Jugoslavenski list od 16. juna 1921. godine objavio je u rubrici “Podlistak” slijedeći test:
“Preko kršnog trokuta. Mostar.
Prvi put iza rata opet sam ga vidio, taj gradić bijeli u dolini zelenoj, ljubak u svako doba, a najljupkiji u maju, kad sanja svoj veliki ljetni san... Ljetni san u maju, kod nas ovdje u Sarajevu još straši zima i gostima na Ilidži zebu noge.
Ništa se nije promijenilo osim možda nekojih natpisa na trgovinama, imena ulica i sličnih vanjskih znakova novog doba i novih prilika – inače je sav isti nekadašnji Mostar, sretno sačuvan od užasa ratne furije: Isti vedri domaći obraz kuća i ulica, iste grandiozne kulise šumeće Neretve sa ribarom na svakom kamenu, ista divna hladovita aleja na Radobolji, na koju se nije usudila da položi sjekiru barbarska ruka, iste lijepe vile usred bujno zelenih perivoja, isti balzamski miris nebrojenih ruža, pomješan svježim dahom loze i timijana, isto slatko pjevanje slavuja i gugurikanje grlica svuda – svuda.
Drugačiji je tu vazduh, mekši, lakši, slobodniji i zdraviji, vazduh kakvoga u bacilnoj sferi Miljacke i Koševskog potoka nema, vazduh, kojeg sam požudno usisavao u oživjele prsi i za kojim opet žedno hlapim. Ah sreće, sjedjeti uvečer tamo u sakrivenoj kafanici pokraj bistrog potočića, u hladu smokava i murava u opojnom vonju nepoznatog cvijeća, u tihom mraku, kroz koji se prolijeva ljubavna pjesma slavuja.
Nešto mi je u Mostaru upalo u oči: ono malo svijeta. Kažu, da je i tamo pučanstvo silno naraslo (barem od Rusa) i da je sa stanovima ista mizerija kao u Sarajevu, ali dočim su u Sarajevu ulice, dućani kafane, gostione, kina uvijek puna općinstva, to mi je u Mostaru izgledalo sve nekako prazno, mrtvo. Mostar ima doduše velegradsko lice – moderne dućane na glavnom bulevaru sa najfinijom robom u izlozima, lijepe kafane i resturacije, sasma otmen kino (davao se baš literarni film Dostojevskog “Braća Karamazovi”), ali nema velegradske publike, naime u pogledu mase. No što se tiče n. pr. elegantnih dama – a la bonheur! Gospodo moja, tu Mostar ne zaostaje za Sarajevom. Vidio sam nekoliko toaleta i šešira, šta bi mnogo govorio: chic parisienne! Dvije “mlado-turkinje” također, dražesne figurice, sve tip top, samo još koprena na licu... malo, malo pregusta. Mesdames, za kritično evropsko oko. Uopće mogu konstatirati: ima u Mostaru mnogo ukusa, rase i čara lijepih očiju.
Život u hercegovačkoj metropoli nešto je skuplji. Može se u prvim sarajevskim restauracijama jeftinije i bolje ručati. Onda (u maju) bile su u Sarajevu mostarske trešnje već po 12 K, u Mostaru platio sam ih kod bakala po 16 K. “Jugoslavenski list” stoji kod mostarskog kolportera 3 krune. Ali zato fijakeri i hamali tamo nijesu takvi neumoljivi diktatori neke lude tarife ko ovdje u Sarajevu, premda u Mostaru nema tramvaja; može se čovjek s njima lijepo ljudski nagoditi.
Proživio sam u Mostaru jedno popodne, jednu večer, jednu noć i jedno jutro, pa mi ostala u srcu samo zahvalnost i čežnja za njim kao za dragim, dobrim zavičajem. Tamo bi mogao zadovojnio živiti! Tamo je drugačije milije podneblje, tamo je mirniji, harmoničniji život, tamo se Šainove boje, tamo je Šantića poezija... I savjetujem ti brate, ako ti dozvoljavaju sredstva i vrijeme i ako nijesi pusti materijalista, putuj u Mostar, barem za koji dan, osvježiće ti se duša i tijelo. Ali stoj, sjetio sam se nešto. Ima tu jedn škakljiva stvar, vrlo škakljiva stvar. Ima naime Mostar svoju policiju, veoma strogu policiju. Ta će ti policija, prezirući objavu, potpisanu od 16 ministara, po kojoj možeš kao slobodan građanin bez pasoša putovati po cijeloj našoj kraljevini, i držeći se valjda načela: Bog je visoko, a Beograd daleko, najmanje tri puta bez pardona pretražiti dušu i tijelo prije nego te upuste u sveti Mostar, pa dolazio od kojegod strane hoćeš. Uzdajući se u objavu, potpisanu od 16 ministara, nisam nosio sobom putne isprave, ali imao sam legitimaciju, savršenu, skroz i skroz zvanično-poštenu, upravo državotvornu legitimaciju – uzalud! Zapisao me gospodin policijski činovnik u svoj tefter, da me bilo stid pred cijelim kupejom. Jer to je bilo u vlaku, štaciju pred Mostarom, a na izlazu mostarskog kolodvora drugi me je g. Policijski činovnik i drugi put zaustavio.
Zato brate, ako baš nemoraš, ne putuj u Mostar, makar imao sobom pasoš, potpisan od 16 ministara”
prilog: Mostar, 1921.
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen