Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
29.07.2017.
Večeras u Centru za kulturu promocija knjige „ Mostarski liskaluci”
Mostarski liskaluci pronašli su svoje mjesto pod suncem i u sklopu ovogodišnjeg „Mostarskog ljeta“.
U Centru za kulturu bečeras će, u 20 sati, biti svećano promovisana knjiga „Mostarski liskaluci“, koju je uredio Zdenko Bošković, a koja je plod dugog „interaktivnog“ rada na društvenim mrežama.
„U svijetu i u našem prvobitnom okruženju svakojakih podjela i u našem slučaju ogromne fizičke udaljenosti, uspjeli smo pronaći zajednički nazivnik, ono što nas spaja i ispunjava zadovoljstvom. I sredstva su skupljena dobrovoljnim prilozima članova grupe ‘Mostarski liskaluci’, ima nas oko deset hiljada. I krenulo se na posao sređivanja materijala i uobličavanja našeg zajedničkog djela”, kaže Bošković i tome kako je knjiga nastala.
Uz promociju knjige, biće upriličena i posebna prateća izložba portreta-karikatura autora Miodraga Milićevića. Riječ je o poznatim mostarskim licima, legendama grada na Neretvi
U muzičkom dijelu programa učestvuje i Saša Leskovac, a mladi entuzijasti iz MTM-a prikazaće zanimljiv performans.
Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
26.07.2017.
Od večeras Ilidža 2017.
Festival narodne muzike "Ilidža 2017." održava se od 26.07.do 29.07.2017. godine na Ilidži.
Ove godine u okviru Festivala posjetioci, ali i gledaoci putem kanala Hayat mogu uživati u četiri večeri Ilidžanskog festivala:
26.07.2017. „Čuvari tradicije - Festival Ilidža 2017“
27.07.2017. „Prva harmonika -Festival Ilidža 2017“
28.07.2017. „Takmičarska noć narodne muzike-Festival Ilidža 2017“
29.07.2017. „Velikani narodne muzike-Festival Ilidža 2017“
(hayat.ba)
26.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Cernica, Šemovac i Ograda
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Ispod zgrade Opštinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a južnije Balićeva apoteka. Na prostoru, gdje je izgrađena zgrada Elektro-Hercegovine, nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzeće i jedna pekara. Preko puta, u ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP Hercegovina, bio je park. Južnije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, održavana je nastava jednog odjeljenja Škole učenika u privredi.
Na uglu ulica Adema Buća i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna bašta sa pozornicom društva Preporod, u kojoj su se redovno održavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji biće izgrađeni objekti Dječjeg vrtića.
Na potezu od Mikačića kuće, u Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno sa ulicom Rade Bitange, znači veći dio Bulevara, bilo je pod voćnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme, na ovom prostoru počeće izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istočnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasništvo Golubovića, u ulici Matije Gupca i Sliškovića, u ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa voćnjacima.
U narednim godinama, na ovim prostorima biće podignuto veliko naselje. Preko puta Štamparije, u ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca (kasnije skladište Štamparije), a malo niže bila je brijačnica. Na početku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladište preduzeća Prenj, gdje se prodavao ogrijevni materijal.
Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat Bijela lađa, a niže, prema Lučkom mostu, bile su trgovačka radnja, brijačnica i nadaleko poznata Dugalića pekara.
Ovim završavam moja sjećanja na pojedine dijelove mostarske šaršije, od prije pedeset godina. Ostalo je još mnogo toga da se napiše, ali o tom nekom drugom prilikom. Želio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one čari našeg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najviše stradao u ovom bestijalnom ratu. Želio sam također, da najmlađe generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja što prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje što možemo dati najljepšem dragulju na svijetu.
Slika 1 – Panorama iz 1954 na kojoj se vide Cernica, Bulevar i bašte na istočnoj strani Bulevara
Slika 2 – Panorama iz 1954 na kojoj se vide Onešćukova, Štamparija te kuće Golubovića i Sliškovića
Slika 3 – Šemovac – skladište preduzeća Prenj, 1964.
Slika 4 – Onešćukova – Dom staraca, 1960-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.07.2017.
Tipično mostarski: Slano, slatko
„Najveća ironija je kad ti čitav život sole pamet, a onda umreš kao od šećeraš“ Jozo Lepetić
(iz knjige „Mostar, moj grad“, knjiga 2)
20.07.2017.
UABNOR: Borba za Partizansko groblje i njegovu obnovu borba je za Mostar!
Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar pokrenulo je akciju za obnovu Partizanskog groblja.
“Vratimo sjaj Partizanskom groblju! Pokažimo da nas ima dovoljno spremnih da sačuvamo obraz Mostaru! Idemo u akciju odmah. Djelujmo!, stoji u saopštenju UABNOR-a Mostar.
Uplate se mogu izvršiti na UABNOR-a sa naznakom: Za Partizansko groblje, na račun broj:
1941054124601114 l kod Pro Credit banke Mostar.
(Novasloboda.ba)
20.07.2017.
Održana promocija knjige Džemala Raljevića „Mostarski bez muke- za sve uzraste“: Veče liskaluka i evergreena
Sinoć je u Centru za kulturu predstavljena najnovija knjiga mostarskog novinara i publiciste Džemala Raljevića. Bilo je to nezaboravno veče, u komesu podjednako uživali i prisutna publika i organizatori, koji su ovu promociju naknadno uvrstili u program „Mostarskog ljeta 2017“.
„Mostarski bez muke – za sve uzraste“ je Raljevićeva 16. knjiga na temu originalnog mostarskog humora, odnosno mostarskih liskaluka.
Hamica Ramić, koji je bio domaćin i voditelj ove večeri, na početku je istakao kako je Raljević svojim knjigama ovjerio činjenicu da su liskaluci zaista jedan pravi i prepoznatljivi mostarski brend i da je dobro što se to na ovaj način i dokumentovalo za sva vremena.
„Najveći broj liskaluka su istiniti događaji, ili kratki retorički bljesci, ili fraze i izrazi, nastali u situaciji, u momentu, u kojem je prepoznat blistavi mostarski duh. Ako se ti događaji i nisu desili“, kaže Ramić, „onda ih je Džemo Raljević, zahvaljujući svom izvrsnom poznavanju mostarskog mentaliteta i mostarskog jezičkog izraza, rekonstruisao do te mjere vjerno da je ta činjenica, jesu li se desili ili ne, u potpunosti irelevantna“.
Recenzent knjiga bila je advokatica Nada Dalipagić, koja je, pored ostalog, istakla kako je i ova knjiga pokazala neuništivi duh Mostara, beskrajnu razigranost, veselje i ljepotu duše samoga autora Džemala Raljevića.
O svojim komšijskim druženjima s autorom, govorio je prof.dr. Amir Pašić, koji je i sam poznavao veliki broj mostarskih liski i često bio prisutan neposrednom nastanku brojnih liskaluka, od kojih su neki zabilježeni i u ovoj knjizi, o kojoj se večeras govorilo.
Posebno je vrijedno istaći da je posljednjih nekoliko knjiga Raljević objavio, u cjelini ili djelimično kao ovu, u dvojezičnoj varijanti, odnosno i na engleskom jeziku. Njegov stalni prevodilac Zlatan Buljko je ukazao na tu važnost, bez obzira na sve poteškoće koje objektivno postoje da se ovaj autohtoni humor, koga ponekad ne razumiju čak i neki ljudi s naših govornih područja koji nisu imali nekih dodirnih tačaka s Mostarom, a kamoli stranci.
Prisutne je pozdravio i Smail Vilić, direktor izdavačke kuće „Grafičar promet“ iz Sarajeva, inače posljednjih godina Raljevićev stalni izdavač, te na kraju i sam autor, koji je neposredno objasnio kako svaki put kad objavi knjigu misli da je to i posljednja iz tog ciklusa priča temeljenih na mostarskom humoru. Onda mu dođu do ušiju neki novi događaji ili ih on sam pretpostavi na osnovu određenih situacija ili dijaloga kojima je prisutan, pa to počne zapisivati i eto materijala za novu knjigu.
Poseban „šmek“ ovoj večeri dao je „Duo Evergreen“. Publika je, koliko god uživala u priči o mostarskim liskalucima i „kidala se od smijeha“ onima koji su i večeras ispričani, toliko je bila zadovoljna i muzičkim dijelom ovog programa. Naime, po želji samog Raljevića, veče mostarskih liskaluka bila je „garnirana“ muzikom evergreena u izvođenju njegovog vršnjaka, poznatog mostarskog pjevača Kreše Šunjića.
Sve u svemu, još jedna potvrda da se „Mostarsko ljeto“ etablira kao manifestacija sve raznovrsnijih kulturnih programa kojima se tako obogaćuje i turistička razglednica Mostara.
(NovaSloboda.ba)
19.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Mostarska kina i Cernica
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo, u više nastavaka, čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustrujemoo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Ubrzo poslije oslobođenja Mostara, 1945. godine, u Šantićevoj ulici, otvoreno je kino Partizan. U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije prošlo mnogo vremena kad su, na repertoar, došla i naša dva prva poslijeratna filma Slavica i Živjeće ovaj narod, oba naravno, sa ratnom tematikom.
S obzirom da je u to vrijeme odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava, Mostar je tada, osim kina Zvijezda, imao i kino Korzo u Glavnoj ulici, kino Neretva u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivše Osnovne škole Osman Đikić. Kasnijih godina, otvoriće se cinemaskop u ulici Matije Gupca. U vrijeme važnih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.
Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvučnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, građani su obavještavani i o raznim društveno političkim zbivanjima.
Od raskrsnice, ulazeći u ulicu Adema Buća i idući kroz Cernicu, na samom početku nalazilo se nekoliko dućana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojačka, obućarska i tapetarska radnja i na kraju činovnička zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Niže zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starješina, a kasnije Planinarsko društvo Prenj i frizerski salon.
U međuvremenu, proradila je i kafana Velež, sa lijepom ljetnom baščom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpića ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajalište Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali šale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svačiju dušu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.
Slika 1 – Šantićeva, ispred kina Partizan, 1960-ih (fotografija: Ćiro Raič)
Slika 2 – Matije Gupca ulica, maketa kina Partizan s novim cinemascopom
Slika 3 – Cernica, s brojnim trgovačkim objektima, 1927.
Slika 4 – Cernica, ispred suda, vidi se i javna česma koja je bila tu postavljena, 1947.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.07.2017.
Promocija knjige Džemala Raljevića „Mostarski bez muke-za sve uzraste“
U srijedu 19. jula, u 20 sati, u Centru za kulturu biće upriličena promocija knjige „Mostarski bez muke- za sve uzraste“, autora Džemala Raljevića. Ovo je jedan od naknadno uvrštenih programa u sklopu ovogodišnjeg „Mostarskog ljeta“.
Osim autora, o knjizi će govoriti Nada Dalipagić, prof.,dr. Amir Pašić, Zlatan Buljko, Hamica Ramić i Smail Vilić, a u muzičkom djelu programa učestvuje duo „Evergreen“.
Džemal Raljević, novinar i publicist, rođen je u Mostaru 1939. godine. U ovom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U novinarstvu je profesionalno od 1966. godine, najprije kao urednik privredne rubrike u regionalnom listu Sloboda, a od 1972. u Privrednim/Poslovnim novinama Sarajevo, kao odg. urednik. Sarađivao je i u brojim izdanjima kuće Osobođenje, Areni, Politici Ekspres, Privredniku, Italijanskom Il Gazzetinu i drugim.
U posljednjih dvadesetak godina, opredijelio se za istraživanje fenomena bh. humora, posebno mostarskog liskaluka, uključujući i autorski angažman. Do sada je objavio 15 knjiga: Mostarski bez muke I, II, III-oriđinali, za početnike, napredne…”, zatim je slijedila Greta – Povratak u budućnost, Stari Superstar, Burek Forever-Humoristički kuhar, Klonirani Bingo, Evergreem liskaluci, Mostar show- Humoristička razglednica, Sa Gretom u Europu, Neka nama nas-Dnevnik umirovljenog penzionera, Naš Jola, Salom šipaka i Kućna dostava.
(NovaSloboda.ba)
14.07.2017.
Nostalgična šetnja Mostarom naših snova u akvarelima Miodraga Miličevića
Velika izložbena sala obnovljenog Centra za kulturu Mostaru sinoć je bila premala da primi sve one kojhi su željeli da prisustvuju otvaranju izložbe akvarela pod nazibom “Nekadašnji Mostar” autora Miodraga Miličevića, rođenog u Paraćinu, koji je od 1977. do 1990. godine živio i radio u Mostaru.
Pred očima Mostarki i Mostaraca sinoć je u svoj svojoj ljepoti zablistao Mostar, koga svi s nostaligijom nosimo u srcu i koji se, nažalost, više nikad neće vratiti.
Sokaci, šadrvani, stara zamandaljena avlijska vrata sa halkama, Stari most, Kriva ćuprija, zelena ljepotica Neretva, džamije, crkve, Prijećka čaršija, Šemovac, šipci na prozoru i nezaobilazna Habiba Avdić-Gospođa Greta vratili su nas, makar i na trenutak, u vrijeme kada je Mostar bio grad svih njegovih stanovnika, kad smo svi bili raja, zaljubljenici u Neretvu, Velež, pjev štiglića…
U toj simfoniji boja i linija, protekla je svojevrsna šetnja kroz Mostar naših snova.
“Zakleo bih se da je za moj najbolji akvarel bio zaslužan baš onaj maleni sokak, u kome je bila divna kuća Muje Čišića, u kome smo supruga i ja proveli prvih šest mjeseci u Mostaru. Kad kažem zaslužan, ne mislim da je je oslikan motiv upravo iz tog sokaka, mislim, prije svega, na otmjenu, ali nekako toplu suzdržanost, slatku u tajnovitu sjenovitost iza zidova i zadamandaljenih kapija, miris tradicije i besprijekorno čiste starine i, naravno, beskrajnu i nezaustavljivu svjetlost koja vas onesvješćuje kada nepripremljeni izađete iz sjenke. Koliko se sjećam, u tom sokaku nema takvog ćpška gdje se račvaju dvije još uže uličičice, ali pretpostavljam da sam taj motiv vidio tu negdje u nposrednoj blizini”, kaže Miodrag Miličević.
Izložbu je otvorio Senad Suljić, direktor Centra za kulturu Mostar, koji je za kratko vrijeme, od kako se nalazi na oboj funkciji, učinio da Centar bude prepoznatljivo mjesto i sastajalište svih ljubitelja umjetnosti grada na Neretvi i njegovih gostiju.
Fazlija Hebibović
(NovaSloboda.ba)
Fazlija Hebibović
(fotosi: Ajša Šehić Nametak, Emir Krpo, Dragan Koso Gugo, portali)
(spagos)
14.07.2017.
Villa Divani Mostar na booking.com od 12. jula 2017.
Villa Divani is situated in Mostar, 1 km from Old Bridge Mostar.
Every room at this bed and breakfast is air conditioned and comes with a flat-screen TV. Some units feature a seating area where you can relax. A terrace or patio are featured in certain rooms. Rooms are equipped with a private bathroom equipped with a shower. Extras include free toiletries and a hairdryer.
Muslibegovic House is 1 km from Villa Divani, while Kujundziluk - Old Bazaar is 1 km away. The nearest airport is Mostar International Airport, 6 km from the property.
Villa Divani pruža dobrodošlicu Booking.com gostima od 12. jula. 2017.
Važni sadržaji
besplatni WiFi
besplatno parkiralište
dvorište
obiteljske sobe
sobe za nepušače
svakodnevna usluga čišćenja
Nije potrebna kreditna kartica!
Booking na linku:
Villa Divani, Gojka Vukovića 15, 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina
(spagos)
12.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Ulica dr. Safeta Mujića
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
U Lenjinovom šetalištu tada je radila Tokića pekara, preko puta Gimnazije, a u bivšem Domu omladine bio je otvoren “Klub prosvjetnih radnika Mostara”. Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran Pariz, sa predivnom ljetnom baštom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Na početku ulice dr. Safeta Mujića, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet i trafo stanica, zatim ograđeni prostor željezničke stanice sve do hotel Mostara. Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se ograđen prostor sa tvornicom marmelade.
Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteorološke stanice. Niže od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje žita i ekonomat. Južnije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat, u kome je nekad stanovao poznati mostarski inžinjer Miloš Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuće rastao jedinstven primjerak “libanskog cedra” (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).
Ulazeći u Šantića ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom početku bila je Krečana, a onda, skoro duž čitave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, među njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao Ćelovina.
Istočni dio ulice, sve do Avdića kuće, bio je pod baščama i voćnjacima, koji su prolazili sve do same obale Neretve. Međutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postaće veliko gradilište. Sa lica zemlje nestala su pluća grada.
Slika 1 – Safeta Mujića ulica, javni toalet i trafo stanica, 1950-ih
Slika 2 – Safeta Mujića ulica, panorama gdje se vide javni toalet i trafo stanica, 1960-ih
Slika 3 – Panorama stare željezničke stanice gdje se u gornjem desnom kutu vidi dimnjak tvornice marmelade
Slika 4 – Safeta Mujića ulica, Meteorološka stanica ispred zgrade Hirurgije, 1920-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
11.07.2017.
Najljepša ljetna kina na svijetu
Ljetno kino, kino pod otvorenim nebom, kino ispod zvijezda, ili kako bi to još mogli definisati. Nekad je bilo u Mostaru, nekad, kad je Mostar bio Mostar. Otvoreno odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine. Onda su ga pokrili, pa je umjesto ljetnog kina napravljeno zatvoreno, novo kino Partizan. Po svoj prilici, ljetno kino u Mostaru je davno otišlo u istoriju.
ljetno kino u Mostaru, nekad
Ljetnih kina ima širom svijeta i danas. Kada su dani dugi i vrući, a večeri još tople, šta ima ljepše nego osvježenje potražiti u nekom ljetnom kinu. Ovdje ćemo predstaviti najveća, najljepša i najomiljenija ljetna kina u svijetu.
New York: U okviru manifestacije ljeto na Hudsonu, od 5. jula do 16. avgusta u Pier I u istorijskiom Riverside Park South na Manhattanu, svake srijede prikazuju se filmovi na velikom ekranu. Program obuhvata, prije svega, klasike filmske istorije. Osim toga, među domaćima, i posjetiocima ovog grada, omiljen je program “Movies with a View” u parku kod Brooklinskog mosta na obali East Rivera (na slici). U prosjeku, svaku kino predstavu gleda oko 7 hiljada gledalaca. Moto ovogodišnjeg ljetnog kino programa je “Resistance” (Otpor), sa filmovima kao što su “Casablanca” ili “Mad Max: Fury Road”.
Paris: “Besplatno i vani” moto je ovogodišnjeg ljetnog kina u Parc de la Villette, na sjeveroistoku ovog grada. Ove godine, vrte se filmovi sa tematikom kuhanja i jela, sa vrhuncem sineastičkog kulinarstva “Babettes Fest”. Početak je 12. jula, a traje do 20. avgusta.
Rim: Rimljani se ljeti najčešće sele na more, ali bez obzira na to, u gradu se održava jedan respektabilan kulturni program. Naravno, ljetno kino je sastavni dio toga, u gradu u kome je šezdesetih godina Felini snimio “La dolce vita”. Posebno lijepo je kino na Isola Tiberina, malom ostrvu na Tiberu. Ovdje se od juna pa sve do 3. septembra prikazuje jedan renomirani filmski program.
Barcelona: Montjuic je poznati gradski brežuljak u katalonskoj metropoli, odakle se uživa u prekrasnom pogledu na grad, luku i more. Pored toga, ovdje u julu pogledi idu i ka velikom ekranu, na Open-air-sommer “Sala Montjuic”, gdje organizatori prezentuju izbor najboljih filmova svih vremena.
München: Kino na Olimpijskom jezeru, u Olimpijskom parku u Münchenu, gdje na velikom ekranu ispred olimpijskog bazena, stoji 800 lijepo poredanih ležaljki. Gledati filmove u picknick modusu sa donešenom, ili iznajmljenom dekom, takođe je moguće. A kako kaže organizator, ovdje se radi o jedinom sezonskom kinu, koji emituje filmove sa “Digitaal 3D” tehnikom.
Atina: “Cine Paris” je kino koje se nalazi direktno u podnožju nježno osvijetljenog Akropolisa, a filmske prdstave održava od maja do oktobra. Atina je uostalom grad sa najvećom tradicijom ljetnih kina u svijetu. Naime, tu je šezdesetih godina bilo ni manje ni više nego 600 ljetnih kina, a danas ih još uvijek ima 90.
Berlin: Čak i najokorjeliji kritičari daju najveće ocjene za “Freiluftkino Friedlichshain” (Ljetno kino u Friedlichshainu) u Berlinu. U istoimenom parku, sezona traje do 10. septembra. Ko voli nešto manje i intimnije, može otići na “Freilichtkino Insel” (Ljetno kino na ostrvu), u ljetnu baštu Rap-Szene kluba “Cassiopeia”, gdje se može osjetiti i autentični Berlin Flair.
(izvor:PMmag)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
09.07.2017.
Slika za razmišljanje: Bedem prijateljstva
Sliku u prilogu mora se pogledati još jednom, pažljivije. Na prvi pogled, tu se nalaze ljudi koji stoje, ili sjede na zidu, negdje na ulici, sokaku, ili na nekom trgu. Sjede, razgovaraju, slušaju, ili su jednostavno, otputovali nekud daleko, utonuli u vlastite misli. A najbitnije je da se nalaze tu. Po likovima, to su stariji ljudi, koji svoju svakodnevnu razgovornu terapiju nalaze u susretima sa dragim i poznatim osobama, komšijama i prijateljima. I To svakog dana. I ujutro i popodne.
Nažalost, i pored traganja po internetu, nisam naišao na podatak, gdje je slika napravljena. Po izgledu okoline, crijepovima na objektu, po odjeći na ljudima, i po načinu ponašanja, sjedenja vani u društvu, moglo bi se naslutiti da se radi o mediteranskom podneblju. Dalmacija. Hercegovina, ili Italija?
Na drugi pogled se vidi, da su dvojica ljudi koji sjede na desnoj strani slike, živi ljudi, zabavljeni svojim mislima i pogledima, a pred njima se vidi samo ruka i kesa, nekog prijatelja, prolaznika, koji nema vremena sjesti, ali se ipak zaustavio, da upita za zdravlje, da rekne, ili čuje neku novost. Trojica ljudi na lijevoj strani slike su naslikani na zidu nekog objekta. koji se nastavlja na zid.
Mural, kako bi se to reklo u umjetničkom žargonu, ili street-art, izraz iz novijih, modernih vremena. Neko se sjetio da one koji „otputuju“ nacrta na zidu. Oni su otišli, ali su i dalje tu. Oni ne čuju i ne pričaju, ali čine običaj onima koji su ostali. Na zidu ima dovoljno mjesta da se naslikaju slijedeći putnici. Neobičan način da se oda počast onima koji su otišli. Za staro društvo, oni su još uvijek tu, prisutni, o njima se priča, prepričavaju se njihove priče. Prijeteljstvo se ne prekida nikada. Ono je bedem svakog društva, svake zajednice.
Ukoliko neko zna, gdje je ovo uslikano, bili bi mu zahvalni da nam to javi.
(spagos)
07.07.2017.
Izložba akvarela „Nekadašnji Mostar“ Miodraga Milićevića 13. jula u Mostaru
U okviru manifestacije Mostarsko ljeto 2017., u Centru za kulturu grada Mostara, 13. jula u 20 sati, biće otvorena izložba akvarela pod nazivom „Nekadašnji Mostar“, autora Miodraga Milićevića.
Na izložbi će biti predstavljeno preko 65 radova autora na temu nekadašnjeg Mostara.
Bojama i kistom, autor nas vraća u Mostar, u kakvom se nekad živjelo, kakvog mnogi sanjaju i kakvog bi mnogi željeli ponovo vidjeti.
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Krivi dućani i rampa
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina Bazar, tada je bio mliječni restoran. Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Mostarci su ga zvali Krivi dućani. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće Čistoća. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.
Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznicka pruga sa popularnim i nezaboravljenim “ćirom”. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata.
Mostar je imao i svoj mali “metro”, ispod koga se prolazilo prema Štefanijinom, a kasnije Lenjinovom šetalištu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenišna kraka, za ulaz i izlaz sa obe strane. Bio je sav u pločicama, u obliku šahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjećanju.
Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u ulicu Moše Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesića trafika. Od ove trafike, pa do tadašnje Željezničke putničke stanice, bili su locirani željeznički magacini. U istoj ulici, počev od kafane Jagnje, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća Špedicija. Prvi direktor Špedicije bio je Remzija Puzić. Kasnije Špedicija prerasta u HAP (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant Autoprevoz.
Slika 1 – Ričina, polukružni objekt Krivi dućani (u dnu fotografije), 1960. g.
Slika 2 – Ričina, na samom uglu s Bulevarom vidi se stara česma u zidu, 1959. g.
Slika 3 – Rampa i pješački prolaz ispod željezniče pruge, 1960-ih
Slika 4 – Željeznički magacini i stara željeznička stanica, 1964. g.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.07.2017.
Održana promocija knjige „Porodica Kurt iz Mostara“
U sklopu manifestacije Mostarsko ljeto 2017., sinoć je Centru za kulturu grada Mostara održana promocija knjige „Porodica Kurt iz Mostara“ autora Ahmeta Kurta.
Knjigu su predstavili šef odsjeka za istoriju na fakultetu Humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ dr. Faruk Taslidža, književnik i publicista dr. Ibrahim Kajan, šefica odsjeka za bosanski jezik na fakultetu Humanističkih nauka univerziteta „Džemal Bijedić“, dr. sc. Lejla Žujo-Marić, kao i sam autor.
Knjiga je napravljena u dva virtuelna formata (PDF i EPUB) i postavljena na najvažnije svjetske portale i baze za traženje i preuzimanje e-knjiga. Poslije ispunjavanja strogih uslova, knjiga je dostupna u 51 zemlji korisnicima Appleovih pametnih telefona i tableta.
Knjiga je urađena u dvije verzije – javna i porodična. U porodičnoj verzij,i rodoslovi su sa svim imenima potomaka i drugim podacima koji nisu od interesa za opštu publiku.
Cilj ove knjige nije da promoviše porodične predaje kakvih kao i u drugim porodicama ne manjka ni kod Kurta, nego da usmenoj istoriji suprotstavi činjenice iz dostupnih dokumenata i arhiva.
Pobrojane su porodice u koje su se udavale kćerke Kurta. Obrađen je i tadašnji položaj žene i zakonski okvir koji je utjecao na njihove živote.
U knjizi su, u najkraćim crtama, opisane političke i društvene prilike u kojima su živjeli naši preci u zadnjih četiri stotine godine, tako da se knjiga može posmatrati kao neka vrsta formulara, gdje svaka porodica, tamo gdje su opisani članovi porodice Kurt, može umetnuti sudbinu svojih članova. Sudbina porodice Kurt po mnogo čemu podsjeća na sudbinu cijelog bošnjačkog naroda.
Na kraju knjige je više interesantnih priloga. Na primjer, spisak svih Bošnjaka, koji su 1939. godine imali fakultetsko obrazovanje među kojima je i šest Kurta, te rezultati genetskog porijekla pisca knjige, Ahmeta Kurta.
Elektronsko izdanje knjige može se preuzeti sa web-stranice: porodica-kurt.com
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Hotel Bristol i oko njega
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u hotel Bristol useljena je oficirska menza. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj početni lokalitet desne obale Neretve. Kasnije će, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadograđen.
Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija. Sa obe strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine.
Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog čelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspuštene limene roletne, kao zaštita od sunca.
Uz hotel Bristol, sa zapadne strane, bio je jedan stari dućan, dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, između ostalih, i slastičarna, a vlasnik je bio Hazirović. Desno u ulici (iza Revije) bila je poznata Hadžajlića kafana. Na mjestu današnje Revije nalazila se manufakturna radnja, vlasništvo Drače, zatim prodavnica obuće Bata, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma tražene bijele tene. Sve do 1966. godine, prostor buduće zgrade Revije zauzimala je Omladinska knjižara. Od apoteke do kafane Jagnje nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovačkih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. S lijeve strane, počev od brijačnice preko puta hotel Bristola, pa do početka ulice Adema Buća (Cernica), bila je knjižara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.
Slika 1 – Korzo, prodavnica Bata zapadno od hotel Bristola, 1943. godina
Slika 2 – Korzo, Omladinska knjižara na mjestu zgrade Revije, 1958. godina
Slika 3 – Korzo, Apoteka i prodavnice u istoj ulici, 1970. godina
Slika 4 – Korzo, panorama ulice s brojnim prodavnicama, 1926. godina
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
03.07.2017.
Promocija knjige „Porodica Kurt iz Mostara“, veöeras, 3. jula u 20:00 sati
U Centru za kulturu Mostar u ponedeljak 3. jula, s početkom u 20 sati, u okviru manifestacije Mostarsko ljeto 2017., održaće se promocija knjige „Porodica Kurt iz Mostara, istorija i rodoslov“ autora Ahmeta Kurta.
O knjizi će govoriti dr. Ibrahim Kajan, publicista i književnik, dr. sc. Faruk Taslidža, šef Odsjeka istorija na fakultetu Humanističkih nauka univerziteta „Džemal Bijedić“, dr. sc. Lejla Žujo-Marić, šef Odsjeka bosanski jezik na fakultetu Humanističkih nauka univerziteta „Džemal Bijedić“ i Ahmet Kurt, autor knjige
Promociju će pratiti prigodan muzički program.
Za sve zainteresirane napomena da se knjiga može besplatno preuzeti u elektronskom obliku sa web stranice: porodica-kurt.com, kao i sav slikovni materijal i tekstovi iz knjige.
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Musala i park
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Relativno mali prostor, ali po specifičnosti i formi, gdje se na objektima isprepliću stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan ambijent urbanistike.
Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo o Musali, preživjela je sve tokove istorijskih zbivanja i događanja. Od osmanlijske vladavine, pa sve do današanjih dana, pretrpjela je mnoge izmjene. Do 1878. godine, bila je ograđena zidom i na tom prostoru se klanjalo. Kasnije su tu turski vojnici talimili (vježbali). Dolaskom Austrougarske, Musala mijenja prijašnji izgled, da bi najteža devastiranja doživjela tokom 1992. i 1993. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi gdje se do 1992. godine nalazila predivna zgrada Muzičke škole, počela je s radom Srednja građevinska škola. Nakon nekoliko godina, ova se škola preseljava u novoizgrađeni objekt kod Carinskog mosta. Prije iseljenja Tehničke škole, u zgradi je privremeno bila Škola učenika u privredi. Kasnije je u istoj zgradi otvorena Muzička skola.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Mostara, Musala, koja je dobila naziv Trg Republike, ponovo je postala centrom svih zbivanja i manifestacija u mostarskoj čaršiji, ali u sasvim novom ruhu. Na ovom prostoru održavani su narodni mitinzi, dočekivane Štafete mladosti, prolazile vojne parade, Cvjetna korza, povorke s bakljadama. Na improvizovanim binama učestvovale su folklorne grupe i pjevači, a sportisti i artisti izvodili su svoje vještine. U to vrijeme u Mostaru je gostovala jedna artistička grupa, koja je na Musali postavila improvizovanu pozornicu, a preko visokih stubova razvukla je jake konopce. Počeše hodati na zategnutom konopcu, sa motkama u ruci da bi održavali ravnotežu. Stari Mostarci gledajući artiste, počeše pričati o još boljem pehlivanu Arifu Tamburiji, koji je isto to radio sa raširenim rukama. Nakon toga, u Mostar je došao neki Aleksić, koji se zubima držao za kaiš, koji je bio obješen za avion u letu, što je bilo veliko čudo u to vrijeme.
Jedna od oaza mostarske čaršije bijaše Gradski park, urađen na nekadašnjoj Drljevića bašči uz Musalu. Kako po urbanoj formi, tako i po specifičnosti hortikulturnog kompleksa, bio je i ostao jedan od simbola Mostara. Ulaz u park podsjećao je na pristup nekom veleljepnom dvorcu. Ograđen prefinjenom ogradom od klesanog hercegovačkog krečnjaka, sa urezanim elementima orijentalnog stila, svojom originalnošću bio je nadaleko poznat. Mnoge generacije Mostaraca uživale su šetajući i odmarajući se u ovom nesvakidašnjem zdanju raskoši zelenila, cvijeća i mirisnih ruža. Aneks ljepoti davale su visoke palme i okrugli bazen sa zlatnim ribicama. Park je preuređen 1976. godine, kao i Musala, čime je mostarska urbana sredina osiromašena za jedan predivan mostarski ansambl.
Lijepo oblikovan arhitektonskim elementima na njegovim fasadnim dijelovima, istočno od parka nalazio se gradski javni klozet, koji je kasnije, u toku preoblikovanja Musale i parka, srušen. Starije generacije Mostaraca sjećaju se da je između Muzičke škole i Gradskog kupatila postojao uski prolaz sa Musale u Banjski sokak. Kasnije je tu postavljen novinski kiosk.
Slika 1 – Musala, proslava 1. maja 1949.
Slika 2 – Musala, neposredno nakon izgradnje Vakufske kuće, 1939.
Slika 3 – Musala, ulaz u park, 1930-ih
Slika 4 – Musala, rušenje trafo stanice i javnog toaleta, početak 1970-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
01.07.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Musala, Braće Brkića i Ose Grebe ulica
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Mostarska čaršija kao cjelina, svojom atraktivnošću, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i čarima, koje prožimaju ovaj mediteranski grad.
Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaža, svojom komplementarnošću prema Mostaru, dala je harmoničnost cijeloj čaršiji. Trajno je ostavila pečat o strateškoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgrađeni mostovi na Neretvi povezali su čaršiju i svu njenu šarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednički ambijent rada i življenja.
Naš Mostarac Mišo Marić imao je običaj da kaže: “Mostovima se obale rukuju i oni nose najviše ljudskog u sebi”.
Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veže čaršiju na desnoj obali, je Braće Brkića ulica, koja se početkom XX vijeka zvala Nova ulica. Na samom početku ove ulice, gdje je izgrađena Robna kuća “Razvitak”, nalazila se automehaničarska radionica Rendulića i Lozin podrum. Nešto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko društvo “Plaša”, koje će kasnijih godina prerasti u PD “Prenj”. Preko puta podruma na samoj Glavnoj ulici bila je prodavnica autodijelova i auto potrepština u vlasništvu Marka i Četka Govedarice.
S desne strane, niže vatrogasne kule, bile su društvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadašnje stolarske radionice za izradu namještaja, a kasnije će se na istom mjestu, otvoriti i šnajderaj Hadžiselimovića. Na ulazu u Fejićevu ulicu, odmah uz zgradu Pošte, nalazilo se preduzeće “Elektro BiH”, a sjevernije prostorije “Narodne fronte” sa kafanom. U objektu, na samom uglu Braće Brkić i Balordine ulice, prema Musali, bila je voćarska radnja Sejdihovića, a kasnije će tu biti Torlin šnajderaj. Niže od ovog dućana, nalazila se obućarska radnja “Bodo”, pa brijačnica, i, na kraju, milicijska menza (bivši “Delikates”). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu. Preko puta milicijske menze, na samoj Musali, u Vakufskoj kući nalazilo se, sve do pred završetak Drugog svjetskog rata, zastupništvo njemačke firme Adler, koji je u to doba bio kao i Mecedes, a u vlasništvu Rafael Atijasa. Uz njihovo predstavništvo je bila i mala prodavnica za prodaju kafe marke Ocean.
Lijevo od Musale, u ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko dućana, kao što je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a između kuće porodice Tiberio i dvospratnice, vlasništvo Merdže, bila je prodavnica bižuterije, a kasnije slastičarna Kahrimanovića. Na samom uglu bila je Torlina brijačnica.
Kada je riječ o ovom lokalitetu čaršije, sve što je bilo južnije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo područje Tabakovine, Behlilovine i Đulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca još uvijek su se mogli čuti ovi nazivi, ali, vremenom, i oni padaju u zaborav. Musala, sa Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, čini centralni fokus mostarske čaršije.
Slika 1 – Glavna ulica, mjesto gdje se nalazio Lozin podrum vina, 1970-ih stanje pred rušenjem za RK Razvitak
Slika 2 – Glavna ulica, prodavnica Marka i Četka Govedarice, 1940-ih
Slika 3 – Musala, predstavništvo za vozila Adler koju je držao Rafael Atijas, 1938.
Slika 4 – Musala, 1943.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen