29.04.2014.
Istorija Mundijala (4) - Nijemci, ipak, zauzdali „laku konjicu“
SP u fudbalu
(4)
Nijemci, ipak, zauzdali „laku konjicu“
Osvajanjem
olimpijskog zlatnog odličja u Helsinkiju 1952. godine, kada je finalu savladala
čuveni jugoslovenski tim (2:0), mađarska „laka konjica“ je nagovještavala da će
voditi glavnu riječ i na Svjetskom šampionatu dvije godine kasnije u
Švajcarskoj.
I tamo je, zaista, silovito jurila. I bez velikih napora preskakala sve prepreke. U tom nezadrživom naletu, četa Ferenca Puškaša je prosto pregazila tim SR Njemačke- 8:3! I sticajem okolnosti, oni su se jedni na druge namjerili i u finalu. I u ovoj presudnoj bici za titulu najboljeg na Zemlji, Mađari su ponovo bili na domaku novog triujmfa. Jer, bili su u vodstvu od 2:0! Taj rezultat nije, međutim, pokolebao njemačku armadu. Njena upornost i visoka borbenost snove su pretvorile u javu. Ona je u presudnoj bici izašla kao pobjednik (3:2). I prvi put upisala svoje ime u svjetske šampione.
Mala utjeha „plavima“
I tako su momci SR Njemačke sa najvrijednijim fudbalskim trofejom optrčali počasni krug. Evo tih junaka: Turek, Posipal, Kolmajer, Ekel, Lajbrih, Maj, Ran, Marlok, Oskar Valter, Fric Valter (kapiten), Šefer.
Dok su se oni radovali, na drugoj strani su tugovali Mađari: Grosič, Buzanski, Lantoš, Božik, Lorant, Zakarijas, Čibor, Kočiš, Hidekuti, Puškaš (kapiten), Tot. Na trećoj poziciji bili su Austrijanci.
I neka utjeha za Jugoslovene što su na tom svjetskom skupu izgubili od SR Njemačke-0:2! Tu kapitulaciju potpisali su Vladimir Beara, Branko Stanković,Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Vujadin Boškov, Miloš Milutinović, Stjepan Bobek, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Branko Zebec.
„Plavi“ su prethodno odradili dvije bitke. Francuska je pobijeđena sa 1:0, pogotkom Milutinovića, dok je sa Brazilcima rezultat bio miroljubiv- 1:1, strijelac Zebec. Protiv „trikolora“ nastupili su Beara, Stanković, Crnković, Z.Čajkovski, I.Horvat, Boškov, Milutinović, Bobek, Mitić, Vukas, Zebec. U duelu sa „kariokama“ izostao je Bobek, a igrao je Dionizije Dvornić.
Mujić kao džentlmen
Šesti svjetski šampiomat u fudbalu bio je u Švedskoj 1954. godine. Tamo se, poslije kvalifikacija, plasirala i Jugoslavija.
Na top putu imala je dvije prepreke. Sa Grčkom u Atini obje mreže su ostale netaknute. I u Bukureštu sa Rumunijom podjela plijena, ali je bilo golova - 1:1, autor „plavog“ bio je Mujić. I sa jednima i sa drugima mečevi su bili u Beogradu. I u oba uzašli kao pobjednici - protiv Grčke 4:1 (strijelci Mujić dva, Petaković i Krstić), a sa Rumunima 2:0 (pogotke je postigao Milutinović). U tim bitkama učestvovali su Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Anton Herceg, Vujadin Boškov, Ljubomir Spajić, Dobrivoje Krstić, Zdravko Rajkov, Todor Veselinović, Rajko Mitić, Bora Kostić, Bernard Vukas, Branko Zebec, Bruno Belin, Miloš Milutinović, Muhamed Mujić, Ilijas Pašić, Aleksandar Petaković, Vasilije Šijaković, Tomislav Kaloperović, Radivoj Ognjanović.
Prije odlaska u Švedsku, Mujić je povrijeđen. Pa ipak, zbog njegovih igara i zasluga u kvalifikacijama savezni kapiten Aleksandar Tirnanić Tirke imao ga je na svom spisku za put za Svjetsko prvenstvo. Ali, ovaj Mostarac, kao pravi džentlmen svoje mjesto ustupio drugome. Popularni Hamić nije želio da povrijeđen bude samo kao gledalac!
Brazilci, najzad, najbolji
Najzad i Brazilci su ostvarili toliko željeni cilj. U Kraljevini Švedskoj krunisani su u fudbalske kraljeve.
U finalnoj bici, na koljena su bacili ambiciozne i poletne domaćine ovog planetarnog fudbalskog nadmetanja - 5:2!
Ovdje je, istovremeno, rođena nova fudbalska zvijezda. Riječ je o 17.godišnjaku, najboljem fudbaleru svih vremena. Pogađate o kome je riječ? To je, naravno, Edison Arante Do Nascimito - Pele. I on je u bici za trofej jednom zatresao mrežu švedskog golmana.
„Ljudi kažu da je to moj važan gol, ali da je važniji onaj hiljaditi“, tako je otprilike kazivao nedavno, i podsjetio da je suparničke mreže pogodio čak 1.283 puta
A, evo, i tima „karioka“ iz finala, onog što je svojoj zemlji podario prvu titulu prvaka svijeta: Gilmar, Đ.Santos, N.Santos, Zito, Belini, Orlando, Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo.
Treći su bili Francuzi, koji su pregazili tim SR Njemačke- 6:3!
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
24.04.2014.
Mostar nekad i sad (21) - Ograda
Mostar nekad i
sad
Ograda
Kako
i kada je Ograda dobila ime?
Mahale Zahum, Podhum i Predhum, okružuju podnožje Huma s
njegove sjeverne i istočne strane. Zahum zauzima sjeverno podnožje Huma sve tamo
od završetka Balinovca. Granica Zahuma završava na onom mjestu gdje se sastaju
ulice Muje Bjelavca i Matije Gupca i tu počinje Podhum, dok je Šemovac granica
Podhuma i Predhuma. Dio Predhuma, gdje se križaju ulice Gojka Vukovića i izlaz s
Komadinovog (Lučkog) mosta zove se Ograda, a dobila je ime tek nakon 1912.
godine.
Otkud takvo ime?
Sve do tada je mahala Predhum bila na začelju svih gradskih zbivanja i dosta je zanemarena od strane gradskih vlasti. Glavna mjesta svih trgovačkih zbivanja su bila Velika Tepa na Glavnoj ulici, Kujundžiluk, Mejdan i donekle Priječka čaršija. Velika Tepa je bila zakrčena prometom, a posebno je to bilo izraženo pazarnim danima, jer se na tom mjestu obavljala i trgovina živom stokom.
Kako bi rasteretili grad od stoke, opština je donijela odluku da se stočni Pazar s Velike Tepe (Glavne ulice) preseli u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako i bi učinjeno. Pazar je ograđen i započelo se s prodajom stoke za pazarne dane, i to srijedom. Time je donekle omogućen brži razvoj toga dijela grada, a istovremeno je smanjena gužva na Glavnoj ulici. Po toj ogradi za stoku narod taj dio grada prozva Ogradom.
Međutim, kako u to vrijeme nije postojao Lučki most, veze s novostvorenim pazarom su bile veoma loše. Prelaz stoke i ljudi se obavljao Starim mostom, pa dalje Jusovinom ili preko šemovačkog mosta, tako da ovaj pokušaj izmještanja stočnog pazara nije uspio.
Ipak, ostade ime da podsjeća na te dane i želju da se Predhum razvije. Dijelom se to omogućilo ubrzo, jer je 1913. godine pušten u saobraćaj Komadinov (Lučki) most.
Danas je još uvijek sačuvana mala metalna ploča iz austrougarskoga perioda, na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kućna numera, a nalazi se na Dugalića pekari.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Otkud takvo ime?
Sve do tada je mahala Predhum bila na začelju svih gradskih zbivanja i dosta je zanemarena od strane gradskih vlasti. Glavna mjesta svih trgovačkih zbivanja su bila Velika Tepa na Glavnoj ulici, Kujundžiluk, Mejdan i donekle Priječka čaršija. Velika Tepa je bila zakrčena prometom, a posebno je to bilo izraženo pazarnim danima, jer se na tom mjestu obavljala i trgovina živom stokom.
Kako bi rasteretili grad od stoke, opština je donijela odluku da se stočni Pazar s Velike Tepe (Glavne ulice) preseli u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako i bi učinjeno. Pazar je ograđen i započelo se s prodajom stoke za pazarne dane, i to srijedom. Time je donekle omogućen brži razvoj toga dijela grada, a istovremeno je smanjena gužva na Glavnoj ulici. Po toj ogradi za stoku narod taj dio grada prozva Ogradom.
Međutim, kako u to vrijeme nije postojao Lučki most, veze s novostvorenim pazarom su bile veoma loše. Prelaz stoke i ljudi se obavljao Starim mostom, pa dalje Jusovinom ili preko šemovačkog mosta, tako da ovaj pokušaj izmještanja stočnog pazara nije uspio.
Ipak, ostade ime da podsjeća na te dane i želju da se Predhum razvije. Dijelom se to omogućilo ubrzo, jer je 1913. godine pušten u saobraćaj Komadinov (Lučki) most.
Danas je još uvijek sačuvana mala metalna ploča iz austrougarskoga perioda, na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kućna numera, a nalazi se na Dugalića pekari.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
22.04.2014.
Istorija Mundijala (3) - I u Brazilu trofej Urugvajcima
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal: SP u fudbalu,, autor Dragan
Miladinović)
„Plavima“ je prvi suparnik bio Izrael. Najprije su snage odmjeravali u Beogradu. I domaćini su s lakoćom došli do pobjede - 6:0 (4:0). I u Tel Avivu bez problema - 5:2 (3:0) za Jugoslaviju. U prvoj utakmici, nastupili su Franjo Šoštarić, Branko Stanković, Miomir Petrović, Zlatko Čajkoviski, Minda Jovanović, Lajoš Jakovetić, Božidar Senčar, Rajko Mitić, Stjepan Bobek, Miloš Pajević, Senčar Željko Čajkovski, Bobek. U revanču „plavi“ dres nosili su Šoštarić, Stanković, Ratko Čolić, Z. Čajkovski, Jovanović, Jakovetić, Senčar, Bobek , Marko Valok, Pajević, Ž. Čajkoviski.
I „majstorica“ sa „Trikolorima“
I onda prava drama u odmjeravanju snaga sa Francuskom. Morali su da vode tri teške bitke. U prvoj, u Beogradu 9. oktobra 1949, ishod miroljubiv 1:1 (1:0). Strijelac je bio Ž. Čajkovski. A „plavi“ su izveli ovu jedanaestoricu: Franjo Šoštarić, Branko Sranković, Ratko Čolić, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Lajoš Jakoverić, Kiril Simonovski, Rajko Mitić, Marko Valok, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski.
Iu drugom dvoboju, u Parizu, 30. oktobra 1949, ista priča, isti rezultat- 1:1 (1:1, strijelac Bobek). Ostvarili su ga Šoštarić, Ivica Horvat, Stanković, Z. Čajkovski, Jovanović, Predrag Đajić, Branislav Vukosavljević, Bobek, Pajević, Ž. Čajkovski, Aleksandar Benko.
S obzirom da je rezultat i poslije dvije bitke bio simetričan, odluku o putniku na ćetvrti Mundijal, presuđivala je majstorica, i to na neutralnom terenu, u Firenci! I u trećem okršaju, 11. decembra 1949, neviđena drama. U regularnom vremenu, nema pobjednika- 2:2. I tek u produžetku je skršen otpor ambicioznih „Trikolora“. Bilo je 3:2. Autor odlučujućeg gola Prvoslav Mihajlović (strijelac dva pogotka), koji je proglašen i junakom ovog slavlja. I tako su vizu za odlazak u Brazil ovjerili Srđan Mrkušić, Ivica Horvat, Milutin Čolić, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Predrag Đajić, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Vladimir Firm, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski (1 gol).
Odlićno krenili, neobična povreda Mitića
Start Jugoslovena na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. bio je onakav kakav se samo poželjeti mogao. Prvi su ceh platili Švajcarci- 3:0, njihovu mrežu su pogodili Mitić, Tomašević i Ognjanov. A tu sigurnu pobjedu izvojevali su Srđan Mrkušić, Ivica Horvat, Branko Stanković, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Predrag Đajić, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Kosta Tomašević, Stjepan Bobek, Bernard Vukas.
Sljedeća žrtva bio je Meksiko- 4:1! U mrežu tog tima projektile su ispalili Ž. Čajkovski (2), Bobek i Tomaševć. A „plavi“ tim činili su Mrkušić, Horvat, Stanković, Z.Čajkovski, Jovanović, Đajić, Vukas, Mitić, Tomašević, Bobek, Ž.Čajkovski.
I uslijedio je najteži ispit, onaj protiv domaćina Brazilaca. Na žalost, još igrači nisu bili na terenu, „plavi“ su se suočili s velikim problemom. Utakmicu nisu mogli da počnu sa prijavljenom jedanaestoricom (u to vrijeme nije bilo zamjena). Jer, na izlasku iz tunela ka borilištu dirigent igre Rajko Mitić je teže povrijedio glavu. I Jugoslavija je krenula sa desetoricom. I u 3. minuti na semaforu čuvene „Marakane“ u Riju stajalo je 1:0 za „karioke“, strijelac Ademir. Tek potom Mitić se, sa zavojem oko glave, pridružio drugovima. I na kraju 2:0 za favorizovane domaćine, i vraćanje duga za poraz od prije dvije decenije. A na toj utakmici, koja je okupila rekordnih 200.000 gledalaca, boje YU branili su Mrkušić, I.Horvat, Stanković, Z.Čajkovski, Jovanović, Đajić, Vukas, Mitić, Tomašević, Bobek, Ž.Čajkovski.
Još jedan dugo čekani revanš, ovog puta između ljutih rivala. Južnoamerikanaca. I to u finalu. Ni kao domaćini „karioke“ nisu imale sreće, „gaučosi“ su iz savladali sa 2:1. I šampionski trofej je po drugi put u rukama Urugvajaca.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
SP u fudbalu
(3.)
I u Brazilu trofej Urugvajcima
Najvažnija
sporedna stvar na svijetu- fudbal, onaj s planetarnim okusom, poslije dvije
decenije vratio se u Južnu Ameriku, u zemlju loptačkih žonglera, Brazilaca. Za
odlazak je trebala viza, ona je ovjeravana u kvalifikacijama. I kroz taj proces
su, naravno, trebalo da prođu i Jugosloveni.
„Plavima“ je prvi suparnik bio Izrael. Najprije su snage odmjeravali u Beogradu. I domaćini su s lakoćom došli do pobjede - 6:0 (4:0). I u Tel Avivu bez problema - 5:2 (3:0) za Jugoslaviju. U prvoj utakmici, nastupili su Franjo Šoštarić, Branko Stanković, Miomir Petrović, Zlatko Čajkoviski, Minda Jovanović, Lajoš Jakovetić, Božidar Senčar, Rajko Mitić, Stjepan Bobek, Miloš Pajević, Senčar Željko Čajkovski, Bobek. U revanču „plavi“ dres nosili su Šoštarić, Stanković, Ratko Čolić, Z. Čajkovski, Jovanović, Jakovetić, Senčar, Bobek , Marko Valok, Pajević, Ž. Čajkoviski.
I „majstorica“ sa „Trikolorima“
I onda prava drama u odmjeravanju snaga sa Francuskom. Morali su da vode tri teške bitke. U prvoj, u Beogradu 9. oktobra 1949, ishod miroljubiv 1:1 (1:0). Strijelac je bio Ž. Čajkovski. A „plavi“ su izveli ovu jedanaestoricu: Franjo Šoštarić, Branko Sranković, Ratko Čolić, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Lajoš Jakoverić, Kiril Simonovski, Rajko Mitić, Marko Valok, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski.
Iu drugom dvoboju, u Parizu, 30. oktobra 1949, ista priča, isti rezultat- 1:1 (1:1, strijelac Bobek). Ostvarili su ga Šoštarić, Ivica Horvat, Stanković, Z. Čajkovski, Jovanović, Predrag Đajić, Branislav Vukosavljević, Bobek, Pajević, Ž. Čajkovski, Aleksandar Benko.
S obzirom da je rezultat i poslije dvije bitke bio simetričan, odluku o putniku na ćetvrti Mundijal, presuđivala je majstorica, i to na neutralnom terenu, u Firenci! I u trećem okršaju, 11. decembra 1949, neviđena drama. U regularnom vremenu, nema pobjednika- 2:2. I tek u produžetku je skršen otpor ambicioznih „Trikolora“. Bilo je 3:2. Autor odlučujućeg gola Prvoslav Mihajlović (strijelac dva pogotka), koji je proglašen i junakom ovog slavlja. I tako su vizu za odlazak u Brazil ovjerili Srđan Mrkušić, Ivica Horvat, Milutin Čolić, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Predrag Đajić, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Vladimir Firm, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski (1 gol).
Odlićno krenili, neobična povreda Mitića
Start Jugoslovena na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. bio je onakav kakav se samo poželjeti mogao. Prvi su ceh platili Švajcarci- 3:0, njihovu mrežu su pogodili Mitić, Tomašević i Ognjanov. A tu sigurnu pobjedu izvojevali su Srđan Mrkušić, Ivica Horvat, Branko Stanković, Zlatko Čajkovski, Minda Jovanović, Predrag Đajić, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Kosta Tomašević, Stjepan Bobek, Bernard Vukas.
Sljedeća žrtva bio je Meksiko- 4:1! U mrežu tog tima projektile su ispalili Ž. Čajkovski (2), Bobek i Tomaševć. A „plavi“ tim činili su Mrkušić, Horvat, Stanković, Z.Čajkovski, Jovanović, Đajić, Vukas, Mitić, Tomašević, Bobek, Ž.Čajkovski.
I uslijedio je najteži ispit, onaj protiv domaćina Brazilaca. Na žalost, još igrači nisu bili na terenu, „plavi“ su se suočili s velikim problemom. Utakmicu nisu mogli da počnu sa prijavljenom jedanaestoricom (u to vrijeme nije bilo zamjena). Jer, na izlasku iz tunela ka borilištu dirigent igre Rajko Mitić je teže povrijedio glavu. I Jugoslavija je krenula sa desetoricom. I u 3. minuti na semaforu čuvene „Marakane“ u Riju stajalo je 1:0 za „karioke“, strijelac Ademir. Tek potom Mitić se, sa zavojem oko glave, pridružio drugovima. I na kraju 2:0 za favorizovane domaćine, i vraćanje duga za poraz od prije dvije decenije. A na toj utakmici, koja je okupila rekordnih 200.000 gledalaca, boje YU branili su Mrkušić, I.Horvat, Stanković, Z.Čajkovski, Jovanović, Đajić, Vukas, Mitić, Tomašević, Bobek, Ž.Čajkovski.
Još jedan dugo čekani revanš, ovog puta između ljutih rivala. Južnoamerikanaca. I to u finalu. Ni kao domaćini „karioke“ nisu imale sreće, „gaučosi“ su iz savladali sa 2:1. I šampionski trofej je po drugi put u rukama Urugvajaca.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
17.04.2014.
Istorija Mundijala (1) - Trofej ostao u Urugvaju
Trofej ostao u Urugvaju
Brazil
će ovog ljeta biti domaćin jubilarnog, 20. Svjetskog prvenstva (nekada kupa) u
fudbalu.
I ono prvo, od prije 84 godine, održano je u Južnoj Americi- Tada, 1930.,
zborno mjesto bilo je u Urugvaju. Ta zemlja je, s razlogom., imala tu čast i
priznanje. Jer, prethodno je dva puta uzastopno, 1924. i 1928. godine, ovjenčana
titulom olimpijskog fudbalskog šampiona. I ne samo to: te godine je obilježavala
vijek svoje nezavisnosti. Odluka o domaćinu donesena je na zasjedanju Kongresu
FIFA-e u Barceloni 17. maja 1929.
Neočekivano bez igrača splitskog i zagrebačkih klubova
Dok su jedni oklijevali, dvoumili se da li se otisnuti na daleko i skupo prekookeansko putovanje, rukovodstvo FIFA-e, na čelu sa Brazilcem Žil Rimeom, presjeklo je dileme. Nađeno je solomonsko rješenje. Akterima iz Evrope biće pokriveni troškovi puta vozom i brodom, kao i smještaj. I taj izazov nisu prokockali Belgijanci, Francuzi, Jugosloveni i Rumuni. Ovoj četvorki iz Sjeverne Amerike pridruženi su Sjedinjene Američke Države i Meksiko. Listu učesnika najvažnijeg loptačkog takmičenja zaokruižili su južnoamerikanci-uz domaćina Urugvaja, to su Argentina, Brazil, Bolivija, Čile, Paragvaj i Peru. I tako se za trofej najboljeg borilo ukupno trinaest državnih reprezentacija.
Uoči odlaska na Prvi svjetski kup (prvenstvo) u Urugvaju, državni tim naše zemlje se neočekivano suočio sa kadrovskim problemima. Naime, nije mogao da računa na igrače iz zagrebačkih klubova HAŠK-a i Građanskog, niti na one iz splitskog Hajduka. I ne samo to. Nego i na selektora dr Antu Pandokovića iz Zagreba. Ovo je bila neka vrsta bojkota! Zašto? Pa, razlog je bio više nego banalan. Naime, nešto ranije centralna krovna loptačka organizacija- Jugoslovenski fudbalski savez (osnovan u zagrebačkoj kafani „Medulić“ 15. aprila 1919. godine, kada je imenovan i prvi savezni kapiten Zagrepčanin dr Veljko Ugrinić) iz najvećeg grada Hrvatske premješten u prijestonicu države Beograd!
I vremena za razmišljanje nije bilo na pretek. Neočekivani problemi rješavani su u brzom hodu. Uloga selektora povjerena je fudbalskom znalcu i zanesenjaku arhitekti Bošku Simonoviću. Umjesto splitskih i zagrebačkih kandidata za državni tim (Marko Mihelčić, Dinko Premerl, Antun Bonačić, Vladimir Kragić, Branko Kunst...) , šansa se ukazala još nekolicini onih iz beogradskih klubova. I tako su iz prijestonice u nacionalnom dresu bili članovi čuvenih BSK-a, SK Jugoslavija i malog Sokola. Čak i jedan nekad BSK-ovac, u to vrijeme profesionalac u francuskom Set-u, Ivan Bek. Vođa ekspedicije bio je dr Mihajlo Andrejević, inače dugogodišnji funkcioner FIFA-e.
Dugo putovanje od glavnog grada Jugoslavije do dalekog Montevidea u Urugvaju- to je posebna priča.Na relaciji od Beograda do francuskog lučkog grada Marseja ekspedicija se truckala vozom. Zatim je uslijedila dvadesetšestodnevna plovidba poluteretnim brodom preko ćudljivog Atlanskog okeana. Da bi igrači bili u kakvoj takvoj formi, improvizirani su treninzi na brodskoj palubi!
„Karioke“ na koljenima, policajčev pogodak
Jugoslavija u žrijebu, bar se tako činilo, nije imala sreće! Jer, već na startu za rivala je dobila ambiciozni i favorizovani tim Brazila. Međutim, u Montevideu, 14. jula, pred tridesetak hiljada svjedoka i sudijom Urugvajcem Tejada, „Karioke“ su pokorene- 2:1, na poluvremenu je bilo 2::0. Mrežu Brazilaca načeo je devetnaestogodišnji Aleksandar Tirnanić Tirke, a tačku na i stavio je Ivan Bek. Tu veličanstvenu pobjedu izvojevali su: Milovan Jakšić, Milutin Ivković Milutinac, Dragan Mihajlović, Milorad Arsenijević, Ljubiša Stevović, Momčilo Đokić, Aleksandar Tirnanić Tirke, Blagoje Moša Marjanović, Ivan Bek, Đorđe Vujadinović, Dragutin Najdanović. A po mnogima, junak tog podviga bio je golman Jakšić. Njega su urugvajski novinari nazvali „El gran Milovan“!
Sljedeća jugoslovenska žrtva bila je Bolivija. Ona je torpedovana sa 4:0 (0:0) pogocima Beka dva, Marjanoviča i Vujadinovića. Tu visoku pobjedu su izvojevali Jakšić, Ivković, Mihajlović, Arsenijević, Stevanović, Đokić, Tirnanić, Marjanović, Bek, Vujadinović, Dragutin Najdanović.
Podvig. I Jugoslavija u polufinalu! Tu je kao odapeta puška čekao naoštreni i favorizovani domaćin Svjetskog kupa. A Urugvajcima su se, pred 100.000 vatrenih gledalaca, isprsili Jakšić, Ivković, Mihajlović, Arsenijević, Stevović, Đokić, Tirnanić, Marjanović, Bek, Vujadinović, Branislav Sekulić. Mirisalo je na novu senzaciju. Jer, „Jugosi“ su golom Vujadinovića stekli rezultatsko preimućstvo- 1:0! On je još jednom zatresao urugvajsku mrežu. Ali, gle čuda: sudija Rega iz Brazila taj pogodak nije priznao. U takvoj naelektrisanoj atmosferi, dogodilo se još nešto neobično, zapravo nevjerovatno. Lopta se već bila otkotrljala preko linije što obilježava kraj igrališta, i to onaj dio nedaleko od gola. I čuvar mreže Jakšić je čekao da je dobije i- dergažira. Ali, avaj. Jedan čovjek u policijskoj uniformi (perfekt policije Montevidea) dočepao se lopte i ubacio u teren. Lijevo krilo urugvajskog tima Iriate to dodavanje je iskoristio i uputilo loptu u mrežu pored iznenađenog golmana Jugoslavije. Sudija kao da je bio van događaja i- pokazao na centar, dakle priznao pogodak domaćina. I na kraju fijasko- 6:1 za Urugvajce.
Tuga među „Jugosima“.
Za utjehu, Urugvajci su postali prvi planetarni šampioni, osvojili su trofej Svjetskog kupa.
Jer, u finalu su nadmudrili ljute suparnike i komšije Argentince- 4:2! I ovaj okršaj imao je neobičan tok. Urugvaj je već u 12. minutu, golom Pabla Doradoa poveo sa 1:0. Ali, samo osam minuta, kasnije rezultat je izjednačen, strijelac Carlos Peucelle. Potom, Argentinci prelaze u vođstvo, autor pogotka najbolji strijelac ovog takmičenja (37. minuta) Sabile. Tako je završen prvi dio ovog dvoboja. I nad najvećem stadionu su se nadvili tamni oblaci. Ali, drugo poluvrijeme, druga priča. Uslijedilo je tako čekano razvedravanje: Slomljen je svaki otpor ambicioznih Argentinaca. Prvo, u 65. minutu Santos Iriarte dovodi domaćine u novu rezulatsku prednost 3:2, da bi u samom finišu utakmice Hektor Castro stavio tačku na i- 4: 2! I Urugvaj je prvi svjetski šampion.
Oni su igrali u finalu:
Urugvaj: Ballesteros, Nasazzi (kapiten), Masccheroni, Andrade, Fernandez, Gestido, Dorado, Scaronem, Castro, Cea, Iriarte.
Argentina: Bottasso, Della Tore, Paternoster, Evaristo, J.Monti, Saurez, Peucelle, Varallo, Stabile Ferreira (kapiten), M.Evaristo.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
Neočekivano bez igrača splitskog i zagrebačkih klubova
Dok su jedni oklijevali, dvoumili se da li se otisnuti na daleko i skupo prekookeansko putovanje, rukovodstvo FIFA-e, na čelu sa Brazilcem Žil Rimeom, presjeklo je dileme. Nađeno je solomonsko rješenje. Akterima iz Evrope biće pokriveni troškovi puta vozom i brodom, kao i smještaj. I taj izazov nisu prokockali Belgijanci, Francuzi, Jugosloveni i Rumuni. Ovoj četvorki iz Sjeverne Amerike pridruženi su Sjedinjene Američke Države i Meksiko. Listu učesnika najvažnijeg loptačkog takmičenja zaokruižili su južnoamerikanci-uz domaćina Urugvaja, to su Argentina, Brazil, Bolivija, Čile, Paragvaj i Peru. I tako se za trofej najboljeg borilo ukupno trinaest državnih reprezentacija.
Uoči odlaska na Prvi svjetski kup (prvenstvo) u Urugvaju, državni tim naše zemlje se neočekivano suočio sa kadrovskim problemima. Naime, nije mogao da računa na igrače iz zagrebačkih klubova HAŠK-a i Građanskog, niti na one iz splitskog Hajduka. I ne samo to. Nego i na selektora dr Antu Pandokovića iz Zagreba. Ovo je bila neka vrsta bojkota! Zašto? Pa, razlog je bio više nego banalan. Naime, nešto ranije centralna krovna loptačka organizacija- Jugoslovenski fudbalski savez (osnovan u zagrebačkoj kafani „Medulić“ 15. aprila 1919. godine, kada je imenovan i prvi savezni kapiten Zagrepčanin dr Veljko Ugrinić) iz najvećeg grada Hrvatske premješten u prijestonicu države Beograd!
I vremena za razmišljanje nije bilo na pretek. Neočekivani problemi rješavani su u brzom hodu. Uloga selektora povjerena je fudbalskom znalcu i zanesenjaku arhitekti Bošku Simonoviću. Umjesto splitskih i zagrebačkih kandidata za državni tim (Marko Mihelčić, Dinko Premerl, Antun Bonačić, Vladimir Kragić, Branko Kunst...) , šansa se ukazala još nekolicini onih iz beogradskih klubova. I tako su iz prijestonice u nacionalnom dresu bili članovi čuvenih BSK-a, SK Jugoslavija i malog Sokola. Čak i jedan nekad BSK-ovac, u to vrijeme profesionalac u francuskom Set-u, Ivan Bek. Vođa ekspedicije bio je dr Mihajlo Andrejević, inače dugogodišnji funkcioner FIFA-e.
Dugo putovanje od glavnog grada Jugoslavije do dalekog Montevidea u Urugvaju- to je posebna priča.Na relaciji od Beograda do francuskog lučkog grada Marseja ekspedicija se truckala vozom. Zatim je uslijedila dvadesetšestodnevna plovidba poluteretnim brodom preko ćudljivog Atlanskog okeana. Da bi igrači bili u kakvoj takvoj formi, improvizirani su treninzi na brodskoj palubi!
„Karioke“ na koljenima, policajčev pogodak
Jugoslavija u žrijebu, bar se tako činilo, nije imala sreće! Jer, već na startu za rivala je dobila ambiciozni i favorizovani tim Brazila. Međutim, u Montevideu, 14. jula, pred tridesetak hiljada svjedoka i sudijom Urugvajcem Tejada, „Karioke“ su pokorene- 2:1, na poluvremenu je bilo 2::0. Mrežu Brazilaca načeo je devetnaestogodišnji Aleksandar Tirnanić Tirke, a tačku na i stavio je Ivan Bek. Tu veličanstvenu pobjedu izvojevali su: Milovan Jakšić, Milutin Ivković Milutinac, Dragan Mihajlović, Milorad Arsenijević, Ljubiša Stevović, Momčilo Đokić, Aleksandar Tirnanić Tirke, Blagoje Moša Marjanović, Ivan Bek, Đorđe Vujadinović, Dragutin Najdanović. A po mnogima, junak tog podviga bio je golman Jakšić. Njega su urugvajski novinari nazvali „El gran Milovan“!
Sljedeća jugoslovenska žrtva bila je Bolivija. Ona je torpedovana sa 4:0 (0:0) pogocima Beka dva, Marjanoviča i Vujadinovića. Tu visoku pobjedu su izvojevali Jakšić, Ivković, Mihajlović, Arsenijević, Stevanović, Đokić, Tirnanić, Marjanović, Bek, Vujadinović, Dragutin Najdanović.
Podvig. I Jugoslavija u polufinalu! Tu je kao odapeta puška čekao naoštreni i favorizovani domaćin Svjetskog kupa. A Urugvajcima su se, pred 100.000 vatrenih gledalaca, isprsili Jakšić, Ivković, Mihajlović, Arsenijević, Stevović, Đokić, Tirnanić, Marjanović, Bek, Vujadinović, Branislav Sekulić. Mirisalo je na novu senzaciju. Jer, „Jugosi“ su golom Vujadinovića stekli rezultatsko preimućstvo- 1:0! On je još jednom zatresao urugvajsku mrežu. Ali, gle čuda: sudija Rega iz Brazila taj pogodak nije priznao. U takvoj naelektrisanoj atmosferi, dogodilo se još nešto neobično, zapravo nevjerovatno. Lopta se već bila otkotrljala preko linije što obilježava kraj igrališta, i to onaj dio nedaleko od gola. I čuvar mreže Jakšić je čekao da je dobije i- dergažira. Ali, avaj. Jedan čovjek u policijskoj uniformi (perfekt policije Montevidea) dočepao se lopte i ubacio u teren. Lijevo krilo urugvajskog tima Iriate to dodavanje je iskoristio i uputilo loptu u mrežu pored iznenađenog golmana Jugoslavije. Sudija kao da je bio van događaja i- pokazao na centar, dakle priznao pogodak domaćina. I na kraju fijasko- 6:1 za Urugvajce.
Tuga među „Jugosima“.
Za utjehu, Urugvajci su postali prvi planetarni šampioni, osvojili su trofej Svjetskog kupa.
Jer, u finalu su nadmudrili ljute suparnike i komšije Argentince- 4:2! I ovaj okršaj imao je neobičan tok. Urugvaj je već u 12. minutu, golom Pabla Doradoa poveo sa 1:0. Ali, samo osam minuta, kasnije rezultat je izjednačen, strijelac Carlos Peucelle. Potom, Argentinci prelaze u vođstvo, autor pogotka najbolji strijelac ovog takmičenja (37. minuta) Sabile. Tako je završen prvi dio ovog dvoboja. I nad najvećem stadionu su se nadvili tamni oblaci. Ali, drugo poluvrijeme, druga priča. Uslijedilo je tako čekano razvedravanje: Slomljen je svaki otpor ambicioznih Argentinaca. Prvo, u 65. minutu Santos Iriarte dovodi domaćine u novu rezulatsku prednost 3:2, da bi u samom finišu utakmice Hektor Castro stavio tačku na i- 4: 2! I Urugvaj je prvi svjetski šampion.
Oni su igrali u finalu:
Urugvaj: Ballesteros, Nasazzi (kapiten), Masccheroni, Andrade, Fernandez, Gestido, Dorado, Scaronem, Castro, Cea, Iriarte.
Argentina: Bottasso, Della Tore, Paternoster, Evaristo, J.Monti, Saurez, Peucelle, Varallo, Stabile Ferreira (kapiten), M.Evaristo.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
17.04.2014.
Istorija Mundijala (2) - „Azurima“ dvije krune
(preneseno sa portala Nova Sloboda, serijal Istorija Mundijala, autor
Dragan Miladinović)
Domaćini su, prema očekivanju, bili uspješniji- 3:1 (3:1). To se dogodilo 30. avgusta 1930. Tada su boje YU branili Milovan Jakšić, Dragan Tošić, Teofilo Spasojević, Milorad Arsenijević, Iva Stevović, Momčilo Đokić, Aleksandar Tirnanić, Blagoje Marjanović (strijelac), Ivan Bek, Đorđe Vujadinović, Branislav Hrnjiček.
Do prve kvalifikacione utakmice za naredno, Drugo svjetsko prvenstvo u Italiji 1934, Jugosloveni su imali više okršaja, što prijateljskih, što u Balkanskom kupu. Za to vrijeme omjeravali su snage sa Bugarskom, Grčkom, Mađarskom, Rumunijom, Čehoslovačkom, Turskom, Poljskom, Španijom, Portugalom i Francuskom.
Jedinstveni, ali ostali kući
Već na prvoj utakmici po povratku iz Južne Amerike, u reprezentaciju Jugoslavije vraćaju se igrači iz klubova sa teritorije Hrvatske. To se dogodilo 16. novembra 1930. godine u Sofiji protiv Bugarske u Balkanskom kupu. Na opšte zadovoljstvo i radost. I, očigledno, brzo su se stišale strasti i prebrođeni problemi izazvani seobom sjedišta JNS/JFS iz Zagreba u Beograd.
Vjerovalo se da će Jugoslavija tako jedinstvena ovjeriti vizu i za Drugo svjetsko prvenstvo, zakazano 1934. godine, na Apeninskom poluostrvu. I slijedile su dvije prepreke. Obje, na žalost, nisu preskočene.
Prvo posrnuće dogodilo se u Beogradu, 24. septembra 1933. godine, protiv Švajcarske. Istina, prvo poluvrijeme nagovještavalo je željeni ishod, jer je ono okončano vodstvom od 2:0, pogocima Vujadinovića i Kragića. Na kraju su tugovali Jovan Spasić, Milutin Ivković, Dragan Tošić, Milorad Arsenijević, Ivan Gajer, Anđelko Marušić, Aleksandar Tirnanić, Blagoje Marjanović, Vladimir Kragić, Đorđe Vujadinović, Mirko Kokotović.
Sljedeći, i posljednji kvalifikacioni okršaj, i nova bruka. Ona se dogodila u Bukureštu 20. aprila 1934. godine, kada su domaćini Rumuni slavili sa 2:1! Autor utješnog gola bio je Kragić. A tim „plavih“ sačinjavali su Franjo Glazer, Ivan Belošević, Miroslav Lukić, Milorad Arsenijević, Ivan Gajer, Gustav Lehner, Svetislav Glišović, Đorđe Vujadinović, Blagoje Marjanović, Vladimir Kragić, Mirko Kokotović.
Uzgred rečeno, poslije Drugog svjetskog rata, Glazer, Lehner i Kokotović bili su treneri mostarskih „Rođenih“! I svi su poticali iz čuvenih zagrebačkih klubova iz tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka.
Bili domaćini, bili gosti njima naslovi najboljeg
„Azuri“ su u svakom pogledu iskoristili prednost domaćeg terena. I domogli se naslova na drugom svjetskom fudbalskom šampionatu. Istina, u finalu su teškom mukom pokorile izabranike Čehoslovačke- 2:1. Do odlučujuće bitke bilo je, kažu, i zakulisanih radnji, sudijskih nepravdi, njihove naklonosti domaćem reprezentaticnom timu. Tako je repriziran dvoboj Italijana i Španaca, jer je prvi završen miroljubivo- 1:1! U njihovom drugom susretu, „Azuri“ su pobijedili tijesno - 1:0. Gol odluke postigao je dvadesettrogodišnji Đuzepe Meaca. Na ovom prvenstvu. Nijemci su se plasirali na treću poziciju.
Četiri godine kasnije, 1938. organizacija završnog turnira Svjetskog šampionata, još uvijek kupa, povjerena je Francuskoj. I tamo su putovali, naravno, samo oni koji su prošli kroz kvalifikacijsko „sito“.
Jugoslavija je imala samo dva „prosijavanja“, i oba sa Poljacima. Ono prvo bilo je u Varšavi, 1. oktobra 1937. godine. Domaćini su trijumfovali ubjedljivo - 4:0 (2:0)! Tamošnji stadion pognutih glava napustili su Franjo Glazer, Bernard Higl, Jozo Matošić, Gustav Lehner, Iva Stevović, Mirko Kokotović, Ivan Medarić, Blagoje Marjanović, Svetislav Valjarević, Đorđe Vujadinović, Branko Pleše.. U revanšu u Beogradu, 5. aprila 1938. godine zaista „Pirova“ pobjeda - 1:0, strijelac Blagoje Moša Marjanović.. I novo tugovanje, suze u očikma „plavih“: Franjo Glazer, Bernard Higl, Ernest Dubac, Ivan Jazbinšek, Bruno Knežević, Vilim Šipoš, Blagoje Marjanović, August Lešnik, Vojin Božović. Mirko Kokotović.
I,eto, u Francuskoj, Italija je odbranila naslov šampiona, drugi put osvojila veliki trofej najboljeg na svijetu. U finalu je smrvila Mađarsku sa 4:2, a Silvio Piola bio je dvostruki strijelac. Tim prvaka: Oliveri, Foni, Rava, Serantoni, Anderolo, Locateli, Biavati, Meazza (kapiten), Piola, Ferari, Kolausi.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
„Azurima“ dvije krune
Oproštaj
od Južne Amerike, jugoslovenski državni tim imao je u Buenos Airesu. Tu je
odmjerio snage sa aktuelnim svjetskim vicešampionom, Argentinom.
Domaćini su, prema očekivanju, bili uspješniji- 3:1 (3:1). To se dogodilo 30. avgusta 1930. Tada su boje YU branili Milovan Jakšić, Dragan Tošić, Teofilo Spasojević, Milorad Arsenijević, Iva Stevović, Momčilo Đokić, Aleksandar Tirnanić, Blagoje Marjanović (strijelac), Ivan Bek, Đorđe Vujadinović, Branislav Hrnjiček.
Do prve kvalifikacione utakmice za naredno, Drugo svjetsko prvenstvo u Italiji 1934, Jugosloveni su imali više okršaja, što prijateljskih, što u Balkanskom kupu. Za to vrijeme omjeravali su snage sa Bugarskom, Grčkom, Mađarskom, Rumunijom, Čehoslovačkom, Turskom, Poljskom, Španijom, Portugalom i Francuskom.
Jedinstveni, ali ostali kući
Već na prvoj utakmici po povratku iz Južne Amerike, u reprezentaciju Jugoslavije vraćaju se igrači iz klubova sa teritorije Hrvatske. To se dogodilo 16. novembra 1930. godine u Sofiji protiv Bugarske u Balkanskom kupu. Na opšte zadovoljstvo i radost. I, očigledno, brzo su se stišale strasti i prebrođeni problemi izazvani seobom sjedišta JNS/JFS iz Zagreba u Beograd.
Vjerovalo se da će Jugoslavija tako jedinstvena ovjeriti vizu i za Drugo svjetsko prvenstvo, zakazano 1934. godine, na Apeninskom poluostrvu. I slijedile su dvije prepreke. Obje, na žalost, nisu preskočene.
Prvo posrnuće dogodilo se u Beogradu, 24. septembra 1933. godine, protiv Švajcarske. Istina, prvo poluvrijeme nagovještavalo je željeni ishod, jer je ono okončano vodstvom od 2:0, pogocima Vujadinovića i Kragića. Na kraju su tugovali Jovan Spasić, Milutin Ivković, Dragan Tošić, Milorad Arsenijević, Ivan Gajer, Anđelko Marušić, Aleksandar Tirnanić, Blagoje Marjanović, Vladimir Kragić, Đorđe Vujadinović, Mirko Kokotović.
Sljedeći, i posljednji kvalifikacioni okršaj, i nova bruka. Ona se dogodila u Bukureštu 20. aprila 1934. godine, kada su domaćini Rumuni slavili sa 2:1! Autor utješnog gola bio je Kragić. A tim „plavih“ sačinjavali su Franjo Glazer, Ivan Belošević, Miroslav Lukić, Milorad Arsenijević, Ivan Gajer, Gustav Lehner, Svetislav Glišović, Đorđe Vujadinović, Blagoje Marjanović, Vladimir Kragić, Mirko Kokotović.
Uzgred rečeno, poslije Drugog svjetskog rata, Glazer, Lehner i Kokotović bili su treneri mostarskih „Rođenih“! I svi su poticali iz čuvenih zagrebačkih klubova iz tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka.
Bili domaćini, bili gosti njima naslovi najboljeg
„Azuri“ su u svakom pogledu iskoristili prednost domaćeg terena. I domogli se naslova na drugom svjetskom fudbalskom šampionatu. Istina, u finalu su teškom mukom pokorile izabranike Čehoslovačke- 2:1. Do odlučujuće bitke bilo je, kažu, i zakulisanih radnji, sudijskih nepravdi, njihove naklonosti domaćem reprezentaticnom timu. Tako je repriziran dvoboj Italijana i Španaca, jer je prvi završen miroljubivo- 1:1! U njihovom drugom susretu, „Azuri“ su pobijedili tijesno - 1:0. Gol odluke postigao je dvadesettrogodišnji Đuzepe Meaca. Na ovom prvenstvu. Nijemci su se plasirali na treću poziciju.
Četiri godine kasnije, 1938. organizacija završnog turnira Svjetskog šampionata, još uvijek kupa, povjerena je Francuskoj. I tamo su putovali, naravno, samo oni koji su prošli kroz kvalifikacijsko „sito“.
Jugoslavija je imala samo dva „prosijavanja“, i oba sa Poljacima. Ono prvo bilo je u Varšavi, 1. oktobra 1937. godine. Domaćini su trijumfovali ubjedljivo - 4:0 (2:0)! Tamošnji stadion pognutih glava napustili su Franjo Glazer, Bernard Higl, Jozo Matošić, Gustav Lehner, Iva Stevović, Mirko Kokotović, Ivan Medarić, Blagoje Marjanović, Svetislav Valjarević, Đorđe Vujadinović, Branko Pleše.. U revanšu u Beogradu, 5. aprila 1938. godine zaista „Pirova“ pobjeda - 1:0, strijelac Blagoje Moša Marjanović.. I novo tugovanje, suze u očikma „plavih“: Franjo Glazer, Bernard Higl, Ernest Dubac, Ivan Jazbinšek, Bruno Knežević, Vilim Šipoš, Blagoje Marjanović, August Lešnik, Vojin Božović. Mirko Kokotović.
I,eto, u Francuskoj, Italija je odbranila naslov šampiona, drugi put osvojila veliki trofej najboljeg na svijetu. U finalu je smrvila Mađarsku sa 4:2, a Silvio Piola bio je dvostruki strijelac. Tim prvaka: Oliveri, Foni, Rava, Serantoni, Anderolo, Locateli, Biavati, Meazza (kapiten), Piola, Ferari, Kolausi.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
17.04.2014.
Mostar nekad i sad (20) - Sahat kula
Sahat-kula
U
ulici Braće Bajata u Mostaru, (ranije Kazaška čaršija), nalazi se i danas visoki
toranj sahat-kule.
Znano je da je sahat-kula zasigurno izgrađena prije 1636. godine Na osnovu jedne stare narodne pjesme, možemo zaključiti da je sahat-kulu dala sagraditi Fatima kadun Šarić, supruga Ibrahima Šarića:
„Zareče se Šarića kaduna
Jes’ tako mi dina i imana
I turskoga posta ramazana
Napravit ću sahat u Mostaru
Da se čuje po cijelom Mostaru”.
Po kazivanju, to je jedina žena legator koja je podigla i džamiju u Mostaru i to na Carini. Stajala je tako kula nijemo puna dva vijeka, sve dok mostarski vezir Ali-paša Rizvanbegović ne naruči 1838. godine od dalmatinskog namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za ovu sahat-kulu.
Sat na kuli je do kraja turske vladavine otkucavao sate po ala turka vremenu. Od 1878. do 1892. godine, ovaj sat je, po naredbi austrougarskih vlasti, navijan po ala franka vremenu. Gradska opština je, na molbu mještana, naredila 1892. godine da se sat navija i pokazuje sate opet po ala turka vremenu. I mijenjalo bi se tako vrijeme na satu naizmjenično od turskog računanja do zapadnoevropskog ko zna do kada da austrougarske vlasti, 1917. godine, ne skinuše zvono s kule i pretopiše ga u topove, te je od te godine i sat prestao pokazivati vrijeme.
Sat je popravljen 1919. godine i doveden u ispravno stanje, te je tako radio sve do 1926. godine, kada se ponovo pokvario i više nije popravljan.
Na tornju sahat-kule su 1978. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi, a kasnije, prilikom otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, nabavljen je iz italijanskog grada Trebino veoma lijep sat i ugrađen na mjesto gdje je uvijek i stajao.
Za vrijeme zadnjeg rata (1992. do 1995. godine) sahat-kula je znatnije oštećena i to u potkupolnom dijelu gdje se nalazilo zvono, te od tada čeka na bolja vremena za popravak.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
NovaSloboda.ba
16.04.2014.
Tipično Mostarski…
Historija na fotografijama
Ko je koga pratio?
Car Franjo i Mujaga Komadina na
Starom mostu
Kako se
približava 100. godišnjica sarajevskog atentata, to se sve više priča o
obilježavnju ovoga dana u glavnom gradu BiH, gdje je najavljena posjeta i
najvipših europskih dužnosnika, te predsjednika i premijera velikih europskih
sila.
Mi ga
bilježimo neobičnim pričama i fotosima, a ovog puta donosimo fotografiju
austrijskog cara Franje Josipa koji je za posjete Mostaru 1910. godine prešao
Stari most 3. juna zajedno s čuvenim mostarskim gradonačelnikom Mujagom
Komadinom. Fotka iz knjige Tibora Vrančića “Ćesar na ćupriji”, a neke su je
mostarske liske komentirale ovako: “Kakav ćesar, to je Mujaga u pratnji cara
Franje…”!
16.04.2014.
Crno bijelo sjećanje - pred punim tribinama
Pred punim tribinama
Sa stadiona, dok jod nisu bile izgradjene gornje
tribine
pune gornje
tribine, ovo nije gol, na terenu su dvije lopte, zagrijavanje pred
utakmicu...
Ovakva
atmosfera je bila pred utammice sa timovima iz velike četvorke, kako su ih tada
zvali. Sjećam se jedne utakmice protiv Želje 1971, bio sam baš gore. 18. april
1971. godine rezultat 1:1, gledalaca. Bilo je to onih godina kad je Željo bio
Željo, a bio je i prvak 1971/72. Raja se verala po onoj strani iznad tribina,
bivalo je pomalo i opsano, klizavo, pogotovo ako bi masa krenula odozgo. Srećom,
nije nikad bilo nečega sličnog.
Ova slika samo
naprvi pogled bi mogla reć da Mara vadi loptu iz mreže, da je gol, ali na terenu
su dvije lopte. Ovo je bilo samo zagriijavanje, na donji gol.
Velez 1971/72
Zagrijavanje
prije utakmice bilo je uvijek na tu stranu, i to je bilo kao neko pravilo. A ako
bi se slučajno desilo da gosti, prije utakmice, izađu na teren i počnu se
zagrijavati na donjoj strani, za raju je to bio kao loš znak, kao neko
sujevjerje da nešto neće biti u redu.
Gledalo se tada
na sitnice, jer je sve ostalo bilo u red.
I ekipa,
i treneri, i uprava, i rezultati, i stanje na tabeli, i pune
tribune.
Ukratko,
samo za jedno lijepo sjećanje.
11.04.2014.
Mostar nekad i sad (19) - Ćelovina
Mostar nekad i
sad
Ćelovina
Ćelovina
je u Mostaru uvijek bila sinonim za zatvor. Od kud potiče ime?
Tek izgradnjom dvije kamene kule na suprotnim obalama
Neretve, graditelju Sinan Kodži (a ne Hajrudinu – koji je, možda, bio nadzornik
ili izvođač projekta, ali ne i graditelj), uspjelo je izgraditi Stari
most.
Svi prethodni pokušaji su pali u vodu, jer nije bilo protuteže u fundamentima mosta.
Inače, kule su građene oko 1650. godine, jer ih i Evlija Čelebija spominje u svom putopisu iz 1664. godine. Prvobitno izgrađene kule nisu izgledale kako ih danas vidimo. One su dograđivane i prepravljane, posebno ona na desnoj obali. Ona na lijevoj obali je od nastanka služila kao baruthana, pa tako na njoj nema nikakvih otvora ni puškarnica, a kameni zidovi su joj debeli tri metra. Iako je uobičajeni naziv ove kule Herceguša ili Tara, niti su ona, a ni ona na drugoj obali, Halebinka ili Ćelovina, tako bile nazivane u starini. Kapetan Halebija, koji je živio krajem 17. vijeka, nije bio ni na kakav način povezan s kulom, nikada je nije popravljao ni dograđivao, pa se ne zna odakle kulu povezuju s njim. Isto tako, bosanski namjesnik Ćelić iz 1717. godine nije ni u kakvom odnosu s kulom i stoga ova kula nije dobila po njemu ime Ćelovina. Inače je oduvijek služila kao tamnica za najteže zločince.
Pa od kud onda kuli na desnoj obali Neretve naziv Ćelovina? Ćelovinom su je počeli nazivati tek nakon dolaska Austrougarske, a ime je povezano s braćom Đorđem i Ristom Čelić, mostarskim zidarima, koji su imali kuću u Suhodolini preko puta Konaka.
Naime, dolaskom austrougarskih vlasti u Konak, oni prostorije za zatvorenike koriste u neke druge svrhe, a civilni zatvor smještaju u kuću Čelića preko puta. U neuslovnim prostorijama ove kuće-zatvora, nije bilo ni dovoljno prostora, ni mogućnosti provjetravanja, pa ni pogodnog mjesta za obavljanje osnovne nužde zatvorenika, koja se vršila u kacu u samoj ćeliji, tako da se po zlu glasu pročulo robijanje u kući Čelića. Otud zatvor dobi ime Ćelovina, a kasnije ćelovina postade sinonim za novootvoreni zatvor u Šantićevoj ulici, pa i za svaki drugi zatvor.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/ Smail Špago
Svi prethodni pokušaji su pali u vodu, jer nije bilo protuteže u fundamentima mosta.
Inače, kule su građene oko 1650. godine, jer ih i Evlija Čelebija spominje u svom putopisu iz 1664. godine. Prvobitno izgrađene kule nisu izgledale kako ih danas vidimo. One su dograđivane i prepravljane, posebno ona na desnoj obali. Ona na lijevoj obali je od nastanka služila kao baruthana, pa tako na njoj nema nikakvih otvora ni puškarnica, a kameni zidovi su joj debeli tri metra. Iako je uobičajeni naziv ove kule Herceguša ili Tara, niti su ona, a ni ona na drugoj obali, Halebinka ili Ćelovina, tako bile nazivane u starini. Kapetan Halebija, koji je živio krajem 17. vijeka, nije bio ni na kakav način povezan s kulom, nikada je nije popravljao ni dograđivao, pa se ne zna odakle kulu povezuju s njim. Isto tako, bosanski namjesnik Ćelić iz 1717. godine nije ni u kakvom odnosu s kulom i stoga ova kula nije dobila po njemu ime Ćelovina. Inače je oduvijek služila kao tamnica za najteže zločince.
Pa od kud onda kuli na desnoj obali Neretve naziv Ćelovina? Ćelovinom su je počeli nazivati tek nakon dolaska Austrougarske, a ime je povezano s braćom Đorđem i Ristom Čelić, mostarskim zidarima, koji su imali kuću u Suhodolini preko puta Konaka.
Naime, dolaskom austrougarskih vlasti u Konak, oni prostorije za zatvorenike koriste u neke druge svrhe, a civilni zatvor smještaju u kuću Čelića preko puta. U neuslovnim prostorijama ove kuće-zatvora, nije bilo ni dovoljno prostora, ni mogućnosti provjetravanja, pa ni pogodnog mjesta za obavljanje osnovne nužde zatvorenika, koja se vršila u kacu u samoj ćeliji, tako da se po zlu glasu pročulo robijanje u kući Čelića. Otud zatvor dobi ime Ćelovina, a kasnije ćelovina postade sinonim za novootvoreni zatvor u Šantićevoj ulici, pa i za svaki drugi zatvor.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/ Smail Špago
NovaSloboda.ba
03.04.2014.
Mostar nekad i sad (18) - Hotel Neretva
Mostar nekad i
sad
Hotel Neretva
Biser
austrougarske arhitekture, hotel Neretva, ili hotel Narenta (kako su ga zvali u
ono doba), izgrađen je 1892. godine.
Čim se grad Mostar počeo širiti prema zapadu, te izgradnjom novoga mosta preko rijeke Neretve (1882. godine), stekli su se i uslovi i potreba za jednim evropskim, reprezentativnim hotelom. Vlasnik i glavni finansijer izgradnje hotela je bila sama Austrougarska monarhija. Stil građevine je pseudo-maurski, kao i mnoge građevine u BiH izgrađene u to doba. Time se donosi duh Esrope s novim tipom gostinjskih soba, sala za sastanke ili čitanje tadašnjih europskih novina, živom klavirskom muzikom, Sacher tortom i Wiener šniclom, i to pripravljenim od strane kuhara dovedenih specijalno iz Praga.
Nakon izgradnje, hotel je postao stjecište mješavina raznih kultura, mogli ste tu susresti krinoline i polucilindre, turbane i fesove, državne i bankarske činovnike, vojnike i elegantne oficire, zapadnjake, koji su se tu našli po ko zna kakvom poslu. Međutim, tu su se zaticali i kršni Hercegovci, Albanci u bijelim čakširama sa crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoki Crnogorci koji su poslom došli preko granice, pa i poneki Dalmatinac. Bilo je to zborno mjesto šarolikog svijeta.
Na istočnoj strani gdje se nalazio vrt s vodoskokom, postojala je čarobna veranda, gdje se rado sjedilo naveče, gdje je i domaće stanovništvo dolazilo i rado ispijalo kriglu piva ili rashlađene Žilavke, ili Blatine, a tišinu ljetnih noći remetio jedino potmuli huk Neretve sa suprotne strane hotela.
Na osamnaestogodišnjicu izgradnje, u istom tom hotelu odsjeo je i car i kralj Franjo Josip, u vrijeme njegove posjete Mostaru.
Jubilarnu stogodišnjicu, slavljenik nije imao šansu, ni da obilježi. Zatekla ga zla sudbina.
A danas? Dvadeset i dvije godine nakon stogodišnjice!
Ni umrijet’, ni prebolit’.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/ Smail Špago
NovaSloboda.ba
03.04.2014.
Sjećanje na Škiju
Nezaboravljeni
asovi
Sjećanje na Škiju
Četiri
desetljeća su protekla kako je Josip Katalinski protiv Španije postigao gol koji
je tadašnju reprezentaciju odveo na Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Njemačkoj.
Ovih dana, u Sarajevu se igra memorijalni turnir „Josip Katalinski –
Škija“
Iz
arhive Enesa Vukotića: slijeva na desno: Rasema, Kulje, Zehra, Škija, Svjetlana,
Duško, Majda, Enver, Sula, Suada, Ribar i Mirsada
Četiri desetljeća, a za prave ljubitelje fudbala, koji su
doživjeli te trenutke, kao da je bilo juče. I danas su u sjećanju svi pojmovi i
detalji vezani za tu utakmicu. Onoga vremena, po propisima FIFA, dvije ekipe,
ukoliko su imale isti broj bodova i istu gol razliku u grupi, za daljnji
plasman, igrale su samo jednu utakmicu, koja se zvala majstorica, a igrana je na
neutralnom terenu. To je ono što se danas zove baraž, a igraju se i dvije
utakmice. Datum odigravanja utakmice je bio 13. februar 1974. godine.
Waldstadion u Frankfurtu na Majni. Ondašnja Zapadna Njemačka. Gledalaca 63.000.
U gledalištu, mahom radnici-gastarbajteri, i navijači i jednih i za drugih, ali
više naših. Uz TV ekrane, desetine miliona Španaca i
Jugoslovena.
Najvažniji momenat utakmice, zbog čega se sve ovo i pamti: 13. minut, centaršut Buljana, skok Katalinskog, šut glavom kao iz udžbenika, španski golmana Iribar brani, kratko odbija loptu, a Škija još u padu, desnom nogom zakucava loptu u devedesetku. I to je čitava priča.
Nakon te pobjede, reprezentacija Jugoslavije plasirala se na završni turnir Svjetskog prvenstva, koji je te godine igran u Zapadnoj Njemačkoj.
Četiri decenije su protekle, a stariji ljubitelji fudbala fudbala, sjećaju se svih detalja iz te februarske noći, kao da se sve dešavalo nedavno, prije nekoliko dana. Kako današnji fudbalski analitičari znaju reći za tu utakmicu: nije to bila baš neka istorijska utakmica, jer to nije bilo ni prvi ni posljednji put da se reprezentacija Jugoslavije plasirala na neko Svjetsko prvenstvo. Prije toga, reprezentacija je postigla najveći uspjeh na jednom Svjetskom prvenstvu, zauzevši četvrto mjesto u Čileu, 1962. godine, a nakon toga, osam godina kasnije igrala je u Španiji, pa opet, još osam godina kasnije u Italiji.
Iz ondašnjeg fudbalskog časopisa Tempo, ostala je uspomena, dvije slike preko čitave stranice, sa ova dva Škijina udarca. Kako god, htjeli to ili ne, oni su postali istorijski.
Škije nema među nama već nekoliko godina. Za istinske ljubitelje fudbala, kao da je još uvijek tu negdje, sa nama, jer je ostavio toliko tragova iza sebe, u njegovom Želji, na reprezentativnom planu, a pogotovo na terenima nekadašnje Prve savezne lige.
Iz arhive Enesa Vukotića iskopasmo jednu sliku sa stadiona pod Bijelim Brijegom, sa Škijom, Ribarom, Enverom Hadžiabdićem, Sulom Repcom, Kuljom i Duškom, i djevojkama iz folklora RKUD Abrašević iz Mostara, pred početak jedne utakmice, na stadionu pod Bijelim Brijegom.
Četiri decenije kasnije, neki novi Zmajevi, sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine, prokrčili su put na Mundijal u Brazil. Novi Zmajevi, novi detalji, novi golovi i novi junaci, o kojima će, nadamo se, isto ovako, kroz četiri decenije, pričati neke nove generacije. Škija i njegova generacija pokazali su kako se to može.
U organizaciji Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, u Sarajevu će se od 3. do 6. aprila, u znak sjećanja na ovu legendu bosanskohercegovačkog fudbala, održati 3. memorijalni turnir „Josip Katalinski – Škija”. Na turniru će učestvovat kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, SAD, Grada Beograda, te zajednička selekcija Sarajeva i Istočnog Sarajeva.
Upravo onako, kako bi ti i Škija želio.
Smail Špago
Najvažniji momenat utakmice, zbog čega se sve ovo i pamti: 13. minut, centaršut Buljana, skok Katalinskog, šut glavom kao iz udžbenika, španski golmana Iribar brani, kratko odbija loptu, a Škija još u padu, desnom nogom zakucava loptu u devedesetku. I to je čitava priča.
Nakon te pobjede, reprezentacija Jugoslavije plasirala se na završni turnir Svjetskog prvenstva, koji je te godine igran u Zapadnoj Njemačkoj.
Četiri decenije su protekle, a stariji ljubitelji fudbala fudbala, sjećaju se svih detalja iz te februarske noći, kao da se sve dešavalo nedavno, prije nekoliko dana. Kako današnji fudbalski analitičari znaju reći za tu utakmicu: nije to bila baš neka istorijska utakmica, jer to nije bilo ni prvi ni posljednji put da se reprezentacija Jugoslavije plasirala na neko Svjetsko prvenstvo. Prije toga, reprezentacija je postigla najveći uspjeh na jednom Svjetskom prvenstvu, zauzevši četvrto mjesto u Čileu, 1962. godine, a nakon toga, osam godina kasnije igrala je u Španiji, pa opet, još osam godina kasnije u Italiji.
Iz ondašnjeg fudbalskog časopisa Tempo, ostala je uspomena, dvije slike preko čitave stranice, sa ova dva Škijina udarca. Kako god, htjeli to ili ne, oni su postali istorijski.
Škije nema među nama već nekoliko godina. Za istinske ljubitelje fudbala, kao da je još uvijek tu negdje, sa nama, jer je ostavio toliko tragova iza sebe, u njegovom Želji, na reprezentativnom planu, a pogotovo na terenima nekadašnje Prve savezne lige.
Iz arhive Enesa Vukotića iskopasmo jednu sliku sa stadiona pod Bijelim Brijegom, sa Škijom, Ribarom, Enverom Hadžiabdićem, Sulom Repcom, Kuljom i Duškom, i djevojkama iz folklora RKUD Abrašević iz Mostara, pred početak jedne utakmice, na stadionu pod Bijelim Brijegom.
Četiri decenije kasnije, neki novi Zmajevi, sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine, prokrčili su put na Mundijal u Brazil. Novi Zmajevi, novi detalji, novi golovi i novi junaci, o kojima će, nadamo se, isto ovako, kroz četiri decenije, pričati neke nove generacije. Škija i njegova generacija pokazali su kako se to može.
U organizaciji Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, u Sarajevu će se od 3. do 6. aprila, u znak sjećanja na ovu legendu bosanskohercegovačkog fudbala, održati 3. memorijalni turnir „Josip Katalinski – Škija”. Na turniru će učestvovat kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, SAD, Grada Beograda, te zajednička selekcija Sarajeva i Istočnog Sarajeva.
Upravo onako, kako bi ti i Škija želio.
Smail Špago
NovaSloboda.ba
02.04.2014.
Mostarci - Hadži Mehmed-beg Karađoz
Ono što je Gazi Husrev beg
bio za Sarajevo, Ferhad-beg za Banja Luku, to je Karađoz-beg bio za
Mostar.
Hadži Mehmed-Karađoz je najveći legator Mostara i cijele Hercegovine. Rođen je u Potocima, u Bijelom polju, 12 km sjeverno od Mostara. U narodu je poznat pod imenom Karađoz-beg, a taj nadimak je dobio zbog svoje naočitosti (karađoz-crnook). Iz njegove vakufname se saznaje da je imao tri sina: Muhameda, ]usufa i Sulejmana, a iz natpisa na džamiji se razumije da je bio brat velikog vezira Rustem-paše Opukovića.
Karađoz je umro u Mostaru oko 1564.g., gdje je sigurno i sahranjen u groblju pored svoje džamije.
Karađoz-beg je 1557.g. u Mostaru sagradio džamiju pod kupolom i uz nju mekteb, medresu, biblioteku, imaret i musafirhanu. Pored ovih zadužbina on je podigao i mesdžid u Potocima, dva mekteba u Konjicu i Potocima, četiri mosta: u Konjicu, na Buni i dva u Lištici i po jedan han u Mostaru, Konjicu, Čičevu i Potocima. Iz sredstava ovog vakufa sagrađen je kasnije i jedan hamam u Blagaju, mali kameni mostić kod džamije u Potocima i česma i šadrvan pored džamije u Mostaru.
Za izdržavanje navedenih ustanova uvakufio je 42 trgovačka dućana u mostarskoj čaršiji, 16 tabhana blizu imareta u kojima posluju kožari (tabaci), 6 mlinica i 2 stupe za valjanje sukna u selu Knešpolje u nahiji Blato, osam mlinica i dvije stupe na izvoru Bune, nešto zemlje u Mostaru i Knešpolju i 300 000 osmanlijskih dirhema u gotovom. Godine 1889.g. ovaj vakuf je imao u svome posjedu 271 dućan, 10 magaza, 1 pekaru i pet grobalja.
Ono što je Gazi Husrev beg bio za Sarajevo, Ferhad-beg za Banja Luku, to je Karađoz-beg bio za Mostar.
Hadži Mehmed-Karađoz je najveći legator Mostara i cijele Hercegovine. Rođen je u Potocima, u Bijelom polju, 12 km sjeverno od Mostara. U narodu je poznat pod imenom Karađoz-beg, a taj nadimak je dobio zbog svoje naočitosti (karađoz-crnook). Iz njegove vakufname se saznaje da je imao tri sina: Muhameda, ]usufa i Sulejmana, a iz natpisa na džamiji se razumije da je bio brat velikog vezira Rustem-paše Opukovića.
Karađoz je umro u Mostaru oko 1564.g., gdje je sigurno i sahranjen u groblju pored svoje džamije.
Karađoz-begova
džamija u Mostaru
Karađoz-beg je 1557.g. u Mostaru sagradio džamiju pod kupolom i uz nju mekteb, medresu, biblioteku, imaret i musafirhanu. Pored ovih zadužbina on je podigao i mesdžid u Potocima, dva mekteba u Konjicu i Potocima, četiri mosta: u Konjicu, na Buni i dva u Lištici i po jedan han u Mostaru, Konjicu, Čičevu i Potocima. Iz sredstava ovog vakufa sagrađen je kasnije i jedan hamam u Blagaju, mali kameni mostić kod džamije u Potocima i česma i šadrvan pored džamije u Mostaru.
Karađoz-begova
džamija u Potocima, kod Mostara
Za izdržavanje navedenih ustanova uvakufio je 42 trgovačka dućana u mostarskoj čaršiji, 16 tabhana blizu imareta u kojima posluju kožari (tabaci), 6 mlinica i 2 stupe za valjanje sukna u selu Knešpolje u nahiji Blato, osam mlinica i dvije stupe na izvoru Bune, nešto zemlje u Mostaru i Knešpolju i 300 000 osmanlijskih dirhema u gotovom. Godine 1889.g. ovaj vakuf je imao u svome posjedu 271 dućan, 10 magaza, 1 pekaru i pet grobalja.
Ono što je Gazi Husrev beg bio za Sarajevo, Ferhad-beg za Banja Luku, to je Karađoz-beg bio za Mostar.
(sa stranice:
vakuf.ba)
02.04.2014.
Dobrotvori - O životu Karađoz-bega
Iz istorije
Mostara
(Napomena: Izvod iz govora povodom svečanog otvaranja obnovljene
Karađozbegove džamije u Poticima, 1962. godine, iz teksta: Svečano otvaranje džamije u Potocima
(Bijelo Polje), objavljenog na stranici:
Medžlis islamske zajednice Mostar)
1900...
Jedan od najvećih dobrotvora Hercegovine svakako je Hadži
Mehmed, poznatiji pod imenom Karadžozbeg. Njegova džamija u Mostaru spada u red
najljepših džamija u Bosni i Hercegovini i ona je, za vrijeme Austrougarske,
bila otisnuta umjesto careva lika na dopisnicama u Bosni i Hercegovini.
O Karadžozbegovu životu se zna vrlo malo, a istorijski
pouzdano skoro ništa, osim ono malo što se nalazi u njegovoj vakfijji. I ovdje je narodna predaja nešto malo
sačuvala i otela od zaborava. Naime, ta predaja veli, da su ovdje, u Bijelom
Bolju kod Mostara, živjela dva brata od kojih jedan ode u Carigrad i vremenom
dođe do visokih časti i posta bogat. Kada je umro i iza sebe ostavio ženu i
imanje, njegov brat Mehmed pođe u Carigrad na naslijedi miraz. Bio je veoma
naočit i prikladan čovjek i radi njegovih izrazito crnih očiju, njegova
obudovljena nevjesta prozvala ga Karadžozom tj. Crnooki. Kako se nije htio
ženiti, a tražio je svoj zakoniti dio od bratove zaostavštine, upita ga nevjesta
šta će mu imetak kad je neženja.
1899.
On joj reče da će praviti hajrate (zadužbine), pa snaha na
ovo odgovori: »E, kad je tako, idi slobodno, neće ti nestati novaca«. Dala mu je
novce, pa je odmah, na povratku u zemlju, prelazeći kroz krajeve nastanjeno
Šiptarima, pravio neke hajrate, a kad je stigao kući onda je to isto činio po
Mostaru i drugim mjestima u Hercegovini. Istorijski podaci o životu ovoga
velikog čovjeka nalaze se zabilježeni na njegovoj džamiji u Mostaru, podignutoj
965/1557-8 godine i njegovoj vakfijji sačinjenoj mjeseca ramazana 977. godine
(8. marta 1570.).
Karadžozbeg je bio nadglednik mosta sultan Sulejmana u
Mostaru (današnjeg starog mosta), što se vidi iz dviju bilježaka skoro
identičnih, pisanih u dva rukopisa, jedna iz godine 1735., koji se nalazi u
Jugoslovenskoj Akademiji u Zagrebu - odjeljenje istočnih rukopisa br. 1184, a
druga je bila u knjižnici Zemaljskog muzeja u Sarajevu pod br. 553.
džamija u Potocima
2005.
Među mnoge hajrate Karadžozbega po Hercegovini spada i ova
naša džamija koja je napravljena 1570 godine. Usljed zuba vremena džamija je
bila dotrajala i zapuštena, pa je blagodareći dobroj volji i vjerskoj svijesti
ovdašnjih džematlija, na čelu sa svojim današnjim imamom, još u 1931/32. godini
izvršena opravka ove džamije i krov od ploče zamijenjen crijepom, a zatim
izvršeno moguće proširenje, bojadisanje i kasnije uvedeno električno
osvjetljenje i podignute su tri česme u dvorištu.
(iz teksta: Svečano otvaranje džamije u Potocima
(Bijelo Polje), objavljenog na stranici:
Medžlis islamske zajednice Mostar)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen