Na granici sjecanja - Prilozi septembar 2014.

24.09.2014.

Mostarom, nekad i sad: Komadinov most

, nekad i sad: Komadinov most

Komadinov ili Lučki most u Mostaru izgrađen je 1913. godine.


Dolaskom Austrougarske na ove prostore, i oblici transporta roba i ljudi su se promijenili. Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Fabrika duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati saobraćaj kočijama. Još 1888. godine svi faktori u gradu bili su svjesni potrebe za novim mostom – jedino su se koplja lomila oko lokacije. U zakulisnim igricama javnog mišljenja, medija, gradskih vijećnika i običnih građana spominjali su se kao moguće lokacije Čekrk, Predhumlje, Cernica i Luka. Vrijeme je prolazilo u jalovim raspravama i tek 1909. godine je usvojen projekat izgradnje i određena lokacija – Kanber-agin mesdžid na Luci na lijevoj obali, a na desnoj mahala Predhum. Međutim, opet su počele rasprave Vijeća oko načina finansiranja, koje su se produžile sve do 1910. godine, kada dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina.

On ovaj gordijski čvor rješava po hitnom postupku angažuući starog poznanika ing. Miloša Komadinu, koji predlaže svoj projekat usvojen 1911. godine, a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. godine, a već sredinom 1913. godine most je svečano otvoren, kojom prilikom je zamjenik gradonačelnika Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta – Most Mujage Komadine.
Nakon izgradnje, počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most, već i za onaj na Musali. Mostarina za pješake je bila niža nego za pješake s konjem ili stokom, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, ime mosta je promijenjeno u most Vojvode Stepe Stepanovića, a za Mostarce je on bio i ostao Komadinovo djelo, koga nazivaju Lučki most.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 10:32, 0 komentar(a), print, #

20.09.2014.

Jedna slika hiljadu sjećanja - Mostar, tamo negdje pedesetih

Mostar tamo negdje pedesetih - Četiri mladića…

Da li je ova fotografija sa četiri mladića preko Titovog molsta u Mostaru mogla poslužiti kao ideja piscu teksta nekada veoma popularnog šlagera iz 1961. godine, ne znamo. Četiri mladića sa ove slike ne idu sa Trebevića, ne žure na Koševo na utakmicu, nego šetaju preko Titovog mosta, na kafu u hotel Neretvu, a nakon kafe, opet bez žurbe, prošetati će na Staro igralište i odgledati utakmicu Veleža…Pustimo mašti na volju.

Četiri mladića, četiri gospodina, u dugim krombi kaputima u šetnji preko Titova mosta. Kraj je četrdesetih, početak pedesetih. Odmah da kažemo nekoliko riječi o značenju krombi. Krombi (engl.) je vrsta teškoga sukna od kojega se prave zimski kaputi, a ponekad je to bio i naziv za zimski kaput od takva sukna. Bili su veoma popularni toga vremena, i skoro jedan modni “muss” za one koji su imalo držali do sebe i do mode. Uočljivo je nešto što je danas nezamislivo, ili nije baš popularno: Pušači protiv nepušača 3:1. Puše hodajući ulicom. Ali ovo se dešava prije 60 i više godina. A tada su pušili svi odreda. Na putu su prema hotel Neretvi, ili jednostavno, preko mosta u prijepodnevnoj šetnji. Po niskim sjenama na trotoaru, period je zimski, kao i po već opisanim debelim kaputima. Sunce je nisko na jugu. Prijepodne. A po brojnom narodu, mogla bi biti i nedelja prijepodne. Narod je hodao i sredinom ulice, niz Korzo. Saobraćaja nije ni bilo. Možda uoči neke utakmice Veleža na Starom igralištu. A prije utakmice išlo se na kafu i na komentare u hotel Neretvu. Sve je to bio običaj.

Na objektu hotela Bristol stoji natpis Bata. Ime poznato svima. Kasnije je od imena Bata, istim slovima bili napisano Borovo, a rekonstrukcijom Bristola 1960. godine i izgradnjom zgrade, gore na vrhu korza, Borovo je preselilo u zgradu, koju i danas malo pobliže opisujemo kao “zgrada Borovo”. Bilo je još i “donje” Borovo na glavnoj ulici, a i Borovo pod uglovnicom, puno kasnije.

Toga vremena u hotelu Bristol bila je oficirska menza, a odmah iza ulaza u Batu, bila je drogerija, što se vidi po natpisu iznad ulaza. Malo na više je bila još jedna trafika i slastičarna.

O momcima sa slike ne treba puno govoriti. Uredni, dotjerani. Moderne frizure, koje se češljaju preko glave, a pozadi, kosa duga koliko i frizura. Kosa uredno počešljana i dotjerana briljantinom. Svi nose kravate, a i šeširi su bili u modi tih godina. Malo šire nogavice pantalona, ispeglane, skoro da se porežeš na ivicu peglu. A cipele namazene kremom i izglancane na visoki sjaj.

Pored najnovije mode, koju su nosili četvorica mladića, ne može se, a da se ne primjeti radoznali momak iza njih. Njegova odjeća je tradicionalna, ruralna, za ono, poslijeratno vrijeme. Čakšire, vunene čarape, opanke, sako i obavezna kapa na glavi. Kapa je dugo vremena bila skoro obavezni dio odjeća. Momak, ili je došao u grad po nekom poslu, ili je tek stigao u grad, na neki posao. Lagano je krenuo za ovom četvoricom, razmišljajući kako će i on jednog dana nositi nešto slično. Iza mladića je i jedna djevojka, obučena skoro uobičajeno za ono vrijeme. Trofrtaljne pantalone sa gumom na dnu nogavica, a na nogama cipele, jakna i frizura, također češljanje preko glave.

Uz ovu sliku ide još nekoliko slika. Pogled odozgo. Zima početkom pedesetih, sankanje niz korzo. Naravno auta nije ni bilo. A na objektu Bristola se vidi natpis Bata. Isti natpis je vidljiv sa slike slikane duboko sa Musale, na kojoj se u prvom planu nalazi hotel Neretva. I Musala sa makadamskom cestom. Još nije bila pokockana.

Sa obje strane mosta prelazile su telefonske žice sa velikim brojem bijelih porculanskih izolatora. Vrijeme kad se o bežičnoj telefoniji čitalo samo u romanima Žila Verna...

I šlag, po običaju, dođe na kraju. Javili su nam se Rizvanović Zlatko-Enida sa jednim veoma vrijednim podatkom, o kome smo razmišljali od prvog pogleda na sliku. Ko su ovi momci sa slike:

Enida (Rizvanovic Zlatko-Enida/facebook) nam je napisala: “Ovaj što ne puši je moj tata Gozo A lijevo je moj tetak Ramić M, do njega je Šabanac, a ovaj sa šeširom Harmandić. Draga sjećanja...”

A muzička podloga uz fotografiju i tekst, a šta bi drugo nego Vedo Hamšić i hit iz 1961. godine: “Četiri mladića...”

https://www.youtube.com/watch?v=LdfIyK1TYzc

Smail Špago 

(fotosi: Rizvanovic Zlatko-Anida, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara)

Objavio/la spagosmail u 09:43, 0 komentar(a), print, #

17.09.2014.

Mostarom nekad i sad - Sinagoga

Izgon Jevreja iz Španjolske u 15. stoljeću pokrenuo je njihovu veliku migraciju prema istoku preko Sredozemlja i Bliskoga istoka. Bili su to Sefardi – Jevreji španjolskoga podrijetla koji su dolazili s Pirinejskoga poluotoka. Proganjani i ponižavani došli su do Turskoga carstva, gdje ih je Sultan Bajazit primio s mnogo ljudske osjećajnosti, ali i mudrog predviđanja da bi Jevreji učmaloj feudalnoj carevini s trgovinom i novčarstvom mogli donijeti duh napretka i približiti je suvremenim europskim tokovima. U 16. stoljeću stigli su i do Bosne, naseljavaju se u Sarajevu, a nedugo zatim i u ostalim gradovima Bosne i Hercegovine, pa tako i u Mostaru.

Prvi Židov koji se kao građanin Mostara „habitator Mostar“ spominje sredinom 16. stoljeća bio je Daniel Rodriquez, a 1570. godine spominje se još jedan Židov, Moše Kušin. U 18. stoljeću broj se Židova uvećava, što se može vidjeti po spomenicima na židovskom groblju. Bili su to u prvom redu Sefardi koji su dolazili iz Bosne, a u doba austrougarske okupacije (1878. godine) i Aškenazi iz zapadnih i istočnih dijelova Monarhije.

U Mostaru je još 1889. godine postojala sinagoga, a nastala je preuređenjem objekta koji je prije toga služio za odlaganje sijena. Spomenuta parcela na kojoj se uredila bogomolja, protezala se tada Mukića ulicom (danas ul. Braće Šarića). Ta sinagoga, jedina židovska bogomolja tada u Hercegovini, bila je zajednička za Sefarde i Aškenaze, što se bilježi kao prvu uopće poznatu zajednicu takve vrste u Europi.

Zbog malog kapaciteta i naraslih potreba Jevreja Mostara, ukazala se potreba za izgradnjom većeg objekta. Formiran je komitet za izgradnju. Od prikupljenih sredstava kupljeno je građevinsko zemljište od Salke Ćibera u Brankovcu. Gradnja nove sinagoge je odobrena, a 1904. godine je gradnja završena. Građevina je izgrađena u pseudo-maurskom stilu (kao i mnoge građevine toga doba u Mostaru), a služila je svojoj namjeni sve do pred početak II. svjetskog rata, tijekom kojega je bila djelomično porušena. Nakon završetka rata zgrada je nacionalizirana i prenamijenjena u kazalište lutaka. Godine 1952. godine jevrejska Općina Mostar poklonila je sinagogu gradu Mostaru jer je nije mogla zaštititi od daljnjeg propadanja. Grad je 1952. godine zgradu obnovio i dograđena su dva krila.

Zbog oštećenja i napuknuća zidova nakon zadnjeg rata zgrada u Brankovcu je obnovljena 1996. godine. Tada je Općina odobrila lokaciju (ugao Onešćukove i Bulevara) kao i projekt izgradnje nove sinagoge u okviru Jevrejskog kulturnog centra, a koji i danas čeka potrebne dozvole. Realizacijom tog projekta Mostar bi bio treći grad u svijetu (pored Jeruzalema i Sarajeva), koji bi u krugu od 150 metara zračne linije imao sinagogu, džamiju i katoličku crkvu.

(Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago)

(novasloboda.ba)
 

Objavio/la spagosmail u 08:28, 0 komentar(a), print, #

10.09.2014.

Mostarom nekad i sad - Carinski most

Da bi se kroz Mostar uspostavila što bolja saobraćajna komunikcija, 1916. godine podignut je most kojeg Mostarci od vajkada zovu Carinski most. 

Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkog mosta, grad na Neretvi se pripremao za izgradnju još jednoga. Europom je te 1916. godine bjesnila klaonica Prvog svjetskog rata i austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom.

Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina je ponudio idejni projekt mosta kojega je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekt uz zaključak da se most izgradi za kolski i željezni promet. Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekt je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s dva luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a manji kameni plato obale. Sredinom te godine radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Uslijed nedostatka radne snage radovi na mosti nisu napredovali prema planu, ali je ipak 9. marta 1918. godine most završen i svečano otvoren za promet. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao tračnice i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan most je završen tijekom 1920. godine

Most je 1918. godine dobio ime most kralja Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most.

(Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago)

www.novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 08:39, 0 komentar(a), print, #

07.09.2014.

Ćiro već odavno ne vozi, ali sjećanja traju

Bilo koji tekst koji se pojavi o Ćiri, ne mogu a da ne podijelim, i ne ostavim u arhivu. Tekst  koji slijedi je objavljen na portalu Radio Sarajevo, 6. septembra 2014. Iako u njemu piše sve ono što sam do sada i čuo i pročitao dosta puta, ali lično doživio na čitavoj ovoj trasi, postavljem ponovo.

Od Dubrovnika do Sarajeva vozom: Pruga koje odavno nema

Bosanskohercegovačke uskotračne pruge izgradila je austrougarska vlast tokom okupacije naše zemlje, a spajale su različite krajeve Bosne i Hercegovine sa gradovima susjednih zemalja.

Zanimljivo je kako je razmak između tračnice uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme okupacijske austrijske uprave iznosio 760 mm. Ovaj specifikum poznat je kao bosanska pruga, odnosno, Bosnische Spurweite, i u Bosni je građena prije no što je to rađeno u Austro-Ugarskoj.

Parne su lokomotive u historiju polako počele odlaziti još u ‘30-im godinama prošlog stoljeća, kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvođenju motornih vozova u Bosni i Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i priča o „Ludom Sarajliji“. Naime, prvi takav voz u saobraćaj je pušten 1938. godine na relaciji Beograd - Sarajevo - Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnih lokomotiva, stanovništvo nenaviknuto na njegovu brzinu ubrzo ga je počela nazivati „Ludim Sarajlijom“.

Krajem ‘60-ih godina prošlog stoljeća motorni vozovi postepeno su isključivani iz saobraćaja, prije svega zbog dotrajalosti, a posljednje su vožnje imali 1978. godine kada se u BiH ukida uskotračna pruga. 

Ipak, dok je Švicarska odavno iskoristila prednost uskotračnih linija za turizam i prikazivanje ljepote krajolika ove zemlje posjetiocima, Jugoslavija, pa ni Bosna i Hercegovina sličan potencijal nisu iskoristile. Pejzaž kojim su se motorni vozovi iz prošlog stoljeća kretali zabilježen je na fotografijama, a najimpresivniji je put kojim je putovao voz Dubrovnik – Sarajevo – Beograd.

U 08:00h ujutro voz bi krenuo iz Dubrovnika putem sa izvanrednim pogledom na Jadransko more, te nastavio kroz kanjon Neretve. Predivan krajolik i priroda vjerovatno su činili da se put od 270 kilometara do Sarajavo u trajanju od dvanaest sati čini kraćim nego što zaista jeste.  

U našoj fotogaleriji pogledajte fotografije koje je 1967. načinio Charlie Lewis, objavljene na stranici penmorfa.com, a koje prikazuju put motornog voza od Dubrovnika do Sarajeva. 

Radiosarajevo.ba

(fotografije su sa stranice penmorfa.com, objavljene na portalu radiosarajevo.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:27, 0 komentar(a), print, #

05.09.2014.

Jedna slika, hiljadu sjećanja - Poslijednji ispraćaj Ćire iz Mostara

5. novembra 1966.

Bile je subota, a tih godina imali smo nastavu i subotom, do podne. Onda smo otišli na stanicu.

Na internetu ovih dana izroni slika naroda okupljenog na mostarskoj staroj željezničkoj stanici, 5. novembra 1966. godine, na ispraćaju zadnjeg Ćire, na relaciji Ploče –Sarajevo. Slika je bila malo bolje rezolucije, a neko od mlađe raje je dopisao komentar: Evo, prepoznajte se! Naravno u šaljivom tonu. Slike sa ispraćaja Ćire sam dosta puta gledao. Imam ih u arhivi barem desetak sa ispraćaja zadnjeg Ćire, ali me ova ponuka da je malo bolje pogledam. Jedan momčić mi se učinio poznat. Znam da sam bio na ovom ispraćaju. Pogledao sam u kalendar, bila je subota. Tih godina inmali smo nastavu u školi i subotom, a pošto je ovaj zadnji Ćiro došao u Mostar oko podne, svi smo iz škole krenuli na stanica, sa tašnom ispod ruke. Bila je sila naroda, a kako pišu tadašnje novine, u Mostaru je bilo preko 10 hiljada.

Ovaj momčić, zaokružen na slici, učinio mi se poznat, a za usporedbu, izvadio sam sliku mog razreda iz te godine. Sličnost je velika. Za ovog momčića, zaokruženog na slici razreda, siguran sam da sam to ja.

A za ovog na slici sa stanice?

Sličnost je prevelika da ne bih bio!

U prilogu evo teksta prenesenog iz lista politika, a kojega sam objavio na blogu www.memorylimit.blogger.ba

Poslijednje Ćirino putovanje

Od Ploča do Mostara hiljade građana ispratilo „Ćiru“. Jela Jerković je poslednja „Ćirina“ žrtva.

(Napomena: Preuzeto iz lista Politika, izdanje 6.11.1966.g)

Jutros oko 7:30 časova, na železničkoj stanici u Pločama, prepunoj putnicima kojima je pružena prilika da se besplatno voze do Sarajeva, krenuo je uzanom prugom poslednji ’’Ćira’’

Poznato je zapravo da se upravo danas zatvara pruga uzanog koloseka Ploče – Sarajevo koju će za dvadesetak dana zameniti moderan kolosek, pa je zato ova poslednja kompozicija ’’ćire’’ ispraćena sa svim počastima prema onome koji odlazi i koji ima ogromne zasluge za razvoj celog ovog kraja. Poslednja kompozicija je imala broj 11, lokomotiva je nosila registarski broj 83-146, dok je poslednja vuča poverena najstarijem mašinovođi na ovom delu pruge Aliji Kle…( na žalost nečitko prezime ) i ložaču Zdravku Ljoljiću.

Još sinoć, iako je u Pločama bila gotovo olujna noć, pošto je jugo duvao brzinom od oko 90 km/h, Gojko Brkan i Vlado Vrankić, šef i otpravnik vozova na ovoj stanici, okupili su železničare koji su cvećem okitili celu kompoziciju. Neposredno pred polazak kompozicije oko 1500 građana Ploča okupilo se u stanici. Oni su pesmom ispratili ’’ćiru’’ na njegovo poslednje putovanje.

Stotine hiljada građana čekalo je kompoziciju na svim usputnim stanicama do Mostara, naročito u Metkoviću i u Čapljini. Oni su ovacijama dočekivali i ispraćali starog ’’ćiru’’. To je i razumljivo jer ova mala kompozicija sa svega šest vagona, na neki način je simbolizovala osam decenija postojanja uzane pruge Sarajevo – Ploče koja više nije mogla da se odupre zahtevima novog vremena, pa je zato morala da ustupi mesto praktičnijoj i savremenoj.

Zanimljivo je da cela ova ceremonija nije mogla da prođe bez nesreće. U stanici Opuzen Jela Jerković, 40-godišnja domaćica iz Norinske Kule , u trenutku kada je voz nailazio, pokušala je da uskoči, ali se saplela, pala između tračnica i na mestu ostala mrtva. Tako je ona postala poslednja žrtva pruge uzanog koloseka Sarajevo- Ploče.

Oko 12:30 časova ’’ćira’’ je stigao u Mostar, gde ga je dočekalo preko 10 000 građana načičkanih uz prugu, od prvog signala na ulasku u grad pa do železničke stanice. U samoj stanici vrilo je kao u košnici. Svi su nastojali da se što više približe kompoziciji. Ulazeći u stanicu lokomotiva je otegnutim zvižducima uspela da dočara jauke i stvori kod prisutnih psihozu za onim što zauvek odlazi. Kompoziciju je dočekala vojna muzika, a odmah zatim na improvizovanoj tribini od ’’ćire ’’ su se oprostili Ivan Pehar član kolektiva železničkog čvora u Mostaru i Radmilo Andrić potpredsednik mostarske Skupštine.  Tačno u 13:00 časova ’’ćira’’ je iz Mostara krenuo na svoje poslednje putovanje za Sarajevo.

(Z. Bostandžić)

Objavio/la spagosmail u 09:47, 0 komentar(a), print, #

03.09.2014.

Mostarom nekad i sad - katolička crkva

U Mostaru je 1902. godine završena izgradnja Katoličke crkve, koja je započeta 1866. godine.

Katolička župa sa sjedištem u malom Biskupskom dvoru u Vukodolu (završen 1857. godine), seli 1862. godine iz Vukodola u grad. Biskup fra Rafo Barišić te iste godine dobio je od sultana Abdul Aziza dopuštenje za gradnju katoličke bazilike, te je počelo skupljanje potrebnih sredstava za tu namjenu. U tu je svrhu provedena akcija skupljanja dobrovoljnih priloga širom Evrope i po Hercegovini. Zemljište, u stvari „državnu bašču“, u ime turske vlade biskupiji je poklonio Omer paša Latas – vrhovni zapovjednik oružanih turskih četa. Bio je to gest dobre volje, kako bi se nagradio katolički narod za „korektno držanje“ u vrijeme ustanka iz 1860./61. godine.

Idejni projekat i plan crkve izradio je Matteo Lorenzoni iz Vicenze, a sam početak gradnje usporila je fra Rafina smrt (1863. godine), pa je novi biskup fra Anđeo Kraljević za voditelja gradnje imenovao fra Petra Bakulu. Gradnja je započeta 7. marta 1866. godine i, uprkos poteškoćama, pod vođstvom fra Bakule gradnja je napredovala. Gradnju je usporilo prije svega to što je građena na pjeskovitom i podvodnom tlu uz samu Radobolju, pa je u temelje bilo nužno pobiti cijeli niz tvrdih hrastovih trupaca duboko u zemlju. Gradnja ove crkva posvećene sv. Petru i Pavlu u cjelosti je završena 1902. godine. Uz crkvu je podignuta i župna zgrada, a 1892. godine i veliki franjevački samostan.

Nakon zadnjeg rata, crkva je bila oštećena, te se pristupilo obnovi, međutim nije renovirana u izvornom obliku, nego je srušena i izgrađena potpuno nova crkva znatno većih gabarita.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago


nova sloboda.ba
 

Objavio/la spagosmail u 09:09, 0 komentar(a), print, #

02.09.2014.

