Iz istorije: 29. novembar, Dan republike koje više nema

Današnji datum, 29. novembar obilježavao se u bivšoj državi kao Dan Republike, čime se podsjećalo na Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), koje je održano u Jajcu. Drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvovalo je ukupno142 delegata, u Domu Kulture u Jajcu. Rad delegata počeo je himnom Hej Sloveni, u izvođenju pozorišnog hora narodnog oslobođenja oko 19.20, a završio je u 5 pet sati ujutru.

Predsjednik AVNOJ-a, izabran na prethodnom zasedanju u Bihaću 1942., dr. Ivan Ribar je otvorio zasedanje svojim uvodnim referatom "O radu AVNOJ-a između dva zasedanja".

Na zasjedanju su donesene odluke ustavnog karaktera, izgrađeni su vrhovni državni organi nove Jugoslavije, a 29. novembar je zapisan kao datum stvaranja nove države.

Formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, država više nije bila kraljevina, kralju Petru II Karađorđeviću i vladi u izbeglištvu je zabranjen povratak u zemlju, koja će po završetku rata, 1945.godine postati FNRJ, Federativna narodna republika Jugoslavija, federacija šest ravnopravnih republika. Funkcija predsjednika “prve vlade” nove Jugoslavije povjerena je Titu.

Osnovan je i TANJUG, telegrafska agencija nove Jugoslavije, koja je u svijet slala vijesti o antifašističkoj borbi

Na dvogodišnjicu zasijedanja u Jajcu, 29. novembra 1945, dotadašnja Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana je u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, što znači da je monarhija i formalno oborena, a 31. januara 1946. proglašen je prvi Ustav FNRJ.

Poslije završetka rata, od 1945. godine, 29. novembar proslavljan je kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ.

Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se dva neradna dana, uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, počasne plotune, a 1964. godine ustanovljena je i nagrada AVNOJ-a.

Na Drugom zasjedanju AVNOJa slikar Đorđe Andrejević Kun je oblikovao grb nove države, koji je predstavljen sa pet baklji, okruženih žitom, i koje gore zajedničkim plamenom (simbolizuje pet naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce). Dvije decenije kasnije dodata je i šesta baklja, koja predstavlja Muslimane-Bošnjake.

Dan Republike slavio se od 1945. godine i bio je jedan od najvećih praznika SFRJ, Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Praznovalo se dva dana, 29. i 30. novembra,

Sa raspadom SFRJ, prestalo se sa obilježavanjem Dana Republike u svim republikama nekadašnje zajedničke države osim u Srbiji. Dan Republike ostao je zvanični praznik u Saveznoj Republici Jugoslaviji sve do 14. novembra 2002. godine, kada je ukinut.

Ono što pamte starije generacije za vrijeme ovog praznika bili su neradni dani, polaganje zakletve, plave kape i crvene marame, bogatu trpezu i razne svečanosti. Dok je za neke 29. novembar dan kada je formirana najprosperiternija država koja je postojala na ovim prostorima, neki ga smatraju pobjedom totalitarizma i autoritarizma.

(spagos)

Iz stare štampe: Opet jedna varalica krojač, 1906.

U časopisu Musavat broj 6. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst

“Opet jedna varalica. Nedavno je u Mostar dolazio nekakav putnik koji se izdavao za odlična krojača te nudio svijet novim haljinama uz vrlo jeftinu cijenu. Nekolicina njih dali su se zavesti lijepim riječima te su pustili da im taj krojač uzme mjeru, naručili su haljine i unaprijed dali za nešto kapare. Naravno da odijela nijesu dobili. Sad se tek kaju i uzdišu za ludo bačenim novcima. Mi i opet opominjemo naše prijatelje da se čuvaju ovakih varalica, a upozorujemo vlasti da malo bolje pripaze na ove putnike".

Mostar je dolazak Austrougarske dočekao manjkom svih važnijih zanimanja – od liječnika, odvjetnika pa do svih vrsta zanatlija (osim starih tradicionalno turskih). Navalu ordiniranja po privatnim sobama i u jedinom hotelu Neretvi započeli su liječnici. Hotel Neretva ne bijaše magnet samo za liječnike, nego i za brojnu ostalu gostujuću gospodu. Bilo je tu zubara, mađioničara, kinooperatera, svjetskih varalica pa i krojača-prevaranata.

Tako godine 1924. bilježimo pojavu izvjesne gospođe Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Između ostalih održavahu se izložbe zadnjih čuda tehnike, pa je tako prikazana izložba uvećanih fotografija, izložba trodimenzionalnih slika i mnoge druge. Jedne se godine na Musali pojavio i „željezni čovjek“ – mehanička naprava u naravnoj veličini čovjeka koja je hodala, mahala rukama, okretala glavu, pušila i izvodila sto čuda, te je bila prava atrakcija za Mostarce.

Gostovao je i jedan izlagač koji najviše privuče muški svijet. Naime, izlagao je pornografske slike, a mušterije je privlačio uz oglas objavljen u lokalnim novinama: „Također imadem automatične posebne kabinete za gledati i to samo za odrasle“.

Sredinom 1892. g., kad je otvoren hotel Neretva, kao gost hotela došao je neki Hinko Bradl. Mostarci su ga znali jo otprije jer je dolazio donoseći uvijek sa sobom poneko „čudo tehnike“. Ovog puta je predstavio stroj u kojega su posjetitelji ubacivali bijeli list papira kupljen za novčić, a iz stroja bi nasumično ispadao pokatkad bijeli papir, a pokatkad i prava novčanica. Prava razonoda za građane i dobra zarada za Hinka.

Fotografija: hotel Neretva, 1939. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Starim gradom, uz Aleksu i Eminu

Iznova zamirsala sva ljepota nekadašnjeg Mostara

Iako je danas oblačno vrijeme, starim gradom danas je iznova zamirisala sva ljepota nekadašnjeg Mostara, kada se nismo dijelili ni po vjeri i naciji, kad smo svi bili raja, zaljubljeni u Neretvu, sunce i behar.

Tu vedrinu i sjaj prijeratnog Mostara danas su donijeli svojom mladalačkom ljepotom glumci Nina Popović i Ivan Skoko, koji su “oživjeli” Aleksu i Eminu kroz projekat “Sunčana strana Federacije BiH”, koji se realizuje u saradnji agencija PRimera iz Mostara i Obala Art Centar iz Sarajeva, a sufinansira ga Federalno ministarstvo okoline i turizma.

Brojni strani i domaći turisti, od početka Onešćukove ulice pa sve do početka Kujundžiluka, nisu krili iznenađenost i oduševljenje što im se ukazala prilika da se slikaju sa pjesnikom i njegovom velikom neostvarenom ljubavi.

“Sjajan je osjećaj vidjeti radost na licima gostiju našeg grada. Žele da susret s nama ovjekovječe fotografijama, ali poneki traže i da im objasnimo ko su likovi koje Ivan i ja predstavljamo”, kaže nam Nina.

Radost nije krio ni mladi gluamc Ivan Skoko.

“Neopisiv je osjećaj kad vidiš radost u očima turista. Neki su pomislili da je riječ o vjenčanju, a kad smo im objasnili koga Nina i ja predstavljamo, ponekima su se oči napunile suzama”, govori Ivan.

Kamo sreće da iz ovog projekta pouke mogu izvući političari i da Mostar opet zrači vedrinom u punom sjaju, a ne da u svijetu ostaje poznat kao “grad slučaj”.

(NovaSloboda.ba)

Od Une do Save, Neretve i Drine: Domovino, sretan ti Dan državnosti!

 

BiH volimo te! arhiva 2015.

Meliha

Ibrahim

Danas se u Bosni i hercegovini obilježava Dan državnosti, dan kada je, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjkić-Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), kada je donesena odluka  o obnovi državnosti BiH.

U Mrkonjić-Gradu potvrđene su istorijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u Jugoslaviji. Na Prvom zajedanju ZAVNOBiH-a definisano je da je BiH jedinstvena i nedjeljiva država.

Zasjedanje ZAVNOBiH-a, kome su prisustvovali istaknuti predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i nacionalnih manjina, definisalo da BiH neće biti “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska”, zbratimljena zajednica svih njenih naroda.

Svim građanima i građankama od Une do Save, Neretve i Drine, koji Bosnu i Hercegovinu doživljaju kao jednu i jedinu domovinu, čestitamo Dan državnosti.

Nezavisni internet portal NovaSloboda.ba

Na Partizanskom 25. novembar 2019.

Dan državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembar 1943. - 25. novembar 2019.

Povodom Dana drzavnosti BiH danas prijepodne prisustvovao sam obilasku Partizanskog spomen groblja, polaganju cvijeca i odavanju pocasti poginulim partizanima, rodoljubima i antifasistima koji su poginuli za slobodu svog grada i drzave u ratu 1941-1945. Stanje nacionalnog spomenika djeluje bolje nakon sto je uklonjeno par polomljenih kamenih cvetova, dok odgovorne osobe iz Agencije Stari grad najavljuju ativnosti da se cijeli kompleks potpuno dovede u red. Na redu je Grad, gradonacelnik i njegova uprava da uvedu stalnu cuvarsku sluzbu i preuzmu brigu i odgovornost za trajnu zastitu nacionalnog spomenika u Mostaru.

(Alija Behram/facebook)

Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u oktobru 2019. godine

Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...

---

30.10.2019.

Iz stare štampe: Sokolski dom

Početkom dvadesetog stoljeća, a posebno između dva svjetska rata, u cijeloj Europi, pa tako i u Mostaru, počinje se širiti sokolski duh te se osnivaju brojna sokolska društva koja su među mlade uvodili sve vidove sportova, gimnastike i rekreacije. Na samim su počecima skoro svi sportovi u Mostaru bili pod kapom sokolskih društava. Tako se i nogomet ispočetka igrao u „Hrvatskom sokolu” osnovanom 1905. g. koji je imao prostorije u Hrvojevom domu. Na lokaciji današnje zgrade Narodnog pozorišta bile su prostorije Srpske sokolske organizacije „Obilić” osnovane nakon samo godinu dana. Kasnije je ovaj Sokolski dom preseljen na Glavnu ulicu, na potezu između prvog mostarskog nebodera i robne kuće Razvitak. Godine 1909. osniva se i „Muslimanski soko.”

Između dva svjetska rata pojavila se i ideja o izgradnji jedne zgrade za potrebe svih sokolskih društava u Mostaru. Načinjen je i nacrt budućeg sokolskog doma pa mu je dato i ime – Sokolski dom Aleksa Šantić. Gdje je planirana gradnja (koja se nije realizirala) nismo uspjeli saznati.

Ostao je samo ovaj nacrt nastao 1930-ih, koji donosimo ovdje.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:48, 0 komentar(a), print, #

23.10.2019.

Iz stare štampe: Slabo grijanje na željezničkoj stanici, 1907. g.

U časopisu Musavat, broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Što se ne loži? U ovo zadnje vrijeme zakašnjava željeznica kod nas skoro svaki dan po sahat pa do dva. Pošto putnici ne znaju kad će željeznica zakasniti, te prema tome moraju u odregjeno vrijeme doći na stanicu, to bi trebala uprava željezničkih stanica narediti da se loži u peći po čekaonicama, jer je na ovoj zimi vrlo neugodno sjediti u sobi gdje se neprestano vrata otvaraju sahat ili više. Često se puta dogodi da bude i nejake djece, pa bi jedna mala nazima mogla nejako dijete života stati. Mi se nadamo da će se ovom skromnom zahtijevu putnika udovoljiti, jer je sasvim opravdan”.

Fotografija: Stara željeznička stanica, 1910. godine (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:40, 0 komentar(a), print, #

16.10.2019.

Iz stare štampe: Vatra na Luci – Musavat br. 9. iz 1906. g.

U časopisu Musavat, broj 9 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Vatra. Prije nekoliko dana izgorjela je na Luci kuća umrlog Riste Spreme. U njoj niko stanovao nije, nego je jedan naš sugragjanin držao svoju kravu, a uz kravu, naravno i nešto sijena. Sijeno se, u noći, nekako zapalilo te je izgorila i kuća i krava u njoj, prije nego što su topovi pukli da oglase požar. Srećom, vatra je brzo lokalizovana, a kako je bio jak vjetar, mogao je čitav komšiluk izgoriti. Na kuće u kojima ima sjena, trebalo bi bolje paziti, jer ovo nije prvi slučaj da se baš zbog njega nesreće dogagjaju”.

Još prije 1700. g. bila je izgrađena tabija (kula, bastion) ispod Konaka u Suhodolini. U njoj je bio smješten top kao i stražarska jedinica. Sa tabije se ispaljivao plotun iz topa i dizao barjak svakog petka, za Bajramske svečanosti i na Sultanov rođendan. Pucalo se povremeno iz topa čak i nakon 1878. g., za carev rođendan i značajnije praznike Austrougarske monarhije i u podne. Međutim, budući su moćne detonacije topa uznemiravale okolno stanovništvo, nakon 1898. je na intervenciju građana, izboreno kod austrougarskih vojnih vlasti “da se u znak za podne, vatru i prigodom svečanosti i blagdana... puca izvan grada, čime će se ispuniti velika želja ovdašnjeg građanstva, a imenito stanovnika Brankovca, Bjelušina i Luke...“ Tako je vojna komanda premjestila top na Hum, odakle se nastavilo pucati iz topa sve do 1918. g. kako bi se uzbunila vatrogasna četa prilikom čestih požara po gradu.

Međutim, ovakav način najave požara nije pružao zadovoljavajuće informacije. Nakon pucnja vatrogasci su znali da je izbio požar, ali ne i to u kojem dijelu grada. Izgleda da je seriju nesporazuma prevršio događaj u studenom 1903., kada su na pucnjeve ispaljene u cilju vježbe za vojne vatrogasce, mostarski vatrogasci krenuli u potragu za mjestom požara i uzaludno lutali gradom. Istog dana uvečer ponovo su mostarski vatrogasci alarmirani pucnjevima s Huma, ponovo su tražili mjesto požara. Za to vrijeme gorio je stog slame na Pijesku. Tek izgradnjom električne centrale 1912., najavu požara pucnjevima zamijenila je električna sirena.

Fotografija: Mostarski vatrogsci 1914. (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:09, 0 komentar(a), print, #

15.10.2019.

U sjećanju: Dario Džamonja 2001. - 2019.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 15. oktobra 2019, autor teksta Mirza Abaz)

Dario Džamonja, jedan od najistaknutijih bh. pisaca u historiji, novinar i kolumnista brojnih domaćih listova, preminuo je na današnji dan 2001. godine. Ovaj neshvaćeni boem i vječiti zaljubljenik u svoj rodni grad ostat će upamćen kao maestro kratke priče po čemu ga se i danas sjećaju mnogi sugrađani i zaljubljenici u pisanu riječ.

On je rođen u januaru 1955. godine i odrastao je kao dijete razvedenih roditelja. Porodična agonija mladog Darija se produbila onda kada mu je otac izvršio samoubistvo, a majka preselila u Nizozemsku. Ostaje živjeti s bakom i djedom u sarajevskom naselju Jezero i vrlo rano se odaje alkoholu zbog kojeg ne uspijeva završiti započeto gimnazijsko školovanje.

Kako je sam napisao u autobiografiji, umro je tri puta. Prvi put je "umro" 1993. godine kada je napustio Sarajevo, a te godine je i ranjen. Godine 1998. je opet "umro" kada je napuštao SAD i svoje dvije kćerke koje je neizmjerno volio, a prije 18 godina ispisao se iz živih, kako je jednom kazao njegov kolega pisac Abdulah Sidran, 15. oktobra 2001. godine preminuo je treći i posljednji put.

Njegovo književno stvaralaštvo obilježile su priče iz svakodnevnice. Kao prozni autor Džamonja je uobičavao u svoje priče unositi stvarne ličnosti i stvarne događaje. Gotovo uvijek je pisao u ich (ja) formi, nerijetko je bio glavni lik svojih priča, a bilo je i crtica u kojima se prikazivao kao samo još jedna jedinka u masi. Sve njegove priče imale su sentimentalan karakter i naprosto su odisale subjektivizmom i osjećajnošću.

U više navrata je rekao kako se ne kaje što se vratio u Sarajevo i s ponosom je isticao da je to jedan od najljepših dana u njegovom životu. Međutim, neposredno po povratku s Floride upoznao se s tužnom postratnom situacijom u rodnom gradu, ali su mu epizode iz prošlosti i kćerke bile pogon koji mu je davao snagu da nastavi dalje, da se nastavi boriti. Affan Ramić, istaknuti bh. slikar koji nas je napustio prije četiri godine, volio je reći da "Daco ne živi od pisanja, on od toga umire". Džamonja je sve do svoje "treće smrti", ipak, pisao...

Literarni opus Darija Džamonje čini deset knjiga koje je posthumno izdavačka kuća Buybook objedinila u obimno djelo simboličkog naziva "Ako ti jave da sam pao...". Svoju prvu knjigu kratkih priča jednostavnog naziva "Priče iz moje ulice" objavio je 1979. godine, a za svoju prozu dobio je nagradu Veselin Masleša 1985. godine, zatim Fund Free Expression Award 1993. godine, nagradu Writes Club Madison 1994. i otkupnu nagradu za poeziju Madison 1996. godine.

"Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom." (Dario Džamonja)

(klix.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:48, 0 komentar(a), print, #

09.10.2019.

Simbol grada Mostara otvara svoja vrata na ljeto 2021.

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva

hotel Neretva, 1892.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 6. oktobra 2019.)

Ovaj prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno.

Prohladno i oblačno vrijeme s povremenom kišom, koje je obilježilo jučerašnji dan u Mostaru, nije predstavljalo smetnju radnicima na gradilištu hotela „Neretva“. Ovaj prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno. Hotel „Neretva“ je, podsjeća Avaz, prije nešto više od 14 godina za 600.000 KM od tadašnje Općine Stari Grad kupio Halim Zukić, nekadašnji vlasnik VGT osiguranja iz Visokog. Iako je nakon kupovine punih šest godina čekao neophodna odobrenja, radovi su stali na prvoj fazi, uslijed čega je objekt ovog nekada čuvenog hotela, koji se nalazi na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, postao pravo ruglo. Zukić je, konačno, brojnim špekulacijama koje su se iznosile stao ukraj kada mu je lani iz nadležnog gradskog odjela izdano odobrenje za privremeno zauzimanje javne površine u svrhu ograđivanja gradilišta radi izvođenja radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta hotela „Neretva“. Nedugo poslije otpočeli su radovi koji se izvode pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika FBiH. U izjavi za Avaz Zukić je kazao kako je zadovoljan dinamikom izvođenja radova.

''Trenutno se rade krovopokrivački radovi. Sljedeći korak su radovi na fasadi, čime bi „Neretva“ dobila skoro konačnu vanjštinu. Konačni završetak radova planiran je za ljeto 2021. godine i u svojim detaljima hotel će zadržati duh i vrijednost „Neretve“'' poručio je Zukić.

Objekt će imati 84 sobe i bit će dio jednog od svjetski renomiranih hotelskih lanaca.

„Neretva“ je izgrađena 1892., u vrijeme austrougarske vladavine. Hotel je građen u specifičnom pseudomaurskom stilu, koji je tada bio dominantan.

(bljesak.info)

Objavio/la spagosmail u 14:12, 0 komentar(a), print, #

09.10.2019.

Iz stare štampe: Tuberkuloza u Mostaru – Musavat br. 2. iz 1908. g.

U časopisu Musavat, broj 2 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:

“Tuberkuloza. Ova strašna bolest, za koju se još nije siguran lijek pronašao, raširila se je u našem gradu skoro nevjerovatno. Jedan ovdašnji liječnik pripovijedao nam je da je neki dan bio pozvan u tri familije radi bolesti pojedinih članova i da je na sva tri mjesta konstatovao sušicu. Sva tri bolesnika bili su mladi od 15 do 25 godina. Nadalje nam liječnik reče da su ova 3 slučaja malenkost, jer je u Mostaru najviše slučajeva smrti od sušice. Ovo je zaista strašno i trebalo bi o ovome čaru tražiti”.

Prva liječnica u Mostaru bila je dr. Bohuslava Keck, Čehinja rođena 1854. Nakon završetka školovanja i nakon trinaestogodišnje liječničke prakse, godine 1892. g. doseljava u Mostar. Pored obavljanja prakse kao stalna liječnica u Mostaru, dr. Keck je objavila brojne članke u listu Osvit, kao imnoge stručne studije o bolestima. Ona je prva počela savjetovati građane Mostara i upozoravati ih posebno na opaku bolest tubelkulozu. Međutim, nije ostala samo na savjetovanjima i objavljivanju članaka, nego je oštro zamjerala nadležnim organima na propustima koji ne omogućuju razvoj i primjenu moderne medicine. U listu Osvit iz 1905, u seriji od četrdeset nastavaka, ona upozorava sugrađane na potrebu higijenskog stanovanja, odijevanja, dječjeg odgoja, izbora zvanja, način njege bolesnika, kao i potrebu redovitog kupanja i dezinfekcije. Već sljedeće godine, ponukana pojavljivanjem brojnih slučajeva tuberkuloze, objavljuje seriju priloga pod naslovom „O tuberkulozi pluća te o načinu kako se ima ista suzbiti.” Nakon dvadeset godina plodnog rada, dr. Bohuslava Keck napušta Mostar i vraća se u rodnu Češku gdje i umire 1911. g.

Fotografija: Južni logor, 1900-tih (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:08, 0 komentar(a), print, #

08.10.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

plaža Bunur, nekad

Bunur, sada

Džeger, Fejićeva, kod kina Zvijezda

Dom izviđača, sedamdesete

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. oktobra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Kema, Peka, Bale, Mušo, Brato Krava, Božo i Cargo, Bora Fabris, Džeger, Uka…

Kada sam, kao dijete, iz Jablanice doselio u Mostar, imao sam čast i privilegiju da živim u najljepšem sokaku na svijetu – Alajbegovića. U kome su, u ono vrijeme, u kući na samom početku sokaka stanovali Mujo i Fatima Alajbegović, profesorica Mira i Brato Krava, baba Sena, Nemanja i Dragica Njunjić, Osman i teta Hajruša, Smailaga i Smailaginica, nena Čišićka i kćerke joj Dutka i Tima, čika Ante Radović i teta Vasa, pa Muruveta, Baba Buljubašić-hala Nefa, Jusufaginica (majka Arifa i Zibe Nožić), Salko i Fata Puce, Asim i Đenka Elezović, Vejsil i Munta Husković, teta Dika, Hajro i Džemila Alađuz, Ćamil i Memnuma-Hadžinica Derviškadić…

A još veće zadovoljstvo da mi plaža Bunur bude pedesetak metara od kuće. Iako sam u rodnoj Jablanici naučio plivati, prve prave plivačke korake napravio sam na Neretvi, gdje su me, kao i ostalu “malu” raju, tranguze u Neretvu bacali Kema Denjo, Peka, Bale, Zijo Bajat, Mušo Rokša, Salko Ćurić, mesar Branko Radovanović, Dragan Ćemalović, Zlatko Hafizović, Sejo Čevro, Enči Oručević, Tahir-Taja Nikšić, Salko Nožić, Kema Rajković, Fahrudin Čišić…

Po vas cijeli dan, u vrijeme ljetnih ferija, čamili smo na stepenicama ispod Doma izviđača i čekali da nam Kema, Peka, Bale i druga veća raja bace staklene boce, a mi se, bijući ko će je uhvatiti, brže-bolje trčali na česmu kod košćele i punu donosili velikoj raji. Što si više puta donosio vodu, imao si veću šansu da te Kema i ostali tranguze bacaju ispod ploče na Bunuru i onda te okruže sve dok se dobro ne naučiš plivati, a ne zapadneš u “pure”.

Kako zaboraviti kad bi ti uveče rekli da se sutra napenališ zorom ispred Radničkog i guraš šlaufe nekoliko puta veće od tebe sve do Skakala, a onda te velika raja posade na njih, pa s njima sve do Avijatičkog mosta. I tako, nekoliko puta na dan, noge sve užarene od vrućine, ali ti ne pada na um da se požališ. A uz put, ako si malo zabušavao, pala bi i pokoja čvoka ili noga u guzicu.

Ah, ta lijepa, sjetna i draga vremena, da mi je samo još jednom to doživjeti, pa serbes u Sutinu…

Kako zaboraviti noći kad bi raja popela Mehu Džegera na vrh onog stuba ispred parka kod Roznamedžijine džamije,  a on, u rokerskom stilu, uz gitaru zapjevao čuvenu pjesmu The Rolling Stones – Satisfaction. A onda, negdje pred ponoć, sve začini umilni glas Uke iz Bagatovog sokaka, koji je imao nevjerovatnu memoriju da čim bi čuo pjesmu nekog stranog pjevača, popularnog u ono vrijeme, odmah bi je zapjevao u originalu. Sjećam se, kao da je juče bilo, čuveni advokat Isma Balić izlazio bi iz kuće i Uki, a često i njegovom bratu Hami, davao crvenu stoju…

Kako zaboraviti lafa nad lafovima, rahmetli Hajru Muftića, stomatologa, pa Eminu moje mladosti, kćerku mu Aidu-Cicu Muftić, najljepšu djevu beharli Mostar iz onog vakta i zemana. Njena gracioznost i hod po Fejićevoj mamili su uzdahe svakog prolaznika. Pa, zar se može zaboraviti ljepotica Vesna Hafizović s vrha Bagatovog sokaka?

A zaborav ne može prekriti ni sjećanje na čuvenog milicionera Božu Kulaša ni njegovog vjernog Cargu, koji je bio strah i trepet za sve mangupe, posebno za one koji bi, pred ponoć, pošli da lampaju one koji bi dolazili na Tepu da ujutro prodaju karpuze, kavade, paprike i ostale zerzevate.

Zar se mogu zaboraviti dugi redovi od kina Zvijezde pa sve do nekadašnjeg Kraša i Domaćinstva, kada bi se gledali Vinetu, Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Diverzanti, Kartuš, kad bi tapkaroši, među njima i Oma Batlak, radili punom parom, a Ljubo padao s nogu od umora.

A onda bi pred sami sumrak, Bora Fabris, možda i najjači frajer naše raje, zapjevao, onako za sebe, čuvenu pjesmu “Kada budem umro, ne zovite mi popa, nek’ me moja jalija zakopa…”

Moj Mostaru, ko ti lomi krila?!

(Mostar, 7. oktobar 2019. godine)

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:04, 0 komentar(a), print, #

06.10.2019.

Podsjećanje na poslasticu iz djetinjstva – Ćupter, ili ćufte

Zvali smo je i ćufte, a pripremala se u jesen, nakon berbe grožđa. Djelila se djeci kao poslastica u zimske dane, po komadić, kao na slici. Bilo je to vrijeme kad nije bilo svakodnevnih poslastica u vidu bombona, čokolada, ili sličnih stvari. Tekst objavljen na grupi Priče iz Mostara i Hercegovine, profesora Jure belje, podsjeti me na tu poslasticu iz djetinjstva.

Ćupter – naša autohtona slastica

Svaki narod ima neke svoje specifične kulinarske proizvode koji se njihovim migriranjem ili osvajačkim pohodima šire u druga područja. Jedna od mnogobrojnih orijentalnih slastica koja je u nas ostala iz osmanlijskog razdoblja je ćupter, jedna vrsta želea spravljenog od mošta. Riječ „ćupter“ u nas je došla preko Osmanlija, a izvorno je perzijskog podrijetla i znači nešto okruglo.

Poznato je da se u nas mesne okruglice nazivaju „ćufte“. Na turskom jeziku naziv za okruglice glasi „köfte“ iz čega se vidi sličnost s izrazom ćupter.

Spravljanje ćuptera danas se zadržalo uglavnom na području Brotnja i djelomice Ljubuškog, dok je nekada njegova proizvodnja bila raširena u raznim područjima Bosne i Hercegovine. O spravljanju ćuptera u prošlosti postoje i pisani dokazi. Evlija Čelebija, koji je naše krajeve posjetio1660-ih godina, u svojim putopisima piše „da se u Bosni i Hercegovini, čak i u Sarajevu, od ukuhanog mošta spravljao ćupter, jedna vrsta želea od od grožđa.

Ćupter ima vrlo ugodan, slatkast okus i konzumirao bi se najčešće kao desert zajedno s bademima, orasima i suhim smokvama“.

Poznati bosanski franjevac Ivan Frano Jukić, u knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne, iz 1851. za mostarsku nahiju, kojoj je tada pripadalo Brotnjo, doslovno piše: „Od vina izrađuju dobar ćupter, koi se po ostalim miestima raznosi“. Ne spominje ga ni u jednom drugom području BiH, iako spominje uzgoj vinove loze.

Nekada je u Brotnju u vrijeme berbe grožđa gotovo svako kućanstvo spravljalo ćupter i kasnije se sladilo njime uz rakiju i suho voće, ili je ovom slasticom dočekivalo goste. Za Božić je obvezno na stolu morao biti izrezan ćupter uz bajame, orahe, suho grožđe i smokve.

No vremenom se tradicija spravljanja ćuptera postupno gubila i sve se manje broćanskih kućanstava za božićnom trpezom sladilo ćupterom.

Danas se ipak vraća zanimanje za ćupter, ne samo za konzumaciju u kućanstvu već i kao tržišni proizvod. Nećemo govoriti o tehnologiji i tehnici spravljanja ćuptera, jer svaka kućanica ima neki svoj recept za spravljanje. Jedino što valja istaknuti jest da je osnovni sastojak ukuhani mošt i nešto brašna da bi žele dobio čvrstinu. Prednost je ćuptera što može dugo stajati da se ne pokvari, pa se može transportirati i na veće udaljenosti, a može se i skladištiti dulje vrijeme.

Iako izvorno potječe s Orijenta, ćupter bi se danas mogao označiti kao autohtoni proizvod Brotnja i Hercegovine, pogotovo ako bi mu se dodali još neki sastojci. Danas se u svijetu sve više cijene specifični autohtoni proizvodi. Da bi se očuvala autohtonost tih proizvoda i njihovo mjesto na tržištu, svaka država nastoji zaštititi njihovo zemljopisno podrijetlo.

Time se štiti da netko drugi ne bi proizvodio i na tržište izbacio takav proizvod. Svjedoci smo kakvi se sporovi vode između država koje pretendiraju na zaštitu istog proizvoda. Dok mnoge države imaju desetine zaštićenih proizvoda, Bosna i Herecgovina do sada je zaštitila samo četiri. To su ljubuški rani krumpir, hercegovački med, med od kestena i duhan – hercegovački ravnjak.

Došlo je vrijeme da se pokrene inicijativa za zaštitu hercegovačkog ćuptera. Oznake podrijetla koriste se za obilježavanje prirodnih, poljoprivrednih, industrijskih, obrtničkih i proizvoda domaće radinosti. Zaštitom zemljopisnog podrijetla zaštićuje se oznaka izvornosti, a zaštita je regulirana i europsklim uredbama.

EU je još 1992. godine uvela sustav namijenjen zaštiti i promicanju tradicionalnih i regionalnih prehrambenih proizvoda. Cilj toga bila je zaštita određenih vrsta poljoprivrednih proizvoda. Nakon zaštite ti su proizvodi dobili veću dodanu vrijednost na tržištu čime proizvođači ostvaruju povećani dohodak.

Kada bi se zaštitilo zemljopisno podrijetlo ćuptera i on bi mogao biti veoma dobar tržišni proizvod jer bi to na tržištu bio ekskluzivni poljoprivredno-prehrambeni proizvod. Kada se uz to istakne da je ćupter prirodni proizvod bez ikakvih umjetnih dodataka, što je danas u vrijeme sve veće potražnje za ekološki prihvatljivom hranom itekako važno, mogla bi ova naša slastica biti veoma dobro prihvaćena na tržištu.

Piše: Prof.dr. sc. Jure Beljo / Magazin DBG 2019

(Priče iz Mostara i Hercegovine/DamirPinjuh)

a da poslastica živi još uvijek, jedan lijep tekst sa stranice jamnica.hr na slijedećem linku:

https://www.jamnica.hr/hr/jakuham/japamtim/cupter-zele-od-ukuhanog-soka-grozda/

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 12:30, 0 komentar(a), print, #

05.10.2019.

Zaboravljene i isčezle stvari iz muške garderobe – Silah, ili Bensilah

bensilah, benselah, belsilah, bensilaj, bensilav -a i kraćeno: silah -aha, silaj -aja. silav -ava m (tur.-ar.) širok kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima vise pregradaka za papire, novac, duhankesu, noževe, oružje itd.

»Pa po pasu bensi1ah opasa« (K. H. I 483); »A po pasu krmzi belsilaha, /za njeg zadi dvije puške male« (Ašikl. 106): »Pa za silah puške zadjenuo« (K. H. I 368): »Opasa se svilenom kanicom,/ A po njemu si1aj privalio, / Za nj zadede dvije puške male« (Vuk VIII 49); »pripasuje svjetlo oružje, / u silava dvije puške male« (Vuk IV 298).

(Abdulah Škaljić/turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo 1966.)

fotografije: Nail Hindić, Jablanica

Prepiska raje na viberu:

Uzorak komada muške garderobe koji se koristio do početka šezdesetih prošlog stoljeca, bar u mojoj porodici. Je li vam poznato o čemu se radi?

Mislim da je to silah, u biti, to je bio pojas u kom su se nosile pare i ostali važni papiri....moj djed je imao silah i odatle mi uvijek davao malo para da kupim bombone...

Bravo, pandan današnjim muškim tašnicama. Tu bi se nosile cigarete, šibica,u ranije vrijeme duvankesa, kresivo, obavezno čakija i sl. Nama djeci je bila interesantna kesa sa parama. Moj dedo nosio do '63.,normalno uz ostalu tradicionalnu nošnju od koje je još neki komad u sehari (baznu, sanduku, čekmedži). lzvinjenje .Dosta od mene. Bice još komada....

Taj primjerak kao nov i tako fino ukrasen kao nitnama. Svaka čast što ste to spasili od zaborava .

Znam samo,da bi mnogi koji cijene vrijedne stvari, rado pronosali taj silah. Stalno vracam i uvecavam sliku,predivno.

Da nitne su sa pozlatom i one se ne koriste za kopčanje vec ispod tog kaiša, koji je za kopčanje.

U narodu se još zova bensillah.

Opasat ću ga sutra uz neku prikladnu garderobu.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:57, 0 komentar(a), print, #

04.10.2019.

Otkrivanje tajni misteriozne civilizacije Nabatejaca u Saudijskoj Arabiji

Tim istraživača trenutno provodi prvo detaljno istraživanje u Saudijskoj Arabiji u pokušaju da rasvijetle sudbinu misteriozne civilizacije, koja je nekada živjela tamo.

Nabatejska kultura ostavila je iza sebe sofisticirane kamene spomenike, ali mnoštvo nalazišta ostaje neistraženo.

Kamene pustinje Al Ula u Saudijskoj Arabiji poznate su po crnim nebom, koje omogućuju posmatračima zvijezda da lako proučavaju nebeska tijela bez svjetlosnog zagađenja.

Regija, takođe, postaje sve privlačnija za arheologe, piše BBC.

Davno izgubljena kultura poznata kao nabatejska civilizacija počela je nastanjivati ovo područje od oko 100. godine prije nove ere.

Dok su Nabatejci vladali svojim carstvom iz zapanjujućeg grada Petra u Jordanu, oni su Hegru (moderni Mada’in Saleh) u Al Uli učinili drugom prijestonicom.

Sada, arheolozi planiraju izvršiti prvo dubinsko istraživanje dijela zemlje, koji je otprilike veličine Belgije.

Veliki međunarodni tim od više od 60 stručnjaka započeo je rad na projektu istraživanja, koje je trebalo da traje dvije godine da bi istražili jezgru površine 3.300 kvadratnih kilometara na sjeverozapadu Saudijske Arabije.

Ovo je prvi put da se tako veliko područje više ili manje naučno neistražene teritorije sistematski istražuje.

Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.

Kao karavanski trgovci velikim dijelom su kontrolisali trgovačke puteve prema južnoj Arabiji i od 4. vijeka prije nove ere ostvarili značajnu ekonomsku i političku moć.

U periodu od 150. p.n.e. do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu, koja se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji.

Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.

U poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas predmet proučavanja naučnika sa Jerusalemskog univerziteta. Kako su živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u okolini, i dovodili vodu na polja. Na polja su je dovodili principom slobodnog pada.

Imali su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana, koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u Egipat, gdje se koristio u postupku balzamiranja.

Iskopavanja su već neko vrijeme provedena u i oko Mada’in Saleha i na drugim nabatejskim lokacijama koje su prepoznate od strane grupe saudijskih arheologa, uključujući Abdulrahmana Alsuhaibanija, predavača na Univerzitetu Kralj Saud u Rijadu.

“Fokusirao sam se na raniju Dedanitsku i Lihjanitsku civilizaciju. Sada kada je Kraljevska komisija za Al Ula uključena, postojaće veći prostor za dublje razumijevanje načina na koji su se razvijala rana društva”, objašnjava on.

Angažovanje Kraljevske komisije osigurava da vrhunska tehnologija stoji na raspolaganju arheolozima iskusnim na terenu.

(NovaSloboda.ba)

fotografije: https://www.fjallaleidsogumenn.is

iz istorije:

Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.

Nabatejci su kao karavanski trgovci velikim dijelom kontrolirali trgovačke putove prema južnoj Arabiji i od 4. stoljeća pr. Kr. ostvarili značajnu gospodarsku i političku moć. U razdoblju od 150. pr. Kr. pa do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu koja se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji. Nakon što ih je Antigon I. Monoftalmos bezuspješno 312. pr. Kr. pokušao pokoriti, proširili su područje svojg utjecaja i na Siriju. Grčki povjesničar Diodor (1. stoljeće pr. Kr.) zapisao je sljedeće:

...živjeli su razbojničkim životom i često pljačkali susjedne zemlje [....]. Nisu sijali žitarice, niti uzgajali voćke niti pili vino, a nisu niti gradili kuće. Ako je netko prekršio to pravilo, bio je kažnjavan smrću. [....] iako su postojala mnoga druga arapska plemena koja su koristila pustinju, sve su ih daleko premašili bogatstvom iako ih nije bilo više od 10.000, jer puno njih je znalo dovesti do mora tamjan, mirnu i odabrane začine....

Oko 85. pr. Kr. Nabatejci pod kraljem Aretom III. osvajaju Damask. U vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja postali su rimski vazali, ali je Areta ipak uspio očuvati jedinstvo svog kraljevstva. Tek u vrijeme cara Trajana 106. pr. Kr. Nabatejci gube svoju relativnu neovisnost i postaju kao rimska provincija Arabija Petra sastavni dio Rimskog Carstva.

Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.

U poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas predmet proučavanja znanstvenika sa Jeruzalemskog univerziteta. Kako su živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u okolini, i dovodili vodu na polja. Omjer između poljoprivredno korištene površine i površine na kojoj su skupljali kišnicu je bio 1:10 i 1:20. Na polja su ju dovodili principom slobodnog pada.

Imali su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u Egipat gdje se koristio u postupku balzamiranja.

(wikipedia)

Objavio/la spagosmail u 13:32, 0 komentar(a), print, #

02.10.2019.

150 godina dopisne karte

1895.

Kako se vojnik raduje dopisnoj karti! 1906.

1914.

Pozdrav iz Mostara

dopisnica, Jugoslavija

razglednica, 1970-tih

Kada ste zadnji put poslali ili primili razglednicu?

Dopisnica je otvorena pošiljka, u pravilu izrađena od tvrdog papira, sa unaprijed otisnutom poštarinom i oznakom "carte postale". Dopisnice se šalju otvorene tj. bez omotnice. Dopisnicama se smatraju i sve vrste razglednica, koje odgovaraju dimenzijama predviđenim za dopisnice, a izdate su od strane pošte.

Austro-Ugarska pošta je 1. oktobra 1869. godine u poštanski promet uvela “Correspondenz-Karte”, dopisnu kartu.

Ona je u prvo vrijeme važila kao nepristojna stvar, jer se čitanje tuđe otvorene pošte smatralo neukusnim.

Razvoj i značaj dopisne karte:

- 1870. pojavila se prva dopisna karta i u Njemačkoj.

- 1871. je od dopisne karte nastala prva razglednica, sa slikama

- 1895. dopisne karte postaju šarene, i stvari za sakupljanje i kolekcije. Novi motivi su bili umjetnost, ljubav, erotika, sela i gradovi.

- 1914 – 1918.: U Prvom svjetskom ratu samo njemački vojnici poslali su 10 milijardi dopisnih karata iz različitih dijelova svijeta.

Od 1990. šalje se sve manje dopisnih karata. Na primjer: 1998. godine je u Njemčkoj poslato oko 400 miliona dopisnih karata, da bi taj broj u 2017. godini pao na još uvijek visokih 195 miliona komada

Proučavanjem i sakupljanjem razglednica bavi se deltiologija koja je treći hobi po kolekcionarstvu nakon numizmatike i filatelije.

Razglednicu je potrebno kupiti, ispisati tekst, upisati adresu željenog primatelja te je naposljetku zalijepiti markicu i poslati je, odnosno ubaciti u poštansko sanduče.

Bez obzira na svijet mobitela, interneta, društvenih mreža, te s tim pov ezano, primanja i slanja informacija u djeliću sekunde, ovaj mali proces još uvijek traje i nije iščeznuo. Razglednica je puno više od komada kartona. Ona se piše rukom i srcem, kratko napisana srdačna poruka s putovanja, podijeljena uspomena, a pisanje kao i dobivanje razglednice na kućnu adresu ima poseban čar.

I zato sve moguće moderne „kartoline nove generacije“ nisu ni blizu uspjele ugroziti identitet jednostavne razglednice.

Vrijeme godišnjih odmora i ljetnih praznika idealno je vrijeme da osobama do kojih vam je stalo pošaljete razglednicu, podijelite s njima svoje uspomene dajući im do znanja da ste u određenom trenutku mislili upravo na njih, i svima onima koji nas se sjete na ovaj način, od srca veliko hvala.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:26, 0 komentar(a), print, #

02.10.2019.

Iz stare štampe: Sukob g. Vagnera s policajcem – Musavat br. 6. iz 1908. g.

U časopisu Musavat, broj 6 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:

“Sa ulice. Pod gornjim naslovom donosi „Srp. Riječ” sljedeće: U noći 21. o. mj. bio je urednik „Bosanske Pošte” g. Vagner u društvu s jednim oficirom i dvije gospogje. Izašavši iz lokala ovaj je riter vikao i derao se glasno na ulici, te ga je zbog toga policajac opomenuo na red. To je veoma rasrdilo gospodina Vagnera, u njemu se uzbunila plava krv, te je policajcu odgovorio da je on glavni urednik „Bosanske Pošte” i da njega ne treba na red opominjati. Policajac je megjutim uljudno vršio svoju dužnost, ali se prema njemu Vagner tako neuljudno ponašao, da ga je policajac odmah proglasio uhapšenim. Na to je Vagner uhvatio za prsa policajca, kome je drugi policajac morao da dogje u pomoć i Vagner je silom odveden u policiju, odakle je odmah pušten do dalje istrage. Sad tek nam je jasno zbog čega je Vagner prekorijevao vladu zašto, pri najmanjem nemiru (ili kako on kaže: „Kad nastane nepovoljan red po monarhiju”, ne izvodi vojsku. A mi smo sve mislili da on to traži zbog srpskog elementa u Bosni i Hercegovini”.

Fotografija: Mala tepa 1900-tih (cidom)

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:25, 0 komentar(a), print