Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. Još 1888. g. su svi faktori u gradu bili svjesni potrebe za novim mostom – jedino su se koplja lomila oko lokacije. U zakulisnim igricama javnog mišljenja, tiska, gradskih vijećnika i običnih građana spominjali su se kao moguće lokacije Čekrk, Predhumlje, Cernica i Luka. Vrijeme je prolazilo u jalovim raspravama i tek 1909. g. je usvojen projekt izgradnje i određena lokacija – Kanber-agin mesdžid na Lucina lijevoj obali, a na desnoj mahala Predhum. Međutim, opet su počele rasprave Vijeća oko načina financiranja, koje su se produžile sve do 1910. g. kada dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina. On ovaj gordijski čvor rješava po hitnom postupku angažirajući starog poznanika ing. Miloša Komadinu koji predlaže svoj projekt usvojen 1911. g., a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. g., a već 3. lipnja 1913. g. most je svečano otvoren, kojom prilikom je dogradonačelnik Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta. – Most Mujage Komadine. Nakon izgradnje počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most već i za onaj na Musali. Mostarina za pješake bila je niža nego za pješake s konjem ili stokom, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prijelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan. Nakon završetka Prvog svjetskog rata ime mosta promijenjeno je u most Vojvode Stepe Stepanovića, no za Mostarce on je bio i ostao Komadinovo djelo kojega nazivaju Lučki most. U zadnjem ratu most je srušen 1992. g., a novoizgrađeni je pušten u promet 4. srpnja. 2005. g.
(iz knjige: Mostarski leksikon, Tibor Vrančić, 2020.)
prilozi: nekad i sad, skela tokom gradnje, pogled niz Neretvu prije gradnje mosta, Lučki, 1993.
(cidom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen