Prije 100 godina: Podjeljena radost

 

Trik s "prepilanom djevojkom" prvi put je prikazan u Londonu prije 100 godina. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je “prepilan” jedan muškarac. Nevjerovatna priča o klasiku magije.

Na reklamu, koja se pojavila u Süddeutsche Zeitung 1984. godine, okreće se želudac modernim feministkinjama, naravno: „Mladi mađioničar traži djevojku koju bi vidio za krstarenje. Gaža 2000 DM”. Ne znamo baš, je li potraga bila uspješna. Ono što je sigurno, profesionalni mađioničari u posljednjih nekoliko decenija, trik sa "prepilanom djevojkom" izveli su barem deset hiljada puta. I ne samo na krstarenjima.

Ovog vikenda britanski "Magic Circle", udruženje iluzionista, proslavio je 100. rođendan ove atrakcije. Prvi put ju je izveo, 17. januara 1921. godine, mađioničar P.T. Selbit, a prikazana je javnosti u teatru Finsbury Park Empire u Londonu.

O Selbitu se zna puno. Na primjer, da mu je pravo ime Percy Thomas Tibbles, bio je školovani zlatar, i prvi je izveo trik, koji je opisao francuski mađioničar Jean Robert-Houdin 1858. godine. Žena, koju je Selbit vezanu stavio u pripremljenu drvenu kutiju. zvala se Betty Barker, njegova pomoćnica. O njoj, istinskoj pionirki moderne magije, više se ništa ne zna.

Američki iluzionista i autor Jim Steinmeyer jednom je napisao da je kliše "o lijepim ženama koje su mađioničari patili i mučili" bio sve, samo ne kliše, i prije Selbitovog trika. U tom pogledu, „Pilanje žene na pola“ bio je dosljedan nastavak ove teme. Stoga ne čudi, da će tokom prenosa uživo, koji je British Magic Association planirao za stogodišnji jubilej ove tačke, svoje mišljenje, pored svjetski poznatog iluzioniste Davida Copperfielda trebao reći i službenik za ravnopravnost "Magic Circlea".

U Njemačkoj je trebalo proći punih 90 godina, prije nego što se jedan samostalni umjetnik usudio prvi put usudio “prerezati” jednog muškarca. Mađioničarka iz Bochuma Amila ušla je u istoriju sa tom tačkom, 2011. godine. "Uzela sam za to profesionalnog plesača", kaže obučena stolarka. "Plesači su nam potrebni, jerse tako dobro predstavljam kao zvijezda showa."

Priča se, naravno, može vidjeti i ovako: Pateći od ograničenja viktorijanskog društva sa kraja 19. stoljeća, bilo bi krajnje nemoguće da se žena u neudobnoj odjeći graciozno vrti oko ručne pile u Selbitovoj tački - stisnuta u drvenu kutiju .

Betty Barker, međutim, nosila je neku vrlo modernu, sportsku jutarnju haljinu, kao što pokazuju slike iz 1921. godine. To je fasciniralo britansku estradu, koja se već dosadila starim trikovima sa kartama i zečevima u cilindrima. Tada je Barker pokazala potpuno drugačiju sliku žene, od one koju je prikazivala britanska sufražetkinja Christabel Pankhurst. Selbit ju je jednom drsko pozvao u svoj program, kako bi je “prepilao”. Mađioničar je bio siguran u podozrivi smijeh muške publike. Ali Pankhurst je to odbila.

U svakom slučaju, pogled u arhivu njemačke "Stiftung Zauberkunst", “Zadužbine mađioničarstva” u Nottulnu, koju je pažljivo sačuvao Michael Sondermeyer, pokazuje da je ta tačka bila toliko uspješna, da je u kratkom vremenu napravila svjetsku karijeru. Samo nekoliko sedmica nakon Selbitove premijere, Amerikanac Horace Goldin usavršio je tačku i zaštitio je pod raznim imenima. Poraz za Selbita, od kojeg je njegov kolega Harry Houdini već bio ukrao jedan trik "Kako jedna osoba prolazi kroz zid" (koji je Britanac, za razliku od velikog Houdinija, izveo i sa ženom).

Selbit je očajnički pokušao legalno dokazati svoje autorstvo nad tačkama. Bez uspjeha. Poraz je kasnije pokušao popraviti, između ostalog, sa trikom vertikalnog pilanja žene na sceni. S druge strane, Goldin je ispred pozorišta parkirano vozilo hitne pomoći u kojem je nastavio izvoditi "Pilanje djevijke" horizontalno. Sa reklamom: „U slučaju da pila sklizne!“

Njegova ovisnost o patentiranju imala je i nedostatak: Prvo je duhanska kompanija, koja je pribavila tajne dokumente, trik otkrila u jednom novinskom tekstu. Nešto kasnije, crteži su se pojavili u jednim berlinskim novinama. Kako bi svoj trik učinio još spektakularnijim, Goldin se 1931. godine poslužio električnom kružnom pilom, i izjavio da će nekoga stvarno prepilati, ako se nastavi daljne odavanje mađioničarskih tajni.

Danas, berlinski trgovac priborom za mađioničarske trikove Tesmar Stegmaier, za trikove koji su predstavljani na Oktoberfestu od 1926. godine pa nadalje, kaže teško koga još interesuju, jer su čak i veće produkcije i revije vrlo malo tražene". Umjesto prašnjavog trika sa pilom, i sa dvoje ljudi u djeljivoj drvenoj kutiji, sa fleksibilnim osobama u samo jednoj kutiji i kružnom pilom, sada se traže druge vrste trikova.

U verziji Stevea Fearsona, stojeći čovjek se obrađuje laserskom zrakom, tako da da mu torzo pada pred noge.

Ono što Selbit nije uspio s aktivistkinjom za ženska prava Pankhurstom, glumcu i amaterskom mađioničaru Orsonu Wellesu uspjelo je sa glumicom Marlene Dietrich. Kada je on zatražio od filmske dive da mu dopusti da je “prepila” na otvorenoj sceni, odmah je pristala. Za Dietrich, kao samopouzdanu ženu, to uopšte nije problem.

Televizijski program koji je BBC emitirao 1956. izazvao je mnogo više užasa. Kada je emitovanje emisije završeno, moderator se oprostio od prethodno prepilane, bez ijednog znaka života. Mnogi gledaoci su stoga ostali ubjeđeni, da su bili svjedoci jednog bestidnog ubistva.

(sdz)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Najveći evropski gradovi – Nekad i sad: Pariz, Rue de Rivoli 1893 – 2018.

 

1918.

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Pariz, Francuska - Rue de Rivoli 1893 – 2018.

Ova ulica u Parizu, udaljena samo nekoliko blokova od Seine, građena je od 1804. do 1848. godine. U njoj se nalaze istorijske znamenitosti kao što su Jardin des Tuileries, u baroknom stilu zadržani park uz dvorac i muzej Louvre.

Rue de Rivoli je danas glavni komercijalni centar Pariza, mjesto šarmantnih butika i BHV, jdne od najvećih robnih kuća u gradu, a hodajući njom, još uvijek se može pronaći dosta istorije.

( sa stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Od Hita do Razvitka

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 28. januara 2021. autor je boris Čerkuč)

Alo, bola, nema nas pola!

Nit' smo više Hit, nit' ima ikakvog Razvitka

Onoliku Staru Varšavu i još stariji Dresden vratili su u život i na razglednice, a Mostar stoji i dalje, u onom dijelu kojeg smo zvali gradom, razrušen i pogubljen kao da se stidi samog sebe.

Hit, Jagnje, Gimnazija, Korzo, Revija, Musala, Bulevar, stariji će se svakako sjetiti, pa nadodati još pokoji pojam koji je bio nekadašnja žila kucavica Mostara, odnosno, bolje reći, srce koje je pumpalo žilu kucavicu, a koja se protezala tamo negdje od Razvitka, pa prema Hitu. Otprilike. Mostar je, kao i svaki grad na svijetu svojevremeno imao "điradu", potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu,u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike. Ovisno o tome gdje si živio, ono na što si mislio kad kažeš "idem u grad" moglo je početi bilo gdje. Jednostavnije rečeno - što ste stanovali dalje, grad vam je počinjao bliže, ako ste dolazili iz Rodoča, grad vam je počinjao možda već na Čekrku ili na Tekiji, ako ste dolazili iz Vrapčića grad je počinjao u Zaliku, ali taj potez Hit – Razvitak bio je svima, ama baš svima Grad, i to bez iznimke. Kad bi moji s Avenije krenuli prema Hitu to se zvalo "idemo u grad", potpuno ignorirajući činjenicu da je novoizgrađeni urbani Mostar dostojan da ga se nazove gradom. To smo zvali Avenijom, Zgonima, Centrom 2, Omladinskom, Strelčevinom i slično, ali što god da ti se tu dogodilo, što god da si vidio ili čuo, nikad ne bi rekao da je to bilo u gradu. Grad je bio, ponovit ću, potez Hit – Razvitak i oko toga koliko si širok, znatiželjan ili ponukan rodbinom i prijateljima. I ljudima sa strane to je bio Mostar na kojeg bi prvo pomislili. Bez obzira koliko bi ih izašlo u Kujundžiluk i na Stari most, na kraju bi opet završavali ispred Hita, hodočastili Razvitku preko Korza i Musale, nabavljajući potrepštine, garderobu i sve što je novčanik mogao podnijeti. Danas kad pogledaš slike tog dijela grada iz minulih vremena vidiš načas onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine i vidiš ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Kada pogledaš sve rjeđe fotografije "ispred Hita" ili "ispred Gimnazije", vidiš onaj hercegovački melting – pot, kazan u kojem su se miješali svi – i gotovo da na trenutak možeš osjetiti da je to bilo srce čitavog šireg zavičaja. To srce za nekoga je bilo veliko i široko, pa pumpalo sve tamo do Tepe, ili na drugoj klijetki sve do Tržnice, ali je svejedno bilo srce. Kad bi rekao "idem u grad" podrazumijevalo se da si se sredio, umio, počešljao, obukao svečaniju i bolju garderobu, tamo nisi mogao tek tako, nije bio red, bila bi sramota. Po ostalim dijelovima grada mogao si, brate, dan provoditi i u bijeloj tregerači i japankama, ali kad bi krenuo prema Hitu ili Razvitku morao si navući nešto u čemu želiš da te vide, da se pokažeš i da se nametneš. Znalo se, bio je neki red, niz nepisanih pravila, možda nisi znao prstom pokazati gdje počinje i gdje završava, ali točno si znao razlikovati, po nekakvom osjećaju, ono kad si u gradu i kad si samo u Mostaru. I točno si znao kad to treba reći. Doduše, i takav Mostar nije bio ispoliran do kraja, susret starog i novog nije se uvijek događao na najbolji način, za neka urbanija rješenja čekala su se neka nova vremena, a posebno će se svatko od nas sjetiti kako ni u ona doba prostor iza Hita, pa prema Centru 2 nije bio na visini zadatka jednog urbanog centra. Još u vrijeme dok su gradske ulice često bile u granitnoj kocki, umjesto presvučene asfaltom, taj dio od Hita pa prema Pošti i Hotelu Ero bio je nekako u neskladu, pun oronulih kuća, zgradica i praznih parcela, zarastao i zastao na pola puta između 19. i nadolazećeg 21. stoljeća koje je nadiralo kroz četiri planirane trake kojima bi se dodatno obogatio promet i toj ulici dao novi značaj, koji je izgubila onog trenutka kada se otuda povukla pruga skupa s Ćirom. No, čekajući to 21. stoljeće, naletjeli smo na zadnju riječ 20. stoljeća, Mostar će prestati biti onaj s vazda sunčanih razglednica, mjesto nekadašnjih susreta postat će mjesto svakidašnjih razdvajanja, a Hit i Razvitak nestat će, zbrisani ratom i poratnim kriminalom kao da ih nikad nije bilo. Skupa s njima nestat će "idem u grad" u onom smislu u kojem je to nekada značilo. Mostar je postao grad razbijene forme, podijeljen na najmanje dvije manje kasabice koje su svoje zamišljene centre ostvarile silom prilika na nekim drugim mjestima. Zapadniji dio, onaj u kojem živim, pomaknut će "idem u grad“ na Aveniju, nekadašnje spavaonice postat će mjesta užurbanog življenja, a Hit i Razvitak razbit će se na tisuće manjih prodavničica, često u improviziranim i nelegalno izgrađenim objektima. Istočniji dio također je stradao u više slojeva. I teško je reći da tako prekinuti, pomaknuti i izbačeni iz prirodne ravnoteže i na jednoj današnjoj slici mogu odavati onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine, ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Nešto na svakoj slici nedostaje, nešto kao red, smisao, svrha, nešto kao neopisiva lakoća življenja, što bi rekao Kundera. Oprostite mi ako ću zvučati nostalgično, i sam često bježim od ljudi sa neumjerenim žalom za minulom mladosti koja, dok se igra sjećanjima, briše svaku granicu između realnog sagledavanja stvari i onoga što samo želimo da je bilo. Oprostite mi što ću zvučati kao stari prdonja, onaj koji vazda govori kako je prije bilo bolje, jer i sam često takve stavim na verbalni ražanj. Oprostite mi, ali moram reći – uhvati me svaki put tuga kad prođem stazom duhova "od Hita do Razvitka", jer ni toliko godina nakon zla Mostar nije vratio sebe na vlastite razglednice iz onog vremena. Staru Varšavu i Dresden vratili su u život nakon bjesomučnih bombardiranja i iživljavanja u Drugom svjetskom ratu, obnovili su svaku zgradu, svaki krov i svaku fasadu, sve je opet ispalo kao na razglednicama, a Mostar stoji i dalje u onom dijelu kojeg smo zvali gradom kao da se stidi samog sebe. Mjesto susreta, melting pot, potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu, u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike, to danas stanuje drugdje. Nekadašnje srce razbacano je, otromboljilo se i rasulo u tisuće komada. Umjesto da ono prvo ponovno iznikne iz pepela, pretvorilo se u zonu koja se preskače, prelazi, u automobilu samo šmugneš preko nje. Zonu kojoj nema mjesta na razglednicama. Umjesto nekadašnjeg srca brisani je prostor, još uvijek srušene zgrade i sve manje krošnji da štite one koji još uvijek ne gube naviku i koji čak i po ćelopeku kroče mjestom koje je nekad bilo življe od života samog, a danas je pustinja koja spaja dvije oaze. I tamo negdje pri snu te pustinje čekaju nas buduće četiri trake, kao u onom davnom snu o 21. stoljeću. Nekada tako željenom, a danas tako drugačijem nego li se naziralo u ona vremena kad je grad počinjao negdje kod Hita i tako prirodno vodio prema Razvitku. I kad su razglednice još uvijek imale smisla.

(bljesak.info)

https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/nit-smo-vise-hit-nit-ima-ikakvog-razvitka/337077

fotografije: cidom

(spagos)

San o "zlatnim dvadesetima"

 

Neki stručnjaci predviđaju da će vrijeme nakon pandemije biti isto kao i prije 100 godina

Teško da je jedna decenija legendarna poput 1920-ih. „Razuzdane dvadesete“ imaju čarobni zvuk. U to vrijeme cvjetale su ekonomija, gastronomija, moda, pozorište, filmska industrija, noćni život. Početkom dvadesetih prevladavali su siromaštvo, hiperinflacija i politička nestabilnost. Evropa je bila su zaokupljena posljedicama Prvog svjetskog rata i pandemijom španske gripe. To je trajao sve do "Plesa na vulkanu" u godinama od 1924. do 1929. godine.

Hoće li sada tako nešto ponovo doći? I: hoće li druga polovina 2020-ih biti i zlatna i sjajna?

Psiholog Simon Hahnzog se nada da će se umjetnost, kultura i društveni život intenzivno vratiti što je prije moguće - i tada će iz ljudi izbiti "ushićena žudnja za životom". Već se raduje ovom vremenu, žudi za njim. Uzbudljivo je pitanje postoji li za to, osim lične nade, i empirijski opravdana pretpostavka. Apsolutno, kaže Hahnzog. To je prije svega zbog centralne osobine ljudskog bića kao društvenog bića, kao "zoon politikon". „Ovisimo o socijalnom kontaktu s drugim ljudima. Postoji razlog zašto je zdravlje u osnivačkoj povelji WHO definisano kao fizičko, mentalno i socijalno blagostanje. “Uz to, postoji i„ efekt bumeranga “: Ako se neko ponašanje suzbije, ono se vraća još snažnije. Nakon korone, vrijednost i važnost umjetnosti, kulture i izlazaka intenzivnije će se percipirati, jer je sve tako dugo bilo isključeno.

Stručnjak za resilienciju, otpornost, Hahnzog kaže: „Želja ljudi za živahnim životom, a ne samo za sigurnom egzistencijom, snažna je promjena.“ Što duže traje faza zabrane, više se može pretpostaviti da će se umjetnost i kultura također pojaviti ispod zemlje. „Ovo bi moglo imati sličan učinak na njihovu raznolikost i novost kao one "Zlatne" 20-te godine prošlog vijeka. U smislu da protest protiv sankcija nije samo destruktivan, već uvijek ima i kreativni potencijal.“

U početku će oživljavanje pozorišta i klubova, na primjer,„ intenzivirati iskustvo zajednice i dodatno povećati njihovu vrijednost i značaj “. „Obogaćuje i to što su se grupe ljudi koje učestvuju u tim događajima vjerovatno promijenile u odnosu na period prije korone. Neki će ponovo otkriti svoje interese i potrebu za tim aspektima svog života, a drugi, koji su do sada imali dosta afiniteta ka umjetnosti i kulturi, mžda će se povući. " U svakom slučaju, ovo će biti dobro za raznolikost i kreativni output.

Ipak, Hahnzog naglašava da ne treba zaboraviti da je broj psiholoških i socijalnih poremećaja i bolesti naglo porastao posljednjih mjeseci i nastavit će rasti u bliskoj budućnosti. „Neki akteri i sudionici više neće moći biti aktivni. Ovo će ograničit neke stvari - ali istovremeno ima potencijal za nove puteve ili slobodne prostore u umjetničkom i kulturnom krajoliku koje će preuzeti novi akteri.“

Američki sociolog i doktor Nicholas Christakis sa sveučilišta Yale također vjeruje da će se nakon korona krize pojaviti „novo izdanje razuzdanih dvadesetih“, slično onome što se dogodilo nakon španske gripe prije dobrih 100 godina. „Da se razumijemo: epidemija je možda za nas nova stvar. Ali nije za čovječanstvo ", rekao je naučnik.

Pored svog biološkog toka, epidemije imaju i socijalni tok. „Završavaju tek tad, kad svi vjeruju da je stvarno gotovo.“ Tako je bilo sa svim glavnim pandemijama: Nakon što se virus biološki zamrzne, započinje psihološko i ekonomsko pospremanje.

Savjetnik za menadžment Achim Berg iz McKinseya nedavno je u jednom intervjuu rekao da će se puno toga nadoknaditi nakon rstrikcija korone. "Možda će to biti šansa da se ponove urlajuće, razuzdane dvadesete godine prošlog vijeka, u ovom stoljeću."

Sociolog Christakis također misli da će: nakon Corone doći do uspona, jer ljudi će trošiti novac, koji su zadržali tokom pandemije. „Biće to proljeće, u umjetničkom, ekonomskom, tehnološkom, ali i političkom smislu.“ Epidemije su „vrijeme žalosti“ zbog mrtvih, uništenih sredstava za život i socijalne izolacije. „Mnogi ljudi u nevolji postaju religiozniji. Sve će se to poništiti nakon pandemije. Barovi, noćni klubovi, erotika, seksualnost, sve će to postati vrlo važno.

“Međutim, vjerojatno će trebati do početka 2024. godine, da se postigne puna normalnost.

(ksta)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Duboko ranjena duša

 

 Ma Rainey (Viola Davis) želi svoju kolu. Tri flaše, hladne, onako kako to stoji u njenom ugovoru. Prije toga neće ni otvoriti usta. Sve se dešava 1927. godine, kada je "majka bluesa" došla sa juga u Chicago, da snimi svoju prvu ploču. „Nikoga nije briga za mene. Sve što žele, to je samo moj glas”, kaže ova afroamerička pjevačica - i progoni bijelog šefa studija, koji ima samo jednu želju, da snimi njenu pjesmu.

Tri flaše koka-kole - to je borba za moć koju je Ma vodila protiv eksploatacije bijelog establišmenta. Fantastično je kako Viola Davis (poznata iz filma "Kako se izvući iz ubistva") u filmu “Ma Rainey's Black Bottom”, "Crno dn Ma Rainey" glumi snagu blues pjevačice i istovremeno iskazuje sjajni napor cjeloživotne borbe za umjetničko priznanje.

Netflix produkcija Georgea C. Wolfea više je od portreta ove legendarne muzičarke. Na osnovu drame Augusta Wilsona “Fences”, „Ograde“, dan u studiju će se proširiti u mikrokozmos afroameričkih životnih iskustava. Bend okuplja likove koji su šezdeset godina, nakon ukidanja ropstva, još uvijek nose duboke tragove rasizma.

Trubač vruće glave Levee, koga glumi Chadwick Boseman, možda je naučio skrivati bijes iza osmijeha, ali traume iz njegovog djetinjstva, ne mogu se izliječiti kroz muzički entuzijazam.

To je zadnja uloga Bosemana ("Crna pantera"). U avgustu prošle godine umro je u 43. godini života. Rijetko ko je tako impresivno demonstrirao samouništavajuću agresivnost duboko ranjene duše.

O filmu:

Ma Raineys Black Bottom” je film režisera George C. Wolfe, u glavnim ulogama su igrali Viola Davis i Chadwick Bosemann.

Ma Raoney važi za majku bluza, a u portret filmu Netflixa, ona odjednom ostaje na marigini zbivanja, nadmašena posljednjim nastupom Candwicka Bosemanna.

(ksta)

(NovaSloboda.ba)

Neustrašiva foto umjetnica

 

1951.

U dobi od deset godina dobila je svoj prvi fotoaparat, neobičan poklon za djevojčicu njenog uzrasta. Zahvaljujući bašmtom poklonu, Ruth Orkin (1921-1985) je postala je fotograf svjetske klase. "Fotografije Ruth Orkin: Proslava stogodišnjice" naziv je aukcije koju je njujorška aukcijska kuća Bonhams nedavno postavila, u znak Orkinog 100. rođendana, a koja se također obilježava i sa nekoliko izložbi i knjiga. Internetska prodaja počela je 22. januara.

Na aukciji će se ponuditi vintage printovi, kao i noviji printovi, uključujući ranije nepoznate slike, ali i klasike poput "Majka i kći, Penn Station" (1947/48). Fotografija crne djevojčice koja se iscrpljena naslanja na majku, procjenjuje se na 5 do 7 hiljada američkih dolara.

Ljudi na Orkinim slikama često se čine i samo a potpuno zaboravljeni, umjetnica ostaje neotkrivena, njen pogled joj je uvijek intenzivan i detaljan. Orkin je snimila puno fotografija na ulici, posebno djece, uglavnom crno-bijelih.

Na aukciji je i njen možda najpoznatiji motiv "Amerikanka u Italiji" (1951.), na slici u prilogu, kao razglednica u srebro-želatinastom printu, koja je nastala oko 1972. godine, a procjenjuje se na 800 do 1200 dolara.

Ovaj snimak nije bio postavljen u Firenci, kako su uvjeravali organitatorii. Štampan je u okviru serije “Don’t Be Afraid to Travel Alone”, "Ne boj se putovati sam" u časopisu "Cosmopolitan".

I sama Orkin bio je bila neustrašiva. Ona je bila jedna od prvih žena, u još uvijek muškom svijetu fotografije, čiji je rad privukao međunarodnu pažnju.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: U Tabhani, 1938...

 

Kožari, kožari to su ljudi prljavi deru kožu zubima pa se zavađaju s ljudima...

Može biti da je ova pjesma rugalica nastala kad je tabački (kožarski) esnaf tužio mostarskom kadiji neke trgovce Grke i Armence jer kože prodaju na štandovima dok oni moraju uzeti dućane u najam, pa traže da im kadija to zabrani ili neka i oni uzmu dućane u zakup. A nije im bilo mrsko ni tužakati se između sebe ili sa sarajevskim tabacima, valjda hoće to tako kad čitav dan udišeš boje i isparavanja. Kako bilo, kožarski zanat je bio težak i prljav pa im je, kako to zapisa Husaga Čišić, "Svaka para bila halal k'o materino mlijeko". Nakon posla vjerovatno im je bilo dobro svratiti u hamam ispred Tabhane. O njihovoj moći govori i to da su, nakon što su im stradale radnje na ušću Radobolje, tražili od vlasti da im daju janičarsku kasarnu pored Starog mosta, a vlast im to odobrila. Janjičare su zamijenili tabaci, a tabake kafići i restorani, a po tabacima taj dio grada i dalje nosi naziv Tabhana.

Fotografije Tabhane iz francuskog muzeja: Musée du quai Branly – Jacques Chirac

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Najveći evropski gradovi - Nekad i sad: London, 1890 - 2018.

oko 1890.

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

London, Engleska - Strand cca1890 – 2018.

Strand (Plaža) je najvažnija londonska ulica sa dugom istorijom služenja eliti, uključujući aristokrate koji su duž nje izgradili vile između 12. i 17. stoljeća. Karl Marx je ovu ulicu jednom nazvao “glavnom saobraćajnicom koja strancima daje impozantnu ideju o bogatstvu Londona”.

Poznati stanovnici ove ulice su bili Charles Dickens, Ralpf Waldo Emerson i Wirginia Wolf.

U modernim vremenima Strand dočekuje goste na svojim istorijskim lokacijama – uključujući i zadivljujuću kolekciju crkava – pored modernih pozorišta, hotela i trgovina.

(sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Sjećanja moga brata

 

foto, Ribarnica nekad, Ajša

by Ajša, IV dio

..Sjećaš se Lutve i njegove radnje kod Tepe, gdje se kupovala škemba, pača, crijeva, džigerica, pluća, slezena, bubrezi, noge od goveda sa papcima. To je bilo za nekoga grozno vidjeti, a nama normalno, mozak, oči, jezik, obrazi od glave, koja se obično zove pača, a crijeva još puna, ha ha ha.. škemba je bila glavna, fino se spremala na više načina..

Eee..Lutvo, ko da ga sad gledam..iza tezge, sam, a na tezgi sve gore pobrojano.... puna, a što smrdiiii... što kažu ujeda za oči. Raja navalila, guraju se, viču, svadjaju se ''nemoj preko reda'', 'Lutvo daj meni'',''ma nisi ti na redu' i tako svi u glas... a Lutvo.. ništa ne govori...radi svoj posao... gleda ispod oka sa cigarom u ustima, stavlja na vagu veliku škembu i ko mu prvi pruži pare , njegova je... Ma ..da je to bilo snimiti... taj ''naš ciganluk''...neke malo otmjenije mostarske gospodje kazu '' malo za cuku'' a ceker od dvaest kila u ruci ...Ja...a eto vidiš ..jeli smo to i ništa nam ne fali... bila je to hrana za sirotinju, a sad je to poslastica... specijalitet...

Šta ima tamo... jesu li bajami probeharali?

(Ajša/facebook/20210123)

U sjećanju: Mira Furlan

 

Glumica Mira Furlan preminula je u 66. godini, objavljeno je na njenom zvaničnom Twitter nalogu. Glumica je preminula u srijedu 20. januara.

Uzrok smrti još nije poznat, ali je kreator serije “Babylon 5”, koji se oprostio od nje na društvenim mrežama, napisao da je već neko vrijeme imala zdravstvene probleme.

“Ovo je noć velike tuge, naša prijateljica i saputnica otišla je putem na kom je više ne možemo uhvatiti. Ali, kao i sa svim drugim, stići ćemo je jednom i vjerujem da će imati mnogo priča za nas tada i da će još mnogo važnih uloga podijeliti sa univerzumom”, napisao je Michael Straczynski.

Rođena je 7. septembra 1955. godine u Zagrebu, igrala je u mnogim filmovima i serijama jugoslovenske produkcije, a u SAD je bila poznata po ulozi Delenn u televizijskoj naučno-fantastičnoj seriji Babylon 5 i po ulozi Danielle Rousseau u seriji Izgubljeni.

Kao člana Hrvatskog narodnog kazališta igrala u mnogim filmovima. Jedan od njih je bio i “Otac na službenom putu” (1985) Emira Kusturice, koji je osvojio “Zlatnu palmu” na Kanskom filmskom festivalu.

Osamdesetih godina kratko je nastupala za rok-bend “La sinema”.

Glumila je, između ostalog, u filmovima Kiklop (1982) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984) i “Za sreću je potrebno troje” (1986) Rajka Grlića, filmu “Lepota poroka” (1986) Živka Nikolića.

Krajem 1991. godine Mira Furlan i njen suprug emigrirali su iz SFRJ, kako bi izbjegli političke pritiske i etničke tenzije koji su ih pratili zbog krize u kojoj se bivša država nalazila.

U intervjuu Peščaniku, 2012. godine, o devedesetima je kazala:

“Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga vaspitanja u porodici koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod mog etničkog sistema, gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Italijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz koga ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Italijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića”, kazala je Furlan u intervjuu Heni Erceg.

U Hrvatsku se vratila 2002. godine da bi igrala glavnu ulogu u predstavi Radeta Šerbedžije.

Njen suprug je filmski reditelj Goran Gajić koji je, između ostalog, režirao i Sofoklovu “Antigonu”. Režirao je i epizodu “Babylona 5”, u kojoj je Furlanova glumila.

U zadnje vrijeme glumila je i u srbijanskim filmovima i serijama – “Diši duboko”, “Turneja” i “Vratiće se rode”.

U Los Angelesu snimila je muzički album “Pjesme iz filmova koji nikad nisu snimljeni”.

Povremeno je pisala kolumnu u splitskom magazinu “Feral tribune”.

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 23. novembra 1973. godine

by Armin

Fotografije Mostara, 23 novembar 1979. godine, nastale prilikom posjete Jugoslaviji bračnog para Carol i Burta Kieckera iz Minneapolisa, Minnesota, USA... O svom putovanju, uz slike napravili su dosta interesantnih zabilješki iz Mostara, i inače šireg područja, onoga vremena.

Ovdje dio koji govori o Mostaru, a na linku, koji se nalazi ispod, moguće je pogledati i ostale priloge sa opisom čitavog putovanja...

Poštovani,

prateći rijeku Neretvu, na kraju smo došli u Mostar. Mostar je najpoznatiji po mostu izgrađenom 1558. godine u osmansko doba pod vlašću Sulejmana Veličanstvenog. Priča kaže da je most, kada je otvoren, propao i pao u rijeku. Isti graditelj je zamoljen da je obnovi, što je i učinio. Međutim, na dan drugog otkrivanja, graditelj se sakrio, bojeći se da će se opet srušiti. Nije se srušio, i bio je pohvaljen zbog svog prekrasnog mosta!

Mostarski korijeni sežu u praistoriju; i ovde postoje dokazi o rimskoj okupaciji. "Old Bridge" znači "Stari most" otuda i naziv grada.

Naravno da smo se popeli na most, napominjući kako je uzak! U stvari, sada je dozvoljen samo pješački promet. Bilo je veče kad smo se približili mostu, ušli smo u pekaru i kupili malo baklave, koju sam nosio. Kasnije sam otkrio da je iz kutije procurio med i da mi je napravio nered po trapericama. Neka bude tako! Svejedno, uživali smo na mostu.

Zaista smo s mosta imali prekrasan večernji pogled na Mostar

Sljedeći dan proveli smo istražujući Mostar i nekoliko džamija. Ovo je bilo naše prvo iskustvo u muslimanskom gradu, a džamije sa svojim minaretima i pozivima na molitvu djelovale su vrlo egzotično.

Tada smo pregledali pijacu Tepa, na kojoj se prodaju proizvodi još iz osmanskih vremena. Nikad nismo vidjeli veći kupus!

Ušli smo u mesnicu, napominjući da su se naše i njihove metode pripreme i prodaje mesa prilično razlikovale!

Tada je bilo vrijeme da se brzo krene dalje, u grad Sarajevo.

Usput smo vidjeli brojne scene krajolika; vrijeme je još uvijek bilo oblačno i ponekad maglovito, ali činilo se da je to dodalo ambijentu.

Usput smo došli i do 'krša', tog surovog planinskog pejzaža kroz koji je bilo izazovno proći i lijepo ga pogledati.

Naša glavna istoričarka Jeanne ispunila nam je pričala strašnim borbama koje su mještani vodili u ovom kršu tokom Drugog svjetskog rata. U daljini smo mogli vidjete drevni rimski vodovod.

Bilo je tek 10:30 ujutro kad smo naišli na vodeni točak koji je okretao jagnje dok se peče. Aroma se proširila i u našem automobilu i učinila nas gladnima, uprkos tome što smo doručkovali samo nekoliko sati ranije.

Izašli smo izviđati mjesto događaja i nismo mu mogli odoljeti! Sjedili smo u malom rustikalnom restoranu i naručivali jagnjetinu. Naručilii smo male porcije sa krompirom i kupusom. Bilo je tako dobro, da smo odlučili da ćemo naručiti još! Kad smo sve ovo završili, bili smo potpuno siti, vjerovatno za cijeli dan! Krš je bio pun potočića koje su pokretale ove vodene točkove. Kakva kolorit boja !

Nastavljajući put dalje, došli smo u Sarajevo. Jeanne, naša glavna istoričarka nas je obavijestila da je ovo istorijski grad u kojem je izvršen atentat na nadvojvodu Ferdinanda što je pokrenulo Prvi svjetski rat.

Željeli smo istražiti ovaj istorijski grad!

Te večeri, kad smo išli na večeru, pitali smo konobaricu da li možemo dobiti nešto osim „Mixed Grill“. Naše prve večeri bili smo jako zaljubljeni u “Mixed Grill” - preslatku mješavinu raznih vrsta mesa. Drugo veče uživali smo u još jednom “Mixed Grill.” Treće večeri bili smo pomalo umorni od ‘mješovitog roštilja’ pa smo Bob i ja pokušali smisliti njemačku riječ (većina konobara znala je malo njemačkog) za ribu i pokušali to naručiti! Nažalost, vjerovatno su pobrkali "ribu" s "fleich", što znači "meso". Tako smo još jednom dobili Mixed Grill.” Međutim, nakon otprilike tri večeri željeli smo za nešto drugo! Jedna niska, plavokosa konobarica (rijetkost u Jugoslaviji) shvatila je naš problem i donijela nam vrlo lijepu večeru s ribom i drugim dobrim stvarima koje prije nismo imali. Bili smo joj zahvalni!

https://carolkiecker.wordpress.com/2015/09/23/2-yugoslavia-nov-23-1979/

(armin/cidom/20210119)

Najzanimljive inauguracije američkih predsjednika

 

Pijani potpredsjednik promrmljao zakletvu, drugi jednostavno nije želio obući jaknu i kapu - i umro. Ukratko, najzanimljivije inauguracije američkih predsjednika.

Prva inauguracija američkog predsjednika dogodila se 1789. godine. George Washington je postao glavni čovjek Sjedinjenih Država. Tada se ceremonija takođe održavala u glavnom gradu SAD, ali u to vrijeme to je bio New York, a ne Washington, D.C.

George Washington nije bio samo prvi američki predsjednik, već je imao i najkraći nastupni govor. Monolog je bio “dugačak” rijetkih 135 riječi. Danas bi taj govor mogao bi biti upakovan u tri tweeta na Twitteru, od po 280 znakova.

Devetom američkom predsjedniku trebalo je punoo više vremena od Georgea Washingtona. Inauguracijsko obraćanje Williama Henryja Harrisona 1841. godine trajalo je dva sata i postalo je najduže obraćanje na inauguraciji u historiji SAD.

Harrisonova verbalna razuzdanost nije bila bez posljedica. Mamut govor odvijao se po ledenoj hladnoći i kiši koja je pljuštala. Oblačenje toplije odjeće za njega nije dolazilo u obzir. Mjesec dana kasnije umro je od upale pluća.

1865. godine, Abraham Lincoln nije imao potrebe za hrabrošću da bi se zakleo na inauguraciji. Ali njegov potpredsjednik Andrew Johnson jeste. Prije ceremonije gledao je preduboko u čašu, i samo je u mrmljajući prošao kroz zakletvu.

Nije bilo kiše kada je Ronald Reagan polagao zakletvu 1981. godine. Nauprot tome, inauguracija republikanca odvijala se na blagih 13 stepeni Celzijusa. Bila je to najtoplija inauguracija u povijesti SAD.

Četiri godine kasnije, Reagan nije imao sreće s vremenom. Na njegovoj drugoj inauguraciji bilo je prohladnih minus 14 stepeni. Ceremonija je bez daljnjeg morala biti premještena u rotondu Capitola.

Protesti su dio inauguracije američkog predsjednika. Do danas najveće demonstracije održale su se 2001. godine kada je George W. Bush položio prisegu - 20.000 ljudi izašlo je na ulice protiv njega.  

Barack Obama je imao najveći broj učesnika u predsjedničkoj zakletvi 2009. godine. Demokrata je na ceremoniji okupio gotovo dva miliona ljudi.

Bilo je i protesta na inauguraciji Donalda Trumpa u januaru 2017. Dan nakon njegove inauguracije održao se Women's March, Ženski pohod, na Washington s oko 500.000 učesnica.

Trumpova inauguracija ostala je u kolektivnom sjećanju zbog kurioziteta: spora oko prisutnosti i broja publike. Mediji su jednoglasno izvijestili da je znatno manje gledalaca prisustvovalo Trumpovoj inauguraciji nego što je to bio slučaj sa Barackom Obamom.

Međutim, Sean Spicer, tadašnji Trumpov sekretar za štampu, tvrdio je: "To je bila najveći Publikum, koji je ikad prisustvovao polaganju zakletve, kako lokalno tako i širom svijeta. Tačka." Trumpova savjetnica Kellyanne Conway skovala je termin "alternativna činjenica".

Nakon upada u Kapitol 6. januara 2021. godine, američka Federalna policija upozorila je FBI na potencijalna djela nasilja vezana za polaganje zakletve budućeg predsjednika Joea Bidena 20. januara. Stoga se mjere sigurnosti podižu u još većoj mjeri nego što je to uobičajeno.

20 januara Joe Biden položit će zakletvu. To će biti vrlo posebna inauguracija, a Amerikanci to stvarno znaju.

(web)

(spagos)

Iz stare štampe – Ženska zanatska škola Mostar, 1935. godine

 

U zagrebačkom časopisu „Ženski list“ od 1. septembra 1935. godine, objavljeno je par fotografija sa rukotvorinama učenica Ženske zanatske škole u Mostaru. Uz fotografije je napisan i tekst:

„Sa uspješne izložbe Državne ženske zanatske škole u Mostaru, koju posjećuje godišnje dvijestotine pedeset učenica“.

Ženska zanatska škola je počela sa radom nakon Prvog svjetskog rata u prostorijama u kojima je do početka rata radila Viša djevojačka škola u Mostaru. Na neki način Ženska zanatska škola je nastavila tradiciju izučavanja ženskih zanata koje su učile djevojke polaznice Više djevojačke škole.

Viša djevojačka škola u Mostaru, otvorena 1893. godine, egzistirala je do Prvog svjetskog rata, tj. u vremenu postojanja Austro-Ugarske monarhije i njenog uticaja u našim krajevima. Djevojke su u tih dvadesetak godina postojanja škole sticale jedno široko teoretsko, ali i praktično obrazovanje, u takozvanim ženskim zanimanjima, kao što je bilo krojenje, šivanje, vezenje, kuhanje, ali i matematika i geometrija. Učenice su nosile, za ono vrijeme, upadnu zapadnjačku odjeću. Iz takve škole sigurno su izlazile dobro obrazovane djevojke, žene, koje su kasnije mogle samostalno obavljati čitav niz interesantnih zanimanja.

O tome, kako je ova škola onoga vremena bila važna i za Mostar, ali i za monarhiju, svjedoče dokumenti s Međunarodne opšte izložbe u Parizu 1900. godine (Exposition universelle internationale de 1900 à Paris), gdje je u glavnom izvještaju Međunarodnog žirija, u dijelu obrazovanje i obuka, bilo dosta govora o Višoj djevojačkoj školi u Mostaru, uz veoma interesantne i rijetke fotografije djevojaka iz te mostarske škole tog vremena.

U vremenu između dva svjetska rata škola je radila pod imenom Ženska zanatska škola. O nastavku tradicije nekadašnje Više djevojačke škole svjedoče fotografije rukotvorina polaznica ove škole, s pomenute izložbe, prikazane na fotografijama u prilogu.

Nakon Drugog svjetskog rata, Zanatska škola za izučavanje, uslovno rečeno “ženskih“ zanatana, nastavila je s radom u istim prostorijama, kao mješovita škola. U zadnje vrijeme je nosila naziv Škola učenika u privredi, a učenice i učenici su paralelno s nastavom u školi obavljali praksu u preduzećima, tako da su se nakon završenog školovanja odmah uključivali u radni odnos.

Fotografije sa izložbe 1935. godine

Priredili: Armin Džabirov/ Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Putovanje kroz vrijeme: Sarajevo - nekad i sad

 

Može li grad zaista imati dušu?

I ako uništiš većinu grada, zasipaš ga artiljerijom dan za danom, godinu za godinom i onda ga opet izgradiš – može li on biti isti grad kao nekad?

Unatoč svemu, Sarajevo, prekrasni Grad na Miljacki koji je opstao, ostaje neotkrivena sehara s blagom za svoje posjetitelje.

Tuga i čežnja za minulim, uglavnom sretnijim vremenima, i prisjećanje na prošlost u nama izazivaju neku sjetu i sentimentalnu želju, ponekad i bolnu.

Fotoreporter portala Radiosarajevo.ba odlučio je da nas danas povede na putovanje kroz vrijeme...

Uživajte u fotogaleriji:

(objavljeno na portalu radiosarajevo.ba dana 12. januara 2021.)

(spagos)