Na granici sjecanja - Prilozi 1. do 9. april 2013.

09.04.2013.

Viša djevojačka škola u Mostaru

Viša djevojačka škola u Mostaru

 

Mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina, imao je ogroman doprinos u izgradnji nekoliko zgrada u Mostaru, među kojima je i Viša djevojačka škola izgrađena na mjestu bivšeg hana“Kalhana“ (tvrđava i han). Kalhana je bila smještena na Velikoj Tepi, unutar gradskih zidina, s konjušnicama u prizemlju i sobama za odmor na gorenjem katu,sa svojom kuhinjom i posebnim odajama za imućnije goste, te s dvanaestak dućana koji su gledali prema Carskoj džadi. Građevina je postojala sve do 1897/98.g. Na njenim temeljima je kasnije niknula Viša djevojačka škola.

.

.

 

Na slici: Viša djevojačka 1915. godine

 

Na sjednici na kojoj je donesena odluka o osnivanju gimnazije, održanoj 23.februara/veljače 1893.g., prihvaćen je i prijedlog da se u Mostaru osnuje i viša djevojačka škola. Ubrzo je, tijekom 1903.g., na Glavnoj ulici (Carskoj džadi), preko puta Velike Tepe, niknula duga reprezentativna zgrada na dva kata, izgrađena od poznatog kamena mostarskih graditelja – tenelije iliti miljevine.

 

Nakon Drugoga svjetskog rata zgrada je služila jedno vrijeme kao općina, a kasnije su u njoj boravile i razne škole, kao i ekonomski fakultet na početku svoga djelovanja.

.

.

 

Na slici: Enseignement du Calcul el des elements de la geometria a l’Ecole nationale de jeunes filles a Mostar

 

Podučavanje u izračunavanju elemenata geometrije u državnoj školi za djevojčice u Mostaru

 

Nakon zadnjeg rata, objekat je u totalno ruševnom stanju i prema predviđanjima na tom mjestu bi se trebao napraviti savremeni hotelski kompleks.

Objavio/la spagosmail u 09:21, 0 komentar(a), print, #

08.04.2013.

Stare fotografije pričaju – Baba Beširova mahala i harem

Stare fotografije pričaju – Baba Beširova mahala i harem

Jedna od mostarskih mahala bila je i Baba Beširova. Mahala je nastala u drugoj polovici XVI. stoljeća i to oko tada izgrađene Baba Beširove džamije, a ime je dobila po njenom osnivaču Baba Beširagi, zapovjedniku jednog odreda turske plaćene vojske. Mahala se protezala od džamije na Balinovcu, a njena krajnja točka bila je Ćatića kula, poslije koje se prostire Bakamovića imanje do Bakšima, a dalje su počinjali Ilići.

.

.

Ime Balinovac (u narodnom žargonu Balnovac) po svemu sudeći nije izvorno ime. Starosjedioci Baba Beširove mahale su pričali da se do pojave ”malte na Balinovcu” današnji Balinovac nazivao Babinovac po Baba Beširu. Balinovac se nazivao i ”Malta”. Malte su u stvari bile carinarnice, rampe na ulasku glavnih cesta u grad na kojima su gradovi ubirali pristojbu (maltarinu) za robu i vozila kad su ova stupala na njihovo zemljište. Pristojbu ili maltarinu naplaćivao je maltar (carinik). Starosjedioci Baba Beširove mahale kazuju, da je poslije uspostave ”malte”, Babinovac postao Balinovac. Bio je to tipičan mostarski humor – sarkazam na svoj račun, jer su na Babinovcu naplaćivali maltarinu za ulaz u grad samo seljacima (balijama).

.

.

Uz Baba Beširovu džamiju je postojaoo i prostrani harem (groblje), a upravo ove dvije fotografije su snimljene na njemu. Fotograf koji se potpisivao inicijalima L.G.Z. je načinio prilično mnogo fotografija Mostara, a koje su bile predložak za razglednice u 1930-ima. Ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da je ova starina bila standardni model motiva s Balinovca ili se radi o dvije različite osobe. Bilo kako bilo, fotograf, čije pravo ime i prezime ostaje skriveno u prohujalim godinama, je ovjekovječio starca (starce) u haremu, što je očigledno bilo zanimljivo u to vrijeme.

