Tekst koji slijedi objavljen je na web stranici partizansko.info, a prethodno je bio objavljen na stranicama lista Sloboda, od 11. februara 1985. godine. Autor teksta je bio Alija Kebo, a autor ilustracije Nedžad Pašalić Paša.
KOSTURI KOJI IDU
U oniskoj kući u mahali Šipovac u Podveležju našli smo Omera Špagu i njegovu čeljad. On i žena Nurija imaju sedmoro djece. Već godinama starina je prikovan za postelju, izdale ga noge. Nekada, kažu, bijaše gromada od čovjeka, sada je oronuo, ali se ne da...
- Kako si, Omere?
- Ko puška sam! Samo, ima puna i prazna puška - ova još puca. "Ne dam grada brez velikih jada" - Podveležac se slikovito izražava.
- A šta te boli?
- Šta me boli! Bole me ofanzive i odredi koji su ovuda prošli - reče hvatajući se za koljena.
Kao i mnogi drugi mještani ovog kraja, Omer Špago je stavio svoju kuću na raspolaganje NOP-u, starao se o prihvatanju i ishrani boraca, skrivanju sanitetskog materijala i oružja, ai sam je služio kao vodič grupama i odredima koji su izlazili na slobodnu teritoriju u pravcu Nevesinja, Zijemalja i dalje...
Besjedi: nijednu školu nije izučio sem - životne škole; ni u jednoj partizanskoj jedinici nije učestvovao, a bio je u svima, i sa svima.
Čovjek ljudskog kova
Sunce se propinjalo na nebu i svoje svjetlosne vodoskoke sipalo po podveleškim stranama. Bilo je rano ljeto, taman jek koševina. Te 1939. ili 1940. godine - kazivaše Špago - na Poljice stiže Mostarac kojeg su i otprije ovdje viđali. Predstavljao se kao travar i prirodnjak. Među grupom mještana neko je prepoznao Safeta Mujića. Podigao je ruku i pozdravo:
- Zdravo, narode! Ja dođoh da vidim kako ste, i vaše seljačke muke kakve su.
- Hajde, ljepoto, sjedi, obradovaše se musafiru.
Dugo su ostali sa Safetom Mujićem koji je umio s ovim gorštacima divaniti. I kasnije, kad su širom Hercegovine već odjekivali ustanički pucnji, sretali su svog "doktora - čovjeka ljudskog kova" koji je govorio o strašnoj opasnosti što se nadvila nad našom zemljom, o potrebi svenarodne borbe na život i smrt.
Dok je žena Nurija spremala kafu, Omer se pomjerao u postelji, namještajući oboljele noge. Onda nastavi:
- Jest, zenice me moje, radilo se u Podveležju dosta, ama, neki to sada zaboravljaju. Sem partizana i njihovih kurira, kroz ove mahale ni 'tica nije mogla proći, a jok! Antielementi 'vamo s rijetko zalazili, znali su da ih u svakom škripu čeka puška.
- Pored doktora Mujića, koji su borci, kuriri i ilegalci ovamo dolazili?
- Koji? Nije, bolan, bilo Mostarca - partizana a da ovdje nije svrćo, i koliko puta.
- Kojih se boraca sjećaš?
- Eto - Vase, Ale, Mehe, Šerfe, Envera, Džame, Hame, Muje, Pavla, Mladena, Ante, Hilme, Safe, Zije, Voje, Ćimbe, Ose, Ahme, Huse, pa Vaska, Mide, Merse...* mogo bi ti do zore da nabrajam.
Dočekivo ih je u Šipovcu, vazda jednako brižan i susretljiv: "U mojoj ćete kući zanoćiti, makar mene dušmani na pragu ubili."
Pamti i onaj datum kada mu je seoski hodža Ahmet Smajkić donio poruku iz grada da na Udolju sačeka odred od petnaestak drugova i da ih tu zadrži sve dok ne dobiju "avizu" da mogu dalje.
Tvrdoglavi kurir
Odred je stigao, a zatim:
- Ne merete proći, jer je talijanski lanac svezo od poviše sela pa sve do Jelove glave na Veleži - upozoravao ih je Omer u uvali Kobiljači.
- Možemo, kako smo i do sada! - tvrdio je vodič i kurir Alija Ala Kreso.
- Ma, junače, ne mere, kad vam velim! - sada već u oštroj prepirci ponavljao je Špago.
- Mogli, ne mogli, mi moramo dalje! - Kreso je bio uporan i tvrdoglav.
- Slušaj, Kreso, u mene je puna puška! - Omer je pokušao prijetnjom da ih odvrati od rizičnog puta.
- I u mene je i puška i pištolj! - kurir je zagrmio.
Te noći odred se, ipak, probio između italijanskih zasjeda i prije osvita stigao na Zijemlje.
- Kako? Bogtepito... Takav je bio Ala Kreso: što naumio, to je i učinio.
Sjećao se i susreta s Bećom Trbonjom... Takođe je bila noć, ali potrefilo neko šugavo vrijeme, vlažno i ledeno. Uznemireni seoski psi odavali su da se neko približava Špaginim kućama. Omer je kroz prozorčić upro pogled u pomrčinu, no, ništa nije vidio. Do malo:
- Neko kuca na vrata, dva-tri puta, Bujrum! - velim. Uđoše njih petorica, mokri i prozebli. Pitam ih: koje dobro, kad se javi Beća. Kaže vraćaju se s pola puta, nabasali na Talijane... Malo su se zgrijali, popili po šolju varenike i onda okrenuli u grad, a ja sam svu njihovu opremu, s puškama i bombama, sakrio u plastove sijena... Tačno kroz petnaest dana, eto ih ponovo. Opasnost još ne bijaše minula pa sam se ovom prilikom i ja zaputio s njima, stazama koje sam na stotine uputa opješačio.
U predviđeno vrijeme bili su na odredištu. U povrtaku, Omer nije ni svraćao kući, već je produžio u grad, kako mu je odozdo i poručeno. Krivudao je istim puteljcima. U ruci je imao samo sjekiru, ali i to je bila dobra zaštita za ovog plećatog i snažnog Podvelešca.
Daj borcima, čeljadi što ostane
Ljudina i dobričina Omer Špago se raspričao, pipajući i dalje oboljele noge koje su ga, nekada, po ovim vrletima nosile kao leptira.
- Lasno je bilo izvodiit odrede po lijepom vremenu, ali se moralo ići i kad mećava zavali... borba nije mogla čekati.
- Kad je bilo najteže?
- Zna se: kada je izbio četnički puč... ginu ti drugovi i braća, a zakleti neprijatelj postaje onaj ko je do juče petokraku nosio...
- Kako je bilo poslije pete ofanzive?
- Da ti jade jadim, ne bi' ti ih izjado nikad... Tada se i svevišnji nasrdio na ljude, te poslao nerodicu. Glad, izdala zemlja, a u nas sanduci s brašnom davno ostrugani. Dolaze naši sa Sutjeske, u grupicama i pojedinačno. Pravi kosturi, kosturi koji hodaju. Samo duša u njima. Tako na njivi, tu poviš' kuća, zatekoh njih nekoliko. Jedan se trese od nekakve groznice, drugi se skamenio, treći jauče: "Maaajko, Maaajko!" Vidim ko su, šta su, pa ukrkim jednog po jednog i snesem u kuću – tako Muju Zagorčića i Edu Šarića, Muju Kalajdžića...
Kako su iznemogli borci ulazili u sobu, tako su se budili iz nekog mrtvog polusna, i činilo se da uživaju u toj iznenadnoj sreći što su nakon skoro dvomjesečnih borbi našli u kući, u pravoj kući u kojoj s ognjišta dopire topli miris variva.
- Cijelo selo diže se na noge. Treba hrane za borce. Odakle?! Ima da se stvori, i stvorena je. Mi smo tada pristavili pun kazan čorbe od neistupanog kukuruza. Tako je to bilo: podaj vojsci, a ono što ostane, čeljadi. Kada je vio koliko se staramo o njima, jedan borac veli: "Omere, mi ćemo ti kuću raskućiti", a ja njemu: "E, izduraću s vama pa nek bude još deset ovakvih, gladnih godina".
- Dolazeći svakodnevno u Podveležje, kako su se borci i kuriri ovdje ponašali?
- Fino. Ko prava vojska među svojim narodom. Niko nije smio psovati, nikon išta jamiti bez pitanja, a jok. I da su htjeli, nisu smjeli od Envera Ćemalovića i Muje Pašića, njima je valjalo polagati račune, ma za i najmanji prekršaj.
- Ispričaj još neki susret s borcima koji se po nečemu izdvaja od ostalih.
- Jedne zime držali smo stražu na Dolu, prva smjena do ponoći, druga do zore. Sjutradan, sabahile, Enver je dohaberio da treba obezbijediti hranu za borce i za štab Bataljona koji je bio smješten u mektebu u Dobrču. Opet je selo skočilo - nađeni su čereci mesa, ispečeni hljebovi i ostalo. Kada smo Mujo Špago Crni ja tamo donijeli hranu, kurir Safet Dizdar mi je pružio komad hartije zboreći: "Evo ti potvrda i čuvaj je, valjaće ti, Omere..."
- Koji su kuriri kod vas najčešće navraćali?
- Bivali su svi, ponajčešće Ala Kreso i Vasa Maslo. Njih dvojica su bili ko nokat i meso, volili smo ih kao da su nam najbliži rod.
- Omere, kako dočekaste slobodu?
- Ovako je to bilo... nas dvadesetak vraćamo se iz Slavonije gdje smo išli u nabavku žita, kad pred Ivan-sedlom voz stade. Pucnjava na sve strane. Nijemci vraćaju sve pošiljke u Sarajevo, bježe. Partizani su već jamili Konjic. Ćim smo sašli s voza, saznali smo da je Mostar oslobođen. Onda smo preko brda okrenuli kućama, noge su nas same nosile. Zaboravismo i na žito, kakvo žito, kakvi bakrači, ta, dok je slobode, biće žita, je l' tako.
tekst: Alija Kebo, ilustracija: Nedžad Pašalić Paša
Izvor: "Sloboda", 11.2.1985.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen