Zapamćeno, zapisano

 

Stari Konjic, pazar

Iz Hodoljublja Zuke Džumhura

" Čovjek i ne može imati pravu mjeru o svom starenju, ako ne posjeti grad svoje mladosti. "

Evo me u Konjicu u mojoj rodnoj kući sa mojom tetkom Fatmom.

Prica moja tetka Fatma, da joj je jedan seljak donio jaja da kupi i ona da plati, da izruči jaja iz njegove torbe u neki sud, seljak je čučao u jednom ćošku i gledao slike moga oca i moje majke na zidu.

I gledao je dugo sliku moga oca i pita moju tetku Fatmu : "Ko ti je ovo?"

Ona kaže : "To mi je brat:"

A on je pita poslije dugog razmišljanja: "A gdje je on sad?" a ona njemu kaže: "Da si ti živ i zdrav, on je umro davno, ima dvadeset godina"

A onda se on začudio, dobro otvorio oči, pogledao je i rekao:

A nu, tako ti Boga, i sad k`o živ.

(Zuko-Hodoljublja)

Iz stare štampe: Novinski Horoskop napunio 90 godina

 

Ideja je sjajna, rezultat senzacionalan, ponuda nenadmašna: pogled u misterioznu Knjigu sudbine, za svakoga, svaki dan, i praktično besplatno!

Prije 90 godina, tačnije 24. avgusta 1930. godine, engleski „Sunday Express“ štampao je prvi novinski horoskop na svijetu. Obavještavao je čitalačku publiku detaljno o karakteru, šansama i budućnosti samo četiri dana stare princeze Margaret, male kraljičine sestre.

Čovjek koji je astrološki dešifrirao „baby princezu“ bio je Richard Harold Naylor (1889–1952).

Bio je prvi koji je došao na ideju da izračuna horoskop u skladu sa znakovima zodijaka, u vrijeme rođenja: Ovan, na primjer, daje djetetu energiju probuđenog proljeća, Lav samopouzdanje vedrog ljetnog sunca.

Naylor koristi jednu vjekovnu tradiciju: otkad je čovjek prvi put pogledao prema nebu, posumnjao je u moći, cikluse i znakove. Svjetlosne tačke postaju sazviježđa, od planete postaju bogovi, a zakoni nebeske mehanike pravila astrologije.

Stari Babilonci tumače svijetle zvijezde kao glasnike novorođenih vladara i slijede jednu kometu do Betlehema. Carevi, kraljevi i diktatori držali su dvorske astrologe. Najpoznatiji su i eminentni astronomi bili su: Tycho Brahe, Nicolaus Copernicus, Johannes Kepler.

Ali tek od Naylora obični smrtnici uspjevaju potražiti svoju sudbinu u zvijezdama.

Danas gotovo svi povremeno čitaju svoj horoskop, a svaki četvrti vrlo čvrsto vjeruje u sitne tekstove i proročanstva, kako u dobrim, tako i u lošim vremenima: "Horoskopi su vrsta kolektivne samoobmane", kaže Annegret Wolf, psiholog iz Wittenberga : Tražimo ono što nam odgovara, a to je zabavno. Ali šta je tu stvarno?

Najbliže istini se približio milijarder, koji je studirao matematiku, Gunter Sachs. U kompjuter je ubacio 20 miliona službenih podataka iz svih područja života, a njegovi statističari su zapravo saznali slijedeće: Vage najmanje počinjavaju samoubistvo, škorpioni su najčešće osuđivani za krađu, a Jarci muškarci manje se razvode od žena Riba, nego od žena Bika.

A koliko je ispravno, ili pogrešno, prognozirao Naylor sa malom princezom?

"Beba je uistinu bila kraljevska", napisao je, "jer kad se rodila, sunce je prošlo kroz sazviježđe Lava, što je znak ponosa, strasti i jake volje."

I to je bila istina, ali Margaret u stvarnosti nije imala sreće.

Život u sjeni sestre uništio joj je samopouzdanje, brak joj nije uspio, pila je i umrla prerano, kao jedna duboko razočarana žena.

(bz)

(spagos)

Iz stare štampe: Velika gimnazija u Mostaru, 1902.

 

U časopisu Nada od 15.decembra 1902. godine objavljen je slijedeći tekst:

„I velika gimnazija mostarska, koja je otvorena početkom školske godine 1894/95, bijaše isprva smještena pod krov za prvu potrebu, te se je tako ubrzo osjetila nužda, da joj se podigne dostojan dom. Godine 1897. otpočelo se za gradnjom zgrade, koju nam prikazuje naša slika. Zgrada imade vrlo slobodan i s higijenskog gledišta sasvim povoljan položaj: usred krasnih bašta s tropskom vegetacijom blizu rijeke Neretve i potoka Radobolje. Gradjena je od kamena i opeke po nacrtu tehničkih organa zemaljske vlade u čisto istočnjačkom slogu, i po njem se pravom može ubrojiti među najuglednije građevine na Balkanu. Ona se sastoji od pročelja sa dva tupokutna krila, a svako ovo krilo imade opet po jedno pravokutno pakrilo. Pročelje je veoma izbočeno, a uz to je središnji dio veoma izdignut. Duljina pročelja iznosi 32.10, duljina krila 31.25 a pakrila 20 m. Uza glavnu zgradu je golema gombaonica. Zgrada ima osim stana za ravnatelja i podvornika 10 razrednih soba (najmanja mjeri 7.40x7.10, najveća 14.70x7.00 m), četiri odaje, u kojima se predaje vjeronauk i arapski jezik, jednu koja služi kao muslimanska bogomolja (sa predsobljem za uzimanje abdesta), lijepu crtaonicu (19.70x7.15 m sa 8 prozora), 7 soba za zbirke, među kojima se prostranošću (15.00x7.00) osobito ističe dvorana za prirodnopisnu zbirku, 3 sobe za knjižnicu i čitaonicu, zbornicu, ravnateljsku pisarnu. Osim toga ima u toj zgradi još nekoliko sporednih prostorija, a u podzemlju su prostrani podrumi. I ta je zgrada podignuta na trošak zemlje uz ukupni trošak od 330 000 kruna.“

fotografija: Velika gimnazija 1902. godine, iz časopisa Nada

prieredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Noć kad se spašavala istorija: Prije 28 godina zapaljena sarajevska Vijećnica

 

Jedna od najljepših zgrada iz austrougarskog perioda i simbol glavnog grada Bosne i Hercegovine, sarajevska Vijećnica, u kojoj je bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka, u pokušaju agresorskog kulturocida i urbicida, zapaljena je prije 28 godina u noći 25. na 26. avgust.

Za uništenje tog hrama kulture, još niko nije odgovarao.

Za uništenje tog hrama kulture, još niko nije odgovarao.

Direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH Ismet Ovčina je, prisjećajući se tog događaja, kazao za Fenu da je u te noći izgorjelo oko 90 posto bibliotekarskog fonda, oko dva miliona bibliotekarskih jedinica.

“Sa pijetetom i poštovanjem, danas se sjećamo ovog dana, naših kolega i kolegica koji su izgubili svoje živote u ratu, ali i blaga koga je BiH tog dana izgubila”,istakao je Ovčina.

Naglasio je da je sačuvano oko deset posto knjižnog fonda i to uz napore bibliotekara, građana, a posebno sarajevskih vatrogasaca.

Posebno je istakao da su sačuvani najdragocjeniji primjerci bh. riznice, rukopisi, inkunabuli, prve štampane knjige, rariteti, grafičke i kataloške zbirke, čije je očuvanje ponos, i naravno, velika odgovornost NUB-a.

“Bez ovih primjeraka, kulturno nasijeđe BiH bi bilo mnogo siromašnije”, istakao je.

Međutim, iako je agresor pokušao uništiti tu instituciju kulture, Ovčina je naglasio da su specijalne zbirke NUB BiH u julu 2020. godine proglašene nacionalnim spomenikom BiH, čime se iznova potvrđuje značaj i vrijednost te biblioteke za društvo koje grade, a to je društvo bazirano na znanju.

Direktor Ovčina zahvalio je poslovnim partnerima i prijateljima kulture i pisne riječi koji su omogućili da NUB u svom kapacitetu misije kulture, obrazovanja i nauke ponovo “ustane”, za dobrobit korisnika kulturne i akademske zajednice, ali i BiH.

Posebnu zahvalnost je iskazao hrabrim vatrogascima, koji su spašavali fond biblioteke i zgradu Vijećnice u tim apokaliptičnim danima granatiranja i paljenja.

Ovčina je na kraju dodao da je uprkos tom pokušaju uništenja prije 28 godina, NUB danas članica svih meritornih evropskih i svjetskih bibliotečnih asocijacija.

Granate koje su pogodile Vijećnicu, prema procjenama stručnjaka, uništile su dva miliona bibliotekarskih jednica i cjelokupnu unutrašnjost zgrade.

Živote su tada izgubili članovi NUB-a: Aida Buturović, Adela Leota, Mirko Azinović i Ante Slavko-Kovačić. Za njihovu smrt niko nikada nije odgovarao, kao ni urbicid, kulturocid i bibliocid nad arhitektonskim spomenikom iz Austro-Ugarske.

Rekonstrukcija Vijećnice počela je 1996. godine, a obnovljena je i svečano otvorena 2014. godine.

(Fena)

(NovaSloboda.ba)

Platan na Korzu

 

1882 - 2020.

Danas se navršava 7 dana od kako nas je, nakon duge i teške bolesti, u 138. godini zauvijek napustio još jedan poznati Mostarac.

Bio je svjedok mnogih naših života, naših ljubavnih sastanaka i rastanaka, naših tajni, naših tuga i naših radosti.

U ružnim vremenima bio je naša zaštita, svojim raskošnim plećima bio je brana kišama metaka i granata koje su padale na naš grad.

Otišao je bez velike galame, mirno i dostojanstveno, baš kako je i živio.

Nama ostaje samo da kažemo jedno veliko - HVALA.

(Hamica/facebook 20200823)

Upozorenje! Hajdučka vrata je lako sačuvati od svega, osim od nas samih !!

 

 

Budala i krivih drva nikad neće nestati!

Budala i krivih drva neće nikada nestati..

Prirodni fenomen kojem prijeti uništenje neodgovornim ponašanjem pojedinih posjetilaca..

Molim vas podijelite ovaj post da probudimo svijest pojedinaca i sačuvamo hajdučka vrata..

Hajdučka je lako sačuvati od svega, osim od nas samih !!

#sačuvajmohajdučka

(Dženad Džino Photography)

Voćni bonton

 

- Lubenica se jede dok te stomak ne zaboli...

- Breskva se jede nad sudoperom, nema veze da li si u gostima ili kod svoje kuće.

- Limun se jede samo kad si bolestan.

- Banane i narandže se nose u bolnicu, al' najmanje kilo.

- Trešnje se nikad nisu kupovale, one su se jele sa stabla,... obično sa tuđeg, bez pitanja i dozvole.

...Nemoj sad da neko kaže, nismo znali.

Eto, nismo znali!

(ljiljana/facebook 20200820)

Na tragu tajne: Mladi i divlji

 

Zašto "Bonnie and Clyde", jedan od najpoznatijih američkih filmova, zapravo dolazi iz Evrope?

“Ja govorim o kinu, a vi govorite o vremenu...”Jean-Luc Godard bio je stvarno frustriran, okrenuo se i napustio prostoriju. Napustio je dvojicu budućih producenta i mladog scenaristu, koji su ga željeli pridobiti za svoju filmsku produkciju, i otišao. To je bilo u New Yorku 1964. godine. Film o kojem se radi bio je "Bonnie i Clyde", priča o legendarnom paru odmetnika iz 1930-ih. Arhaična priča, ali puna modernog coolnesa: „Ovo je gospođica Bonnie Parker. Ja sam Clyde Barrow. Pljačkujemo banke..."Jedan od najluđih izraza u istoriji kinematografije, priča iz zaleđa Teksasa, koje je nastala u Parizu.

„Bonnie and Clyde“ je objavljen 1967. i zaista je uzdrmao sistem hollywoodskog filma. Neviđeno nasilje zajedno sa seksom, tragedija i komedije brutalno spojeni, Faye Dunaway i Warren Beatty bili su neozbiljno naivni kao gangsterski par.

To je evropski film, rekli su scenaristi Robert Benton i David Newman, koji su radili kao novinari za Esquire. "Biti odmetnik bila je sjajna stvar ... Ono što nas je fasciniralo kod Bonnie i Clyda nije bilo što pljačkaju banke jer su kao pljačkaši banaka bile nesposobni", rekli su novinaru filma Peter Biskind.

"Ono što ih je učinilo toliko privlačnim, značajnim i toliko prijetećim društvu, bila je činjenica da su oni bili estetski revolucionari. Biskindova knjiga” Easy Riders, Raging Bulls”, "Laki jahači, bijesni bikovi "govori o tome kako je mlada generacija spasila Hollywood, a prvo poglavlje je bio “Bonnie i Clyde ”. Pozicije su postavljene na mjesto, voditelji studija nasuprot mladim hazarderima. Film je pokušao da iritira korektne kritičare.

Estetski revolucionari također su dominirali u ranim filmovima Nouvelle Vague - koji su zauzvrat bili nadahnuti američkim filmovima o gangsterima i “noir” filmovima. "Bonnie and Clyde", film napisan direktno za Françoisa Truffauta.

Helen Scott, nevidljiva treća strana u legendarnoj knjizi intervjua Truffaut-Hitchcock, zaista je pokrenula cijelu stvar i bila posrednik u tome. Serge Toubian u svojoj knjizi "L'amie américaine" prikazao je ulogu Helen Scottovu u Nouvelle Vagueu, kako se nakon trijumfalnog uspjeha Hitchcockove knjige, majčinski brine o Truffautovoj međunarodnoj karijeri i ugledu mladog francuskog filma.

Tada je poslala prvu verziju scenarija Bonnie i Clyde u Pariz. "Scenarij je savršen za tebe", napisala je Truffautu. "U početku sam mislila da je previše američki da bi ga shvatio i realizirao, ali mnoge nijanse koje on nudi, upravo odgovaraju tvom talentu, tako da sam se predomislila.”

Truffaut je bio rastrgan, htio je svakakoo napraviti jedan film u Americi, ali se pri tome ne podvrgavati zakonima holivudske kinematografije.

Uz to je bio zauzet montažom svog filma "Slatka koža" i nadao se da ćemoći snimiti “Fahrenheit 451” po romanu Raya Bradburyja. Vatrogasac koji je otkrio čitanje knjiga, tema koja mu je vjerojatno bila dovoljna za estetsku revoluciju.

Nakon toga Benton i Newman su se sreli sa njim u New Yorku i on im je drugarski i profesionalno dao savjete za njihov scenarij. Utješio ih je. I uveo kolegu i prijatelja Jean-Luca Godarda u igru. "On stvara mnogo više filmova nego ja, jer je brz u svim fazama ... Uvjeren sam da bi bio savršen čovjek za ovaj posao. Tečno govori engleski jezik i mogao bi da stvori neku vrstu američkog „Breathless“, „ Do posljednjeg daha “, koji je bio Godardov prvi dugometražni film iz 1960. godine, apsolutni kult film Nouvelle Vague, takođe u SAD-u. Jean-Paul Belmondo, kao mali kriminalacac, radikalno van snage stavlja sve moralne smjernice jednog kino-junaka. U prvih nekoliko minuta filma krade automobil i ubija policajca koji ga progoni.

Godard je bio fasciniran mogućnošću da se umiješa u američku kinematografiju, kao i francusku prije toga. Želio je da film napravi odmah, za dvije sedmice, tokom zime. Producenti su željeli ljetnu pucnjavu. "Govorim o kinu ..." kazao je Godard, i izišao....

Truffaut je tada otkazao, ali je projektu dao konačni, odlučni zahvat. Susreo je Warrena Beattyja u Parizu, i upoznao sa projektom filma Bonnie and Clyde. Beatty je bila fasciniran, i preuzeo borbu za film. Arthur Penn je angažiran da režira, a već je snsnimio film "Mickey One" s Warrenom Beattyjem.

Da, postoji duh Nouvelle Vaguea, nadmoćno, nadregionalno, Helen Scott je to osjetila. A "Bonnie and Clyde" je prvi Nouvelle Vague film iz Amerike. U prvim kadrovima Faye Dunaway nemirno se kreće u svojoj maloj sobi, između ogledala, prozora, kreveta, u njoj se krije pohotna naivnost, naivnih šezdesetih. Kamera je posmatra s neumoljivom radoznalošću, onako kako je to Godard radio u filmovima koje je snimio sa svojom suprugom Anom Karinom. Tada njen pogled padne na Warrena Beattyja ispred kuće, koji nosi svoj šešit s istim površnim samouvjerenjem kao i Belmondo u filmu "Do posljednjeg daha", kako bi bez pitanja uzeo automobil njene majke.

Tek na kraju filmovi se razilaze, američki film na Belmondovu razigranu fantaziju smrti reaguje bespomoćnim trzajima tijela Bonnie i Clyda rastrganih na komade.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Visoka posjeta Mostaru, 1901. godine

 

U časopisu “Österreichische Illustriertes Zeitung” od 13. oktobra 1901. godine objavljen je tekst o posjeti princeze Terezije i njenih kćerki Mostaru.

“Visoka posjeta Mostaru

Dana 24. septembra 1901. godine u posjetu Mostaru, gradu na Neretvi, stigla je princeza Terezija, supruga princa Ludwiga od Bajerna, sa njenim kćerkama, princezama Hildegarde, Wiltrud, Helmtrud i Gundelinde. Obzirom da su princeze putovale inkognito, izostao je oficijelni doček.

U vrijeme trajanja posjete služio im je kao domaćin gospodin Franz Mitrovic, rukovodilac filijale trgovačko-transportnog akcijskog udruženja iz Mostara. Između ostalih sa princezama se sastao i gradonačelnik Hadžiomerović, u čijoj pratnji su gošće posjetile unutrašnjost jednog turskog harema. Nakon ručka u hotelu Neretva pogledale su znamenitosti grada, trgovački dio čaršije, gdje su gošće kupile neke interesantne im stvari.

U četiri sata popodne visoke gošće su putničkim vozom iz ovoga vrlo interesantnog grada otputovale u pravcu Gravosa (stanica Gruž, Dubrovnik), pri čemu su iskazale žaljenje što za boravak u Mostaru nisu imale više vremena.”

Uz tekst su objavljene i dvije fotografije sa posjete, jedna na bočnom ulazu u hotel Neteva, (sa strane banje), gdje je nakon izgradnje hotela bio glavni ulaz, i druga sa Starog Mosta.

Za nas je također interesamtno da je fotografije napravio fotografski atelje Tomlinović.

(prevod: Smail Špago)

O ovoj posjeti smo već smo pisali u knjizi "U sjeni zaborava", autori Tibor Vrančić, Smail Špago Ismail Braco Čampara, izdanje IC štamparije Mostar, 2017. godine:

“Visoki anonimni posjet Mostaru

Nadvojvotkinja Maria Theresia, kćerka princa Ferdinanda od Austrija i princeze Elizabeth, uĉinila je posjet Mostaru 24. septembra 1901. g. „Gospođa je doputovala vlakom iz Gravose, a u njenoj pratnji su bile i njene tri kćerke“, te gosti među kojima i poznati slikar Hans von Bartels. „U Mostar su doputovali u dva salon vagona. Kako je posjeta bila incognito nije bilo oficijelnog prijema u gradu. Na željezniĉkoj stanici visoke goste je sa tri fijakera doĉekao gospodin Frano Mitrović, šef filijale akcionarskog društva za trgovinu i transport u Mostaru… Visoki gosti su posjetili veliĉanstvenu Karadžozbegovu dţamiju“. U svojoj kući ih je ugostio i mostarski gradonaĉelnik Ahmed-beg Hadžiomerović, kojom prigodom su gosti mogli po prvi puta razgledati tipiĉnu kuću iz turskog perioda, a ženski dio društva je dobio dozvolu da posjeti harem – ženski dio kuće. Nakon ruĉka u hotelu „Neretvi“ gosti su posjetili katoliĉku baziliku i Stari most. Nadvojvotkinja je na mostu naĉinila i nekoliko skica za akvarele, što je također uĉinio i slikar von Bartels. Nakon obilaska Kujundžiluka gosti su se u 16,26 vlakom vratili u Gravosu”.

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Početak karijere prije 60 godina: "Bube" koje su promijenile svijet

 

(tekst koji slijedi objavljen je 17. augusta 2020. na portalu Deutche Welle, autor Michael Marek)

Početak karijere u Hamburgu prije tačno 60 godina

"Večeras nastupaju 'Srebrne bube' u klubu Indra!" Letak hamburškog kluba od 17.8.1960. neće vam mnogo značiti - dok riječ "bube" ne prevedete na engleski. Jer prije 60 godina je tako počela vrtoglava karijera "Beatlesa".

Rupu usred hamburškog Kieza, pored početkom šezdesetih zloglasnog Reeperbahna, uopće nazvati "klubom" je prilično ambiciozno. Ali "Indra" je bilo jedno od nebrojnih mjesta kamo se odlazilo na zabavu uz živu glazbu. Te večeri je gazda na pozornicu odlučio pustiti "nekakve Engleze", sastav koji se prozvao "Srebrne bube" i koji su imali velikih muka u svom Liverpoolu dobiti "gažu". Tako su dolutali do Hamburga jer se pročulo da je u tom lučkom gradu živo. A povrh toga, Hamburg je bio i tadašnja Britanska okupacijska zona - dakle bilo je i zemljaka u uniformi.

Tako su te večeri i na pozornicu hamburškog kluba izašli još mladi Pete Best, George Harrison, John Lennon, Paul McCartney i Stuart Sutcliffe - i rodila je muzička legenda koja će ostati tijesno povezana sa Hamburgom. Sastav je brzo izbacio ono "srebrno" iz naslova i tako su postali ono što će ubrzo poznavati čitav svijet: "The Beatles".

"Hamburg je tada bio jedno od mjesta gdje je bilo najluđe. Naš talent se mogao razviti i imali smo uspjeha", sjeća se bubnjar Pete Best koji nije dugo ostao u sastavu. Nije bio baš dobar muzičar pa ga je zamijenio bolji: Ringo Starr. Ali sastav se sve više profilirao - baš tamo su i svi odlučili nositi istu frizuru koja će se, na užas tadašnjih roditelja, kasnije zvati "bitlsica".

U kinu Bambi pored nužnika

Ali slava je još bila daleko: isprva su živjeli u jednoj doista oskudnoj rupi u stražnjem dvorištu zgrade na Reeperbahnu. Lennon i društvo uglavnom nisu imali novca ni za piće - po okolnim krčmama su tražili onu koja će im pivo dati "na dug". Selili su često, samo da bi imali krov nad glavom: "U Hamburgu smo živjeli u kinu Bambi pored nužnika. To je živa istina!", pokušao je prekinuti smijeh novinara Paul McCartney mnogo kasnije.

Nakon Indre su nastupali i u drugim hamburškim klubovima - doduše zvučnih naziva kao što je Kaiserkeller (Carski podrum) ili Top Ten, ali su sve to još bile prave i tipične hamburške pozornice polusvijeta. Gaža zapravo i nije bila tako loša: 30 maraka po čovjeku, ali se sviralo svaku večer najmanje sedam sati. Ako gazda kaže, pogotovo vikendom, i koji sat duže. "Doping" su im bili "faširanci" (kosani odresci), pivo, ali bilo je već i tableta.

A repertoar im je bio sve širi: Paul McCartney je njihovo doba u Hamburgu jednom sažeo kako je to bilo "800 sati u dvorani za probe". Zajedno su prošli kroz sito i rešeto, nezadovoljstvo muzikom i krive note su znale završiti i tako da bi letjele boce i došla policija. I Beatlesi su jednom završili na postaji "zbog remećenja javnog reda". Ali tako je nastao i zvuk Beatlesa koji će ubrzo svakome biti poznat.

Počela je slava...

O rođenju rock'n'rolla i o tome što je on značio mladima početkom šezdesetih je već napisano puno pametnih knjiga. U osnovi, to je kao i uvijek bio čin prosvjeda mladih protiv svijeta "popularne" muzike i šlagera toga doba. Žestoki ritam, gitara koja vrišti: "Svirali smo sve što nam je palo na pamet", sjećao se John Lennon. "Bili smo scenski umjetnici na pozornicama plesnjaka Hamburga. Svirali smo fantastičan, pravi rock!"

Uspjeh je već počeo u Hamburgu: tamo ih je čuo i Horst Fascher koji ih je pozvao u njegov Star Club. To je doduše bilo tek nešto bolje od rupa u kojima su do tada svirali, ali "Star" je već i onda bio na glasu. "Tu su dobili ono što im je nedostajalo, na primjer, gledati druge zvijezde na pozornici", kaže Fascher.

Konačno, sa slavom je došla i prva ploča. "My Bonnie" je zapravo tradicionalna pjesma, ali su je oni "zasolili" rockom. "Tu smo ploču snimili s Tonyem Sheridanom koji je tada već bio prava veličina na pozornici", kazao je Paul McCartney. Ploča je također bila uspjeh: popela se čak na peto mjesto njemačke ljestvice hitova.

Na Staru godinu 1962. su po posljednji put nastupili u klubu "Star". To je sad već bio posve drugačiji sastav od onih "Srebrnih buba" koje su u Hamburg došle prije nešto više od godinu dana. Sad je već bilo jasno da ih još čeka prava slava, ali ona je počela upravo u ovom njemačkom lučkom gradu.

Mnogi su se i u Hamburgu pokušali sunčati na slavi Beatlesa: klub "Star" je ostao slavan još dugo nakon tog doba. Tamo je, na primjer, nastupio i tada još jedva poznati Jimmy Hendrix. I klub Indra još uvijek postoji: zgrada nije u puno boljem stanju nego što je bila 1960., ali sad je krasi natpis "Indra - where the Beatles played first". U klubu se tvrdi kako ni Beatlesi nisu zaboravili taj klub: kad je Paul McCartney napisao pjesmu "When I'm 64", to je, kažu, zapravo aluzija baš na taj klub i njegovu adresu - Großen Freiheit 64.

Je li to istina? Tko zna, ali legende uvijek dobro zvuče.

(DeutscheWelle)

Sjećanje na Mostar koga više nema

  (tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 17. augusta 2020. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Počinje gradnja HEKOM-a i gradske magistrale, otvorena OŠ “Osman Đikić”, mostarski brigadiri na ORA Doboj-Zenica

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1977. godine – počinje izgradnja Fabrike hermetičkih kompresora i gradske magistrale, otvorena savremena zgrada OŠ “Osman Đikić”, mostarski brigadiri na ORA Doboj-Zenica.

Prvi u zemlji

U Mostaru su juče počeli radovi na izgradnji Fabrike hermetičkih komnpresora, koja predstavlja jedan od najkrupnijih zadataka srednjoručnog plana razvoja SOUR-a “Soko”. Kompresori u mostarskoj fabrici radiće se najsavremenijom tehnologijopm u svijetu, prema licenci poznate američke firme “Tekumex”.

Ova fabrika je prva ove vrste u Jugoslaviji i treća u Evropi. a sa ovom proizvodnjom “Soko” će biti u stanju da u cijelosti zadovolji potrebe jugoslovenskih proizvođača rashladnih uređaja, bijele tehnike i aparata za domnaćinstvo. Na jugoslovensko tržište plasiraće se milion i 200 hiljada komada kompresora, a izvršena su i određena istraživanja za plasman preko granice.

Fabrika u Mostaru, čija će izgradnja trajati dvije godine, kad bude završena, zapošljavaće 750 radnika. Probna proizvodnja treba da počne početkom 1980. godine. Predračunska vrijednost investicionih ulaganja u fabriku iznosi 772 miliona dinara.

(23.9.1977. godine)

Nova škola

Na području mostarske mjesne zajednice Brankovac-Carina otvorena je savremeno opremljena zgrada Osnovne škole “Osman Đikić”.

Ova škola, jedna od najsavremenijih u Republici, izgrađena je sredstvima mjesnog samodoprinosa i pomoći Skupštine opštine.

U opremanje škole veliku pomoć su dale i mostarske radne organizacije.

Osim toga, završena je i dogradnja Đačkog doma “Dule Mučibabić”, za što je investirano 680.000 dinara. Sredstva za dogradnju obezbijedili su SIZ za dječiju zaštitu i Republički SIZ za dječiju zaštitu.

(15.9.1977. godine)

Počela izgradnja gradske magistrale

U Mosatru je počela izgradnja gradske magistrale.

Nova magistrala, koja će ići od ulice Matije Gupca do Čekrka, biće duga 3 kilometra i imaće dva izdvojena kolovoza.

Vrijednost građevinskih radova iznosiće 55 miliona dinara.

Radovi na novoj magistrali trebaju biti završeni do 27. jula – Dana ustanka naroda i narodnosti BiH.(16.10.1977. godine)

Iz Mostara 320 brigadira na ORA Doboj-Zenica

Na omladinsku radnu akciju Doboj Zenica, iz Mostara kreću tri brigade sa po 107 brigadira. Odlučeno je to na sjednici Predsjedništva Opštinske konferencije SSO Mostar.

Prva brigada kreće u Žepče 1. aprila i biće sastavljena od omladine iz organizacija udruženog rada.

Druga brigada polazi na radnu akciju u julu i biće sastavljena od učesnika mostarskog skupa međuopštinskih susreta omladine i boraca Jugoslavije.

U trećoj brigadi, koja na akciju polazi u avgustu, biće studenti Univerziteta “Džemal Bijedić” i učenici mostarskih srednjih kola.

(25.1.1978. godine)

(NovaSloboda.ba)

Pola stoljeća hita “In The Summerttime”

Sunce prži s neba, želimo se smijati, voljeti, pijuckati pića i u našim mislima doseći do neba, barem jednom dnevno! Sve to ide sa "In The Summertime".

Punih pedeset godina, pjesma iz 1970. pruža vrhunski super ljetni osjećaj.

Priča počinje sa posuđenom gitarom: 1968. godine elektrotehničar Ray Dorset (tada 22) na gitari iz “second handa” u Londonu, izveo je onako, iz glave, čarobnu upečatljivu melodiju. „Sve je došlo tako iznenada, tekst je nakon toga došao sam od sebe, bila je to jedna stvar koja je nastala za samo deset minuta“, kaže danas Ray.

Trebalo mu je samo deset minuta za vječnost: 6. juna 1970. pesma njegovog benda Mungo Jerry ušla je na britanske top liste i odmah se popela na prvo mjesto. Ista stvar se istovremeno ponovila u 26 zemalja.

Pjesma je preko noći promijenila sve kod njenog kompozitora. „Odjednom su svi htjeli biti moji prijatelji“, sjeća se Ray Dorset. „Naročito on,i za koje sam ranije bio niko i ništa, Mungo Jerry obilazi svijet, ponekad nastupajući u tri države tokom tri dana. Bilo je to kao odlazak na Mjesec, zabava mog života", kaže Ray. Od tada je za njega svaki dan bilo ljeto.

25 godina kasnije, kad je pjesma odavno postala evergreen, mlada manekenka iz Bielefelda, Njemačka, zaljubljuje se u čovjeka sa ljetnim osjećajem na jednom krstarenju. "Ime joj je bilo Britta i plesala je uz muziku kada sam bio na turneji sa Oldie Expressom", sjeća se Ray Dorset. "Zaljubili smo se, vjenčali se 1995. godine". Djeca Phillip (28) i Miguel (23) upotpunjuju njihovu sreću. 2010. godine vratili se u Bournemouth, Engleska, gdje je njegova supruga Britta (51) otvorila kozmetički salon.

Deset sjajnih minuta na pozajmljenoj gitari obogatilo je Raya Dorseta. Ne govori cifre. "Dobro sam", i sa tim je sve rekao.

Dorset je još uvijek na putu s tom istom pjesmom, pojavljuje se u TV emisijama.

Tajna?

„Njena poruka“, kaže Ray Dorset. „Ova pjesma slavi život. Svi se uz nju mogu zabaviti. Lako je biti sretan."

link za originalnu izvedbu: https://youtu.be/wvUQcnfwUUM

In the Simmertime – Mungo Jerry, 1970.

In the summertime when the weather is hot

You can stretch right up and touch the sky

When the weather’s fine

You got women, you got women on your mind

Have a drink, have a drive

Go out and see what you can find

If her daddy’s rich take her out for a meal

If her daddy’s poor just do what you feel

Speed along the lane

Do a ton or a ton an’ twenty-five

When the sun goes down

You can make it, make it good in a lay-by

We’re no threat, people

We’re not dirty, we’re not mean

We love everybody but we do as we please

When the weather’s fine

We go fishin’ or go swimmin’ in the sea

We’re always happy

Life’s for livin’ yeah, that’s our philosophy

When the winter’s here, yeah it’s party time

Bring your bottle, wear your bright clothes

It’ll soon be summertime

And we’ll sing again

We’ll go drivin’ or maybe we’ll settle down

If she’s rich, if she’s nice

Bring your friends and we’ll all go into town...

Ljetna vremena

Ljeti kad je vrijeme toplo

Možeš da ispružiš ruku visoko i dodatakneš nebo

Kada je vrijeme lijepo

O ženama stalno misliš

Piješ, voziš, izlaziš van

I gledaš šta možeš naći

Ako joj je otac bogat, odvedi je na večeru

Ako joj je otac siromah, uradi što osjećaš

Brzo izađi napolje

Uradi nešto kao da imaš dvadeset i pet

A kada sunce zađe

Možeš raditi dobre i fine stvari

Mi nismo loši momci, nismo prljavi, ni zli

Volimo svakog, al radimo samo ono što nam prija

Kad je lijepo vrijeme

Idemo da pecamo i da plivamo u moru

Uvjek smo srećni

Život se živi, da, to je naša filozofija

Kad je hladno, da, tad je vrijeme žurki

Donesi piće, obuci široku odjeću

jer će uskoro doći leto

I pjevamo svi zajedno

Možda se vozimo ili možda se skrasimo

Ako je bogata, ako je dobra

Pozovi prijatelje i svi ćemo izaći u grad...

(spagos)