Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
28.11.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Kantarevac
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na park – harem Kantarevac iz 1910. i 2014. godine.
Starije generacije još živih Mostaraca vrlo se dobro sjećaju parkića u Liska ulici tačno preko puta zgrade Dispanzera. Relativno malen, imao je nekoliko klupa i pješčanu stazu cijelom dužinom parka; bio je malena oaza zelenila i skrovito mjesto za zaljubljene. Međutim malo je poznato da je sve do 1954.godine na ovom mjestu postojalo veće groblje s brojnim nišanima. Bio je to harem Kantarevac.
Harem je formiran na vakufskom zemljištu džamije hadži Memije i imao je površinu od 3.000 m², a vakif je zemljište namijenio baš u tu svrhu. Dolaskom austorougarske uprave, a prilikom izgradnje željezničke pruge, u ovaj harem je prebačen dio ostataka umrlih, i nišani iz Lakišića harema. Četrdesetak nišana s arapskim epitafima tada su ugrađeni u zid koji opasuje ovaj harem.
Liska-harem, kako ga danas nazivaju, godine 1954.godine potpuno je poravnat; dio je prenamijenjen u igralište, a dio u park.
U toku zadnjeg rata, park je silom prilika ponovno povratio svoju prvobitnu namjenu, a u njega su se pokopale prve žrtve stradanja Mostara – vojnici Armije RBiH, HVO-a, kao i civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
25.11.2018.
Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine
Današnji dan, 25. novembar, se obilježava kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) je održano 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu.
Na tom zasijedanju je donesena odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene historijske granice, a Bosna i Hercegovina je definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji.
Na današnji dan, 25. novembra 1943. godine, Bosna i Hercegovina je obnovila svoju državnost, koju je izgubila 1463. godine, kada je Bosna potpala pod upravu Osmanske imperije.
Nekoliko dana nakon toga, spomenuta odluka ZAVNOBIH-a je potvrđena i ozvaničena na Prvom zasijedanju AVNOJ-a, odnosno Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Jajcu. BiH je, nakon što je oslobođena 1945. godine, dobila zastavu i grb.
Zaključak zasijedanja ZAVNOBiH-a je da je Bosna i Hercegovina tom odlukom definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava.
Na zasijedanju ZAVNOBIH-a potvrdilo je i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a svih bh. naroda.
(spagos)
24.11.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Suhodolina
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Suhodolinu početkom 1900. i 2014. godine.
Suhodolina je ime jedne vododerine koj je većim dijelom godine suha, po čemu je i dobila ime, a kod jakih kiša, ili topljenja snijega, zna pokazati svu svoju snagu. Tada Suhodolinom teče potok, koji je u narodu poznat kao Dronja ili Dronjo, jer “dere” sve pred sobom. Ostala je upamćena jedna interesantna priča, kada je za vrijeme jedne velike kiše nabujali potok nosio sve što mu se našlo na putu, od kamenja, granja, stabala, nadgrobnih ploča pa čak i leševa. Iz radnje iznad Kulluka, čiji se vlasnik zvao Zec, ponijela je čeličnu kasu, koja je nošena snagom potoka proletjela kroz magazu, na početku Kujundžiluka, čiji se vlasnik zvao Mrav, i potpuno je demolirala. Po prezimenima vlasnika radnji, nakon povodnja u Mostaru se pričalo kako je „Dronja protjerala zeca kroz mrava“. Pričalo se, ostalo upamćeno i zapisano.
Inače Suhodolina počinje ispod brda Stolac, pa strmim obroncima Podveležja prolazi kraj starog bogumilskog, a onda i pravoslavnog groblja, Tabije ispred Konaka te završava u Podkujundžiluku kraj Mravove magaze i ulijeva se u Neretvu. Obzirom da je potok Dronja stalno bio potencijalna opasnost po objekte u Kujundžiluku, vremenom je premošten i nadsvođen, od Glavne ulice do Neretve, te tako odveden direktno u Neretvu. Na samom vrhu Suhodoline napravljen je i rezervoar za vodu, kojim je riješeno vodosnabdijevanje većeg dijela objekata oko Glavne ulice.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
19.11.2018.
U sjećanju - Ismail Braco Čampara
18.11.2017 – 18.11.2018
Galebovi, sa mosta na Bunuru, Iamail Braco Čampara, 18.11.2013.
Dana 18.11.2018., navršila se godina dana otkako nas je napustio Ismail Braco Campara. Godina je prošla, a još nismo svjesni da ga nema među nama, još uvijek ruka sama pođe pisati mu na pp za neki savjet ili nejasnoću, još uvijek nam neizmjerno nedostaje. Bio je vjeran, aktivan i konstruktivan član užeg tima CIDOM-a. Entuzijast koji nam je svojim poznavanjem Mostara često pomagao u otkrivanju nepoznatih pozicija na starim fotografijama dijelova našega grada, kao i snimanju ogromnog broja fotografija iz serijala Nekad i sad – fotografija snimanih s iste pozicije kao onih sa starih fotografija. Sudjelovao je u stvaranju dvije knjige o Mostaru – U sjeni zaborava i Perom i kamerom o Mostaru. Nije uspio dočekati izlazak iz štampe ni jedne od njih. Dan prije nego nas je napustio javio nam je da je završeno štampanje prve knjige. I premda ga nema među nama njegov duh će vječno živjeti u našim sjećanjima.
(cidom)
14.11.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Srednja ulica, pogled prema jugu iz 1900. i 2013. godine
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Srednju, ili Saueraldovu ulicu, kako se zvala oko 1900. godine i Fejićevu ulicu iz 2013. godine kako se ta ulica zove danas.
Srednja ulica je nastajala između 1470. i 1620. godine i to ispočetka kao produžetak Podkujundžiluka, odnosno veza prije izgrađene Sinan pašine (Atik) džamije na Mejdanu sa sjevernim izlazom iz grada.
U to doba, Srednja ulica je bila žila kucavica grada, koja se protezala paralelno s rijekom Neretvom i Glavnom ulicom. Vremenom su u njoj izgrađivani značajni administrativni i vjerski objekti, te je time sve više dobijala na značaju. U njoj su izgrađene Karadžozbegova i Roznamedžijina džamija, Vakufski dvor, te vremenom, kako se širila na sjever, i ostale zgrade.
U vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, između 1878. i 1918. godine, zajedno s mnogim graditeljskim promjenama u gradu, i Srednja ulica je doživjela preuređenje. U to vrijeme, ulica je nazvana Sauerwaldova (Sauerwaldgasse), u ime visokog državnog činovnika Karla von Sauerwalda, koji je tada radio u Mostaru i kome je Gradsko vijeće time ukazalo zahvalnost na izuzetnom zalaganju za razvoj i izgradnju Mostara. Ulica se protezala od Male Tepe pa sve preko Musale, ispred hotela Neretve i današnjom Lacinom ulicom sve do današnjeg Carinskog mosta. Bila je to prva ulica u gradu, koja je bila označena uličnom tablom, a što je kasnije poslužilo kao uzor za označavanje i ostalih ulica.
Nakon pada Austrougarske, Srednja ulica dobija ime Kralja Tomislava, čije ime je nosila sve do završetka Drugog svjetskog rata. Sadašnje ime ulice potiče iz perioda nakon Drugoga svjetskog rata i vezano je za braću Fejić, koji su porijeklom iz ove ulice, a poginuli su kao borci u borbi protiv fašizma.
Dolazak austrougarske vlasti, Mostar dočekuje bez ijednog hotela. Kako bi riješila taj problem, po brzom postupku, carska administracija odlučuje adaptirati bivši turski han na Mejdanu u hotel Casino. Prednost lokacije hotela je bila ta što je u neposrednoj blizini vojne pošte i Sauerwaldove (danas Fejićeva) ulice. Od 1880. godine, hotel je bio preuređen i u njemu otvorena prva mostarska bolnica – „Građanska hercegovačka bolnica“.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
10.11.2018.
Mostar 1893. godine
"Mostar, iako izgledom siromašan grad, je veoma zanimljiv zahvaljujući svom orijentalnom izgledu. Nalazi se u uskoj dolini, kuda Neretva probija svoj put između strmih litica, jedva ostavljajući prostora za više od dvije duge ulice sa obje obale rijeke. Dvije četvrti grada, tako formirane, su povezane jednim od najljepših mostova na svijetu, građevinom sa jednim lukom koji se proteže iznad rijeke na visini od sedamdeset stopa, tako strm i lagan u svojoj pojavi da izgleda nesiguran, iako postoji toliko dugo da je njegov nastanak izgubljen u dalekoj prošlost."
Dio članka iz engleskih novina "THE GRAPHIC" 16.09.1893.
Dio članka iz engleskih novina "THE GRAPHIC" 16.09.1893.
(Armin Džabirov/cidom)
09.11.2018.
Dan poslije...
09.11.2018.
Godišnjica rušenja Starog mosta
Senad
Sanjin
Dženan
9. novembar 1993 – 9. novembar 2018
Na današnji dan 9. novembra 1993. godine srušen je Stari most u Mostaru.
Kao i svake godine Klub skakača u vodu “Mostari” i ove godine godišnjicu rušenja simbola Mostara obilježio je skokom bez aplauza i bacanjem cvijeća u Neretvu.
Godišnjicu rušenja Strag mosta danas su obilježili i učenici iz mostarskih škola. U manifestaciji obilježavanja, učestvovalo je oko 900 osnovaca i srednjoškolaca.
Simbol Mostara i Bosne i Hercegovine srušen je tačno u 10 sati i 16 minuta. Stari most u Mostaru porušen je granatiranjem od strane Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 9. novembra 1993. godine. S njim i cijela stara jezgra Starog grada među kojima je nekoliko monumentalnih džamija, medresa i jedini hamam u Hercegovini.
Simbol grada na Neretvi sagrađen je između 1557. i 1566. godine, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je građenje povjerio Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Iako je malo službenih podataka o njegovoj gradnji, pouzdano se zna da je most bio najveća lučka konstrukcija na svijetu i jedan od najvećih graditeljskih poduhvata tog vremena.
Rušenje Starog mosta počelo je dvadeset dana ranije, a intenzivno 8. novembra 1993. Gađan je s obližnjih planinskih visova Planinice i Stotine granatama velike razorne moći. Granate su padale i na kule Taru i Halebinku koje su svojevrsni statički uteg mostu. Cijela jedna ulica sa dućanima zvana Kujundžiluk potpuno je nestala. Granate su dva dana za redom intenzivno rušile dio po dio mosta. I konačno u 10 sati i 16 minuta 9. novembra pokleknulo je remek djelo mimara Hajrudina. Pao je u hladnu Neretvu. Stari most je bio simbol mostarskog građanskog identiteta i simbol najvrjednijeg kulturno historijskog nasljeđa u Bosni i Hercegovini.
Obnova Starog mosta koju su finansirali Turska, Hrvatska, Italija, Holandija, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i Grad Mostar počela je 2003. godine. Prvi kamen u novi luk Starog mosta ugradio je tadašnji zamjenik premijera Republike Turske Bulent Arinč. Obnova je završena u julu 2004., a ceremonija svečanog otvorenja upriličena je 23. jula 2004. godine. Radove na obnovi mosta uspješno je izvela turska firma ER-BU.
2005. godine Stari most, zajedno sa starom gradskom jezgrom Mostara uvršten je na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, prvi spomenik iz BiH.
(Mostarski.ba)
07.11.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Pogled sa Šemovca
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled sa Šemovca preko Krive ćuprije prema istoku iz 1900. i 2015. godine.
U davna vremena, još prije izgradnje Krive ćuprije i Starog mosta, Šemovac je jedini prelaz s juga prema sjeveru, preko plitkog gaza na rijeci Radobolji. Tu je bio ulaz u grad karavanskim putem sa juga, desnom obalom Neretve. Krivu ćupriju je sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije nego je izgrađen Stari most, 1566. godine. Preko ove ćuprije se tokom dugog turskog perioda odvijao živ promet, jer je tu dugo vremena bio jedini prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili tuda, kako bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar, 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom putu, koji je vodio od juga prema sjeveru i obrnuto.
Regulacijom toka Radobolje i izgradnjom Oručevića ćuprije i mosta na Šemovcu, Kriva ćuprija je prestala služiti prethodnoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj je, i s jedne i s druge strane, nepodesan.
Danas je korito Radobolje od mosta na Šemovcu, pa sve do ušća Radobolje u Neretvu, kulturno, zabavni i turistički centar, i uz Stari most, cilj dolaska mnogih turista u naš grad.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
06.11.2018.
Šetnja gradom kroz pet knjiga
(prilog koji slijedi objavljen je na portalu Glas Istre dana 6.11.2018. godine)
Mjesec Hrvatske knjige u Umagu: Šetnja gradom kroz pet knjiga
Tibor Vrančić živopisno je pred brojnom umaškom publikom predstavio grad bogate prošlosti - Mostar, kroz svojih pet naslova knjiga
Pamtljiv susret u umaškoj Gradskoj knjižnici priredio je Tibor Vrančić, s adresom u Umagu, kolekcionar, romanopisac i nakladnik koji je po prvi put živopisno u sklopu Mjeseca hrvatske knjige predstavio ili slikovitije kazati prošetao s umaškom publikom gradom bogate prošlosti – Mostarom, kroz svojih pet naslova knjiga.
Spasiti od zaborava
U prvoj knjizi "Mostar – krhotine prošlosti" tiskanoj u Umagu 2010. godine, Vrančić je kroz riječ i fotografiju, stavio u suodnos motive nekadašnjeg Mostara i promjene koje grad doživljava danas. Kroz svojevrstan mozaik, sačinjen od slika i tekstova uspio je o svakoj slici – temi, iznijeti neki zanimljiv detalj, nepoznatu istinu ili podsjetiti na neki nostalgičan doživljaj iz prošlih dana Mostara.
U drugoj knjizi "Ćesar na Ćupriji" Vrančić radnju romana stavlja u vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. Mostaru kada je student Bogdan Žerajić, član Mlade Bosne, planirao izvršiti atentat na austrougarskog cara prilikom njegova posjeta Mostaru i Starom mostu 3. lipnja 1910. godine, dakle četiri godine prije izvedenog atentata u Sarajevu. Ovaj je važan događaj Vrančića nagnao da napiše povijesni roman ili romansiranu priču.
Treća knjiga "U sjeni zaborava" koja pomalo podsjeća na prvu, osim izuzetno bogatih opisa grada, običaja i likova, sadrži i pedeset autentičnih crno-bijelih fotografija o značajnim događajima i ljudima. Slikama i kratkim crticama u ovoj knjizi autor je želio otrgnuti od zaborava neka manje poznata zbivanja, a koja su se dogodila u gradu, te ostale zanimljivosti i neobične ljude koji su dali pečat gradu, a nisu bili toliko eksponirani u javnosti, opisujući i zakutke grada koji su možda nisu bili izloženi pogledu.
- Knjiga je prigoda da se barem zera zaborava spasi od potpunog potonuća u mrak, čime je dokazano da nije istinita ona stara kako vrijeme nosi zaborav, istaknuo je Vrančić.
Putopisi i fotografije
Četvrta knjiga koju je objavio 2017. godine zajedno s Ismailom Bracom Čamparom i Smajlom Špagom naslovljena je "Stambol u Mostaru". Namjera autora bila je da kraćim, starim tekstovima prikažu neka manje poznata događanja u gradu, bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada te pokazati kako ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, a na korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, već da one dobre postanu primjer mlađim generacijama.
Peta knjiga "Perom i kamerom o Mostaru", opet djelo istih autora, bila je pokušaj predstavljanja Mostara kakvog su ga doživljavali brojni strani posjetitelji, jer, izuzetno je zanimljivo vidjeti svoj grad u očima stranca. Izabrani su najzanimljiviji dijelovi iz opsežnih putopisa i brojne fotografije fotografa kojima su dočarani davni običaji, ljudi, izgled grada prije stotinu i više godina. Za zornije predstavljanje Mostara iz tog rakursa u ovoj su knjizi autori prikupili i objavili podatke i tekstove pedesetak autora. Knjiga predstavlja jedan amalgam dva žanra – putopisa i fotografije.
Stari Mostar kakav pamtimo i aktualni u kojem stari/novi most spaja ili razdvaja zapadnu i istočnu civilizaciju Vrančić je približio posjetiteljima projekcijom mnoštva povijesnih i aktualnih fotografija grada i zbirom nepresušnih priča o jednom neobičnom gradu.
- Tek kada sam početkom devedesetih napustio Mostar, grad u kome sam odrastao, i preselio se u Umag, počeo sam istraživati i prikupljati stare fotografije i historiografske prikaze. Najviše je tome pomogao internet i razvoj društvenih mreža, zahvaljujući čemu sam se povezao s brojnim Mostarcima. Nostalgija i ljubav prema zavičaju vodile su me iz godine u godinu u nova otkrića i na kraju sam shvatio da imam toliko građe da je moram urediti i podijeliti s drugima. Povijest Mostara, bogatstvo koje ja u svojoj mladosti, kao uostalom i mnogi Mostarci, nisam znao prepoznati, postala je moja trajna inspiracija za pisanje.
Na kraju večeri, Tibor Vrančić predstavio je dio svoje kolekcije starih fotografija Umaga i naselja na Bujštini izražavajući time zahvalnost svojim novim sugrađanima, koji su ga toplo, uz veliku naklonost prihvatili i čestitali mu na svemu što je dosada objavio i ukoričio.
Program je vodio Neven Ušumović, ravnatelj umaške Gradske knjižnice.
(Sanja BOSNIĆ)
01.11.2018.
Fazlija Hebibović - Sjećanja: Od Džafera Kajića, preko Tepe, deviznog "buma" do rekorda Veležovih plivača
Razmišljajući čime da počnem moja sjećanja na prve novinarske korake, sada već davne 1973. godine, na događaje i davno prohujalo vrijeme, sjetih se riječi mog nešto starijeg i uvaženog kolege i prijatelja Minje Bojanića: Ako ne znaš početi tekst prvom, a ti onda započni drugom rečenicom!
Nakon prvih tekstova o Ljubiši Samardžiću i atletičarki Jadranki Romano, objavljenih u Malim novinama još dok sam bio osnovac, prve “ozbiljnije” tekstove počeo sam objavljivati u sarajevskom Oslobođenju.
Najdraži Džaferov poklon
Seftu sam otvorio reportažom o Džaferu Kajiću iz Gornje Drežnice samoukom majstoru pravljenja gusala, svirala, duhanskih kutija i drugih predmeta od drveta. Uz to, Džafer je popravljao mašine za domaćinstva, šivaće mašine, satove i druge mašinerije.
Među Džaferovim mušterijama bilo je i dosta naših radnika zaposlenih u inostranstvu.
“Prije dvije godine, jedna rezbarska firma iz Francuske ponudila mi je posao, jer su vjerovali da svoje radove izrađujem pomoću prese i jako su s iznenadili da sev radim ručno i od alata koje sam lično napravio. Velika mi je želja da jednom posjetim neku našu fabriku koja pravi alate”, priča Džafer.
Od nekoliko hiljada urađenih predmeta, Džafer posebno ističe jedan, koji će vječno pamtiti.
“To je duhanska kutija, koju sam poklonio drugu Titu za rođendan. Radio sam je sa posebnom pažnjom i ljubavlju”, kaže Džafer Kajić. (3. april 1973. godine)
Pijačni barometar: Tepa jeftinija
U to vrijeme, popularna je bila i rubrika Pijačni barometar, koja je bila “rezervisana” za mlade početnike u novinarstvu.
Cijene poljoprivrednih proizvoda na Tepi stalno opadaju,a ono pšto posebno treba istaći da su proizvodi koji se nude kvalitetni i ima ih dovoljno.
Proizvođači nude breskve po cijeni od 7 do 9 dinara, dinje, lubenice i jabuke po 8, patlidžan 4, paradajz i boraniju 3-4, mrkvu i luk 6, papriku i kupus 8, krompir 3-6, jaja 1,20, sir od od 18-32, kajmak 50, maslo 40 dinara po kilogramu. (27. juli 1973. godine)
Devizni “bum”
Prema informaciji Privredne banke sarajevo – Filijale Mostar, dinarski štedni ulozi u ovoj Filijali porasli su u prvom polugodištu za 11, a devizni za 23 posto.
Na devizni “bum” posebno je uticalo to što je Pruvredna banka ove godine otvorila svoja predstavništva u zemljama gdje radi najveći broj naših “gastarbajtera”.
Sklopljeni su i aranžmani sa poštama u tim zemljama, tako da radnici svoja ušteđevine mogu slati i putem uputnica svojim porodicama u domovini. (28. juli 1973. godine)
Mostar, rzglednica iz 1973.
Više stranih nego domaćih turista
U objektima HUP-a “Neretva” u Mostaru u julu je ostvareno 11.410 noćenja, nešto više nego u istom period prošle godine. U prvih sedam mjeseci ove godine, u ovim objektima bilo je 41.850 noćenja.
Domaći gosti učestvuju sa 80 posto i njihov broj je u stalnom opadanju.
U ovom periodu, najviše stranih gostiju bilo je iz SR Njemačke, Holandije, Belgije, Luksemburga i Francuske.
Vjerovatno bi stranih i domaćih turista ilo i više da su veći smještajni kapaciteti.Ipak, može se očekivati da će u avgustu Mostar posjetiti više turista nego u julu. (9. avgust 1973. godine)
Na prvenstvu BiH u plivanju 50 novih rekorda
Na prošlonedeljnom pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine u plivanju, održanom u Mostaru, na kome su učestvovali plivači Incela iz Banja Luke, Slobode iz Tuzle, Galeba iz Lukavca i domaćeg Veleža, oboreno je 50 republičkih rekorda.
Za najuspješnije takmičare proglašeni su kod mlađih pionira Saša Premasunac, a kod mlađih pionirki Jadranka Marić.
Među starijim pionirima najbolji je bio Darko Plazek, a kod starijih pionirki Gordana Manjak.
Od četiri najbolja učesnika prventva, samo je jedan “gost” – Darko Plazek, član banjalučkog Incela, dok su ostala tri člana pobjedničke četvorke članovi Veleža.
Plivači Veleža bili su najbolji i u ekipnom pasmanu.
Prema postignutim rezultatimna, tabela izgleda ovako:
Tabela za mlađe pionire i pionirke:
- Velež 10.933 bodova
- Incel 8.715 bodova
- Galeb 7.194 boda
- Sloboda 1.738 bodova
Tabela za starije pionire i pionirke:
- Velež 23.068 bodova
- Incel 7.619 bova
- Sloboda 6.921 bod
- Galeb 2.630 bodova
(20. avgust 1973. godine)
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen