Montag, 31. Mai 2021

Rođeni, povratak u Evropu

 


Povratak u Evropu najvećih sportskih izbjeglica: Kraj Veležovog 33-godišnjeg mračnog doba

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 30. maja 2021. godine, autor je Rijad Durkić)

Bilo je to neko posve drugo vrijeme, druga država, drugačiji grad, samo su emocije na Neretvi prema nogometu bile i ostale slične. Mostar je bio grad Veleža i Starog mosta, a dolazili su dani i godine koji su željeli poništiti sve to.

Dosta je onih koji se i danas, skoro 33 godine kasnije, sjećaju te decembarske srijede 1988. godine i revanš utakmice trećeg kola tadašnjeg Kupa UEFA. Ponos Mostara i cijele Hercegovine tražio je iskupljenje nakon poraza od viceprvaka Škotske, tada vrlo jakog Heartsa, na njegovom Tynecastleu s velikih 3:0.

Po preokret trener Rođenih Enver Marić na teren je tada poslao jak sastav. Na golu je bio Vukašin Petranović, na bočnim pozicijama Mili Hadžiabdić i Goran Jurić, u zadnjoj liniji su bili Ahmed Gosto, Veselin Đurasović i Zdenko Jedvaj. U veznoj liniji igrali su Anel Karabeg i Vladimir Gudelj. Po desnom krilu nije bilo Seje Kajtaza pa je igrao Zijad Repak, u sredini napada prijetio je Predrag Jurić, a na lijevom krilu je carovao miljenik mostarske publike, Semir Tuce. U drugom poluvremenu zaigrao je i Meho Kodro.

Da se čudo može desiti 20 hiljada navijača na stadion pod Bijelim brijegom uvjerio je Tuce zabivši gol u 31. minuti. Nada je živjela do 65. kad je izjednačio Mike Galloway, a gol za pobjedu Veleža, koju su tada sportski novinari nazivali pirova, na samom smiraju utakmice postigao je Vladmir Gudelj.

I tu je bio kraj, kraj nade u evropsko proljeće u Mostaru, ali možda i kraj zlatnog doba grada na Neretvi. Možda je s posljednjim zviždukom talijanskog arbitra Carla Lonhija završio i jedan sretan i bezbrižan period za kultni crveni klub, njegov grad i sve one kojima su Rođeni bili dragi.

Da je neko te prohladne jesenje noći kazao nekom od tih 20 hiljada navijača na stadionu ili bilo kojem ljubitelju najvažnije sporedne stvari na svijetu u tadašnjoj Jugoslaviji, da će Velež narednu evropsku utakmicu igrati tek za 33 godine pogledali bi ga blijedo, a nakon smijeha bi ga poslali u neku stvar ili mu makar kazali da je za Domanovića. Domanovići su u Mostaru ono što je u Sarajevu Jagomir.

Ipak, taj neki zamišljeni lik, očito jako vidovit, bio bi u pravu. Iza Veleža bilo je jedno sretno doba, mostarski klub redovno je bio u vrhu tabele superjake jugoslovenske lige igrajući atraktivan napadački nogomet s igračima iz svoje škole, reklo bi se san svih nogometnih snova. Velež je još godinama bio klub s najviše evropskih utakmica od svih klubova iz Bosne i Hercegovine.

Dolazile su godine tuge. Prvo je klub napustila najveća zvijezda, u "pečalbu" je otišao jedan od najboljih igrača lige, majstor driblinga i udarca lijevom nogom - Semir Tuce. Nakon njega brzo su se po Evropi rasuli i ostali Veležovi dragulji, a klub je narednih sezona tavorio u sredini tabele ili pri njenom dnu. Ipak, vijesti mimo zelenog terena bile su još gore, nestajala je zemlje u kojoj je Velež bio velik i jak, Mostar će kroz surovi rat i agresije postati posve drugačiji grad, a klub će zadesiti teška sudba kakvu ne pamti niti jedan naš sportski kolektiv.

Rat ili ratovi s početka devedesetih od Mostara su napravili razorenu pozornicu posvađanu samu sa sobom. Stari most je završio na dnu Neretve, a koji mjesec ranije Mostarci su na stadion pod Bijelim brijegom, to mitsko mjesto zlatnog doba, odvođeni pod oružanom stražom. Od one utakmice s Heartsom u Kupu UEFA do privremenog koncetracijskog logora na otvorenom, Bijeli brijeg je prošao kratak i tragičan put od samo pet i po godina.

Velež se na svoj stadion pod Bijelim brijegom kao domaćin nikad više nije vratio i to je priča milion puta već ispričana. Izbjegličke godine u podijeljenom gradu provodio je na sjevernoj periferiji, tamo gdje su svoj dom i našle hiljade drugih izbjeglice iz svih dijelova Bosne, a posebno Hercegovine.

U novom kontekstu Velež se nije dobro snašao, Rođeni su jednostavno bili priča iz nekog drugog sistema, vremena kad su bili omiljeni i dobrodošli na svim stadionima. Tranzicija s bratstva i jedinstva iz velike zemlje na sistem konstitutivnih naroda u ratom poharanoj BiH bila je bolna i Velež je stajala prosječnosti u lošoj ligi. Kulminacija su bila dva ispadanja u niži rang te sezone čistilišta, pravog purgatorija kroz bespuća Prve lige Federacije BiH i unutrašnjih sukoba zelenih i crvenih.

U maniri najvećih šampiona koji su se znali dizati iz nokauta, okrvavljeni s poda teturajući, nastavljajući borbu za goli život i pobjedu, mostarski klub nastojao je pronaći neki novi modus vivendi, način kako živjeti po novim pravilima, u drugoj ulozi i novom habitatu. I kao da je uspio...

Bilo bi posve patetično i prozaično Veležov uspon iz drugog ranga bh. fudbala do trećeg mjesta u Premijer ligi i izlaska u Evropu nazvati pobjedom dobra protiv zla, svjetlosti nad tamom ili nešto slično, prije je to uspjeh života i dokaz šta sve živ stvor, a veliki i kultni klubovi su baš takvi, može da preživi, ostane na nogama i pobjedi.

U Mostaru kažu da se i UEFA potrudila da dočeka Velež u velikom stilu, napravivši samo za Rođene posve novo takmičenje - Evropsku konferencijsku ligu. Šalu na stranu, kad za mjesec i po Feđa Dudić kao jedan trener Veleža prvi put nakon 33 godine izdiktira 11 igrača za prvi evropski okršaj, veliki mostarski klub će konačno moći iza sebe da zatvori tužno i turobno poglavlje svoje historije i otvori jedno novo doba.

Možda se Velež nikad neće vratiti iz geografskog izbjeglištva na svoj stari stadion, ali izbjeglice kad su vrijedne i marljive naprave ugodan i novi dom, skuće se gdje im je po mjeri i nastave živjeti po onoj "gdje je dom, tu je i domovina".

Ali iz statusnog izbjeglištva, onog životnog, se pobjedom na malom stadionu u Doboju pored Kaknja, Velež se konačno vratio na svoje - u Evropu.

(klix)


Sonntag, 30. Mai 2021

Umjetnost optičke iluzije



Zeuxis se smatra najvažnijim slikarom u antičkoj Grčkoj, a njegov kolega Parrhasios koji ga je pratio. Rimski istoričar Plinije stariji ostavio je anegdotu o njima dvojici, koja datira iz 397. pne. Tada su njih dvojica bili konkurenti, ko znati i može prirodnije slikati. Zeuxis je naslikao grožđe koje je izgledalo toliko stvarno da su ga ptice počele kljucati. Zatim je zatražio da se skloni zavjesa koja je prekrivala sliku koju je Parrhasios stvorio. Ali, zavjesa je bila naslikana. Zeuxis je s velikim poštovanjem priznao poraz: iako je uspio zavarati ptice, Parrhasios je, s druge strane, dovodio čovjek do ludila.

Optičke iluzije: čine da se predmeti i živa bića pokazuju trodimenzionalnim

Izlazak iz okvira dvodimenzionalne ilustracije: To je želja i izazov koji je vjerojatno star koliko i slikarstvo. Ključ za stvaranje trodimenzionalnih predmeta ili živih bića, bilo stvarnih bilo zamišljenih, jeste njihovo predstavljanje na posebno sofisticiran način. "Trompe-l'œil" je barokni tehnički izraz za ovaj oblik iluzionističkog slikarstva, od francuskog izraza "tromper", "obmanjivanje" i "l'œil", "oko". Pri tome „obmanjivanje“ u ovom kontekstu zvuči prestrogo, u odnosu na prevaru. Filozof Theodor W. Adorno imao je malo opušteniji pogled na to: "Umjetnost je magija, oslobođena laži istine."


"Bijeg od kritike" (1874) Pere Borrell del Caso prikazuje dječaka koji kao u čudu, kroz okvir slike iz slike izlazi u stvarnost.

Drevni Rimljani znali su slikati zidove svojih vila tako da sobe izgledaju veće i sjajnije. Uz mozaične uzorke, mnogi su domaćini slikom varali kako ostaci hrane i prljavo posuđe prekrivaju pod, samo da bi uživali u užasnutim licima svojih gostiju. A onda je trijumfalni napredak kršćanstva u početku zaustavio daljnje umjetničke iluzije. "Vjerno prikazivati svijet, a ne izazivati iluzije oka, bilo je čak šta više nego poželjno", piše istoričar umjetnosti Florian Heine. „Za kršćanstvo se takav svijet smatrao griješnim. Realn svijet se vratio idealima."


Maestralna igra s perspektivom i naučenim očekivanjima

Oko 1435. godine Jan i Hubert van Eyck stvorili su "Diptih navještenja" za oltarsku sliku u Gentu. Kipovi su zapravo slikani samo u crnim, bijelim i sivim tonovima, trodimenzionalni efekt zasnovan je isključivo na nanešenim sjenama i refleksijama. Grisaille figure je tehnički izraz za "gris" na francuskom "sivo"

Tek u 14. stoljeću došlo je do "povratka u prirodu": umjetnici su ponovo otkrili stare tehnike naturalističkog predstavljanja i razvili nove. Otkriće središnje perspektive u talijanskoj renesansi dalo je umjetnicima, kako objašnjava Heine, „nove alate koji su im omogućili da otvore prostore gdje ih nema, da stvore predmete u kojima postoji samo boja i da generišu kretanje tamo gdje zapravo postoji mirovanje, koje možete vidjeti". Kada je Andrea Mantegna slikao „Camera degli Sposi“ u Palazzo Ducale u Mantovi od 1461. do 1474. godine, reprezentativnu sobu koja nije bila adekvatno određena kao „Komora supružnika“, postavio je prekretnicu. Naslovna slika ovog članka prikazuje prividnu rupu na stropu, koja podsjeća na Panteon u Rimu, ali je ona samo naslikana. Međutim, to je samo mali odlomak iz majstorske igre s perspektivom i naučenim očekivanjima. Budući da je okružen obojenim svodnim rebrima koja pokrivaju čitav strop i temelje se na lažnim arkadama.

Tehnike su tako savršene, da čak i danas padamo na prevaru koju su Jan van Eyck i njegov brat Hubert uspjeli naslikati scenu Blagovijesti na diptihu na Gentskom oltaru 1430-ih. Marija i arhanđeo Gabrijel obrađeni su tako trodimenzionalno uz pomoć sivih, bijelih i crnih tonova i nastalih nabora i sjena, kao i odsjaja da izgledaju poput statua koje stoje ispred niša, anjihova postolja izgledaju kao da strše iznad ivica.

(PM)

(prevod:spagos)

Samstag, 29. Mai 2021

Ribari: Svaki grad ima svoj ulov

 





Svi se guraju i kreću, a ribolovci koji su pronašli svoje mjesto i jednostavno ostaju gdje su.

Stariji čovjek stoji tik uz pristanište »Zitelle«, gdje aporetti svakog minuta iskrcavaju turiste. Puši i gleda u vodu, Trg svetog Marka je upravo nasuprot njega. Ali, naravno, to ga uopšte nije briga, kao i gomila ljudi koji polagano hodaju okolo. Jedina važna stvar su mu dvije tanke niti koje zategnute vode u lagunu i vrhovi štapova, koji lagano lepršaju u ritmu valova. On je zato ovdje. U kanti, koja vise sa upravljača njegovog bicikla, nalaze se dvije male ribe.

Ovakvog ribolovca možete pronaći u svakom gradu sa rijekom, ili sa lukom. Sjedi na šetalištu uz morsko šetalište, kojom vi uredno šetate kao turist, stoji u luci, u koje stižete trajektom, ili na mostovima gdje vas savladavaju romantični osjećaji. Ne morate ga primijetiti ako ne obratite pažnju, ali uvijek je tu.

Najpoznatiji gradski ribolovci su oni na mostu Galata u Istanbulu i to je jedino mjesto gdje se smatraju atrakcijom sami po sebi. U suprotnom, izgubili bi u pozadini pogleda, tiho su i usko poredani, i mirno provode svoje vrijeme.

Sviđaju mi ti ljudi sa njihovim štapovima, i sada ih doslovno svuda tražim. Oni djeluju duboko smirujuće na mene kad sam negdje u inostranstvu. Jer kada putujete, niste u potpunosti ok sami sa sobom. Otisnete se u svijet, odustanete od lijepog držanja, prepustite se vožnji kroz krajolik i uglavnom zapravo ni ne znate kuda idete. Ali onda postoje ribari koji svugdje izgledaju gotovo isto i koji su vam zato nekako poznati. Uglavnom stariji muškarci sa pomalo erodiranim licima i u najudobnijim pantalonama, sa kantom i nekoliko pribora razbacanih okolo, i njihovim štapovima poput antena nade. Često ih je nekoliko na jednom mjestu, ali svako stoji pomalo sam za sebe.

Jer, ribolov nije stol u kafani, već ozbiljna stvar, pardon. Ovi stari gradski ribolovci izgledaju kao da su tu ostali iz nekih davno prošlih vremena. Uvijek su pomalo mrzovoljni, ali i to je vjerojatno sastavni dio ribolova. Oni nisu neki, moderni profesionalci i ne kriju se u grmlju sa puno opreme i maskirnim šatorima, a nisu ni elegantni ribari, koji love ribu, preplanuli na svojim brodovima.

Ne, ovi stoički gradski ribolovci slični su onima koji vade limenku iz vode, u starim crtanim filmovima. To je, da tako kažem, osnovna varijanta ribolovaca, kako je izgledala i prije 150 godina.

Gledao sam takve ribolovce na rijeci Hudson, dok su turisti sa Manhattana projurili pored njih na iznajmljenim biciklima i skateboardima. Naslonjeni su na istrošene ograde mosta preko Temze, ili Sene, i tamo vrše iste lagane pokrete, kao na bezimenim vodama na Tajlandu.

Na Siciliji sam neko vrijeme stajao pored ribara koji je pokušavao uloviti cipola u više od 2000 godina staroj luci Sirakuza, dok su pored nas tutnjali vozači rikši i ulični prodavači. Cipoli su vrlo plašljivi, a stari ribolovci nisu. Njima je svejedno šta se oko njih događa, okreću leđa vrevi.

U svakoj portugalskoj luci neko stoji na ovaj način i tužno gleda u more, u zalivu Jokohama stotine ribolovaca bacaju svoje mamce, svaki za sebe, njihove kolege sjede na prevrnutoj kanti za vodu na obali Dunava u Budimpešti, ribolov između jedrilica u luci Auckland, ili usred škotskih gradova gdje rijeke imaju boju piva.

Ne znam zašto ne traže neko mirnije mjesto, gdje im ja i ostali turisti ne smetamo, niti postavljamo glupa pitanja. I ja povremeno lovim ribu i nikada ne bih sjeo na šetalište na jezeru Starnberg da to činim. Ali nekako je to baš ono, što gradske ribolovce čini toliko atraktivnim, u njima postoji tako prkosna poruka: Ovo je uvijek bilo moje mjesto.

Ili možda: Nigdje pastrmke ne grizu bolje nego ovdje, ispod mosta svjetske baštine Unesca. Dostojanstvo ovih marginalnih figura leži u jasnom kontrastu sa gradskom vrevom. Svi se guraju i kreće, a sami su ribolovci pronašli svoje mjesto i jednostavno ostaju tamo gdje jesu.

Oni ne sudjeluju u tom procesu, i bez namjere su da to učine, čak i parodiraju nemir oko sebe. Kad sam ih nekoliko minuta gledao u njihovom prelijepom doživljaju, čini mi se da su mnogo bliži smislu života nego ja, sa svojim potpuno ispečaćenim pasošem.

Ništa se ne piše "lokalno" tako jasno kao štap naslonjen na zahrđali bicikl, ili ignorisanje dolazećeg kruzera. Možda je ta smirenost, kako su me ljudi pored vode uvjeravali, što svako mjesto ima pravu priču i da zaista postoji.

Nije to samo kulisa za neku Instagram fotografiju, jer još uvijek ima dovoljno zaljubljenika koji ujutro krenu sa svojim štapovima i vraćaju se nekad kasno navečer, kako bi pripremili ono na što im je rijeka prepustila. Naravno, oni preziru nas radoznale turiste, i to je njihovo dobro pravo.

A nije li i to neko svojevrsno putovanje, svakodnevno gledanje u rijeku ili u more?

Kad vidim ove ribolovce, odmah se osjetim krivim i pomalo nostalgičnim.

Zašto svi ne ostanu kod kuće i ne pecaju u svom vlastitom okeanu?

(prenesena kolumna/sdz)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Freitag, 28. Mai 2021

Konzervacija i sanacija: Planira se temeljita obnova aleje platana u Mostaru

1900.

1920.

1930.

1950.

Spomenik prirode

Konzervacija i sanacija: Planira se temeljita obnova aleje platana u Mostaru

Grad Mostar konačno je službeno doznao što treba učiniti i koliko novca je potrebno za konkretniju obnovu aleje platana, zaštićenog spomenika prirode. Do sada je Grad za aleju staru preko 120 godina izdvajao 20 tisuća maraka godišnje što, prema riječima stručnjaka, nije dovoljno za obnovu i zaštitu stabala.



Sanacija i konzervacija

“Ona su više interventna mjera koja ima za cilj da se odrade sanitarni zahvati uklanjanja oboljelih tkiva i stabala koja su inficirana. Sama konzervacija je mjera koja bi koštala više. Obuhvata mjere koje podrazumijevaju tomografije, rezistografije, snimanje unutarnjih tkiva”, kazao je u siječnju 2020. magistar krajobrazne arhitekture Bojan Spasojević.

Spasojevićevi prijedlozi, čini se, konačno su došli na red jer je Planom javnih nabava za 2021. godinu planirano nabavljanje usluge konzervacije i sanacije platana. Kako navode u Planu, planira se čišćenje ruptura na stablima, plombaža ruptura na stablima platana, impregnacija rezova, uklanjanje oboljelog granja, strojno vađenje starih panjeva i sadnja novih stabala platana većih dimenzija, kemijske mjere suzbijanja gljivičnijih oboljenja, sanacija mehaničkih oštećenja posebice od udaraca automobila u zoni krošnja i korjenova vrata te sondaža-rezistografija i tomografija stabala.




Grad osigurao polovicu iznosa

U Planu javnih nabava naveli su kako je poželjno radove obaviti u izvanvegetacijskom razdoblju, a planirano zaključenje ugovora planirano je krajem godine. Sami radovi, navode, koštali bi 124.250 maraka, ''od čega bi grad osigurao dio od 60.000 KM, dok bi ostatak novca namakao iz grantova i donacija''. Osim novca za konzervaciju, izdvojeno je dodatnih 10 tisuća KM za redovito održavanje aleje. Podsjećamo, mostarska aleja platana godinama se nalaze u lošem stanju. Razlog tomu su brojna oštećenja nastala zbog prometovanja vozila te napada različitih insekata i štetnika. Gradske vlasti pritom izdvajale su sredstava za tekuće održavanje, ali bez značajniji ulaganja u njihovu zaštitu. Uspješnom konzervacijom tog spomenika prirode platanima bi se produžio životni vijek, koji datira od kraja 19. stoljeća.

(bljesak)

(fotografije: cidom, Tibor, Ajša, Gugo, bljesak, klix)

(spagos)

Donnerstag, 27. Mai 2021

Mostar na izložbi "Put svile - Živa istorija" u Londonu

 


U Londonu se od 8. aprila do 16 juna održava izložba The Silk Road: Living History, Put svile - Živa istorija, na kojoj je između ostalih prikazan i Mostar, kao jedna od istaknutijih destinacija na ovom čuvenom putu između Kine i Zapadne Europe.







Mostar, Bosna i Hercegovina

Mostar je možda najpoznatiji po svom visokom mostu visokom 20 metara koji premoštava rijeku Neretvu. Most je naredio sultan Sulejman Veličanstveni 1577. godine, kada je ovaj region bio pod osmanskom kontrolom. Most je stajao 427 godina, dok nije srušen 1993. godine tokom bosanskog rata. 2004. ponovo je otvoren nakon radova obnove, koji su uključivali rehabilitaciju Starog grada koju je poduzelo Fondacija za kulturu Aga Khan.

Prije četiri stotine godina, veliki osmanski istraživač Evliya Čelebija bio je svjedok hrabrih mladića koji su "letjeli poput ptica" dok su skakali s mosta u rijeku, za nagradu od bogatih posjetilaca. Ovdje je i danas vrlo živo.



Put svile: Živa istorija

Izložba open-air, na otvorenom dokumentira putovanja kopnom fotografa Christophera Wilton-Steera poduzeta 2019. godine, tragovima trgovačkog Puta svile.

Izložba je otvorena od 8. aprila do 16. juna 2021. na Granary Square, King's Cross, u Londonu

Fondacija Aga Khan UK predstavila je izložbu fotografija na otvorenom o ljudima, mjestima i kulturama u 17 zemalja između Velike Britanije i Kine duž drevnog Puta svile. Sastoji se od gotovo 100 fotografija postavljenih na 24 foto panoa.

Put svile: Živa istorija poziva posjetioce na 40.000 km dugom putovanju od Londona do Pekinga.

Postavka ima za cilj predstaviti raznolikost kulturnih izraza koji se nalaze duž ove rute, istaknuti primjere koliko su danas živi istorijski običaji, rituali i tradicija, a također otkriti neke od veza između, na prvi pogled, vrlo različitih kultura. Takođe se želi potaknuti interes i razumijevanje između udaljenih kultura i izazvati percepcije manje poznatih i razumljivih dijelova svijeta. Na izložbi se nalaze fotografije iz Irana, Turkmenistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Kirgistana, Pakistana, Indije, Kine i drugdje. Pored toga, izložba ima za cilj podizanje svijesti o doprinosu AKDN (Aga Khan Development Network, Mreža za razvoj Aga Khan) u poboljšanju kvaliteta života u socijalnoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi u Srednjoj i Južnoj Aziji, kao i na Bliskom Istoku.

Izložba dokumentira putovanje fotografom Christopherom Wilton-Steerom koji je obavio 2019. godine ovim istorijskim trgovačkim putem.

Okoliko ograničenja dozvole, izložbu će pratiti program razgovora i radionica u centru Aga Khan. Informacije će biti redovno objavljivane. Takođe postoje planovi za otvaranje jednog Aga Khan Foundation Silk Road Bazaar, Bazara puta svile, na prostoru obližnjem pijace Canopy Market.









Lete poput ptica

Mostar je vjerojatno najpoznatiji po svom visokom lučnom mostu visokom 20 metara koji se prelazi rijeka Neretva.

Izgradnju mosta je naredio osmanski vladar Sulejman Veličanstveni 1557. godine. Stajao je na svom mjestu 427 godina, sve dok nije srušen 9. novembra 1993. tokom bosanskog rata.

2004. godine ponovo je otvoren nakon radova obnove između ostalih od Svjetske banke i Fondacije za kulturu Aga Khan.

U 17. stoljeću, veliki osmanski istraživač Evlija Čelebija bio je svjedokom hrabrih mladića, koji su „letjeli poput ptica“ dok su skakali s visokog mosta u rijeku vičući Ja Allah! A onda su se peli natrag na most, ‘gdje su dobijali nagrade od vezira i uglednika.’

Sretan sam što mogu izvijestiti da je gotovo 400 godina kasnije ta tradicija još uvijek itekako živa.


Linkovi:

www.silkroad-livinghistory.org

https://www.agakhancentre.org.uk/gallery/the-silk-road-a-living-history/

https://www.facebook.com/photo?fbid=2937614569899252&set=pcb.4315871735092288 (cidom/MaxGreen/20210520)

(prevod: spagos)


Mittwoch, 26. Mai 2021

Iz starih knjiga: Najkraći putopis o Mostaru, 1907.

 






Kroz Mostar su prošli mnogi putopisci, putnici-namjernici, slučajni prolaznici, turisti...

Dosta njih je ovjekovječilo Mostar, bilo kroz grafiku, sliku, fotografiju, bilo kroz prozu illi poeziju, neki šturi tekst ili čitavu knjigu. Nekima se Mostar svidio a nekima i nije...

Ipak niko nije kraće opisao Mostar kao William Le Queux, englesko-francuski pisac i novinar, koji je to uradio u dvije rečenice u svojoj knjizi "An observer in the Near East" iz 1907 godine, a koja ima više od 300 stranica.

On je to uradio u dvije rečenice:


"Mostar je prilično dosadan mali grad na Neretvi, i dalje polu-turski, sa svojim džamijama i bazarom gdje se mogu nabaviti ugravirane srebrene rukotvorine iz Livina (Livno?!). Ali tu nema ničega zanimljivog, pa sam slijedeći dan nastavio za Sarajevo."


Više bi vjerovatno napisao neko, ko je kroz Mostar onoga vremena prošao samo vozom, i zadržao se na željezničkoj stanici samo nekoliko minuta, dok je lokomotiva uzimala vodu, ili ugalj.

Potražili smo ko je bio taj pitopisaci, i kako se iz naslova njegove knnjige može zaključiti, putovao je kroz zemlje, kako ih je nazvao Bliski istok, i o tome nakon povratka nekome podnio izvještaj o situaciji u zemljama, navedenim u naslovu knjige.

William Tufnell Le Queux (rođen 2. jula 1864. u Londonu, Engleska, † 13. oktobra 1927. u Knokkeu, Zapadna Flandrija) bio je engleski novinar, pisac i diplomata francuskog porijekla.

Le Queux je bio sin francuskog trgovca platnom iz Londona i njegove britanske supruge. Školske dane proveo je u Engleskoj, a zatim je studirao umjetnost; među ostalimsa Ignaceom Spiridonom (1860-1900). Nakon uspješno završenog studija, Le Queux je započeo veliku turneju koja ga je, uglavnom pješice, vodila kroz Njemačku, Italiju i Francusku.

Pomenućemo ovdje za naj(ne)važniju njegovu knjigu: The Near East. The present situation in Montenegro, Bosnia, Serbia, Bulgaria, Roumania, Turkey and Macedonia. London 1907.

(Bliski Istok. Sadašnja situacija u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj i Makedoniji. London 1907).


fotografije: William Le Queux i fotografije Mostara oko 1907. godine

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 25. Mai 2021

Obilježavanje godišnjice desanta na Drvar








Antifašisti Bosne i Hercegovine obilježavaju 77. godišnjicu desanta na Drvar iz 1944. godine, kada su nacističke snage Hitlerove Njemačke još jednom pokušale uhvatiti Vrhovnog komandanta Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije.

Bio je to posljednji veliki pokušaj fašističkih snaga da zaustave napredovanje partizanskih snaga. Nadljudskim naporima, i ovaj put Titovi partizani izašli su kao pobjednici i po ko zna koji put ušli u pjesmu i legendu.

Antifašisti iz svih krajeva Bosne i Hercegovine će 25. maja na porušeni spomenik u centru Drvara položiti cvijeće i odati poštu herojima palim za slobodu.

Polaganje cvijeća i vijenaca počinje u 11 sati.

Nakon toga, gosti će obići memorijalni kompleks i Titovu pećinu i nastaviti druženje uz zajednički ručak. Domaćin ove svečanosti, koja će se odvijati uz poštovanje sbvih epidemioloških mjera, je opština Drvar i opštinska načelnica, saopšteno je iz SABNOR-a BiH.

(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 23. Mai 2021

Jeste li znali: U Bosni i Hercegovini raste biljka mesožderka

 U neposrednoj blizi jezera Alagovac, na području Nevesinja, otkriveno je stanište biljke mesožderke, Drosera rotundifolia.



Vjerovatno rijetki u Bosni i Hercegovini znaju da u našoj zemlji raste biljska mesožderka.

Otkrivena je 1954. godine, u Nevesinjskom polju, na nadmorskoj visini od 880 metara.

Nije nađena na staništima na kojim se očekuje, odnosno koji odgovaranju njenim ekološkim zahtjevima, na tresetištima Bosne već usred kraškog područja Hercegovina.

"Kako se ova biljka mogla očuvati pod uplivom mediteranske klime i pri tom na ovoj nadmorskoj visini, to je kapric prirode koji je teško objasniti. Lokalitet biljke Drosera rotundifolia nalazi se na sjeverozapadnom kraju Nevesinjskog polja, na rubu bare ispod naselja Srednje vode, na jezeru Alagovac", piše portal Nevesinjeturizam.com

(radiosarajevo)




Do sada poznata nalazišta ove biljke su bila u Sjevernoj Evropi, Sibiru i Sjevernoj Americi...

Ova biljka, što je karakteristično, na svojim laticama izbacuje kapljice sluzi ili rose, pa joj je otuda narodni naziv rosulja, u kojima ima jedan određeni udio šećera, sa kojim privlači insekte. Kada insekt sleti na taj mamac, ona ga zarobi i enzimnim varenjem uzima minerale iz organizama insekata.

(avaz)





... nije Aljaska, Alagovac je...

Jezero Alagovac, popularno nazvano i „nevesinjskim morem“, nalazi se u podnožju planine Velež, na oko četiri kilometra sjeverno od Nevesinja i najveće je jezero u nevesinjskoj dolini.

Na nadmorskoj visini od 860 metara, mami svojom ljepotom i okolinom, jer je ušuškano u šumi, a do mnogih plaža vodi samo makadamski put.

Vještačko jezero od 40 hektara je nastalo 1968. godine pregradnjom potoka Alagovac zemljanom branom. Prvobitna namjena jezera je bila je snabdijevanje grada vodom, ali je u posljednje vrijeme na njegovim obalama se nalazi sve više turista.

Jezero je bogato ribom, posebno šaranom, somom, bijelim amurom i tolstolobikom, a redovno ga poribljava Sportsko ribolovno društvo “Zalomka” iz Nevesinja, koje i upravlja ribolovom na jezeru.

Plaže su pješčane i nije im potrebno dodatno uređenje da bi se koristile. Svako ko dođe, može se udobno smjestiti, sunčati ili jednostavno, boraviti u hladovini. Jedna plaža ima uređen kamp s odbojkaškim igralištem, klupama i roštiljima tako da je tu omogućen boravak i po nekoliko dana. Na šetalištu oko jezera postavljene su klupe, a postoje i mjesta za roštilj.

(avaz)

(spagos)

Samstag, 22. Mai 2021

Kifle, kao nekad u ponoć

 


Gledam te Nermina

Imaš kovrdžavu kosu

I dobre guzove za meljanje

Ko kifle u Dugalića pekari

I rekao sam ti to

A ti si meni samo rekla «MRŠ»


Za nas: poezija Mehe Džegera,

a kod Vujaklije: Haiku poezija.


fotografija: Kifle, kao nekad u ponoć

Mina, twitter

(spagos)

Evrovizija 2021


Pjesma Eurovizije 2021. je 65. po redu takmičenje za najbolju pjesmu Europe. Ove godine održava se u Rotterdamu, Holandija, nakon pobjede Duncana Laurenca s pjesmom Arcade na Eurosongu 2019. Holandija je trebala biti domaćin Eurosonga 2020. koji je otkazan zbog pandemije koronavirusa. Ovo jeveć peti put da je Holandija domaćin Pjesme Eurovizije (1958, 1970, 1976. i 1980.) .

U organizaciji sudjeluje Europska radiodifuzijska unija, te holandske televizijske kuće NPO, NOS i AVROTROS. Takmičenje se održava u dvorani Rotterdam Ahoy, a sastoji se od dva polufinala (18. i 20. maja) i finalne večeri (22. maja). EBU je nakon otkazivanja prošlog Eurosonga dao mogućnost nacionalnim televizijskim kućama da izvođači koji su bili lani odabrani mogu predstavljati svoje zemlje i ove godine, ali sa drugom pjesmom. Sve tri večeri domaćini su Chantal Janzen, Edsilia Rombley, Jan Smit and Nikkie de Jager.

Na takmičeu se nalazi 39 zemalja plus Australija, koja se nije kvalifikovala za finale.



Bosna i Hercegovina je prvi put učestvovala na Evroviziji 1993. godine, pa sve do 2012. godine, sa jenom pauzom 1998. te 2016. godine. (tabela)

Bosna i Hercegovina je na ovom takmičenju oglasila svoj identitet 1993. godine. Tada je iz ratom poharane države Ismeta Dervoz povela delegaciju tadašnje TVBiH u Irsku, gdje su se predstavili pjesmom "Sva bol svijeta". Spot za pjesmu je snimljen na snijegom okupanoj Baščaršiji, pa je Fazla stihove Dine Merlina izgovarao na užasnoj hladnoći, kroz zagrijani zrak iz pluća. Mnoge su suze potekle na Fazlin dablinski nastup, uz nadanje da je istina o ratu u BiH stigla do svjetske publike.

Od tada je BiH na ovom takmičenju učestvovala ukupno 19 puta, s rotiranjem učesnika po principu "nacionalng ključa", u državi u kojoj su tada svi željeli vjerovati kako je moguće njegovati multietničnost i sve ono zbog čega postoji BHRT, kao krovna televizija u službi javnosti svih naroda u BiH.

Finansijska kriza BHRT-a i nagomilani dugovi prema EBU-u su doveli do toga da je postalo isuviše skupo participirati na takmičenju, pa se posljednji nastup koji je finansijski samostalno iznijela televizija dogodio 2012. godine, kada je Maya Saar izvela pjesmu "Korake ti znam" u Bakuu u Azerbejdžanu, da bi četiri godine kasnije na javni servis stigla ponuda menadžerskog tima Fuada Backovića Deena da sami iznesu troškove učešća na Eurosongu. Bodljikava žica, Ana Rucner na violončelu, Deen, Dalal i Jala Brat su bili posljednja poruka koju smo poslali svijetu, ali ta poruka nije stigla ni do finala takmičenja u Štokholmu.


Jugoslavija je na Evroviziji učestvovala od 1961. godine, pa sve do 1992.

Debitovala je 1961. i takmičila se svake godine do 1992, osim između 1977 i 1980. te 1985. Jugoslavija je bila jedina komunistička država na Evroviziji i prirodno jedina zemlja iz istočnog bloka koja je učestvovala. (tabela)

Jugoslavija je pobjedila na Pjesmi Evrovizije 1989. Prema pravilima takmičenja, Pjesma Evrovizije 1990. se održala u Zagrebu.


U sjećanju: naše Evrovizije

Bosnu i Hercegovinu već deset godina (ako izuzmemo 2016.) NIKO NE PREDSTAVLJA! Za razliku od fudbala, košarke i, povremeno, nekih drugih sportskih natjecanja, ovdje ni ne pokušavamo. Davno smo digli ruke od toga da se prezentiramo Europi na ovaj način. Vjerovatno ne želimo da da narušimo sliku koju su o nama izgradili naši „diplomatski znalci“ sjedeći uz skute pojedinih europskih i svjetskih lidera i kukajući kako im je teško, kao nikome do sada! Izgleda da smo se pomirili da se naš novac ulaže u njihova odjela, skupocjene avionske letove i smještaje u hotelima, te da nam je to bolji diplomatski potez (a ne autogol) od slanja nekoga talentovanog klinca ili klinceze, ili možda iskusnih Bože, Damira, Almire i mnogih drugih (koji bi oduvali konkurenciju). Izgleda da smo se pomirili da će naše jedino buduće pojavljivanje biti Bosanac ili Hercegovka (i obratno), fenomenalnoga glasa i energije, pod zastavom neke druge europske zemlje. Kako bih volio da se prevarim i da pogriješim i da budem demantovan već sljedeće godine! Do tada, nakon sinoćnjih nastupa, padne mi na pamet ona rečenica od iz jedne stare Piščine monodrame kojom opisuje Italijana šibicara koji umjesto kuglice ispod praznih kutija šibica „valja“ maćku ispod lavor, na što Pišća „mudro“ konstatuje (bez imalo želje da to promijeni): gdje smo mi, a gdje je Europa! Nakon toga, uzme opet svije šibice i nastavi da ih valja sretan jer je za nas i to čudo!

(iz teksta:Prof. dr. Damir Marjanović/facebook/20210521)


(spagos)