Iz stare štampe: O Ljubuškom, Jugoslavenski list, 1921. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 16. juna 1921. godine, u rubrici “Podlistak” objavljen je tekst pod naslovom “Preko kršnog trokuta”, u kojem je autor, potpisan kao Triglavski, opisao svoje impresije o posjeti Mostaru, Posušju i Ljubuškom. Ovdje donosimo uvodni dio teksta o Mostaru, i dio koji se odnosi na Ljubuški:

“Preko kršnog trokuta.

Mostar.

Prvi put iza rata opet sam ga vidio, taj gradić bijeli u dolini zelenoj, ljubak usvako doba, a najljupkiji u maju, kad sanja svoj veliki ljetni san... Ljetni san u maju, kod nas ovdje u Sarajevu još straši zima i gostima na Ilidži zebu noge.

Ništa se nije promijenilo osim možda nekojih natpisa na trgovinama, imena ulica i sličnih vanjskih znakova novog doba i novih prilika – inače je sav isti nekadašnji Mostar, sretno sačuvan od ušasa ratne furije: Isti vedri domaći obraz kuća i ulica, iste grandiozne kulise šumeće Neretve sa ribarom na svakom kamenu, ista divna hladovita aleja na Radobolji, na koju se nije usudila da položi sjekiru barbarska ruka, iste lijepe vile usred bujno zelenih perivoja, isti balzamski miris nebrojenih ruža, pomješan svježim dahom loze i timijana, isto slatko pjevanje slavuja i gugurikanje grlica svuda – svuda.

Drugačiji je tu vazduh, mekši, lakši, slobodniji i zdraviji, vazduh kakvoga u bacilnoj sferi Miljacke i Koševskog potoka nema, vazduh, kojeg sam požudno usisavao u oživjele prsi i za kojim opet žedno hlepim. Ah sreće, sjedjeti u večer tamo u sakrivenoj kafanici pokraj bistrog potočića, u hladu smokava i murava u opojnom vonju nepoznatog cvijeća, u tihom mraku, kroz koji se prolijeva ljubavna pjesma slavuja....

Ljubuški,
O Ljubuški, ti raju pušača! Žalošću i čeznućem mislim na tebe, trujući se sa smrdljivom, kao kopriva žestokom “Bosnom”, koja je tako skupa, skupa valjda radi svog nekadašnjeg renomea, jer (kako mi strogo, povjerljivo izdao jedan radnik duhanske fabrike) sada, u vremenu izobilja finog duhana puni neka bezbožna režija ovu cigareta sa istim »duhanom« kao Vrbas – cigaretu - mislim na tebe Liubuški i na divni tvoj duhan.
Kušao sam ga iz sto i jedne gostoljubive kutije, omaljivao, opajao, naslađivao se s njim... O sretni posiednici tih ogromnih, uvijek punik tabakijera, hvala vam na užitku i dao Vam Bog, da nikada u životu ne morate da pušite “Bosnu”.
Ljubuški! Tvoj duhan je tvoja slava. Imaš doduše i drugih simpatičnih strana, ti ljupka oaza sred kršne pustinje, ali one blijede pred sjajem tvog duhana. Imadeš i loših strana, nu oprastam ti ih tadi tvog plemenitog duhana, Opraštam ti čak i tvoj škandalozni hotel, gdje putniku za mizeran gulaš računaju 30 K.
Ljubuški! Najfiniju cigaretu morala bi bosansko-hercegovačka duhanska režija da krsti tvojim imenom, all ne nju, koja je samo ironija na tvoj božanstveni plod.
O Ljubuški, raju pušača – onam onamo...

Triglavski.”

prilog: Ljubuški, sa stranice ljubusaci.com

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

Iz stare štampe: O Ljubuškom, Jugoslavenski list, 1921. godine – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Iz stare štampe: Četiri mostarska kluba, Novo doba, 1932. godine

U splitskim novinama "Novo Doba", 27. augusta 1932. godine objavljen je poduži članak pod naslovom "Sportski Mostar", u kojem se govori o četiri fudbalska kluba u Mostaru. U članku se spominju JSK, HSK Zrinjski, RSK Velež i SK Vardar, o njihovim počecima i njihovoj tadašnjoj aktuelnoj situaciji:

"Sportski Mostar,

Mostar, augusta,

Mostar je doista jak fudbalski centar. U njemu egzistiraju četiri solidna nogometna kluba, koji stalno rade i napreduju, jer imaju uslove za napredovanje. Nemaju finansijskih teškoća, a kako je "okrugli" predmet osvojio cijeli svijet, ni Mostar nije ostao medju zadnjima. Sva četiri kluba imaju dobre prve čete, zatim rezervne čete i podmladak. Pored toga još legije navijača, vatrenih i temperamentnih Hercegovaca. U Mostaru ima i jedno solidno, lijepo uređeno i ograđeno igralište Stadion J.S.K. koje je svojina "Jugoslovenskog Sportskog Kluba". Pored toga i sportski klub "Vardar" ima svoje igralište.

Od četiri kluba najstariji je "Jugoslovenski Sportski Klub"skraćeno i uobičajeno nazvan "J.S.K", koji je osnovan 1918. godine. Upravo on je produžio tradiciju negdašnjeg Građanskog sportskog kluba "Jugoslavija", koji je postojao u Mostaru prije rata.

Glavni osnivači su bili braća gg. Edo i Bruno Novak, Josip Lajnweber, Slavko Jukić, Ćećo Spremo i drugi.

"Jugoslovenski Sportski Klub" od osnivanja do danas je odigrao otprilike 450 do 500 utakmica, od kojih nekoliko internacionalnih, čime se ne mogu pohvaliti svi provincijski klubovi. Tako je on igrao sa "Viktorijom" iz Plzna, sa "Moravskom Slavijom" iz Moravske Ostrave, sa "Austrijom" iz Beča i drugima. Osim toga od naših poznatih klubova igrao je sa BSK, sa Jugoslavijom i Jedinstvom iz Beograda, zatim Haškom i splitskim Hajdukom. Više puta je igrao utakmice sa sarajevskim klubovima, sa kojima je postizavao dobre rezultate, pa čak i zaslužnene pobjede. Tako je Saška pobijedio 1925. godine sa 3:1. Tada je Sašk bio u odličnoj formi i takmičio se za državno prvenstvo. Isto tako je ove godine izvojevao jednu sjajnu pobjedu, potpuno zasluženu, koja je u sportskim klubovima odjeknula senzacionalno. Na 31. jula o.g. igrao je u Mostaru utakmicu sa sarajevskom "Slavijom", koju neki ove godine smatraju opasnim protivnikom i kandidatom za državno prvenstvo. Ta utakmica završena je sa potpuno zasluženom pobjedom J.S.K. sa 3:1 (prvo poluvrijeme 1:0 za J.S.K). Treba napomenuti da je toga dana "Slavija" gostovala sa kompletnom prvom četom.

"J.S.K. je za punih osam godina uzastopice odnosio prvenstvo Bosne i Hercegovine (provincije) i to od 1921 do 1927. godine, a zatim opet od 1931 do sada.

Klub ima sedam zadobivenih pokala. Godine 1928. proslavio je svečano desetogodišnjicu, a naredne godine slavi 15-godišnjicu. Dao je nekoliko dobrih igrača sarajevskim klubovima. Na čelu kluba stoji kao predsjednik g Veselin Šola, a članovi uprave su art. kapetan g. Boško Kovačević, gg. Risto Tuta, Jovo Oborina, Ranko Čereković i Ljubo Vukojević. Odlični igrači su Kučinović, Matić i golman Semiz. Posljednji će imati sigurnu lijepu sportsku budućnost.

Drugi klub po starini je Hrvatski Sportski klub "Zrinjski", koji je osnovan 1920. godine. Osnovao ga je pok. Ivan Kvesić, zatim gg. Nikola Rimac, Milivoje Smoljan i Ivan Hlubna. Klub je tada počeo vrlo skromno. Pošto nije imao para ni prostorija bio je stalno pod jednom smokvom i tako, poslije 3 godine napornog rada osvoji prvenstvo Mostara. Odigrao je oko 300 utakmica sa našim i stranim klubovima. Ima oko 100 podupirujućih i 50 izvršujućih članova. Nedavno prije mjesec dana održana je skupština na kojoj je za predsjednika izabran g. Drago Doko, prokurista Prve Hrvatske Štedionice. Najbolji igrači u klubu si Đorđe Simić "Amerikanac", Komljenović,.Buhač, Nuić i Vlak. Klub finansijski solidno stoji i napreduje u svakom pogledu.

Treći po starini je Radnički sportski klub "Velež", koji je osnovan 25. juna 1922. god. Kada je sazvata 1. osnivačka skupština za Zapadnim logorom, na kojoj je udaren temelj ovog kluba. Primljena su tada pravila i dato ime klubu Radnički Sportski Klub "Velež", a izabran je ovaj upravni odbor: Predsjednik Jovo Lojpur, podpredsjednik Anđelko Vlaho, tajnik I: Jovo Antonić, tajnik II: Ljubo Basta, odbornici: Cvetković, Beltram, Pavić, Tepšić, Zrimšek; kapetan čete: Radi Lazar, zamjenik: Ranko Slipičević. Pošto se predsjednik kasnije zahvalio, izabran je Anđelko Vlaho za predsjednika, a u odbor kooptirani Janjoš Boro i Dabić Ljubo.

Kroz 6 godina opstanka, ovaj klub je odigrao bezbroj utamica i stalno učestvovao u takmičenju za prvaka mostarske župe. Dolazilo je uvijek na drugo ili treće mjesto. Priredio je nekoliko vrlo uspjršnih zabava u Radničkom Domu i u sali "Hrvoja".

Godine 1928. na kratko vrijeme prekinut je rad. Koncem 1928. neki mladji radnici željeznićke radione pokrenuli su pitanje obnove rada u "Veležu" i sazvana je u bašti "Pariza" skupština na kojoj je pala odluka, da se rad odmah obnovi i izabrana je privremena uprava i to: predsjednik Dabić Ilija, potpredsjednik Bašić Ilija, tajnik I: Dragić Stjepan, tajnik II: Kovačević Damjan, blagajnik: Pinjuh Pero, odbornici Brkić Pavo i Rundo Ljubomir.

Pristupilo se upisu članova i skoro svi radnici željezničke radione pristupili su u članstvo. Od tada bilježi "Velež" najuspjeliji period rada i iz dana u dan napreduje. U takmičenju za prvaka Mostara za god. 1928 – 29 i 1929 – 30, ostaje prvak mostarske župe. U sali hotela "Neretva" iznajmljuje prostorije i svake zime drži stalno plesove, gdje omladina nalazi zabave i razonode, a oko sebe okuplja sve mlade radnike u Mostaru.

Od 1931. god. do danas "Velež" imade jednu od najagilnijih uprava, na čelu sa pretsjednikom i osnivačem kluba g. Lazarom Radićem i sprema se da proslavi 10. godišnjicu osnivanja kluba. Klub ima preko 200 svojih stalnih članova i bezbroj prijatelja i simpatizera, te su njegove utakmice dobro posjećene. U finansijskom pogledu stoji odlično a imade veoma dobro uigranu momčad I. Čete i podmladak. Njegova uprava vodi se mišlju da osim nogometa zavede i druge grane sporta, kao atletiku i druge tjelovježbe a time želi podignuti kulturno i sportski oronuli duh medju radnicima.

Ove godine "Veležova" nogometna ćeta izgubiti će svoje odlične igrače, koji odlaze u vojsku, ali će ih nadoknaditi mladim radnicima i time taj gubitak gledati nadoknaditi.

Najmlađi mostarski sportskimklub je Sportski Klub "Vardar".

Osnovan je, upravo obnovljen je, 1931. godine. Osnovan je na bazi sportskog kluba "Jadran" koji je opet bio nasljednik negdašnjeg Srpskog Sportskog Kluba "Vardar".

Ovaj klub potred nogometne ima lakoatletsku i zabavnu sekciju, a u toku je osnivanje teniske i hazena sekcije. Ima 52 verificirana igrača i 214 članova. Prvak Hercegovine bio je 1925. godine. Ima prvu četu, rezervu i podmladak te svoje privremeno igralište. Predsjednik kluba je artiljerijski pukovnik g. Čedomir R. Kopčinić, a sekretar g. Milan Miljak, čin. željezničke sekcije. Ovaj mladi klub veoma aktivno učestvuje u sportskom životu Mostara.

Kao što se vidi iz svega, Mostar ima lijepi broj nogometaša, koji vrlo aktivno i agilno rade. Ovo nekoliko redaka neka posluži upoznavanju i zbliženju mostsrskog i splitskog sporta, jer postoje sve osnove i uslovi za usku vezu, prijateljski odnos i česte sportske posjete izmedju sportskog Splita i sportskog Mostara.

Prilog: Mostar, 1932. i FK Velež 1933.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Fascinantne fotografije života u Japanu 1920-ih (5)

 U Japanu prije jednog stoljeća (5)

Baš kao i zapadni svijet, i Japan je doživio svoju verziju "divljih dvadesetih". Ova decenija između svjetskih ratova bila je vrijeme modernizacije i napretka za Japan, sa rastom umjetničkih scena i novootkrivenom željom za demokratijom. Ali to je bilo i vrijeme političke nestabilnosti, a mnoge druge globalne katastrofe uticale su na svakodnevni život Japanaca. Posljedice Prvog svjetskog rata i "španske gripe" još uvijek su se jasno osjećale. Godine 1923. Tokio i njegovu okolinu razorio je veliki Kantō zemljotres.
Sve u svemu, 1920-te su bile burne, ali fascinantne godine u japanskoj istoriji. U galeriji, koja slijedi, jedno zanimljivo putovanje kroz vrijeme.

Čas matematike, oko 1920
Zahvaljujući modernizaciji Japana, školovanje je 1920-ih privremeno prilagođeno modernijem Montessori stilu. Nažalost, jak vojni i nacionalistički režim vratio se 1930-ih.

Princ Takamatsu i njegova nevjesta, 1928
Ovde su carev brat, princ Takamatsu, i njegova novopečena supruga, gospođica Tokugava Kikuko, fotografisani na dan njihovog venčanja 1928. Nose punu carsku dvorsku haljinu, koja za žene uključuje 12-slojnu odjeću.

Porodica u tradicionalnoj nošnji, 1920
Ovde se vidi Japanka i njeno šestoro dece u punoj tradicionalnoj nošnji. Ona i njen najstariji sin nose getu, drvenu sandale uzdignutu tankim blokovima.

Prodavnica ptica Songbird, oko 1925
Mušterije u kimonima pregledavaju robu u radnji koja prodaje ptice pjevice i ukrašene kaveze.

Fotografisanje za ručkom, oko 1925
Grupa prijatelja u tradicionalnoj nošnji pozira pred kamerom dok jedu rezance u lokalnom restoranu.

Stadion Koshien, 1920
Bejzbol je uveden u Japan 1872. Prvi profesionalni timovi pojavili su se 1920-ih i danas je to jedan od najpopularnijih sportova u Japanu. Ova fotografija prikazuje utakmicu srednje škole na stadionu Koshien u Osaki.

Dječiji vrtić u Tokiju, oko 1920
Bogate žene mogle su ostaviti svoju djecu u jaslicama pod brigom pedijatrijskih medicinskih sestara obučenih u tradicionalna kimona.

(msn)

(spagos)

Posmatranje slike – Zgrada pegla

 

"Tanki komad torte", tako je "New York Tribune" zlonamjerno nazvao zgradu koja je podignuta početkom 20. vijeka, na raskrsnici Brodveja, 23. ulice i Pete avenije, odnosno usred Manhattana. Javnosti je postala poznata kao Flatiron Building – Zgrada pegla.

To je bilo mjesto gdje su brijači brijali, a tvorci šešira pravili šešire za lokalnu masonsku ložu.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, St. Martin's Press je bio prvi izdavač koji se uselio u ovu zgradu, a kasnije je Macmillan Publishers preuzeli svih 21 spratova. Otkako se oni iselili 2019. godine, zgrada je bivala uglavnom prazna.

Flatiron je ove sedmice bio na aukciji za 190 miliona dolara. Novi vlasnik, investitor, svoju "misiju" vidi u održavanju "integriteta" kuće.
Usput: Svako ko ovih dana vidi novog "John Wicka" u kinu mogao bi pomisliti da tu prepoznaje sjedište profesionalnog sindikata ubica. Međutim, hotel Continental iz filma je samo bratski blizanac Flatirona; zapravo se zove Beaver Building i nalazi se u Lower Manhattenu (Donjem Menhetnu).

(welt)

O zgradi:

“Godina je bila 1902. Najviša građevina na svijetu bila je Eiffelov toranj, u Parizu. U Sjedinjenim Drzavama, te iste godine, samo je 14% stanova imalo kadu za kupanje; u cijeloj zemlji bilo je samo 8.000 automobila i tek 230 kilometara asfaltiranih cesta; prosječna zarada, na sat, iznosila je 22 centa; Las Vegas, Nevada, imao je samo 30 stanovnika. U New Yorku, na Manhattanu, prostora je bilo sve manje, a zemljište sve dragocjenije. Na jednom uskom trokutu, gradnja Fuller zgrade bližila se kraju. Na njoj je već bio istaknut znak – zgrada useljiva 1. oktobra 1902. Njen neobičan oblik, i njena upadljiva lokacija – na mjestu na kojem se susrecu dvije od najpoznatijih ulica svijeta, Broadway i Peta avenija - bili su vec dobro poznati svima, zahvaljujuci njenim slikama u novinama i razglednicama, na kojima se našla još i prije nego što je bila gotova.

U gradu tako paralelnom i tako okomitom kakav je New York, pravi je užitak vidjeti dvije ulice kako se susreću pod neobičnim, uskim uglm, na komadu zemljišta kao makazama izrezanom, vidjeti Petu aveniju i Broadway kako utrcavaju jedna u drugu, kod 23. Ulice, kod Fuller zgrade, poznatije pod imenom Flatiron Building, jer zgrada svojim izgledom podsjeca na peglu. Fuller zgrada ili “pegla,” rađena je prema nacrtima arhitekte iz Chicaga – Daniela Burnhama.

Sa 22 sprata, visoka 87 metara, bila je, 1902. godine, jedna od najviših zgrada New Yorka. Neki pogrešno smatraju da je to bila i prva njujorska zgrada čelicnog okvira, jer je na desetke takvih vec bilo podignuto u New Yorku još krajem 19. stoljeca.

Danas, medjutim, Flatiron Building jedan je od najstarijih prezivjelih nebodera Manhattana. Izgrađena u mješavini gotskih i renesansnih stilova, sa fasadom sa ukrasenom terra cotta cvijetovima, njena 22 sprata podijeljena su na tri dijela, donji, srednji i gornji, baš poput klasičnog grčkog stuba. Duga, uska, poput istokrakog trokuta, na svom najuzem dijelu samo dva metra điroka... stanovnicii New Yorka su strahovali da bi se Flatiron zgrada mogla prevrnuti pri malo jacem vjetru!

Mozda ste je i vi vidjeli u filmovima, The Cradle Will Rock, Godzilla i Spiderman 1 i 2.

Dođete li u New York, morate se slikati pred njom, što čini većina turista, jer Flatiron Building je jedini “neboder” New Yorka koji može cijel stati u objektiv vašeg fotoaparata. Niknut ce Kasnije će, po uzoru na nju, niknuti i druge, u Chicagu, Atlanti, Chattanoogi, Fort Worthu, Vancouveru, Torontu....ali njujorska “pegla” ostaje, vjerojatno, najslavnija Flatiron zgrada.

Flatiron Building (voanews.com)

(spagos)

600 godina Blagaja: Rodno mjesto Hercegovine i posljednje bosanske kraljice Katarine

 

(tekst koji slijedi objavljen je 26. marta 2023. na portalu radiosarajevo.ba, autor je Faruk Vele)

Fotografije: Arhiva, cidom, i fotografije načinjene 25. marta 2023. godine, tokom posjede Starom gradu Blagaju, mladih izviđača iz Oderda izviđača Stari grad Mostar)

Stari grad Blagaj, nesumnjivo, najznačajnije političko središte kroz cijelu srednjovjekovnu povijest Huma tj. Hercegovine, ove godine obilježava 600. godišnjicu svojeg prvog spomena.

Piše: Faruk Vele

Blagaj je inače bio glavni grad Humske zemlje ili Huma, oblasti koja se od polovine 15. stoljeća naziva Hercegovinom. Sagrađen je u 14. stoljeću na vrletima i hridinama visoko iznad izvora Bune, gdje su se ruševine i danas vide, bilježili su čuveni bh. historičari Hamdija Kreševljković i Hamdija Kapidžić.

Glavni grad kneževine

Kako u svojim djelima navodi najveći istraživač baštine Bošnjaka Hercegovine, sakupljač historijske i rukopisne građe, arhivist, historičar i poliglota, rahmetli Hivzija Hasanedić (1915.-2003.), Blagaj je igrao važnu ulogu u 14. i 15. stoljeću i bio u to doba “ne samo glavni grad kneževine nego i cijele nutarnje zemlje”.

U njemu je, dodaje Hasandedić, bila rezidencija humske gospode Sandalja Hranića i sinovca mu i nasljednika Stjepana Vukčića Kosače. Tamo se, prema historijskim izvorima, rodila Katarina Kosača Kotromanić, posljednja bosanska kraljica.

Za borbi koje su 1452. vođene između hercega Stjepana i njegovih sinova, Blagaj je zauzeo Vladislav Hercegović.

Pošto je humski velikaš Stjepan Vukčić uzeo titulu hercega, HUM je nazvan Hercegova zemlja (sredina 15. stoljeća) od čega je nastao naziv Hercegovina, bilježi Hasandedić. O tome ćemo govoriti nešto detaljnije.

“Grad je u narodu poznat pod imenom „Stjepan-Grad” ili “Šćepan-Grad”, a taj naziv je dobio po hercegu Stjepanu koji je njime najduže vladao”, dodaje ovaj autor.

Važne odluke

Prema riječima historičara, mr. Alena Zečevića, unutar tvrđave Herceg Stjepana Kosače donosile su se sve važnije odluke o političkom, ekonomskom i društvenom životu Hercegovine.

“Blagaj se prvi put spominje novembra 1423. godine u ugovoru koji je zaključen “u našem gradu Blagaju”, kako se navodi u dokumentu, između vojvode Sandalja Hranića i predstavnika Mletačke Republike. Ovim aktom regulirani su mirovni uslovi između dvije strane i razmatrano pitanje statusa grada Kotora”, objašnjava Zečević.

U 15. stoljeću ime Blagaj nalazimo u tri povelje napuljsko-aragonskog kralja, Alfonsa V, što nam, dodaje Zečević, govori o značaju ovog grada u južnoevropskom političkom kontekstu.

“Urbanizacijom Mostara od prvih decenija 16. stoljeća Blagaj postepeno gubi primat u političkom životu Hercegovine, ali ostaje njen najveći duhovni centar”, kazao je Zečević za portal Radiosarajevo.ba.

Inače, narodna predanja sačuvala su nekoliko legendi o ovom gradu.

Kako navodi naš ugledni historičar, profesor emeritus, Enver Imamović, najraniji srednjovjekovni izvori Hercegovinu nazivaju Hum ili Zahumlje, kojem su na čelu domaći knezovi (dux Chulmorum). U razdoblju od 10. do 15. stoljeća taj toponim se prostorno sve više širio pa su sredinom 15. stoljeća “uspostavljene granice koje i danas označavaju hercegovački prostor”.

Naziv Hum i Zahumnje za Hercegovinu je bio u upotrebi sve do sredine 15. stoljeća, kada ga zamjenjuje onovremeni naziv Hercegovina.
Hercegova zemlja

I Imamović u ovom kontekstu pominje Kosaču.

“Taj naziv je, pak, nastao iz titule najmoćnijeg ondašnjeg humskog velmože, Stjepana Vukčića Kosače, velikog vojvode. On je 1448. uzeo titulu hercega, koja je inače stranog porijekla, smatrajući da je većeg ranga od vojvodstva, koje je do tada imao. S obzirom na to da je u to vrijeme najveći dio Huma njemu pripadao, on se sada počinje nazivati Hercegova zemlja, iz čega je nastao naziv Hercegovina”, objašnjava Imamović, koji blagajskoj tvrđavi pripisuje izniman značaj.

Taj naziv se prvi put javlja u jednom pismu Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, upućenog Dubrovčanima 1. februar 1454. godine. Nakon određenog vremena on je potpuno istinuo stari naziv Hum ili Zahumje. Inače, izvjesni da je već u rimsko doba područje današnje Hercegovine činilo, zajedno sa Bosnom, jednu upravno-administrativnu jedinicu.

Tuga Kraljice Katarine

Katarina Kosača se godine 1446. udala se za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, kojem je rodila sina Sigismunda (kasnije Ishak-bega) i Katarine, mlađe djece Stjepana Tomaša. Prodor Turaka zatekao je kraljicu Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice, dok su joj se djeca nalazila u Zvečaju na Vrbasu.

Iako su Turci zauzeli grad, kraljica Katarina se uspjela izvući, te je preko planina stigla u Konjic, a onda rodnom dolinom Neretve do Stona. Otud lađom u Dubrovnik. Kako nije dobro primljena, 1464., napušta Dubrovnik i preko mora odlazi u Italiju. Nastanila se u Rimu gdje je ostala do smrti. Živjela je u iznajmljenoj palači na Trgu sv. Marka, okružena sa brojnom svitom iz Bosne. Umrla je tužna za Bosnom i zbog sudbine djece koji su odvedeni na Osmanski dvor, gdje su tretirani kao kraljevići. Turci su osvojili Blagaj 1466. godine.

(radiosarajevo.ba)

(spagos)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - O fotografiji iz 1909. godine

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 24. marta 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Na prvoj slici je Haljevćev sokak, danas Huse Maslića ulica (vidjeti današnju sliku sa iste pozicije). Grupa djece stoji ispred kuće Ahmeta hadži Osmanovića, čiji su potomci kasnije vjerovatno nosili prezime Hadžiosmanović. Iza kuće se vidi Husein hodžina džamija, a iza džamije zgrada Mujage Komadine izgrađena 1890 (Bagat). Džamija je srušena 1947. godine, a tačno na njenom mjestu danas je prodavnica cipela “Planika” u prizemlju prvog mostarskog “nebodera”.

Na skoro svim fotografijama Mostara na razmeđu XIX i XX stoljeća vidimo osobu koja bi trebala predstavljati muslimanku u nekakvoj čudnoj crnoj feredži (šinjelu austrougarske vojske?). Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine našu zemlju su pohodili brojni putopisci i novinari koji su gospodi po salonima i kafanama Beča, Pešte, Berlina i Praga trebali, riječju i slikom, u skladu sa tadašnjim orijentalističkim shvatanjima dočarati taj mistični “Orijent” koji je po njima počinjao čim se pređe na desnu obalu Save. Pošto se muslimansko stanovništvo iz vjerskih razloga nije željelo slikati fotografi bi pribjegavali brojnim trikovima kako bi svojoj publici prikazali ta “egzotična bića Orijenta”. Njegovi pomoćnici bi navlačili “feredžu”, pa bi on, kao na ovoj slici, aranžirao fotografiju sa jednom “muhamedanskom porodicom”, mada je očito da “otac” ne nosi odjeću tadašnjih muslimana.

(Ahmet Kurt)

Klasik za svakoga – Farmerke Levi's 501 slave 150 godina

 

Najpoznatije svjetske farmerke slave 150. rođendan. Nema ga ko nije čuo za njih, i barem jednom, ili zauvijek, imao kao sastavni dio garderobe
Njihov nastanak datira iz 19. vijeka. Preteča svih "neuništivih pantalona" je model 501 iz Levi'sa, koji ove godine slavi 150. rođendan.
Od 1873. do 2023. Ko bi rekao da jedan određeni komad odjeće može izdržati godine burnih promjena u modi i kulturnim trendovima, a da i dalje ostane na samom vrhu? Međutim, legendarne farmerke Levi's 501 probijaju ovu granicu. Ove godine slave 150. rođendan, što nas samo ohrabruje da se ponovo osvrnemo na njihovu istoriju.
Proslava stvaranja ovih pantalona započela je još u januaru i obilježava početak kultnog komada odjeće koji se iz pukog patenta za bakarne zakovice 1873. godine transformirao u svakodnevni dio odjeće svih spolova.
Kako piše Levi's, sve je počelo 1870-ih. “Jacob Davis izumio je inovaciju za radnu odjeću u obliku bakarnih zakovica za platnene pantalone. Postali su trenutna senzacija i Davis je prišao biznismenu Leviju Strausu i ponudio mu saradnju. Zajedno su već složili verziju pantalona, takozvanih kombinezona do struka, od teksasa i platna zvanog duck canvas. To je dovelo do patenta 1873. godine koji će na kraju postati poznat širom svijeta kao 501 farmerke", navodi on.
Međutim, zarada Levi Strauss & Co. nije dostigla vrtoglave visine, već naprotiv. I to je bilo do 1918. godine, kada su nećaci Levi Strausa, braća Stern, preuzeli posao nakon njegove smrti. Zajedno sa novim menadžerom proizvodnje Miltonom Grunbaumom, počeli su da se fokusiraju na povećanje izdržljivosti materijala za farmerke. Djelomične modifikacije kao što su omče za kaiš učinile su proizvod privlačnijim, a u roku od sedam godina odjeća je zaista počela zarađivati.
Modni komad 20. veka
Tridesetih godina prošlog stoljeća farmerke su bile sastavni dio posla na Zapadu, reklama u to vrijeme posebno je koristila kauboje kao romantičnu identifikaciju s tamošnjom kulturom, a časopis Vogue je čak objavio članak u kojem preporučuje 501 kao najbolju odjeću za žene na njihovom ranču.

Godine 1939. holivudska zvijezda John Wayne ih je čak nosio u filmu Diližansa
.
Kada se činilo da njihova popularnost ne može više rasti, došlo je do još većeg procvata nakon Drugog svjetskog rata. Nakon uklanjanja nedostataka, Levi's 501 postao je pravi dio svakodnevne mode.
“Do ranih 1960-ih, 501® farmerke su se ukorijenile u svakoj subkulturi širom Amerike. Možete ih pronaći na legendarnom Woodstocku među ogromnom većinom ljubitelja muzike, na demonstracijama aktivista, bilo za ljudska prava ili protiv rata u Vijetnamu, ali i u Evropi na British Mods and Rockers. Osim u filmovima, pojavili su se i na omotu albuma Boba Dylana”, rekli su iz kompanije.
Za istočni blok, farmerke su bile nešto ekstra i nedostupan proizvod. Ušli su u hip-hop kulturu, nosili su ih Steve Jobs i bajkeri i pripadnici manjina u L.A. Godine 1999. magazin Time ih je proglasio "modnim komadom 20. vijeka".

U galeriji u prilogu, jedno malo putovanje kroz vrijeme.

Naše druženje sa farmerkama datira od kraja šezdesetih godina, kada se po njih moralo “trknuti” do Ponte Rossoa u Trstu. Od sedamdesetih i osamdesetih su se već mogle kupiti i kod naših domaćih proizvođača odjeće. Pored originalnog Levis 501, dugo su u modi bile farmerke “Super Rifle”, a pratile su sve modne trendove, a naročito su bile popularne one sa trapez nogavicama.

(refresh)

(spagos)

Veliki prodor – Evolucija bicikla

 

"Bicikl je najdugovječnije i najčešće korišteno vozilo na svijetu, od kojih je više od milijardu napravljeno u njegovoj 200-godišnjoj istoriji", pišu konzervator Hans-Erhard Lessing i geodet Tony Hadland u tekstu "Evolucija bicikla" (2021.).
Ubrzo nakon što ga je pronašao Karl Friedrich Drais 1817. godine, i daljeg razvoja u predmet masovne proizvodnje, uvijek je bio slavljen kao sredstvo slobode koje je omogućavalo neviđenu mobilnost. U nekim krajevima su mu kazivali da je "Narodni konj".
A za žene: „Za kćerke iz 19. vijeka posjedovanje bicikla je bila deklaracija njihove nezavisnosti“, navodi „Godeys“, tada najvažniji ženski časopis u SAD.
I obrnuto: "Tamo gdje su žene lišene slobode, zabranjeno im je da voze bicikl", napisao je prije nekoliko dana "Neue Zürcher Zeitung".
U Iranu su, na primjer, sveštenici zabranili ženama vožnju bicikla, dok su im oni progresivniji to dozvolili u zatvorenom prostoru. S druge strane, na vrhuncu novih prijevoznih sredstava na prelazu iz 20. stoljeća nije samo car u Rusiji vozio bicikl – kabulski emir naručio je bicikle za cijeli harem.
I naravno, vlade su ubrzo nametnule poreze na novo zadovoljstvo: u Francuskoj od 1893. šest franaka (po sjedištu), u Hessenu od 1899. pet maraka godišnje - izuzetno rijedak primjer poreza kojeg se država ponovo odrekla. 

Ali ono što „NZZ” piše i dalje važi: „Na kraju blage proljetne večeri, ćaskajući na uglu dvaju ulica, pauza sa rukama na upravljaču, a onda se smjestite na sic i odvezete biciklom: Kakva je to samo sreća.”

(welt)

(spagos)

Sačuvani pogledi - Panorama Mostara 1881. godine

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 21. marta 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Na ovoj unikatnoj fotografiji Franza Laforesta vidi se čak 14 munara mostarskih džamija:

1. Tere Jahjetova

2. Memi hodžina

3. Ćose Jahja hodžina

4. Roznamedži Ibrahim efendije

5. Fatime kadun (munara kvadratne osnove)

6. Sinan pašina /Atik/

7. Karađozbegova (kupolni krov)

8. Nezir agina

9. Hafiz hodžina

10. Tabačica ili Kurtova

11. Koski Mehmed pašina (kupolni krov)

12. Vučijakovića (kupolni krov)

13. Hadži Balijina

14. Ćejvan ćehajina (munara kvadratne osnove do 1885)

Slika je visoke rezolucije te se može lijepo zumirati. Godine 1881. kada je fotografija napravljena u Mostaru je bilo 37 kamenih džamija i mesdžida: 25 džamija sa munarama, 4 sa munaricama, 7 bez munara (mesdžid) i 1 musalla.

(Ahmet Kurt)

Iz stare štampe: Snimanje filma u Mostaru, 1932. g.

 

U novinama "Novo doba" od 02.09.1932 je izašao članak o snimanju filma u Mostaru.

Film je rađen u njemačko-jugoslavenskoj produkciji i zvao se "Das Lied der Schwarzen Berge" - "Fantom Durmitora", u kojem je glavnu ulogu imala Ita Rina, prva jugoslavenska filmska zvijezda.

U tekstu je napisano:

"Današnje tonfilmsko snimanje. Članovi Eidofonfilma danas su ovdje završili glavni posao i snimili glavne scene iz Mostara. U starom Mostaru – na Bjelušinama – snimljene su nekolike scene sa g.đom Itom Rinom i g. Dunkeom. Snimljeno je i hercegovačko kolo. Jedna scena je snimljena na mostu kod Bune. Glumci će vjerovatno sutra, pošto snime još jednu scenu na mostarskom aerodromu, napustiti Mostar."

U filmskim enciklopedijama o filmu je napisano slijedeće:

"Film pod njemačkim nazivom "Das Lied der schwarzen Berge", poznat i pod naslovima "Pjesma crnih brda, odnosno "Fantom Durmitora" je njemačko-jugoslavenski crno-bijeli dugometražni igrani film premijerno prikazan 1933. godine. Snimljen je sredinom 1932. u Crnoj Gori u režiji K. Breinessa i Hansa Natgea. Snimanje je započeto na beogradskom aerodromu u Zemunu 31. jula 1932. Ovisno o različitim kriterijima smatra se prvim dugometražnim zvučnim igranim filmom u historiji jugoslavenske kinematografije.

Prilozi: fotografije iz filma i Ita Rina

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Kokta – piće naše mladosti

 

Kokta, jugoslovenska verzija Koka-Kole, predstavljena nam je 8. marta 1953. godine..
Otac Kokte, Emerik Zelinka stvorio ju je u preduzeću "Slovenijavino". Upotrebio je plodove šipka, vitamin C, razno aromatično bilje, karamalizovan šećer i izvorsku vodu. Glavni sastojak bio je plod divlje ruže, divlji šipak. Ime Kokta nastalo je iz riječi koktel.
U prvoj godini proizvedeno je oko milion litara kokte.

Punila se u flaše od 0,25 litara.

U narednih 14 godina svoga postojanja, prodaja kokte rasla je za čak 25% godišnje.

Kokta u Mostaru: već od 1954. godine kokta se proizvodila u Mostaru, a sinonim za koktu svim danas starijim mostarcima je Mita Kocić, koji je proizvodio koktu i slične gazirane napitke u njegovoj radionici na Carini.

O Miti Kociću smo već pisali na ovim stranicama. Link za tekst u prilogu:

Mostarci: Mita Kocić – spagosmail (blogger.ba)

(spagos)

Sidnejski lučki most, otvoren 19. marta 1932. godine

 

Sidnejski lučki most (Sydney Harbour Bridge) jedna je od glavnih znamenitosti Sidneja. Zajedno sa Sidnejskom operom predstavlja simbol ovog grada i cijele Australije. Preko luke Port Jackson, najveće prirodne luke na svijetu, most povezuje sjevernu i južnu obalu Sidneja. Zbog karakterističnog lučnog izgleda dobio je nadimak „vješalica za kaput“ (Coathanger).

“… vidi se iz svakog gradskog kutka, tako da se prikrada u kadar iz najčudnijih mogućih uglova, kao ujak koji bi da se uvali u svaki snimak. Idaleka izgleda nekako galantno uzdržano, veličanstveno ali ne i nametljivo, ali izbliza se vidi koliko je moćan.”
Ovdje prenosimo neke impresije o sidnejskom mostu iz knjige “Tamo dole”, autora Bil Brajsona:

Osnovne karakteristike

Sidnejski most je projektovao engleski inženjer Ralph Freeman, radove je izvodila britanska građevinska firma, ali najveće zasluge za njegovu izgradnju pripadaju Australijancu dr Johnu Bradfieldu.

Most je dizajniran i sagrađen po ugledu na njujorški Hell Gate Bridge, sa jednim čeličnim lukom, koji od površine vode do svoje najviše tačke ima raspon od 134 m. U kategoriji jednolučnih čeličnih mostova sidnejski most važi za najviši na svijetu. Po dužini je šesti najduži lučni most, a sve do izgradnje Port Mann Bridge u Vankuveru 2012. godine, bio je i najširi na svijetu.

Preko mosta se odvija željeznički, drumski, biciklistički i pešački saobraćaj. Most ima osam saobraćajnih traka, dve pruge i dve staze za pešake i bicikliste. Glavni put koji preko njega ide je autoput Bradfield, a njegova dužina od 2,4 km čini ga jednim od najkraćih autoputeva u Australiji.

Isto kao i Ajfelov toranj, most se širi tokom vrelih dana i tada može da “poraste” do 18 cm. Za njegovu izgradnju utrošeno je 52.800 tona čelika, 18.000 m³ granita, 95.000 m³ betona i 272.000 l farbe.

Istorijat

Ideja o izgradnji mosta koji bi povezao sjevernu i južnu obalu Sidneja postojala je još od 1815. godine. Prvi put ju je predložio arhitekta Francis Greenway tadašnjem guverneru Novog Južnog Velsa. Iako nije odmah zaživjela, ideja je bila aktuelna tokom cijelog 19. vijeka. Projekat je konačno započet 1914. godine kada je povjeren Johnu Bradfieldu, ali se u njegovu realizaciju krenulo tek nakon Prvog svjetskog rata.

Autor glavnog projekta, upravitelj i nadzornik svih radova bio je Bradfield, dok je detaljniji dizajn mosta izradio Ralph Freeman, inženjer firme koja je izvodila radove. Izgradnja mosta započeta je sredinom 1923. godine, a radovi su završeni osam i po godina kasnije.

Svečano otvaranje

Sidnejski lučki most je zvanično otvoren 19. marta 1932. godine. Sam događaj je privukao veliki broj posmatrača, skoro milion, ali se jedan od njih posebno upisao u istoriju: Francis De Groot, član paramilitarne grupe New Guard. Pred sam čin zvaničnog otvaranja mosta, Francis je dojurio na konju i svojim mačem presekao vrpcu „u ime kralja i naroda Novog Južnog Velsa“. Istog trena je uhapšen, vrpca je ponovo svezana, a zatim i zvanično presječena od strane tadašnjeg guvernera.

Zlatne makaze korišćene u ovoj ceremoniji bile su upotrebljene i prilikom svečanog otvaranja Bayonne Bridgea u Njujorku, godinu dana ranije.

Održavanje mosta

Danas preko sidnejskog mosta dnevno pređe 200 vozova, 170.000 automobila i 1.500 biciklista. Da bi bio bezbjedan za saobraćaj most se svakodnevno kontroliše i održava. Najznačajniji radovi na održavanju uključuju zaštitu čelične konstrukcije od korozije, čija je površina velika kao 60 fudbalskih terena. Prilikom farbanja koriste se specijalne brzosušeće boje, kako kapljice ne bi padale na vozila ili površinu mosta.

Od 2013. godine dva robota pod imenom Rosie i Sandy, specijalno dizajnirana na Tehnološkom univerzitetu u Sidneju, zadužena su za održavanje najopasnijih dionica čelične konstrukcije.

Turističke atrakcije

Sidnejski most je privlačio turiste čak i tokom izgradnje, a dvije godine nakon otvaranja njegov jugoistočni pilon je postao prava turistička atrakcija. Na vrhu pilona, koji je visok 87 m i do koga se stiže za 200 koraka, postojali su kamera obskura, teleskop, muzej Aboridžina, priređivale su se i izložbe, a danas je tu muzej vezan za izgradnju mosta i vidikovac sa pogledom na grad.

Tokom proslave Nove godine u Sidneju, Sidnejski lučki most postaje centar svih zbivanja zbog već tradicionalno grandioznog i tehnički najrazvijenijeg vatrometa.

Ali glavna i najveća turistička atrakcija jeste penjanje organizovanim turama na most (Bridge Climb). U zavisnosti od odabrane lakše ili teže ture, ovo uzbudljivo iskustvo nudi nezaboravan pogled sa vrha najvećeg čeličnog luka na svijetu, ali i mogućnost da se most i njegova veleljepna čelična konstrukcija istraži i pogleda izbliza.

(budikengur.com)

Proljeće u Mostaru, 1903.

Naziv slike broj 1: Početak proljeća u Mostaru, 1903. godine

Naziv slike broj 2: "Rimski" most u Mostaru, 1903. godine (Napomena: na web-stranici muzeja Janus Pannonius u Pečuhu, Mađarska, uz ovu sliku je pojašnjeno da se ne radi o rimskom mostu, već o mostu iz 16.vijeka sagrađenom za vrijeme dok je Mostar bio dio Otomanskog carstva)

Slikar: Tivadar Csontváry-Kosztka (1853-1919), mađarski slikar, koji je bio po zanimanju apotekar, i tek u 41. godini života se počeo baviti slikarstvom. Slikao je figurativno, u ekspresivnim bojama. Proputovao je Palestinu, Liban, Grčku, Siciliju, Egipat, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju itd., te svoje utiske prenio na platno. Između ostalog, izlagao je svoje djela i u Parizu 1907. godine. Mnogi slikari tog doba su veoma cijenili njegov rad, između ostalog i Picasso. Ipak, preminuo je osiromašen i usamljen.

U Budimpešti je 2006. jedna njegova slika prodata privatnom kolekcionatu za više od milion eura.

Veliki broj Csontváry-ovih slika trenutno je izložen u Janus Pannonius Muzeju u Pečuhu u Mađarskoj, među kojima su i ove dvije slike posvećene Mostaru.

(Dada Mostarlić/cidom/ 20230317)