Dan kad je kroz Mostar protutnjao zadnji Ćiro

Dan kad je kroz Mostar protutnjao zadnji Ćiro

Dan kad je kroz Mostar protutnjao zadnji Ćiro

 

14.06.1885. – 05.11.1966

 

(napisano i objavljeno, prvi put, na forumu MOFO raja, 6. novembra 2009. godine)

 

Listajuci MOFO forum večeras, otvorih po ko zna koji put stranice na temi Historija Mostara i naletih na post i slike sa zadnje Ćirine vožnje kroz Mostar. Bio sam prisutan na staroj stanici toga dana, kad je prošao taj zadnji Ćiro. Ko zna možda sam i sam, kao petnaestogodišnji dječak , negdje na ovim slikama, među ovom rajom. Sačekali smo ulazak zadnjeg Ćire, stajali smo na zidu pored rampe, a onda smo uz Ćiru dotrčali do pred staničnu zgradu.. Rampa je toga dana po zadnji put bila spuštena i podignuta. Takva su bila stroga željeznicka pravila. Narod je stajao sa obje strane rampe, aplauzom ispraćao legendu koja je tutnjala vise od 80 godina po sred Mostara i dimila od Sinemaskopa do stare stanice. Bile su četiri rampe, kod Sinemaskopa, kod Krankase, kod treće osnovne, tada je u zgradi današnje gimnazije bila treća osnovna. Direktor Maha Puzic. Još jedna rampa je bila kod ložionice, u ulici Desete hercegovačke. U treću osnovnu sam isao osam godina. Na početku svake školske godine gledali smo gdje će nam biti razred. Hoće li biti u dijelu zgrade koji je kraj pruge ili na drugoj strani prema Lenjinovom šetalistu. Sad mi se čini da je to bilo, jedne godina tamo, jedne ovamo. Uglavnom, ni zatvoreni prozori nisu pomagali da se ne osjeti miris dima parnih lokomotiva, ponekad i sada, kad negdje naletim na grijanje ćumurom, kad mi miris ugljen monoksida uđe u nos, iste sekunde padne mi na um Ćiro. A vozovi su tutnjali često, što putnički, što teretni, što manevarski. Jer na staroj stanici je bila i teretna stanica. Tu se vršio utovar i pretovar raznorazne robe. Vožnja Ćirom je bila praznik za dušu i za oči. Doduše, ukoliko bi se duže stajalo kraj otvorenog prozora, oči bi bivale pune ugljene prašine, i bilo bi problema otvoriti oči narednog jutra. Majka mi je pričala da je moja prva vožnja Ćirom bila kad sam napunio četrdeset dana. Znači oko 20. februara pedeset i prve. Otac je službovao jedno u Prozoru. Moja tadašnja prva vožnja Ćirom bila je od Mostara do stanice Rama, koja je bilaa onda nekim džipom do Prozora. Kasnije je otac radio u Konjicu pa sam kao dječacić često Ćirom putovao na relaciji Mostar-Konjic. Dobro se sjećam trase Ćirine pruge koju je kasnije potopilo Jablaničko jezero. Ostala su mi u sjećanju brojna stabla oraha neposredno uz prugu izmedju Čelebića i Ostroša. Tamo se i danas jedno naselje zove Orahovica. Posebna avantura je bila prolazak Ćire kroz tunel kod Jablanice. Vagoni su bivali puni dima i mirisa ugljen monoksida, usprkos zatvorenim prozorima na kupeima. Ispod Jablanice pruga je prolazila na lijevu stranu Neretve na stanicu Prenj i išla lijevom stranom do mosta na Aleksinu Hanu. Neke godine, kad je ispražnjavano jezero HE Grabovica, kao aveti izronili su iz vode stari Ćirini mostovi na ovom dijelu pruge. Za proljetne vožnje Ćirom kroz Raštane, a vozilo se maltene kroz bašče, sa prozora vagona mogla se dokučiti po koja crvena zrela trešnja. U sjećanju mi je vožnja Ćirom prvi put u Sarajevo, negdje pedeset i šeste, znam da nisam bio posao u školu. Doživljaj je bio vožnja od Konjica do Bradine. Voz je u Konjicu rastavljan na dva dijela. Prvu polovinu voza bi preuzela specijalna lokomotiva za zupčanicima pored točkova, a druga polovina voza bi čekala na stanici u Konjicu. Ta pauza je obično koristena da se pojede ukusni gulaš u željeznickoj resturaciji na stanici u Konjicu. Ovom relacijom, koja je bila duga samo 12 kilometara, pored dvije šine protezala se i treća sa zupčanicima. Kad bi prva polovina voza stigla na Bradinu, čekala bi da se izvuče druga polovina voza iz Konjica. Te dvije vožnje i čekanje trajalo je oko dva sata, a čitava vožnja od Mostara do Sarajeva trajala je između sest i sedam sati. Kasnijih godina, kad sam bio malo veći, tokom ove vožnje izazio bih kao i mnogi odrasli iz voza i išao pješke uz voz, kao eto pravio se hrabar i veliki. Pored putničkih i brzih vozova, na relaciji od Titograda do Sarajeva saobraćao je i motorni voz, a od Mostara do Sarajeva trebala su mu samo tri i po sata.

 

.

 

Za Ćiru me je posebno vezalo još to, što mi je dajidža Bećir Maksumić bio dugo godina kondukter, a kasnije i vozovođa. Rahmetli profesor Mustafa Balić mi je pričao da je učio zanat, tamo dvadeset i neke, prošlog vijeka, a kasnije i tehničku čkolu u ložionici, te da je kasnije, a i tokom drugog svjetskog rata i nakon rata, radio kao tehničar i inžinjer na željeznici. Početkom ovog zadnjeg rata, kad je u Mostaru sve bilo blokirano u roku od nekoliko dana, pričao mi je kako onog rata nije bilo ni jednog dana, a da voz nije otišao od Mostara za Sarajevo, sve dok su mostovi na Neretvi bili nauzgor. Željeznica je bila jedan uređen sistem, u kome se znalo i reda i rada, od skretničara, kočnicara, rampadžije do mašinovođe i vozovođe. Najviše Pravila željeznicke službe i tada, a bogami i danas, bilo je preuzeto i prilagođeno od pravila službe još iz Austro-Ugarskih vremena.

I eto dok mi večeras naviru ova sjećanja, pogledah na datum na ovom postu:

6. novembar 1966, a danas 6. novembar 2009. Cetrdeset i tri godine…

 

Smail Špago