Sonntag, 31. Dezember 2023

Prije 551 godinu – Zabranjeno grudvanje

 


U raspravama o klimatskim promjenama koristi se kao primjer temperaturnih fluktuacija koje su oduvijek postojale: Malo ledeno doba, koje je trajalo od 15. do 19. stoljeća i privremeno izazvalo značajno zahlađenje širom svijeta. Da li je to prikladan kao argument protiv klimatskih promjena koje je stvorio čovjek? Postoji neslaganje oko ovoga. Ono što je sigurno jeste da je to izazvalo ne samo glad i druge katastrofe, već i period kreativnosti bez presedana.

Freska prikazana iz Torre dell'Aquila u Trentu, Italija, samo je jedan primjer mnogih prikaza zimskih radosti - posebno zabavi i bacanju snježnim grudvama. Očigledno su donijeli radost, ali ne svima. Zato što je 31. decembra 1472. godine gradska uprava Amsterdama donijela sljedeću rezoluciju: „Niko ne smije bacati grudve snijega, ni djevojke, ni žene, ni muškarci“. Kazna za prekršaj je nejasna kao i razlog za oprost. Sasvim je moguće da je u sve gušće naseljenom gradu trebalo izbjegavati nesreće i vandalizam. Ali da li je to bila samo dobronamjerna ili politička igra moći – rani dokazi o evropskoj kulturi zabrane teško da pokazuju prosvijećeni pogled na čovječanstvo i sposobnost preuzimanja lične odgovornosti.

Kakva šteta za građane Amsterdama, koji su do tada mogli barem malo da se pozabave hladnoćom uz odgovarajuću snježnu zabavu.

(welt)

(spagos)

Samstag, 30. Dezember 2023

Zimske radosti - Kad je snijeg bio bijel...

 












Zimske radosti - Prekrasne zimske ilustracije poznatog čaškog slikara Josefa Lade

Prekrasna stara boemska arhitektura.

Slike slatkog i jednostavnog života

Podsjećanje na djetinjstvo, snijeg, zime, novogodišnje čestitke..tako slatko i nezaboravno.

Mir ljudima dobre volje.


O autoru:

Jozef Lada (češ. Josef Lada; Hrusice, 17. decembar 1887 - 14. decembar 1957) je bio češki slikar, ilustrator, scenograf i pisac.

Rođen je u porodici hrusičkog obućara Josefa Lade (1847–1904) i njegove supruge Elizabete, rođene Janovska (1843–1912), kao najmlađe od četvoro djece. Imao je brata Františka (1870) i sestre Antoniju (1877) i Mariju (1881). Kao šestomjesečni dječak pao je na obućarski nož i povredio je oko. Otada je vidio samo na jedno oko i nedostajala mu je prostorna vizija što je kasnije uticalo na njegov umjetnički izraz. U Prag odlazi 1901. da bi se školovao za soboslikara i slikara pozorišnih dekoracija. Nakon godinu dana počinje da uči za zlatara i knjigovezca. U slikanju je bio samouk i postepeno je razvijao svoj prepoznatljivi stil sa snažnim linijama i zaobljenim oblicima figura. Njegovo rodno mjesto mu je često bilo inspiracija za njegove slike.

U više navrata Josef Lada pokušao se upisati na prašku Umjetničko-industrijsku školu, ali je uspio samo da upiše večernje kurseve (1905). Tada započinje i njegova saradnja sa ilustovanim časopisom časopisom "Švanda gajdaš" (Švanda dudák). Već naredne godine pojavljuju se njegove prve ilustracije u knjigama i počinje njegova duga saradnja sa praškim izdavačkim kućama i brojnim humorističkim listovima. Od te godine datira i njegovo poznanstvo sa Jaroslavom Hašekom. Njegova prva knjiga "Moja abeceda" objavljena je 1911. a tema su narodne izreke. Saradnja sa Hašekom donijela mu je svjetsku slavu posebno nakon 1923. godine kada je objavljen roman "Doživljaji dobrog vojnika Švejka u Prvom svjetskom ratu". Jozef Lada je najveće priznanje dobio nakon Drugog svjetskog rata kada je proglašen narodnim umjetnikom. Sve do svoje smrti 1957. godine ilustrovao je knjige drugih autora, objavljivao vlastite slike i priređivao izložbe. Iako je posezao za različitim umjetničkim izrazima njegov rad se uvijek temeljio na narodnoj tradiciji. Pikaso ga je jednom prilikom proglasio za najvećeg češkog slikara.

Sa Hanom Budejickom (1888–1950) oženio se 18. juna 1923. Imao je dvije ćerke Alenu (1925–1992) i Evu. Alena je takođe bila slikar i ilustrator. Objavila je 1963. godine knjigu o svom ocu pod nazivom "Moj otac Jozef Lada" koja je prodana u preko 9000 primjeraka. Ćerka Eva rođena je 18. decembra 1928. i bila je nadareni pijanista. Poginula je prilikom bombardovanja Praga 14. februara 1945. godine.

(wiki)

(spagos)

Freitag, 29. Dezember 2023

Zimske radosti – prije 161 godinu

 

1862.

Slika u prilogu, litografija Currier & Ives iz 1862. koja prikazuje klizače na jezeru Central Park, New York, daje nam dobru predstavu o tome kako je klizanje izgledalo na Steenbakkeryju tokom istog perioda - iako je na ledu vjerovatno bila još veća gužva.

Central-Park, Winter: The Skating Pond

Litografija s ručnim bojenjem, 1862., slika 506 x 674 mm, tabak 603 x 808 mm, na tkanom papiru, s marginama, nešto vrlo blijedih rubnih mrlja, nešto blijedo mat izgorelo, nešto smeđe boje i promjene boje od prethodnog kadriranja na poleđini, nekoliko male rubne pukotine popravljene na rubovima, uokvirene.

CURRIER and IVES, Publishers. – After Charles R. Parsons.
Central-Park, Winter: The Skating Pond (G. 1047)

Lithograph with hand-coloring, 1862, image 506 x 674 mm, sheet 603 x 808 mm, on wove paper, with margins, some very pale marginal spotting, some pale mat burn, some browning and discoloration from prior framing on verso, a few small marginal tears repaired at edges, framed.


Umjetničko klizanje

Umetničko klizanje je zimski sport u kojem pojedinci, parovi ili grupe ljudi izvode skokove, piruete i druge pokrete na ledu, često uz muziku. Klizači se takmiče na više nivoa, od početnika do profesionalnih, na državnim i međunarodnim takmičenjima.

Međunarodna klizačka organizacija (ISU) je određena za takmičenja i suđenje. Umetničko klizanje je jedan od izboranih sportova na Zimskim olimpijskim igrama.

Umetničko klizanje je nastalo sredinom 19. veka kada su napravljene prve Halifax klizaljke, prvo od gvožđa, a kasnije od čelika. Do tada se klizalo uz pomoć klizaljki od drveta ili kostiju, a u Evropi je to bilo najrazvijenije u Holandiji, koja je, bogata kanalima, razvila ovaj stil kao brzi način transporta tokom zime.

Ubrzo klizanje postaje dio rekreacije, zabave i konačno sporta, pa postoje zapisi da su se sredinom 18. vijeka organizirale brzinske utrke, koje su se kasnije proširile i na druge zemlje poput Engleske, Škotske, Švedske, Norveške, Njemačke, Austrije- Mađarska i Rusije.

Međunarodna klizačka organizacija osnovana je 1892. Prvo Evropsko prvenstvo, tada samo za muškarce, održano je 1891. godine, dok je prvo Svjetsko prvenstvo održano 1896. godine, a prvi pobjednik je bio Gilbert Fuchs. Madge Sayers je bila prva žena koja se takmičila na Svjetskom prvenstvu 1902. godine, završivši kao drugoplasirana. ISU je odmah zabranila ženama da se takmiče protiv muškaraca, ali je 1906. godine uspostavila posebno žensko takmičenje.

1908. godine održane su prve Olimpijske igre sa umjetničkim klizanjem kao standardnom disciplinom.

Tokom 1920-ih i 1930-ih, scenom klizanja dominirala je Sonja Haney, koja je razvila i iskoristila svoj takmičarski uspjeh za pokretanje profesionalne karijere i filmske zvijezde i klizačice. Haney je dizajnirala i kostime za klizačice, uvodeći kratke haljine i bijele navlake, promovirajući klizanje kao glamurozan sport.

Kada je televizija počela da prenosi i izvještava o klizačkim događajima, cijelo klizanje je postalo više od ozbiljnog sporta. Početkom 1968. ISU je počeo rigoroznije kontrolisati tjelesnu težinu takmičara, a 1973. prvi put je uveden kratki program.

Godine 1990. Midori Ito je izvela trostruki aksel i ušla u istoriju kao prva žena kojoj je to pošlo za rukom, dok je Kurt Browning bio prvi muškarac koji je izveo četvorostruki salto.

Umjetničko klizanje je veoma popularan i važan dio Zimskih olimpijskih igara, u kojem elegancija i gracioznost učesnika i njihovih pokreta i danas privlače pažnju i entuzijazam ogromnog broja gledalaca. Ono što također ne čudi je činjenica da najbolji umjetnički klizači pokazuju iste fizičke i psihološke atribute kao i gimnastičari.

(wiki)

(spagos)


Donnerstag, 28. Dezember 2023

Bila jednom jedna Tepa...

 

1980.

1930.

1940.

1964.

1965.

1967.

1970.

1996.


1947.

Uz'o deda svog unuka... 1984.



(tekst koji slijedi objaviljen je na facebooku 28. decembra 2023. godine, autor je Zdenko Bošković, fotografije, sve crno bijele, lična arhiva, cidom.org.))

Trbuh Mostara

Nekad davno sam pročitao knjigu "Trbuh Pariza" i tada ustanovio koliko je istine u prepoznavanju jednog grada kroz mjesta gdje se svijet iskuplja, gdje se ljudi susreću, nepoznati upoznaju i razgovaraju, nepoznati postaju jedno drugom poznati, njihove brige i radosti postaju i tvoje,....Na tim mjestima: šetalištima, željezničkim i autobuskim stanicama, trgovima, parkovima, javnim zgradama, stadionima, pozorištima, grobljima, kafanama stvara se i vidi duša, bilo grada....Ta mjesta i čine grad gradom....

Možda je to razlog što kad stignem u Mostar, prvo što uradim pošto “iskipujem” familiju, posjetim ta mjesta, da osjetim puls i omirišem grad, sretnem nekog poznatog mi, dragog, da osjetim kako mi Mostar damara....

Kad je dedo Đuro otišao po drugi put u penziju, prvi put na Rudniku, a onda kad su " Doz" ukinuli, on je prodavo na Tepi, više tuđeg neg' li svoga, al njemu je bilo da se "vrti međ ljudima", "da mrda sobom,da se ne usjedi"", "da ubije dan", "da nije svojoj Mariji vazdan na očima, jer nije navikla"..

Imao hiljadu i jedan razlog, a i Tepa mu zamirisala, pa je se nije mog’o okanit, ni kutarisat i pa i onda kad je loše išlo, kad se nije više ni isplatilo...

Uglavnom budio je dedo mene oko četiri, pet zorom da i ja idem sa njim na Tepu. Nije mi bilo teško već drago, jer eto i ja mogu s njim, da i ja prodajem.....

Imao je tezgu odmah preko puta mesare na desnoj strani tepe, on zna sviju svi znaju njega. Prodavači se znaju, znaju ih i kupci i po imenu i odakle su, jel roba rodočka, ilićka, bjelopoljska, jasenička, sa Bune il' iz Baćevića, jel krtola glamoćka, nevesinjska ili ilička, jel sir goranački, nevesinjski, gatački il' sjenički, jel' karpuza iz Rume, Albanije il' iz Malog polja . Prodavaöi znaju bolesnički list kupaca, čiraši traže friško zelje, a sećeraši mladog sira... Tu sam se “zarazio” svijetom, ulicom, Mostarom i njegovim “ciganlukom i liskalukom”...

Kasnije kad su od naše, za nas djecu sa Avenije, omiljene stare “Pilane”, koja je bila pogodna za sve igre od “sakrive” do “indijanaca i kauboja”, napravili gradsku “Tržnicu”, tad se svijet mnogi preselio sa Tepe na Tržnicu zbog blizine... a Tržnica nije nikad bila ko Tepa... ni po čemu, a najviše nije, po šmeku...

Tepa je tepa...

Kad se u rano jutro, kad je noćna bura oduvala sve tragove prošlog dana, svi mirisi su čisti i jasni, pa dok obilaziš tezge mješa se miris peteljki kavada i paprika,čepirane karpuza i raskrižanog pipuna, sa svježim dahom kadulje sa Neretve i mladim sirom, toratanom iz mješine, burekom i uprženim lukom, ćevapima… neponovljivi mirisi svježe skuhane kafe krvi se za prevlast za dimom cigara i friškog duvana u kutijama od perlonskih košulja.... janjetina zamiriše srdelom, nozdrve raširi svjež hljeb i kifla sa soli i sezamom, pa nabaci i iz kafane loza i piva.... Sit od mirisa, i jeo i pio, a da ništa nisi okusio...

I svijet s kojim se gurakaš i momilaziš diše, miriše il' kandiše svojim dahom, parfemom, kolonjskom, znojem... Baška svijet, svak baška, a na Tepi svi skupa... svijet šaren, a i navika u svakog drugačija... Neko kupuje đuture i za cijenu ne pita, drugi zapitkuje okle je, kol’ko je, pipkaju, prevrću i na deke kupuju... Neki plaćaju tabireći siću po dnu šlajbeka, a drugi masnom presavijenom gutom iz unutrašnjeg džepa...

A svi govore, larma, žagor Tepe kojoj nikad ne možeš ni tempo, ni melodiju ni krešenda potrefit ni predvidjet, sve je tren i sve je opet iznova i dugačije... ljudi il' sa sobom il' sa drugim kontaju razgovaraju, svađjaju se... nudi se, zjači, cjenka, prepire, ubjeđuje, čuješ između redova dobru provalu nasmiješ se il' naglas il' u sebi i tjeraš dalje do punog cekera, po spisku iz zadnjeg džepa...

I nekako ti žao što moraš sa Tepe poći, al ručak čeka na zerzevat.... sa jednog trbuha na drugi.. .zguza na guz polako do kuće...

Eto toliko od mene... nije Mostar Pariz, nisam ni ja Emil Zola, al je naša Tepa zaslužila ova slova...

Iz neobjavljene zbirke "Singerica i druge priöe Zdenka Boškovica"

(Zdenko Bošković, dez. 2014.)


Fotografije u prilogu, namjerno prebačene u crno bijelom izgled.

(tekst Zdenko, lična arhiva, cidom.org)

(spagos)

Mittwoch, 27. Dezember 2023

Put kroz zemlju Hercegovaca

 









U časpisu “Unsere Wehrmacht in Böhmen und Mähren”, (Naša vojska u Bohemiji i Moravskoj), broj 1. od 13. januara 1942. godine objavljen je tekst pod naslovom “Fahrt durch das Land der Herzegowzen” , (Put kroz zemlju Hercegovaca). Autor teksta i fotografija je bila Nikolaja Bauer. Časopis je pronađen u arhivi Češke, na web stranici www.kramerius.army.cz.


“Među “starim Austrijancima” ima mnogo onih koji su duže ili kraće vrijeme boravili u Bosni i Hercegovini. Mnogi su ovaj dio Balkana “vidjeli”, ili “doživjeli” na svoj način, u zavisnosti od vlastitog temperamenta. Za jedne je to zemlja “koljača, lopova i hamala”, za druge duboki Balkan, tajanstveni “Orient”, ili zemlja gdje “lisice kažu laku noć”. “Mlađe” je Drugi svjetski rat vodio vjerovatno istim putem, kuda su već hodili njihovi očevi. A tamo, jedva da se nešto promijenilo, ako se posmatra sa strane novih modernih kuća i tehničkih dostignuća, prije svega u većim gradovima.


Iz Gravose, u luci Ragusa (Dubrovnik), krenula sam vozom. On je ovdje još uvijek u “dječijim cipelama” i vozi uskim tračnicama. Gledala sam sa strahom u minijaturne vagone, u koje su upadali putnici, kako bi zauzeli “bolja” mjesta. Da li je kafe aparat uopšte dorastao ovoj igrački od lokomotive. Ja sam se pobrinula da zauzmem jedno mjesto kod prozora. Nema te riječi na svijetu, koja bi učinila takvo čudo, kao što je jedna jedina riječ: Bakšiš!

Čak je šef stanice lično došao da se uvjeri, da li je madam sjela i udobno se smjestila na mjesto uz prozor, za njenu vožnju Gravosa – Mostar – Sarajevo, a za koje se on lično “pobrinuo”.

Reski zvižduk lokomotive, uz izbačeni crni stub dima, naznačio je polazak. To su bili najatraktivniji pejsaži koje sam doživjela na nekom putovanju. Magla se dizala lagano iznad tirkizno plavog Jadrana, tamo gdje se Ombla ulijeva u more. Palme, čempresi i stabla smokava zauzimali su mjesto pašnjacima, da bi se dalje gubili među gustim listopadnim i četinarskim šumama. Divlja i šumeća Neretva probijala se kroz tvrde stijene. Tuneli se nastavljaju jedan za drugim, što se voz svojom punom snagom penjao naviše. Na ovoj dionici voz prolazi uzduž Popovog polja, jedne kilometrima duge kotline, koja u proljeće i zimi biva poplavljena, a u ljeto je plodna kao ni jedan dugi dio zemlje. Ono što su Venecijanci posjekli na obali i u unutrašnjosti, Austrijanci nakon okupacije, a kasnije i Jugoslavija, su se trudili da poprave. Potrošnja drveta je jako velika, a šume rastu veoma sporo.

Šarena je i krvava istorija obe ove zemlje. Ilirski prastanovnici, pa Rimska provincija, od sedmog do desetog stoljeća dolazak Slavena. Posebno poglavlje su oslikali Bogumili u vremenu Srednjeg vijeka, čiji su poslovi, zanati, poljoprivreda i trgovina odnjegovali jednu svojevrsnu apostolsku zajednicu. Oni su se krvavo borili, bivali proganjeni i uništavani. Bili su fanatici i netolerantni, prihvatali se oružja i napadali susjedna slavenska naselja. Po njihovom biću i njihovim težnjama najprije bi se mogli porediti sa slugama Gospodnjim.

Nakon jednog stoljeća vladavine domaćih kraljeva obe zemlje su pale su pod turski suverenitet. Konačno su obe zemlje, nakon velikih borbi, odlukama Berlinskog kongresa, pripale Austro-Ugarskoj, a tek 1908. godine je slijedila aneksija od strane stare Monarhije.

Dana 28. juna 1914. godine srpski student Gavrilo Princip je u Sarajevu izvršio atentat na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu. Time je zapaljen fitilj, koji je izazvao Prvi svjetski rat. Sa ulaskom njemačkih trupa u Sarajevo 1941. godine skinuta je slava sa imena ubice, koju je uspostavila prethodna jugoslavenska vlada.

Vrućina je bila nesnošljiva. Uskoro smo trebali stići u Mostar, glavni grad Hercegovine, kojem je vrućina postala sinonim. Iz tog razloga ovdje nema turizma. Zbog toga život domaćih stanovnika prolazi sam od sebe, prirodno, originalno i netaknuto. Moja kemera i ja smo u vrijeme podneva prolazili kao kroz prazni, skoro izumrli grad. Prašine ima posvuda do koljena, a korito Neretve skoro je presušilo. Radnje su sve do jedne zatvorene. Prije toga, velika gužva, prekrivene žene i preglasna djeca. Čitam natpis “Sladoled”, “Süßes Eis”. Ćirilični natpisi meni, iskusnoj balkanskoj putnici, ne predstavlja poteškoću. Među njima čitam “Miroslav Novak”. Kako je on dospio među isključivo turska i srpska imena? Gospodin Novak je bio dirnut do suza što je došao u priliku da može pričati sa nekim iz Praga. Njegov maternji češki jezik se “balkanizirao”. Ovdje je došao tokom Prvog svjetskog rata i ostao. Malo je ugojen i smije se velikim osmijehom, dok mi jednu za drugom nudi porcije sladoleda. Kada sam htjela platiti moje četiri porcije sladoleda, osjetio se uvrijeđenim. Srdačno hvala gospodine Novak, pozdravit ću “zlatni Prag”.

Na obalama Neretve, u hladovini čempresa i bademovog drveta, Mostar sniva njegov “orjentalni” život. Znak raspoznavanja grada, njegov “Rimski most” o čijem graditelju sve do danas postoje različita mišljenja, jednim lukom spaja obale Neretve. Dok se špicasti luk smatra turskom građevinom, dotle kule na obe obale pokazuju znakove rimskog načina gradnje. Među brojnim munarama u gradu, ističe se najveća džamija u gradu, Karađozbegova džamija, čija munara zadire visoko u nebo. Pobožni Turci posjećuju kupatilo izgrađeno u arapskom stilu. Žene nose tipične turske pantalone (dimije op.prev.) i idu ulicom potpuno prekrivene, a muškarci nose fesove.”

(prevod: Smail Špago)


Fotografije:

Trošne kuće i jedna džamija spadaju u sliku Starog grada Mostara

Stari most, Lučki most, Šarića džamija

Detalj sa pijace

Veličanstvena grobnica jednog muhamedanskog dostojanstvenika u Mostaru

Naslovna stranica časopisa od 13. januara 1942.


priredili: Smail Špago, Armin Džabiroiv, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)




Dienstag, 26. Dezember 2023

Snijegovi prije i poslije snijega

 

1900-ih...

1943...

1950-ih...

1963...

3004.

2005.

2005.

2009

2009

2009.

2012. Ismail Braco Čampara

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!"


Pamtimo snijeg 2012. godine koji je bio zakovao Mostar na nekoliko dana, Prije toga Mostar je bio zakovan ledom, 1963. A prije toga, između toga i iza toga, Mostar je rado bivao bijel, barem na nekoliko sati, ili, koji dan. Jedna mala šetnja slikom po Mostaru, snijegom u zadnje 123. godine.

Ova šetnja dolazi sama od sebe, kad se pročitaju na portalima ovakvi i slični naslovi:

Ovu godinu ispraćamo uz proljetne vremenske prilike, meteorolozi objavili kada stiže "prava zima".


Uz šetnju snijegom kroz Mostar, jedan citat sa foruma MoFO Raja. To je bio naš facebook, twitter, instagram, TikTok, prije nego što se i jedna od ovih društvenioh mreža pojavila. Svi smo funkcionisali odlično, iako se niko nikad nije predstavio pod punim imenom i prezimenom. Međutim, nako dvije tri objave ili komentara, znali smo ko je ko. Stoga i dan danas povremeno navratim da se napojim mostalgije. Nije bilo tako davno, ali je sve “Na granici sjećanja”

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!"

(MoFoRaja/20090219)

(spagos/20231226)

Montag, 25. Dezember 2023

Prije 81 godinu – Snijeg u Mostaru

 


Slike prikazuje današnju ulicu Mostarskog bataljona, nekadašnje mostarsko Korzo, lijevo od ćoška Šantićeve ulice pa sve dole do hotela Bristola, preko mosta, i Musala u sredini slike. Što se tiče saobraćaja, jedini učesnik je policajac sa biciklom, i vidljivim penderkom okačenim za pojas. Pješaci u debelim zimskim ogrtačima, i jedan dimnjačar sa merdevinama. Vrijeme je oko podne, što se vidi po sjenama i niskom suncu, koje udara pravo sa juga. Krovovi su zabijelili, a snijeg se spustio niz Mostarsko brdo, sve je bijelo, sve do kuća uz ulicu Mazoljice. 

O ulici Korzo (sa slike) više je napisao Tibor Vrančić u njegovom Leksikonu:


Mostarskog bataljona (Korzo) 1942. g.

Odmah iza hotel Bristola, idući na zapad, početkom prošloga stoljeća postajao je cijeli niz manjih objekata u kojima su bile prodavaonice. Među ostalima tu su bile Bata, fotografska i neke zanatske radnje, a kasnije i Omladinska knjižara. Godine 1962. cijeli taj niz objekata od Hotela Bristol pa sve do Šantićeve ulice porušen je i na tom mjestu godinu dana kasnije nikla je stambeno-poslovna zgrada po projektu Romea Tiberija, u čijem prizemlju je otvorena tzv. Revija. Danas se tu nalazi poslovni prostor Unicredit banke.

(iz knjige Mostarski leksikon)

(spagos)


Sonntag, 24. Dezember 2023

Prije 109 godina – Barem malo mira za Badnjak

 


Umiranje i ubijanje počelo je u ljeto 1914. godine, ali su ljudi u rovovima priuje kraja te godine već bili umorni od rata. Smrzavali su se na položajima Belgije i Francuske i pucali na neprijatelja koji je često ležao u svojim rovovima samo 100 metara dalje.

Na Badnje veče Nijemci su pevali „Stille Nacht“, „Tiha noć“, a Englezi nasuprot njima takođe su počeli da pevaju: „Holy night“, „Sveta noć“, odjekivalo je bojnim poljem. Tada su prvi vojnici izašli iz rovova, nenaoružani, podignutih ruku i sreli se u sredini. Posvuda duž 800 kilometara dugog dijela fronta sastajale su se hiljade neprijatelja, razmjenjivale adrese, pušile, ćaskale i slavile. Škoti su izvadili loptu iz zemljanog bunkera u Wulvergemu i počeli da igraju sa Nijemcima.

“Vi ste Saksonci, mi smo Anglosaksonci”. Kaže se da je to rekao jedan britanski oficir.

Božićno čudo je trajalo nekoliko sati, ponegdje čitav dan.

Tada je komanda naredila da se ponovo puca.

Ništa ne može izmoriti ratom više od toga, da volite svog neprijatelja.

(welt)

(spagos)


Samstag, 23. Dezember 2023

Prije 86 godina – Umro Osman Nuri Hadžić, autor prvog bh. romana

 




Roman „Bez nade“, koji su Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević izdali pod pseudonimom Osman-Aziz, objavljen 1895. godine, prvi je bosanskohercegovački roman.


Prije 86 godina, 23. decembra 1937., preminuo je Osman Nuri Hadžić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, pisaca, publicista, urednika i profesora. Nije samo godišnjica smrti povod pisanju ovog teksta, nego i želja da naše čitatelje podsjetimo na još jednog bosanskohercegovačkog velikana koji je obilježio značajan period historije BiH i svojim djelima se borio za osvješćivanje bošnjačkog naroda i njegov bolji status u društveno-političkom sistemu u kojem je živio.

Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz. Roman „Bez nade“, koji su njih dvojica pod tim pseudonimom objavila 1895. godine, prvi je bosanskohercegovački roman, mada je u mnogim književno-historijskim publikacijama navedeno da je prvi bh. roman „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića, što nije tačno, jer je Mulabdićev roman objavljen tri godine kasnije.

„Bez nade“ je, ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo takozvanu austrougarsku temu u našoj književnosti.

Jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su pisali o romanu „Bez nade“ kao o prvom bosanskohercegovačkom romanu jeste rahmetli profesor dr. Muhsin Rizvić. U svojoj knjizi „Panorama bošnjačke književnosti“ profesor Rizvić je, između ostalog, napisao: “U okviru bošnjačkog književnog stvaranja Osman-Azizov roman ‘Bez nade’ predstavlja prvi obimniji književni prikaz života i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren s naglašenom težnjom političke, društvene i kulturne orijentacije”.

Za roman „Bez nade“ je, kako piše Milićević, Hadžić „nabacio kostur“ s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom, navodeći još da je Hadžić više davao ideje za roman, a on ih „…zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao“. Kao inspiraciju i razlog nastanka ovog romana Milićević navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji je vladao u ustanovama, mektebima i medresama.

Genijalni školarac
Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru, 28. juna 1869. godine, gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. Već 1982. godine, kao školarac, Osman je objavio priče naslovljene „Istočne iskre“ u listu „Crvena Hrvatska“. Naredne godine objavljuje priče i eseje u zagrebačkoj „Prosvjeti“ i reviji „Dom i sviet“.

Šerijatsku sudačku školu završio je u Sarajevu, a diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1918. godine najznačajnija bošnjačka grupa u Hrvatskoj bili su studenti, kojima je 1892. dopušteno da se nakon završetka Šerijatske sudačke škole u Bosni i Hercegovini upisuju na Pravni fakultet u Zagrebu. Prvi naš student koji je to pravo iskoristio bio je upravo Osman Nuri Hadžić.

Veliko prijateljstvo i dugogodišnje druženje Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića rezultiralo je idejom da počnu zajedno pisati i pod pseudonimom Osman-Aziz objavljivati književna djela, što je jedinstvena kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti.

O nastanku književnog pseudonima Osman-Aziz napisao je Milićević i poseban tekst „Nekolike uspomene iz prošlih vremena“, iz kojeg saznajemo da njih dvojica, kao književna braća, nisu željeli pisati knjige za „razbibrigu sinim ljudima“, nego su željeli pokrenuti domaći svijet „s mrtve tačke u život“.

Poznatija Hadžićeva djela su: „Smail aga Čengić i druge priče“, „Pripoviest iz prošlosti Mostara“, „Na pragu novoga doba“ (koautor s Ivanom Milićevićem), „Pripovijesti iz bosanskog života“, „Borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju“, romani „Bez nade“ i „Bez svrhe“ (također koautor s Milićevićem).

Osman Nuri Hadžić se, osim pisanjem, bavio kulturnom historijom i vjersko-prosvjetnim pitanjima, te je kao veliki poznavalac tih pitanja napisao i značajno djelo „Muhamed a.s. i Kur’an – kulturna istorija Islama“. U Sarajevu je, zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, osnovao list „Behar“, 1. maja 1900. godine, koji je imao veoma bitnu kulturnu ulogu u životu Bošnjaka.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Hadžić je bio kotarski predstojnik u Dubnici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Penzioniran je 1924. godine, a 1929. imenovan za člana Državnog savjeta u Kraljevini SHS.

Sa suprugom Almasom, koja je potjecala iz također ugledne mostarske porodice Sokolovića, Osman je imao četiri kćerke, Bahriju, Nadžidu, Rabiju i Šemsu. Šemsa je mlada umrla, a ostale tri su bile visokoobrazovane i veoma uspješne u svojim profesijama.

Bahrija je studirala u Beču na Akademiju za muziku i scensku umjetnost, postavši poznata operska pjevačica, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Nadžida je završila pravo i radila kao sutkinja u Mostaru. Rabija je studirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao profesorica njemačkog u Mostarskoj gimnaziji, a poslije kao prevoditeljica u jugoslavenskom preduzeću „Soko“. Osim toga, Rabija je sakupila mnoge naše narodne izreke i poslovice, koje su objavljene u Zagrebu.

Interesantan opis dojma koji su svojim damskim izgledom i ponašanjem ostavljale Osmanove supruga i kćerke na sugrađane, dala je profesorica Ljubica Tuta-Ljubojević:

“Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava Neretva, aleje pune zelenila i behara… Ljudi vedri, razdragani, duhoviti…

Ja izlazim iz kuće, a gospođa Almasa i njene tri kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. Njihova je majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žoržeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona? Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije Nuri Hadžić“.

(avaz.ba/20231223)


link za roman, na stranici cidom.org:


Osman-Aziz-Bez-nade_opt.pdf (cidom.org)

(spagos)





Freitag, 22. Dezember 2023

Iz stare štampe - Prije 37 godina, Velež - Jugoslavija 4:3

 




U Večernjem listu od 22. decembra 1986.g. objavljen je izvještaj sa prijateljske utakmice koju su na stadionu pod Bijelim Brijegom odigrali Velež i reprezentacija Jugoslavije.


"Veležovi poletarci sa 4:3 pobijedili Osimovu nogometnu reprezentaciju

Pljuska za Novu Godinu

"Rođeni" su igrali bez Tuce, Pregraga Jurića, Gorana Jurića, Skočajiča, Matijevića i Prskala, ali su zato imali jednog Zijada Repka, rezervnog nogometaša, koji je kroz odbranu "plavih" prolazio kao voda kroz mrežu.


Velež – Jugoslavija 4:3

Stadion pod Bijelim brijegom. Teren vrlo dobar. Vrijeme hladno i kišovito.
Gledalaca 5000.

Sudac M. Čolić (Sarajevo)
Strijelci: 0:1 Đelmaš (10), 1:1 Gudelj (30), 2:1 Gudelj (41), 2:2 Tuce (57 - 11 m), 2:3 Mihajlović (80), 3:3 Popović (83), 4:3 Gudelj (85)
Velež: Petranović 6,5, Šišić 6,5, Hadžiabdić 7, Kalajdžić 6,5 (od 46. Gosto), Đurasovie 6,5, Jedvaj 6,5, Repak 7,5, Međedović 7, Gudelj 8,5 Karabeg 7, Popović 7
Jugoslavija: Ravnić 5 (od 46. Ladić 5), Bmović 5, Baljić 5 (od 46. Munjaković 5), Arslanovic 6, Elsner 5, Katanec 5, Đelmas 5 (od 46. Mihajlović 6), Škoro 6, Jurić 5, Savičvić 5, Tuce 6


Mostar - Druga provjera jugoslavenske sveučilšne nogometne reprezentacjie nakon one u Titogradu (1:1) bila je u lijepom Mostaru. Svi su je očekivali s nestrpljenjem. Pet tisuća gledalaca, dobra atmosiera i već se u 10. minuti Đelmaš naklonio nakon odličnog Tuceovog centaršuta. U 18. minuti prodor Savičevica, fina, duboka lopta za utrčalog Škoru, efektan, pravodobni udarac | dobra obrana Vukašina Petranovića.
Medutim, domaćin se nije doimao kao nezreli sastav, premda je nastupio bez Barbarića, Skočajića, Matijevića, Gorana Jurića i Prskala. Dakako i bez Tuce odnosno Predraga Jurića koji su igrali za »plave«, prolazi relativno brzo. Sada je 22. minute. Predrag Jurić u stilu Zlatka Vujovića (na utakmici s Englezima na Wembiyju) sam samcat snažno sa tri-četiri metra puca visoko iznad vratnice! Učestali su prodori Veleža, publika se češće oglašava, ali rezultat se ne mijenja.

U 25. minuti zdesna Zijad Repak, rezervni igrač Mostaraca, koji izgledom podsjeća na Maradonu, a inače je velemajstor malonogometnih poteza, pucao je silovito, alı je Ravnić obranio taj udarac. Začuđujuće, reprezentacija se kvalitetom sasvim izravnala s uglavnom nepoznatim predstavnicima mostarskog nogometa. koji u posljednje vrjjeme postižu vrlo. Vrijedne rezultate. Jalovo je to, kad je riječ o reprezentaciji Jugosiavije. U 20. minuti centaršut Đelmaša, nikoga da prihvali tu loptu, pa
druga postava igrača trenera Duska Bajevića bez imalo problema kreće prema sredini terena koju su zaposjeli razvikani suparnici.
Na granici fantastičnog: Repak je uposlio Međedovića, ovej idealno centrirao prema Gudelju i prekrasan pogodak glavom kraj pomalo usnulog Ravnića – 1:1.
I umjesto prirodnog ubrzanja da se respektirajući gost kvalitetom bar izjednači sa svojim domaćinom, ništa od toga. Velež je taj koji se ne miri sa statusom žrtve. U 37. minuti gledalište se uskomešalo. Kiša.
Da li de zakišiti ne vrlo dobro održavanom mostarskom travnjaku. Mogu 1i probrani predstavnici jugoslavenskog nogometa bar donekle popraviti početni dojam? Ne, 40. minuta i opet taj rastom niski Zijad Repak prolazi kroz odbranu "plavih", lopta prema praznoj mreži (Ravnić je bio prevaren), doslovce na crti Elsner će loptu uputiti prema desnoj strani igrališta. |I, gle vraga, samo minutu poslje toga 2:1 za VeIež. Strjelac nezaustavijivog udarca bio je Vladimir Gudelj (19) Mladac je u dosadašnjem dijelu prvensiva dao čak 10 pogodaka i prvi je mostarski strijelac.
|Nakon 15-minutnog odmora priželjkivali smo bolju igru reprezentativaca. Đurasović i Šišić su u 57. minutu ometali Škoru u šesnaestercu i sudac Čolić je zazviždao, a Tuce je po kiši s bijele točke izjednačio na 2:2.
Osimova odluka da umjesto Ravnića, Kataneca i Đelmaša uđu Ladić, Munjaković i Mihajlović nije revolucionirala igru raprezentacije. Radmilo Mihajlović je prevario Petranovića bio je 2:3, Potom je Popović iskusnim potezom svladao Ladića. Bila je to 83. minuta i 3:3, 120 sekundi prije nego što će Gudelj učiniti Baljića zaista smiješnim na desnoj strani igralšta. Riječju snažni Gudelj poigravao se s reprezentativnim braničem, a kada mu je bilo dosta - jednostavno je opalio kraj Ladića. Bilo je to 4:3 za "anonimce" i velika pijuska - nova - Osimu | nogometu za sretnu Novu 1987. godinu.
Z. Tripković"

(1986. ponedeljak, 22. XII Večernji list)

prilozi, izvod iz Večernjeg lista, 1986. FK Velež sezona 1986/87.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrenčić)

(cidom)



Donnerstag, 21. Dezember 2023

Kino od kina





Ili, kako rekoše nostalgičari: Ode i kino Partizan!

Ovdje nekoliko rečenica o istoriji kina u Mostaru, ali i događajima koji su se održavali u prostorijama kina, koji su ostali u sjećanju, kao i dobri filmovi koji su se tokom decenije prikazivali u mostarskim kinima.


Apotekar Vencel Mikan 1904. g. započe gradnju svoje zgrade na samom uglu Sauerwaldove (Srednja) i Haljevčeve (Huse Maslića). Također je uz tehničku pomoć arhitekte Antonia Tiberia izgradio zgradu do nje – zgradu u kojoj je bilo kino. Kino je dobilo ime „Urania“ i zvanično je otvoreno 1911. g. Ovo kino, koje je inače bilo pod potpunim nadzorom Antonia Tiberia, mijenjalo je vremenom svoje ime – „Central“ sve do kraja Drugog svjetskog rata, zatim kino „Volga“ do 1948. g., nakon čega dobiva naziv kino „Zvijezda“.


Nisu se u ovoj ustanovi isključivo vrtjeli filmovi, odigravali su se tu i mnogo zanimljiviji događaji nego što su sjedenje u mraku, jedenje grickalica i gledanje filmova. Tako je u ovoj kinodvorani 1925. g. održavana demonstracija snage i hrvačkih umijeća dvojice gostujućih svjetskih atleta Estonca Ivarija i Amerikanca Martinova. U dvorani se našao mještanin Pavo Zovko, kojemu se učini da vještine i snagu koju pokazuju i nisu baš nešto naročiti, pa ih je obojicu izazvao na dvoboj – hrvanjem. Uvjeren u svoju snagu i premoć, Martinov obeća isplatu od 10 000 dinara u slučaju da izgubi od Zovke (taj iznos je tada bio pozamašne vrijednosti). Dana 1. novembra iste godine Zovko je uspio oboriti Ivaria, a sutradan i diva Martinova. Međutim, Martinov je shvatio da je time ranjen njegov hrvački ponos pa izazva tuču sa Zovkom te se hrvanje pretvori u boks meč, a u razdvajanje zaraćenih strana se umiješala i policija. Ipak, na kraju svega Zovko ne dođe u posjed zasluženih 10 000 dinara jer Ivari i Martinov te noći kriomice napustiše Mostar.

Od svega toga ostade kratki novinski članak koji je zaključio da je naš Zovko tu dvojicu svjetskih gorostasa „sljubio sa zemljom“.

(Iz knjige: U sjeni zaborava, autori: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago, 2017.)

Fotografija 1 – Sauerwaldova (Fejićeva) - kino Urania 1915-ih

Fotografija 2 – Fejićeva - kino Zvijezda (adaptacija interijera) 1961. g.

Fotografija 3 – Fejićeva - kino Zvijezda 1970-ih

Fotografija 4 – Fejićeva - kino Zvijezda (interijer) 1970-ih


Ode i kino Partizan






Ovih dana je zabilježen početak rušenja sale kina Partizan u Šantićevoj ulici, kao i virtualni prikaz novogradnje koja će nići na mjestu kina. Kako kažu, tek je nacrtana, a svi stanovi su već prodati!?

(spagos)