Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
31.10.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica, Šadrvan kod Hafiz hodžine džamije
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled prema jugu na Titovu, nekad Glavnu ulicu, Šadrvan iz 1900. i 2014. godine.
Hafiz hodžina džamija bila je locirana u Brankovcu, na uglu Titove ulice i ulice Riste Milićevića, nekada Temimova sokaka. Imala je stalaktitima ukrašenu munaru i šadrvan u dvorištu. Bila je zadužbina nekog Hafiza, o kome je ostalo zapisano samo da je bio bogat čovjek.
Džamija je izgrađena prije 1631. godine, a to se može utvrditi na osnovu sidžila mostarskog kadije iz te godine, u kome se spominje Hafizova mahala. Iz zapisa Hivzije Hasandedića, saznajemo da su 1899. godine vakufu džamije pripadala tri dućana i harem. Munara ove džamije je 1932. godine prenesena u Čapljinu i postavljena uz tamo izgrađenu džamiju.
Na temeljima džamije je izgrađena jednospratnica, u čijem prizemlju su se tokom vremena nalazile radnje različite namjene, od gostione, zdravljaka, do mesare danas, a sprat je korišten za kancelarije.
Ovaj objekat i okolina je i danas Mostarcima poznato kao Šadrvan, a najviše po istoimenoj gostionici, koja se nalazila na mjestu prijašnje džamije.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
25.10.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica, preko puta Zeme
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled prema jugu na Titovu, nekad Glavnu ulicu preko puta Zeme (Name) iz 1912. i 2014. godine, na ulasku u Dudin sokak. Na tom dijelu Glavne ulice nalazili su se brojni dućani, a među njima i knjižara Pachera i Kisića. Početkom avgusta 1890. godine Austrijanac Antun Pacher i braća Kisić, u ortakluku, otvorili su prvu međunarodnu knjižaru u Mostaru. Štamparsko-umjetnički zavod Pacher & Kisić, kako se zvanično zvala firma, otvorena je u Dudinom sokaku, a kasnije je knjižara preselila na Glavnu ulicu, tačno preko puta Zeme.
Nakon Drugog svjetskog rata, knjižaru preuzima izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Danas je ovo zdanje ruševina.
Na slici iz 1912. godine vidi se Hafiz Hodžina džamija, koja je bila izgrađena prije 1631. godine, a prema zapisima Hivzije Hasandedića, 1899. godine pripadala su joj tri dućana i harem, a munara ove džamije je 1932. godine prenesena u Čapljinu i postavljena uz tamo izgrađenu džamiju.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
22.10.2018.
Hivzija Hasandedić – velikan koji se nije zatvorio u političke granice
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu miruhbosne dana 19. oktobra 2018. godine, izvor Al Jazeera)
Hivzija Hasandedić je bio intelektualna i ljudska veličina, samozatajni arhivista, poliglot, teolog, etnolog, istraživač, historičar, osmanista, historičar književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj, interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu Bošnjaka u Hercegovin i susjednim područjima koje su ranije Bošnjaci naseljavali (Imotski, Vrgorac, Makarska, Herceg Novi, Sutorina).
Njegova dominantna osobina je bila skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i rukopisa.
Rođen je u Jablanici 1. jula 1915. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine a potom i Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju. Od 1954. godine do odlaska u penziju 1976. godine radi u Arhivu Hercegovine. Na temelju dostupnih izvora obradio je cjelokupnu muslimansku baštinu u Hercegovini.
Njegove obrade su podrazumijevale kabinetski rad i izlazak na teren, izučavanje narodnih predanja, razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima.
Za svoj naučni i istraživački rad promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru.
U javnosti se prvi put javlja pjesničkim prvijencem „Noćni ibadet“ u tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.
Za njega njegovi savremenici i kolege iz struke imaju samo riječi hvale.
„Od poznatijih istraživača kulturne historije Bosne i Hercegovine, ne znam nekog drugog koji bi stao odmah iza Hamdije Kreševljakovića“ kaže Fazlija Alikalfić o Hasandediću.
