U sjećanju: Aleksa Šantić, 27. maj 1868 – 2. februar 1924.

Na današnji dan rođen je Aleksa Šantić, mostarski pjesnik ljubavnog zanosa i patriotskog ponosa. Od poezije se, po njegovom shvatanju, očekuje da krijepi dušu, osnažuje umorne i posustale.

Pjesnik je uvijek bio i ostao na strani običnog čovjeka koji u svom radu vidi i neku svoju ljudsku misiju.

Ako je Stari most iz dalekog turskog vremena nezamjenljivi simbol Mostara, onda je Šantić najizrazitiji duhovni simbol ovoga grada.

Za nepovjerovati: Aleksa Šantić, možda najveći mostarski pjesnik, koji je grad na Neretvi proslavio i zadužio svojim djelima danas je, čini se, zaboravljen.

To potvrđuje činjenica se niko nije sjetio danas obilježiti rođenje jednog od najvećih mostarskih sinova iako je 27. maja 1868. godine kao dan njegovog rođenja upisano zlatnim slovima u povijesti BiH.

Mostarska raja nije zaboravila svog pjesnika, i sjetila ga se objavom prigodnih fotografija i tekstova na društvernim mrežama.

Neretva

(Aleksa Šantić)

Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune

Zelenih lepeza i prvog zarutka;

Pripilo se sunce i u lisne krune

Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,

Gledam kako doli, o hridinu šuplju,

Neretva se lomi, a s visokih kuka

Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja

Galebovi kruže. Nekoliko pralja

Pratljačama mlate, i o greben greda

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,

Prepuna smaragda, putuje i blista,

I red bliskih kuća u njoj se ogleda.
(izbor: Emica)

kolor foto: Aid/facebok

fotografije: facebook

(spagos)

Knjiga „Mostarski leksikon“, autora Tibora Vrančića u prodaji

Ovih dana se na izlozima knjižara u Mostar našlam i nova knjiga autora Tibora Vrančića, pod naslovom „Mostarski leksikon“.

Autor ovom knjigom čitaocima nudi još jedna knjigu o istoriji Mostara, grada prebogatim istorijskim činjenicama, osobama, događajima i građevinama od značaja.

O novoj knjizi autor kaže: „I mada sam bio uvjeren da se o prošlosti grada Mostara nema što novo reći, ipak sam se odlučio za ovaj rad. U knjizi nećete pronaći ništa novoga, što mnogo veća imena iz oblasti istorije već nisu otkrili i napisali i to mnogo opširnije i detaljnije. Međutim, ovom knjigom sam želio olakšati spoznaju osnovnih istorijskih činjenica o Mostaru, koje sam za svoje potrebe skupljao punih petnaest godina, tako da postanu pregledni i lako dostupni svima koje ova oblast zanima“.

Sama ideja da na jednom mjestu ovako sredi sve činjenice, nastala je iz čisto praktičnih razloga. Radi lakšeg korištenja materijala, autor je uredio jednu preglednu listu događaja u Mostaru počevši od prvog spominjanja njegova imena do danas. Njome se služio u svom radu, a nove činjenice, koje je vremenom saznavao, usput je dodavao na postojeću listu. Vremenom je to postala pozamašna baza podataka. Budući se ona sadržavala mnoštvo korisnih (i nekorisnih) informacija, autor je odlučio da ih uredi i sistematizuje u jednu knjigu. Svaki podatak u knjizi ispričan u kratkim crtama, kao mala, zanimljiva priča, pa se, čitajući ih, na brz i lagan način upoznaje istorija Mostara.

U knjizi su navedene samo najvažnije osobe, relevantne činjenice i objekti koji su po sudu autora utkani u istoriju Mostara. Koga bude interesovaao pojedini detalj iz ove knjige, svoja saznanja može lako obogatiti i proširiti tražeći ih u već postojećoj literaturi. Autor se potrudio da ovom knjigom obuhvatiti što više važnih činjenica, lokaliteta i objekata od značaja za naš grad.

„Svjedoci smo skoro svakodnevnih promjena naziva ulica u Mostaru, a posebno je ta pojava izražena promjenama vlasti u gradu. Svaka nova vlast želi obilježiti sebe i ostaviti zauvijek neki znamen svoga stolovanja. A to je najlakše učiniti preimenovanjem pojedinih lokaliteta. Ovaj čin masovne i nasilne promjene toponima je, ustvari, specifična vrsta urbicida, jer, povijest je najlakše mijenjati promjenom njenih vanjskih obilježja kao što su imena ulica i trgova. U osnovi tu se radi o ogromnom nasilju politike nad imenima gradova, naselja, ulica, trgova i dijelova naših gradova, sa željom da se iznudi zaborav jednog vremena i gubitak istorijskog, civilizacijskog, kulturnog, vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta tih lokaliteta i mjesta te da im se nametne sasvim novi, nasilno uspostavljeni identitet. Svi ti novonastali nazivi ulica i trgova kratkog su vijeka – traju samo do dolaska neke nove vladajuće garniture. Te promjene imena svakako dovode do reakcije u narodu, jer se upravo time pokazuje lažnost novouspostavljenih identiteta prostora. Istorija se ne može mijenjati unazad, nego samo unaprijed. Ne može se nekoga natjerati da naprimjer Rondo ili Liska ulicu zovu drugačije od onoga kako su ih oduvijek zvali. U narodnoj memoriji ostaje udomaćeno ono ime koje je najprikladnije i koje se stoljećima koristilo za označavanje pojedine mahale, predjela, ulice ili trga“, napisao je autor u uvodu knjige.

Upravo zbog svega navedenog, autor se odlučio, da kao Dodatak br.1 ovoj knjizi, dodata listu imena mostarskih ulica, kroz pregled kako su se tokom vremena ta imena mijanjala. U naredna dva tabelarna pregleda (Dodatak 2. i Dodatak 3.) autor je opisao sve važnije događaje u Mostaru, od nastanka pa naovamo, sređenih po dva kriterija – po godinama i po imenima. Autor se nada da će ovi prilozi mnogim istraživačima starina uveliko pomoći u snalaženju. U knjizi je kosim (italic) slovima označen svaki pojam čije dodatno objašnjenje ili spominjanje možete pronaći u ovom Leksikonu.

Nadamo se da će knjiga pronaći svoje mjesto među čitalačkom publikom i to prije svega među onima koje zanima istorija i istorijska zbivanja u našem gradu, poslužiti istoričarima, studentima, učenicima, starijim Mostarcima, a posebno mlađima, koji malo znaju o Mostaru i o tome koliko se on mijenjao vremenom.

Ova knjiga bi zainteresiranim trebala uštediti prilično vremena i muke, u pronalaženju informacija po razbacanim izvorima, iz knjiga, sa interneta, iz muzeja i arhiva. Svjedoci smo da pojedine stare građevine propadaju, ruše se bez ikakva reda i plana; mijenja se vizura grada; a događaji, koji su se desili u prošlosti, lako padaju u zaborav,

Stoga se autor nada da će ova knjižica preživjeti, kako bi se buduće generacije mogle podsjećati na prošlost Mostara.

„Želja mi je ostaviti iza sebe jednu povijest grada potkrijepljenu činjenicama i datumima, a koja nije podložna mijenjanju, koja je takva kakva jest i koju ne mogu izmijeniti nikakvim novokomponiranim stavovima ni revizijama prošlosti“, riječi su autora.

Izdavač knjige je Fram Ziral, Mostar, a štampanje knjige su omogućili Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar.

Srdačno preporučujemo!

Smail Špago

Sa stranica stare štampe, Kroz mostarsku čaršiju, 1896. godine

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

Kroz mostarsku čaršiju

"...Za tim mi pokaza novi, veliki franjevački samostan sa crkvom, pak djevojačku školu, koju ne polaze nego katoličke djevojčice, onda bašču za voćarstvo, koju je vlada uredila za pouku i dobar primjer narodu. Za tim prodjosmo kroz glasovitu mostarsku čaršiju, koja u glavnih crtah naliči sarajevskoj, samo što je mnogo čistija, pak se prošetasmo novom alejom, koja vodi preko čitavoga, ubavoga, mostarskoga polja, i kroz uzke ulice, na desnoj obali Neretve. Obidjosmo i desnu zapadnu stranu, koja je puna mezaristana, (groblja) gdje no imade i liepih turbeta sa kupolom na šest i osam stupova, u kojih gori uljena svietiljka, nad grobom dobrih. Malo dalje diže se osamljena na polju nedogradjena velika turska kasarna.

Pošto pregledasmo čitav Mostar povede me u već spomenutu jadnu čitaonicu, koja se nalazi preko potoka Radoboje, a za tim u još jadniji njegov dućan, koji nema ni najprimitivnijega orudja za knjigovežarstvo, koje je njegov zanat. Da korakneš dva puta, prešao bi uzduž, čitav dućan, i on radi u toj škuljici po čitav dan, golim rakami, da, prehrani sebe i obitelj, i još mu preostaje vremena, da čita novine, i da piše liepe članke.

Bilo bi dobro i patriotično djelo da se tkogod sjeti siromašnih Mostarana, ter da im pomogne da sagrade bar išta pristojniju čitaonicu, jer ona današnja, nije ni za krčmu, i da se pomogne onakovim rad i sam kakav je Šešelj, da bar dobave orudje za svoj zanat Moglo bi se ustrojiti družtvo, kao što je ono za podpomagaaje hrvatskih ljudi u Istri, da se bar nešto učini za one liepe, kršne i plemenite hrvatske ljude u Hercegovini...”

fotografije, Mostar 1896. godine.

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju: Prije 50 godina Jugoslavija je osvojila zlatnu medalju na SP u košarci

Jedno sjećanje na događanja u sportu prije pola vijeka. Pored trajnog sjećanja na rezultat utakmice protiv SAD od 70:63, koji je otvorio vrata ka prvom zlatu Jugoslavije u košarci, ne blijede ni sjećanja na televizijske prenose, na crno bijelim tv aparatima, jer boje na tv tada još nije ni bilo. Ovu uitakmicu pamtim i po još jednom bizarnom detalju, koji također ne blijedi, svaki put kad se govori o ovom prvenstvu. Gledali smo prenose utakmica tada u prepunoj sali studentskog doma  na Bjelavama u Sarajevu. Na samom početku utakmice, nakon što su osvojili lopta na centru, naši košarkaši su postigli prvo vođstvo od 2:0. Do mene je stajao jedan "fudbalski" navijač i "stručnjak", koji nakon ovog rezultata reče u fudbalskom maniru: "Dobro je, da hoće ovako opstati do kraja". Tada je na tv bio samo jedan kanal, a svaku utakmicu smo pored direktnog doživljaja u prenosu uživo, doživljavali još nekoliko puta, sutri dan čitajući sportsku i dnevnu štampu, a nakon toga još i kroz analize u krugu prijatelje. Neka fina vremena.
(spagos)

Prije 50 godina u Ljubljani je održano je Svjetsko prvenstvo u košarci. Zauvjek će ostati upamćeno po istorijskom uspjehu selekcije Jugodlavije i početku dominacije jugoslovenske košarke.

Krešimir Ćosić, Dragutin Čermak, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Damir Šolman, Aljoša Žorga, Ivo Daneu, Ljubodrag Simonović, Ratomir Tvrdić, Dragan Kapičić, Petar Skansi  i Trajko Rajković.

Tačno pre 50 godina, 25. maja 1970, na Svetskom prvenstvu u Ljubljani, reprezentacija Jugoslavije završila je veliko takmičenje sa prvim zlatom u istoriji košarke.
Na čelu sa selektorom Rankom Žeravicom, kultna selekcija postavila je zlatni grumen u temelj uspeha mnogih generacija koji su nosile dres sa "šest baklji".
Godinu dana ranije, zlatni tim ostao je bez lidera - Radivoja Koraća, tragično stradalog u saobraćanoj nesreći u blizini Sarajeva. Bez njega, pod ogromnim pritiskom javnosti, u prisustvu Josipa Broza Tita, "Žeravičinih 11" postali su besmrtni.
U hali "Tivoli" u odlučujućem meču, ekipa koju je predvodio kapiten Ivo Daneu dan ranije (23. maja 1970.) Jugoslavija je pobedila reprezentaciju SAD i postala prvak svijeta i prije poslijednjeg kola turnira. Tada još nije bilo finala.

Američka selekcija pobjeđena je sa 70:63, a zlato je potom darivano tadašnjem predsedniku Josipu Brozu Titu, kao poklon.
Odlučujuću utakmicu počela je petorka u sastavu Plećaš, Tvrdić, Šolman, Skansi i Ćosić, a veliku šansu su dobili i iskoristili Simonović i Kapičić. Cijeli svijet se tog 23. maja upoznao sa nadolazećom košarkaškom silom.
Dan kasnije, 24. maja, svijet je dobio novog košarkaškog vladara.

(sport)

U sjećanju - Dan kad je Velež prvi put osvojio Kup maršala Tita

24. maja 1981. godine, FK Velež Mostar je po prvi put osvojio Kup maršala Tita.

U Beogradu, pred 40.000 gledalaca, pao je Željezničar, koji je s klupe vodio Ivica Osim. Gotovo 15.000 (prema nekim izvještajima i 20.000) navijača iz Mostara bilo je svjedokom historijske pobjede. Tako je FK Velež postao prvi klub iz Bosne i Hercegovine s osvojenim peharom Kupa Maršala Tita.

Velež je do završne borbe stigao eliminiravši banjalučki Borac (3:2), Sutjesku službenim rezultatom, Bregalnicu (2:0) i Budućnost (2:1), dok su se Sarajlije do finala probile preko Rudara iz Velenja (2:1), Slobode iz Titovog Užica (1:0), niškog Radničkog i Partizana.

Mostarci su tih dana živjeli samo za jednu utakmicu, a to je finale u Beogradu protiv Željezničara. Kolone auta, autobusa i dva specijalna voza krenula su za Beograd. Taj dan se na Marakani zaorila pjesma i skandiranje "Rođeni, Rođeni" s jedne strane, i "Željo, Željo" s druge strane stadiona. Željezničar je bolje otvorio utakmicu i prvi poveo golom Baždarevića iz penala u 34. minuti.

Velež brzo dolazi do izjednačenja, a zatim i do prednosti, i to golovima Vahida Halilhodžića. Prednost Veleža nije dugo trajala, jer je sudija Vlajić opet pokazao na penal, i opet je Baždarević bio precizan.

Igrala se 62. minuta, a rezultat je bio 2 : 2.

Dragan Okuka u 78. minuti, na asistenciju Halilhodžića, postiže gol i postavlja konačnih 3:2. Veliko slavlja Rođenih u Beogradu, ali i u Mostaru moglo je krenuti.

Tada je mnogima ostalo u sjećanju da su se navijači Veleža nakon utakmice klanjali Vahidu na Terazijama, kojem je ta utakmica bila oproštajna, jer je bio dogovoren transfer u Nantes.

“Ostvarili smo veliku pobjedu, prema mišljenju mnogih, najveću u historiji Veleža. Bila je to jedna od mojih najboljih utakmica u igračkoj karijeri i sigurno jedan od najsretnijih dana u mom životu”, rekao je Vahid Halilhodžić.

Koliko je to bila velika utakmica, dovoljno govore riječi Mehmeda Meše Baždarevića:

“To je bio prvi veliki okršaj kojem sam prisustvovao. Igrali smo protiv velikog Veleža, a Kup je bio izuzetno renomirano takmičenje. Nažalost, poraženi smo, a imali smo veliku želju da pehar donesemo u Sarajevo. Zaista velika utakmica, za mene uz Videoton najveća Željina iz tog vremena. Pamtim da je atmosfera bila odlična. Postigao sam dva pogotka sjajnom golmanu i čovjeku Enveru Mariću, ali to nije bilo dovoljno“, rekao je Mehmed Meša Baždarević.

Mostarci su svojim herojima priredili veličanstven doček na stadionu Pod Bijelim brijegom, a preko 20.000 navijača je pjevalo u jedan glas: "Procvjetala bijela lala, Velež nosi Kup maršala".

Beograd, Stadion Marakana

Gledalaca; 40.000

Velež – Željezničar 3 : 2

Strijelci: V. Halilhodžić 55.min, 58. min, Okuka 78. min za velež i Baždarević 34.min ( P ), 62. min ( P) za Željezničar
Velež: Marić, Kalajdžić, Mičić ( Vukoje ), Ledić ( Mulahasanović ), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, V. Halilhodžić, Međedović, Skočajić. Trener: Miloš Milutinović

Željezničar: Njeguš, Berjan, Komšić, Lučić, Saračević, Čilić, Nikić, (Vlaški), Odović, (Grabo), Paprica, Baždarević i Bahtić. Trener Ivica Osim

Svoj doprinos u sezoni koja je krunisana prvim peharom Kupa maršala Tita dali su i Šišić, Lučić, Obšivač, Jovanović, Mesledžija, Dilberović, Tojaga, te u to vrijeme mlade snage M. Hadžiabdić, P. Jurić, Bijedić, kao i pomoćni treneri Franjo Džidić, Marko Čolić, kondicioni trener Pero Radeljić, te fizioterapeut Govedarica.

(radiosarajevo.ba)

Sa stranica stare štampe: Šarića džamija, 1898. godine

U časopisu „Nada” objavljena je slika Šarića džamije, koju je izradio češki etnograf Ludvik Kuba, 1898. godine.

Ludvik (Ljudevit) Kuba je u našim krajevima boravio devedestih godina 19. stoljeća. O njemu saznajemo više, iz ne baš mnogo napisanih tekstova:

“Početkom devedesetih godina 19. vijeka naše krajeve je posjetio slikar, muzikolog i putopisac Ludvik Kuba (1863–1956). Cijelog života je bio uvjereni slavenofil i poklonik južnoslavenskih narodnih kultura. Međutim, on se nije priklanjao romantičnim kompozicijama i narativnim prizorima čermakovskog tipa. Umjesto toga, koncentrisao se ili na manje crteže na kojima je, što je moguće preciznije, dokumentarno prikazivao mjesno stanovništvo i arhitekturu, ili na predmete za svakodnevnu upotrebu. Na svojim uljanim slikama prikazivao je motive iz prirode, gradove i prizore iz lokalnog života karakterističnim stilom kasnog impresionizma, opet s akcentom na dokumentarnu preciznost. U njegovim putopisima očito je da se prije svega divio onim aspektima društva koje je smatrao za izvorne i autentične, mada se moglo činiti da su arhaični i u modernoj civilizaciji neupotrebljivi. Imao je kritičan stav prema ideji napretka i prihvatanja zapadnih kulturnih uzora”.

Fotografija:, Šarića džamija, Mostar 1898. godine, Ludvik Kuba

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Formula1 je krenula prije 70 godina

Giuseppe Farina je bio pobjednik prve utrke Formule1 u istoriji, a održana je 13. maja 1950. godine.

Kada je Formula 1 prvi put startala u Silverstoneu, 13. maja 1950. godine, na startu je bio 21 automobil. Među njima nije bio tim Ferarija, ali su zato bila dva prava plemića. Pobjednik je bio iz Italije, jer je kasniji svjetski prvak rekorder, nije imao sreće sa svojim automobilom.

Kralj George VI, otac buduće kraljice Elizabete II, bio je prisutan, a sa njim više od 100.000 gledalaca. 21 vozač se postrojio za pozdrav, uključujući tajlandskog princa po imenu Birabongse Bhanudej Bhanubandh, ili kraće princa Bira, kao i belgijskog jazz glazbenika Johnnyja Claesa.

Bio je 13. maj 1950. Dan je prve utrke Svjetskog prvenstva Formule1. Početak kraljevske klase moto sporta, ali bez Ferarija. Ovaj tim je imao svoje automobile spremne tek za drugu trku Svjetskog prvenstva u Monte Carlu.

Vozači su u prosjeku bili stari oko 39 godina, a nije bilo pravila, da vozači imaju vlastitog trenera.

Možda je moguće, to je bilo vrijeme kada se heroji rađali na stazama, a čijim imenima se još uvijek klanjaju i današnje generacije.

Kasniji osvajač rekorda Formule 1, Argentinac Juan Manuel Fangio, pretrpio je osjetljiv poraz na startu u Silverstonu. Nije bio u stanju svog Alfa Romea doveze do cilja.

Pobjednik prve utrke bio je Giuseppe "Nino" Farina. U svom Alfa Romeu vozio je stazom u Silverstoneu prosječnom brzinom većom od 145 kilometara na sat. Tada je imao 43 godine. Italijan se kasnije okrunio prvim prvakom Formule1 - tri boda ispred Fangia.

Mjere predostrožnosti, onakve kakve se provode danas, nisu ni postojale. "Niko nije mogao ni pomisliti na posljedice nesreće", kasnije je kazao Sebastian Vettel govoreći o starim danima Formule1.

Godinu dana kasnije, Fangio je osvojio svetsku titulu, a nakon toga još četiri. Samo Michael Schumacher je dostigao Fangiov rekord, sa ukupno sedam trijumfa Svjetskog kupa, početkom ovog milenijuma. Fangio je umro 1995. godine u 84. godini - kada je Schumacher bio na putu ka tituli broj dva.

Počeci Formule 1 - nisu bili uporedivi sa današnjim trkama. "Kad ste u to vrijeme bili na startu, gotovo uvijek ste trebali očekivati vaš red", sjetio se jednom 92-godišnji bivši trkački vozač Hans Herrmann.

Te 1950. godine nije bilo tehničkih pomagala. "Imali ste kvačilo, akcelerator, kočnicu i volan koji ste koristili za vožnju ulijevo, udesno ili ravno."

Formula1 je savladala brojne krize - a sada je i nju zadesila Corona?

Svako ko se provoza kroz istoriju Formule1, od iovog storijskog 13. maja 1950., brzo shvaća da je Formula 1 uvijek nekako manevrisala kroz sve krize i skandale, a bilo ih je, od nesreće sa požarom Niki Laude, koji je umro prošlog maja, sjajni otrovni dvoboj između Ayrtona Senne protiv Alaina Prosta, doba Bernieja Ecclestonea uključujući i postupak podmićivanja, crni vikend Imole sa smrću Rolanda Ratzenbergera i ikone Ayrton Senna, kao i bizarna, neshvatljiva špijunska afera, za koju je McLaren tada dobio rekordnu kaznu 100 miliona dolara.

Tako će biti i 2020. godine. Pandemija korona virusa je zaustavila Formulu1, svi se nadaju nastavku početkom jula, ali je jedino izvjesno da je sve neizvjesno.

70 godina nakon Silverstona, Spielberg u Austriji bit će poprište prvih utrka sezone 5. i 12. jula. Prvi dvostruki start u istoriji Formule 1 uslijedit će dvije utrke u Silverstoneu 19. i 26. jula.

(web)

Dan kad su Rođeni su po drugi put osvojili Kup maršala Tita

14. maj 1986. godine ostao je zlatnim slovima upisan u historijske knjige Veleža.

Na taj dan, Rođeni su po drugi put osvojili Kup maršala Tita. U Beogradu, pred 40.000 gledalaca pao je Dinamo iz Zagreba, kojeg je sa klupe vodio Miroslav Ćiro Blažević. Rođeni su bili bolji rezultatom 3:1, a igrač utakmice bio je dvostruki strijelac Nenad Ćeća Bijedić, dok se u listu strijelaca upisao i Predrag Jurić. Za Dinamo pogodio je Mlinarić. Skoro 15.000 navijača iz Mostara, a po nekim procjenama čak i 20.000, koji su najviše dolazili organizovano vozovima i autobusima, bilo je svjedokom još jedne historijske pobjede.

Put do finala nije bio lagan. U četvrtfinalu protivnik je bio uvijek nezgodni Partizan, koji je imao prednost sve do samog kraja utakmice, kada je Skočajić (za raju Taramba) pogodio za 1:1. Nakon penala, Velež je bio bolji i prošao u polufinale. Naredni protivnik je bio OFK Beograd, koji se u Mostaru nije dobro proveo. Na kraju, bilo je 3:0, a vjerovatno utakmicu života odigrao je Avdo Kalajdžić, koji je bio dvostruki strijelac. Na njegovu žalost, crveni karton ga je koštao nastupa u finalu.

Tada je zavladala prava fudbalska groznica u Mostaru. Pred odlazak u Beograd, Mišo Marić je napisao, Kemal Monteno komponovao, a Željko Samardžić otpjevao himnu „Rođeni, Rođeni“. Navijači su bili spremni za odlazak u Beograd.

Protivnik u finalu bio je Dinamo iz Zagreba, koji je u polufinalu deklasirao Crvenu Zvezdu sa viskoih 4:0. Iako je Dinamo bio blagi favorit pred sami početak utakmice, stroj za golove pod trenerskom palicom Duška Bajevića odigrao je perfektnu utakmicu. Junak utakmice bio je Nenad Bijedić, koji je priliku za igru dobio neigranjem Avde Kalajdžića. Bila je to utakmica koja je Ćeću Bijedića zauvijek upisala u historiju Veleža.

Rođeni su u to vrijeme igrali možda i najljepši fudbal u Jugoslaviji i velika je sportska nepravda što se ta generacija nije okitila naslovom prvaka države. Napad Veleža u to vrijeme bio je prava noćna mora za sve odbrane. Sejo Kajtaz sa jedne, Semir Tuce sa druge strane, a u sredini napada Predrag Jurić radili su dar-mar. Mnoge su se pjesme pjevale o njima, al jedna je ostala mnogima u sjećanju: „Kad po krilu krene Semir, drhtao je cijeli svemir. A da veća bude muka, pomažu mu Sejo i Juka“.

Mostarci su svojim herojima priredili veličanstven doček na stadionu Pod Bijelim brijegom, a preko 20.000 navijača je pjevalo u jedan glas: „Procvjetala bijela lala, Velež nosi Kup maršala“.

Beograd, Stadion JNA,

Gledalaca 40.000

Velež – Dinamo Zagreb 3:1

Strijelci: Bijedić 6.min i 51.min, P. Jurić 89. min. Za Velež i Mlinarić 58.min za Dinamo

Velež: Petranović, Prskalo, G. Jurić, Bijedić, Matijević, Šišić, Kajtaz, Skočajić, P. Jurić, Karabeg (74. Gudelj), Tuce. Trener: Duško Bajević

Dinamo: Stojić, Bracun, Cupan, Arslanović, Lulić, Katanec, Z. Cvjetković, Munjaković, Cerin, Mlinarić, B. Cvjetković. Trener: Miroslav Ćiro Blažević.

(sport)

Dan kad je 20 hiljada navijača Rođenih tugovalo na Koševu

Neke stvari nikad ne blijede i ne gube se u sjećanju. Potrebno ih je samo osvježiti, i eto ih, kao da su se desile juče, ili prije koji mjesec. Od utakmice na Koševu 14. maja 1974. godine proteklo je punih 46 godina, ali ono što se tada desilo niko od navijača Rođenih, pa čak ni objektivni fudbalski navijači, ako takvih ima, nikad neće zaboraviti. U tadašnjoj Prvoj saveznoj ligi, u to vrijeme je stasala je jedna ekipa Veleža, pod rukovodstvom fudbalskog maga Sulejmana Repca, i iz godine u godinu postizala sve značajnije rezultate, kako u domaćoj ligi, tako i na Evropskoj sceni. Bila je to ekipa, koja je sezonu 1973/74 odigrala sa puno uspjeha. Jedan kiks dva kola prije kraja, i čitav niz okolnosti dovele su do toga, da te godine, kao ni svih godina prije, a i poslije toga, Velež nije postao šampion tadašnje lige.

Na utakmici odigranoj na Koševu sam bio prisutan, među svih tih 20 hiljada navijača Rođenih, i nekoliko hiljada navijača FK Sarajevo. Niko od navijača nije imao sumnju u pobjedu Veleža, a sva pažnja je bila usmjerena na vijesti sa stadiona na Karaburmi i utakmici OFK Beograd – Hajduk. Da li je svaki navijač Rođenih imao mali tranzistor na uhu, ne znam, ali je kraj svakog tranzistora na tribinama Koševa bilo barem nekoliko slušalaca. Uz to je i službeni spiker na stadionu svakih nekoliko minuta javljao da je na Karaburmi 0:0. A na Koševu je već u 31. minuti bilo 0:3, golovima Topića, Ristića i Bajevića, da bi se prvo poluvrijeme završilo 1:3. Na Karaburmi su golovi pali na samom kraju utakmice.

Tuš za hiljade navijača Rođenih.

Tuga i suze.

Znam samo, da sam tranzistor trehnuo o tribine Koševa.

Kao i mnogi drugi.

(spagos)

Više detalja u tekstu objavljenom na portalu radiosarajevo.ba, koji jutros podsjeti na ovu utakmicu.

Sjećanja / Na današnji dan: Na Koševu je 20.000 Mostaraca tugovalo uprkos pobjedi Veleža

Činilo se da bi sezona 1973-74 mogla biti najuspješnija u historiji bh. fudbala. Pet kola prije kraja Prvenstva Jugoslavije lidersku poziciju držao je Velež s 37 bodova, prvi pratioci bili su Hajduk (36) i Crvena Zvezda (35), a šansu je vrebao i zenički Čelik (33) na četvrtom mjestu koje je vodilo u Kup UEFA.

No, uslijedilo je 30. kolo koje je bilo kobno za bh. klubove na vrhu tabele: Velež je porazom u Maksimiru od Dinama (0:1) prepustio čelo Hajduku, dok je u derbiju Crvena Zvezda na beogradskoj Marakani savladala Čelik (2:1) i eliminirala Zeničane iz trke za titulu.

Uoči posljednjeg kola, 14. maja 1974. godine, o tituli su odlučivali Hajduk i Velež koji su imali po 43 boda, ali je adut Splićana bila 8 golova bolja gol-razlika. Crvena Zvezda na trećem mjestu s 41 bodom imala je samo teoretske šanse za naslov, dok su u trci za četvrto mjesto i plasman u Kup UEFA bili Partizan, OFK Beograd i Čelik, svi sa po 35 bodova i skoro jednakom gol-razlikom.

Raspored u posljednjem kolu kao da je režirao Hitchcock: Na Karaburmi su igrali OFK Beograd i Hajduk, Velež je gostovao Sarajevu na Koševu, dok su se na Bilinom Polju sastali Čelik i Partizan.

Najlakši posao imao je Velež protiv te sezone blijedog Sarajeva koje je ranije osiguralo opstanak. Ali, Mostarcima nije bila dovoljna samo pobjeda: Trebalo je da OFK Beograd otkine barem bod Hajduku.

Na današnji dan prije 46 godina "Hercegovina se preselila u Sarajevo". Iako je bio radni dan (utorak), na tribinama starog Koševa našlo se oko 20 hiljada navijača Veleža, skoro svi sa tranzistorom u ruci, iščekujući vijesti s Karaburne, nadajući se da će biti ispunjen san brojnih generacija – da titula konačno dođe u grad na Neretvi.

Hiljade navijača Veleža burno su pozdravili tim koji je odabrao legendarni Sulejman Rebac: Marić, Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, V. Halilhodžić, Bajević, Vladić, Glavović. Ekipa Sarajeva, u kojoj su bili Muzurović, Tešan, Šljivo, Simić, Dupovac, tada 19-godišnji Safet Sušić, nije mogla parirati "Rođenima".

Velež je brzo riješio sve dileme, dok je na Karaburmi u prvih pola sata bilo 0:0, što je bio rezultat koji je Veležu donosio titulu. No, golovima Džonija i Jerkovića Hajduk stiže do trijumfa 2:0, pa rezultat s Koševa više nije imao utjecaja u borbi za titulu.

Utakmica Sarajevo - Velež 1:3 bila je tako pirova pobjeda Mostaraca, meč koji je rastužio navijače Rođenih širom bivše Jugoslavije, dokaz da u fudbalu ne slavi uvijek bolji. Velež je napadačkom igrom stekao simpatije ljubitelja fudbala "od Triglava do Đevđelije", u međusobnim susretima "Rođeni" su bili bolji od Hajduka (1:0 u Mostaru, 2:2 u Splitu), ali šta to vrijedi kada je titula ostala san.

Taj 14. maj 1974. godine ostat će upisan kao jedan od najtužnijih dana u historiji bh. fudbala: Velež je izgubio titulu zbog slabije gol-razlike, Čelik je porazom od Partizana (1:3) ostao bez plasmana u Kup UEFA, a banjalučki Borac je ispao iz Prve lige na neviđen način – s osvojenih čak 30 bodova (od mogućih 68) i gol razlikom 43:43!

(radiosarajevo.ba)

Sa stranica stare štampe, Posjeta Starom mostu.1896. godine

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

Posjeta Starom mostu

"...Iza toga me povede moj vodja da vidim stari most od kojega grad Mostar nosi ime. To je najsmjelije i najelegantnije alehitektonično djelo što ga u Bosni i Hercegovini ima. Jednim samim lukom, koji se diže u visinu devetnaest metara nad površinu rieke, a širi se dvadeset i osam m. preko njena korita, vodi s jedne obale na drugu. Taj silni luk, koji bi morao prama svojoj veličini tromo izgledati, tako je elegantan i tanak na vrhu, da jedva možeš vjerovat, kako se ne prelomi pod malo većim teretom, i kako ga malo jači vjetar ne odpuhne. Svršava se na vrhu širokim sferičnim kutom, tako da ne naliči pravo ni rimskome ni gotičkom luku. Temelji mu leže na hrapavih obalah Neretve, koja ih je na sve strane podkopala i izgrizla, ter izdubla spile, a naslanjaju se uz goru, i zidove kaštela, koji su bili mostu na jednoj i na drugoj strani, i koji su još prilično ali samo djelomice sačuvani. Nije istinito, kao što narod pripovieda, da ovaj most potiče iz rimske dobe, jer niti nosi na sebi biljege silne rimske gradjevine, niti stila, ni ikakvoga nadpisa, dočim se na jednom kutu nalazi turski nadpis sa godinom sagradjenja. Taj nadpis glasi „Kudret Kemeri" to jest, „most božje moći", a godina je po hedžrinoj eri 974 (1566). Vrlo je vjerojatno da ga je sagradio koji dalmatinski arhitekt, jer ih je u ono vrieme u Dalmaciji bilo izobila valjanih, kao što nam svjedoče spomenici iz one dobe.

Neretva je pod mostom veoma duboka, pa su djeca sa najveće visine mosta ljeti skakala u nju, da se kupaju, na užas prolaznika. Da zaprieči nesreće, vlada je dala ograditi most na vrhu s jedne i s druge strane oštrom željeznom pregradom, i tako sad ne mogu djeca skakati, od straha da se ne nabodu na šiljke.

Odmah uz most na desnoj obali Neretve, nalazi se stara trošna gradjevina, iza kaštela, na kojoj se vide neka nizka kubeta, već izglodana zubom vremena. Pripoviedao mi je Šešelj da je tu bila janjičarska kasarna, sa aharom za konje, i kupeljima, koje su noždne uz takovu sgradu. Na ulazu mi pokaza neku spravu, pa mi reče da su to falake, kojim su se mučili neposlušni janjičari i kaurska tvrdoglava raja. Sjetili se falaka groznih iz Mažuranićeva Smailage, pa ga zamolili da mi protumači, kako se je ta sprava upotrebljavala. Suhi je kolac postavljen poprieko na dvie grede, a sa njega visi kaiš. U taj kaiš se zapletu noge krivca, pak se navije kolac, oko kojega se kaiš mota, ter stiskava noge kažnjenika, koji visi glavom strmoglavce, a onda sliede batine i druge muke kao suha slama itd..."

Fotografija: Pierre Petit, Stari most 1896. godina

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)