971.“ nastupio je i Mehmed Zekić-Meho. Na nekoliko Festivala Ilidža nastupio je Himzo Polovina, a na jednom poslijeratnom festivalu Ilidža nastupio je i Asim Brkan (iza rata 1992-1995. godine). Na Festivalu narodnih pjesama „Lukavac“ i „Bihać“ iza rata 1992-1995. godine nastupio je Ibrica Puce (mislim da je i u ratnim uslovima na festivalu „Lukavac“ nastupio i osvojio jednu od nagrada.). Mustafa Šantić kao harmonikaš i kompozitor nastupa na Festivalu u Bihaću. Elvedin Balalić-Titi ovih dana napravio je svoje prve snimke za muzički arhiv RTV PBS-a u Sarajevu, a arhivirao je svoje snimke za RTV Mostar kao solista narodnih pjesama i kao harmonikaš.

Objavio/la spagosmail u 07:56, 0 komentar(a), print, #

14.02.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - RKUD Abrasevic (1)

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u avgustu 2002. godine, u časopisu „Most“, br. 152-153(63-64) U kući zvanoj „Kafana Evropa“ na ulasku u staru mostarsku čaršiju Kujundžiluk na domak Starom mostu, daleke 1926. godine osnovano je Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“. Osnivači društva ovu kuću nazvaše i „Radnički dom“. Društvo dobi svoje ime po mladom revolucionaru Kosti Abraševiću rodom iz Ohrida (Makedonija) 29. maja 1879. godine. Otac Naum mu je bio porijeklom Makedonac, a majka Sotira Grkinja. Ona je bila veoma učena žena i djelovala je pozitivno na razvoj svoga sina. Zbog teškoga života otac je odlučio da s porodicom krene u pečalbu i uspio je da u Šapcu otvori kafanu u kojoj su svi članovi porodice usluživali goste, sem Koste. Kosta je već tada imao završena tri razreda grčke škole, koja mu u Šapcu nije bila priznata. Upisuje se u gimnaziju 1892. godine. Peti razred završava 1897. godine i već naredne godine skrhan bolešću tuberkuloze u svojoj 19. godini života umire 8. januara 1898, godine, te je u Šapcu i sahranjen. U njegovom poetskom stvaralaštvu naročito mu se izdvaja pjesma pod nazivom „Zviždi vjetre“: Zviždi, vjetre, na sve strane, Čupaj drvo, krši grane! Svom silinom svoga leta Huji, juri preko sveta. Zasluge RKUD „Abrašević“ u širenju, propagiranju i njegovanju muzičkog kulturno pedagoškog života u Mostaru su od ogromnog značaja. Društvo je okupljalo mlade iz radničkih porodica i drugih sredina gdje se ranije nije znalo za postojanje mnogih muzičkih instrumenata, a kamo li da se pomišljalo na bavljenje muzičkom umjetnošću. U Društvo su dolazila djeca iz mahala, iz prigradskih naselja, ponekad sa sela i tu su zavoljela muziku: Stečena ljubav i dobivanje znanja u „Abraševiću“ uticali su na mnoge da se opredijele za buduće profesije vezane za muziku. Mnogi nekadašnji članovi muzičkih sekcija „Abraševića“ danas su profesionalni muzičari. Neki su postali članovi raznih orkestara, od zabavnih, narodnih do simfonijskih, neki su profesori muzike, a neki su magistrirali ili su na putu da doktoriraju. „Abrašević“ je bio mostarsko vrelo kulture. Ansambl narodnih pjesama i igara RKUD „Abrašević“ bio je jedan segment iz cjelokupnog rada Društva. Tamburaška sekcija je imala veliku ulogu u okupljanju mladih progresivnih snaga. Nakon osnivanja, radile su pri Društvu tri sekcije, i to: dramska, tamburaška i prosvjetno­kulturna. Tamburaši su otvarali sve „Abraševićeve“ priredbe sa revolucionarnom pjesmom „Smjelo“. Ova pjesma je tada u narodu bila veoma popularna. Grupom tamburaša je rukovodio Mustafa Bjelavac, ostali članovi bili su: Omer Potur, Kosta Kaličin, Mile Petković, Ljubo Salatić i Osman Šantić. Od policije je paralisan rad RKUD „Abrašević“ od strane šesto-januarske monarhofašističke diktature od 1929. do 1935. godine. Godine 1935. tamburaši ponovo počinju sa radom i ovu sekciju nadopunjuju novi članovi: Nusret Rizikalo - krojač, svira prim, Haso Fazlinović - stolar, svira bubnjeve, Aziz Fazlinović - bravar, svira prim, Mujo Bjelavac - rukovodilac orkestra, po zanimanju sahačija, Asim Oručević - svira brač i klavir, Alija Puzić - bravar, svira čelo, Efraim Kazazić - krojač, svira berde, Ibrahim Pezo - bravar, svira brač, i Huso Maslić - svira bugariju. Danas od preživjelih su Alija Puzić i Nusret Rizikalo. Nusret Rizikalo kaže da je prilikom dolaska u orkestar zatekao Esada Šabanca koji je svirao prim, Mustafu Skuhana - Muju koji je svirao treću bugariju i Antonija Jukića - Tonu koji je svirao berde. Sviralo se na zabavama u gradu, a naročito u Radničkom domu (na Glavnoj ulici) na igrankama. Svaka zabava je otvarana pjesmom: Radnički pozdrav Zdravo da ste hrabri borci Boreć’ se za pravo i rad Veseli i sretni bud'mo Solidarni k'o do sad. Godine 1939. organiziraju se u gradu demonstracije u cilju borbe protiv fašizma, za bolja prava radnika i za bolji život. Te godine se zatvara „Radnički dom“ u kome je djelovao RKUD „Abrašević“. Tada su odvedeni rukovodilac tamburaške sekcije Mustafa Bjelavac i rukovodilac dramske sekcije i kursa „esperanta“ Nikola Abramović - Bjelica (osnivač Društva) u zatvor u Lepoglavu odakle se nisu vratili. Pored mnogih članova Društva u Drugom svjetskom ratu izgubili su živote i tamburaši: Kosta Kaličin, Ibrahim Pezo, Haso Fazlinović i Husein Maslić-Husa. Tokom rata 1941. do 1945. godine RKUD „Abrašević“ ne radi. Nakon rata, osnivačka skupština „Abraševića“ u prostorijama „Hrvoja“ održana je 27. avgusta 1946. godine. Pored ostalog dnevnog reda donesena su i pravila o radu Društva, a koja su izrađena na temelju Pravilnika rada RKUD „Proleter“ iz Sarajeva. U maju 1947. godine formira se tamburaška sekcija, čiji je rukovodilac Omer Potur, kao i folklorna sekcija koje nastupaju na gradilištima pruge Šamac - Sarajevo. Duž radilišta daju 17 programa koje je gledalo oko deset hiljada omladinki i omladinaca. Slijede nastupi u mnogim mjestima tadašnje Jugoslavije. Godine 1948. već radi Veliki tamburaški orkestar koji broji oko 150 članova. Mnogo je članova a malo je instrumenata, te se Društvo odlučuje da nabavi 20 mandolina i nekoliko gitara i 15. juna 1948. godine otpočinje sa radom mandolinsko-gitarska škola sa 32 polaznika. Njen rukovodilac bio je Rajmond Hap. Sjećam se nekih članova Velikog tamburaškog orkestra, a to su: Hivzija Čizmić, Ibrahim Ćišić i brat mu Muhamed, zatim Sulejman, Salem i Hasan Dandić, Esad Dedović (brat Keme Dedovića - igrača folklora, poslije stručnog rukovodioca folklorne sekcije RKUD „Abrašević“ i Internacionalnog ansambla narodnih pjesama i igara svijeta „Camarad“ u Mostaru.) Dva brata Amir i Alija Sadžak, Spasoje Berak-Spaso i sestra mu Zora udata Šparavalo, Hasan Alikalfić, Blažek čijeg se imena ne sjećam i neki Misita, Dušan Pejanović-Dule, Nenad Aškrabić-Jovo i sestra mu Milena zvana Beba, Rudolf Grabovac, Milojko Knežević, zvani Braco, Aco Čolović, braća Ševko i Dževad Kurtović, Mustafa Hojlaš-Muta, Ibrahim Šantić, Faruk Dizdarević, Nuhrudin Jonić-Nuna, Ahmet Deronja, Ismet Ćumurija, Semir Alikalfić, Mirza Alagić, Zijo Kreso, Abdurahman Kalajdžić, Filip Bevanda i mnogi drugi. Muziciranje ovih tamburaša bilo je na visokom muzičkom, umjetničkom nivou. Te godine pa i poslije Radio Sarajevo nije imalo svoje tamburaše, te su dolazili snimatelji i snimali emisije muziciranja našeg tamburaškog orkestra. Snimci su pravljeni na tada odličnim magnetofonima marke Nagra. Da li su u arhivi radija sačuvani snimci, nije mi poznato. Orkestar je muzicirao djela ozbiljne muzike, kao i djela naše narodne izvorne muzike. Nabrojat ću nazive nekih partitura: Lukrecija Bordžija, Chavalleria rusticana, Improptu, U boj (Zrinjski), U pećini, Azuro, Svraćanja, Vesela mladost, Naši zvuci, Splet narodnih pjesama, Bilećanka, Titovo kolo, Biseru s' južnoga mora, Karišik narodnih pjesama, Splet šokačkih pjesama i igara, Vijenac narodnih pjesama i igara, Nizamski rastanak (turski marš). Stručni rukovodioci bili su vojna lica Rajmond Hap i Rudolf Grilec, poslije je bio Petar Fratnik (koji je stanovao u zgradi „Abraševića“ na Mejdanu (Trg 1. maja, gdje se danas nalazi Arhiv Hercegovina), zatim Mehmed Voljevica zvani Babo pa Faruk Mehićević, Mirsad Stupac-Mimi, Spasoje Berak, Kovačević Nedjeljko, Ismet Ćumurija, Besim Jusić, Sead Trnovac i dr. (Nastavlja se)

Objavio/la spagosmail u 10:57, 0 komentar(a), print, #

13.02.2014.

Mostar nekad i sad (11) - Džamija Fatime Kadune

Džamija Fatime Kadune Bila je to jedina mostarska džamija s četvrtastom kamenom munarom, koje danas više nema, a nalazila se na uglu Titove ulice i Kazazića sokaka, pored zgrade Dječje biblioteke. Danas se na tom mjestu nalazi malo parkiralište za automobile i ni po čemu se ne zna da je nekada davno tu bila bogomolja. Zadužbina je to Fatime Šarić, jedine koja je bila žena legator-vakif, iste one dobrotvorke koja je sagradila sahat-kulu u Brankovcu, kao i mekteb. Inače, Fatima je bila žena (hanuma) Ibrahim-age Šarića, onog istog koji je napravio Šarića džamiju. Džamija je izgrađena prije 1620. godine, a bila je, takođe, poznata po imenu Kazazića džamija – po Kazazićima, koji su u ovom vakufu vršili neke značajnije vjerske funkcije. O izgradnji džamije Fatime kadune je čak i pjesma spjevana: „Zareče se Šarića kaduna, u mahali među hanumama: Jes' tako mi dina i imana, i tako mi šehri Ramazana, sagradit ću mekteb i munaru, i veliki sahat u Mostaru, nek' se čuje preko Bišća ravna, Velagića i Blagaja grada, a da nije Bišine čulo bi i Nevesinje!“ Džamija je prema poznatim podacima srušena u ljeto 1947. godine. Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:38, 0 komentar(a), print, #

09.02.2014.

Iz istorije Mostara i Hercegovine - Razgovori u francuskom klubu

preneseno sa bloga: www.mosher.blogger.ba . . Razgovori u francuskom Klubu . . *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić u Sarajevu 22. aprila 2001. godine, a objavljen je u časopisu “Most”, br. 139(50) Još poneki detalj koji podsjeća na “Konzulska vremena” i nekadašnji Mostar Uvijek sa velikom emocijom čitam redove o prošlim, patrijarhalnim vremenima, u koja sam i ja – barem djelimično – utkan, jer sam davno još dobar niz godina proveo u rodnom Mostaru. Časopis “Most” je u dva broja, 136(47) i 137(48), donio vrlo interesantan osvrt, istina kratak, na “Konzulska vremena” u Mostaru. Autor članka Serdarević Šemsudin navodi niz detalja vezanih za periode ruskih i francuskih konzulata i tadašnjih konzula (Giljferding, Moreau itd.). Kroz istoriju, Srbi (i bosanskohercegovački) su imali žive, tijesne, prijateljske veze sa carskom Rusijom, naročito u nekim periodima i nekim poslovima – zaštita pred moćnim susjedima, crkveni poslovi, škole i obrazovanje, ustanci itd. To se u članku spominje. “Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru činili za pravoslavni živalj, uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve, običaj je bio da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju.” Jedno vrijeme, skoro svakodnevno, bio sam svjedok te pobožne zahvalnosti i prakse pravoslavnih Mostara. U osnovnu školu (Ruždiju), u prvi razred, pošao sam u jesen 1916./17. godine. Ruždija se tada nalazila u zgradi iznad Vladičine rezidencije na Suhodolini. Iz mog razreda, sa prvog sprata, se kroz prozore sve vidjelo preko Suhodolinskog potoka. Vidjeli smo svako zaustavljanje sprovoda, obavljanje molitve i potom odlazak. Pošto su sprovodi redovno obavljani poslije podneva, učesnike u sprovodu je žestoko peklo zapadno popodnevno sunce pri usponu uz Suhodolinu. Tako je bilo sve od kraja aprila, pa cijelo ljeto. Vrlo često je na tim sprovodima činodejstvovao pop Kojo, osobito ako se radilo o siromašnim, sirotinjskim sprovodima (mala para!). U Mostaru se pričalo da u takvim prilikama (žestoki ljetnji zvizdani) pop Kojo mjesto “opojenija” “ruši sve svece” i pjeva “Baš danas, po ovakvom zvizdanu, si izabro svoju sahranu…” Pop Kojo je bio poznat svim Mostarcima, ne samo pravoslavcima, kao drag čovjek, otvoren, liberalan, šeret svoje vrste. I ako možda to nije istinito (misli se o ranije spomenutom pjevanju), dobro je izmišljeno, i danas se pamti. Nama, učenicima, je tada objašnjeno da se sprovod tu zaustavlja da oda priznanje i zahvalnost ruskim konzulima. Iznad samog potoka, tu gdje se sprovod zaustavljao, nalazila se jedna omanja zgrada, navodno tu je bila rezidencija ruskog konzula. Danas tu više nema konzulata, nema ni popa Koje, a ni Mostar u mnogo čemu nije onaj kao nekada. Tužno. U nastavku članka autor Sedarević pominje akcije na školovanju hercegovačkih Srba u XIX vijeku u Rusiji. “Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom (Prokopije) krenula je iz Sarajeva 3. maja 1857. godine… U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 ucenika i studenata, a to su… (autor ih citira po redu, imenom)”. Deseti je Luka Ivanišević. Pošto sam imao sreću da upoznam Luku Ivaniševića (nekoliko godina prije njegove smrti), želja mi je da ga uz dužno poštovanje na ovom mjestu predstavim mlađim generacijama Mostaraca. On to svojim životom i radom zaslužuje. Luka Ivanišević je Mostarac, rođen u gazdinskoj porodici u mahali Brankovac. Poslije završene srednje škole, odlučio se da studije medicine završi u Rusiji. U tom ga je svesrdno pomagao njegov otac. Imao je sreću da bude izabran među 11 već spomenutih učenika i studenata određenih za školovanje u Rusiji. Završio je medicinu u Petrogradu, oženio se u Rusiji (Tanja ?) i vratio se na rad u zemlju. Neću redati pojedinosti iz njegove biografije, ali znam da je iz Mostara, kao ljekar otišao u Pariz i tamo u ljekarskoj službi proveo neprekidno punih 30 godina. Prošao vrlo bogatu ljekarsku praksu. Za vrijeme boravka u Parizu družio se sa mnogim poznatim Francuzima. Bio je dobar poznanik i prijatelj i sa čuvenim književnikom Viktorom Hugo-om. Poslije penzionisanja vratio se u svoj Mostar. Radio je još nekoliko godina i umro između dva svjetska rata. Sahranjen je na Novom pravoslavnom groblju. Kada se dr. Ivanišević vratio u Mostar (1925.), ja sam bio učenik šestog razreda gimnazije. Francuski jezik mi smo tada počinjali u gimnaziji u drugom razredu. Imali smo vrlo dobre nastavnike (profesor Džamonja i Ana Jelačićeva). Od Ane smo saznali da se otvorio francuski Klub u gradu, da je moguće svaki dan posjećivati Klub, razgovarati francuskim jezikom, koristiti biblioteku i čitaonicu. Predsjednik Kluba je bio dr. Luka Ivanišević, ljekar sa dugim stažom i boravkom u Parizu, koji se nedavno vratio u Mostar. Klub je bio smješten u “Zorkinoj školi” na Glavnoj ulici (blizu Radničkog doma). Bili smo jako zainteresovani da se upišemo u članstvo Kluba. Članarina je bila mala, mogli su se upisati i siromašniji učenici. I sada se sjećam kako željno smo prvi put posjetili Klub i kako smo poslije toga bili ponosni (pomalo i uobraženi). Domaćin Kluba je bio general (Zaleski ?), ruski emigrant, koji je odlično znao francuski jezik. Bio je vrlo jednostavan i pristupačan čovjek. Klub smo posjećivali 2-3 puta sedmično. Obaveza je bila da se u Klubu razgovara samo na francuskom jeziku. U Klubu smo se upoznali sa predsjednikom dr. Ivaniševićem. Mostarci su ga nadimkom zvali “Glavan”. Zašto, ni danas ne znam. Vrlo impresivna pojava, stari gospodin, sa špicastom bradom, uvijek elegantno odjeven. U kontaktu sa nama jednostavan, elokventan, pristupačan. Tada je mogao imati oko 75 godina. Svake sedmice smo imali s njim dugu sjedeljku i razgovarali o svemu i svačemu. Zapitkivali smo ga o životu u Parizu. Govorio je kao naš pravi Mostarac. Bili smo veseli u njegovom društvu, zadovoljni njegovim pričanjima i informacijama izgovorenim na biranom francuskom jeziku. Iz tih razgovora i njegovih priča dosta toga sam zapamtio. Najprije o njegovom odlasku iz Mostara na studije u Rusiju. U to vrijeme (polovica XIX stoljeća) odlazak u Petrograd ili Moskvu bilo je toliko daleko i rijetko, kao da se danas odlazi na Mjesec! Pri odlasku, otac ga je ispratio na stanicu. Starac, smiren, ozbiljan, bez ikakvih vidnih promjena na licu i držanju. Pred sami polazak, otac ga je poljubio, očinski, odlazi daleko i vratiće se Bog zna kada i ako. I sin se dobro držao. Na kraju, otac mu je kratko i razborito rekao: “Sine, čuvaj zdravlje i budi pošten”. Samo to i toliko. Pišem o ovom opširnije – radi mladih generacija koje o tom znaju malo ili skoro ništa. Nije svejedno da li se nešto zna o tom kako su se ljudi tada držali i rastajali, možda čak i zauvijek, kakve i koje moralne vrijednosti su cijenjene. Dr. Ivanišević je bio među Mostarcima vrlo poštovan, vrstan ljekar, obrazovan i kulturan čovjek i građanin. Jednom prilikom nam je pričao i neke pojedinosti iz njegovog porodičnog života. Tanja, njegova supruga, Ruskinja, govorila je odlično francuski, pa i naš jezik, ali uvijek sa naglašenim ruskim akcentom i izgovorom, sa stalnim umekšavanjem riječi. Bio je govor o tom kako Tanja izgovara riječ “tebe” – kao “tjebe”, skoro kao “ćebe”. “Bog te ne ubio kod nas se ćebetom pokriva, to je pokrivač.” Smijali smo se slatko, i ona se tome smijala, ali svoj izgovor nije mogla popraviti. Od dr. Ivaniševića smo mnogo naučili. Zapamtio sam i dosta finesa, nekih se i danas sjećam. Od njega smo naučili da se u francuskom jeziku, u žargonu, “hramati, šepati” kaže “planter le chou”. Doslovce prevedeno, bukvalno, to bi značilo “saditi kupus”. U cjelini, i bez pretjerivanja, mnogo smo naučili za neke dvije-tri godine u francuskom Klubu i na sjedeljkama sa dr. Lukom Ivaniševićem. Bio sam u prilici da na studijama i kasnije razgovaram sa strancima na francuskom jeziku. Nisu vjerovali da je to moje znanje jezika poneseno sa gimnazije. Ko je poznavao doktora Ivaniševića iz Mostara, neće ga lako zaboraviti iako je vrijeme odmaklo.

Objavio/la spagosmail u 11:24, 0 komentar(a), print, #

06.02.2014.

Kamen temeljac za Sinan-pašinu džamiju

Danas u Mostaru Polaganje kamena temeljca za Sinan-pašinu džamiju Svečanost polaganja kamena temeljca za Sinan-pašinu džamiju u Mostaru biće održana danas u 10 sati na temeljima džamije na Mejdanu (kod Doma armije). Sinan-pašina džamija najstarija je mostarska džamija, sagrađena davne 1473. godine, a porušena 1949. godine. „Njena obnova predstavlja važan istorijski događaj u obnovi i revitalizaciji duhovnog i kulturnog nasljeđa grada Mostara, jer je riječ o obnovi najstarijeg sakralnog objekta u istoriji Mostara uopšte“, saopšteno je iz Medžlisa Islamske zajednice Mostar. NovaSloboda.ba . Povodom početka obnove, nekoliko fotografija iz arhive: nekadasnja Sinan pašina ili Atik džamija u Mostaru

Objavio/la spagosmail u 10:22, 0 komentar(a), print, #

06.02.2014.

Mostar nekad i sad (10) - Knjižara Pacher&Kisić

Mostar nekad i sad Knjižara Pacher & Kisić Početkom avgusta 1890. godine, Austrijanac Antun Pacher i braća Kisić, u ortakluku, otvorili su prvu međunarodnu knjižaru u Mostaru. Štamparsko-umjetnički zavod Pacher & Kisić, kako se zvanično zvala firma, otvoren je u Dudinom sokaku, a kasnije je knjižara preselila na Glavnu ulicu, tačno preko puta Zeme, pored tadašnje Hafiz Hodžine džamije. Antun Pacher je rođen u poznatom moravskom mjestu Austerlitzu 1848. godine. Dolaskom u Mostar, ulaže imovinu u ortakluku s braćom Kisić u ovaj značajan pothvat. Bili su veoma umješni i preduzetni, tako da se na većini razglednica onog doba nalazi njihov žig „Pacher & Kisić“. Poznato je da je ova izdavačka kuća u Mostaru djelovala u periodu od 1890.–1940.godine, te da je u njenom izdanju izašlo mnogo popularne literature i tadašnjih svjetskih bestselera, sveukupno skoro 200 naslova. Zabilježeno je, među ostalim i da su prvi u BiH štampali prevod Servantesova Don Kihota. Kasnije, Antun Pacher preuzima sam na sebe cjelokupan Zavod, tako što isplaćuje Kisiću njegov dio imetka, a nasljeđuje ga sin Richard, koji 1942. godine, s ostalim Folksdojčerima, napušta Mostar. Nakon Drugog svjetskog rata, knjižaru preuzima izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Danas je ovo zdanje ruševina. Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:06, 0 komentar(a), print, #

04.02.2014.

Spomenik magarcima širom svijeta

I plememit i tvrdoglav

Spomenik magarcima širom svijeta

 

Na spomenik magarcu na Tržnici u Mostaru s pravom smo ponosni i spominjemo ga u svakoj prilici. Širom svijeta podignuto je na desetine sličnih spomenika. Spomenik mostarskom magarcu ima svoju istoriju i razloge zbog kojih je postavljen.

 

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

 

U istoriji Mostara, spominje se podatak kako je grad Mostar prije nekoliko stotina godina po prvi put dobio vodu iz vodovoda, zahvaljujući jednom magarcu. Taj prvi vodovod počeo je graditi neki dobrotvor, koji je došao u Mostar, i imao želju da tu podigne vodovod. Posao je završio zahvaljujući svom magarcu, na kome je u Mostar dovezao tovar zlata. Dobrotvor je gradio dok je teklo zlata, a pošto posao nije bio priveden kraju, odlučio je prodati magarca. Kažu, da je tog istog magarca prodavao Mostarcima čak četrdeset puta. Oni su znajući zbog čega ga prodaje, davali novac i vraćali mu magarca nazad. Tako dobijenim novcem vodovod je mogao biti dovršen. Spomenik zaslužnom magarcu nije podignut tada, jer po vjerskim običajima nije bilo dopuštao podizanje spomenika ni ljudima ni životinjama, pa prema tome ni jednom magarcu, ali je ostao spomen zahvalnosti u srcima plemenitih ljudi.
O ovom događaju, davno je pisao mostarski pisac Ilija Jakovljević i napisao slijedeću rečenicu: „Jednom, kada progres jače zakroči i ovim krajem, Mostar će valjda dobiti i kameni ili mjedni spomenik svom Magarcu Dobrotvoru“. Pisac gornjih redova nije dočekao da vidi bronzani spomenik magarcu, koji i sada, uprkos svim mogućim dešavanjima, stoji kod
Tržnice, u Mostaru.
Priča o mostarskom magarcu je jedinstvena po sadržaju. Širom svijeta podignuto je bezbroj sličnih spomenika, iz ovih ili onih razloga. Opisani u knjigama, ispričani u pričama, od onog Sancho Panse iz knjige o Don Quijoteu, do opričanog, na kome je jahao Nasradin hodža, ili onog iz priče Braće Grimm o Četiri muzikanta. Kod nas mu je posvećen cijeli film pod nazivom „Kenjac“, a svjetsku slavu je ponio donkey, koji govori u animiranom filmu „Shrek“.
Vrijedan do iznemoglosti, ponekad tvrdoglav, u nekim krajevima nazivan je i sirotinjska majka. Kod nas ga zovu magarac, kenjac, ili samo magare, u Dalmaciji tovar, u većem dijelu Evrope ezel, u Španiji burro, u Turskoj eşek, a širom svijeta donkey. Bilo kako bilo, dovoljno se malo zaunteresovati, pa širom svijeta pronaći na desetine spomenika ovoj plemenitoj životinji. Ovdje su pokazani samo neki od spomenika, postavljenih širom svijeta.
Za prisjećanje i podsjećanje.

Smail Špago
 

 

NovaSloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:21, 0 komentar(a), print, #

04.02.2014.

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Iz istorije Mostara i Hercegovine

preneseno sa: http://mosher.blogger.ba/arhiva/2014/02/04/3637154

Francuski konzularni agenti u Mostaru

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 139(50)

 

 

            Francuski diplomata Leopold Moro porijeklom Poljak sa izvornim prezimenom Morawiecki, preuzeo je dužnost zamjenika vicekonzula u Mostaru 26. decembra 1865. godine. Izvještaje iz centra Hercegovine slao je Ministarstvu inostranih poslova svoje zemlje u Versaju, Bordou i Parizu. U njima je do u detalje opisivao sve važnije događaje a posebno se zanimao za boravak raznih emisara u ovoj pokrajini i njihovu ulogu. Sa istom pažnjom pratio je i izvještavao o popisima stanovništva, nacionalnoj i vjerskoj strukturi, vrstama zanata, privredi, uvozu i izvozu, komunikacijama i vrstama transporta, vrstama škola, strukturi učenika, popisu stoke itd. Praktično pod njegovu lupu stavljena je sva struktura političke vlasti, privrednih tokova, obrazovnog sistema i tradicije pojedinih etničkih grupacija. U ulozi zamjenika vicekonzula radio je do kraja maja 1873. godine kada predaje dužnost Evaristu de Sent – Mariju. U Mostaru je proveo četiri i po godine. Leopold Moro je od 1850. godine u Beogradu gdje uči srpski i turski jezik a već 1853. godine nalazi se u službi Francuske konzularne agencije u Sarajevu kao tumač za srpskohrvatski i orijentalne jezike.

            Pored maternjeg odnosno poljskog jezika Moro je poznavao francuski, srpskohrvatski, turski, ruski, orijentalne jezike, engleski, talijanski, njemački i grčki jezik. Prirodno je da poliglota ovog kalibra ima široko obrazovanje što mu itekako koristi u diplomatiji. Zbog kraćeg odmora Leopolda Moroa je oko tri mjeseca, tačnije do 11.09.1870. godine mijenjao Jean-Baptiste-Evariste-Charles-Pricot de Saint-Marie. Zamjena se desila iste godine još jedanput pošto je Moro morao biti u Sarajevu, međutim to je potrajalo daleko duže nego što je predviđeno odnosno sve do maja 1873. godine. Sen-Maria zamjenjuje Jerom Swietochowski rođeni Poljak, poznavalac francuskog, turskog i srpskohrvatskog jezika. Karijeru je započeo 1863. godine kao tumač u Francuskom generalnom konzulatu u Sarajevu. Evarista de Sent Marie je kao plod dugotrajnih i studioznih ispitivanja ostavio dragocjeno djelo o Hercegovini pod nazivom “Hercegovina, geografija, istorijska i statistička studija” (“L Herzegovine, etude, geographique, historique et statistique”) objavljeno u Parizu 1875. godine.

            Dekretom od 21. avgusta 1875. godine francuski konzul u Sarajevu ponovo je za vicekonzula u Mostaru imenovao Auguste Dozona (1822.-1890.), diplomatu, prevodioca i lingvistu koji je diplomatsku karijeru započeo 1855. godine u Beogradu. Došao je u burno doba, kada je u Hercegovini izbio ustanak i prijetio da se proširi na šire područje čime je skrenuo ne samo turske nego i velike evropske sile. Ustanak je otvorio tzv. “istočno pitanje”. U svrhu smirivanja stanja iz Sarajeva je u Hercegovinu poslana jedna komisija ali ona nije uspjela ništa konkretno učiniti. Kasnije su po istom pitanju pokušali nešto uraditi izaslanici valije Hasan-paše i Konstan efendije, međutim nisu mogli čak ni da stupe u kontakt sa ustaničkim vođama. Ustanici su zahtijevali od sultana da lično pošalje svog komesara na pregovore. Na to je Porta pokušala silom slomiti ustanike ali ni ta mjera nije urodila plodom.

            Austrougarska i Rusija su kao najzainteresovanije velike sile nastojale da utiču na ustanike putem diplomatije.

            Austrougarski poslanik u Carigradu Herbert prenosi poruku sultanu da je stav njegove vlade nemiješanje u poslove Turske. Konzuli iz Sarajeva i Dalmacije šalju izvještaje u Beč da se ustanak širi i prijeti da se pretvori u opšti rat.

            Broj izbjeglica iz Hercegovine u Dalmaciju popeo se na 30 000 i troškovi za njihovo izdržavanje sve više su pogađali austrougarsku kasu. Postojala je opasnost da se Srbija i Crna Gora zbog vitalnih interesa uključe u rat tako da se i Rusija sve više osjećala odgovornom za riješavanje pitanja na Balkanu. I upravo iz Rusije dolazi do incijative za diplomatsko posredovanje upučeno austrougarskom caru i kralju preko konzula Novikova u Beč. Predloženo je da Rusija, Austro-Ugarska i Njemačka, članice Trocarskog saveza, preduzmu akciju u cilju smirivanja stanja u Hercegovini. Vlada u Petrogradu je smatrala da trebaju kolektivno nastupiti kako bi Porta prekinula vojne akcije sa ciljem da se objave reforme a da zauzvrat ove tri sile garantuju njihovo sprovođenje.

            Diplomate Andraši (Austrija), Novikov (Rusija) i Švajnic (Njemačka) potpisali su trojni ugovor na osnovu koga je izrađena zajednička instrukcija. Formirana je komisija za pacifikaciju u koju su ušli pregovarači Rusije, Austro-Ugarske, Njemačke, Engleske, Francuske, Italije s jedne i Turske s druge strane. Ispred Turske imenovan je Server paša kao opunomočenik za Hercegovinu a njegov zadatak je bio da sarađuje sa članovima komisije za pacifikaciju. Te 1875. godine Mostar je bio centar diplomatske aktivnosti Rusije, Turske i svih velikih evropskih sila.

            Očito da se i ovaj put potvrdila izuzetno važna uloga Mostara za političke tokove na granici Evrope i Azije. Komisija je postavila uslov da Crna Gora i Srbija ostanu neutralne a da Austro-Ugarska spriječi dalji ulazak revolucionarnog elementa iz Italije koji je ubacivan u ustaničko područje. Njemačka je zahtijevala da se ne vrši nikakva presija na Tursku dok je prilikom susreta sa srpskim knezom Milanom car Vilhelm upozorio da se Srbija prema ustanku u Bosni i Hercegovini mora držati neutralno. Za predstavnika Rusije imenovan je konzul u Skadru Jastrebov, Italiju je zastupao konzul u Galcu Durando, Francusku konzul Dozon, Njemačku baron Lihtenberg konzul u Dubrovniku, Englesku bivši konzul u Sarajevu Holms i Austro-Ugarsku generalni konzul Vasić u Skadru.

            Svi članovi Komisije za pacifikaciju bili su konzuli pa se zbog toga ova akcija zove Konzularna mirovna misija. Zadatak im je bio da ustanicima objasne kako oni ne mogu računati na bilo kakvu pomoć od strane tri sile Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke i da im preporuče da s Portinim komesarem rasprave svoje žalbe.

            Vasić i Jastrebov su preko Bara došli u Dubrovnik, a odatle su zajedno sa Lihtenbergom preko Metkovića krenuli za Mostar. U Metkoviću im se pridružio Server-paša tako da su u glavni grad Hercegovine stigli 4. septembra 1875. godine. Do 6. septembra svi konzuli su stigli u Mostar tako da je misija mogla početi. Dogovoreno je da se konzuli podijele u dvije grupe. Vasić, Lihtenberg i Durando pošli su 10. septembra preko Metkovića, Rasna, Popova polja, Zavale, Trebinjske šume, Trebinja, Bileće i Stoca a u Mostar su se vratili 23. septembra.

            Drugu grupu sačinjavali su konzuli Jastrebov, Holms i Dozon i oni su krenuli ka Nevesinju, da bi se preko Stoca vratili u Mostar dan ranije u odnosu na prvu grupu. Glavni cilj konzula je bio da čuju zahtijeve ustanika kako bi posredovali u pregovorima sa Server-pašom. Zahvaljujući biskupu Kraljeviću, ustanici Rasna i Gabele formulisali su svoje zahtijeve i u vidu spomenice predali je konzulima. Vasićeva grupa vratila se sa Zubaca neobavljena posla jer nisu bili u kontaktu sa vođama ustanika te nisu ni mogli čuti njihove zahtijeve. Time je propao pokušaj konzularne misije za pacifikaciju da posreduju u pregovorima vođa ustanka i Server-paše. Jedino što su se konzuli složili bilo je da Turska mora prihvatiti tri uslova a to su priznanje diplomatske intervencije, primirje i pregovore ustanika sa Portinim komesarom u Dubrovniku.

            Konzularnu agenciju Francuske u Mostaru je od Ogista Dozona preuzeo Gaston Vjet (1846.-1900.). Dužnost je počeo obavljati od 05.07.1878. godine upravo u vrijeme uvođenja austrougarske uprave u BiH. Po završetku školovanja proveo je nekoliko godina u službi u konzulatima u Skadru i Suecu da bi od 1873. godine bio dragoman kancelist u Francuskom konzulatu u Sarajevu. Za vicekonzula u Mostaru unaprijeđen je 21.12.1878. godine. Njegovi izvještaji pružaju dragocjene podatke o vremenu početka nove vlasti u BiH odnosno u Mostaru.

Objavio/la spagosmail u 09:19, 0 komentar(a), print, #