Jedna slika hiljadu sjećanja - Korzo, Cernica, štreka, krajem pedesetih

Korzo, Cernica, štreka, krajem pedesetih

1 Mostarski metro, pothodnik kod rampe

2 Željezničko skladište

3 Trafika i krivi bor

4 Gostiona Jagnje

5 Polukružna zgrada – Krivi dućani

6 Poslovni objekti

7 Zgrada Aero-kluba

8 Lakišića džamija

9 Apoteka

10 Knjižara

11 Slastičarna

12 Hotel Bristol

13 Titov most

14 Titova vila

15 Hotel Neretva

16 Musala

17 Banja

18 Zgrada u Cernici, planinari

19 Plac na kojem je bilaGP Hercegovina

20 Sud u Cernici

21 Plac na kojem je bilo električno

22 Objekti komunalnog preduzeća

23 Tek izgrađene zgrade na Bulevaru

24 Krov tada gimnazije, treće osnovne

25 Park kod gimnazije

26 Mikačića kuća

27 Krov tada treće osnovne škole,

28 Krpića ulica

29 Park ispred gimnazije

30 Česma kod rampe

31 Rampa kod gimnazije

(Čampara/Vrančić/Špago)

Objavio/la spagosmail u 08:16, 0 komentar(a), print, #

01.09.2014.

O knjizi Enesa Vukotića „Velež u Prvoj saveznoj ligi“

Enes Vukotić je jedan mali dio svoje bogate sportske arhive konačno dobio u obliku jedne knjige. Posebno nam je zadovoljstvo da je ova naša ekipa (Čampara/Vrančić/Špago) pomogla da sve to bude složeno i ukoročino u jedan, pregledan materijal. Posebno bi nas obradovalo kad bi se našao neki izdavač, koji bi ovaj materijal štampao, jer bi na taj način dugogodišnji, ali nesvakidašnji rad, trud i hobi, kao i ljubav prema voljenom klubu, došao većem broju ljudi u ruke, a nadamo se da bi jednu takvu knjigu poželio imati svaki navijač Veleža. Ovaj materijal to zavrijeđuje.

Nas trojica, kao saradnici na projektu, napisali smo uvodno slovo i prigodnu kratku istoriju Veleža, zatim postavili tabelarni i igrački prikaz za svaku sezonu, kao i fotografiju ekipe Veleža, posebno za svaku od ovih godina. U uvodu smo napisali slijedeće:

Od sezone 1955/56 FK Velež je postao standardni prvoligaš u tadašnjoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije. Imao je svoje uspone i padove, ali nikada nije napuštao Prvu ligu. U tome periodu tri puta je bio drugi na tablici. Ni jednom nije bio šampion, iako je tri puta imao ekipu koja je bila zrela za naslov. Najveći uspjeh FK Velež je postigao plasmanom u finale kupa Jugoslavije, četiri puta, a pobjednik kupa bio je dva puta.

Iz ovoga perioda, autor knjige Enes Vukotić sakupio je ogroman broj novinskih izvještaja sa utakmica Veleža. Isječci sa izvještajima iz novina predmet su predstavljanja u ovoj knjizi. Izvještaji su složeni po sezonama, po posebnim poglavljima, a na početku svakog poglavlja predstavljena je konačna tabela i prigodna fotografija ekipe, koja je igrala utakmice te sezone, uz statistički pregled igrača, koji su te sezone igrali u ekipi FK Velež. Enes nije pisac, ali je zato umjesto toga veoma uspješan sakupljač, te je tu manjkavost kompenzirao impozantnom zbirkom članaka iz novina - radom, kojim je od zaborava spasio bezbrojne događaje vezane uz ljubljeni klub. Pisanje on prepušta afirmiranim perima sportskog novinarstva iz proteklih razdoblja – prije svega Asimu Hadžajliću, Draganu Miladinoviću, Draganu Moldovanu, Ivanu Topiću, Slavoljubu Lukiću, Ljubi Tomiću, Ekremu Avdiću, Zlatku Juričku, Ivanu Ćubeli, Nenadu Žuji, Bajri Đapi, Zvonimiru Magdiću, Miroslavu Redeu i ostalim nespomenutim legendama sportskih izvjestitelja. Za ovakav vremeplov nije potreban nikakav suvišan dodatni tekst ili objašnjenje. Pomnim čitanjem svakog izvještaja stječe se autentičan doživljaj prisustvovanja na određenoj utakmici. Nadamo se da će ovakav način predstavljenja istorije FK Velež naići na interesovanje navijača, a ujedno že biti i svojevrsna priča o istoriji kluba i grada, u periodu između ratova, od 1945. do 1992. godine.

Saradnici na projektu:

Ismail Braco Čampara, Smail Špago, Tibor Vrančić