Tibor Vrančić

Objavio/la spagosmail u 09:35, 0 komentar(a), print, #

07.04.2013.

Svaki dan ima svoj „dan prije“

Svaki dan ima svoj „dan prije“

 

Sarajevski atentat izvršen je 28. juna 1914. godine, i bio je iskra koja je zapalila svijet onog vremena. Dan prije atentata, 27. juna, prestolonasljednik Ferdinad bio je u posjeti Mostaru i tom prilikom poriređen mu je svečani doček na Musali, o čemu svjedoče sačuvane fotografije...na slici slici iz Mostara 27. juna 1914 godine, uočljivo je kako je izgledala Musala onog vremena, čak je i Alajbegovića česma bila uz džamiju, a kasnije je premještena na drugu stranu kod parka...a na naslovnoj slici je doček Ferdinanda na željezničkoj stanici u Mostaru...

.

.

 

Iduće godine Evropa se sprema da obilježi stotu godinu od ovog događaja. Centralni dio planiranih aktivnost obavice se baš u Sarajevu...

 

Evropa će obilježiti 100 godina od Sarajevskog atentata

 

Vlada Francuske predvodi grupu evropskih zemalja koje pripremaju planetarno obilježavanje 100 godina od Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, a značajan dio planiranih aktivnosti dogodit će se u Sarajevu, ekskluzivno saznaje "Dnevni avaz". Glavni grad BiH, kako saznajemo, tokom juna 2014. bit će centar Evrope i svijeta, ali će se aktivnosti nastaviti i tokom cijele godine, s obzirom na to da se 2014. obilježava i 30 godina od Sarajevskih zimskih olimpijskih igara.

Detalji planiranih aktivnosti bit će saopćeni na pres-konferenciji koja će biti organizirana početkom naredne sedmice u Sarajevu, a iznijet će ih francuski ambasador u BiH Rolan Žil (Roland Gilles). Kako saznajemo, još je bivši predsjednik Francuske Nikola Sarkozi (Nicolas Sarkozy) formirao ured čiji je zadatak planiranje i priprema projekata vezanih za obilježavanje početka Prvog svjetskog rata.

Više od milion Francuza poginulo u Prvom svjetskom ratu, zbog čega ova zemlja ozbiljno doživljava obilježavanje godišnjice Sarajevskog atentata. Behmen, koji je i počasni član ove fondacije, potpisao je saglasnost da Fondacija u svom nazivu sadrži ime glavnog grada BiH, a počasni predsjednik je aktuelni ambasador Francuske u BiH.

Inače, Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, do tada najvećeg u historiji čovječanstva. Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna", izvršio je atentat na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. juna 1914. godine u centru Sarajeva.

Dan prije atentata, prestolonasljednik je sa suprugom boravio u Mostaru.

Objavio/la spagosmail u 11:34, 0 komentar(a), print, #

06.04.2013.

Is starog Blagaja

Grad hercega i derviša

 

(tekst je objavljen na: furaj.ba)

 

Niz kaldrmu, drvena vrata, a među stijenama, uz ledeno hladnu rijeku Bunu lijevu pritoku Neretve, kuća stara, Derviška tekija. U Tekiji, kroz tipični bosanski prozorčić samo djelimično vidimo turbe Sari Saltuka, sufijskog učenjaka i Ačik paše. Turbe je više izložbenog i simboličkog karaktera jer se pretpostavlja da su tabuti prazni.

Legenda o Blagaju i njegovim junacima je mnogo, prenijet ćemo onu koja važi za Sari Saltuka.

Pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom. Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja za goste) begova Velagića. Vratiti se mora jer od vrela nije mogao dalje. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da je gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.

.

.

 

Iako se sve na Blagaju pretežno veže za Tekiju na Buni, riječ je o izuzetno značajnom i starom hercegovačkom gradu koji je prije dolaska Osmanlija bio glavni grad Hercegovine, i sjedište hercega. Ako se uputite na Bunu, obratite pažnu na čitav grad Blagaj. Riječ je o pravoj riznici historije i prirode, nekadašnje bosanske kulture i zelene rijeke. Sam grad osim ovog turističkog dijela nije mnogo živ, pretežno su tu stariji ljudi koji žive u skladu sa ambijentom pa vam je mir zagarantovan.

Samo nasljeđe historijsko Blagaja je veoma široko, a jasan dokaz su 11 zaštićenih spomenika kulture:

Tekija na vrelu Bune

Sultan Sulejmanova džamija

Stari grad Blagaj, Stjepan-grad

Stambeni kompleks porodice Velagić (Velagićevina)

Karađoz-begov most

Karađoz-begov hamam

Kolakovića kuća, mjesto i ostaci historijske građevine

Katolička crkva sv. Trojstva

Zelena pećina - prahistorijsko pećinsko naselje, arheološko područje

Pravoslavna crkva sv. Vasilija Ostroškog zajedno sa pokretnim naslijeđem

Blagaj, historijsko gradsko područje

Blagaj je udaljen 12km od Mostara i mjesto je najbolje ribe i ribljih specijaliteta. Restorani su pretežno uz hladnu rijeku pa je boravak i cjelokupan ugođaj izuzetan. Tokom sezone gotovo na dohvat ruke vam stoji lokalno voće šipci, kivi, smokve, grožđe, breskve, kajsije…

Suveniri koji se mogu kupiti uglavnom nisu skupi, to su tipični bosanski predmeti ručne izrade, simboli Blagaja, razglednice. Korisna informacija ukoliko ste se uputili posjetiti Tekiju, pripazite na odjevanje jer je riječ o mjestu molitve, ali svakako da će vam domaćini izaći u susret sa potrebnim sitnicama pa nećete otići a da ne obiđete sva ova značajna mjesta.

(Elvira Leka, Furaj.ba)

           

 

Objavio/la spagosmail u 10:54, 0 komentar(a), print, #

05.04.2013.

Zmaj sa vrela Bune

Zmaj sa vrela Bune

.

 .

 (na slici: Blagajska tekija početkom prošlog stoljeća)

..."Legenda kaže da je u pećini vrela Bune gazdovao u stara vremena jedan strahoviti zmaj, kome je narod svake godine morao izručiti kao dar jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na lijepu Milicu, kćer hercega Stjepana. Iz grada je vodio jedan podzemni hodnik sve do jedne stjenovite izbočine, usred strmene stijene. Tamo je Milica izložena nemilosti zmaja.

 U Blagaj je upravo bio došao iz Sirije pobožni derviš Salih, plavi. Pri pogledu hercegove kćeri vatrena ljubav upali mu srce i dade mu takvu nadljudsku snagu i smionost da je zmaju uzmogao istrgnuti dragocjeni plijen. Zmaj se silovito borio sa Salihom i svojim repom je odvaljivao teške blokove strmene stijene, dok najzad pod udarcima Salihovim nije ognjenu dušu ispustio. Iz zahvalnosti dade herceg hrabrom dervišu svoju kćer za ženu i sagradi mu tekiju na mjestu gdje je zmaja pobijedio. Narod ga je poštovao kao sveca. Živio je kao šejh s Milicom u tekiji sve do svog blaženog kraja. " (Iz knjige Roberta Michela: MOSTAR" 1909.g.)

 

priredio: Tibor Vrančić

 

Objavio/la spagosmail u 07:32, 0 komentar(a), print, #

04.04.2013.

Most, a voda iznad i ispod, o čuda!

Most, a voda iznad i ispod, o čuda!

 

Mostar... poezija iz 17 vijeka ....

 

Čini se da je usred tekućice srebreni luk svezao

Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.

Jedna voda iznad, druga teče ispod njega,

Most, a voda iznad i ispod, o čuda!

.

 

Na ovim slikama iz 1941. godine se vidi ozidani kanal,

odozgo betoniran,

kroz njega su prolazile cijevi za vodovod,

kojim je voda provođena sa desne na lijevu obalu.

Kasnije je ovaj kanal srušen,

a voda na desnu obalu provedena

ispod Titovog i Lučkog mosta.

.

 

.

.

 Zašto se stas mostarskog mosta povio?

 

 

Zašto se stas mostarskog mosta povio?

Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

 

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko

zaljubljenik ima,

Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda?

 

Zar bi iz očiju danju noću suze lijevao?

Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

 

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao

Zar je čudo što mu jedan kraj na istoku,

a drugi na zapadu zastao?

 

Mramor mu je zemljinu kuglu osjajio,

Nebeski mliječni put oko mu je ozračio.

 

Ovako visok luk ne vidje oko svijeta

A vanjština mu izgleda kao duga.

 

Čini se da je usred tekućice srebreni luk svezao

Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.

Jedna voda iznad, druga teče ispod njega,

Most, a voda iznad i ispod, o čuda!

 

Bogu hvala preko njeg' se danju-noću

može preći,

Ovako divno mjesto zar se na svijetu

može naći?

 

Tako je visok da ti svekolik' svijet označi

Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli.

 

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi

Da su ga po Sulejmanovoj naredbi

divovi podigli.

 

Toliko visok luk podsjeća na svod vasione

Eh, ni ljudi ni meleći tako nešto nisu ugledali.

 

Ima li izvorišta, da od početka stalno izlazi?

A danju-noću svijet kao voda prolazi.

 

Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,

A zimi, o čuda, kao more nadolazi.

 

Ponekad most u sredini tijesan postaje

A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje!

 

Cio svijet pomoću njega mir nalazi

O Gospodaru, od zlih očiju ga ti spasi!

 

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,

o Medžazijo,

Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu

činiti ti pazi!

 

 

Medžazija Sanija Mostarac

(Mostar 1610)

 

 

 

Objavio/la spagosmail u 09:43, 0 komentar(a), print, #

03.04.2013.

Hajrudinov san

Hajrudinov san: trag otpadnutoga.

.

.

.

.

(fotos:Stari most iz 1878.)

.

.

.

 

Most u Mostaru je napravio mimar Hajrudin, učenik mimara Sinana, po nalogu Sulejmana Veličanstvenog. Malo je poznato da je Hajrudin, tek nakon što je izgradio Most u Mostaru bio primljen na usavršavanje građevinskih nauka kod Mimara Sinana. O tome je zapisano slijedeće:

 

Mimar Hajrudin aga

Učenik Mimar Sinana, Mimar Hajrudin Aga je sagradio Stari most u Mostaru, u Bosni i Hercegovini i time položio prijemni ispit za Sinanov mentorat.

 

(slijedeći tekst: Hajrudinov san: trag otpadnutoga, objavljen je na portalu: tacno.net)

 

Od Elias Bektras

 

Kada je Hajrudin dovršio svoje čuveno delo, svi posmatrači bili su udivljeni pred veličanstvenim lukom beline, a među njima je bilo i onih, koji su u mostu videli neporeciv dokaz da postoji deo čovekove prirode, koji se nije odmetnuo od svoga Stvoritelja i da u čovekovoj duši treperi božanska čestica.

Hajrudin je, međutim, na jednom od svojih putovanja kroz današnju Siriju, u Alepu upoznao mudraca koji mu je ispripovedao priču o nastanku sveta, onako kako se ona ne pripoveda običnom puku. I podučio ga je da otključava vrata na odajama vlastitih snova.

Jedne je noći Hajrudin usnio čudan i uznemirujući san – video je mesto na koje je pao Tvorcu najmiliji melek, nakon što se uzoholio i pobunio. Hajrudin je te noći razumeo sve što čovek treba da razume, pa čak i razloge Iblisove istovremeno bezrazložne i neizbežne pobune.

Pošto nije bio čovek od pera, niti bi se usudio da to znanje deli sa prostim pukom – mudrac iz Alepa beše mu objasnio kakve opasnosti iz toga mogu da proisteknu – Hajrudin se zaputi na zapad, odlučan u nameri da pronađe mesto na kom je Iblis pao na zemlju i tu da sačini spomenik njegovim krilima, koja se behu na časak zadržala nad bezdanom, pre no što se strovališe u njega, sledeći otpadnutog meleka čija su leđa krasila.

Eto, meni je ta priča sinoć ovako u snu ispričana, a vi jal’ verujte, jal’ ne verujte, kako vam volja.

 

http://tacno.net/novosti/san-o-hajrudinutrag-otpadnutoga/

 

.
(fotos:Stari most iz 1895.)
.



 

Objavio/la spagosmail u 09:13, 0 komentar(a), print, #

02.04.2013.

Stare fotografije pričaju – Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji

Stare fotografije pričaju – Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji

(na slici dole, razglednica iz 1902. godine sa motivom Priječke čaršije u Mostaru, datum je vidljiv u donjem lijevom uglu)

.

.

Priječka čaršija je oduvijek bila glavna tržnica za snabdijevanje voćem, povrćem, mesom i kolonijalnom robom. Za razliku od Potkujundžiluka u kojem su se nalazile magaze svih mogućih obrta, tamo „prijeko“ mosta smjestila se ponuda prehrambene robe. Zna se da su do 1878. g. sve mostarske mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru oko Tabhane. Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to su mesari kože zaklanih životinja mogli prodavati u pogone za štavljenje kože – Tabhanu. Nakon dolaska Austrougarske ulica dobiva ime Vakufska. Starih slika Priječke čaršije ima u obilju, no pozornost pažljivog promatrača privući će jedan objekt koji se veoma često pojavljuje na fotografijama-razglednicama s kraja 19-og i početka 20-og stoljeća. To je isti onaj objekt s početka naših priča na ovom blogu, smještenom u samostojećoj kuće, odmah na izlasku s Jusovine na Priječku čaršiju.

.

.

U prizemlju te kuće s tri prozora na gornjem katu i drvenim stepeništem koje vodi na isti taj kat, je postojala piljara, odnosno štand s voćem i povrćem. Prema postojećim slikama piljara je bila iznimno dobro snabdjevena svježom robom, tako na pojedinim fotografijama razaznajemo kupus, lubenice, krumpir, jabuke... Očigledno je da je i lokacija piljare vrlo brižljivo odabrana na najfrekventnijem mjestu, jer svi koji su prelazili Stari most s lijeve na desnu obalu Neretve, kao i oni koji se izlazili Jusovinom, morali su proći pored tog prodajnog mjesta. Na slikama uočavamo da je svježina voća i povrća bila štićena od mostarske žege tendom od obične cerade, kao i kantom polivačom kojom se kontinuirano prskalo voće i povrće, što je uočljivo na drugoj slici. Ispred prodajnog mjesta, duboko zahvaćajući samu ulicu, smješteni su brojni sepeti, drveni sanduci i pletene korpe s robom. Pažljiv i „xafsinški“ izobražen vlasnik je mislio na sve, tako na četvrtoj fotografiji vidimo metle obješene s obje strane tende, iz čega zaključujemo da je vlasnik i njih odlučio uvrstiti u prodajni asortiman – očito je da je postojala potražnja za tim artiklom. Na sljedećoj su obješene korpe od pletenog pruća – i one su se izgleda jedno vrijeme uspješno prodavale. Ispred na ulici je vladala svakodnevna užurbanost kupaca, znatiželjnika, konja i magaraca.

Tibor Vrančić

 

Objavio/la spagosmail u 09:33, 0 komentar(a), print, #

01.04.2013.

Priče iz starog Mostara...

Trka krave i konja u Mostaru

 

U sarajevskim dnevnim novinama ”Jugoslovenski list” (izlazile od 1918. do 1941.), njihov dopisnik iz Mostara Omer H. Sefić (potpisivao se sa O.H.S.), objavio je u dvanaest nastavaka u periodu od 18.04.do 09.05.1930. godine razgovore iz prošlosti našega grada sa starim Mostarcem Jeftanom Milišićem (1859-1935). Milišićeva pričanja obiluju nizom zanimljivosti iz prošlosti našega grada o kojima je on slušao i kojima je bio suvremenik, pa ih čitaocima ”Mosta” donosimo u cijelosti. (S.Š.)

 

Iz teksta »Stari Mostar« Omera Sefića, objavljeno u časopisu Most, broj 139, (50 nova serija)

 

http://www.most.ba/050/084.htm

 

 

Ovdje u Mostaru živio je jedan musliman, dosta bogat čovjek, koji se je pravilno zvao Avdaga Duvnjak, a prozvat je bećarom pošto se kao mladić nije oženio, jer je imao dvije-tri starije sestre, pa je očekivao da se one udaju i da se tada on oženi, i zato ga je svijet prozvao bećarom. Jednoga dana Avdaga je kupio u Županjcu (Duvnu) na pazaru jednoga dobroga konja i doveo ga u Mostar. Iza nekoliko dana, svaki skoro dan, projahivao bi kroz Mostar na konju. U susjedstvu Avdaginu živio je Husein majstor Nakić koji je bio ekmekčija po zanatu i imao je svoju vlastitu ekmekčinicu, kuću i dva-tri kmeta i tako nije ni od koga zavisio da kome šta komplimentira. Običaj su imali obadva uvečer doći na Carinu na Hakalov salaš i tu piti kahvu i sijeliti sa drugim komšijama.
Za nekoliko večeri na tome se sijelu nije ni o čemu drugom govorilo, samo o Avdaginu konju. Čak su neki primjećivali da ni Ali-paša nema onakoga konja u svojoj štali, kakav je njegov. I to su bili oni koje je on čašćavao kahvom, što mu hvale konja. Najposlije je više dotužila tolika hvala konja, ali je svak ipak šutio za nekoliko večeri. Isti je, spomenuti Nakić, imao jednu kravu junicu kod kuće koju je gojio i došao je na tu zamisao da Avdagu izazove sa junicom.
Kad je jednu večer došao pred salaš, već je zatekao opet govor o konju. Na to je on upitao Avdagu: ”Avdaga, brate, je li to taj konj što se hvali, što no ti danas na njemu projaha?” Avdaga mu je odgovorio da jest. Nakić je na to njemu primijetio: ”E, brate, ako je onaj, vallahi će mu uteći moja krava, od Zaličkog harema dovle!” Avdaga je na to planuo i rekao: ”S kim se ti sprdaš, kako će krava uteći onakome konju?”, a Nakić mu je na to odgovorio: ”Ako ne uteče, evo moja krava!” I tu su si oba dali ruke, jedan drugom dali tvrdu riječ da neće prevariti i da trka sutradan bude ujutro. I tu su se razišli i otišli svojim kućama.
Kad je Nakić došao kući, imao je kod kuće jednu praznu suhu silnu mješinu i jedno dva aršina konopa te jednim krajem konopa sveže od mješine grlić i odnese mješinu u Zalik i prebaci je u harem preko zida. I vrati se kući. Sutradan povede junicu, a Avdaga povede konja.

Kada se čulo u Mostaru da će se trkati krava i konj, sleglo se je hiljadu duša da vidi to čudo kako će se trkati krava i konj. Pošto Avdaga nije bio dobar binedžlija, on je našao jednoga ciganina, zvanog Pilića, da mu jaše na konju. Nakić je posmatrao šta Avdaga sa Pilićem radi. Šutio je i nije ništa govorio, samo je prešao u harem Zališki i uzeo svoju onu mješinu i počeo je vezati kravi za rep. Avdaga mu je na to rekao: ”Šta ćeš to?”, a Nakić mu je odgovorio: ”U tebe je binedžlija Pilić, a ja na kravi jahati neću, ovo je njezin binedžlija, jer ljudi na kravama ne jašu i, dragi aga, ako ovako kabuliš, dobro i jeste”. Avdaga je ukabulio da Nakić sveže kravi mješinu mjesto binedžlije. Tada su Avdagini prijatelji preparali preko puta jednu crtu da dođu i kravlje i konjske noge do te crte. Kada su to svršili, onda su zavikali: ”Ha”, da se poteku. Pilić je obo konja bakračlijom, a Avdaga klepnuo kravu po sapima rukom, krava se je plahnula od mješine i letila kao pomamna, a i konj se je poplašio od mješine, pa je svrnuo na desno Neretvi. Ciganin je sa njega pao i iščašio ruku, a krava je prva došla na biljeg na Carinu. Konja su Avdagini prijatelji uhvatili i odveli ga kući a pod istijem salašom tu je nastala rasprava izmedu Avdaginih i Nakićevih prijatelja.
Nakićevi su prijatelji zahtijevali da Avdaga da konja kako je ugovoreno, a Avdagini su prijatelji govorili da nije pravo, jer se je konj od mješine preplašio, i na kraju je došlo do toga zaključka da dade Avdaga Nakiću 200 groša. Avdaga u svojoj ljutini nije ni vodio računa o konju, da li mu je uhvaćen ili nije. I kada je došao kući, jedna mu je sestra rekla: ”Avdaga,brate, vas ti je konj doveden u znoju, pokri ga da ne ozebe, eno ga u aharu.” Avdaga je odgovorio: ”Ah, zar je doveden, vjeru mu njegovu”. Unišao je u odaju, uzeo malu pušku i opalio je konju u glavu, tako ga ubio i zavikao: ”Kad ti more uteći krava, ti nisi za dunjaluka!”

.

.