23.07.2014.
Mostarom, nekad i sad - Banja
U centru Mostara je 1914. godine napravljeno gradsko javno kupatilo, među
Mostarcima i danas poznato kao Banja.
Kako bi se dopunio sadržaja hotela „Neretve“, ali i centra Mostara, gradsko javno kupatilo, među Mostarcima poznatije kao Banja, podignuta je 1914. godine, znači pune 22 godine nakon izgradnje hotela „Neretva”.
Može se sa sigurnošću reći da je pokretač ideje o gradnji javnog kupatila bio tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Naime, početkom 1910. godine zasjedalo je Gradsko vijeće u novom sazivu i tom prilikom je iznesen prijedlog od strane novog gradonačelnika Mujage Komadine i njegova dva podnačelnika Nikole Smoljana i Vojislava Šole, da se posjeta cara Franje Josipa I., koji je uskoro trebao uslijediti, svečano obilježi gradnjom jednog veličanstvenog kupatila. Usprkos otporu pojedinih članova gradske uprave, Mujaga je uspio realizovati ideju, koja mu je na um pala za vrijeme njegove posjete Budimpešti. Gradska uprava odmah je odlučila poslati svog stručnjaka, tada upravnika gradskog vodovoda – Miroslava Loosea, na stručnu ekspediciju sa zadatkom da „pregleda nekoje svjetske banje i na temelju toga i prema mostarskim klimatskim prilikama sastavi glavne nacrte, a arhitektonske (nacrte da predloži) Građevinsko dioničko društvo u Sarajevu.“
Tako je idejni nacrt Banje osmislio Miroslav Loose, a arhitektonski dio je preuzeo na sebe znameniti Rudolf Tönnies ispred Bosanskohercegovačkog građevinskog dioničkog društva.
Zgrada je projektovana kao mješavina nekoliko stilova, s mnogo više nestandardnih elemenata, nešto između egipatsko-maurskog i secesije. Na svečanom otvaranju, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, kome dadoše ime Franz Ferdinand, 3. juna 1914. godine, Mujaga se Mostarcima obratio i prigodnim govorom (već odavno legendarnim), na svoj način – kratko i narodski jasno:
„Narode, evo Bane za one koji imaju para. Za one koji nemaju – eno hin Neretve!“
Banja je oštećena u ratnom razdoblju 1992 – 1995. godine. Ponovo je otvorena nakon obnove, 31 marta. 2000. godine.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
razglednica Mostara
sa Banjom, 1918.
Kako bi se dopunio sadržaja hotela „Neretve“, ali i centra Mostara, gradsko javno kupatilo, među Mostarcima poznatije kao Banja, podignuta je 1914. godine, znači pune 22 godine nakon izgradnje hotela „Neretva”.
Može se sa sigurnošću reći da je pokretač ideje o gradnji javnog kupatila bio tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Naime, početkom 1910. godine zasjedalo je Gradsko vijeće u novom sazivu i tom prilikom je iznesen prijedlog od strane novog gradonačelnika Mujage Komadine i njegova dva podnačelnika Nikole Smoljana i Vojislava Šole, da se posjeta cara Franje Josipa I., koji je uskoro trebao uslijediti, svečano obilježi gradnjom jednog veličanstvenog kupatila. Usprkos otporu pojedinih članova gradske uprave, Mujaga je uspio realizovati ideju, koja mu je na um pala za vrijeme njegove posjete Budimpešti. Gradska uprava odmah je odlučila poslati svog stručnjaka, tada upravnika gradskog vodovoda – Miroslava Loosea, na stručnu ekspediciju sa zadatkom da „pregleda nekoje svjetske banje i na temelju toga i prema mostarskim klimatskim prilikama sastavi glavne nacrte, a arhitektonske (nacrte da predloži) Građevinsko dioničko društvo u Sarajevu.“
Tako je idejni nacrt Banje osmislio Miroslav Loose, a arhitektonski dio je preuzeo na sebe znameniti Rudolf Tönnies ispred Bosanskohercegovačkog građevinskog dioničkog društva.
Zgrada je projektovana kao mješavina nekoliko stilova, s mnogo više nestandardnih elemenata, nešto između egipatsko-maurskog i secesije. Na svečanom otvaranju, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, kome dadoše ime Franz Ferdinand, 3. juna 1914. godine, Mujaga se Mostarcima obratio i prigodnim govorom (već odavno legendarnim), na svoj način – kratko i narodski jasno:
„Narode, evo Bane za one koji imaju para. Za one koji nemaju – eno hin Neretve!“
Banja je oštećena u ratnom razdoblju 1992 – 1995. godine. Ponovo je otvorena nakon obnove, 31 marta. 2000. godine.
interijer banje
1914.
u uglu, naznačen
strelicom, Miroslav Loose, izgradnja dimnjaka 1913.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
16.07.2014.
Mostarom, nekad i sad: Kulluk
Kulluk
U Mostaru postoji jedna mala ulica koja spaja početak Potkujundžiluka, odnosno Malu tepu s Glavnom ulicom, a koja svojim nazivom i kod „pravih“ Mostaraca izaziva dvoumljenje.
Naime, neki je nazivaju „Kurluk“, a neki „Kulluk“. Šta je ispravno?
Osmanlije su na tom uskom prostoru izgradili tri kule. Prva kula, koja je imala dva sprata i most na podizanje, nalazila se u podnožju Suhodoline, a ispod sebe je propuštala vode Dronje, potoka koji bi tekao Suhodolinom za vrijeme jakih padavina. Druga kula je bila smještena na ulazu u Potkujundžiluk iz smjera Male tepe. Ispod sebe je imala prolaz s kapijom, koja bi se pred noć zatvarala, priječeći tako prolaz u Potkujundžiluk i dalje na Stari most.
Ova kula nije imala stražarsku posadu. Ove dvije kule su bile povezane bedemom visokim oko tri metra, koji je činio dio utvrde koja je opasavala grad. S vanjske strane ovog bedema između dvije kule, nalazila se treća kula koja je služila za smještaj vojnika-stražara, a u turskim dokumentima se navodila kao „kulluk“.
Značenje ove riječi je mjesto gdje je smještena četa (buljuk) vojnika koji su čuvali grad od vanjskog napada. Riječ kulluk se piše s dvostrukim slovom L, što je jezična odrednica za pojačani naglasak i koja je pored arapskog i turskog jezika poznata i u nekim germanskim i romanskim jezicima. Stoga je pravilan naziv sokaka koji je dobio ime prema trećoj kuli kulluk, a ne kurluk – što nema nikakva značenja.
Prve dvije kule su srušene ubrzo nakon dolaska austrougarske vojske u Mostar. Treća kula – kulluk je adaptirana nakon 1878. godine, tako da je na gornjem spratu bila kafana, a u prizemlju stolarska radnja. Još i danas služi kao ugostiteljski objekat.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
09.07.2014.
Ugodno podsjećanje - Zairu devet komada, od toga Duško tri
Rekordi
Mundijala
Nakon 0:5 u prvom poluvremenu utakmice Brazil – Njemačka na
internetu se odmah pojavio podatak da to nije najveći rezultat na poluvremenu na
SP do sada.
Prije tačno 40 godina na SP u Njemačkoj na utakmica
Jugoslavija – Zair 9:0 (6:0), do poluvremena je bilo 6 komada u mreži
Zaira.
iza imena igraca su
brojevi na dresu
Reprezentacija Jugoslavije, sa asovima poput Dušana
Bajevića, Josipa Katalinskog i Dragana Džajića je prvu grupnu fazu završila na
prvom mjestu u grupi ispred Brazila. Ostat će upamčena i velika pobjeda
rezultatom 9:0 nad Zairom, ali u drugoj grupnoj fazi Jugoslavija je završila na
posljednjem mjestu i tako završila nastup na SP.
SP 1974. godine bilo je i prvo SP koje je igrano pod
nazivom FIFA Svjetski kup, a ranije se igralo pod nazivom Kup Julesa Rimeta po
njegovom osnivaču.
Bilo je to prvo SP koje nije otvorila reprezentacija domaćin. Prvi meč su odigrali Brazil i Jugoslavija. Prva utakmica je završila rezultatom 0:0.
Bilo je to prvo SP koje nije otvorila reprezentacija domaćin. Prvi meč su odigrali Brazil i Jugoslavija. Prva utakmica je završila rezultatom 0:0.
09.07.2014.
Mostarom, nekad i sad - Šadrvani
Riječ šadrvan je složenica, sastavljena od perzijskih riječi „šad“, koja ima
značenje veseo, ili razdragan i riječi „revan“, koja ima značenje teći, a što se
opet može prevesti i kao žubor vode.
Mostar je oduvijek obilovao vodom, koja je donosila Mostaru život bilo rijekama, bilo brojnim izvorima. Tu ljubav prema vodi, Mostarci su još više potencirali gradnjom brojnih česama, ali i šadrvana. Inače, riječ šadrvan je složenica, sastavljena od perzijskih riječi „šad“ – u značenju veseo, razdragan i „revan“ – u značenju teći, a građeni su u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu, nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova. Šadrvani su imali standardizovani oblik, a sastojali su se od manjeg bazena odakle se voda prelijevala u veliki bazen, a iz njega je oticala kroz 6 ili 8 otvora – slavina. Svi su mostarski šadrvani bili natkriveni običnim krovom od kamenih ploča, koji se oslanjao na 6 ili 8 stubova povezanih lukovima.
U Mostaru je zabilježeno postojanje ukupno pet šadrvana i to ispred džamija Karadžoz begove, Koski Mehmed pašine, Ćejvan Ćehajine, Hafiz hodžine i Roznamedžijine. Svi navedeni šadrvani nalazili su se na lijevoj obali Neretve, a vodom ih je snabdijevao, osim Čejvanova i Kosi Mehmed-pašina, vodovod koji je išao od Djevojačke vode.
Danas su ostala samo dva – onaj ispred Koski Mehmed pašine i ispred Karadžoz begove, kao i jedan novoizgrađeni ispred Sevri Hadži Hasanove džamije u Donjoj mahali.
Šadrvan ispred Roznamedži ef. Ibrahimove medrese je bio najveći i najljepši šadrvan u Mostaru. Izgrađen je 1772. godine, a srušen 1940. godine. Onaj ispred Koski Mehmed pašine džamije bilježi godinu gradnje 1781. godine. Za ostale šadrvane nema istorijskih dokumenata o godini gradnje. Jedan od ljepših i poznatijih šadrvana je bio onaj na Glavnoj ulici ispred Hafiz hodžine džamije, koji je srušen 1932. godine, a na njegovom mjestu je izgrađena gostionica, koja je dugo nosila ime „Šadrvan“.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
www.novasloboda.ba
Džamija
Karadžozbegova i šadrvan 1930-ih
Džamija Koski
Mehmed pašina 1918
Glavna ulica -
Šadrvan Hafiz hodžine džamije 1900-tih
Mostar je oduvijek obilovao vodom, koja je donosila Mostaru život bilo rijekama, bilo brojnim izvorima. Tu ljubav prema vodi, Mostarci su još više potencirali gradnjom brojnih česama, ali i šadrvana. Inače, riječ šadrvan je složenica, sastavljena od perzijskih riječi „šad“ – u značenju veseo, razdragan i „revan“ – u značenju teći, a građeni su u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu, nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova. Šadrvani su imali standardizovani oblik, a sastojali su se od manjeg bazena odakle se voda prelijevala u veliki bazen, a iz njega je oticala kroz 6 ili 8 otvora – slavina. Svi su mostarski šadrvani bili natkriveni običnim krovom od kamenih ploča, koji se oslanjao na 6 ili 8 stubova povezanih lukovima.
U Mostaru je zabilježeno postojanje ukupno pet šadrvana i to ispred džamija Karadžoz begove, Koski Mehmed pašine, Ćejvan Ćehajine, Hafiz hodžine i Roznamedžijine. Svi navedeni šadrvani nalazili su se na lijevoj obali Neretve, a vodom ih je snabdijevao, osim Čejvanova i Kosi Mehmed-pašina, vodovod koji je išao od Djevojačke vode.
Danas su ostala samo dva – onaj ispred Koski Mehmed pašine i ispred Karadžoz begove, kao i jedan novoizgrađeni ispred Sevri Hadži Hasanove džamije u Donjoj mahali.
Šadrvan ispred Roznamedži ef. Ibrahimove medrese je bio najveći i najljepši šadrvan u Mostaru. Izgrađen je 1772. godine, a srušen 1940. godine. Onaj ispred Koski Mehmed pašine džamije bilježi godinu gradnje 1781. godine. Za ostale šadrvane nema istorijskih dokumenata o godini gradnje. Jedan od ljepših i poznatijih šadrvana je bio onaj na Glavnoj ulici ispred Hafiz hodžine džamije, koji je srušen 1932. godine, a na njegovom mjestu je izgrađena gostionica, koja je dugo nosila ime „Šadrvan“.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
www.novasloboda.ba
03.07.2014.
Mostar – građevine kojih više nema (4)
Novi projekt
Mostar – građevine kojih više
nema
Ova mala zbirka sadrži izbor najreprezentativnijih
objekata u Mostaru koji više ne postoje ili su danas samo ruševine, a mlađim
generacijama su potpuno nepoznate.
U četiri nastavka predstavljamo ukupno 20
fotografija, za koje vjerujemo da će vas podsjetiti na izgubljene vizure
Mostara. Danas predstavljamo:
- Džamija Fatime kadun, oko
1900.
- Hotel Bristol, 1910.
- Hotel Neretva, sa terase Bristola,
1940.
- Katolička crkva,
1970.
- Razvitak, 1980.
(Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail
Špago)
Nova Sloboda
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen