(tekst koji slijedi objaviljen je na facebooku 28. decembra 2023. godine, autor je Zdenko Bošković, fotografije, sve crno bijele, lična arhiva, cidom.org.))
Trbuh Mostara
Nekad davno sam pročitao knjigu "Trbuh Pariza" i tada ustanovio koliko je istine u prepoznavanju jednog grada kroz mjesta gdje se svijet iskuplja, gdje se ljudi susreću, nepoznati upoznaju i razgovaraju, nepoznati postaju jedno drugom poznati, njihove brige i radosti postaju i tvoje,....Na tim mjestima: šetalištima, željezničkim i autobuskim stanicama, trgovima, parkovima, javnim zgradama, stadionima, pozorištima, grobljima, kafanama stvara se i vidi duša, bilo grada....Ta mjesta i čine grad gradom....
Možda je to razlog što kad stignem u Mostar, prvo što uradim pošto “iskipujem” familiju, posjetim ta mjesta, da osjetim puls i omirišem grad, sretnem nekog poznatog mi, dragog, da osjetim kako mi Mostar damara....
Kad je dedo Đuro otišao po drugi put u penziju, prvi put na Rudniku, a onda kad su " Doz" ukinuli, on je prodavo na Tepi, više tuđeg neg' li svoga, al njemu je bilo da se "vrti međ ljudima", "da mrda sobom,da se ne usjedi"", "da ubije dan", "da nije svojoj Mariji vazdan na očima, jer nije navikla"..
Imao hiljadu i jedan razlog, a i Tepa mu zamirisala, pa je se nije mog’o okanit, ni kutarisat i pa i onda kad je loše išlo, kad se nije više ni isplatilo...
Uglavnom budio je dedo mene oko četiri, pet zorom da i ja idem sa njim na Tepu. Nije mi bilo teško već drago, jer eto i ja mogu s njim, da i ja prodajem.....
Imao je tezgu odmah preko puta mesare na desnoj strani tepe, on zna sviju svi znaju njega. Prodavači se znaju, znaju ih i kupci i po imenu i odakle su, jel roba rodočka, ilićka, bjelopoljska, jasenička, sa Bune il' iz Baćevića, jel krtola glamoćka, nevesinjska ili ilička, jel sir goranački, nevesinjski, gatački il' sjenički, jel' karpuza iz Rume, Albanije il' iz Malog polja . Prodavaöi znaju bolesnički list kupaca, čiraši traže friško zelje, a sećeraši mladog sira... Tu sam se “zarazio” svijetom, ulicom, Mostarom i njegovim “ciganlukom i liskalukom”...
Kasnije kad su od naše, za nas djecu sa Avenije, omiljene stare “Pilane”, koja je bila pogodna za sve igre od “sakrive” do “indijanaca i kauboja”, napravili gradsku “Tržnicu”, tad se svijet mnogi preselio sa Tepe na Tržnicu zbog blizine... a Tržnica nije nikad bila ko Tepa... ni po čemu, a najviše nije, po šmeku...
Tepa je tepa...
Kad se u rano jutro, kad je noćna bura oduvala sve tragove prošlog dana, svi mirisi su čisti i jasni, pa dok obilaziš tezge mješa se miris peteljki kavada i paprika,čepirane karpuza i raskrižanog pipuna, sa svježim dahom kadulje sa Neretve i mladim sirom, toratanom iz mješine, burekom i uprženim lukom, ćevapima… neponovljivi mirisi svježe skuhane kafe krvi se za prevlast za dimom cigara i friškog duvana u kutijama od perlonskih košulja.... janjetina zamiriše srdelom, nozdrve raširi svjež hljeb i kifla sa soli i sezamom, pa nabaci i iz kafane loza i piva.... Sit od mirisa, i jeo i pio, a da ništa nisi okusio...
I svijet s kojim se gurakaš i momilaziš diše, miriše il' kandiše svojim dahom, parfemom, kolonjskom, znojem... Baška svijet, svak baška, a na Tepi svi skupa... svijet šaren, a i navika u svakog drugačija... Neko kupuje đuture i za cijenu ne pita, drugi zapitkuje okle je, kol’ko je, pipkaju, prevrću i na deke kupuju... Neki plaćaju tabireći siću po dnu šlajbeka, a drugi masnom presavijenom gutom iz unutrašnjeg džepa...
A svi govore, larma, žagor Tepe kojoj nikad ne možeš ni tempo, ni melodiju ni krešenda potrefit ni predvidjet, sve je tren i sve je opet iznova i dugačije... ljudi il' sa sobom il' sa drugim kontaju razgovaraju, svađjaju se... nudi se, zjači, cjenka, prepire, ubjeđuje, čuješ između redova dobru provalu nasmiješ se il' naglas il' u sebi i tjeraš dalje do punog cekera, po spisku iz zadnjeg džepa...
I nekako ti žao što moraš sa Tepe poći, al ručak čeka na zerzevat.... sa jednog trbuha na drugi.. .zguza na guz polako do kuće...
Eto toliko od mene... nije Mostar Pariz, nisam ni ja Emil Zola, al je naša Tepa zaslužila ova slova...
Iz neobjavljene zbirke "Singerica i druge priöe Zdenka Boškovica"
(Zdenko Bošković, dez. 2014.)
Fotografije u prilogu, namjerno prebačene u crno bijelom izgled.
(tekst Zdenko, lična arhiva, cidom.org)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen