29.06.2014.
Iz štampe, prije 100 godina - 29. juni 1914.
29. juni 1914.
godine
Dan poslije
atentata, stranice svjetske štampe su izvještavale o atentatu u
Sarajevu:
Iliustierter Wiener Extrablatt – Die Ermordung des
Thronfolgerpaares
St.
Louis Globe
Democrat – Assassin kills hier to Austrian throne and wife in street of
Bosnia capital
The
New York Times – Hier to Austrias throne is slain with his wifw by a Bosnian
youth to avenge seizure of his country
The
New York Herald – Archduke Francis Ferdinand and his consort, the duchess of
hohenberg are assassinated while driving through streets of Sarajevo,
Bosnia
Reichspost Morgenblatt – Die Ermordung des Thronfolgers
und seiner Gemahlin
Wiener Zeitung – Amtlicher teil
28.06.2014.
Sto godina poslije...
Ćošak gdje je počeo Prvi svjetski rat...
Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova, Sarajevo
28. juna 2014.
28.06.2014.
Vrijeme Austro–Ugarske, 1878-1918.
Benevolentni
okupator koji nam je donio željeznicu, rasvjetu, tramvaje...
28. juni 2014.
u 07:55
(tekst sa:
radiosarajevo, slike Mostar u AU, arhiva))
Austro-Ugarska
monarhija okupirala je Bosnu i Hercegovinu 1878. godine i njome vladala sve do
1918. godine. U tih 40 godina, iako su bili okupatori, za BiH su uradili mnogo.
Od institucija, preko puteva, arhitekture, infrastrukture, razvoja
kulture...
Kontinuitet
institucija
Sarajevo je prije dolasaka Austro-Ugarske bilo jako loše
prometno povezano, kako sa istokom, tako i sa zapadom.
Jedino što su Osmanlije napravile je telegrafska veza
između Carigrada i Sarajeva. To se radilo u sklopu modernizacije vilajeta u
posljednjih 10 godina vladavine Otomanske imperije u Bosni i Hercegovini.
Tada je donešen vilajetski ustav i formirane su
institucije, a njih su austrougarske vlasti preuzele po okupaciji i one su
nastavile da funkcionišu pod drugim imenima.
"Glavna institucija je bila Gradsko poglavarstvo. To tijelo
je najviše sličilo današnjoj Skupštini Kantona Sarajevo. Ono je brinulo o svim
aspektima funkcioniranja jednog grada - u njihovoj nadležnosti je bila higijena,
vodosnabdijevanje, komunalni radovi...", rekao je za portal Radiosarajevo.ba
Velid Jerlagić, arhivist Historijskog arhiva Sarajevo.
Jedan od prvih zadataka koje je Austro-Ugarska poduzela je
bilo numeracija kuća i označavanje ulica, gdje je izrazila za to vrijeme jako
senzibilan pristup problemu.
Iako su bili okupatori, oni su se vrlo uljudno ponašali.
Što zbog mandata kojeg su dobili nakon Berlinskog kongresa i nadgledanja
njihovog ponašanja, a i zbog visokog stupnja na kojem je tada bila civilizacija
i birokracija Austro-Ugarske.
Monarhija je u planiranju razvoja i uređenja grada
apsolutno ispoštovala zatečeno stanje, odnosno običaje i navike stanovništva. To
se odnosilo na širine ulice, parcelaciju, gabarite...
Mostar, 1914.
"Oni nisu rušili
kuće da bi planirali avenije i bulevare, kao sto je radila carska Rusija nakon
što je okupirala tatarski Krim ili Srbija u Beogradu. Nije rušila džamije i
druge spomenike islamske kulture", priča nam Jerlagić.
Austro-Ugarska se ponaša pravično, zadržava uske uličice
koje su bile specifične za Sarajevo. Prilikom kaldrmisanja cesta, izgradnje
vodovoda, a kasnije i elektromreže, potpuno je ispoštovano zatečeno stanje i
nije se ulazilo u posjede domaćih stanovnika.
Prije dolaska Austro-Ugarske postojao je plan o
željezničkoj liniji koja je trebala povezati Berlin i Bagdad. Dio te trase je
trebao proći i kroz BiH, dijagonalno od Bosanskog Novog prema Sarajevu i dalje,
ali je završen samo dio pruge od Bosanskog Novog do Banje Luke.
Austrijanci su odmah po dolasku počeli s izgradnjom
uskotračne željeznice. Prvo su povezali Sarajevo sa sjeverom i Slavonskom
Brodom, a ta pruga je veoma brzo izgrađena.
Već nakon prvih 20 godina okupacije već je postojala dosta
složena željeznička mreža, a koja se oslanjala na Sarajevo kao čvoriste.
Do 1910. godine u BiH postoji vrlo gusta mreža uskotračnih
željeznica koje su bile izuzetno tačne i koje su se slijevale u Sarajevo. Ta
zaostavština je nastavila da se koristi i nakon nestanka Austro-Ugarske, sve do
kraja 20. stoljeća.
Infrastruktura u vidu cesta, željeznica i telegrafa, te
druga vrsta infrastrukture, je preživjela i opstala do dana današnjeg.
Mostar, hotel
Neretva i Banja
"Javne građevine
koje je gradila Austro-Ugarska, poput opština, vojnih komandi i slično, su
građene da imaju trajnost dužu od 100 godina. Poznato je nekoliko priča o
zgradama koje su nedavno dobile obavijesti od današnjih austrijskih vlasti o
isteku te stogodišnje garancije", kaže Jerlagić.
Također, za vrijeme vladavine Austro-Ugarske uspostavljen
je poštanski promet koji je išao uglavnom željeznicom. Sva pošta je stizala
nevjerovatnom tačnošću za 24-48 sati.
"Razglednica do Bugojna danas putuje sedam dana. Za
vrijeme Austro-Ugarske, pismo koje biste poslali u najudaljeniji kutak monarhije
bi stiglo za 24-48 sati. U nekim vanrednim slučajevima to se moglo produžiti na
72 sata", dodaje Jerlagić.
Mostar, Most franje
Josipa i hotel Bristol
Mostar, most Mujage
Komadine
Mostar, Carinski
most
BiH je tada imala i poštanske marke koje su bile vrhunski
dizajnerski urađene. Serijali poštanskih markica iz 1900-ih, na kojima su bili
razni bh. motivi, poput Neretve, Počitelja, Tuzle, Sarajeva, su bile prava mala
djela umjetnosti. Uz pomoć lupe, na gravurama su se mogli vidjeti i najsitniji
detalji.
Poštanski promet je bio okosnica prikazivanja BiH u
inostranstvu, a i izdavaštvo razglednica je uzelo zamah. U Sarajevu je bilo
nekoliko izdavačkih kuca koji su slali razglednice iz BiH u razne krajeve
svijeta.
U posljednje vrijeme se pojavljuju razglednice Sarajeva
koje su se slale u afričke kolonije, pa čak i Južnu Ameriku.
One su promovirale Sarajevo kao spoj islamske kulture i
zapadne, hrišćanske civilizacije.
"Sarajevo je, baš
zbog ponašanja Austro-Ugarske, bilo dobar primjer kako je moguće ostvariti
pozitivne stvari u srazu istoka i zapada. Uz razborito, mudro, pravedno i
pošteno vođstvo, moguće je udovoljiti svim grupacijama", ističe
Jerlagić.
Između ostalog, Austro-Ugarska je regulirala i korito
rijeke Miljacke, i to uzimajući u obzir proračune za stogodišnje vode. Do
njihovog dolaska Miljacka ničim nije bila regulirana i često je plavila samu
sarajevsku čaršiju.
I sve to u svega 40 godina.
H.D.
Radiosarajevo.ba
28.06.2014.
Iz štampe, prije tačno 100 godina
Vanredni broj
Bosnische Post na dan atentata
Na dan kada se desio atentat redakcija ovog lista reagovala je profesionalno. Odmah je izdala vanredni broj, na samo jednoj stranici, u kojem su pokušali da novinarski pokriju događaj, koji će, tek kasnije se ispostavlja, biti povod za Prvi svjetski rat.
Pogledajte
Radiosarajevo.ba
28.06.2014.
Iz Bečke štampe 1914. godine
Dan prije...
Kako je prije tačno 100 godina Franjo Ferdinand dočekan u Mostaru?
Kako je prije tačno 100 godina Franjo Ferdinand dočekan u Mostaru?
Neuigkeits-Welt-Blatt, 27. juna
1914.
Prije stotinu godina, na putu iz Metkovića prema Sarajevu,
austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand posjetio je Mostar.O dočeku
koji mu je priređen, Bljesak.info donosi prevod izvještaja koje su 27. juna
1914. objavile bečke novine Neuigkeits-Welt-Blatt (broj 144, jun 1914., str.
5).
Stigavši na željezničku stanicu glavnoga grada Hercegovine,
prijestolonasljednik je izvršio smotru počasne Pješače garde lokalnoga
garnizona, nakon čega je gradonačelnik Komadina održao pozdravni govor
Nadvojvodi u kojem je izrazio zahvalnost za posjetu gradu i uputio molbu da se
Nadvojvoda udostoji prenijeti osjećaje sinovske ljubavi, odanosti,
nepokolebljive vjernosti i odanosti prema uzvišenoj osobi Cara na vrhovnom
prijestolju. Naposljetku je gradonačelnik prijestolonasljedniku izrazio
dobrodošlicu u „krševitu Hercegovinu“.
Nadvojvoda Franjo Ferdinand odgovorio je na ovaj govor:
„Zahvaljujem Vam, gospodine gradonačelniče, za pozdravnu
dobrodošlicu na hercegovačkom tlu i s iskrenom radošću prihvaćam Vaše
uvjeravanje o nepokolebljivoj vjernosti i odanosti Njegovom Veličanstvu, našem
milostivom vladaru. Posebnu radost mi pruža to što mi se nudi prilika upoznati
zanimljivi glavni grad Hercegovine“.
Nastavljajući:
„Molim Vas,
gospodine gradonačelniče, prenesite stanovnicima ovoga lijepog grada, za čiji
razvoj imam najdublje zanimanje, moj najiskreniji pozdrav.“
Gradonačelnikov govor i Nadvojvodin odgovor primljeni su s
glasnim klicanjem.
Zatim je održano predstavljanje dužnosnika, od kojih je
svaki bio pozdravljen govorom. Kroz špalir koji su formirali općinski vijećnici,
autonomnih tijela svih konfesija i zbora veterana, Nadvojvoda je prošao do
automobila, kako bi započeo obilazak grada.
Išlo se kroz
Ričinu ulicu, preko mosta Franje Josipa do nove gradske banje Franje Ferdinanda,
koju je Nadvojvoda obišao u cijelosti. Prije Karađozbegove džamije Nadvojvoda se
zaustavio i ponovno mahnuo muslimanskoj školskoj djeci, koja su s hodžama
stajala u redu na vrhu dvorišta džamije i pjevala državnu himnu.
Na Komadininu mostu, Nadvojvoda se zaustavio kako bi uživao
u veličanstvenu pogledu na stari rimski most. Vožnja je zatim išla pored
elektrostanice Franje Josipa i Franjevačkog samostana, do Štefanijinie aleje, i
odatle nazad na željezničku stanicu.
Na svim mjestima i u svim ulicama kuda je Nadvojvoda
prošao, svečano obučeni stanovnici pripremili su Nadvojvodi slavljeničke
ovacije. Uvijek i uvijek iznova oglašavao se glasan uzvik 'Živio' upućen Caru,
Nadvojvodi, Dinastiji i Monarhiji.
Nadvojvoda je zahvalio, pozdravljajući srdačno na sve
strane. Čitav je grad sjajio u najbogatije ukrašenim zastavama.
Na željezničkoj stanici, Nadvojvoda se pozdravio s
uglednicima, kojima je ponovno izrazio svoje zadovoljstvom prijemom.
objavljeno:
petak, 27. juna 2014.
izvor:
Bljesak.info
autor:
Z.S.
26.06.2014.
Sretan 92. rođendan Rođeni
26. juni 1922.
– 26.juni 2014.
1937.
1954.
1974.
1984.
2014.
Početkom 1922. godine u Mostaru nije postojao nijedan
legalni radnički klub, organizacija, društvo, ili udruženje. Sekretar OK KPJ,
Gojko Vuković, dolazi na ideju da se osnuje legalno sportsko društvo. Nakon svih
priprema 26. juna 1922.
godine na jednoj poljani kod Sjevernog logora, gdje su ranije trenirali
igrači RŠK Omladina, sastali su se inicijatori za osnivanje radničkog športskog
kluba.
Osnivačkom sastanku prisustvovalo je petnaestak ljudi. Oni
su posjedali na poljani, tražeći oskudni hlad jer je sunce nemilosrdno peklo i
pržilo. Tom prilikom pročitana su
pravila kluba, koja su i jednoglasno usvojena. Još prilikom diskusije o
pravilima kluba, bilo je riječi o imenu novoformiranog sportskog kolektiva. Bilo
je više predloženih imena: Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra,
Jedinstvo, Zvijezda ali nijedno ime nije prihvaćeno. Nekoliko predlagača imena
kluba, dobili su direktivu da izaberu ime koje ne bi bilo kompromitujuće, a sa
druge strane bilo je vezano za Mostar. Zbog toga se oni nisu složili sa
predloženim imenima.
Tada je neko predložio da se klub nazove Hum, po obližnjem brdu, a drugi Hercegovina, ali prijedlog nije usvojen. „Kako se ona planina zove?“ – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka. „Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež“ – odgovorio je Anđelko Vlaho. „Zašto klub ne nazovemo Velež?“ – upitao je onaj koji se raspitivao za ime planine. Vjerovatno je to bio Lazar Radić, grafički radnik koji nije rođen u Mostaru, pa zbog toga nije znao ime planine. Prisutni su se ćutke pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost: „Slažem se !“ - ostali su prihvatili prijedlog. Tako je novoformirani klub, koji je u praksi nastavio djelovanje RŠK Omladina dobio i ime: „Radnički športski klub Velež“.
Tada je neko predložio da se klub nazove Hum, po obližnjem brdu, a drugi Hercegovina, ali prijedlog nije usvojen. „Kako se ona planina zove?“ – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka. „Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež“ – odgovorio je Anđelko Vlaho. „Zašto klub ne nazovemo Velež?“ – upitao je onaj koji se raspitivao za ime planine. Vjerovatno je to bio Lazar Radić, grafički radnik koji nije rođen u Mostaru, pa zbog toga nije znao ime planine. Prisutni su se ćutke pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost: „Slažem se !“ - ostali su prihvatili prijedlog. Tako je novoformirani klub, koji je u praksi nastavio djelovanje RŠK Omladina dobio i ime: „Radnički športski klub Velež“.
Sa stranice www.fkvelez.ba
25.06.2014.
Mostar – građevine kojih više nema (3)
Mostar – građevine kojih više nema (3)
Ova
mala zbirka sadrži izbor najreprezentativnijih objekata u Mostaru, koji više ne
postoje ili su danas samo ruševine, a mlađim generacijama su potpuno nepoznate.
U četiri nastavka predstavljamo ukupno 20 fotografija, za
koje vjerujemo da će vas podsjetiti na izgubljene vizure Mostara.
Danas predstavljamo:
- Džamija Kamberagina, kraj Lučkog mosta, 1909.
- Glavna ulica i Hafiz hodžina džamija, 1892.
- Ulica Mostarskog bataljona – Apoteka, 1942.
- Privredna banka, 1980.
- Javni WC i trafostanica kod Gimnazije, oko 1960.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Danas predstavljamo:
- Džamija Kamberagina, kraj Lučkog mosta, 1909.
- Glavna ulica i Hafiz hodžina džamija, 1892.
- Ulica Mostarskog bataljona – Apoteka, 1942.
- Privredna banka, 1980.
- Javni WC i trafostanica kod Gimnazije, oko 1960.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
18.06.2014.
Promocija knjige „Grad velike svjetlosti, Mostarske vedute“ autora Ibrahima Kajana
Ko ne dođe, pokajaće se – Promocija Mostarskih veduta
Nova knjiga o starom Mostaru
Večaras promocija knjige „Grad
velike svjetlosti, Mostarske vedute“ autora Ibrahima
Kajana
U srijedu
18. juna 2014. godine, u 19:30, u dvorištu Ćorovića kuće u Mostaru biće
obavljena promocija knjige prof. dr. Ibrahima Kajana “Grad velike svjetlosti,
Mostarske vedute”.
Izdavač
knjige je muzej Hercegovine.
Program promocije naznačen je na pozivnici.
Pozivaju se svi
zainteresirani da dođu, da uveličaju promociju, a po riječima
autora:
“Ko ne dođe...
pokajaće se!”
18.06.2014.
Mostar – građevine kojih više nema (2)
Novi
projekat
Mostar – građevine kojih više nema (2)
Ova
mala zbirka sadrži izbor najreprezentativnijih objekata u Mostaru koji više ne
postoje, ili su danas samo ruševine, a mlađim generacijama su potpuno nepoznate.
Danas predstavljamo:
- Džamija Atik i Oficirski dom, oko 1900. godine
- HIT, 1980.ih godina
- Hotel Ruža, 1980.tih gdoina
- Jagnje, 1980.tih godina
- Pravoslavna crkva, oko 1900. godine
Smail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
11.06.2014.
Mostar – građevine kojih više nema (1)
Novi
projekat
Mostar – građevine kojih više nema (1)
Autor
projekta Tibor Vrančić ponudio nam je nekoliko fotografija iz njegovog arhiva,
fotografije iz današnjih dana, u koje su uklopljeni objekti iz Mostara, kojih
više nema.
Svjetski trend! Staro vs. novo! Staro pored novog! Nekad i
sad! Jedno uz drugo, a sada i jedno u drugom. Skupljajući stare fotografije,
ljubitelji starih fotografija dugi niz godina ulažu mnogo truda kako bi
dešifrovali nepoznate gradove, nepoznate lokacije, nestale objekte, a sve s
ciljem da istoriju otrgnu od zaborava. Do unazad samo jedne decenije, tako nešto
je bilo i nemoguće i nezamislivo, jer stare su se fotografije nalazile duboko u
arhivima, ili u vitrinama muzeja, ljubomorno čuvane, ne znamo samo od čijih
očiju. Digitalizacija je odjednom sve to promijenila. Stare fotografije, sada u
novom, digitalizovanom ruhu, polako izlaze na svjetlo dana. Pobuđuju interes
široke publike. Tome posebno doprinose internet, te socijalne i društvene mreže,
omogućivši da takve fotografije dođu i do onih, koji im nisu bili neki veliki
ljubitelji, ali sada, kad su im na dohvat ruke, nalaze sve više i više
zanimanja. Znalci idu čak i korak dalje - stare fotografije dotjeruju pomoću
moderne kompjuterske tehnike, a fotografi, pronalaze istu poziciju sa koje su
stare fotografije načinjene i prave nove, usporedne po sistemu, nekad i
sad.
Autor, koji ima zavidnu arhivu starih fotografija Mostara, već se okušao u obradi teme „nekad i sad“, objavivši jednu cijelu knjigu s temom starih fotografija Mostara, a koje su popraćene novim – snimljenim s iste pozicije. Taj trend se tek odnedavno pojavio i u svijetu, a trend se već proširuje novim idejama. U nove fotografije ubacuju se detalji sa starih, pod nazivom „objekti kojih više nema“, a suprotna varijanta je, da se u stare fotografije ubacuju detalji, koji su nastali mnogo kasnije, pod nazivom „novo unutar starog“.
Ponukan ovom idejom, koja je, kako smo već rekli svjetski trend, autor Tibor Vrančić krenuo je u jedan novi pokušaj, a za početak nam je ponudio jedan mali album novih fotografija Mostara, u koje su ukomponovani objekti kojih više nema. Trud je vrijedan pažnje najšire publike, jer ne samo da može zainteresovati istoričare, arhitekte, ljubitelje starine, već mislimo da može izazvati znatiželju i zainteresovati i onoga koji nikad nije pokazivao interes za prošlošću.
Ova mala zbirka sadrži izbor najreprezentativnijih objekata u Mostaru koji više ne postoje ili su danas samo ruševine, mlađim generacijama nepoznate. Tako su predstavljeni objekti, koji više ne postoje: robna kuća HIT, zgrada hrvatske štamparije i stambena kuća uz nju na raskršću Bulevara s ulicom Matije Gupca, Mehmed Četordan džamija, koja se nalazila u Lacinoj ulici, Atik (Sinan pašina) džamija – koja se danas obnavlja, Ljubušakov ćošak u Fejićevoj, zgrada Privredne banke na Bulevaru, Pravoslavna crkva, i druge. Na ovim fotografijama ćete vidjeti kako se stari objekat vrlo precizno uklapa u današnji ambijent, kako prati crtu okolnog brda ili susjedne zgrade, što jedino znači da je bilo potrebno odabrati preciznu poziciju snimanja nove slike.
U četiri nastavka, predstavićemo ukupno 20 fotografija, za koje vjerujemo da će vas podsjetiti na izgubljene vizure Mostara.
Danas predstavljamo:
- Bulevar raskršće sa ulicom Matije Gupca
- Carina, Malta (nacrt Miroslav Loose), 1920.
- Carinski most i Mehmed Četordan džamija, 1940.
- Crkvena ulica – električna centrala, 1911.
- Glavna ulica – Velika tepa, oko 1900.
Autori fotografija: Ismail Braco Čampara i Tibor Vrančić
Smail Špago
Autor, koji ima zavidnu arhivu starih fotografija Mostara, već se okušao u obradi teme „nekad i sad“, objavivši jednu cijelu knjigu s temom starih fotografija Mostara, a koje su popraćene novim – snimljenim s iste pozicije. Taj trend se tek odnedavno pojavio i u svijetu, a trend se već proširuje novim idejama. U nove fotografije ubacuju se detalji sa starih, pod nazivom „objekti kojih više nema“, a suprotna varijanta je, da se u stare fotografije ubacuju detalji, koji su nastali mnogo kasnije, pod nazivom „novo unutar starog“.
Ponukan ovom idejom, koja je, kako smo već rekli svjetski trend, autor Tibor Vrančić krenuo je u jedan novi pokušaj, a za početak nam je ponudio jedan mali album novih fotografija Mostara, u koje su ukomponovani objekti kojih više nema. Trud je vrijedan pažnje najšire publike, jer ne samo da može zainteresovati istoričare, arhitekte, ljubitelje starine, već mislimo da može izazvati znatiželju i zainteresovati i onoga koji nikad nije pokazivao interes za prošlošću.
Ova mala zbirka sadrži izbor najreprezentativnijih objekata u Mostaru koji više ne postoje ili su danas samo ruševine, mlađim generacijama nepoznate. Tako su predstavljeni objekti, koji više ne postoje: robna kuća HIT, zgrada hrvatske štamparije i stambena kuća uz nju na raskršću Bulevara s ulicom Matije Gupca, Mehmed Četordan džamija, koja se nalazila u Lacinoj ulici, Atik (Sinan pašina) džamija – koja se danas obnavlja, Ljubušakov ćošak u Fejićevoj, zgrada Privredne banke na Bulevaru, Pravoslavna crkva, i druge. Na ovim fotografijama ćete vidjeti kako se stari objekat vrlo precizno uklapa u današnji ambijent, kako prati crtu okolnog brda ili susjedne zgrade, što jedino znači da je bilo potrebno odabrati preciznu poziciju snimanja nove slike.
U četiri nastavka, predstavićemo ukupno 20 fotografija, za koje vjerujemo da će vas podsjetiti na izgubljene vizure Mostara.
Danas predstavljamo:
- Bulevar raskršće sa ulicom Matije Gupca
- Carina, Malta (nacrt Miroslav Loose), 1920.
- Carinski most i Mehmed Četordan džamija, 1940.
- Crkvena ulica – električna centrala, 1911.
- Glavna ulica – Velika tepa, oko 1900.
Autori fotografija: Ismail Braco Čampara i Tibor Vrančić
Smail Špago
NovaSloboda.ba
09.06.2014.
Hronologija kraja Veličanstvenog stoljeća
Serija o Sulejmanu
Hronologija kraja Veličanstvenog stoljeća
Približava
se kraj emitovanja serije o Sulejmanu veličanstvenom. U preostalim epizodama
posljednje sezone, serija prati istorijski tok događanja, onako kako se to
stvarno dešavalo, prije skoro pola milenijuma.
Carska vojska 1552. godine kreće na Perziju. Sultanu je iz logora u sjevernoj Anadoliji stigla navodno povjerljiva informacija, da njegov sin Mustafa priprema puč, te da ga u tome podržavaju janjičari, ali, navodno, i perzijski šah Tahmasp. Naravno, informacija se zasnivala na glasinama, iza kojih su stajale sultanija Hurem i veliki vezir Rustem-paša, carski zet. Njima je cilj, u prvom redu, bio stalo da se riješe princa Mustafe, koji je po svim svojim sposobnostima, i položaju trebao postati prestolonasljednik.
Sultan kreće u svoj dvanaesti pohod, ovog puta na Perziju. Sa njim su na pohodu bili i njegovi sinovi Selim, Bajazit i Džihangir.
Po sultanovom pozivu, 6. oktobra 1553. godine, u vojni logor dolazi Mustafa. U sultanovom šatoru biva zadavljen od strane dželata, iako je molio oca za milost. Kako bi se spriječila pobuna janjičara, za prinčevu smrt biva okrivljen Rustem paša, koga sultan smjenjuje sa dužnosti velikog vezira. Ovakvom odlukom, bivaju iznenađeni i Rustem paša i slutanija Hurem.
Smrt princa Mustafe duboko pogađa princa Džihangira, koji odmah nakon ubistva liježe u postelju iz koje više nije ustao do smrti, nekoliko mjesci iza Mustafinog ubistva.
Prinčevi Selim i Bajazit ostaju u stalnom sukobu oko pozicije koja vodi ka nasljedniku za prijesto. Dok je još bila živa, Hurem je nastojala prigušivati i ublažavati ovu njihovu nepodnošljivost i spriječavati da ne dođe do otvorenog sukoba.
Nakon Rustem paše, na mjesto velikog vezira dolazi Ahmed Paša, oženjen Fatma sultanijom, sultanovom sestrom. Sultan se tokom povratka sa pohoda na Perziju duže vremena zadržao na liječenju, skrhan bolom zbog smrti dvojice sinova. Nakon povratka u Istanbul, zbog sve većeg rivalastva između dvojice braće, a prije svega zbog naprasitosti i nesmotrenosti princa Bajazita, sultan donosi odluku da će njegov nasljednik biti princ Selim.
Iako se i sama čitavo vrijeme nalazila u nemilosti kod sultana, Hurem 1555. godine, ipak, uspijeva da iskoristi priliku i na mjesto velikog vezira ponovo vraća Rustem pašu.
Tri godine kasnije, sultanija Hurem umire od takozvane vodene bolesti. Sulejman naređuje da je sahrane za nju posebno sagrađenom turbetu u novosagrađenoj džamiji Sulejmaniji, koja je bila sagrađena 1557. godine.
Rustem paša je umro 1561. godine,a nakon njegove smrti, sultan Sulejman na mjesto velikog vezira postavlja Mehmet pašu Sokolovića.
Smrt sultanije Hurem ostavlja posljedice na zdravlje sultana, a još više ga pogađa sukob dvojice njegovih sinova. Nakon smrti sultanije Hurem, jedina osoba kojoj je još mogao vjerovati, i sa kojom je još razgovarao, bila je njegova odlučna i samopouzdana kćerka Mihrimah. Nakon majčine smrti, ona je preuzela brigu oko oca, bila njegova jedina savjetnica i sagovornik.
Vrlo brzo nakon majčine smrti, 1559. godine, prinčevi dolaze u otvoreni sukob. Oko njih se okupiljaju grupe visokih dostojanstvenika i begova, koji su na taj način sebi stvarali pozicije, nadajući se pobedi jednog ili drugog kandidata za prijestolje. Selimovi ljudi, kako se čini, bili su veštiji u plasiranju lažnih informacija, koje su neprestano stizale do Bajazita. Vjerujući u svoju nadmoć, Bajazit se upušta u otvoreni sukob, a kada shvati da gubi na bojnom polju, utočište traži kod šaha Tahmaspa. Naravno šah, vječiti rival Osmanlija, jedva je dočekao ovakav razvoj događaja. Šah Tahmasp koristi priliku i nesrećnog princa Bajazita, kao prosjaka vraća sultanu u ruke, prodavši ga za 400 hiljada zlatnika. Bajazit je u očima oca, sultana Sulejmana i čitave vojske postao izdajnik, a za to je postojala samo jedna kazna. Smrt. U novembru 1561. godine, sultan Sulejman naređuje da se pogube i Bajazit i sva petorica njegovih sinova, od kojih je najmlađi imao svega tri godine. Nakon toga, Selim ostaje jedini nasljednik.
Sultan Sulejman, na Zapadu poznat kao Veličanstveni, na Istoku kao Zakonodavac, preminuo je na svom trinaestom „uzvišenom pohodu“, tokom opsade Sigeta, na ugarskom ratištu u jesen 1566. godine.
Nakon Sulejmana, na prijestolje dolazi princ Selim, u istoriji zabilježen kao Selim II, a koji je zbog sklonosti prema alkoholu ostao poznat i kao sarhoš (pijanica). Osam godina nakon Sulejmanove smrti, 1574. godine, i on gubi život, kada opijen vinom odlazi u hamam, gdje se okliznuo i glavom udario o pod.
U vrijeme vladavine sultana Selima, svoj snažni pečat, kao moćna ličnosti, ostavio je poslednji Sulejmanov veliki vezir, Mehmed-paša Sokolović. Rođen je 1505. godine u selu Sokolovići kod Rudog, a ubijen, zapravo zadavljen je na podmukao način 1579. godine. Službovao je kod tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca, Selima II i Murata III.
Mehmed-paša Sokolović bio je zet sultana Selima II, oženio je njegovu kćerku Esmu, kojoj je bilo samo 16 godina kad je udala za njega, bila je mlađa od njega dvadesetak godina, a Mehmed paša se jedino nje pribojavao u životu. Za života se proslavio kao znameniti, mudar državnik, moćnog Osmanskog carstva i jedan od najvećih zadužbinara – legatora svoga vremena.
Sulejman je sahranjen u svojoj veleljepnoj zadužbini, džamiji Sulejmaniji, istoj onoj u kojoj je sahranjena i njegova voljena Hurem sultanija. Za sobom je ostavio Carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta, ali u kome su se već u tom trenutku, u drugoj polovini 16. vijeka, počinjali primjećivati prvi znaci krize i opadanja moći.
Na prijestolu se, nakon Sulejmana Veličanstvenog, smjenjuju nesposobni sultani, zavisni od svojih žena, majki ili vezira.
Osmansko carstvo nikada više nije dostiglo snagu iz vremena sultana Mehmeda - El Fatiha, Osvajača, koji je bio sultan od 1451. do 1481. godine i Sulejmana Kanunija, Zakonodavca i Veličanstvenog, koji je bio sultan od 1520. do 1566. godine. Vrijeme vladavine ova dva sultana u istoriji obilježeno kao „Veličanstveno stoljeće”, nakon smrti sultana Sulejmana bilo je završeno.
I da se vratimo seriji o Sulejmanu. Epizode serije se još uvijek snimaju i emitiju u Turskoj. U toku su posljednje epizode. Jedino što je sigurno je da će se radnja Sulejmana Veličanstvenog, ipak, završiti onako kako je scenaristica serije Meral Okay zamislila. A kako će završiti jedna od najpoznatijih ljubavnih priča na svijetu, ostavitćemo gledaocima da sačekaju i odgledaju seriju do kraja.
Priredio: Smail Špago
NovaSloboda.ba
05.06.2014.
Mostar 1914. godine - Slike grada Mostara prije 100 godina (4)
Mostar 1914.
godine
Slike grada Mostara prije 100 godina
U
svijetu će ove godine biti obilježena stota godišnjica od početka Prvog
svjetskog rata. U četiri nastavka, prikazaćemo neke slike grada Mostara od prije
100 godina.
Samo 23 dana nakon proslave i svečanog otvaranja Banje, u
Mostar je 26. juna 1914. godine stigao glavni akter cijele ove priče -
prestolonasljednik Franz Ferdinand. Premda se samo kratko zadržao na
željezničkoj stanici, budući dani će pokazati da je to bila značajna posjeta. Na
proputovanju od Metkovića prema Sarajevu, stigao je prestolonasljednik bez
pratnje drugog aktera - supruge Sofije, koja mu se naknadno pridružila u
Sarajevu, doputovavši tamo iz pravca Brčkog. Na željezničkoj stanici u Mostaru,
prestolonasljedniku su upriličili svečani doček, mnoštvo ljudi, uzvanici,
gradonačelnik Komadina mu je zaželio dobrodošlicu, poželio zdravlje i sreću u
budućem životu i otpratio ga na njegovo zadnje putovanje u životu.
Doduše, još jednom nakon toga, prestolonasljednik je proputovao kroz mostarsku željezničku stanicu, ali tada ležeći u mrtvačkom sanduku. Voz je tada samo protutnjao kroz Mostar na putu do mora, gdje su ga ukrcali na brod za Trst i dalje za Beč, gdje će ga dočekati brojni građani na zadnjem ispraćaju.
Nije prošlo ni dva mjeseca nakon atentata, a nastala je sveopšta evropska klaonica. Ratni period obilježava boravak vojske u Mostaru i njihov odlazak prema linijama fronti. Mnogi naši momci su toga vremena služili vojni rok u okviru Austrougarske monarhije i borili se za Cara i Kralja, ginuli na bojištima Tirola, Györa, Besarabije, pa sve do Dnjepra. Mnogi se s ovih fronti nikad nisu vratili. Posebno je zabilježen veliki broj poginulih vojnika iz tadašnjih Bosanskih regimenti na Soškom frontu u Italiji, gdje i danas postoje spomenici poginulim vojnicima iz Bosne i Hercegovine.
Dolazak prestolonasljednika Ferdinanda u Mostar, 26. juna 1914. godine, kao da je naznačio zastoj u razvoja grada Mostara, koji je do tog trenutka išao uzlaznom linijom. Rat i prekidanje vrlo važnih investicijskih tokova, zaustavio je razvoj, i na tom nivou Mostar je ostao sve do završetka Drugog svjetskog rata.
Godina 1914. na svojevrstan način mogla bi biti godina početka povlačenja crte ispod vladavine Austrougarske u našim krajevima, iako je ona zvanično bila prisutna sve do završetka Prvog svjetskog rata.
(Kraj)
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Doduše, još jednom nakon toga, prestolonasljednik je proputovao kroz mostarsku željezničku stanicu, ali tada ležeći u mrtvačkom sanduku. Voz je tada samo protutnjao kroz Mostar na putu do mora, gdje su ga ukrcali na brod za Trst i dalje za Beč, gdje će ga dočekati brojni građani na zadnjem ispraćaju.
Nije prošlo ni dva mjeseca nakon atentata, a nastala je sveopšta evropska klaonica. Ratni period obilježava boravak vojske u Mostaru i njihov odlazak prema linijama fronti. Mnogi naši momci su toga vremena služili vojni rok u okviru Austrougarske monarhije i borili se za Cara i Kralja, ginuli na bojištima Tirola, Györa, Besarabije, pa sve do Dnjepra. Mnogi se s ovih fronti nikad nisu vratili. Posebno je zabilježen veliki broj poginulih vojnika iz tadašnjih Bosanskih regimenti na Soškom frontu u Italiji, gdje i danas postoje spomenici poginulim vojnicima iz Bosne i Hercegovine.
Dolazak prestolonasljednika Ferdinanda u Mostar, 26. juna 1914. godine, kao da je naznačio zastoj u razvoja grada Mostara, koji je do tog trenutka išao uzlaznom linijom. Rat i prekidanje vrlo važnih investicijskih tokova, zaustavio je razvoj, i na tom nivou Mostar je ostao sve do završetka Drugog svjetskog rata.
Godina 1914. na svojevrstan način mogla bi biti godina početka povlačenja crte ispod vladavine Austrougarske u našim krajevima, iako je ona zvanično bila prisutna sve do završetka Prvog svjetskog rata.
(Kraj)
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen