26.11.2013.
Ćirin red vožnje prema jugu, nekada...
Od Mostara se Ćirom moglo i ka sjeveru i ka jugu. Ka sjeveru, preko Konjica
do Sarajeva. A prema jugu, prvo do Čapljine, a onda po želji. Prema moru u
Ploče. Preko Popova do Huma, a onda po želji. Ili u Trebinje, ili u Dubrovnik.
Ili u Zeleniku, kod Herceg Novog, u Crnoj Gori. a od Trebinja preko Bileće, do
Nikšića. a onda kroz Crnu Goru, od Nikšića do Titograda, nekad i ponovo,
Podgorice.
(Redovi vožnje sa stranica: vozovi i željeznice)
(Redovi vožnje sa stranica: vozovi i željeznice)
Čapljina -
Dubrovnik
Hum-Nikšić
Konjic-Mostar
Mostar-Ploče
Uskpolje-Zelenika
Sarajevo-Konjic
26.11.2013.
Ćirom, kao nekad, kroz Hercegovinu
Ideja egzistira već nekoliko godina, a u stvari o tome se priča još od
vremena, tamo od 1976. godine, kad je ukinuta ćirina pruga od Čapljine do
Trebinja, i dalje preko Bileće, do Nikšića i Podgorice, nekadašnjeg Titograda.
Kažu u turističke svrhe. A šta je sa privrednim resursima. Šta je sa
željezničkom vezom sa Crnom Gorom. I Crnogorci su neke godine izrazili svoje
interesovanje. Neko je izračunao da bi kilometar obnove, nove izgradnje,
popravke postojeće infrastrukture koštao oko milion KM. Sto kilometara od
Čapljine do Dubrovnika, sto miliona KM. Kad se posmatra gotov objekat, nije
puno, ali kad se pogleda besparica, neizvedivo, mnogo para. Neko bi morao
izračunati isplativost, i korist, odnosno dobit, napraviti čist račun.
Vjerovatno bi se našao neki investitor, kad politika ne bi i u ovo duboko
umješala svoje prste. Ovako, čekaćemo ishod i nadati se. Sve obnovljene
uskotračne pruge, u BiH i u okruženju, bilježe pozitivne rezultate.
OBJAVA: Ponedjeljak,
25. studenog 2013. 8:18
Živopisna uskotračna
pruga, koja je Čapljinu, zaleđe Neuma, Ravno i Trebinje, od 1901. do 1976.
povezivala s Dubrovnikom, uskoro bi trebala biti rekonstruirana u turističke
svrhe.
Ćiro novi turistički hit
Hercegovine?
IZVOR: Dnevni
avaz
AUTOR:
Sa.M.
Obnovljeni kilometar ove
željeznice, duge oko 100 kilometara, koštao bi skoro milijun maraka, s tim da
pokretači inicijative za obnovu tvrde da bi se isplatio svaki kilometar, jer su
uskotračne pruge u svijetu postale pravi turistički
hit.
Ova željeznica, koja je do
prije četrdesetak godina predstavljala svojevrsnu žilu kucavicu ovog područja,
izgrađena je tada za potrebe austrougarske vojske. Njome je svakodnevno putnike
i robu prevozio stari “ćiro”, kojim se, tvrde Hercegovci, tada moglo stići sve
do Beča.
Ukinuta je 1976. godine
preko noći, nakon čega je život u najjužnijem dijelu Hercegovine, naročito u
Ravnom i zaleđu Neuma, počeo odumirati.
''Ideja je kvalitetna, no,
jasno je da je i investicija ogromna. Postoje dionice koje bi se već mogle
staviti u funkciju. Primjera radi, uz malo novca dalo bi se tako na dionici od
Ravnog do Zavale osigurati turistički vlak, popularnog "ćiru", koji bi,
zasigurno, bio velika atrakcija među turistima'', istakao je načelnik općine
Ravno Andrija Šimunović.
Samo ta dionica duga oko
5,5 kilometara, istakao je Šimunović, koštala bi oko pet i po milijuna
KM.
''To su znatna sredstva
koja je u ovim uvjetima teško dobiti, ali je interesantna priča i siguran sam da
ćemo s vremenom i to realizirati'', istakao je Šimunović.
23.11.2013.
Mostarski poštari
Nekada su poštari donosili poštu
i penzije na kućna vrata, čak i u velikim zgradama, od sprata do sprata, od
vrata do vrata. Kasnije se to izmijenilo postavljanjem onih poštanskih sandučića
kod ulaznih vrata u zgradu, a još malo kasnije, obaveznim otvaranjem računa na
banci, na koji je prebacivana penzija. Nekada su poštari zvonili na vrata, bili
rado viđeni gosti, bilo sa dobrim ili lošim vijestima, koje su donosili sa
sobom, a pogotovo sa penzijama, kad se poštaru obavezno sipala
mala čašica domaće i davao bakšiš. Bili su nam nekako kao svojta. Jedno
malo prisjećanje na naše mostarske poštare, putem slike, i jedna zgodna pričica,
koja se nekada pričala. Da li je bila baš mostarska, ili samo malo prilagođena,
nije bitno. Rado ih se sjećamo.
Vozio se čovjek vozom iz
Sarajeva za Mostar. Nekad. Onaj putnički sa polaskom u 13:25 iz sarajeva. Voz od
Sarajeva pun ko šibica i čovjek polako, od kupea do kupea. Sve puno. U jednom
kupeu mjesto, Upita je li slobodno. Jeste. Sjede. Preko puta sjedi čovjek u
odijelu, faca mu poznata, čak se pomalo i smješi. Nakon izvjesnog vremena, ona
gužva iz voza se raziđe, izađoše đaci u Blažuju, Hadžićima, Pazariću i Tarčinu.
Onaj preko puta upita.
-Kako ste? Je li vam se sin
vratio iz vojske? Kako kćerka? Je li položila onaj ispit na
fakultetu?
Čovjeku postade sumnjivo. Otkud
ovakva pitanja od nepoznatog čovjeka? Sve zna.
- Izvinite, ja vas ne poznajem:
Odakle vi znate za te moje lične stvari.
- Pa kako neću znati. Ja sam
vaš poštar. Donosim vam pisma svaki dan. Znam da vam je sin u vojsci i da vam je
kćerka na faklutetu u Sarajevu.
Tek tada ga čovjek poznade.
Nikad ga prije nije vidio u civilnom odijelu, niti bez one obavezne poštarske
kape.
Na slici, Mostarski poštari na
polasku ispred zgrade pošte: Jure, Bećir, Zvonko, ?, Šela, ?, Bibo...pa Đuro,
Vinko, koji se ne vide ovdje.
Ko ih zna, sjetiće se.
naknadni komentari: do sada
odgonetnuti sa slike: Jure, Bećir, Zvonko, ?, Šela, Luka, Bibo...nevide se na
slici: Đuro, Vinko, Nazif, Ramiz Puce...
21.11.2013.
Pauza na igranci
Ovoga se može sjetiti samo onaj, ko je u nekadašnja vremena srijedom, subotom
i nedeljom išao na igranke u Abrašević.
Abrašević, iza rata...
U Abraševiću igranka, a bife
kod Pave, pun ko šibica za vrijeme pauze. Muzika je onoga vremena nakon sahatak,
dva svirke pravila pauzu, u kojoj su djevojke išle do toaleta, da poprave
frizuru šminku, a momci u bife do Pave, da s noga popiju jednu. Piva se hladila u v elikoj bačvi vode. Kako su
flaše bile u vodi, popadale one naljepnice. A Sarajevsko, Nikšićko, Skol,
sve iste boce. Kako ko ulazi Pavo pita koju, ovaj odgovara Skol, a Pavo lovi
naljepnicu i stavlja na mokru bocu. Evo ti je veli. I tako redom. Nikome nije
smetalo. Pavo i Marica legende!
I još jedan biser od
Pave:
Za šankom, za vrijeme pauze na
igranci, naručio momak lozu. Pavo ga
odmjeri od glave do pete, daje mu lozu, u
onoj maloj čaši od 0,5, a momak pita:
- Može li voda uz
lozu?
- Sve ti je tu, reče Pavo i još jednom ga odmjeri.
.
.
.
Komentar raje iz ondašnjeg
folklora:
...uz malu
pomoć Tibora i Brace...
Mi, iz folklora, Maricu smo zvali
Maca.
A gdje je ovdje kiselina sa saransakom ???
Uštipci sa sirom iz mijeha, sa
Goranaca !!
Dzigarica !!
Evo, sve to dodajemo, da se ne bi
zaboravilo.
19.11.2013.
Košćela iz Fejićeve
Raju širom svijeta zatekla vijest da je košćela u Fejićevoj ulici teško
oboljela. Vijest je bila šok, kao ono, kad čujete da je neko od najbližih
obolio, pa mu se ne zna, šta će i koliko će još. Portal Nova Sloboda je jutros u 10:12 objavio
vijest o košćeli, uz dramatične slike.
„Koščela kod česme u ulici Braće Fejića, uz Roznamedžiju džamiju, jedan je od zaštitnih simbola Mostara. „Vidimo se kod koščele“, „Čekam te kod koščele“ decenijama su izgovarali stanovnici Mostara.
Odolijevala je košćela zubu vremena, a sada je i nju, uz starost, snašla i bolest.
Mnogi Mostarci jutros su zastali, ugledavši kako se odvalio dobar dio donjeg dijela drveta.
Treba očekivati da će nadležni koji vode o tome računa, hitno reagovati i vidjeti da li ima spasa za simbol grada”.
Koliko je stara košćela niko ne zna, jer ko još broji godine košćelama, bilo gdje. Ali ova košćela, uz onu u Kujundžiluku, kao i Lipa na Glavnoj ulici su zaštitni simboli Mostara. Ukoliko se pretpostavi da je košćela zasađena, ili samonikla, što je vjerovatnije, onda kad je Roznamedžijina džamija sagrađena, trebalo bi joj biti najmanje 400 godina.
1610 godine
izgrađena Roznamedzijina džamija
1660
Roznamedžija dovodi vodu preko Starog mosta
1710 izgrađen šadrvan ispred Roznamedžijine džamije
1897 opravljena Roznamedžijina džamija
1940
srušen šadrvan ispred Roznamedžijine džamije1710 izgrađen šadrvan ispred Roznamedžijine džamije
1897 opravljena Roznamedžijina džamija
Uz priču o ovoj džamiji usko je povezana priča o dovođenju
žive vode u grad. Jer Roznamedžija je bio mostarski dobrotvor i grad prije skoro
400 godina snabdio pitkom vodom iz vodovoda. O ovome svijedoči i tekst Ibrahima
Kajana, Mostarske vedute, broj 2.
„A kad je Roznamedži Ibrahim efendija (što je služio kao dvorski blagajnik - roznamedžija u doba sultana Murata IV.), nešto prije 1620. godine sagradio džamiju u Mostaru i pred džamijom česmu (i šadrvan, u kasnijem datumu), doveo je vodu iz slatkog vrela Djevojačke vode dječacima i softama u prizidanoj medresi, za piće i abdeste Bogu predanima i svima koje put nanese pored džamije, da prežive vatrenu stihiju mostarskog ljeta te živi i zdravi stignu do svojih domova i domovina. (I večeras ćeš, ako se nađeš u Fejićevoj ulici, zateći Mostarce na njegovoj česmi,
veseli piju i hlade svoju vrelu krv.)
„A kad je Roznamedži Ibrahim efendija (što je služio kao dvorski blagajnik - roznamedžija u doba sultana Murata IV.), nešto prije 1620. godine sagradio džamiju u Mostaru i pred džamijom česmu (i šadrvan, u kasnijem datumu), doveo je vodu iz slatkog vrela Djevojačke vode dječacima i softama u prizidanoj medresi, za piće i abdeste Bogu predanima i svima koje put nanese pored džamije, da prežive vatrenu stihiju mostarskog ljeta te živi i zdravi stignu do svojih domova i domovina. (I večeras ćeš, ako se nađeš u Fejićevoj ulici, zateći Mostarce na njegovoj česmi,
veseli piju i hlade svoju vrelu krv.)
Nadamo se da će stručnjaci za zelenilo naći odgovarajuće rješenje i produžiti joj život. U prilogu je nekoliko slika iz bliske i dalje prošlosti košćele iz Fejićeve.
19.11.2013.
U razredima Više gimnazije u Mostaru, 1907. godine
U razredima Više gimnazije u Mostaru, 1907.
godine
+in+Mostar+1907.jpg)
Sliku zgrade Mostarske gimnazije, sagrađenu 1898.
godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj
puta, počevši od one najstarije slike, samo sa desnim krilom, pa dograđenu, onda
iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove, kojima je
svjedočila. Zahvaljujući slikama iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti
unutar zgrade i učionica.
Ukratko o gimnaziji iz teksta objavljenog povodom
120. godišnjice postojanja.
Mostarska Gimnazija je osnovana 23. oktobra 1893.godine kao druga gimnazija u BiH, a počela sa radom na Luci u kući otkupljenoj od Husage Komadina. Preseljena je u današnju zgradu 1898.g. i to u
dovršeno prvo krilo, uz Lenjinovo šetalište, a 1902.dograđeno i drugo krilo
prema Bulevaru.Takav izgled Gimnazija ima i danas. Za prvog direktora konkursom
raspisanim na njemačkom, mađarskom i srpskohrvatskom jeziku u Beču, Pešti,
Zadru, Ljubljani i Sarajevu, bio je izabran Martin Bedjanič. Prvi nastavnik bio
je Antun Pihler, a prvi učitelji su bili vjeroučitelji katoličke, pravoslavne i
islamske vjere. 1893. godine Mostar je već imaoTrgovačku školu na Musali,
Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u
Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije , na
Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i
početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama, i privatna
njemačka škola u Brankovcu i na kraju još i Frebrovo zabavište.
(iz teksta o 120. godišnjici
Mostarske gimnazije, Jožica Scoria)
opis uz sliku broj
1:
Class at the Boys' High School (Velika
gimnazija)
Boys in urban clothes (some of them with felt
hats - fez) sitting at their school desks. One is standing next to the teacher's
table, holding a book in his hands. The teacher is sitting at the front of the
classroom. In the background: a wardrobre, a stove, a map and a picture from an
acient ruin. Positive print, 1907, Mostar , Bosnia and
Herzegovina
Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru
Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi
nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika,
držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U
pozadini: vješalica za kapute, peć , mapa i slika iz
istorije
Datum: 1907, Mostar, Bosna i Hercegovina
Autor: Topić, František, (fotograf), Copyright: Zemaljski Muzej Bosne i
Hercegovine
+in+Mostar+1907.jpg)
Opis zu sliku broj
2:
Group of young men in a zoological
cabinet
Students standing around a table and listening
to the teacher's explanations. In the background there are showcases displaying
taxidermy and a human skeleton.
Most probably shot in the Boys' High School
(Velika gimnazija) in Mostar. Positive print 1907 Autor: Topič,
František, (Photographer)
Grupa učenika u kabinetu za
zoologiju
Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine u kojima se nalazi prepariranie životinjei ljudski kostur. Fotografija napravljena u Višoj gimnaziji u Mostaru 1907, Autor: Topič František, (fotograf)
Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine u kojima se nalazi prepariranie životinjei ljudski kostur. Fotografija napravljena u Višoj gimnaziji u Mostaru 1907, Autor: Topič František, (fotograf)
Slike nam nude mnogo vrlo interesantnih detalja o
onom vremenu.
Prvo što se uočava, razred, kao i čitava
gimnazija, bio je višenacionalni. 1907. godine, kada je napravljena ova slika, u
Mostaru još nije bilo električne energije, pa je učionice osvjetljavala lampa
gaznjača, iznad profesorske katedere, a vatra se ložila u peći u ćošku. Od
slikanja je prošlo 106 godina, i po biološkim zakonima, sa ove slike nema niko
živ. Moguće da je ovaj profesor, jedan od profesora, gore nabrojanih. Sa slike
je uočljivo da je razred pohađalo čak 38 đaka.
Pedeset godina poslije ovih slike, sjedio sam u
klupama tadašnje treće osnovne škole, koja je nakon Drugog svjetskog rata dugo
godina bila smještena u ovoj zgradi. Gledajući slike, imam utisak da sam tamo
daleke 1957. godine barem koju godinu sjedio u istim ovim klupama, kad sam pošao
u prvi osnovne, i išao svih osam godina osnovne škole u ovu istu
zgradu.
I još jedan detalj, za one koji
su išli, ili u gimnaziju, ili u osnovnu školu, u ovu zgradu. Na slici iz
kabineta zoologije, prozori desno, su prozori na učionici koja je na drugom
spratu iznad ulaza, iznad nekadašnje zbornice. Tu je nekada bio kabinet za
likovno, i mnoge generacije su tu nacrtale svoje prve likovne radove.
Originalne fotografije potiču iz
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a objavljene su na stranicama
Univerziteta iz Graca, Austrija.
Priredio: Smail
Špago
Slike iz arhive: Tibor
Vrančić
Originalne fotografije potiču iz Zemaljskog muzeja
Bosne i Hercegovine, a objavljene su na stranicama Univerziteta iz Graca,
Austrija.
Priredio: Smail
Špago
Slike iz arhive: Tibor
Vrančić
12.11.2013.
Bogataš fotograf
.
.
.
.Mostar iz 1912, sa fotografija Alberta Kahna
.
.
.
.
.
.
Albert Kahn na balkonu banke u Parizu
Čudnovato je kad se jedan od najbogatijih osoba
Europe onoga doba, odluči poći na avanturistički put u svijet. Ipak je to
1910-ih učinio jedan Francuz, inače porijeklom Jevrej iz Alsace-a, Albert Kahn
(03.03.1860 - 14.11.1940), a bio je i jedan od pionira fotografije u boji.
U dobi od dvadeset godina seli se u Pariz gdje radi
kao bankar, a kasnije studira književnost i pravo. Godine 1892. postaje direktor
banke i suvlasnik poznate Banke Goudchaux. Tijekom života postaje poznati
dobrotvor te upoznaje brojne poznate osobe onoga vremena - Alberta Einsteina,
Austen Chamberlain, Puala Valeryja, Auguste Rodina i
druge.
Od 1908. do 1930. godine je utemeljio i razvio
poznatu filmsku arhivu "Le Archives de la Planete" (Arhiva planete). Ogroman dio
svoga imetka trošio je u rad tada najvećeg etnološko-fotografskog projekta. Ona
obuhvata preko 100 sati dokumentarnog filma i preko 72.000 fotografije iz
cijelog svijeta. Uz pomoć mnogih drugih fotografa putovao je svijetom i slikao
ljude, gradove, krajolike i znamenitosti. Posjetio je preko 50 država, a među
inima i našu Bosnu i Hercegovinu.
Nije poznato da je prije njega bilo tko radio
fotografije u boji. Doduše bilo je mnogih fotografa koji su svoje radove nastale
u crno-bijeloj tehnici kasnije retuširali , ali nije mi poznato da je netko
prije njega slikao našu domovinu u boji.
Iz perioda 1912. g. nastaje i poznata serija slika
osoba i predjela našega Mostara i njegove okoline. Pa evo
ponekih.
+(Albert+Kahn)+1912.jpg)
+21+10+1912.jpg)
Buna, Ali Pašina džamija 21.10.1912. fotos Albert Kahn
+21.10.1912..jpg)
Buna, Čatrnja 21.10.1912. fotos Albert Kahn
,+19.10.1912..jpg)
Mostar, Stari most, 19.10.1912 fotos Albert Kahn
+20.10.1912..jpg)
Mostar
20.10.1912. fotos Albert Kahn
+19.10.1912..jpg)
Mostar, Pravoslavna crkva, 19.10.1912 fotos Albert Kahn
+19.10.1912..jpg)
Mostar, Djeca, 19.10.1912 fotos Albert Kahn
Mostar, Neziragina džamija, 20.10.1912. fotos Albert Kahn
+20.10.1912..jpg)
Mostar, Srbin 20.10.1912. fotos Albert Kahn
+19.10.1912..jpg)
Mostar, Žena, 19.10.1912. fotos Albert Kahn
+1912.jpg)
fotosi i tekst: Tibor Vrančić
priredio: Smail Špago
priredio: Smail Špago
09.11.2013.
...don't forget...
09.11.1993 - 09.11.2013
08.11.2013.
Ko bi mogao biti ovaj dječak?
U Mostaru, 7. jula 1936. godine
priredio Smail Špago
Slika prikazuje govor jednog
zvaničnika, prilikom svečanog puštanja u promet mosta na Musali u Mostaru, 1936.
godine. Godinu dana prije toga bio je uklonjen stari čelični austrougarski most,
tu postavljen 1882. godine. Taj, tada novosagrađeni, arimrano betonski most,
živio je do 1992. godine.
Svečanom puštanju u promet
prisustvovali su tadašnji velikodostojnici iz Begorada i Sarajeva. Pretpostavljam. Možda je puštanje ovog mosta u
promet bilo terminirano uoči ondašnjih nekakvih izbora. Na donjoj slici se vidi
tadašnji gradonačalnik Mostara Husaga Čišić, sa fesom.
Sve je ovo oficijelno, onako kako je to vjerovatno
bilo objavljeno u tadašnjoj štampi.
Gledajući ove slike u oči mi je upao ovaj dječak,
koji se probio iza obezbjeđenja, sjeo na sims prozora hotela Neretva i
zadovoljno se smješio. U oči upada i detalj koji se vidi kroz prozor hotela
Neretva. Dok se vani odvija ceremonija, neki bez velikog uzbuđenja ispijaju
svoju kaficu.
Da se vratim ovom dječaku. Po prilici bi tada
mogao imati oko 13 godina. Znači rođen negdje oko 1923. Dans bi trebao
imati oko 90. Da li je živ? Da li je uopšte imao pojma da i njega slikaju, uz
ovog cvikeraša?
Da je slika napravljena u
današnje vrijeme, zabavna štampa bi sigurno stupila u potragu za dječakom. Ko je
on? Šta se krije iza ovog lijepog osmijeha? Možda je još
živ?
Ne vjerujem da ćemo ikada doći
do rješenja ovog osmjeha, ali evo zabilježićemo ga.
Jer i taj osmjeh je 5 godina
kasnije 1941. godine presjekao strašni rat, kao i ovaj most jedan još strašniji
rat 1992.godine
(Slike iz arhive Tibora
Vrančića/ objavljene na fb)
priredio Smail Špago
06.11.2013.
Auto dresina, auto na šinama
Tema za neke baš na granici sjećanja, isto kao i kompletna tema o vozovima,
popularnom “Ćiri”, koji je do 1966.
godine tutnjao i dimio po sred grada Mostara. Pored teretnih i putničkih, od koji se pamte
putnički, brzi, lokali, ali i motorni, šinama je klizilo još jedno vozilo.
Limuzina na šinama. Auto drezina. Potrefilo je da se diskusija o ovoj temi, koja
je kao dušu dala za temu desilo se na današnji dan, povede baš na ovaj datum.
Međutim to nije dan kojeg bi se trebalo sjećati, kao nekih drugih dana, važnih
za istoriju, ali se na neki način može reći, da je toga dana iz Mostara,
Hercegovine, pa i iz Bosne i Hercegovine, u istoriju otišao zadnji vidljivi znak
Austrougarske monarhije.
(slike sa stranica: zeljeznica, vozovi)
6. novembra 1966. godine ukinuta je pruga uzanog
kolosjeka kroz Mostar.
Nekada je ovim prugama vozila auto dresina,
auto na željezničkom točkovima.
Auto-dresina...slika sa ćirine
stanice u Dubrovniku...Dresina je vozila od Dubrovnika preko Mostara do
Sarajeva...znači sve do ukidanja ćire...6. novembra 1966....Dresina je služila
je kao službeno vozilo, ali i za obilazak pruge...vozila je od stanice do
stanice, u saglasnosti sa redom voznje i šefovima
stanica...
Kasnije je dresina, kao
službeno vozilo, vozila i na prugama normalnog kolosjeka, bila je puno veća i
šira...na slici je jedna takva parkirana, ne znam gdje, ali po izgledu
vjerovatno van pogona...
Kod auto dresine je bilo sve
isto kao kod normalnog auto, ali su točkovi bili željeznički...Ima jedna
anegdota za milicionera, kažu, naišao milicioner kraj stanice i tražio od vozača
drezine vozačku dozvolu...a vozač, neka liska, reče mu, sad ću ti je donijeti,
samo dok napumpam gume...
I još nešto tipično
mostarsko...ja sam išao u treću osnovnu, ona je nekad bila u zgradi sadašnje
gimnazije, i mi smo kroz prozore prema buleveru gledali na prugu...Dresinu smo
zvali...ne znam zašto...terezina...možda se neko još sjeća
ovoga...
(slike sa stranica: zeljeznica, vozovi)
04.11.2013.
Mostar na starim slikama i crtežima
Sjeverni
logor i Zalik 1878. godine
Slike i crteži starog Mostara
Sigurno najstariji crtež Sjevernog logora i Zalika...1878...nigdje ništa nije bilo...ili slikar nije nacrtao...prikazuje smještaj austrougarske vojske na području gdje je tek kasnije sagradjen Sjeverni logor i zidani objekti...sve ovo su samo barake...Ispod slike piše:
(sa stranice: habsburger.net)
Slike i crteži starog Mostara
Sigurno najstariji crtež Sjevernog logora i Zalika...1878...nigdje ništa nije bilo...ili slikar nije nacrtao...prikazuje smještaj austrougarske vojske na području gdje je tek kasnije sagradjen Sjeverni logor i zidani objekti...sve ovo su samo barake...Ispod slike piše:
alexander_ritter_von_bensa_der_juengereadolf_obermueller_nordlager_bei_mostar_waehrend_des_bosnienfeldzugs_1878_original
(sa stranice: habsburger.net)
02.11.2013.
Knjiga koja nas vraća na granice sjećanja
Mostarski akvareli, još jednom
Knjiga ima i kod Denija
Knjiga novinara Fazlije
Hebibovića, koju bi u svojoj biblioteci trebali imati svi kojima je na srcu
Mostar, kojeg više nema i kojega nikad više neće biti.
Knjiga se može poručiti direktno preko Nove
Slobode u Mostaru putem maila:
Za raju iz Evrope informacija: još nešto knjiga ima kod Denija u Holandiji.
Ko želi nabaviti knjigu nek se obrati direktno njemu. Najbolje putem
facebooka, direktno u njegov PP (Denijal Behram, ko ne
zna).
Ili, obratite se mailom direktno na autora u
Mostaru, putem gornjeg maila. Novac možete uplatiti i preko nekoga
direktno u Mostaru. Knjiga stiže poštom za nekoliko dana.
O cijeni knjige i o troškovima
poštarine, dobićete informaciju nakon kontakata.
01.11.2013.
Damama iz Lire...
U Mostaru nekad bješe
„Lira»
( fotos: ono što je još
ostalo od Lire)
Posvećeno damama iz Lire...Denijevo
prisjećanje na neko davno vrijeme iz Mostara. Za mnoge će ova tema stvarno biti na
granici sjećanja...
Cita, Ana, Ketika, Štefica
...
Cita, Ana, Ketika, Štefica ...
zapamtio sam im samo imena ... sad mi pade na pamet da u stvari nisam nikad ni
znao njihova prezimena, ni odakle su, zavijene bile nekim svojim tajnama ???
Bavile su se najstarijim zanatom na svijetu. Za svakog umjetnika bile bi dokone
gospodje, oni malo moderniji bi ih zvali prostitutkama... običan narod nazivao
ih je kurvama a mi djeca sa Carine zvali smo ih jednostavno teta Štefka, teta
Ana, teta Cita, okupljale su se u Liri, poznatoj kafani na vrhu Carine,
okupljale su se ne bi li tamo išarmirali kakvog putnika namjernika i zaradili
koji dinar za život. A život ko život, poigrao se sa njima i onako bio surov za
neke od ovih žena. Sjećam se da sam neke od njih ponekad znao vidjeti totalno
oduzete, pijane, usamljene i napuštene, napuštene od sviju, odbačene i
neprihvaćene ....Cita je bila najljepša od njih, duga crna kosa, hodala je
pravo, ko neki foto-model, hodala je pravo kao da je htjela da kaže: imam i ja
svoj ponos, svi su je znali na Carini, ma i u Mostaru ... Bože kad se samo
sjetim koliko nam je puta cigara dala ... mi onako klinci beza para, nije se
imalo, nemaš ni za cigara ( doslovice). A tek teta Štefa, najstarija od svih,
neke od nas je gotivila pa nas je zato vazda pitala da li nam para treba ...
možeš zamisliti !!! Dao sam joj bio jednom nekakvu kapu ... Bilo joj toliko
drago da je počela plakati ...
Jednog dana odluci Opština
Mostar da se malo sredi Željeznicka stanica a i oko Stanice ... tako dodje i
Lira na red , pa su se "naše dame" preselile u Penzionera u srednjoj
(Balordinoj), to vam je onaj prostor pored Pauka ili preko puta Riza, poslije
bio kafić Black Label ... tu su se okupljale i čekale musterije, ubijala se
dosada u picu i cigarama, znale su se i posvadjati izmedju sebe, pa čak i za
vratove ... A mi, mi smo se znali šupati sa njima, ako kazem da se nisu ljutile,
nećete mi vjerovati, ponekad nam "spomenu" nekoga od familije i to je bilo sve
...
Ako bi me slučajno neko upitao pa gdje su sad,
ostao bi bez odgovora, nekih više medju živima nema, nestale su kao što je mnogo
štošta nestalo, nema više ni Lire, nema više ni naših "dama". Zašto i o njima
pisati, šta su to one zaslužile, jednostavno, bile su dio naše sredine, dio
Carine ... ovaj tekst je samo jedno malo podsjećanje na njih. Onako...da se ne
zaborave!!! (Deni/facebook)
Imao sam tu čast da sviram sa
svojih 17 godina.Tu sam prvi dinar zaradio i donio ga kući. Svirao sam prvo sa
Perom kantom, koji je bio bubnjar a zvali su ga kanta jer je imao loše bubnjeve.
Kasnije sam svirao isto u Liri sa rahmetli Mamirom,Enom Morićem i sa pjevačicom
Mirsadom. Mirsada je pjevala pjesmu U stambolu na Bosforu ali nije znala jednu
strofu pa se za vrijeme fošpila obratila Mamiru da joj on kaže a on onako
ozbiljno na brzaka: Iz nosa joj slina kanu pa na vruću štrucu panu pa se
rastopi. Mirsada otpjeva to muk u kafani pogleda u Mamira i shvati šta je
otpjevala.Uze palice sa bubnjeva pa ga po kafani poče gonjati. Bilo je lijepih
stvari i dobro je što Denijel se prisjetio Lire da bi se i mi sjećali nečega
lijepog (Memsud/facebook)
Lijepo je sjetiti se naše
prošlosti,naših dama koje smo poznavali, neko iz vidjenja,a neko,kako je to
rahmetli Feha Alunivić znao reći, uz upotrebu srednjeg prsta, 'Duže se
poznajemo", a kad sam već kod Fehe , njegovu Plavu Lagunu, koja je bila u
neposrednoj blizini Lire, je svakonoćno koristila Zdravka, jedna od naših dama,
a makro joj bio Miljajem, dok ga nisu izboli neki Bosanci noževima, rahmet mu
duši. Ako je i jedna od nabrojenih dama medju živima, želim joj mirnu i toplu
starost.(Goran/facebook)
(Fotos: dolazak u Mostar sa
sjevera, tamo desno iza drveća, nekad bješe ta Lira...)
Danas se to radi na sasvim drugi način. Druga
vremena, drugi običaji, ali zanat ostaje isti.
Kažu pričao nakakav, kako nema posla, pa da bi
zaradio štogod, odluči da otvori javnu kuću.
Zaposliću dvije tri Ukrajinke, pričao je to svome
jaranu. A jaran mu odgovori: Jesi li lud, zapošljavaš strankinje, a dvije sestre
ti sjede kući nezaposlene.
A ako je ovo najstariji zanat na svijetu, pitali
su onda, a koji je drugi po redu najstariji zanat? Špijunaža! Aktuelno sa
situacijom oko prisluškivanja telefona i interneta.
Toliko slika Mostara kruži internetom, a još
nigdje se ne pojavi neka slika kafane “Lira”. A obilježila je pola stoljeća
historije Mostara.
Dopuna bloga - nakon nekoliko dana ipak je stigla
jedna slika, koja prikazuje objekat Lire i okolinu:
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen