(tekst koji slijedi objavljen je na portalu mostarski.ba dana 19. marta 2024. godine, a prethodno je bio objavljen u listu Oslobođenje dana 23. aprila 2023. godine.)
Rješenjem o utemeljenju od 3. septembra 1992. godine, koje je potpisao Bruno Stojić, ministar obrane HVO-a, nedugo kasnije, 22. septembra uspostavljen je Centralni vojni zatvor za područje Hrvatske zajednice Herceg- Bosne u sastavu kasarne Heliodrom. U izvještajima HVO-a navedeno je da su još u drugoj polovini 1992. godine u Heliodromu zatočavani civili bošnjačke i srpske nacionalnosti, koji su odvođeni na prisilne radove za potrebe HVO-a.
Upravnici logora bili su Stanko Božić i Zlatko Aleksovski, a zamjenik upravnika Josip Praljak. Ostalo osoblje u logoru činili su: zapovjednik straže Ante Smiljanić i isljednici: Josip Marčinko, Predrag Čović, Ivan Škutor, Zvonko Vidović Jež te još desetak stražara, piše Oslobođenje.
Devetog maja 1993. u okviru napada HVO-a na Mostar, pripadnici HVO-a su izvršili masovno hapšenje civilnog stanovništva iz dijela grada na desnoj obali rijeke Neretve u Mostaru, gdje su, pored domicilnog stanovništva, bile smještene i izbjeglice najvećim dijelom sa područja Podveležja i Nevesinja. Civili su odvedeni u logor Heliodrom.
Prema podacima Komisije za socijalnu zaštitu i humanitarnu pomoć, samo do 30. juna 1993. godine, uhapšeno je i zatočeno 6.000 Bošnjaka.
Među njima je bilo nekoliko stotina Srba i pripadnika VRS-a, ali i “nelojalnih Hrvata”. U isti logor dovođeni su i logoraši iz drugih logora HVO-a. S obzirom na to da se broj logoraša svakog dana povećavao, teško je utvrditi konačan broj.
Za zarobljene Bošnjake predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić je na sastanku, održanom 12. jula 1993. godine, rekao kako su ti ljudi uhapšeni iz “sigurnosnih razloga”. Sličnog stava bio je i general Milivoj Petković.
Logoraši su bili zatvoreni u sljedećim objektima: dvije sportske sale, škola i centralni zatvor, a na posljednjem spratu bile su zatočene žene i djeca, dok su se u podrumskim prostorijama nalazile samice. Logor je bio loše osiguran, okoliš je bio neuredan i zapušten, bio je pretrpan logorašima, a higijenski uslovi su bili neprihvatljivi, te je dolazilo do crijevnih i respiratornih oboljenja i zaraznih oboljenja poput scabiesa (šuge). Logoraši su dobijali veoma male i nedostatne obroke. Ulaz u logor nije bio prikladno regulisan, tako da je svako imao pristup logorašima i svako ih je mogao izvesti na rad.
U logorima HVO-a vršeni su zločini nad logorašima. Korišteni su za prisilni rad, za razminiranje minskih polja, kao živi štit prilikom napada pripadnika HVO-a na borbene položaje ARBiH, izvlačenje povrijeđenih ili poginulih pripadnika tokom njihovih ofanziva, gradnju kuća i čišćenje kuća Hrvata, za kopanje tranšea i rovova, kopanje grobova i mnoge druge prisilne radove. Vođeni su uglavnom na Bunu, Bakinu luku, Raštane, Soviće, Risovac i u druga mjesta zapadne Hercegovine. Kao najteža mjesta za rad bili su “sektor Vinka Martinovića Štele”, od Doma zdravlja do HIT-a, “sektor Benita Sesara” od Šemovca do Doma zdravlja i rad u Šantićevoj ulici. Za život zarobljenika posebno je bio kritičan i odlazak na prostor Bijelog Polja, gdje je svaki puta na radovima neko od zarobljenika ubijen. Događalo se i da dođe do bjekstva logoraša, nakon čega bi poslije bili maltretirani drugi logoraši.
Jedna od metoda zlostavljanja logoraša bilo je slanje na prve linije sa drvenim puškama kako bi borci ARBiH pomislili da se radi o vojnicima HVO-a i pucali na njih. Početkom septembra 1993. snage HVO-a i HV-a su pokušale silom pomjeriti liniju razdvajanja u Šantićevoj ulici pomoću uhapšenih civila Bošnjaka. Natjerali su ih da u grupama od po stotinu i više sa vrećama pijeska krenu u susret položajima ARBiH. Nesretne ljude je s leđa požurivala kanonada metaka. Neki su se pokušali vratiti natrag kako bi izbjegli otvorenu smrt, međutim, pripadnici HVO-a su pucali po njima. Posljedice takvih postupaka bile su veći broj ubijenih logoraša. Neki su ubijeni pred barikadom koje su se htjeli domoći kako bi se spasili. Takve situacije su bile česte, a nerijetko su dovodile do smrti logoraša, ranjavanja i bjekstva.
Milivoj Petković je izdao naredbu da, prilikom utvrđivanja dostignutih linija, zapovjednici HVO-a mogu “koristiti zarobljenike i pritvorene Muslimane”. Zapovjednici HVO-a su redovno podnosili zahtjeve da im se daju pritvorenici, u cilju “neophodnih radova u funkciji obrane grada.” Ovlasti o odlučivanju slanja logoraša na prisilne radove date su Vladimiru Primorcu. Nakon što bi logoraš bio ubijen na prisilnom radu, zapovjednici bi, u okviru dopisa upravi logora Heliodrom, upućivali “obavijest” da je “od neprijateljskog metka” život izgubio njihov “štićenik” te da su ga sahranili u “haremu Balinovac.”
Pripadnici HVO-a su logoraše nakon povratka sa prisilnih radova fizički maltretirali, nanoseći im teže tjelesne povrede, posebno u predjelu glave i ekstremiteta. Te povrede bile su vidljive na većem broju logoraša.
Četvrtog jula 1993. donesena je odluka kojom se naredilo “da se svi Srbi koji se nalaze u zatvoru puste na slobodu”. U logorima je i nakon toga ostao određeni broj osoba srpske nacionalnosti koje su korištene za razmjene sa hrvatskim stanovništvom, zarobljenim u srpskim logorima. Tako je 5. jula pripremljeno 55 osoba srpske nacionalnosti za razmjenu u Livnu. S obzirom na to da ta razmjena nije uspjela, osobe su ponovo vraćene u logor.
Prilikom masovnog odvođenja civila u logor Heliodrom, od 9. maja 1993. godine, u logor je sticajem okolnosti odveden i jedan broj pripadnika ARBiH. Pripadnici ARBiH hrvatske nacionalnosti koji su tom prilikom zarobljeni bili su još više maltretirani. Izjave logoraša potvrđuju da su im lomili rebra od stravičnih udaraca. Jedan svjedok kaže kako su ih “pokazivali kao majmune”, tražili da simuliraju avion i da se bacaju na glavu i na prsa u pijesak. Spavali su na daskama, hranu su dobijali jednom dnevno u minijaturnim količinama, a u toaletu su mogli biti nekoliko sekundi.
Prema Ženevskoj konvenciji civili su zaštićeni. Član 23. Treće ženevske konvencije nalaže da ratni zarobljenici ni pod kojim uslovima ne mogu biti poslani ili držani u oblastima gdje mogu biti izloženi vatri iz zone borbe. Član 50. isključuje svaki posao vojne prirode ili svrhe u kojem bi bili angažovani ratni zarobljenici. Rad na liniji fronta je u suprotnosti sa obje te zabrane. Reakcije su više puta bile i pisanim putem od strane Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) i nikada nisu dobili odgovore. Vlasti Herceg-Bosne kršile su međunarodne i humanitarne obaveze na taj način što su koristile zatvorenike za rad na prvoj liniji fronta. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava su brojna od početka rata u RBiH i kao posljedicu su imala stotine ubijenih, povrijeđenih i ranjenih. Međunarodni komitet Crvenog križa je zahtijevao da vlasti Herceg-Bosne “odmah” izdaju naređenje snagama pod svojom komandom da prestanu sa upotrebom pritvorenika za rad na liniji fronta ili blizu nje, ili za izvršavanje bilo kojih drugih zadataka koji pritvorenike izlažu riziku.
Međutim, relevantni izvori nam pokazuju da se ta praksa nastavila i nakon toga. Dio zarobljenika zatočenih na Heliodromu HVO je pustio na slobodu, pod uslovom da “oni pristanu na to da napuste Bosnu i Hercegovinu i odu u neku drugu zemlju”. Postojale su i druge metode, tzv. humanija rješenja, koje je provodio HVO prema Bošnjacima, koji su živjeli u dijelu pod njegovom kontrolom, pa je preko iseljeničke zajednice iz Prijedora, njene centrale u Zagrebu i privatnog prevoznika iz Karlovca, uz određene cijene nuđeno iseljenje u Švedsku i Norvešku. Prema jednom od izvještaja SIS-a od 22. jula 1993. zabilježeno je više slučajeva organizovanog “iseljavanja muslimana u Norvešku” s tim da se po osobi naplaćivalo po 400 DEM od logoraša iz Heliodroma. Pored Švedske i Norveške, postojalo je iseljenje na Kipar i u Njemačku.
I to je bio dio plana za “humano preseljenje”, gdje su mnogi stanovnici Mostara prihvatili tu kartu spasa kako bi spasili vlastite živote. Bošnjaci su bili prisiljavani potpisati izjavu o odricanju sve pokretne i nepokretne imovine u korist HVO-a. Zanimljivo je, poređenja radi, da su Bošnjaci prisiljavani i na teritoriji pod kontrolom srpskog agresora da prije progona potpišu izjavu da se odriču sve pokretne i nepokretne imovine u korist organa Republike Srpske. U RS-u su to morali i Hrvati potpisivati.
U avgustu 1993. nekoliko novinara zapadnoevropskih i američkih novinskih TV kuća i jedna grupa Komiteta za zaštitu ljudskih prava, uz dozvolu HVO-a, ušli su u Heliodrom. Među njima su bili i novinari Sky Newsa i Timesa, kojima je bilo dozvoljeno posjetiti jednu ćeliju, veličine prosječne kancelarije, a u kojoj se nalazio 61 zarobljenik i 18 kreveta. Premršavi, ispijenih lica zarobljenici nisu željeli davati izjave. U saopštenju Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, istaklo se da je 15.000 Bošnjaka zatvoreno u logorima koje je držao HVO.
Na sastancima čelnika Herceg-Bosne održanim 11. i 13. decembra 1993. godine, radi provedbe naredbe Mate Bobana o raspuštanju svih koncentracionih logora i zatočeničkih objekata najkasnije do 17. decembra, raspravljalo se šta dalje učiniti sa logorašima. Berislav Pušić je smatrao kako je važno napraviti pripreme za slanje logoraša u inostranstvo. Ivica Lučić je tada naveo kako prvo treba osloboditi žene, djecu i starce. Ta izjava svjedoči o tome da su se žene, djeca i starci još držali u logorima. Lučić je naveo kako je većina uhapšena i zatočena jer su im stanovi opljačkani, a počinitelji se u njih uselili. Predložio je da se te osobe pošalju na dio pod kontrolom ARBiH, a s obzirom na to da su tamo pritisnuti problemima smještaja i hrane, te osobe bi im bile “teret”, što bi bio dobar razlog da se odsele.
Na sljedećem sastanku od 14. decembra istaknuto je da dio zatočenika treba rasporediti tako da u Herceg-Bosni može ostati 10% logoraša. Prvog marta 1994. godine, u Heliodromu je evidentiran 1.001 logoraš, iako je Boban istakao da su do 17. decembra zatvoreni svi “zatočenički centri”. Spomenka Cek iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske istakla je kako se prema podacima MKCK-a u tim logorima nalazi još između 4.000 i 4.500 logoraša, od kojih bi 1.000 trebalo ići na “muslimansku stranu na lijevoj obali Neretve, između 100 i 200 u Jablanicu, dodatnih 400 u Zenicu i Žepu, a 1.000 u treće zemlje”. Ostali logoraši su trebali biti zadržani u logorima. Logoraši su u tim logorima držani i nakon Vašingtonskog sporazuma.
Iako je u periodu od 19. do 24. decembra 1993. iz Heliodroma pušten određeni broj logoraša, veliki broj njih je zadržan. Te logoraše su vlasti Herceg-Bosne okvalifikovale kao “zarobljeni vojnici ARBiH” te, kako su navele vlasti Herceg-Bosne, zbog istrage “ostaju u zatvoru do daljnjeg”. Međutim, na spisku su se nalazili zarobljeni civili, bilo je osoba starijih od 60 godina i djece. Prvog marta 1994. u Heliodromu je evidentiran 1.001 “zatočenik”. Brojno stanje 19. marta 1994. bilo je 882, te je na prisilnom radu taj dan bilo 216 logoraša. Posebno je to zabrinjavajuće ukoliko znamo da je 18. marta potpisan Vašingtonski sporazum, a Boban je do 17. decembra 1993. obećao puštanje svih logoraša. U naredbi od 5. februara 1994. general Ante Rosso tražio je “100 zelenih mrava”, a po završetku radova zapovjednik ZP Mostar “uredno vraća mrave u mravinjak”.
TUTA I ŠTELA
Prema izvješćima
Uprave Vojne policije, u Heliodromu su se logoraši nalazili i nakon
potpisanog Vašingtonskog sporazuma, a prema Izvješću od 17. aprila
1994. zabilježeno je brojno stanje od 228 logoraša. Logoraši su
redovno po naredbama i odobrenjima Ante Rosse, Željka Šiljega,
ministra Perice Jukića, Marijana Biškića i drugih odvođeni na
prisilni rad, gdje su svakodnevno bilježeni smrtni slučajevi, te
slučajevi bjekstva i ranjavanja. Često su odvođeni i na prisilni
rad za Hrvatsku vojsku, za brigade Tigrovi i Gromovi.
Kompletan tekst je na linku
(Oslobođenje.ba/20230423)
Historijske i sudske činjenice o logoru Heliodrom - Mostarski.ba
(mostarski.ba/20240319)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen