U sjećanju: Milutin Šoškić, legendarni golman

 

Legendarni golman Partizana i reprezentacije Jugoslavije Milutin Šoškić, preminuo je u 85. godini.

Milutin Šoškić rođen je 31. decembra 1937. godine, a bio je porijeklom je iz Crne Gore.

Najveći dio karijere proveo je u Partizanu, od 1955. do 1966. godine, i bio je član čuvene generacije koja je igrala finale Kupa šampiona protiv Real Madrida.

Sa crno-bijelima je tih godina dominirao u jugoslovenskom fudbalu, tada su na sceni bile "Partizanove bebe", jedna od najboljih generacija u istoriji jugoslovenskog fudbala.

U tom periodu, Partizan je bio četiri puta prvak države, tri puta uzastopno.

Za reprezentaciju Jugoslavije branio je 50 utakmica, bio je vicešampion Evrope 1960. godine, a iste godine osvojio je i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu. Na prvenstvu svijeta u Čileu, gdje je Jugoslavija osvojila četvrto mjesto, istakao se fantastičnim odbranama.

Nagrada i priznanje za sve odbrane u dresu reprezentacije i Partizana stigla je u vidu poziva za Tim svijeta. U meču sa Engleskom na Vembliju 1965. godine Milutin Šoškić je bio među najvećim asovima tog vremena.

U inostranstvu je branio za njemački Keln, od 1966. do 1971. godine, ali zbog teške povrede, loma noge, imao je dugu pauzu.

Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, između ostalog i u Partizanu, zajedno sa legendama kluba Milošem Milutinovićem i Nenadom Bjekovićem.

Kada je Bora Milutinović postao selektor reprezentacije SAD, Milutin Šoškić je bio trener golmana u stručnom štabu američke selekcije.

(vijesti.me)

Od Šoškića se oprostio i njegov drugi klub za koji je branio, nekadađnji njemački šampion i osvajač kupa, 1. FC Köln. Interesantno je da će se u tekućoj Konferencijskoj ligi, u istoj grupi sastati FK Partizan i 1. FC Köln, dva tima, u kojima je Milutin Šoškić proveo svoju čitavu golmansku karijeru:

1 FC Köln i beogradski Partizan sa nestrpljenjem očekuju dva uzbudljiva duela u grupnoj fazi Konferencijske lige, ali su Euro iščekivanja sad pokvarile tužne vijesti.

Sa Milutinom Šoškićem († 84) u subotu je umrla legenda golmana, koji je svojevremeno stekao status heroja u oba kluba. Srpski vicešampion je u subotu potvrdio smrt svog bivšeg profesionalca i odao počast svom bivšem golmanu, "sedmorukom panteru", u jednoj dugoj klupskoj izjavi.

Šoškić je između 1955. i 1966. stajao na golu Partizana 387 puta, četiri puta je osvojio šampionsku titulu Jugoslavije i Kup 1957. godine.

„Danas nas je napustio legendarni golman Partizana Milutin Šoškić u 84. godini. Tužan dan za svakog člana crno-bijele porodice. Neka mu je večna slava i hvala!", napisao je klub na Twitteru. "Branio je bravurozno, izvlačio uzdahe protivnika i gromoglasne aplauze svojih navijača, postao je prava zvijezda i nije mario za slavu."

Šoškić je branio za 1. FC Köln od 1966. do 1971. godine, a po prelasku iz Jugoslavije izgurnuo je sa gola prvog golmana Kölna Antona “Tonija” Schumachera (83) na klupu. Prilikom pobjede Kölna u DFB-Pokalu, 9. juna 1968. u finalu protiv VfL Bochuma (4:1) Šoškić je stajao na golu. Branio je i u finalu kupa 1971. (1:2) protiv FC Bayern Münchena.

(express)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: Oglasi u listu „Narodna Sloboda“ iz 1920. godine

 

O listu „Narodna Sloboda“ nemamo mnogo podataka. Samo jedna stranica sa oglasima svjedoči da je list pod tim imenom izlazio u Mostaru prije više od 100 godina. Ovdje dvije gradske vijesti, jedna o poskupljenju struje i druga o pridržavanju redu i mira tokom noćnih sati:

Iz Uprave gradske elektrane obajvještavaju građanstvo o poskupljenju struje, kao posljedici poskuljenja sirovog ulja (nafte):

„Poštovanom gragjanstvu!

Uslijed ponovne povišice cijena sirovom ulju kao i ostalom prometnom materijalu, prinugjeni smo od 1. januara 1920. povisiti cijenu struje u slijedećem srazmjeru:

Za privatno osvjetljenje od K5 – na K9 – po 1 kilovat satu

Za jaku struju u opšte od K2,25 na K5 po 1 kilovat satu

što izvolite do znanja uzeti

S poštovanjem,

Uprava gradske elektrane.“

Očigledno poskupljenja imaju izuzetno dugu tradiciju u našem narodu.

na Glavnoj ulici

Na istoj stranici stoji jedna važna obavijest iz Gradskog kotarskog ureda:

„Gradski kotarski ured u Mostaru.

Broj 402/ 20, Mostar 23.1. 1920.

Oglas

Usljed pomanjkanja svjetlosti individui pokušavaju noćne kragje i druga zlodjela.

Da se stane na put skitnicama i lopovima policajni organi imaju nalog, da svaku osobu po noći zaustave i legitimiraju, a tko ne stane na prvi poziv stražara, te pokušava bježati, dužnost je stražara da smjesta puca.

Stoga pozivljem gragjanstvo, da po noći čim manje izlazi, osobito da ne zalazi po pokrajnjim i tamnim sokacima, da na svaki poziv stražara stane i da svaki uza se imade barem neku legitimaciju.

Kotarski predstojnik:

Gozze, v.r.“

Da li drugo obavještenje stoji u uskoj vezi sa prvim, nemamo nikakvih podataka, ali se može pretpostaviti da je poskupljenje struje dovelo do isključenja rasvjete u pokrajnjim ulicama i sokacima, te je s tim u vezi bio povećan broj krađa i drugih zlodjela.

Prilozi: Gradska elektrana Munjara, i policajac na ulicama Mostara, 1920.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić i Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina, u kinima se pojavio film “Kum”

 

Film “Kum”, (originalni naslov: The Godfather) smatra se jednim od najboljih filmova svih vremena. U kinima širom svijeta počeo se prikazivati 24. augusta 1972. godine i nepoznatog Al Paćina (82) napravio je svjetsku zvijezdu. Šefovi studija su očajnički željeli da imaju nekog poznatijeg glumca u glavnoj ulozi od Michaela Corleonea. Ali, režiser Francis Ford Coppola (83) je donio konačnu oduku.

Uz 50. jubilej Al Pacino se osvrnuo na film, koja mu je zauvijek promijenio život.

Koliko ste puta zapravo gledali film?

Al Pacino: Malo sam prestar da bih se toga tačno sjećao. Ali prošlo je dosta vremena od posljednjeg gledanja. Barem deset godina. Imam jedan DVD kod kuće za svoju mlađu djecu. Uspjeh kod njih je bio polovičan, kćerka mi je zaspala na pola filma (smije se promuklim Pacino smijehom).

Sjećate li se kada ste prvi put vidjeli Kuma? Je li to bilo na premijeri?

Ne, Francis Coppola mi je pokazao prvu verziju filma čim smo završili snimanje. Još nije bio ni sasvim gotov.

A tvoja reakcija?

Bio je odličan. Ali, što se mene tiče... bilo je užasno.

Kako užasno?

Bilo obzira ukojoj sceni sam se pogledao, pomislio sam, šta ja radim ovdje? Zatim sam zapisao svoja razmišljanja o tome i kasnije ih dao Coppoli. Pune tri stranice. On ih nikada nije ni pročitao. Zato što je znao da je napravio odličan film.

Mislite li i danas da je vaša fluma bila toliko loša?

Tokom godina sam naučio da budem pošteniji prema sebi. Do danas mi je bila potrebna reakcija gledalaca da bih zaista shvatio kako je film ispao. To je kao slika. Zaista ne vidite svoju sliku dok se ne vratite nekoliko koraka unazad. Potrebna je udaljenost da biste vidjeli širu sliku, posebno kada ste mladi.

Sada ste holivudska legenda. Možete li se još uvijek sjetiti svog života prije Michaela Corleonea?

Stanovao sam u jednoj rupi i radio pola radnog vremena kao domar zgrade. Mogao sam sebi priuštiti samo jednu fotografiju za audiciju u to vrijeme. Ipak, bila je to jako dobra slika i zalijepio sam je na vrata. A onda je stigla ponuda života. To je tačno. Francis Ford Coppola me je vidio u jednoj brodvejskoj predstavi i pozvao me u San Francisco. Družio sam se sa njim i njegovim prijateljima pet dana. Bilo je tzu još nekoliko klinaca sa velikim ambicijama: Steven Spielberg, George Lucas, Martin Scorsese i Brian De Palma. Priča se da je supruga Georgea Lucasa bila ta koja je uvjerila Coppolu da ste savršeni Michael Corleone zbog mojih očiju. To je to!

Jeste li odmah prihvatili kada vam je Coppola ponudio ulogu Michaela Corleonea?

Rekao sam Francisu da bih radije glumio Sonija. Ali tu ulogu je već imao James Caan. I stvarno je želio da budem Michael.

I dozvolili ste da vas nagovori?

Reći ću nešto što ti nikad ranije nisam rekao. Na kraju sam preuzeo ulogu jer sam razgovarao telefonom sa mojom bakom.

Molim?

Odrastao sam sa bakom i htio sam da joj kažem šta se upravo dogodilo. Nazvao sam i rekao: "Bako, želiš li da budem u filmu Kum". Samo je rekla "Oh" i spustila slušalicu. Pola sata kasnije nazvala je i rekla mi: "Samo sam htjela da ti kažem da je tvoj deda rođen u mjestu zvanom Corleone".

Tada sam znao da je sudbina odlučila za mene.

Na slikama:

Svjetska zvijezda Al Pacino: Do sada ima jednog Oskara i pet Zlatnih globusa.

Legende: Al Pacino sa “Kumom” Marlon Brandom, 1972. godine.

(express)

(Novasloboda.ba)

Iz stare štampe: Gradski oglasi, 1920. godine

 

Na stranicama lista “Narodna Sloboda” iz 1920. godine susrećemo se s oglasima o mostarskim radnjama i trgovinama uz preporuku: “Tko oglašuje taj napreduje! Uspješno se oglašuje u “Narodnoj Slobodi”

Posebno su izdvojena dva oglasa:

“Motorbicikel (Trokolica)

polunova. Prvo kolo Luftgummi, a zadnja dva kola Vollgummi potpuno očuvana 5-6 konjski sila, sa svim modernim konstrukcijama i sa 4 nejednake brzine, kao automobil, 3 velike lampe, svjetlo karbitsko, te mnogo potrebnog alata. Ko želi kupiti neka se obrati na A. Koluder, Mostar.”

“Kovačka i kolarska radnja – Jure Miletić, Mostar Glavna ulica.

Ispitni potkivač konja, Izgragjuje nove kočije (fijakere) i teretna kola te popravlja ista uz najumjerenije cijene. - Jedina radiona i popravljaona lahkig plugova.

Vlastiti izum. Svoj k svome!”

Solidne mostarske radnje, koje našim čitateljima i prijeteljima preporučujemo:

Špecerajske radnje:

Stojan Milićević, Ričina ul. ćošak

Pero M. Musa, Nova ul. 14

Martin Suton, Paralelna ulica

Knjižare i papirnice:

Pacher i Kisić, najstarija knjižara u B. i H.

Hrv. Tiskara F.P., Crkvena ul. 16

Brijačnice:

Franjo Mijan, Kolodvorska ulica

Karlo Paušek, pokraj trgovine g. M. Sutona

Mješovita roba: Mate Rimac, Crkvena ulica

Trgovina gragjevnim i gorivim materijalom: Ribica i Efica, Bolnička ulica.

Slastičarna: Vjekoslav Babić, Glavna ulica

Cipelarska radnja: Asim Pašić, Paralelna ulica

Vinare i trgovina žestokim pićima:

Ivan Džidić, Crkvena ulica

Ivan Mušanović, Ričina ulica

Trgovina živežnih i drugih seljačkih potrepština: Jure Milas, Crkvena ulica 14

Gostionica:

Boško Vrlić, Cernica

Kavana “Ruža”, Baščina ulica

Elektrotehnučar: Ivan Toholj, Glavna 90, trgovina pisaćih i šivaćih strojeva.

Gvožgjarska radnja: Dokić, Bilić i Peško, Glavna ulica

Mesarnica: Mahmud Bajrović, Baščina ulica

Krojači:

Vladimir Zubac, Glavna ulica

J. Kozak sin, vis-a-vis Central-Kina

Restauracija: Andrija Ivanković, Kolodvor

Svratišta:

“Neretva” Kralja Petra ulica

“Wilson”, Simo Tica, Kolodvorska ul.

Kovačko - kolarska radnja: Jure Miletić, prokušani kovač plugova, Glavna ulica (Carina)

Bravarska i mehaničarska radnja: Kornel Šujanszky, Haljevčeva ul. 65.

prilozi: fotografije Mostara, 1920-tih

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Šofer dvospratnog autobusa

Negdje krajem pedesetih godina prošloga stoljeća u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski double decker. Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli neće za nas djecu.

“Neki vispreni um tadašnjeg Autoprevoza dosjetio se marketinške cake (premda se tada nije znalo šta je marketing) i od londonskoga gradskog prijevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe. Čim se pojavio, srušio je moja maštanja o tome da ću kad odrastem postati prodavač u granapu.”

Novi odgovor na pitanje odraslih „Šta ćeš biti kad porasteš?“ bio je – „šofer dvospratnog autobusa“.

Među nama je to bila ljubav na prvi pogled. Bio je ogroman, čudan, crven – jednom riječju strašan. Zvali su ga Londonac , ali i Nagib – izgleda po imenu prvoga vozača. Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je zaseban ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Sprijeda na haubi je pisalo „Leyland“. Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata zazatvaranje. Ljeti i zimi – uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom koji stoji i naplaćuje karte. Ja barem nisam nikada čuo da je bilo tko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa izravno na cestu.

Vožnja je bila pravi doživljaj za nas djecu. Čim bi stigao na autobusnu stanicu uskakao si ko da te sami vrazi gone i uza stepenice pravo na gornju palubu. Nisi se zamarao oko plaćanja karte, jer su to činili mama ili tata koji su ostajali iza tebe podmiriti račun. Jedina misao dok si tutnjao gore bila je: „Jesu li prednji sicevi slobodni?“ A iskreno, to se rijetko dešavalo, jer bi sva dječurlija obavezno zauzimala ta najbolja mjesta. Ako si bio dovoljno sretan taj dan i zauzeo sjedalo u prvom redu, tu si imao predivan pregled ceste ispred sebe, i jedino što si morao činiti je da u krivinama na vrijeme motaš zamišljeni volan u svojoj ruci. Usput si brundanjem dodavao i oduzimao gas i rukama šaltao brzine – tako da je vožnja bila krajnje realistična. Čudio si se raznim dodacima u busu, stranim i nepoznatim slovima ispisanim po unutarnjim zidovima. Ring once je pisalo, a ti si znao da ono ring znači zvoniti, jer Bože moj, ring svugdje na svijetu isto znači. Jedino ti nije bilo jasno šta ono once znači; pa si mislio da su „glupi Englezi“ zaboravili odštampati ispred te riječi slova „zv“, ili da su ih zločesta djeca ostrugala. Ostale natpise nisi ni približno mogao odgonetnuti.

Jedina loša stvar kod tih autobusa je bio kraj vožnje, kad ste stigli na svoju stanicu, a ti si morao gasiti svoj motor i skoro plačući niza stepenice izaći.

(Iz knjige - Mostar krhotine prošlosti Tibora Vrančića ).

Foto-Mostar 1960-ih: Stara autobuska stanica kod Ćire i rahmetli Nail Delalić šofer dvospratnog autobusa sa prijateljima, ispred ,,Londonca'' za Bunu.

(Aid/facebook)

Nekad i sad, sa istog mjesta, nakon 28 godina

 

1994- - 2022.

Mostar 1994.

Mostar 2022.

Uz slike objavljene na twitteru 15. augusta 2022. godine napisano je:

Mostar 1994. Mostar 2022.

Post je na twitteru postavio Ronnie Weijers, nakon njegove posjete Mostaru.

28 godina razlike.

Pustimo slike da same po sebi sve kazuju.

(spagos)

Iz stare štampe: Pomoć putem Crvenog križa, 1919.

 

U časopisu “The Bridgeport times and evening farmer”, dana 2. maja 1919. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Mostar, Hercegovina, 2. maj – Sve bolnice u Hercegovini i Bosni, koje su pune bolesnih i ranjenih vojnika vraćenih iz Austrije, kao i mnogih civila koji pate od tifusa i drugih bolesti, primile su pomoć od Američkog Crvenog križa, koji je pored slanja nekoliko liječnika i medicinskih sestara, poslao i veliku količinu lijekova i odjeće.

Misija Crvenog križa, kojega vodi kapetan F. C. Thwaits iz Milwaukeeja, Wis., ima pomoćne stanice u Dubrovniku, Splitu, Sarajevu, Mostaru i drugim mjestima. Najviše pozornosti pridaju odijevanju siromašnih, brinu se za bolesne te popravljaju higijenske i sanitarne metode s posebnim naglaskom na prevenciji tifusa. Također, usko surađuju s Američkim ženskim uredom za hranu koji snabdijeva brašno i masnoće siromašnima”.

(prevod:Tibor Vrančić)

Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antante i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. jula 1914. do 11. novembra 1918. Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40 miliona žrtava, uključujući približno 20 miliona mrtvih vojnika i civila, zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj istoriji, kao i značajna razaranja država i njihovih privrednih sistema, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je nekada nazivan Veliki rat, ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 miliona europskih vojnika bilo je mobilizirano u ratu od 1914. do 1918. godine.Čak šest mjeseci nakon okončanja rata, u Mostar su pristizali i boravili bolesni i ranjeni vojnici, kako je to opisano u gornjem tekstu, a pomoć im je pristizala od američkog Crvenog krsta.

Većinu čuvene Četvrte BH pukovnije u Prvom svjetskom ratu činili su vojnici iz Hercegovine, a u austrougarskoj vojnoj i drugoj dokumentaciji nazivani su jedinstvenim imenom „Bošnjaci.” Ova je pukovnija bila jedna od najodlikovanijih dijelova austrougarske vojske. U njenu čast austrijski vojni glazbenik Eduard Wagnes skladao je 1895. godine vojni marš imena Die Bosniaken kommen (Bošnjaci dolaze), a vojni arhivi Beča bilježe mnoga imena odlikovanih vojnika katolika i muslimana. Među ostalima, u ovoj je pukovniji služio (i u borbama s Talijanima bio ranjen) i Husaga Ćišić, poslijeratni gradonačelnik Mostara.

Fotografija: Lučki most, 1919. godine

priredili: Tibor Vrančić/Armin Džabirov/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Zanimanja ljubuških Bošnjaka pred Drugi svjetski rat

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com dana 14. auguista 2022. godine, autor je prof. dr. Halid Sadiković, priredio Mithad Muminagić)

U „Stalnom biračkom spisku Bošnjaka Ljubuškog, Gradske, Vitine, Proboja, Radišića i Studenaca“ u periodu od 1936. do 1938. godine“ sačuvanom u arhivi džematskog medžlisa u Ljubuškom koji je sačinio šerijatski sudija Kasim ef. Sadiković, za svakog birača navedeno je i njegovo zanimanje. Pri tome je kadija, znajući odlično materijalno stanje svakog birača, mimo statističkih biltena i drugih izvora, kao osnovni kriterij za zanimanje izabrao osnovni (glavni) izvor prihoda. Kad se iz popisa isključi zanimanje „težak“ (preko 50% birača sa pretežnim prihodom od poljoprivrede), ostaje široka lepeza drugih zanimanja kao bogata građa o životu i radu ljubuških Bošnjaka pred Drugi svjetski rat.

Kafedžije

Zagić Omer Sabita, Alendar Salih r. Šućrije, Alendar Ibrahim r. Mehmeda, Bećirović Hasan r. Ibre, Bećirović Halil r. Ibre, Delalić Smajo Šaćira, Delalić Halil r. Omera, Hrnjičević Fejzo r. Salke, Derić Mehmed r. Salke, Hrnjičević Muharem r. H. Idriza, Lalić Mustafa r. Mehmeda, Konjhodžić Adem, r. Saliha, Mesihović Đulbija, r. Muhameda, Mujezinović Salko r. Mustafe, Mahić Alija r. Huse, Fazlinović Halil, Nović Sabit r. Mustafe, Selimić Halid r. Šemse, Prolić Halil r. Mehmeda, Terzić Šućrija r. Osmana.

Obućari

Mujkić Salih r. Hasana, Nevesinjac Dervo r. Nazifa, Alendar Sulejman r. Ibre, Alendar Salko Mahe, Bilal Fetah r. Halida, Dalipagić Edhem r. Muhameda, Dalipagić Alija r. Izeta, Daupović (Fazlić) Ibrahim r. Šućrage, Fazlinović Ahmed r. Alije, Hajdarović Kasim r. Kodre, Kadragić Mustafa r. Arslana, Ibrulj Omer r. Halida, Ibrulj Ahmed r. Sule, Konjhodžić Tahir r. Hasana, Krehić Fehim r. H. Ibrahima, Mahić Salih Mustafe, Mahić Hasan r. Mustafe, Prolić Habib r. Saliha, Mesihović Osman r. Muhameda, Terzić Ibrahim r. Salke.

Šoferi

Bećirović Haso r. Halila, Bećirović Kasim r. Alije, Bećirović Jusuf Bećirage, Delalić Ahmed Mustafin, Delalić Husein Mustafin, Alendar Mehmed r. Ibre, Hrnjičević Salih r. Ibrahima, Košarić Abdurahman r. Šućrije, Konjhodžić Safet r. Mehmeda, Počijak Mehmed r. Osmana.

Trgovci

Ćerimović Mehmed r. Šaćira, Ćerimović Mustafa r. Šaćira, Češko Ćamil r. Ibre, Ćerimović Nakif r. Šaćira, Dizdarević Tahir r. Ibre, Dizdarević Osman r. Ibre, Delalić Avdo r. Halila, Delalić Munib r. Halila, Gujić Ibrahim r. Hasanage, Gujić Sulejman r. Hasanage, Fazlinović Mehmed r. Muharema, Mujkić Sulejman r. Muharema, Muminagić Ahmed r. Alage, Daupović Imšir r. Alage, Daupović (Fazlić) Agan r. Šućrage, Gujić Alija r. Muhameda, Gujić Džemal r. Muhameda, Gujić Mustafa Alije, Jakić Hajro Alije, Fazlinović Muhamed Ahmedov, Đulić Mehmed Hasana, Jakić Halil r. Salke, Jakić Ibrahim Alije, Konjhodžić Ibrahim r. Salke, Krehić Mehmed r. H. Ibrahima, Lalić Maho r. Hasana, Kadragić Ahmed r. Mujage, Kadragić Šućrija Osmana, Konjhodžić Sabit r. Saliha, Lalić Đulaga r. Muharema, Lalić Džemal Mahin, Mehićević Avdo r. Omera, Mahić Mustafa r. Alage, Mahić Arif r. Ahmeda, Mahić Hajrudin r. Mehmeda, Mušić Smajo r. Muje, Mušić Ahmed r. Muje. Osmić Abdulah r. Šućrije, Sadiković Reško r. Derve, Mušić Atif r. Muje, Muminagić Sulejman Ahmetage, Prolić Sabit r. Ahmeda.

Služitelji

Delalić Hasan r. Alije, Fazlinović Ahmed r. Hasana, Kazaz Ahmed, Salke Bećirović Džemal r. Hasan ef., Bilić Mehmed r. Salke.

Kovači

Ćerimović Husein r. Muhameda, Hajdarović Salko r. Mustafe, Hajdarović Avdo r. Mustafe, Jarić Omer r. Muše, Počijak Mustafa r. Salke.

Zvaničnici

Ćerimović Abdul-Ćerim Ali ef., Mahić Mustafa r. Alage, Muminagić Atif r. Hasan ef., Konjhodžić Ibrahim r. Huseina.

Mesari

Dizdarević Džemil r. Muhameda, Dizdarević Agan r. Ibre, Dizdarević Mujo r. Ibre, Dizdarević Ćazim r. Salke, Dizdarević Ahmed-Rezak r. Ibre, Dizdarević Midhat r. Salke, Fazlinović Muhamed r. Mustafe, Fazlinović Mustafa Ahmedov, Fazlinović Ahmed r. Mustafe, Mahić Salko r. Derve, Mahić Derviš r. Mustafe, Mahić Vehab r. Šaćira, Osmić Sulejman Muhameda, Osmić Muhamed r. Mustafe, Osmić Mustafa Muhameda, Osmić Fahrudin Muhameda, Osmić Osman Muhameda, Osmić Hajrudin Muhameda, Mušić Šućrija r. Salke, Mušić Husein r. Salke, Mehićević Zaim r. Salke, Zagić Kasim r. Ahmeda.

Pisari

Bećirović Sulejman r. Kadrije, Mahić Hasan r. H. Mahmuta, Mahić Džemal r. Alage, Dalipagić Muhamed Šaćira, Mahić Jusuf Zidin r. Salke, Konjhodžić Alija r. Smaje, Osmić Hasan r. Šućrije, Muminagić Sabit r. Abdulaha, Mušić Asim r. M. Mustafe, Zuhrić Alija Mustafe.

Pekari

Delalić Mujo r. Salke, Delalić Šućrija Mujin, Delalić Muharem Mustafin, Gije Salko Zaima, Gije Hasan r. Alije, Hrnjičević Šućrija r. Sabita, Nikšić Avdo r. Sule.

Stražari

Mahić Halid r. Muharema, Đulić Mustafa r. Salke, Hrnjičević Ahmed r. Imšira, Hadžalić Džemal Šaćira (?), Hadžalić Alija r. Mustafe, Hadžalić Mehmed r. Abdurahmana, Konjhodžić Osman r. Muhameda, Bećirović Omer r. Mehe, Orman Abdulah r. Saliha, Orman Ibrahim r. Mehmeda.

Krojači

Bilić Hasan r. Ibre, Hrnjičević Hamid r. Mustafe, Hrnjičević Šaćir r. Pašage, Duvnjak Džemal r. Derve, Muminagić Ibrahim r. Salke, Nović Šućrija r. Mustafe, Šukalić Dervo r. Alije, Mehićević Omer Avdin, Omerhodžić Ibrahim Mustafin, Kadragić Hajro r. Kadrije, Sadiković Nusret r. Faika.

Radnici

Muminagić Asim Mehmeda, Hrnjičević Rešid r. Mahmuda, Mahić Džemal Mujin, Mahić Muhamed r. Derve, Orman Mahmud r. Ahmeda, Nikšić Sulejman, Alije, Nikšić Fehim, Alije.

Brijači

Bećirović Šućrija r. Muhameda, Hajdarović Šućrija r. Ibre, Kadragić Abdulah r. Arslana, Ibrulj Mustafa r. Halida, Osmić Mustafa r. Alije, Češko Ahmed r. Ibre, Sadiković Šerif r. Muharema, Sadiković Fetah r. Faika, Orman Adil r. Ahmeda.

Stolari

Orman Mehmed r. Hamida, Orman Mehmed r. Ahmeda, Mesihović Halid r. Salihage, Mesihović Hasan r. Muhameda, Mesihović Omer r. Muhameda, Mesihović Hasan r. Mehmeda, Mesihović Kasim r. Mule, Mujkić Muharem r. Hasana, Nović Salko r. Zaima, Lalić Hilmo r. Salke, Šukalić Jusuf r. Avdije, Šukalić Ahmed r. Jusufa, Tasliđa Čašif Hasana, Sadiković Murad r. Alage, Omerhodžić Hasan Hamidov, Hafizović Kasim Hasana, Lalić Hilmo Mahin, Korjenić Šerif r. Mehe, Ćerić Hazim Mustafe, Bošnjak Šemso r. Ibre.

Kolari

Mujanović Esad r. Sabita, Lalić Zaim r. Alije, Latić Meho Salke, Konjhodžić Džemal r. Mustafe, Sarajlija Mustafa r. Omera, Sarajlija Sulejman r. Omera, Nikšić Hamid r. Derve, Nikšić Hasan r. Derve.

Vjerski službenici

Sadiković Abdulah ef. r. Ibrišim ef., džem. Imam, Sadiković Hasan ef. r. Muhamed ef., imam, Ćerić Mustafa r. Avde, imam, Tančica Hafiz-Sabit r. Alije, hodža.

Činovnici

Mahić Derviš r. Zaima, Hrnjičević Salih r. Mustafe, Konjhodžić Ćamil r. Mehmeda, Kotlo ing. Salih Hasana.

Trgovački pomoćnici

Mesihović Husein r. Mehmeda, Jakić Mustafa r. Alije.

Gruntovničari

Ćerimović Ahmed r. Šaćira, Sadiković Hasan r. Alage.

Penzioneri

Lalić Mustafa r. Mehmeda, Mehićević Mustafa r. Ahmeda, Orman Ali ef. r. Saliha, Dizdarević Agan r. Ibre, Bećirović Muhamed r. Hasan ef.

Listonoše

Tasliđa Hasan r. Abdulaha, Lalić Omer r. Mehmeda.

Zidari

Ćolić Adem r. Omera, Bilić Ibro r. Muje.

Hotelijeri

Jakić Mustafa r. Alije, Jakić Osman r. Alije.

Šerijatske sudije

Sadiković Kasim ef. r. Ibrišim ef., Mušić Muhamed ef. r. Mustafe.

Sudije

Dizdarević Abdurezak r. Rašid ef., Buturović Hamdi ef.

Putari

Zuhrić Šućrija r. Smaje, Mesihović Ahmed r. Halida.

Učitelji

Konjhodžić Abdulah r. Smaila, Nović Salko r. Mujage.

Druga zanimanja

Nazečić Mustafa r. Halida, šef duhanske stanice

Tasliđa Alija r. Avde, policajac

Ćemalović Hilmija, poslovođa „Bate“

Delalić Hilmo r. Omera, laborant

Delalić Nail Šaćirov, bačvar

Lićah Avdo r. Paše, hamal

Prolić Hasan r. Mehmeda, ašćija

Jakić Ibrahim r. Avde, voćar

Gujić Kasim r. Hasanage, novinar

Dizdarević Ahmed Sabitov, dnevničar

Dizdarević Mustafa r. Hasanage, bilježnik

Arslanagić Arif Ibrahima, nadšumar,

Bilal Šućrija r. Alije, dimnjačar.

Birači Gradske i Proboja su listom težaci, kao i pretežni dio birača Vitine*.

Birači Vitine drugih zanimanja bili su:

Dizdarević Šefkija r. Sule, mesar, Dizdarević Muhamed r. Abdurahmana, bilježnik, Fejzić Selim kovač, Fejzić Avdo Selimov, kovač, Hodžić Izet r. Omera, trgovac, Mesihović Muhamed r. Sabita, brijač, Đikić Hasan, učitelj.

Stalni birački spisak svih pravnih birača glasačkog mjesta Ljubuški, džemata Ljubuški, Sresko vakufsko mearifsko povjerenstvo Ljubuški, izbornog okruga mostarskog. Arhiv Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Ljubuškom.

Ljubuški, 15. marta 1938. Sreski šeriatski sud. Šeriatski. sudija Kasim Sadiković.

ZANIMANJA LJUBUŠKIH BOŠNJAKA PRED DRUGI SVJETSKI RAT – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju: Haljevčev sokak

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici 20220809, autor je Ahmet Kurt)

Sokak se danas zove Huse Maslića ulica po pripadniku NOP-a koji je u blizini Blagaja zarobljen poslije ranjavanje, te umro u mostarskoj bolnici u ljeto 1943. godine.

Sokak je dug tačno sto metara, a povezuje Carsku džadu (danas Titova) i Srednju ulicu (danas Braće Fejića). Na oba kraja sokaka nalazile su se džamije; prema Neretvi Roznamedži Ibrahim efendijina, a na Carskoj džadi Husein hodžina izgrađena još prije 1588. godine - na slici 1 vidjeti sokak i ove džamije na dijelu katastarske karte iz 1881. godine u razmjeri 1:3125. Na karti sam za neke kuće, u i oko sokaka, označio vlasnike.

Husein hodžina džamija je srušena 1947. godine, a nišani iz nikad ekshumiranog harema uz džamiju (vidljiv na karti) uništeni i harem pretvoren u “park”. Ova džamija se nalazila tačno na mjestu gdje danas prodavnica obuće Planika pod “Neboderom”, vidjeti sliku br 2.

Na dnu sokaka (na parceli 124 na karti) hadži Husein Komadina (1830-1912) preko puta Roznamedžijine džamije je izgradio lijepu dvospratnicu koja se nalazi lijevo na slici br 3. Husein je bio brat gradonačelnika Mostara Mujage. Prije odseljenja u Bursu, 1893. godine, Husein je za daleko nižu cijenu nego što ga je gradnja koštala kuću prodao opštini Mostar.

Sokak je dobio ime po jednoj od najstarijih mostarskih porodica Haljevac, koji su tradicionalno bili terzije. Više kuća ove porodice su bile na južnoj strani sokaka, gdje su početkom 1960-ih godina izgrađena zgrada za stanovanje vazduhoplovnih oficira JNA - vidjeti sliku br 4.

Godine 1755. ovdje su živjeli terzije Abdulah, Ibrahim, Ismail i Mustafa, sinovi Salih-begovi, Alija, sin Mustafin, Aličelebija, sin Salihbegov i Mehmed, sin hadži Muhamedov. Krajem XIX stoljeća u svojoj kući u sokaku ženski mekteb je držala hôdža Fatima Haljevac.

Ali efendija Haljevac je 1878. godine od strane buntovnika koji su se protivili ulasku austrougarske vojske u Mostar izabran na civilnog upravnika grada. U grupi još bijahu hadži Alijaga Drače, hadži Alijaga Hamzić, Muhamedaga Memac, Salihaga Balić, Sulejman ef. Falađić, Salih hafiz ef. Sefić, hadži Arif ef Kajtaz, Mehmed Kazazić i drugi.

U Mostaru ne živi niko od ove porodice. Zadnji potomak Husein Haljevac je poslije Drugog svjetskog rata po potrebi željezničke službe preselio u Sarajevu gdje danas živi više članova ove drevne mostarske familije.

(Ahmet Kurt/20220810)

(1) Ahmet Kurt | Facebook

Iz starog Mostara: Most započet u jednoj, a završen u drugoj državi

 

Gradnja Carinskog mosta u Mostaru počela je 1916. godine, kada je Prvi svjetski rat bjesnio širom svijeta, u vrijeme dok je u našim krajevima još vladala Austro-Ugarska. Pušten u saobraćaj 9. marta 1918. godine, a konačno završen 1920. godine, u vrijeme novostvorene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

"Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkoga mosta, Mostar se pripremao za izgradnju još jednoga. Europom je te 1916. g. bjesnila klaonica Prvog svjetskog rata i austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom. Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina ponudio je idejni projekt mosta kojega je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekt uz zaključak da se most izgradi za kolski i željeznički promet. Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekt je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s dva luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a manji kameni plato obale. Sredinom te godine radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Uslijed nedostatka radne snage radovi na mostu nisu napredovali prema planu, ali je ipak 9. ožujka 1918. g. most završen i svečano otvoren za promet. Vozni dio mosta je, pored kolskog dijela, imao tračnice i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan je most završen tijekom 1920. g. Most je 1918. g. dobio ime most kralja Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most. Tijekom rata 1992. g. Carinski most je srušen. Prilikom obnove 1996. g. izvršeno je miniranje i ostataka mosta tako da je nanovo izgrađen.”

Iz knjige: Mostarski leksikon, Tibor Vrančić, 2020.

prilozi:

Carinski most 1920.

Carinski most početak izgradnje

Carinski most 1940-tih

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Tragom krhotine nadgrobnog spomenika

 

(tekst koji slijedi objavljen je 3. augusta 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Vrijedni momak Senad Suljic, kupajući se na Carinskom pijesku ugledao je ovaj odlomak nadgrobnog spomenika (slika 1). Otkud dio spomenika u Neretvi i kako je tu dospio, kad u blizini nema nikakavog groblja, željeli su znati mladi stanovnici našeg grada.

Dati ispravan odgovor nije bilo teško. Iz dostupnih arhiva i knjiga vidimo da je za vrijeme austrougarske uprave u današnjoj gornjoj Šantićevoj ulici oformljeno groblje sa prvobitnom namjerom da se u njega pokapaju umrli činovnici civilne i vojne uprave koji su u Mostar preselili iz drugih dijelova Austro-Ugarske. Groblje je većinom bilo katoličko, pa se i zvalo Novo katoličko, ili Činovničko groblje. Postojao je i manji dio gdje su sahranjivani činovnici pravoslavne vjere. Mnogi spomenici bili su ukrašeni lijepo oblikovanim kipovima od bijelog mermera u prirodnoj veličini.

Sa krhotine spomenika vidimo da se nalazio na grobu nekog Holcingera koji je umro u svojoj 24. godini. Holcingeri su porijeklom iz Čakovca. Možda je otac umrlog mladića došao na službu u naš grad i tu, poslije nestanka Austro-Ugarske, ostao živjeti sa porodicom, ili je nesretni mladić bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije? U svakom slučaju, pošto je na krhotini spomenika ostao sačuvan dan smrti; 6. juna, ili jula 1929. godine, ime umrlog i njegovih roditelja, te uzrok smrti lako bi se i brzo saznao iz uredno vođenih i sačuvanih knjiga umrlih Franjevačke župe u Mostaru.

Također je u više dokumenata zabilježeno da je za vrijeme Drugog svjetskog na ovo groblje palo više savezničkih bombi, a zabilježio sam i svjedočenja još živih Mostaraca koji se sjećaju tog bombardovanja i ogromne eksplozije koja je potresla grad kad su avionske bombe pogodile magazin u blizini ovog groblja u kojem su bile uskladištene njemačke morske mine za zaprečavanje luka.

Ostalo je samo da pronađemo ko i kojeg datuma je izvršio ovo bombardovanje. Na prostoru Jugoslavije značajno su djelovale britanske (RAF) i američke (USAF) zračne snage, ali se o tome za vrijeme socijalističke Jugoslavije, iz političkih razloga, nije mnogo spominjalo. Saveznici u junu 1944. godine također osnivaju BAF (Balkan Air Force) za podršku Titovim, albanskim i grčkim partizanima.

Balkansko ratno vazduhoplovstvo bilo je multinacionalna jedinica, sa 15 tipova aviona i ljudi iz osam nacija: Grčke, oslobođenog dijela Italije, Poljske, Južne Afrike, Jugoslavije, Velike Britanije, SAD i SSSR-a (transportna eskadrila). BAF je od osnivanja do maja 1945. u Jugoslaviji izvršio 38.340 letova, bacio 6.650 tona bombi, isporučio 16.440 tona zaliha i odvezao 2.500 pojedinaca u Jugoslaviju. Iz Jugoslavije je u Italiju prebacio 19.000 ranjenih partizana i 40.000 drugih izbjeglica.

U zgradi na obali Temze u Richmondu u Britanskom nacionalnom arhivu čuva se sva dokumentacija BAF-a. Tu pronalazimo izvještaje o pomenutom bombardovanju koje se dogodilo 4. oktobra 1944. godine. Tog dana u 9:30 sati iz svoje baze Pomigliano d'Arco u Italiji, kod Napulja, na let dug 390 km poletjelo je osam lakih bombardera Ventura zračnih snaga Južnoafričke republike, SAAF (South African Air Force). Zadatak je bio da sa visine od 3.000 metara sa ukupno oko osam tona bombi, svaka težine 250 funti (113 kg) napadnu ložionicu, magazine i ranžirne kolosijeke u Mostaru. Taj dan popodne isti cilj su iz devet aviona tipa Baltimore bombardovale Grčke vazdušne snage, RHAF. (Royal Hellenic Air Force). Sa šesdeset kilometara udaljenosti posade drugog napada vidjele su crni gusti dim koji se dizao iznad cilja poslije ranijeg napada. Ne znamo da li su posade znale da su pogodile skladište morskih mina. Prilikom bombardovanja najmanje jedan avion uvijek snima tok akcije, a taj snimak sa vidljivim eksplozijama vidi se na slici br 2. Radi vaše orijentacije označio sam neke objekte. Na današnjoj karti istog područja - slika br 3 - prenio sam mjesta eksplozija bombi sa predhodne karte.

Na slici br 4 je mjesto gdje se nalazilo Novo katoličko, ili Činovničko groblje, koje je krajem 1950-ih godina ekshumirano, a kosti sahranjenih prenešene u groblja Masline i Šoinovac. Danas se tu nalazi upravna zgrada EP Herceg Bosne.

U nekim uređenim zemljama ova krhotina nadgrobnog spomenika sigurno bi bila sačuvana kao detalj koji je dio naše važne i zanimljive kulturno-historijske baštine. Gdje se on danas nalazi ne znam.

(Ahmet Kurt/facebook/20220803)

Hirošima opominje i nakon 77 godina

 

Čovječanstvo se igra napunjenim oružjem

Prije 77 godina, SAD su pretvorile Hirošimu u pakao prvom atomskom bombom u ratu. Danas nuklearna prijetnja ponovo raste. Za godišnjicu postoji jedan hitan poziv iz Japana.

Suočen sa globalnom zabrinutošću zbog nove trke u nuklearnom naoružanju, japanski grad Hirošima obilježio je sjećanje na žrtve atomskog bombardiranja prije 77 godina.

"Krize s ozbiljnim nuklearnim prizvukom brzo se šire - od Bliskog istoka preko Korejskog poluostrva do ruske invazije na Ukrajinu", rekao je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres na ceremoniji komemoracije u Parku mira u Hirošimi u subotu.

"Čovječanstvo se igra sa napunjenim pištoljem". Bio je to prvi put u zadnjih 12 godina da je jedan šef UN-a prisustvovao godišnjoj komemoraciji u Hirošimi. Rusija i njen saveznik Bjelorusija nisu pozvani.

U 8:15 (po lokalnom vremenu), kada je američki bombarder Enola Gay bacio prvu atomsku bombu nazvanu "Little Boy", "Mali dječak" na Hirošimu 6. avgusta 1945. godine, stanovnici Hirošime odali su počast minutom šutnje.

Desetine hiljada stanovnika Hirošime umrlo je odmah, a procjenjuje se da je 140.000 umrlo do kraja 1945. Tri dana nakon Hirošime, Sjedinjene Države bacile su drugu atomsku bombu na Nagasaki. Ubrzo nakon toga, Japansko carstvo je kapitulirao.

Hirošima je sada svjetski simbol rata - i mira. "Moramo odmah kazati da su sva nuklearna dugmad besmislena", rekao je gradonačelnik Hirošime Kazumi Matsui. U svom govoru pred predstavnicima 98 zemalja i Evropske unije izričito je pomenuo ruski agresorski rat protiv Ukrajine, čiji su žrtve nevini civili. "Širom svijeta, ideja da mir ovisi o nuklearnom odvraćanju postaje sve popularnija", rekao je Matsui. Rusija je nedavno potvrdila da ne želi započeti nuklearni rat. "Pretpostavljamo da u nuklearnom ratu ne može biti pobjednika i da se on nikada ne smije započeti", napisao je predsjednik Vladimir Putin u pozdravnom obraćanju na konferenciji o Sporazumu o neširenju oružja 26. avgusta u New Yorku. Nuklearno razoružanje je već posustalo prije nego što je Rusija pokrenula agresiju na Ukrajinu. Sada reduciranje još gotovo 13.000 nuklearnih glava širom svijeta postaje još teže. "Moramo uvijek imati na umu užase Hirošime i priznati da je jedino rješenje za nuklearnu prijetnju da uopće nemamo nuklearno oružje", rekao je Guterres, koji je dobio aplauz za svoj govor u Hirošimi.

Japan je domaćin samita sedam vodećih demokratskih ekonomskih sila (G7) sljedeće godine.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Pojas Muhameda Alija

 

Rekordna suma za Alijev pojas

On je i dalje je najveći!

Pojas svjetskog prvaka bokserske legende Muhameda Alija († 74) prodat je na aukciji za 6,18 miliona dolara (6,05 miliona eura). Prema pisanju "Sport Collectors Daily", ovo je jedna od najvećih suma ikada plaćenih za ovakvu sportsku memorabiju.

Nije to bilo kakav pojas, to je onaj koji je Ali osvojio pobjedivši kralja nokauta Georga Foremana (73) u legendarnom boks meču "Rumble in the Jungle", (Makljaža u džungli). Novi vlasnik ovog vrijednog komada je američki milijarder Jim Irsay (63), koji je, između ostalog vlasnik Indianapolis Colts NFL tima. Na Twitteru je napisao: "Ponosan sam što sam vlasnik ovog pojasa."

Poznati kolekcionar Irsay nagovijestio je da bi pojas mogao biti izložen na izložbi njegove kolekcije u Čikagu, u augustu mjesecu ove godine.

Za podsjećanje: Muhamed Ali je pobijedio Georga Foremana nokautom u 8. rundi, u boks meču koji je održan 30. oktobra 1974. godine na May Stadionu u Kinshasi, u Zairu, današnja Demokratska republika Kongo. Do danas se ova borba smatra jednim od najboljih bokserskih mečeva svih vremena.

(SCD)

(NovaSloboda.ba)

Na koncertu Rolling Stonesa – Čista radost postojanja

 

Rolling Stonesi su odsvirali svoj koncert u Gelsenkirchenu, Njemačka, i svi su ostali zadivljeni, koliko su još dobri.

Pjesma je zapravo već gotova, ali Mick Jagger još ne želi prestati. Pušta da uski bokovi kruže, kao da se nisu malo istrošili u proteklih 60 godina na sceni, i navede 50.000 prisutnih na stadionu u Gelsenkirchen na refren: „Baby, baby, baby, you’re out of time“, "Dušo, dušo, dušo, nemaš više vremena". Omogućava uskim bokovima da se vrte kao da se nisu malo istrošili u 60 godina na sceni , a oko 50.000 ljudi na stadionu Gelzenkirhen je reklo: "Dušo, dušo, dušo, izašao si iz vremena". Dan prije nego što je proslavio 79. rođendan, ovo je bila njegova ironična serenada.

Klavijaturist Chuck Leavell odmah počinje ponovo sa nježno upornim motivom marimbe i ostatak benda se pridružuje. "Out of Time" datira iz 1966. godine, koju Rolling Stonesi prvi put sviraju uživo na ovoj turneji. U nekom trenutku možete biti ponosni što ste ispali iz vremena, ali ste još uvijek tu. I, bogami, tu su. Tri mršava muškarca jure pozornicom u lepršavim jaknama primarnih boja, šarenih uskličnika u svijetu sumraka. Njihova lica izgledaju kao isklesana grubim dlijetom, ali su im prsti i dalje okretni. Ron Wood i Keith Richards i dalje sviraju zajedno kao dva dječaka iz komšiluka, koji su pristali da igraju fudbal u dvorištu. Wood dribla sa tehničkom finoćom, Richards tone sa divnim otvorenim akordom na Telecasteru. A Mick Jagger? Kreće se kao Mick Jagger, diže ruke, sliježe ramenima i lupka nogama. Ali najveće je čudo koliko je sigurno, prodorno, gotovo nepromenjen, zvuči njegov glas. Naravno: jedan nedostaje.

U deset do 21 sat natkrivena Veltins Arena pada u mrak, a LED ekrani lijevo i desno od bine prikazuju slike nezaboravnog, nepokolebljivog bubnjara Rolling Stonesa Charliea Wattsa. Mrtav je već skoro godinu dana, to je njihova prva evropska turneja kao trio (sa osam gostujućih muzičara). "Sretno!", viče Jagger

Nakon dinamičnog uvoda sa "Street Fighting Man" i "Let's Spend the Night Together", Jagger doziva "Glück auf!" gomili (u redu, "Glück auf", ali se gesta računa), a zatim samo brzi podsjetnik da je dijelio pozornicu sa Wattsom od 1963. Ostalo nestaje na stadionu, i može se može čuti njemačko "Nedostaješ nam" i "tuga", ali čuveni "keef akord" (otvoreno podešavanje G, kapo na kvartu Bund) iz "Tumbling Dice" i Richards se upušta na kružnu platformu na kraju modne piste, gdje je Jaggeru očito ugodnije. Ukratko, kreativno jezgro benda je ujedinjeno – Glimmer Twins, koji su se razdvojili prije nekoliko decenija, ali ne mogu jedno bez drugog – Richardsa ponovo preuzima od Wooda, gitaristi moraju da se drže zajedno.

"Wild Horses" - koju ne sviraju svake večeri turneje - je prvi vrhunac, Jagger zavija za mikrofonom, Richards se ceri kao konj za medenu tortu. Još bolja je "You Can't Always Get What You Want", velika mamurna labudova pjesma iz 1960-ih, sa svojim sablasnim refrenom i iscrpljenim klavirom. Ali i sa energičnim Ron Wood solom u sredini i naizgled beskrajnom bugi-vugi kodom. Šezdesete su davna istorija i njihov pad je bio muzički vrhunac Stonesa, tako da nema žaljenja. Slijedi jedina nova pjesma na set listi, "Living in a Ghost Town", precizno slijetanje za prvo zatvaranje i posljednje zajedničko snimanje sa Charlie Wattsom. Jagger se iz svoju ljubičasto svjetlucavu jaknu promijenio u jarko crvenu duksericu i puše na usnu harmoniku kao da želi istjerati duhove iz perioda Korone. Sada Keith Richards smije svirati svoja obavezna dva solo broja, nakon što je prethodno dao svoju najbolju parodiju na Johnnyja Deppa tokom potpuno neshvatljive objave. Ili je bilo obrnuto? U Gelsenkirchenu su to "Slipping Away" i "Connection", jedini "duboki rezovi" na koncertu, čovjek začuđeno gleda ovog starog, nasmijanog morskog psa, čija je jedina preostala droga čista radost postojanja - i trudi se da ne sluša njegovo pjevanje previše kritički. Jaggerova "Miss You" spašava, navija za disko Stonse kasnih sedamdesetih! Show tada prilazi cilju direktno sa “Midnight Rambler”. Bend zvuči kao stara parna mašina, šušti šištavo, opasno se njiše, iznenada koči uz pljusak iskri. Nikada ne znate tačno kada će Richards prihvatiti žice, to je ono što inače savršene koncerte Rolling Stonesa čini tako zabavnim. "Ovo je naš 117. koncert u Njemačkoj", uzvikuje Jagger. Verovatno cilja i na 150.

Za kraj, najveći hitovi: "Paint it Black", "Start Me Up", "Jumpin' Jack Flash", a između toga i čudesna "Gimme Shelter", u čijem se fantastičnom uvodu polako skuplja oluja koja zatim se pretvara u urlik uragana Jaggera i prateće pjevačice Saše Alena. Ali najljepša stvar je kako Woods i Richardova gitara trče ovdje zarobljavaju jedno drugo.

Wood sada nosi žutu majicu, Richards plavu jaknu, zajedno čine ukrajinsku zastavu, a LED ekrani prikazuju bombardovane kuće. Zahtjev za skloništem, nažalost, uvijek ostaje relevantan.

Još dva očekivana bisa - "Sympathy for the Devil" i, kao i uvjek, "I Can't Get No Satisfaction" - i možete krenuti kući mahajući glavom, potpuno zadovoljni, bez obzira šta je Mick Jagger upravo otpjevao. Zašto odmahivati glavom? Jer je teško povjerovati da ste upravo vidjeli Rolling Stonese. I da su sa skoro 80 godina i dalje tako dobri, uklesani u kamenu i još uvek živi i ritački.

Čekajuci Stonese

Stotine obožavatelja stoje ispred hotela u Königsallee u Düsseldorfu, Njemačka, kako bi bacili barem jedan pogled na svoje idole: Rolling Stonesi koji su boravili u tom hotelu, pred njihov koncerte u Gelsenkirchenu, Njemačka.

Duvački koncert za 79. rođendan

Rok legenda Mick Jagger proslavio je svoj 79. rođendan u hotelu u Düsseldorfu. Tu mu je jedna duvačka kapela svirala sahatak vremena. Njegov sin Lukas (23) komentarisao je događaj na internetu: “Veoma ugodna i iznenađujuća noć”.

(ksta)

(spagos)