30.08.2014.
Iz Mostarskog sporta - Historija Rukometnog Kluba „VELEŽ” Mostar
sa stranice RK Velež Mostar
Historija Rukometnog Kluba „VELEŽ” Mostar
Muški rukomet je poslije
nogometa sve do devedesetih godina donio najviše uzbuđenja i radosti Mostarcima.
Po popularnosti, masovnosti, a i po
rezultatima, mjesto mu je odmah iza nogometa. Savremeni rukomet spada u tzv.
dvoranske sportove 111 kako su se nekad zvali „mali sportovi”. Medutim, do
sredine pedesetih godina prošlog stoljeća igrao se „veliki” rukomet i to na
nogometnim igralištima. Ali kada se pojavio „mali” rukomet on potpuno potiskuje
njegovu „nogometnu varijantu”. Istina, u Mostaru se nije organizirano igrao
„veliki” rukomet. Odigrane su dvije, tri revijalne utakmice i to sa ekipom
„Milicionar” prvakom bivše države iz Sarajeva. Kolijevka „malog” rukometa bila je Viša realna
gimnazija u Mostaru. Ništa neobično, jer su se u Višoj realnoj gimnaziji počeli
igrati i drugi sportovi: košarka, odbojka, stoni tenis i dr. Kako bivši
gimnazijalci tvrde, za njihovu ljubav prema sportu, zaslužan je prof. fiskulture
Borki •Turanjanin. Drugo jezgro rukometa bio je DTV „Partizan” koji
je odgajao vrsne gimnastičare sportaše zahvaljujući također vrsnim učiteljima –
trenerima.
Najjače korjene rukomet je ipak pustio u odredu izvidača „Ivo Lola Ribar”. Ustvari, gimnazijalci koji su igrali rukomet bili su i izviđači. Ta omladinska organizacija pružila je dobre uslove za sportske aktivnosti. Ljetujući na Boračkom jezeru, članovi izviđača često su igrali sa već poznatim ekipama iz Sarajeva i Beograda.
Ipak, prva rukometna utakmica u Mostaru bila je ona između Više realne gimnazije iz Mostara i Prve muške gimnazije iz Sarajeva 1954. god. Utakmica je igrana u dvorištu Gimnazije. Sljedeće 1955. god., u zimu, Mostarci su gostovali u Sarajevu. Ta utakmica je odigrana na igralištu legendarnog FIS-a. Za igrače iz Mostara to je bilo veliko iznenađenje i prvo iskustvo jer se igralo na betonu. Uz rukometaše, ekipu su sačinjavali golman FK „Veleža” Fadil Dugalić, košarkaš Slavko Cindrić i odbojkaš Zdravko Ivkavić. Cindrić je bio kapiten (najstariji), ali je loše igrao, dva puta je vraćao loptu svom golmanu i skrivio sedmerac. Utakmicu protiv „Bosne”, koju su sačinjavali vrsni rukometaši „velikog” rukometa svi odreda reprezentativci bivše države, mostarski gimnazijalci su izgubili s visokim rezultatom. U mostarskoj ekipi još su šgrali i Neda Andrić, Emanuel Bijakšić, Ismet Zahlrović i Andrija Bebek.
Prvo zvanićno takmičenje na kojem su učestvovali rukometaši Mostara bilo je 1955. god. u Zenici, prvenstvo Bosne i Hercegovine, gdje su učestvovale ekipe iz Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Zenice i Tuzle. Ekipu Mostara na tom![]()
prvenstvu sačinjavali su: Neda Andrić, Ismet Zahirović, Emanuel Bijakšić, Ismet
Salahović, Miljenko Sudar, Camil Rokša i Emil Zećo. Trener je bio prof.
Labud.
Tokom 1955. i 1956. god. rukomet je izazivao i sve veći interes kod publike. Uz rivalstvo sa ekipama iz Bosne jer nije bilo ekipa u Hercegovini, veliko rivalstvo je bilo između domaćih ekipa „Izviđača” i „Partizana”. Posebno su bili popularni turniri vezani za određene događaje, koji su privlaćili veliki broj giedalaca. To je u početku bila „nogometna publika” da bi za kratko vrijeme porastao broj rukometnih zaljubljenika i entuzijasta. „Izvidać” je u tom razdobiju uživao veliku potporu gradskih struktura te bio najjača rukometna ekipa.
Rukomet se vrio brzo počeo igrati i širom Hercegovine. Zahvaljujući takvom razvoju već 1958. god. RK „Mladost” iz Mostara (u kojoj su igrali svi igrači iz „Izvidača”) na prvenstvu Bosne i Hercegovine, odigranom u Banja Luci, bila je druga u Bosni i Hercegovini. Odlučujuću utakmicu za prvo mjesto „Mladost” je izgubila 16:15 od sarajevske „Bosne”. Valja napomenuti da su RK „Borac” iz Banja Luke, RK „Mladost” i „Bosna” iz Sarajeva već bili medu 12 najboljih u Jugoslaviji. Mostar je bio treći rukometni grad u Bosni i Hercegovini.
Te 1958. god., zabilježen je do tada i najveći uspjeh mostarskog rukometa. Igrajući na Partizanskim igrama u Sarajevu rukometaši DTV „Partizana” osvojili su prvo mjesto. Zahvaljujuči takvim rezultatima, Rukometni savez Jugoslavije, organizirao je u Mostaru gostovanje rukometne reprezentacije Rumunjske, koja je te godine postala prvak svijeta. Utakmica je odigrana na travnjaku tek otvorenog stadiona pod Bijelim Brijegom, uz zapadnu tribinu pred skoro 5000 gledalaca. Domaći igrači nastupili su u kombiniranom sastavu reprezentacije BiH.
Jedan od najinteresantnijih rukometnih događaja u Mostaru bio je kvalifikacijski susret RK„Veleža” za ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije 1976. god. Iako im taj put nije pošlo za rukom, Mostarci nikada neće zaboraviti tu utakmicu s „Celjem”, jer tih dana grad je živio za rukomet. Kantarevac je bio pretijesan da primi sve one koji su htjeli gledati ovu utakmicu.
Nekoliko dana prije same utakmice iz čitave Jugoslavije stizali su telegrami podrške i želje da „Velež” uspije, a Mostar napokon dobije rukometnog prvoligaša. Došao je i taj dan, dan nadanja i strepnje kada je rukomet bio jedina tema u gradu. Susret je odigran 20. 6. 1976. god. na Kantarevcu pred oko 5000 gledalaca, a atmosferu sa te utakmice nije teško dočarati kada se zna da ovaj sportski objekat može primiti maksimalno 2000 posjetilaca. Protivnik je bila ekipa RK „Celje” iz Slovenije, a tu utakmicu su izabranici Pike Sutona i Sude Repka dobili sa rezultatom 16:11. Međutim, tih pet golova razlike nije bilo dovoljno za ulazak u Prvu saveznu ligu, jer mjesec dana kasnije u uzvratnom susretu u Celju, Slovenci su pobijedili sa rezultatom 22:15. RK „Velez” je imao ranije još jedan pokušaj za plasman u Prvu saveznu ligu, ali i to se završilo neuspjehom. Bilo je to na turniru u Slavonskom Brodu 1966. god., gdje su učesnici pored „Veleža” bili „Radnički” iz Slavonskog Broda, „Bečej” i „Celje”. U viši rang takmičenja tada su se plasirali „Bečej” i „Celje”.
POSLIJERATNI RUKOMETNI KLUB “VELEŽ” MOSTAR
Tokom ratnih sukoba i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 god. R.K. “Velež”, praktično obnavlja svoju aktivnost krajem novembra 1999. god. Grupa entuzijasta iz Mostara koju su činili: Edin Hadžić, Orner Omerović, Tarik Zuljević i Hasan Behram, okupila je djecu iz mostarskih mahala. Prva obnoviteljska skupština kluba održana je 15. 12. 2000. god. u hotelu Bristol, gdje je za predsjednika kluba izabran Enver Zećo. Klub je imao čvrste namjere da radi na dugoročnom planu i da se udare temelji za rad i nacrt jednog zdravog sportskog kolektiva. Dugogodišnji prekid u igranju muškog rukometa natjerao je upravu kluba da-krene od nule-kada je u pitanju igrački kadar. Poćelo se sa uzrastom djece i omladine od 10-15 godina starosti. Sami počeci su bili veoma teški, treniralo se na otvorenom terenu u južnom logoru, po svim vremenskim (ne)prilikama. U početku to je bilo petanestak mladića, ali se broj iz mjeseca u mjesec povećavao. Nakon par mjeseci treniranja odigrana je prva prijateljska utakmica sa ekipom R.K. “Goražde” iz Goražda. Utakmica je završena rezultatom 22:17 u korist ekipe iz Goražda. Prvo zvanično takmičenje poslijeratnog R.K. “Velež” bilo je pionirsko prvenstvo u Visokom na kojem je učestvovalo osam ekipa. Ekipa R.K. “Velež” odigrala je četiri utakmice i završila na sedmom mjestu. Uslijedio je veliki broj prijateljskih utaktmica i pionirskih odnosno kadetskih prvenstava na kojima rukometaši iz Mostara nisu imali značajnijih rezultata.
Za ovaj klub su se polako počeli interesovati ljudi koji su htjeli svojim radom i učešćem doprinijeti razvoju i vraćanju kluba na mjesto na kojem je nekada bio. Nepostojanje klupskih prostorija također je predstavljalo značajan problem kojeg smo prevazišli raznim improvizacijama. Godine 2001. od načelnika bivše općine Stari Grad dobili smo devastirani prostor u Sjevernom logoru kojeg smo uspjeli adaptirati i osposobiti za korištenje. U sklopu rukometnog kluba “Velež” osnovana je i ženska rukometna ekipa 2002. god. koja je 2004. god. odvojila se od R.K. “Velež” i počela sa radom kao Ž.R.K. “Lokomotiva” Mostar.
Historija Rukometnog Kluba „VELEŽ” Mostar
R.K. "Partizan" (DTV)
Prema pisanju mostarske
„Slobode”, profesor Džemal Burić nakon povratka sa školovanja iz Zagreba, gdje
je igrao rukomet za tamošnji „Vihor”, jedan je ad utemeljitelja rukometa u
Mostaru. On je zajedno sa profesorom Stevom Bojanićem 1953. god. održao prvi
seminar iz ovog sporta.Najjače korjene rukomet je ipak pustio u odredu izvidača „Ivo Lola Ribar”. Ustvari, gimnazijalci koji su igrali rukomet bili su i izviđači. Ta omladinska organizacija pružila je dobre uslove za sportske aktivnosti. Ljetujući na Boračkom jezeru, članovi izviđača često su igrali sa već poznatim ekipama iz Sarajeva i Beograda.
Ipak, prva rukometna utakmica u Mostaru bila je ona između Više realne gimnazije iz Mostara i Prve muške gimnazije iz Sarajeva 1954. god. Utakmica je igrana u dvorištu Gimnazije. Sljedeće 1955. god., u zimu, Mostarci su gostovali u Sarajevu. Ta utakmica je odigrana na igralištu legendarnog FIS-a. Za igrače iz Mostara to je bilo veliko iznenađenje i prvo iskustvo jer se igralo na betonu. Uz rukometaše, ekipu su sačinjavali golman FK „Veleža” Fadil Dugalić, košarkaš Slavko Cindrić i odbojkaš Zdravko Ivkavić. Cindrić je bio kapiten (najstariji), ali je loše igrao, dva puta je vraćao loptu svom golmanu i skrivio sedmerac. Utakmicu protiv „Bosne”, koju su sačinjavali vrsni rukometaši „velikog” rukometa svi odreda reprezentativci bivše države, mostarski gimnazijalci su izgubili s visokim rezultatom. U mostarskoj ekipi još su šgrali i Neda Andrić, Emanuel Bijakšić, Ismet Zahlrović i Andrija Bebek.
Prvo zvanićno takmičenje na kojem su učestvovali rukometaši Mostara bilo je 1955. god. u Zenici, prvenstvo Bosne i Hercegovine, gdje su učestvovale ekipe iz Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Zenice i Tuzle. Ekipu Mostara na tom
Mostarci na prvenstvu Bosne i Hercegovine u Zenici
1955. god. Trener prof. Labud, Andrić, Zahirović, Salahović, Bljakšić, Sudar i
Rokša
Utakmice u Zenici su se
igrale na igralištu FK„Čelik”, na šljaki uz malu tribinu. Zanimljivo je da su
neke ekipe nastupale u kopačkama, dok je ekipa iz Mostara bila
polubosa.Tokom 1955. i 1956. god. rukomet je izazivao i sve veći interes kod publike. Uz rivalstvo sa ekipama iz Bosne jer nije bilo ekipa u Hercegovini, veliko rivalstvo je bilo između domaćih ekipa „Izviđača” i „Partizana”. Posebno su bili popularni turniri vezani za određene događaje, koji su privlaćili veliki broj giedalaca. To je u početku bila „nogometna publika” da bi za kratko vrijeme porastao broj rukometnih zaljubljenika i entuzijasta. „Izvidać” je u tom razdobiju uživao veliku potporu gradskih struktura te bio najjača rukometna ekipa.
Rukomet se vrio brzo počeo igrati i širom Hercegovine. Zahvaljujući takvom razvoju već 1958. god. RK „Mladost” iz Mostara (u kojoj su igrali svi igrači iz „Izvidača”) na prvenstvu Bosne i Hercegovine, odigranom u Banja Luci, bila je druga u Bosni i Hercegovini. Odlučujuću utakmicu za prvo mjesto „Mladost” je izgubila 16:15 od sarajevske „Bosne”. Valja napomenuti da su RK „Borac” iz Banja Luke, RK „Mladost” i „Bosna” iz Sarajeva već bili medu 12 najboljih u Jugoslaviji. Mostar je bio treći rukometni grad u Bosni i Hercegovini.
Te 1958. god., zabilježen je do tada i najveći uspjeh mostarskog rukometa. Igrajući na Partizanskim igrama u Sarajevu rukometaši DTV „Partizana” osvojili su prvo mjesto. Zahvaljujuči takvim rezultatima, Rukometni savez Jugoslavije, organizirao je u Mostaru gostovanje rukometne reprezentacije Rumunjske, koja je te godine postala prvak svijeta. Utakmica je odigrana na travnjaku tek otvorenog stadiona pod Bijelim Brijegom, uz zapadnu tribinu pred skoro 5000 gledalaca. Domaći igrači nastupili su u kombiniranom sastavu reprezentacije BiH.
Mostar, 1958. god. stadion pod ajelim brijegom,
zajednički snimak kombinirane reprezentacije 811-isa reprezentacifom Rumunjske
RK Izviđač", 1961. god. (11 savezna liga) Stoje:
S.Šarić, M.Stanić, M.Jevremović, S.Škaljić, M.Rahimić, N.Andrić; Čuče:
I.Zahirović, Z.Ivković, Marković, E. Bijakšić
Rukomet je postajao iz godine u godinu sve
popularnšji sport u gradu na Neretvi. Već 1961. god., RK „Izviđać” igra u Drugoj
saveznoj ligi bivše države. „Izviđač”, „Gimnazijalac”, „Partizan”,
„Lokomotiva”,ORK„Mostar”, „Mladost”, „Tehničar”, „Tekstilac” i „Velež” su
nosioci rukometnog sporta u gradu. Nakon raznih reorganizacija u ovom sportu
kasnije je RK „Velež” ostao jedini klub u Mostaru do devedesetth godina prošlog
stoljeća.Jedan od najinteresantnijih rukometnih događaja u Mostaru bio je kvalifikacijski susret RK„Veleža” za ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije 1976. god. Iako im taj put nije pošlo za rukom, Mostarci nikada neće zaboraviti tu utakmicu s „Celjem”, jer tih dana grad je živio za rukomet. Kantarevac je bio pretijesan da primi sve one koji su htjeli gledati ovu utakmicu.
Nekoliko dana prije same utakmice iz čitave Jugoslavije stizali su telegrami podrške i želje da „Velež” uspije, a Mostar napokon dobije rukometnog prvoligaša. Došao je i taj dan, dan nadanja i strepnje kada je rukomet bio jedina tema u gradu. Susret je odigran 20. 6. 1976. god. na Kantarevcu pred oko 5000 gledalaca, a atmosferu sa te utakmice nije teško dočarati kada se zna da ovaj sportski objekat može primiti maksimalno 2000 posjetilaca. Protivnik je bila ekipa RK „Celje” iz Slovenije, a tu utakmicu su izabranici Pike Sutona i Sude Repka dobili sa rezultatom 16:11. Međutim, tih pet golova razlike nije bilo dovoljno za ulazak u Prvu saveznu ligu, jer mjesec dana kasnije u uzvratnom susretu u Celju, Slovenci su pobijedili sa rezultatom 22:15. RK „Velez” je imao ranije još jedan pokušaj za plasman u Prvu saveznu ligu, ali i to se završilo neuspjehom. Bilo je to na turniru u Slavonskom Brodu 1966. god., gdje su učesnici pored „Veleža” bili „Radnički” iz Slavonskog Broda, „Bečej” i „Celje”. U viši rang takmičenja tada su se plasirali „Bečej” i „Celje”.
RK„Velež" 1975/76 god. Stoje: R. Suton, D.Čosić,
D.Čolović, S.zadro, B.Rebić, P.Čuljak, N.Andrić; Čuče: M.Milutinović, 0.Kljako,
Ž.Ivković, Lj.Bešlić, S.Repak, F.Garmaz, I. Kvesić
Svakako jedna od
najznačajnih i najmarkantnijih osoba koja je nastupala za RK„Velež”, a kasnije i
za reprezentaciju Jugoslavije bio je Zvonimir Noka Serdarušić. Ovaj Mostarac
koji se prvo bavio fudbalom pa kasnije prešao da se bavi rukometom izgradio je
bogatu rukometnu karijeru, a danas je trener višestrukog prvaka Njemačke,
Kiela.POSLIJERATNI RUKOMETNI KLUB “VELEŽ” MOSTAR
Tokom ratnih sukoba i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 god. R.K. “Velež”, praktično obnavlja svoju aktivnost krajem novembra 1999. god. Grupa entuzijasta iz Mostara koju su činili: Edin Hadžić, Orner Omerović, Tarik Zuljević i Hasan Behram, okupila je djecu iz mostarskih mahala. Prva obnoviteljska skupština kluba održana je 15. 12. 2000. god. u hotelu Bristol, gdje je za predsjednika kluba izabran Enver Zećo. Klub je imao čvrste namjere da radi na dugoročnom planu i da se udare temelji za rad i nacrt jednog zdravog sportskog kolektiva. Dugogodišnji prekid u igranju muškog rukometa natjerao je upravu kluba da-krene od nule-kada je u pitanju igrački kadar. Poćelo se sa uzrastom djece i omladine od 10-15 godina starosti. Sami počeci su bili veoma teški, treniralo se na otvorenom terenu u južnom logoru, po svim vremenskim (ne)prilikama. U početku to je bilo petanestak mladića, ali se broj iz mjeseca u mjesec povećavao. Nakon par mjeseci treniranja odigrana je prva prijateljska utakmica sa ekipom R.K. “Goražde” iz Goražda. Utakmica je završena rezultatom 22:17 u korist ekipe iz Goražda. Prvo zvanično takmičenje poslijeratnog R.K. “Velež” bilo je pionirsko prvenstvo u Visokom na kojem je učestvovalo osam ekipa. Ekipa R.K. “Velež” odigrala je četiri utakmice i završila na sedmom mjestu. Uslijedio je veliki broj prijateljskih utaktmica i pionirskih odnosno kadetskih prvenstava na kojima rukometaši iz Mostara nisu imali značajnijih rezultata.
Za ovaj klub su se polako počeli interesovati ljudi koji su htjeli svojim radom i učešćem doprinijeti razvoju i vraćanju kluba na mjesto na kojem je nekada bio. Nepostojanje klupskih prostorija također je predstavljalo značajan problem kojeg smo prevazišli raznim improvizacijama. Godine 2001. od načelnika bivše općine Stari Grad dobili smo devastirani prostor u Sjevernom logoru kojeg smo uspjeli adaptirati i osposobiti za korištenje. U sklopu rukometnog kluba “Velež” osnovana je i ženska rukometna ekipa 2002. god. koja je 2004. god. odvojila se od R.K. “Velež” i počela sa radom kao Ž.R.K. “Lokomotiva” Mostar.
30.08.2014.
Kolo istorije: Od tablice, pisaljke, brisaljke do tableta
Generacije rođene prije polovine prošlog vijeka još uvijek pamte svoj školski
pribor, a još i sada nose znanje tada stečeno u školi. Tablica je bila osnova
ondašnjeg školskog pribora, barem u nižim razredima osnovne škole. A danas, samo
je pitanje vremena kad će se kao obavezni dio školskog pribora uvesti nešto
slično, najmoderniji tablet.
Generacija prvačića koja je pošla je u školu u jesen 1957. godine umjesto dotadašnjih tablica, pisaljka i brisaljka, morala je u školu u tašnama donijeti prave teke i olovke. Mnogi đaci koji su do polaska u školu maštali kako će imati svoju vlastitu tablicu, da po njoj pišu i brišu do mile volje, jer, one tuđe im nisu bile dostupne, pogotovo, ako je na njima već bila napisana zadaća, donešena iz škole, i nije se smjela ni gledati, a kamoli dirati, da se ne daj bože neko slovo ili neki broj ne bi pobrisao.
Nekadašnje tablice bile su izrađene od tankog sloja kamena škriljca sa drvenim okvirom, a na tablici se pisalo zašiljenim kamenčićem, koji se zvao pisaljka i koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj strani pločice crvenim linijama bile su označene crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani su bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu, takozvanu brisaljku i suhu krpu radi brisanja i sušenja.
Međutim, na upisu u prvi razred osnovne škole 1957. godine učiteljica su đacima i roditeljima prenijele kako su od te godine ukinute i tablica i pisaljka i brisaljka, a morali su kupiti teke, pisanske sa uskim i širokim linijama, računske, sa kockicama, i geometrijaske bez linija. Pisanske teke širokih linija dolazile su tek kasnije, u trećem. Jedna teka je bila za školski rad, a druga za domaći. Znači šest komada. Za likovno su bile dovoljne drvene bojice, pakovane po 6 ili po 12 komada u boji, i mali blok, broj 2 ili 3. Od knjiga Bukvar i Računica. Od pribora za pisanje, samo olovka. Tintom, držalom i perom, pisalo se tek od drugog razreda. Za hemijsku olovku nije se tada ni znalo, a nalivpero je imao, možda samo direktor škole. Uz olovku, naravno, dolazili su oštrilo i gumica. Sve to se onog vremena stavljalo u finu drvenu pernicu. Sve u svemu, i to je bilo značajne težine.
A tašna za školu? Ni blizu ovih današnjih. Obična, kožna, preklapala se sprijeda. I imala dvije kopče. Tek kasnije su došle one plastične, koje su smrdile na plastiku barem nekoliko mjeseci, a i nove knjige u njoj. Ta tašna imala je jednu otvorenu pregradu s jedne strane i „rajsferšlus” odozgo. Taj „rajsferšlus” bi vrlo brzo otišao, i tašna je najčešće svu godinu nošena otvorena. Doduše, bilo je i tada ruksaka, ali baš onih pravih. Lovačkih.
I toga vremena bilo je djece koja nisu imala ni za teka, ni za knjiga. A snalazilo se kako je ko znao. Knjige su najčešće išle od starijeg na mlađeg. Uostalom, kao i odjeća i obuća. Samo su se teke kupovale. A tašne, pernice, olovke i bojice, koje se ne bi potrošile u toku jedne školske godine, prenošene su dalje. Ista stvar je bila sa priborom za fizičko. Patike bi godinama smrdile po tašni, kao i crni šorcevi i bijele majice, i kod muških i kod ženskih.
Još malo o školskom priboru. Bilo je finih bijelih mekanih gumica, koje su fino brisale, ali i onih malo grubljih, koje bi, ako bi malo jače počelo brisati, vrlo brzo napravile rupu na listu od teke.
Pisanje je bio pravi problem. Bilo je male raje, koja bi toliko upirala olovkom da bi se na trećem ili četvrtom listu ispod, znalo šta se pisalo. Kasnije je iskustvom dolazila sposobnost lijepog pisanja. Skoro čitavo prvo polugodište prvog razreda provodilo se pišući u teku, tanka debela, kosa uspravna. I štampana slova. A račun, samo do dvadeset. Tih prvih godina teke su bile od nekog grubog papira, valjda od reciklaže, a bilo je i teka sa finim glatkim papirom. Ali, one su bile skoro duplo skuplje.
Tih godina, đaci su imali obavezu da nose kape francuzice, sa obaveznom oznakom razreda na kapi. To je bilo nešto kao činovi u vojsci. Ali, i to je kao obaveza ukinuto narednih godina. Obavezne su bile crne školske kecelje za djevojčice, kako bi svi bili jednoobrazni, a plave radne bluze za dječake. Tek mnogo kasnije, škola je postala modna pista, kad se i po tašnama, odjeći i obući, a bogami i po dolasku do škole autima, mogao razaznavati društveni i imovinski status nekog đaka.
Danas je samo je pitanje vremena kada će i osnovci na nastavu početi nositi tablet umjesto teka. Nekadašnje tablice su bile standardne veličine, dimenzija 27 x 18 centimetara. Koliko je to bilo incha, izračunajte sami?
Ako su se nekada đaci pravdali riječima da su napisali zadaću, ali da im je usput do škole neko pobrisao tablicu, uskoro će se u istom smislu moći čuti: „Napisao sam zadaću, ali mi je kolega kliknuo delete!”
Smail Špago
novasloboda.ba
Generacija prvačića koja je pošla je u školu u jesen 1957. godine umjesto dotadašnjih tablica, pisaljka i brisaljka, morala je u školu u tašnama donijeti prave teke i olovke. Mnogi đaci koji su do polaska u školu maštali kako će imati svoju vlastitu tablicu, da po njoj pišu i brišu do mile volje, jer, one tuđe im nisu bile dostupne, pogotovo, ako je na njima već bila napisana zadaća, donešena iz škole, i nije se smjela ni gledati, a kamoli dirati, da se ne daj bože neko slovo ili neki broj ne bi pobrisao.
Nekadašnje tablice bile su izrađene od tankog sloja kamena škriljca sa drvenim okvirom, a na tablici se pisalo zašiljenim kamenčićem, koji se zvao pisaljka i koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj strani pločice crvenim linijama bile su označene crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani su bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu, takozvanu brisaljku i suhu krpu radi brisanja i sušenja.
Međutim, na upisu u prvi razred osnovne škole 1957. godine učiteljica su đacima i roditeljima prenijele kako su od te godine ukinute i tablica i pisaljka i brisaljka, a morali su kupiti teke, pisanske sa uskim i širokim linijama, računske, sa kockicama, i geometrijaske bez linija. Pisanske teke širokih linija dolazile su tek kasnije, u trećem. Jedna teka je bila za školski rad, a druga za domaći. Znači šest komada. Za likovno su bile dovoljne drvene bojice, pakovane po 6 ili po 12 komada u boji, i mali blok, broj 2 ili 3. Od knjiga Bukvar i Računica. Od pribora za pisanje, samo olovka. Tintom, držalom i perom, pisalo se tek od drugog razreda. Za hemijsku olovku nije se tada ni znalo, a nalivpero je imao, možda samo direktor škole. Uz olovku, naravno, dolazili su oštrilo i gumica. Sve to se onog vremena stavljalo u finu drvenu pernicu. Sve u svemu, i to je bilo značajne težine.
A tašna za školu? Ni blizu ovih današnjih. Obična, kožna, preklapala se sprijeda. I imala dvije kopče. Tek kasnije su došle one plastične, koje su smrdile na plastiku barem nekoliko mjeseci, a i nove knjige u njoj. Ta tašna imala je jednu otvorenu pregradu s jedne strane i „rajsferšlus” odozgo. Taj „rajsferšlus” bi vrlo brzo otišao, i tašna je najčešće svu godinu nošena otvorena. Doduše, bilo je i tada ruksaka, ali baš onih pravih. Lovačkih.
I toga vremena bilo je djece koja nisu imala ni za teka, ni za knjiga. A snalazilo se kako je ko znao. Knjige su najčešće išle od starijeg na mlađeg. Uostalom, kao i odjeća i obuća. Samo su se teke kupovale. A tašne, pernice, olovke i bojice, koje se ne bi potrošile u toku jedne školske godine, prenošene su dalje. Ista stvar je bila sa priborom za fizičko. Patike bi godinama smrdile po tašni, kao i crni šorcevi i bijele majice, i kod muških i kod ženskih.
Još malo o školskom priboru. Bilo je finih bijelih mekanih gumica, koje su fino brisale, ali i onih malo grubljih, koje bi, ako bi malo jače počelo brisati, vrlo brzo napravile rupu na listu od teke.
Pisanje je bio pravi problem. Bilo je male raje, koja bi toliko upirala olovkom da bi se na trećem ili četvrtom listu ispod, znalo šta se pisalo. Kasnije je iskustvom dolazila sposobnost lijepog pisanja. Skoro čitavo prvo polugodište prvog razreda provodilo se pišući u teku, tanka debela, kosa uspravna. I štampana slova. A račun, samo do dvadeset. Tih prvih godina teke su bile od nekog grubog papira, valjda od reciklaže, a bilo je i teka sa finim glatkim papirom. Ali, one su bile skoro duplo skuplje.
Tih godina, đaci su imali obavezu da nose kape francuzice, sa obaveznom oznakom razreda na kapi. To je bilo nešto kao činovi u vojsci. Ali, i to je kao obaveza ukinuto narednih godina. Obavezne su bile crne školske kecelje za djevojčice, kako bi svi bili jednoobrazni, a plave radne bluze za dječake. Tek mnogo kasnije, škola je postala modna pista, kad se i po tašnama, odjeći i obući, a bogami i po dolasku do škole autima, mogao razaznavati društveni i imovinski status nekog đaka.
Danas je samo je pitanje vremena kada će i osnovci na nastavu početi nositi tablet umjesto teka. Nekadašnje tablice su bile standardne veličine, dimenzija 27 x 18 centimetara. Koliko je to bilo incha, izračunajte sami?
Ako su se nekada đaci pravdali riječima da su napisali zadaću, ali da im je usput do škole neko pobrisao tablicu, uskoro će se u istom smislu moći čuti: „Napisao sam zadaću, ali mi je kolega kliknuo delete!”
Smail Špago
novasloboda.ba
28.08.2014.
Jedna slika i hiljadu sjećanja - Specijalkom uz korzo
Specijalkom uz korzo
Šta zapažamo prvo na slici?Momak na
biciklu, kapa francuzica na glavi. Biciklo je specijalka. Pokockana ulica niz
korzo, ili uz korzo, svejedno. Na drveću nema lišća, što znači da je ili kasna
jesen ili rano proljeće. Sjenka je pravo s juga i malo baca unazad. Moglo bi
biti oko 1 popodne. Sat iznad apoteke se ne razaznaje dobro, ali čini se da
stoji na oko pola jedan, ili čak tačnije koji minut kasnije.
Auta nema ni za lijeka. Hotel Bristol je
već renoviran, što znači negdje je iza 1960. Još nije bila srušena zgrada u
kojoj je bila Omladinska knjižara, gdje je kasnije napravljena zgrada Revije.
Rušenje zgrade knjižare bilo je 1966. Znači slika potječe između ove dvije
godine.
Žena u mantilu ide naniže s djecom. Raja
stoje preko puta zdravljaka, malo iznad prodavnice Astra. S druge strane je
također gužva oko ulaska u Cernicu, gdje je toga vremena na gornjem ćošku
također bio još jedan Zdravljak, kao i s donje strane, gdje je sada Zela.
Slijedi veliki broj prolaznika po finom vremenu, čak tamo do Putnika, na Musali,
a neki hodaju čak i sredinom ceste. Ovdje nije puno toga promijenjeno ni do dan
danas, osim što je kasnije u sliku ušla zgrada Revije, a ulica je presvučena
asfaltom.
Šta reći o momku na biciklu. Biciklo je
bilo najmodernije za ono doba. Zvali smo ga specijalka. Pedale su se mogle
okretati unazad. Imao je savijen upravljač, s kočnicama za prednji i zadnji
točak. Naravno onoga vremena nije bilo šaltanja brzina i za popeti se odozdo sa
Musale, uz Korzo, trebalo je napregnuti mišiće. Nema ni govora o nekakvoj
biciklističkoj opremi i odjeći. Sasvim normalna odjeća. Čak se čini, kad nasloni
biciklo uza zid i skine kapu, momak je odmah spreman za randesa. A možda je tamo
bio i krenuo. Vidi se i po cipelama koje su namazane i uglancane do punog
sjaja.
Pogledom u dubinu i unutrašnjost slike
vidi se samo red kuća na Mazoljicama. Pogled ne skriva ni zgrada Razvitka, koja
je bila izgrađena desetak godina kasnije. Nema ni magistrale, koja je također
probijena kasnije.
Iza leđa fotografa je rampa i željeznička
pruga, kao i trafika na ćošku i sageti bor, za kojega još nemamo prigodnu sliku.
Lijevo je bio restoran gdje je kasnije bila Petica, a naviše Jagnje koje se
također ne vidi. Toga vremena još nije bila napravljena ni zgrada banke u kojoj
je u prizemlju bio ekspres restoran. Sve to je slijedilo koju godinu
kasnije.
Fotos je iz
zbirke Branka Vučine
Priredio: Smail
Špago
27.08.2014.
Mostarom nekad i sad: Pivara
Prva pivara u Mostaru otvorena je 1888. godine, a ledara 1903.
godine.
Prva pivara u Mostaru bila je smještena u Velikoj pećini u Potkujundžiluku.
Doduše, Velika pećina je kroz svoju istoriju bila smještaj za razne djelatnosti.
Tako bilježimo da je na samom početku dolaska austrougarske vojske u Mostar tu bilo skladište municije, a zatim i vojske, pa Vojna pošta i telegrafska centrala, da bi nakon razmještanja vojske u tri postojeće kasarne, 1886. godine pećina postala i prva pivara koju su držala braća Löwy. Nakon što su braća napustila poslovanje s pivom, skladište je preuzela Sarajevska pivara. Nju je 1888. godine posjetio i prestolonasljednik, sin jedinac Franje Josipa I., princ Rudolf.
Sarajevska pivara 1. marta 1903. godine otvara i prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona nedavno renovirana kuća preko puta današnjeg hotela Ere). Za njenog upravnika je postavljen sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, trgovac Bilić iz Blagaja otvara Hercegovačku pivaru. Kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupovinom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.
U zgradi Ledare je sve do 1992. bodine bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.
Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago
Prva pivara u Mostaru bila je smještena u Velikoj pećini u Potkujundžiluku.
Doduše, Velika pećina je kroz svoju istoriju bila smještaj za razne djelatnosti.
Tako bilježimo da je na samom početku dolaska austrougarske vojske u Mostar tu bilo skladište municije, a zatim i vojske, pa Vojna pošta i telegrafska centrala, da bi nakon razmještanja vojske u tri postojeće kasarne, 1886. godine pećina postala i prva pivara koju su držala braća Löwy. Nakon što su braća napustila poslovanje s pivom, skladište je preuzela Sarajevska pivara. Nju je 1888. godine posjetio i prestolonasljednik, sin jedinac Franje Josipa I., princ Rudolf.
Sarajevska pivara 1. marta 1903. godine otvara i prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona nedavno renovirana kuća preko puta današnjeg hotela Ere). Za njenog upravnika je postavljen sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, trgovac Bilić iz Blagaja otvara Hercegovačku pivaru. Kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupovinom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.
U zgradi Ledare je sve do 1992. bodine bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.
Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago
23.08.2014.
Mostarom nekad i sad: Pravoslavna crkva
Saborna crkva svete Trojice bila je u vrijeme kad je izgrađena, 1873. godine,
najveća pravoslavna bazilika u BiH.
O postojanju mostarskih pravoslavaca svjedoči nam zapis francuskog putopisca Paullet-a iz daleke 1658.godine, gdje ih spominje i naziva Grcima.
Postoje, takođe, dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju), u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine, kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene, muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva, koja je dotrajala, može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti, s naglaskom da „ne smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst”.
Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina svjedoče o vremenu u kome je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se uticaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je, na Čistu nedjelju, osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice.
Već od iste godine, počelo je prikupljanje novca za izgradnju mnogo veće crkve, kada prilike budu to dopustile. Novac se prikupljao od srpskog življa Mostara, a dosta sredstava se uspjelo prikupiti u južnoj Mađarskoj i Rusiji, pa je odmah kupljeno zemljište ispod postojeće stare crkvice. Po idejnom rješenju arhitekta Momira Korunovića, nova se pravoslavna crkva počela graditi 15. marta 1863. godine. Za vrijeme gradnje, došlo je do zastoja izvođenja radova zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali i zbog više propusta glavnog graditelja Spasoja Vulića iz Tetova, pa je nastavak gradnje dodijeljen majstoru Andriji Domjanovu iz Velesa, koji je izgradnju te nove impozantne katedrale u vizantijskom stilu s 30.metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini (jedna veća i tri manje) završio 1873. godine.
Saborna crkva svete Trojice bila je u ono vrijeme najveća pravoslavna bazilika u BiH.
Crkva je zapaljena 6.januara 1993. godine, na Badnji dan, pri čemu su ostali samo vanjski zidovi, zvonik i jedno zvono. Danas se obnavlja.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
O postojanju mostarskih pravoslavaca svjedoči nam zapis francuskog putopisca Paullet-a iz daleke 1658.godine, gdje ih spominje i naziva Grcima.
Postoje, takođe, dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju), u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine, kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene, muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva, koja je dotrajala, može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti, s naglaskom da „ne smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst”.
Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina svjedoče o vremenu u kome je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se uticaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je, na Čistu nedjelju, osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice.
Već od iste godine, počelo je prikupljanje novca za izgradnju mnogo veće crkve, kada prilike budu to dopustile. Novac se prikupljao od srpskog življa Mostara, a dosta sredstava se uspjelo prikupiti u južnoj Mađarskoj i Rusiji, pa je odmah kupljeno zemljište ispod postojeće stare crkvice. Po idejnom rješenju arhitekta Momira Korunovića, nova se pravoslavna crkva počela graditi 15. marta 1863. godine. Za vrijeme gradnje, došlo je do zastoja izvođenja radova zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali i zbog više propusta glavnog graditelja Spasoja Vulića iz Tetova, pa je nastavak gradnje dodijeljen majstoru Andriji Domjanovu iz Velesa, koji je izgradnju te nove impozantne katedrale u vizantijskom stilu s 30.metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini (jedna veća i tri manje) završio 1873. godine.
Saborna crkva svete Trojice bila je u ono vrijeme najveća pravoslavna bazilika u BiH.
Crkva je zapaljena 6.januara 1993. godine, na Badnji dan, pri čemu su ostali samo vanjski zidovi, zvonik i jedno zvono. Danas se obnavlja.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
22.08.2014.
Mostarom, nekad i sad: Ćose Jahja džamija
Ćose Jahja-hodže džamija nalazi se na Musali, na uglu Braće Brkića i Fejićeve
ulice.
Džamija se nekad zvala i Krehina džamija, jer izgleda da je glavni graditelj bio potomak porodice Kreho.
Inače džamija je građena od lomljena kamena, pokrivena četverostrešnim krovom. Na džamiji nema nikakva natpisa pa se ne zna kada je točno sagrađena, no zasigurno je to bilo prije 1620. godine. Možemo samo pretpostaviti da je osnivač ove zadužbine vjerovatno bio učen i bogat čovjek, a poticao je iz porodice Ćosa, porijeklom iz sela Bratača u opštini Nevesinje, odakle je jedan od predaka, ko zna kad u prošlosti, doselio u Mostar i nastanio se na Carini.
U prošlosti je imala nisku kamenu munaru svega 12 metara visoku, a imala je i malo predvorje. Do kraja 1878. Godine, Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije, gdje su se nalazila mala vrata. Tek nakon dolaska Austrougarske zid oko Musale je srušen, te je stvoren prostran trg. Kada se gradila Vakufska kuća na Musali (zgrada Putnika) 1937. godine, zbog stvarne mogućnosti da se munara ove džamije ne bi vidjela s Musale zbog visine nove građevine, odlučeno je da se munara razmontira i sagradi viša.
Te godine je i Alajbegovića česma premještena sa svoje izvorne pozicije na onu gdje je i danas. U dvorištu džamije bilo je sagrađeno turbe braće Kreha. Počivalo je na šest stubova i u stvari su to bila dva turbeta spojena u jedno, jer su tu počivala dva brata. Prilikom rekonstrukcije džamije 1937. godine i to turbe je demontirano, te smješteno negdje u skladište da čeka bolje dane. Dobro se načekalo, jer ga se tek 50.ak godina kasnije netko sjetio i montirao ga ponovo, alina sasvim drugoj lokaciji – na Šehitlucima, ispred Vučjakovića džamije, gdje se i danas nalazi.
Džamija je stradala u zadnjem ratu 1992. – 1995. godine, a obnova i rekonstrukcija cijelog kompleksa džamije obavljena je između 1996 .– 2005. godine.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Džamija se nekad zvala i Krehina džamija, jer izgleda da je glavni graditelj bio potomak porodice Kreho.
Inače džamija je građena od lomljena kamena, pokrivena četverostrešnim krovom. Na džamiji nema nikakva natpisa pa se ne zna kada je točno sagrađena, no zasigurno je to bilo prije 1620. godine. Možemo samo pretpostaviti da je osnivač ove zadužbine vjerovatno bio učen i bogat čovjek, a poticao je iz porodice Ćosa, porijeklom iz sela Bratača u opštini Nevesinje, odakle je jedan od predaka, ko zna kad u prošlosti, doselio u Mostar i nastanio se na Carini.
U prošlosti je imala nisku kamenu munaru svega 12 metara visoku, a imala je i malo predvorje. Do kraja 1878. Godine, Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije, gdje su se nalazila mala vrata. Tek nakon dolaska Austrougarske zid oko Musale je srušen, te je stvoren prostran trg. Kada se gradila Vakufska kuća na Musali (zgrada Putnika) 1937. godine, zbog stvarne mogućnosti da se munara ove džamije ne bi vidjela s Musale zbog visine nove građevine, odlučeno je da se munara razmontira i sagradi viša.
Te godine je i Alajbegovića česma premještena sa svoje izvorne pozicije na onu gdje je i danas. U dvorištu džamije bilo je sagrađeno turbe braće Kreha. Počivalo je na šest stubova i u stvari su to bila dva turbeta spojena u jedno, jer su tu počivala dva brata. Prilikom rekonstrukcije džamije 1937. godine i to turbe je demontirano, te smješteno negdje u skladište da čeka bolje dane. Dobro se načekalo, jer ga se tek 50.ak godina kasnije netko sjetio i montirao ga ponovo, alina sasvim drugoj lokaciji – na Šehitlucima, ispred Vučjakovića džamije, gdje se i danas nalazi.
Džamija je stradala u zadnjem ratu 1992. – 1995. godine, a obnova i rekonstrukcija cijelog kompleksa džamije obavljena je između 1996 .– 2005. godine.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
21.08.2014.
Mostarom, nekad i sad: Kriva ćuprija
Krivu ćupriju je sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što
je čak osam godina prije negoli je izgrađen Stari most, 1566. godine.
Približno dvjestotinjak metara prije nego Radobolja izruči svu svoju vodu Neretvi, nalazi se mali kameni mostić s jednim lukom, koji neodoljivo podsjeća na Stari most – starijeg i slavnijeg mu brata, a poznat je pod imenom Kriva ćuprija. Prvi mu spomen nalazimo u Čejvanovoj zadužbini iz 1558. godine, gdje se kaže: „I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”.
Temeljem ovog navoda može se nedvosmisleno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije nego što je Stari most (1566. godine) izgrađen. Po nepotvrđenim pričama koje se prenose iz prošlosti, Stari most je sagrađen po uzoru na ovaj – ovaj manji mu je poslužio kao maketa, kao eksperiment – hoće li veliki izdržati.
Preko ovog mosta se tokom dugog turskog perioda odvijao živ promet, jer je dugo vremena bio jedini prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili preko njega da bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar, 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom putu, koji je vodio od juga prema sjeveru i obrnuto.
Regulacijom Radobolje i izgradnjom dva željezna mosta na njoj (Oručevića ćuprija i most na Šemovcu), prestala je Kriva ćuprija služiti svojoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj je, i s jedne i s druge strane, nepodesan.
Na ovom objektu su 1967. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovan kao spomenik kulture. Izvodeći radove na regulaciji korita Radobolje u Starom gradu 1999. godine, izvođač je nespretno i nesretno okrenuo udar vode pod desni obalni temelj Ćuprije. Usljed jakog udara naraslih voda, izlokani su temelji i za dan i po Ćuprija se srušila. Tek 2000. godine je ponovo obnovljena.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Približno dvjestotinjak metara prije nego Radobolja izruči svu svoju vodu Neretvi, nalazi se mali kameni mostić s jednim lukom, koji neodoljivo podsjeća na Stari most – starijeg i slavnijeg mu brata, a poznat je pod imenom Kriva ćuprija. Prvi mu spomen nalazimo u Čejvanovoj zadužbini iz 1558. godine, gdje se kaže: „I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”.
Temeljem ovog navoda može se nedvosmisleno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije nego što je Stari most (1566. godine) izgrađen. Po nepotvrđenim pričama koje se prenose iz prošlosti, Stari most je sagrađen po uzoru na ovaj – ovaj manji mu je poslužio kao maketa, kao eksperiment – hoće li veliki izdržati.
Preko ovog mosta se tokom dugog turskog perioda odvijao živ promet, jer je dugo vremena bio jedini prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili preko njega da bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar, 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom putu, koji je vodio od juga prema sjeveru i obrnuto.
Regulacijom Radobolje i izgradnjom dva željezna mosta na njoj (Oručevića ćuprija i most na Šemovcu), prestala je Kriva ćuprija služiti svojoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj je, i s jedne i s druge strane, nepodesan.
Na ovom objektu su 1967. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovan kao spomenik kulture. Izvodeći radove na regulaciji korita Radobolje u Starom gradu 1999. godine, izvođač je nespretno i nesretno okrenuo udar vode pod desni obalni temelj Ćuprije. Usljed jakog udara naraslih voda, izlokani su temelji i za dan i po Ćuprija se srušila. Tek 2000. godine je ponovo obnovljena.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen