Planinama u pohode - Prutaš, vrh Durmitora koji krije neobičnu priču

 

Postoje planine koje su na mnogo manjoj nadmorskoj visini ali su izuzetno teške za osvajanje. Prutaš je među najvišim crnogorskim vrhovima, ali njegovo osvajanje predstavlja pravi užitak. Nezahvalno je govoriti o vremenu koje je potrebno izdvojiti za ovih 2.393m, ali otprilike ono iznosi oko 3 sata.

Pogled sa Prutaša nalikuje satelitskom snimku. Iznad Škrčkog jezera uzdiže se Planinica, a onda idući u pravcu kazaljke na satu ređaju se Bobotov kuk, Vjetrena brda koja se spuštaju do Sedla, pa zapadno od Dobrog dola izdiže se i kameniti i erozijom iscrtan Lojanik. Dalje se vidi pivski Treskavac, pa vrhovi Maglića, Bioča i Volujka, kao i sela Trsa i Nedajno. Na sjeveru, u daljini, dobro se vidjela pitoma i zaobljena Ljubišnja. Ispod Prutaša i Škrčkog jezera započinje Sušički kanjon koji se spaja sa kanjonom Tare.

Prutaš (2393 m) izgleda vrlo atraktivno. Njegovi vertikalni prutovi koji se poput vodopada spuštaju niz južnu stranu Durmitora čuvaju od zaborava legendu o mladom Todoru, njegovoj Ružici, surovosti vila i osveti čobana.

Podno Prutaša nalazi se Todorova dolina. Kažu da je ime dobila po naočitom mladiću Todoru koji bješe ponos ovog kraja. Imao je ljubu Ružicu, dobru djevojku koja mu je uzvraćala ljubav.

Na Prutašu su tada, kao i na svim visokim i božanski lijepim mjestima, živjele vile. I one su se divile Todoru, a zavidjele Ružici. Jednom ga pozvaše na planinu u svoje kolo, pod uslovom da ništa od oružja ne nosi sa sobom. Ali Todor zaboravi da ostavi nož, koji je kao čobanin, uvjek nosio. Došao je vilama i dugo uživao u njihovim igrama. A onda vile vidješe njegov nož. U ljutnji ga podigoše do oblaka i pustiše niz durmitorske litice. Kažu da je Todor grudima pao i odvalio dio planine koja od tada nosi ime Gruda a nalazi se blizu Prutaša. Tugovalo se za Todorom. Ružica je bolujući otišla u obližnju planinu. Nikada se nije vratila, a ista i danas nosi njeno ime. Kažu da je i kamenje tada pištalo od boli, od čega je i izvor u Todorovom dolu ponio ime Pištet (Bjelinovac).

A čobani… oni su poželjeli da se osvete vilama. Napravili su dugačke i jake pruteve i prislonili ih uz planinu. Vilama su, na spavanju, zavezali kose a kada se ove probudiše iščupaše jedna drugoj vlasi. Od tada ih nikad više ne vidješe, a kažu da su žute trave po durmitorskim livadama rasute viline vlasi. Prutevi su se vremenom stopili sa stijenama, a planina je po njima dobila ime Prutaš.

Prutaš (2393 m) – DURMITOR

Prutaš (2.393mnh), Prutovi koji podupiru nebo | Plava Zvijezda

fotografije, Zijad Omerović i internet

(spagos)

U susret skokovima sa Starog mosta - Crtice iz starih putopisa i štampe

 

Evlija Čelebija- “Seyahatnâme”, 1664

"Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u čardaku, promatraju kako mnoga smiona djeca stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka"

Moriz Hörnes – “Dinarische Wanderungen, Cultur- und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegovina”, 1894

“Neretva je ovdje tako duboka da se hrabri momci odvažuju da za malu naknadu, s najviše tačke mosta, visoke devedeset stopa iznad površine vode, skoče na glavu u rijeku koja juri. Pravi podvig koji izaziva jezu čak i odvažnim plivačima, kada s ove vrtoglave visine pogledaju dolje među kamene gromade u uskom koritu rijeke.”

Anton de Waal – “Reisebilder aus Bosnien”, 1895

„Pristup mostu s obje strane je kroz stare odbrambene kule. Vlasti Mostara stale su ukraj smionoj zabavi mladih, koja se sastojala u tome, da su dječaci skakali s vrha mosta, s visine oko 20 metara, u dubinu bijesne Neretve ispod mosta.”

“Putne uspomene”- dr. Mihailo Polit-Desančić, 1896

“Siđem se od srpske crkve opet u varoš i uputim se znamenitom starom mostu preko Neretve-onom mostu od kojeg je i Mostar svoje ime dobio. To je most vrlo visok, a Neretva je tu vrlo duboka, pa se nađe ipak koji detić da skoči sa velike visine mosta u Neretvu pa da ispliva.”

Ante Tresić Pavičić- “Bosna i Hercegovina-Putopisne crtice”, novine “Dom i sviet”,1896

“Neretva je pod mostom veoma duboka, pa su djeca sa najveće visine mosta ljeti skakala u nju, da se kupaju, na užas prolaznika. Da zaprieči nesreće, vlada je dala ograditi most na vrhu s jedne i s druge strane oštrom željeznom pregradom, i tako sad ne mogu djeca skakati, od straha da se ne nabodu na šiljke.

“Putopisne crtice iz Bosne i Hercegovine-od Save do Adrije”- Julije Kempf, 1898

“Jednom mu je samo zaprijetila pogibelj od poplave, ali je ipak ostao čitav. S njega su znali dječaci kod kupanja skakati u duboku Neretvu, dok tu pogibeljnu šalu nije oblast zabranila.”

Milena Preindlsberger Mrazović – “Bosniches Skizzenbuch”, 1900

“Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona osobito poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike gromade u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče.”

Blažena Křížková- “„Tři obrázky ze slovanského jihu/Den v Mostaru”, novine “„Nové pařížské mody”, 1901

“Prelazimo most, koji nadvisuje Neretvu jednim smjelim lukom. To je opet djelo Rimljana koji su vladali svijetom. S najviše tačke visokog luka, dječaci ljeti skaču u Neretvu. Za novčić koji mu je dao stranac, usuđuje se skočiti u dubinu od 20 metara. Ali mostarski policajac to ne smije vidjeti.”

Novine “Osvit”, 1907

“... skakanje u Neretvu sa Starog mosta opet je počelo. Ozbiljno opominjemo one kojih se to tiče, da već jednom stanu na kraj, jer je upravo nelijepo vidjeti one što skaču ...”

“Filmska snimanja u Mostaru”- novine “Vreme”, 1927

“Juče je jedna njemačka filmska družina snimala interesantne delove grada Mostara i okoline. Četiri puta je snimljen jedan dečko koji je skakao u Neretvu sa mosta iz visine od 30 metara.”

“Dječak kojeg je štitio Allah”- iz njemačkih novina, 1931

“Prilikom njegovog boravka u Jugoslaviji naš izvjestilac je posmatrao jednog mladog Muslimana u Mostaru, kako skače sa 25 m visokog Rimskog mosta u tekuću Neretvu. Naš fotograf želio je ovaj smjeli skok uhvatiti kamerom, a momak se izjasnio da je spreman ponoviti skok za 5 dinara (25 pfeninga). Samo što ovo umjetničko djelo nije bezopasno, jer je Neretva na ovom mjestu prilično plitka, i skakač mora biti siguran u sebe da iz divlje rijeke izroni prije nego što dotakne dno.

Na pitanje da li se plašio ovakvog skoka mladić je odgovorio: Allah me štiti! I krenuo prema mostu bez oklijevanja, da izvede još jedan skok. Fotograf je napravio ovu sliku mladog Muhamedanca, kojeg je Allah štitio za 25 pfeninga."

“Švedski princ Eugen u Mostaru”-novine “Vreme”, 1937

“Posle toga princ Eugen izrazio je želju da razgleda znamenitosti I lepote grada, pa je u društvu dopisnika “Vremena” posetio stari rimski most. Nekoliko kupača doznavši da se princ Eugen nalazi na mostu, izveli su nekoliko lepih skokova sa mosta u vodu, sa visine od nekih 20 metara.”

“Et spring for 2 dinara-Skok za 2 dinara”- danske novine “Nordjyllands Social-Demokrat", 1937

"Fotografija je iz Mostara u Jugoslaviji, gdje mladići zabavljaju turiste skačući u rijeku Neretvu sa prelijepog Rimskog mosta. Cijena da vidite skok je 2 dinara."

“Kroz osiroteli Mostar”- novine “Pravda”, 1937

"Mostarske "liske" su postale čuvene..."Liska", u stvari, znači isto što kod Podgoričana "cikotić", kod Sarajlija "jalijaš" ili kod Splićana "mulac".

Mostarska "liska" prilazi putniku i zaustavlja ga bez obzira na bon-ton. Ponudi se za pratioca kroz grad...Pritom obeća da će putniku pokazati ono što nije "beli ni u snu vidio". Ako pristanete odvešće vas do Starog mosta, koga od vode razdvaja visina od 33 metra. Bez obzira na godišnje doba, "liska" će se ponuditi da skoči sa vrha mosta u vodu i da za pet minuta opet bude kod vas, samo ako pristanete da mu date "honorar". A on nije suviše skup. Tražiće vam u zimsko doba 10 dinara, u proleće i jesen 5 dinara a za vreme leta svega 2 dinara. Od toga on živi. Od njegovog vratolomnog skakanja sa 33 metra visine u hladnu Neretvu često puta se izdržava i neka stara i iznemogla žena ili starac-roditelji našega "liske".

Ali...Mostar se zabavlja...Plava Neretva protiče uvek istim tokom i peva istu pesmu."

“Jeste čovjek kao ptica”- novine “Sloboda”, 1971

“U pauzi skokova da čujemo nekog od prisutnih. Evo šta kaže 54-godišnji Mostarac, Salko Begović, vidno obradovan:

-Ovi mladići dobro skaču, ali i u moje vrijeme, tamo negdje 1932-1933 bilo je dobrih skakača. Samo kad se sjetim rahmetli Džemala Voljevice ili Neđe Milivojevića zvanog Ruka. Trebalo je njih vidjeti kada su skakali.”

(prevodi: Armin Džabirov)

fotografije: Skokovi sa Starog mosta, 1931. i iz danskih novina-“Nordjyllands Social-Demokrat", 1937.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Neki to vole crveno

 

Danas je dan ruža za usne, jedanog do sada najprodavanijih kozmetičkih proizvoda. Neki to jednostavno vole crveno.

Prvi ruž za usne se sastojao od ricinusovog ulja, jelenjeg loja, pčelinjeg voska i crvene pomade. Pariški proizvođač parfema predstavio ga je, nježno umotanog u maramicu, na Svjetskoj izložbi u Amsterdamu 1883. godine. A onda je ruž započeo svoj trijumfalni marš.

Ali ljudi su se šminkali mnogo ranije. U starom Egiptu, muškarci i žene su sami sebe slikali: Crveni ruž su dobijali od zgnječenih crvenih vaški.

U staroj Grčkoj, prostitutke su nosile crvene usne kako bi skrenule pažnju na svoju profesiju.

I kraljica Elizabeta I, još u 16. vijeku, klela se u mješavinu gumiarabika, smokvinog mlijeka, bjelanca i crvenih vaški.

Oko 1900. Guerlain olovka je bila upakovana u emajliranu srebrnu kutiju i tako postala važan dodatak za rane filmske dive.

Francuskinja Sarah Bernhardt († 78) je čak koristila svoje džepno ogledalo za nanošenje karmina u javnosti – što je bilo skandalozno u to vrijeme.

U to vrijeme nije se prvenstveno radilo o erotici, već o emancipaciji. Crvene usne su bile politička izjava. Sufražetkinje su nosile jarkocrvenu šminku dok su marširali Vašingtonom 1913. godine, boreći se za pravo glasa žena.

Kasnija kozmetička poduzetnica Elizabeth Arden († 87) također je demonstrirala i dijelila besplatne uzorke svog ruža za usne.

Tokom Drugog svetskog rata čak je bilo obavezno da britanske i američke žene vojnici nose "Victory Red" ili "Patriot Red". Trebalo je da pokažu upornost i da se razlikuju od uglavnom nenašminkanih Njemica.

Izumom twist-up karmina 1949. godine, crvene usne su konačno postale statusni simbol, i to ne samo za filmske zvijezde.

Prodaja je oppala tokom potrebe za nošenjem maski: ali sada se opet sve više koristi mješavina ulja, voska, boje, titan dioksida i omekšivača.

Žene Evrope preferiraju različite nijanse: A naravno, neki vole baš koraljno crvenu.

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Gradsko kupatilo – Ljubuški

 

1963.

1933.

(tekst koji slijedi objavljen je dana 24. jula 2022. godine na portalu ljubušaci.com, autor je prof. dr. Halid Sadiković)

Kada je otvoren ljubuški gradski vodovod 24. novembra 1929. godine krenula je i izgradnja gradskog kupatila:

Prvo je bilo odlučeno da se gradsko kupatilo (po ljubuški “banja” o. a.) gradi u središtu grada, u bašći osnovne škole, ali se od toga odustalo, jer škola, po tadašnjim propisima, nije mogla biti bez bašče. Izabrano je novo mjesto kod marvenog pazarišta na Stublu i radovi su krenuli već u novembru 1929. godine. (1)

Saradnjom zdravstvenih vlasti u Mostaru i Splitu, i pored finansijskih prepreka, za samo oko 18 mjeseci izgrađen je objekt od šireg zdravstvenog značaja. Izgrađeno je u jednoj zgradi kupatilo i ambulanta za stalnog ljekara.

Slika: Dječji bazen ispred kupatila. Foto: Mato Krstičevic, vjerovatno 1963 godina. Iz porodičnog albuma diplomiranog ekonomiste Plamenka Mahića.

Inicijativom dr Josipa Škarića, direktora Higijenskog zavoda u Splitu i dr Simonovića, upravnika Doma narodnog zdravlja u Mostaru, ovdje je podignuta zdravstvena stanica i kupatilo, ustanova Ministarstva narodnog zdravlja koja će služiti u svrhu podizanja zdravstva u cijelom ovom kraju. Zdravstvena stanica ima dva odjeljenja, ambulantu i kupatilo. Ovih dana u unutrašnjosti ove stanice radovi su privedeni kraju, te je svečano otvorenje obavljeno u nedelju uz učešće predstavnika vlasti i mnoštva građana. Kr. banska uprava u Splitu, dotično Higijenski zavod, dodijelila je za liječnika pri ovdašnjoj stanici dra Petra Marinovića, bivšeg općinskog liječnika u Podgori.

Svečanom otvorenju prisustvovao je ispred vlasti Krsto Kulišić, sreski poglavar, zatim starješine raznih kulturnih i humanih ustanova, školska djeca ovomjesne narodne osnovne škole i škole sestara milosrdnica. Otvaranjem kupatila Ljubušaci su dobili još jedno mjesto za kupanje”. (2)

U sažetom napisu o radu Doma narodnog zdravlja u Mostaru u 1932. godini navodi se zdravstvena stanica sa kupatilom u Ljubuškomi i narodno kupatilo u Vitini, pored onih u Konjicu i Bijelom Polju. Taj podatak, zanimljiv i važan, bar za Vitinjane, potiče iz pera poznatog ljubuškog novinara Mahmuda Konjhodžića. (3) S neskrivenim ponosom treba istaći da je , malo koje mjesto u našoj zemlji, sa tako malim brojem žitelja tada, imalo javno kupatilo.

U prvom dijelu narednog kratkog novinskog napisa o ljubuškom gradskom kupatilu krije se nekoliko zanimljivih podataka.

Cijena kupanja bila je prihvatljiva za siromašne, muškarci su bili mnogo češći korisnici, ali je i učešće žena bilo značajno. U drugom dijelu napisa o radu ambulante samo su navedene dominantne bolesti (unutrašnje bolesti, kožne i venerične bolesti*), što navodi na pretpostavku da u ljubuškoj populaciji prije skoro sto godina nisu bile na prvom mjestu hronične bolesti koje danas haraju u epidemičnom obliku (povećani krvni pritisak, ishemične bolesti srca, infarkt srca, moždani udar, itd), zloćudni tumori, šećerna bolest itd:

U toku 1928. godine podiglo je Ministarstvo narodnog zdravlja mnogo lijepih zdravstvenih institucija, a među ove spada i zdravstvena stanica u Ljubuškom. Zgrada se nalazi na vrlo lijepom položaju našeg grada, a sastoji se od četiri sobe. U dvije sobe smješteno je kupatilo, a u druge dvije sobe su uredi šefa stanice gdje se vrše pregledi bolesnika.

U kupatilu se može kupati svaki građanin po vrlo niskoj cijeni. U toku 1932. godine okupale su se svega 3.363 osobe, 2115 muškaraca i 1248 žena. Od bolesti dominiraju unutarnje, kožne i venerične*. Šef stanice dr Petar Marinović često ide po selima i vrši preglede u kućama seljaka. Srez je velik, sa preko 50.000 žitelja, narod vrlo siromašan. Apelira se na sanitarne vlasti da povedu veću brigu o zdravstvenom prosvjećivanju školske djece kroz kratke odgojne filmove. (4)

Nakon Drugog svjetskog rata broj korisnika gradskog kupatila je postepeno opadao uporedo sa rastom broja kupatila u stanovima. Uz njegovo tiho, dugogodišnje i neminovno umiranje danas je ostalo samo sjećanje na kupanje i igre gradske djece u malom bazenu.

* Venerične bolesti-Endemski sifilis u Hercegovini, za razliku od Bosne, nije bio difuzno raširen, već se javljao u pojedinim ognjištima (srez Konjic, Prozor, Mostar, Ljubuški). Postotak zaraženosti bio je malen, od 3 do 10% i bolest je imala većinom blag karakter, bez neuroloških komplikacija. (dr Lovro Dojmi. Zdravstvene prilike u Hercegovini. Nova Evropa 1936, 7 i 8, 219, od 26. jula).

1. Izgradnja gradskog kupatila. Jugoslavenski List 1929, 131, 3.

2. Svečano otvaranje zdravstvene stanice i kupatila u Ljubuškom. Jugoslavenska pošta 1931, 596, 5, od 14. maja.

3. Konjhodžić Mahmud. Dom narodnog zdravlja u Mostaru. Novo doba 1933, 75, 4, od 10. marta.

4. Za zdravstveno podizanje našeg sela. Jugoslavenski list 1933, 1164, 13, od 1. aprila.

Sadiković Halid

GRADSKO KUPATILO – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Iz starih knjiga – U Mostaru 1910. godine

 

U knjizi knjige “Bosna i Hercegovina, neka usputna lutanja”, (Bosnia and Herzegowina, Some Wayside Wanderings), autorice Maude M. Holbach, štampane 1910. godine objavljeno je nekoliko slika iz Mostara toga vremena, kao i tekst, koji donosimo u prilogu.

“Rekoh da mi je scena koju sam vidjela u crkvi bila jedna od najljepših koju sam ikad ugledala, no nisam sigurna da ona koju sam vidjela ispred crkve nije jednaka po slikovitosti, samo što su svečanost interijera crkve i vojna kapela nedostajali. Ispred crkve je bio prostran prostor zasjenjen hladom stabala i tu su ljudi, čekajući na drugu misu, sjedili na zidiću između drveća ili su stajali u malim grupama kako bi pročavrljali s prijateljima. Mora da ih je bilo nekoliko stotina, ponosno odjevenih u prekrasne svečane seljačke nošnje koji pretvaraju mostarske ulice u ljupku scenu na pozornici. Svi odreda nose grimizan fes ili turban (premda ovi prethodni preovlađuju), kratke prsluke obrubljene gajtanima koji ističu snježnu bjelinu rukava s kojih se odbijaju zrake sunca; nose hlače uske sve do koljena, a široke iznad, u bijelim vunenim čarapama i opancima (ručno izrađene cipele od štavljene kože, sve iz jednog komada, na vrhu svinute prema palcu). Mnogi od njih imaju stručak proljetnog cvijeća zakačen za fes, možda kako bi ga poklonili svojoj dragani nakon mise. Nikako ne smijem ne spomenuti svilene marame mnogih boja omotane oko struka muškaraca, za kojima su se u prošlosti nosili noževi i pištolji, a danas ih vlasnici nalaze korisnima umjesto džepova. Nakon što je prva misa završila, i nakon što su se vojnici paradno razišli skupa sa svojim svirajućim orkestrom, ljudi su nahrupili u crkvu i zauzeli mjesta koja je ispraznila vojska. Još veća gomila bijelo odjevenih žena u bijelim maramama nastupila je na scenu i na jednak način ušla u crkvu i zauzela je sjedala sa suprotne strane. Svečana misa je ponovno otpočela, ovaj je put to isključivo „seljačka misa”, zbog koje su mnogi od prisutnih došli izdaleka. Mi smo sjedili ispod drveća i slušali žubor malenog potoka koji je snažno tekao pored crkve, miješajući se s glazbom harmonija iz crkve i svećenikovim glasom. Na kraju oboje prestade, vrata se crkve širom otvoriše, izađoše muškarci, a za njima su ih žene skrušeno slijedile (premda su kršćanke, dovoljno su zadojene Istokom pa znaju da im pripada drugo mjesto).

To je bio trenutak koji smo strpljivo čekali kako bi i naša kamera završila svoj posao. Ne bez strepnje da će nam mladi i gospođe, sada skupa izmiješani unevjerovatno slikovitoj gužvi, okrenuti leđa ili uteći kada im priđemo. Pošli smo napraviti neka opipljiva sjećanja ove scene i gle! Na našu radost shvatismo da se oviljudi nimalo ne ustručavaju da ih naša mala crna kutija učini besmrtnima.

Nekima smo od njih dopustili da provire na scenu u objektivu kamere, što su oni i činili s dječjom radošću, a jedan stari čovjek nas je gestikulacijom molio da ga snimimo. Željeli smo ga zamoliti da nam da svoju adresu kako bismo mu poslali gotovu fotografiju, no gestikulacija je u ovome slučaju bila uzaludna i prošlo je prilično vremena dok smo uspjeli pronaći prevoditelja. Na kraju je prijateljski raspoložen prolaznik koji govori njemački dragovoljno ponudio na raspolaganje svoje usluge. Lice staroga čovjeka se razvedrilo na ponuđenu mogućnost da će ipak svoj portret na fotografiji vidjeti; no, nastavljao je pitati: „Koliko?” i kad je konačno shvatio činjenicu da neće morati ništa platiti, njegovo su zadovoljstvo i zahvalnost bili ganutljivi."

prilog: fotografije iz knjige, autor Maude M. Holbach

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Ljetne scene iz Mostara

 

Šarića harem, foto Mersad Đonko

(tekst koji slijedi objavio je Ahmet Kurt na svom facebook profilu dana 25. jula 2022. godine, a fotografiju u prilog je napravio Mersad Đonko)

Ljetne scene iz Šarića harema u Bajramska jutra

Ako Bajram pada u ljetne mjesece uvijek sam svjedok istih scena na ulazu u Šarića harem u Mostaru. Tada čovjek iz Islamske zajednice, koji inače pomaže pri sahranama, stoji na ulazu sa blokom potvrda da ste, ako želite, donirali 10 maraka za održavanje harema. On samo skromno i mirno stoji i nikoga ne priječi da u harem uđe, niti je naporan u bilo kojem pogledu.

U ta ljetna vremena u grad svrate izbjeglice koje je UZP rastjerao širom svijeta. Pored slikanja stolova prenatrpanih hranom i pićem u “Šadrvanu” ili “Hindinom hanu”, koji bi valjda njihovim Fb prijateljima trebalo pokazati njihov uspjeh tamo u Bijelom Svijetu, jedna od “tačaka posjete rodnom Gradu” je i polaganje cvijeća na posljedna počivališta njihovih roditelja i druge rodbine.

Tako gospođe sa obaveznim sunčanim naočalima u kosi i ogrlicama sa kuglama veličine teniskih loptica, u pratnji muževa i podmlatka ulaze u Šarića harem noseći u rukama neprimjereno velike i skupe bukete cvijeća. Tada dame u ljetnim haljinama obavezno “očitaju bukvicu” skromnom čovjeku uz uobičajenu blesavu mantru sa jugonostalgičnih Fb-grupa kako ona ne misli davati pare “lopovima koji sve pokradoše”! Često mi suze udare na oči od srdžbe gledajući te scene i bude me stid pred skromnim i vrijednim pogrebnim radnicima.

(Sliku Šarića harema je napravio Mersad Đonko)

ps

U zapadnim zemljama dio obaveznog poreza za održavanje groblja i harema za osobu sa prosječnom platom godišnje iznosi oko 125 KM.

(Ahmet Kurt/facebook/20220725)

Pogled dug godinu dana, knjiga

 

Na ideju da slikom popratimo Stari most u Mostaru došli smo zajednički, Ajša Šehić Nametak i ja. Naime, nakon što je Ajša napravila uzastopno u par dana nekoliko lijepih fotografija Starog mosta, i to snimljenih s Lučkog mosta, postavila ih je na facebook.

Neposredno prije toga, u časopisu Die Zeit, koji izlazi u Njemačkoj, pratio sam reportažu francuskog slikara Jean Philippe Delhommea, koji je tokom prošle godine, svake sedmice napravio po jedan akvarel s motivima Pariza. Bili su to obični motivi, ništa posebno, ali su suština i dojam slika bili savršeni. Jednostavna slika uz kratku poruku pruzročili su da sam skoro jedva čekao pojavljivanje novog crteža. Trajalo je to godinu dana, a onda sam listajući i sređujući foto arhivu, naišao na čitav niz fotografija Starog mosta, sve snimljene s Lučkog mosta. Prvo mi je na um pala misao kako je to samo jedan malen i kratak pogled u danom trenutku, koji je, u odnosu na dugu istoriju Starog mosta, izuzetno kratak, skoro zanemariv.

Stari most je, naime, izgrađen 1566. godine i ove godine se navršava okrugla godišnjica – 450 godina od njegove izgradnje. Stekao sam dojam da se ovoj godišnjici u Mostaru ne posvećuje baš 2 previše pažnje. Rijetko je u kojem mediju zabilježena. Malo starije generacije su doživjele prethodnu, okruglu 400. godišnjicu, a po zakonima prirode, narednu okruglu petstotu godišnjicu će vjerovatno doživjeti sadašnje mlađe generacije. Svjedokom sam s koliko muke smo, mala ekipa entuzijasta i ja, skupljali fotografije Mostara stare stotinu i više godina, razasute širom globusa, i koliko smo se radovali svakoj još neviđenoj. Stoga mi je prostrujilo kroz glavu da bi bilo vrijedno za buduće generacije, za mlade koje će doživjeti petstotu godišnjicu gradnje mosta, ovjekovječiti ove trenutke i ostaviti ih njima u amanet. Neimar Hajrudin napravi most u Mostaru, kojem dadoše, iz ko zna kojih razloga, ime Stari most. Pretpostavljam da je razlog taj što je dugo bio jedini most preko Neretve, pa kad je izgrađen onaj na Musali (most Franje Josipa) 1882. godine, ljudi onaj prethodni, jedini, počeše zvati imenom Stari. Logično je bilo da je najstariji most dobio ime Stari. A prije toga, kako ga je narod zvao – most ili ćuprija, ostavit ćemo na slobodnu volju za brojne buduće rasprave.

Sve do izgradnje Lučkog mosta, nije bilo ovakvog veličanstvenog pogleda na njega, a baš je takav prikazan na fotografijama Ajše Šehić Nametak. Doduše postoji jedna umjetnička slika austrijskog slikara Huberta Sattlera, koji je boravio u Mostaru 1894. godine i koji napravio sliku Starog mosta, 3 otprilike s mjesta gdje je kasnije izgrađen Lučki most, tako da se može smatrati da je to najstariji pogled na Stari most s te pozicije. Osim toga, u arhivi ne nalazimo niti jedan ovakav pogled u periodu između 1992. i 1994., jer u ratnim godinama nije bilo ni jednog mosta na Neretvi. Tek su nakon završetka rata obnovljeni Lučki i Stari most.

Nastajanju ovih fotografija Starog mosta s Lučkog mosta doprinijela je i činjenica da Ajša stanuje u neposrednoj blizini te da tim putem prolazi skoro svaki dan, tako da je za nju ovaj pogled nešto svakodnevno. Pravih pogleda na Stari most, od kojih je svakako jedan baš ovaj Ajšin pogled, nema puno.

Pogled sa Sjevera, s vrha Potkujundžiluka, s njegove sredine, iz smjera Tabhane, s Tepe ili ispod Koski Mehmed pašine džamije, daje sasvim drugačiji dojam. I to je to. S juga postoji pogled ispod Starog mosta, s ušća Radobolje. Postoji još mali milion pogleda, ali ovo su oni standardni. S razglednica. A na razglednicima je ovaj pogled s Lučkog mosta naješći.

Dogovor je bio kratak i jednostavan. Ajša prelazi preko mosta svojim poslom, u vremenima kad njoj najbolje odgovara, sa sobom u torbi uvjek nosi kameru, i kad joj pogled padne na Stari most, 4 zastane minutu-dvije, napravi nekoliko fotografija i postavi na facebook. Dalje sam ih ja arhivirao svaku pojedinačno i na kraju odlučio ukoričiti u ovo što je pred vama.

Neko bi rekao: ˮTa kakva ti je to ideja?. Pogled s istog mjesta, na Stari most koji stoji tu gdje i jeste. Ne pomjera seˮ. Tako je, ne pomjera se most, ali se pomjera sunce i svjetlost. I ljudi na njemu i ispod njega. Mijenja se okolna priroda, od zimske bez lišća, često obavijene oblacima, maglom, pa i obasjana zimskim suncem, do proljetnog zelenila, koje se na slikama očigledno vidi kako raste i buja iz dana u dan, do ljetne gužve na mostu, i oko mosta. S turistima koji očekuju skok ili onima koji izuju sandale ili papuče i zagaze u hladnu ledenu vodu Neretve kako bi se rashladili. Pa sve do zlatne jeseni i žute boje lišća. Sve su to primjene koje se dešavaju tokom jednoga dana, tokom jednog godišnjeg doba i u toku jedne godine.

Na ovom mjestu bez nekih pravilnih vremenski perioda, zarobili smo te poglede i stavili ih na jedno mjesto, kako bi svjedočili o jednom pogledu, o jednoj ideji, pa makar ona za nekoga izgledala i pomalo luckacta ili otkačena. Međutim, našli su se oni koji će izdržati i izdurati, da ideju provedu u djelo zajednički.

Da fotografije ne bi bile monotone i suhoparne, odlučio sam ih obogatiti pokojim zanimljivim tekstom o Mostaru. Prisjećajući se onih koji su gradili, radili, a najviše onih koji su živjeli oko Starog. Mostar 5 je iznjedrio svoje pjesnike, opjevan je u pjesmama, ispričan pričama svojih ljudi i njihovim svakodnevnim životom i spremnošću da se svaka situacija prevaziđe s izjesnom dozom humora, koji se pod ovim podnebljem i podrazumjeva. Jedno bez drugog ne ide i ne može.

Zbog toga, bujrum, uživajte u jedinstvenom pogledu, koji nije baš svakodnevni. A ne može ni biti svakodnevni, jer je u toku jedne godine napravljeno nekoliko stotina pogleda, od kojih sam izabrao ove koji slijede u nastavku.

Knjiga "Pogled dug godinu dana", autor Smail Špago, fotografije Ajša Šehić Nametak, 2017. godine, nalazi se u pdf formatu u biblioteci cidom.org.

Smail Špago

fotografije: Ajša Šehić Nametak, Stari i Neretva, od 4. januara 2016. do 31. decembra 2016.

link za pdf knjigu, u arhivi cidom.org:

Smail-Špago-Pogled-dug-godinu-dana.pdf (cidom.org)

(spagos)

Osamnaest godina od obnove Starog mosta u Mostaru

 

"Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi... Moramo ga čuvati"

Prošlo je punih 18 godina otkako je prva noga kročila na novi luk obnovljenog Starog mosta. Te prohladne mostarske noći, iako je bio juli, u Mostaru su se okupili državnici iz svijeta i politički vrh Bosne i Hercegovine. Obnova simbola jednog grada i države srušenog tokom agresije na Mostar, trajala je punih šest godina, javlja Anadolija. Finansirali su je Grad Mostar, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, te Turkiye, Italija, Hrvatska i Nizozemska. Obnova Starog mosta bila je prekretnica u karijeri tada mlade arhitektice, a danas profesorice Maje Popovac, koja se rado sjeti vremena u kojem je svakodnevno odlazila na most koji se obnavlja.

Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Naredbu je dao 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a projektant je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 9. novembra 1993. godine od strane Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Obnovljen je nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. jula 2004. godine, piše Historija.ba.

“Obnova Starog mosta bila je jedan od najvećih poduhvata u historiji UNESCO-a. Učestvovati u takvom projektu za mene kao mladu inženjerku arhitekture bilo je neprocjenjivo. Tako ozbiljan posao zahtijevao je potpunu koncentraciju, mnogo rada i odricanja, ali ono što mi je dao na početku karijere bilo je nevjerovatno. Tim inženjera, pogotovo nadzora predvođenog Željkom Pekovićem, svakodnevno se susretao sa novim izazovima koje je trebalo riješiti u kratkom roku i to pred očima svijeta i stručnih tijela UNESCO-a. To je bila velika odgovornost koju nije bilo lako nositi. Most nas je naučio puno, svakog dana smo otkrivali nešto novo, sve više se diveći vještini starih neimara koji su bez napredne tehnologije napravili takvo remek djelo“, kaže Popovac.

Rad na mostu obilježio je dalju karijeru Maje Popovac, naučivši je poštivanju procedura, odgovornosti i otvorivši joj potpuno novi i zanimljiv svijet.

“Žalosti stanje u kojem su danas most i Stari grad. Nebriga koju pokazujemo kao društvo, nepoštivanje struke i politikanstvo koje se uvuklo u sve pore. Stari most nam od rekonstrukcije puno pruža, privlači rijeke turista i promoviše Bosnu i Hercegovinu, a mi kao da se trudimo sve to pokvariti. Umjesto da uklonimo neuralgične tačke na koje je UNESCO ukazao prilikom prijema na listu svjetske baštine, mi stvaramo nove i pogoršavamo stare. Strah me je da će doći dan kada će status UNESCO-ovog spomenika biti ugrožen. Zbog toga se moramo probuditi i shvatiti da Stari most i Stari grad nisu tu samo zbog nas, već i da ga moramo netaknutog predati generacijama poslije nas, kazala je Popovac.

Godinu nakon što je obnovljen, Stari most uvršten je na listu zaštićenih spomenika UNESCO-a. Danas je jedan od najposjećenijih spomenika u ovom dijelu Evrope. Posjećuje ga više miliona ljudi svake godine, te je najčešće fotografisani objekat u Bosni i Hercegovini. Uz most se vežu visinski skokovi stari četiri i po stoljeća, a skakači su ujedno “mostari“ ili čuvari mosta, još i danas.

“Sa Starog mosta sam skakao punih 50 godina. Zamislite koliko je to dana provedenih tamo i koliko je to uspomena. Novi most treba spajati u svakom smislu, posebno mlade u gradu koji je mnogo patio zadnjih decenija. Moramo okrenuti novi list i graditi mnogo ljepšu budućnost“, kaže Emir Balić.

Napominje i da je najveće zasluge za obnovu Starog mosta imao bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević.

“Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi most. Moramo ga čuvati. Rušenje onog mosta bilo je strašan zločin“, smatra Balić.

Svečanosti otvaranja, upriličenoj na današnji dan 2004. na platou ispod mosta, prisustvovalo je više od pedeset stranih delegacija, državnika, predsjednika vlada, ministara vanjskih poslova, predstavnika međunarodne zajednice, bh. vlasti, predstavnika kulturnog i vjerskog života u BiH, kao i više od pet stotina akreditovanih novinara iz cijelog svijeta.

(oslobodjenje.ba)

Stari most 18 rođendan! Godišnjica obnove Starog mosta! Mostarski Behari

https://youtu.be/VLTjVBIQuRM

(spagos)

Odlaze legende - Uwe Seeler

 

Uwe Seeler, autogramkarta

Uwe, 75godina

1966.

Uwe HSV

Uwe HSV

1962.

spomenik, Hamburg, Volksparkstadion

oproštaj, Hamburg

Legendarni njemački fudbaler Uwe Seeler preminuo je u 86. godini života.

Proteklih godina Seeler je imao problema sa zdravljem, nekoliko puta je padao i ozljeđivao se, a umro je u svom domu, okružen svojom familijom.

Seeler je jedna od najvećih legendi njemačkog fudbala. Za reprezentaciju Zapadne Njemačke u periodu od 1954. do 1970. zaigrao je 72 puta i postigao 43 pogotka, ali nikad nije ispunio svoj san da postane svjetski prvak. Cijelu svoju klupsku karijeru posvetio je HSV-u, za koji je u 580 nastupa zabio 490 golova. S aktivnim igranjem je prestao 1972. godine.

Uwe Seeler je na Svjestskom prvenstvu 1966. godine u Engleskoj, bio u sastavu Zapadne Njemačke, a utakmica je na kraju završena pobjedom domaćina Engleza rezultatom 4:2. Ova utakmica je u istoriji fudbala ostala poznata po priznatom golu za Englesku, za koji se ni do dan danas nije tačno utvrdilo, dali je lopta odbijena od prečke pala iza ili ispred gol linije. U istoriji fudbala ovaj gol se spominje kao “Wembley gol”.

Uwe Seeler je tri puta proglašavan najboljim njemačkim fudbalerom godine, a 1960. godine je bio treći u konkurenciji za Zlatnu loptu. Bio je uvršten u najbolji tim Svjetskog prvenstva 1966. godine, na kome je sa Zapadnom Njemačkom osvojio drugo mjesto. Postao je prvi igrač na svijetu koji je postigao gol na četiri uzastopna Svjetska prvenstva od 1958. - 1970. godine.

U Bundesligi i njenoj preteči Oberligi zabio je 404 gola, čime je drugi najbolji strijelac njemačkog nogometa, iza Gerda Mullera.

I još jedna zanimljivost: 1978. godine je zaigrao za irski Cork Celtic u sponzoriranoj utakmici, za koju se na kraju ispostavilo da je bila službena, pa tako Seeler u svojoj statistici ima i dva gola u irskoj ligi.

Za nas u sjećanju, utakmica na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine, kada su 10 juna 1962. godine, na stadionu Nacional u Santiago De Chille, u četvrtfinalu SP susreli Jugoslavija i Zapadna Njemačka. Pobjedila je Jugoslavija rezultatom 1:0, a strijelac je bio Petar Radaković u 85. minutu.

Za reprezentaciju Zapadne Njemačke je tada igrao pokojni Uwe Seeler.

Za podsjećanje: Jugoslavija u polufinalu izgubila od Čehoslovačke 3:1, a u utakmiici za treće mjesto izgubila od domaćina Čilea rezultatom 1:0.

Legende nikada ne umiru. One ostaju da žive u našim sjećanjima.

(spagos)

Blagi gaj u moćnoj prirodi

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 20. jula 2022. godine, autor je Kemal Mahić)

Blagaj je oduvijek bio mjesto u koje se dolazilo zbog njegove ljepote, njegove očaravujuće prirode i historije koja je osjetne u svakom trenutku. Neponovljivi ambijent Vrela Bune, mira Derviške Tekije i svježine rijeke Bune čine ga posebnim. Sami Blagaj kao i njegovu okolinu karakteriše raznolikost njegovih nadzemnih i podzemnih voda, te kraških oblika i vrsta stijena. Blagaj u tom smislu predstavlja jedan od najljepših primjera geomorfoloških procesa koji su se kroz historiju odvijali na ovom terenu.

Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Voda izbija ispod 200 metara okomite litice, na čijem vrhu se nalazi ruševina starog grada Herceg – Stjepana, posljednjeg vladara Hercegovine, prije otomanske vlasti. Vidjevši toliku količinu vode koja sama od sebe tvori rijeku, vjerovatno je i turski sultan bio impresioniran time, pa je naredio da se pored Vrela Bune sagradi predivna Derviška tekija, koja danas predstavlja najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ova kuća je u 16. stoljeću napravljena za potrebe derviškog reda, a u prelijepoj avliji koja gledaju na izvor rijeke Bune, možete se poslužiti osvježavajućom limunadom i tradicionalno pripremljenom kafom.

Područje Blagaja je poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu, sa mnogo ranog voća i povrća.To što je danas Blagaj turistički centar Hercegovine doprinosi i činjenica da u Blagaju ima 11 spomenika od nacionalne vrijednosti, koji su atraktivni i turisti ih rado posjećuju. U njih spadaju pomenuti Stari grad iznad Blagaja, zatim atraktivna, smještena pored vode Velagićevina, kao i džamija Sulejmana Veličanstvenog, te Karađozbegov most. Kompleks starih kuća u Velagićevini predstavlja pravi primjer kako se nekad živjelo i stanovalo i vrijeme provodilo u blagajskim kućam i avlijama.U Blagaj se dolazi i radi neponovljivog ukusa blagajske pastrmke koja živi u rijeci Buni, a naročito prija kada se konzumira u jednom od brojnih i u starom stilu izgrađenih, živopisnih blagajskih restorana, smještenih tik pored rijeke Bune.

Stjepan grad/Blagaj

Srednjovjekovno zdanje – Stjepan grad nastalo je na kasnoantičkoj utvrdi ponad Blagaja koji je bio jedan od najvažnijih gradova u Hercegovini. Ovaj hercegov grad je zapravo bio gradska palača, opasana tvrdim bedemima s nazubljenim vrhovima koji su i danas vidljivi. U njemu je stolovao Stjepan Vukčić Kosača pa je zbog toga i dobio ime Stjepan grad. Ovaj grad je bio okosnica političkih i vojnih turbulencija hercegove zemlje sve do 1473. godine kada ga je osvojila turska vojska te je postao središte i rezidencija kadije.

Kraljica Katarina Kosača – Kotromanić

Rođena je 1425. Godine u Stjepangradu starom gradu – današnjem Blagaju. Otac Stjepan Kosača je 20.1. 1448. godine u povelji njemačko – rimskog cara Fridrika III. Imenovan „Herzog“- om, što je na njemačkom jeziku značilo „vojvoda“. Stjepan Kosača je imao i prije titulu Vojvode zemlje Hum kojom je vladao iz Stjepan – grada, njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda „Herzog“ pa je zemlju Hum u svojoj diplomatsko-upravnoj korespodenciji dekretima preimenovao u Hercegovinu. Princeza Hercegovine Katarina se udala za bosanskog princa Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene.

Stjepan Tomaš Kotromanić postaje kraljem Bosne i Hercegovine,a Katarina kraljicom.Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pored Kraljeve Sutjeske.Kraljica Katarina je umrla u Rimu 25.10. 1478. godine.

Izvor:Hercegovina turistički raj koji nadahnjuje;Turistička zajednica HNK;2017.

Izbor:Kemal Mahić

BLAGAJ / Blagi gaj u moćnoj prirodi – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Iz stare štampe – Prelazak na pojasno računanje vremena, 1891. godine

 

U Sarajevskom listu od 1. oktobra 1891. godine objavljena je vijest o prelasku na “pojasno vrijeme sahata”, ili, kako je to u tekstu napisano “srednje - jevropsko” vrijeme:

“Pojasno vrijeme. 8 oktobra 1891. uvedeno je pojasno vrijeme sahata prema meridianu 15 stepeni istočno od Greenwicha (t zv. srednje - jevropsko vrijeme u svijem željezničkim upravama monarhije i okupacionog područja, kao i u prometu pošte i brzojava. Kako je megju tijem na ovu uredbu u interesu olakšanog prometa nužno, da se “srednje - jevropsko vrijeme” u Bosni i Hercegovini i u gragjanskom životu općenito uvede, to je zemaljska vlada po dobivenom uputstvu naredila, da se od 1. januara 1892. u svjema oblastima i javnim uredima u Bosni i Hercegovini ne upotrebljuje više lokalno vrijeme, već “srednje-jevropsko”. Razumije, da se ovom naredbom ništa ne mjenja računanje po turskom vremenu, koje je u muhamedovskom žiteljstvu uobičajeno. Od sjutra daklen biće sahati u svijem javnim uredima, srednjim i osnovnim školama udešeni tačno po pojasnom vremenu. Razlika izmegju mještanskog i pojasnog vremena nije svagdje jednaka. U Sarejevu čini po meridianu diferencija od 12 1/2 minuta, u Bihaću za 2 1/2 minute, a u Višegradu oko 17. minuta.”

(prenešeno sa stranice BiH fotoenciklopedija/facebook)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago)

(NovaSloboda.ba)

Kultura sjećanja - Uhvaćeni pogledi

 

Thomas Hoepker je stvarao fotografije za vječnost. Sada ih je zaboravio, ima Alchajmerovu bolest. Jedna dokumentarna serija prikazuje njegovo posljednje veliko putovanje. Režiser Nahuel Lopez je u knjizi fotografija opisao šta je tokom godina doživio s njim.

11 septembra 2001. Hoepker je bio u Bruklinu kada se Svjetski trgovinski centar srušio. Predaleko, kako on kaže. Godinama kasnije, jedan kustos je otkrio ovu sliku.

Thomas Hoepker je nakon te slike postao svjetski poznat. I stvorio kulturu sjećanja

U prilogu: Slika iz Hoepkerove serije SAD, 1965. Hoepker je uz sve to iz blizine pratio boksera Muhameda Alija više od deset godina.

"Ljudi", kaže on, "ljudi su svuda." Djeca u automobilskoj olupini u Misisipiju, 1963., zatim dva muškarca u Main Streetu, Montgomery, Alabama, 1963. Pa onda: Par na novogodišnjem balu na Grand Central Station, New York, 1963. i Žena sa zastavom na paradi 4. jula, San Francisko, 1963.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju – Torbarenje

 

Postojao je, danas već zaboravljeni vid trgovine, torbarenje. Torbarima su zvali ljude koji su prodavali robu u specijalnim torbama, više su ličile na otvoren kofer koji su nosili ispred sebe, na širokom kaišu o vratu i oslonjene na trbuh.

Otvorena velika torba i njen poklopac, bio je dućan i izlog pretrpan raznom sitnom robom. Tu je bio jeftin nakit, đerdani od đinđuva i raznih bobica, prstenje, narukvice, šnale, češljevi, razna ogledalca, mirišljive vodice, sapuni, nožići i čakije, britve za brijanje, igle ziherice, dugmad, muštikle, tabakere i metalne kutije za duvan, trubice, usne harmonike, pištaljke, gumeni balončići.

Torbari su nosili i nudili robu glasno.

Interesantno je napomenuti da su trgovci-torbari svoju robu prodavali uvek stojećii a torbom o vratu. Nisu skidali torbe da bi ih postavili na neku klupu, stolicu, stepenice i sl.

(Bruno Schmee/20220713)