Donnerstag, 25. April 2024

Prije 500 godina – Početak nastanka NewYorka







500 godina svađe oko NewYorka

Dana 17. aprila 1524. Giovanni Da Verrazzano se iskrcao u zaljev ispred današnje metropole, ali je vjekovima Henry Hudson bio slavljen kao otkrivač New Yorka. Od Manhattana linijom D preko Bruklina do terminala stižete do ruskog Brighton Beach susjedstva. S prekrasnim pogledom na New York Bay, kafići na širokoj promenadi nude crveni i crni kavijar, buzhninu, shubu, crni čaj i blini. Odavde je nekada djelovala ruska Pravta, ruska mafija, poznata i kao "Banda u vrećama krumpira", koja je nudila prošvercane satove, nakit i zlato iz bivšeg Sovjetskog Saveza, no kupci su kasnije među krivotvorenim dragocjenostima u vrećama pronašli samo krumpir. U blizini Brighton Beacha, most koji povezuje njujorške četvrti Bruklin i Staten Island podsjeća na gotovo zaboravljenog istraživača istočne obale Severne Amerike, Verrazzano- Narrows Bridge. most Verrazzano-Narrows. Za razliku od gustog horizonta Manhattana, Staten Island ima prostrane parkove, jeleni pasu u šumama između naselja sa porodičnim kućama. Giovanni da Verrazzano rođen je 1485. u Castello di Verrazzano, dvorcu njegove porodice južno od Firence. Još kao mladić osjećao je potrebu da napusti Italiju. Nakon nekoliko godina u Siriji i Egiptu, područjima koja su se smatrala nepristupačnima, prijavio se u mornaricu u Francuskoj. Godine 1507. upoznao je Francisa I, kralja Francuske, koji mu je dao brod kojim je trebao napadati španske i portugalske brodove - da tako kažemo, kao "zvanični gusar" u kraljevoj službi.


Svjetska trgovina


Tada je francusko plemstvo sa sumnjom i ljubomorom posmatralo uspjehe istraživača Kolumba, Vespučija i Magelana, koji su tražili nove trgovačke puteve u Aziju i Ameriku. Francuska se plašila da će propustiti vezu sa svetskom trgovinom. Verrazzano je uvjerio francuskog kralja da financira ekspediciju kako bi se pronašao put oko Sjeverne Amerike prema Aziji, mnogo brži put od dugog i opasnog putovanja oko južnog roga Afrike. Verrazzano je krenuo put Sjeverne Amerike sa četiri broda. Izgubio je dva broda u olujama i teškom moru. Druga dva, "Delfina" i "Normanda", napadnuti su od strane španskih brodova. Sa "Delfinom", posljednjim od četiri broda, stigao je do obale Floride 17. januara 1524. godine. U nadi da će pronaći plovni put ili obilaznicu zemlje na zapadu na sjeveru, Verrazzano je plovio duž obale sve dok nije postao prvi Evropljanin koji je stigao u New York Bay u aprilu 1524. godine. Nije vjerovao rijeci, odlučio je da ne ide uzvodno, napustio zaljev i potražio prolaz sjevernije na obali.


Kanibali

U jesen 1524. godine, s početkom zime, morao je prekinuti ekspediciju na kanadskoj obali i vratiti se u Francusku. Pokušao je i sa drugim istraživačkim putovanjima, pristao je u Brazil 1526. i donio velike količine građevinskog materijala u Francusku. U martu 1528. stigao je do Kariba. Tamo je otkrio plodno, naizgled nenaseljeno ostrvo u blizini Jamajke. Prilikom pokušaja da ga zauzmu domoroci su ga iznenadili i zarobili. Dio grupe uspio je pobjeći i morao je gledati kako Verrazzana sijeku i jedu kanibali. U vjekovima koji su uslijedili, Verazzano je pao u zaborav. Naučnici su vjerovali da je engleski moreplovac Henry Hudson prvi otkrio New York Bay. I on je tražio put do Azije i 1609. godine pronašao je ušće široke rijeke na istočnoj obali - danas rijeke Hudson između Manhattana i New Jerseya. Vjerujući da je konačno pronašao vezu, Hudson je nastavio uzvodno sve dok se njegov brod nije nasukao. Međutim, nije odustao i pokušao je sa novom ekspedicijom 1611. godine, krenuvši na sjever duž obale sve dok nije stigao do Hudson Baya, koji je dobio ime po njemu, u današnjoj Kanadi. I njega je iznenadila hladnoća kanadske zime, ali nije želio da se vrati. Bio je siguran da je pronašao put. Bez hrane i na niskim temperaturama, posada se pobunila. Stavili su Hadsona i nekoliko njegovih sljedbenika u čamac, dali im pištolj i kantu punu žita i vratili se u Englesku. Hudson nikada više nije viđen.


Otkrivač

Do sredine 20. vijeka, Verrazzano je bio smatran manje nego vjerodostojnim drznikom, a Hudson ozbiljnim istraživačem. Tek oko 1950. godine naučnici su uspjeli analizirati prepisku između Verrazzana i kralja Francisa I, u kojoj je Verrazzano objasnio tok obale, biljaka i divljih životinja kako bi dokazao da je Italijan zapravo otkrio New York Bay. Godine 1959. počela je izgradnja mosta za Staten Island. Italijansko istorijsko društvo pozvalo je da ovaj most konačno oda počast pravom otkrivaču Njujorka, ali Robert Moses, uticajni urbanista, odbio je tu inicijativu jer nije bilo dovoljno naučnih dokaza. Italijanski lobi u SAD nije odustajao, kongresmeni i predstavnici senata poput gradonačelnika New Yorka bili su suočeni s peticijama sve dok W. A. Harriman, guverner New Yorka, nije najavio da će novi most dobiti ime po Verrazzanu. Ali to nije bio kraj. Student Robert Nash je 2016. godine u prijavi gradskoj upravi zatražio promjenu imena. Kada je most otvoren, Verrazzano je bio napisan samo sa jednim slovom Z. Most je konačno dobio svoje sadašnje ime 2018. godine, a otkrivač New Yorka dobio je uspomenu i priznanje koje je i zaslužio.

(news)

Z.N.

(NovaSloboda.ba)





Mittwoch, 24. April 2024

Iz stare štampe – Mostarska hronika, od 28. oktobra 1925. godine

 


U Jugoslavenskom listu od 28. oktobra 1925. godine, objavljena je rubrika “Mostarska hronika” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.


Mostarska Hronika

(Od našeg redovitog dopisnika)

Mostar 27. oktobra

-:-
Problem nove generacije pred Okružnim sudom

Jedan kolos u formi naslaganih spisa predstavlja arhivu, koja dokumentuje bijedno stanje i propali odgoj naše omladine.
Policiji se podnosi iz dana u dan preko 10 tužbi protiv raspuštene djece. Osamdeset procenata malodobnih u Mostaru policijski je kažnjeno i to radi razuzdanosti, zločina, krađe i sličnoga. U Mostaru nema uopšte ni jednoga djeteta, koje nije u društvu tih kandidata za haps. Ne verujemo,
da je ikada, najınlađa generacija bila tako raspuštena i nevaspitana kao današnja. Šta je razlog ovome trebalo bi da bude predmet za anketarnu debatu, koju bi naležni trebali da sazovu i za koju je u svoje doba dao inicijativu g. dr. Miklaušić. Ova se stvar dalje ne smije odlagati, jer o toj generaciji ovisi budućnost naše zemlje
Očajavajuća policija kanačno je strpala nekolicinu od ovih mangupa i kradljivaca u zatvor. Protiv njih se je vodila rasprava u okružnom sudu danas. Njih pet, Franjo Suton. Zvonko Suton, Preka Jozif, Benco Blaško i Ahmet Ćerkić sjedili su na optuženičkoj klupi. Među njima je bilo najmlađem 13 godina, a najstarijem 19 godina, Ta su mangupčad ležala već dulje vremena u istražnom zatvoru i čine utisak kao da im do slobode nije mnnogo stalo i da su se već prilično udomaćili u hapsu. Oni su optuženi radi raznih krađa. Među ukradenim predmetima nalaze se kokoši, pilići, lopate, krasne, motike. trešnje, stolnjaci, košulje i t.d. Kokoši su krali u mostarakog biskupa, motike kod baščovana, košulje i stolnjake po privatnim kućama, a ostalo gdje im je što prije došlo do ruka. Stvari su prodavali ispod ruke a pare međusobno dijelili.
Od njih su neki već više puta osuđivani, a svaki je vrlo dobro poznat policiji. Sud je nakon ispitivanja i vijećanja donio osudu sa kojom se osuđuju: Franjo Suton, Zvonko Suton i Jozef Preka po 5 mjeseei zatvora.Blaško Benco 2 mjeseca, dok se riješava Ahmet Ćorkić i upućuje se policiji
(pošto mu nema više od 13. godina) da ga ona kazni.

-:-
Strašno nevrijeme
Noćas je vladalo u Mostaru strašno nevrijeme. Poslije pola noći počeli su gromovi pucati nad samim gradom sa tolikom tutnjavom da se je čitava varoš uzbunila i zapalila. lampe. Preko noći je Neretva strašno nabujala i jutros već valja drveće koje kupi siromašni narod.

-:-

Željeznička stanica bez čekaonice

Naša željeznička stanica građena je lahuri i u doba kada se je mislilo, da će Mostar i u budućnosti ostati malo seoce. Nakon stotinu pregrađivanja i preudešavanja otpale su potpuno čekaonice, a za putnike koji se ne zdršavaju u željezničkoj restauraciji nema drugoga mjesta osim pod jednom verandom za koju se može kazati, da je bez krova, jer kad kiša pada mora čovjek pod njom stajati pod kišobranom.
Željeznička direkcija u Mostaru upozoravana je na ovu anomaliju, koja zadaje toliko neugodnosti putnicima tim više što gotavo svi vozovi koji saobraćaju sa Mostarom prolaze po noći, Nadamo se, da će konačno željeznička direkcija učiniti konac psovkama putnika na ovakove prilike tim, što će
popraviti sadanje stanje.

-:-
Ruševine grada Mostara
‚Na više strana u Mostaru mogu se primjetiti stare napuštene kuće, koje su srušene ili su se već gotovo srušiti. Na mnogim starim kućama vise ploče ogromne težine i mogu svaki čas da padnu. I te stare ruševine ne nalaze se samo po zapuštenim ulicama, već i po glavnim, tako da čovjeku prijeti pogibelj kad pokraj njih prolazi, Naša općina trebala bi o ovome da povode malo više računa, jer kada se dogodi kakva nesreća, (a ta se može dogoditi svaki čas) onda će biti kasno.

-:-

Teška nesreća
Ivan Čavić, zidar popravljao je zgrade knjižara Pachera. Nesretnim slučajem kliznula mu se noga i on je pao iz visine na glavu, te ostao na mjestu mrtav.

-:-
prilog: Okružni sud Mostar, 1893.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Montag, 22. April 2024

Prije 60 godina – Prva tegla Nutele

 


Prva tegla Nutelle sišla je s proizvodne trake 20. aprila 1964. godine u tada relativno maloj porodičnoj firmi Ferrero u Albi, gradu u Piemontu. Na sjeveru Italije ljudi su u 19. vijeku počeli koristiti mljevene lješnjake umjesto kakao praha za pravljenje poslastica. To je rezultiralo smeđom nugat kremom, na primjer u obliku Gianduiotti pralina. Sirova masa je bila dostupna u trgovini kao namaz. Sin osnivača kompanije, Michele Ferrero, tada je došao na ideju da cijelu stvar napuni u tegle. Danas se godišnje proizvede 500.000 tona Nutelle.

Tačan sastav Nutele je ostao kao poslovna tajna, sve do dan danas..

(express)

(spagos)

Sonntag, 21. April 2024

Prije 35 godina – Igra bez granica

 


Njegove kolege u japanskom proizvođaču konzola Nintendo bili su skeptični kada je programer Gunpei Yokoi predstavio prenosni uređaj za igranje pod nazivom Gameboy, na kojem je njegovo odjeljenje radilo godinama. Neki su čak smatrali da je projekat beznadežan. Gameboy je imao samo crno-bijeli ekran bez pozadinskog osvjetljenja, rezolucija je bila samo 160 x 144 piksela. Međutim, zbog svojih jednostavnih karakteristika, imao je znatno duži vijek trajanja baterije od konkurentskih proizvoda Sega i Atari, a dva igrača su također mogla povezati svoje uređaje putem kabla i takmičiti se jedan protiv drugog. Gameboy je postao uspješan proizvod koji je video igrice doveo na školska igrališta i prodao gotovo 120 miliona primjeraka u različitim fazama evolucije. Prva generacija je izašla na tržište u Japanu 21. aprila 1989. godine, a šest mjeseci kasnije Gameboy je bio dostupan i u Njemačkoj. Za 169 njemačkih maraka djeca i mladi mogli su igrati Tetris sve dok ne počnu sanjati kocke koje padaju.

(welt)

(spagos)

Mittwoch, 17. April 2024

Iz stare štampe – Mostarska hronika, od 24. oktobra 1925. godine

 


U Jugoslavenskom listu od 24. oktobra 1925. godine, objavljen je tekst o problemima gradnje mostarske bolnice.


Ćoravo zidanje mostarske bolnice

Bolnica gotova, a bez svijetla. Zaboravnost građevinske direkcije. Moderni Abderićani1.

(Od našeg mostarskog urednika)

Mostar 22. oktobra.

Već decenijama Mostar vapi za jednom moderno uređenom bolnicom, koja neće svojim uređajem strašiti svijet kao tamnica, nego će služiti svakome bolesniku kao druga kuća. Konačno nam se je Ministarstvo Narodnog zdravlja smilovalo, a to ne bi nikada učinilo da naš odlični sugrađanin g. dr. Krulj, ministar na raspoloženju nije založio sebe i vas svoj ugled uz tvrdokoran trud u osnivanju ovoga velevažnog zavoda za Hercegovinu. G. dr. Krulju je uspjelo, a molitva zahvalnica bolesnika koji budu liječeni u ovoj bolnici biti će trajan monument njegovog plemenitog nastojanja.

G.dr. Krulj je učinio jednu veliku grešku, što je vjerovao, da su svi državni činovnici na svom mjestu i da svaki ulaže toliko volje i ljubavi i znanja u svoj rad kao on. Građevinska Direkcija u Mostaru zaboravila je u plan izgradnje ove bolnice unijeti osvjetljenje. Tako je izgrađena bolnica. Milijoni su uloženi. Moderni objekti su podignuti. Svo se je vrijeme radilo sa ubrzanim tokom i konačno se je približavalo zidanje svome kraju i već smo se veselili, da je udaren novi temelj našoj bolnici, kad nas kao grom iz vedrog neba ošinu vijest, da se je zaboravilo na osvjetlenje.

U prvi mah htjeli smo, da povučemo paralelu sa zdanjem Abderida, koji sagradiše dom bez prozora, a onda u košarama unošahu svjetlo u isti. Tako bi i mi trebali našu građevinsku direkciju poslati sa košarama pred bolnicu, da po danu nahvataju svijetla za noć.

Ova stvar, koliko god je ona kuriozna, mogla bi se podnijeti, da se radi samo o jednome propustu, koji se za jedan dan može popraviti, ali ne. Ovdje se radi o jednom državnom nadleštvu i ta stvar mora da ide službenim putem. Najprvo županiji, pa onda ministarstvu i t.d. i t.d.

Ova stvar će i dalje zapinjati na pitanju kredita i bićemo zadovoljni, ako se u novosagrađenu bolnicu, koja je inače potpuno gotova, a građena sa ubrzanim tokom, mognemo useliti za godinu dana. Pri ovakom stanju stvari, ovaj propust je jedan veliki grijeh, koji je učinjen prema bolesnicima, koji će za to vrijeme bez pomoći i njege skapati. Gosp. dr. Tramer, upravnik ovdašnje bolnice morao bi poduzeti sve mjere, pa bile one i ne-pragmatične, da se ovaj skandalozni propust što prije popravi i u dogotovljenu bolnicu uvede osvjetljenje.

-:-

prilog: Stara bolnica, Anton Zimolo, 1925. godine, Muzej Hercegovine Mostar

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

1 Abderićani (od grčke reči: Abderitai) stanovnici starog trakijskog grada Abdere, koji su bili čuveni zbog svoje ograničenosti i gluposti; otuda: glupi, ograničeni ljudi. (opaska autora)

Dienstag, 16. April 2024

Iz stare štampe – Alija Kebo: Sjećanje Podvelešca Omera Špage - Kosturi koji idu

 


Tekst koji slijedi objavljen je na web stranici partizansko.info, a prethodno je bio objavljen na stranicama lista Sloboda, od 11. februara 1985. godine. Autor teksta je bio Alija Kebo, a autor ilustracije Nedžad Pašalić Paša.


KOSTURI KOJI IDU

U oniskoj kući u mahali Šipovac u Podveležju našli smo Omera Špagu i njegovu čeljad. On i žena Nurija imaju sedmoro djece. Već godinama starina je prikovan za postelju, izdale ga noge. Nekada, kažu, bijaše gromada od čovjeka, sada je oronuo, ali se ne da...

- Kako si, Omere?

- Ko puška sam! Samo, ima puna i prazna puška - ova još puca. "Ne dam grada brez velikih jada" - Podveležac se slikovito izražava.

- A šta te boli?

- Šta me boli! Bole me ofanzive i odredi koji su ovuda prošli - reče hvatajući se za koljena.

Kao i mnogi drugi mještani ovog kraja, Omer Špago je stavio svoju kuću na raspolaganje NOP-u, starao se o prihvatanju i ishrani boraca, skrivanju sanitetskog materijala i oružja, ai sam je služio kao vodič grupama i odredima koji su izlazili na slobodnu teritoriju u pravcu Nevesinja, Zijemalja i dalje...

Besjedi: nijednu školu nije izučio sem - životne škole; ni u jednoj partizanskoj jedinici nije učestvovao, a bio je u svima, i sa svima.

Čovjek ljudskog kova

Sunce se propinjalo na nebu i svoje svjetlosne vodoskoke sipalo po podveleškim stranama. Bilo je rano ljeto, taman jek koševina. Te 1939. ili 1940. godine - kazivaše Špago - na Poljice stiže Mostarac kojeg su i otprije ovdje viđali. Predstavljao se kao travar i prirodnjak. Među grupom mještana neko je prepoznao Safeta Mujića. Podigao je ruku i pozdravo:

- Zdravo, narode! Ja dođoh da vidim kako ste, i vaše seljačke muke kakve su.

- Hajde, ljepoto, sjedi, obradovaše se musafiru.

Dugo su ostali sa Safetom Mujićem koji je umio s ovim gorštacima divaniti. I kasnije, kad su širom Hercegovine već odjekivali ustanički pucnji, sretali su svog "doktora - čovjeka ljudskog kova" koji je govorio o strašnoj opasnosti što se nadvila nad našom zemljom, o potrebi svenarodne borbe na život i smrt.

Dok je žena Nurija spremala kafu, Omer se pomjerao u postelji, namještajući oboljele noge. Onda nastavi:

- Jest, zenice me moje, radilo se u Podveležju dosta, ama, neki to sada zaboravljaju. Sem partizana i njihovih kurira, kroz ove mahale ni 'tica nije mogla proći, a jok! Antielementi 'vamo s rijetko zalazili, znali su da ih u svakom škripu čeka puška.

- Pored doktora Mujića, koji su borci, kuriri i ilegalci ovamo dolazili?

- Koji? Nije, bolan, bilo Mostarca - partizana a da ovdje nije svrćo, i koliko puta.

- Kojih se boraca sjećaš?

- Eto - Vase, Ale, Mehe, Šerfe, Envera, Džame, Hame, Muje, Pavla, Mladena, Ante, Hilme, Safe, Zije, Voje, Ćimbe, Ose, Ahme, Huse, pa Vaska, Mide, Merse...* mogo bi ti do zore da nabrajam.

Dočekivo ih je u Šipovcu, vazda jednako brižan i susretljiv: "U mojoj ćete kući zanoćiti, makar mene dušmani na pragu ubili."

Pamti i onaj datum kada mu je seoski hodža Ahmet Smajkić donio poruku iz grada da na Udolju sačeka odred od petnaestak drugova i da ih tu zadrži sve dok ne dobiju "avizu" da mogu dalje.

Tvrdoglavi kurir

Odred je stigao, a zatim:

- Ne merete proći, jer je talijanski lanac svezo od poviše sela pa sve do Jelove glave na Veleži - upozoravao ih je Omer u uvali Kobiljači.

- Možemo, kako smo i do sada! - tvrdio je vodič i kurir Alija Ala Kreso.

- Ma, junače, ne mere, kad vam velim! - sada već u oštroj prepirci ponavljao je Špago.

- Mogli, ne mogli, mi moramo dalje! - Kreso je bio uporan i tvrdoglav.

- Slušaj, Kreso, u mene je puna puška! - Omer je pokušao prijetnjom da ih odvrati od rizičnog puta.

- I u mene je i puška i pištolj! - kurir je zagrmio.

Te noći odred se, ipak, probio između italijanskih zasjeda i prije osvita stigao na Zijemlje.

- Kako? Bogtepito... Takav je bio Ala Kreso: što naumio, to je i učinio.

Sjećao se i susreta s Bećom Trbonjom... Takođe je bila noć, ali potrefilo neko šugavo vrijeme, vlažno i ledeno. Uznemireni seoski psi odavali su da se neko približava Špaginim kućama. Omer je kroz prozorčić upro pogled u pomrčinu, no, ništa nije vidio. Do malo:

- Neko kuca na vrata, dva-tri puta, Bujrum! - velim. Uđoše njih petorica, mokri i prozebli. Pitam ih: koje dobro, kad se javi Beća. Kaže vraćaju se s pola puta, nabasali na Talijane... Malo su se zgrijali, popili po šolju varenike i onda okrenuli u grad, a ja sam svu njihovu opremu, s puškama i bombama, sakrio u plastove sijena... Tačno kroz petnaest dana, eto ih ponovo. Opasnost još ne bijaše minula pa sam se ovom prilikom i ja zaputio s njima, stazama koje sam na stotine uputa opješačio.

U predviđeno vrijeme bili su na odredištu. U povrtaku, Omer nije ni svraćao kući, već je produžio u grad, kako mu je odozdo i poručeno. Krivudao je istim puteljcima. U ruci je imao samo sjekiru, ali i to je bila dobra zaštita za ovog plećatog i snažnog Podvelešca.


Daj borcima, čeljadi što ostane

Ljudina i dobričina Omer Špago se raspričao, pipajući i dalje oboljele noge koje su ga, nekada, po ovim vrletima nosile kao leptira.

- Lasno je bilo izvodiit odrede po lijepom vremenu, ali se moralo ići i kad mećava zavali... borba nije mogla čekati.

- Kad je bilo najteže?

- Zna se: kada je izbio četnički puč... ginu ti drugovi i braća, a zakleti neprijatelj postaje onaj ko je do juče petokraku nosio...

- Kako je bilo poslije pete ofanzive?

- Da ti jade jadim, ne bi' ti ih izjado nikad... Tada se i svevišnji nasrdio na ljude, te poslao nerodicu. Glad, izdala zemlja, a u nas sanduci s brašnom davno ostrugani. Dolaze naši sa Sutjeske, u grupicama i pojedinačno. Pravi kosturi, kosturi koji hodaju. Samo duša u njima. Tako na njivi, tu poviš' kuća, zatekoh njih nekoliko. Jedan se trese od nekakve groznice, drugi se skamenio, treći jauče: "Maaajko, Maaajko!" Vidim ko su, šta su, pa ukrkim jednog po jednog i snesem u kuću – tako Muju Zagorčića i Edu Šarića, Muju Kalajdžića...

Kako su iznemogli borci ulazili u sobu, tako su se budili iz nekog mrtvog polusna, i činilo se da uživaju u toj iznenadnoj sreći što su nakon skoro dvomjesečnih borbi našli u kući, u pravoj kući u kojoj s ognjišta dopire topli miris variva.

- Cijelo selo diže se na noge. Treba hrane za borce. Odakle?! Ima da se stvori, i stvorena je. Mi smo tada pristavili pun kazan čorbe od neistupanog kukuruza. Tako je to bilo: podaj vojsci, a ono što ostane, čeljadi. Kada je vio koliko se staramo o njima, jedan borac veli: "Omere, mi ćemo ti kuću raskućiti", a ja njemu: "E, izduraću s vama pa nek bude još deset ovakvih, gladnih godina".

- Dolazeći svakodnevno u Podveležje, kako su se borci i kuriri ovdje ponašali?

- Fino. Ko prava vojska među svojim narodom. Niko nije smio psovati, nikon išta jamiti bez pitanja, a jok. I da su htjeli, nisu smjeli od Envera Ćemalovića i Muje Pašića, njima je valjalo polagati račune, ma za i najmanji prekršaj.


- Ispričaj još neki susret s borcima koji se po nečemu izdvaja od ostalih.

- Jedne zime držali smo stražu na Dolu, prva smjena do ponoći, druga do zore. Sjutradan, sabahile, Enver je dohaberio da treba obezbijediti hranu za borce i za štab Bataljona koji je bio smješten u mektebu u Dobrču. Opet je selo skočilo - nađeni su čereci mesa, ispečeni hljebovi i ostalo. Kada smo Mujo Špago Crni ja tamo donijeli hranu, kurir Safet Dizdar mi je pružio komad hartije zboreći: "Evo ti potvrda i čuvaj je, valjaće ti, Omere..."

- Koji su kuriri kod vas najčešće navraćali?

- Bivali su svi, ponajčešće Ala Kreso i Vasa Maslo. Njih dvojica su bili ko nokat i meso, volili smo ih kao da su nam najbliži rod.

- Omere, kako dočekaste slobodu?

- Ovako je to bilo... nas dvadesetak vraćamo se iz Slavonije gdje smo išli u nabavku žita, kad pred Ivan-sedlom voz stade. Pucnjava na sve strane. Nijemci vraćaju sve pošiljke u Sarajevo, bježe. Partizani su već jamili Konjic. Ćim smo sašli s voza, saznali smo da je Mostar oslobođen. Onda smo preko brda okrenuli kućama, noge su nas same nosile. Zaboravismo i na žito, kakvo žito, kakvi bakrači, ta, dok je slobode, biće žita, je l' tako.

tekst: Alija Kebo, ilustracija: Nedžad Pašalić Paša

Izvor: "Sloboda", 11.2.1985.


Samstag, 13. April 2024

U sjećanju - Emina Redžić Muftić, 2022-2024.

 


U znak sjećanja na našu prerano preminulu kolegicu:

Emina Redžić Muftić

13 april 2022.- 13.april 2024.

Cidom tim


-:-




Dvije godine od odlaska drage EMICE

NEDOSTAJES - VRIJEME NIJE UCINILO SVOJE

SJECANJE NA 1958 g

sa malo maste

Cesto prolazim ovuda jer sada stanujem na Luci.U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni kriz..Nekad je tu bila uprava preduzeca '' Buducnost '' ciji je direktor bio Hama V.Sjecam se samo jedne sluzbenice Verice A.Sjecanje me vrati u 1958 g..kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /.Na pauzi sam se druzila sa mladim ljudima - vrsnjacima sa Luke iz susjednih ulica- sokaka kao sto su B.Balaca..B.Radana..G.Ilica.

Sjecam se nekih imena Husna T, Sonja .. Nijo T. i druge kojima sam ime zaboravila.Obicno smo sjedili ispred na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz pricu.

Nisam ni u snu sanjala da cu ja nekad tu stanovat..i to bas tu ..u jednom od tih sokaka.

Meni je tada bilo 18 g.Ali. na Luci je jos neko stanovao malo nize od mene...prema Sarica dzamiji.Tu je zivjela jedna mala djevojcica od 5 g./Emica /sa svojom prodicom,,Voljela bih / ali to samo u snovima / da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona / mozda 505 sa crtom / ili napolitanku Jadro ,, da je pomilujem po glavici .. zagrlim i kazem '' HEJ TI MALA EMICE..ZIVOT CE NAS SASTAVITI.. BICEMO NAJBOLJE PRIJATELJICE ''

Ovo sam sad pustila masti na volju.Sudbina nas je povezala u stvarnom zivotu sada. uz svakodnevno druzenje i iskreno prijateljstvo..

Emicin komentar je bio /objavila na FB 17,08,2019/

''A MOZDA SAM SE I JA TAD OKRETALA ZA JEDNOM LIJEPOM DJEVOJKOM I MASTALA ONO - KAD JA BUDEM VELIKA, BIT CU OVAKO LIJEPA I SVI CE SE ZA MNOM OKRETATI, HVALA DRAGA .

MOJA."

Ovo sam objavila 17.08.2019 g

(Ajša Šehić Nametak/20240413)