Za hafiza Mahmuda Traljića on je „uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih miran i odan svom poslu“. „Mali, u svojoj veličini“ je za mostarskog muftiju Seid ef. Smajkića, „golemi čovjek“ za Safeta Oručevića, „jedinstvena pojava u našoj kulturi“ za Ahmeda Aličića.
Sidžil Mostarskog Kadije
Ilijas Hadžibegović ga opisuje kao „snažnog hrasta koji je davno pustio svoje duboko korijenje u orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe“.
„Mostar je imao sreću da u njemu živi i radi jedan takav znalac i pregalac“, piše Fehim Nametak, a Amir Ljubović tvrdi da bi „njegovim radovima većina današnjih profesora evropskih univerziteta bila ponosna“.
Pjesnik Alija Kebo za Hivziju piše da on bio neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom, raskošnom vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek.
Objavio 430 radova
U povodu 85 godina života, njemu u čast, štampana je monografija „Tragom bošnjačke baštine“, trilogija o bošnjačkoj kulturnoj baštini u istočnoj, srednjoj i zapadnoj Hercegovini.
Knjige koje je objavio su: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, koautor je knjiga Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine, Regesta franjevačkog samostana u Mostaru.
Za objavljivanje knjige Spomenici kulture turskog doba u Mostaru dobio je prestižnu nagradu nekada uglednog izdavača „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. To je knjiga koja je najčešće citirano djelo ikada objavljeno o Mostaru.
Posthumno su objavljene knjige Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog, mostarskog kadije, a još je u pripremi jedan Mostarski i Ljubuški sidžil.
Godine 2010. u Mostaru je organizovan naučni skup „Život i djelo Hivzije Hasandedića“ na kojem je prezentirano 18 naučnih radova.
Doktorski rad
O liku i djelu Hivzije Hasandedića za Al Jazeeru govore Mevludin Dizdarević sa Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici i Ramiza Smajić, orijentalistkinja i historičarka.
O razlozima zašto se odlučio da istraži život i djelo Hasandedića kroz izradu doktorske disertacije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Dizdarević kaže da je ovaj rad izraz nastojanja da Hasandedićevo djelo sistematizuje i približi široj naučnoj javnosti.
„Obradom Hasandedićevog djela uspostavljen je tako nužan kontinuitet mišljenja i ideja s ranijim generacijama i autorima. To je susret sa jednom kulturnom tradicijom unutar bh. kaledioskopa koja je decenijama bila devastirana i obezvrjeđivana. Pored navedenog, ovim putem osvijetljen je položaj onih autora koji su se bavili islamskom kulturom u jednom burnom vremenu“, smatra on.
Čuvajući se neodmjerenog i neutemeljenog glorificiranja Hasandedića i njegovog rada, Dizdarević je kritički istražio i obrazložio njegovu vrijednost i značaj uz neophodno uvažavanje historijskog trenutka u kojem je Hasandedić djelovao.
„Smatram da autor koji je tokom svoga života objavio više od 430 manjih i većih knjiga, radova i crtica, koji je sakupio i preveo obilje arhivskog i drugog materijala koje u svojoj punini tek treba ugledati svjetlo dana, koji je, nošen željom za što potpunijom slikom materijalne baštine osmanske epohe, proputovao cijelu Hercegovinu i velike dijelove susjednih država, zasigurno zaslužuje veću pažnju. Njegov rad je toliko značajan da je teško zamisliti bavljenje mnogim segmentima historije i kulture osmanske Hercegovine bez dubljeg uranjanja u njegove radove, studije i knjige“, ističe naš sagovornik.
„Hivzija Hasandedić je jedna od ličnosti iz naše intelektualne i kulturne historije kojoj se nismo na adekvatan način i dostojno odužili. Dakako, i brojne druge ličnosti ostajale su u zapečcima historije, neznanjem i ignorancijom odjeljeni od vlastite zajednice kojoj su pripadali i čiju su baštinu propitivali. Bilo je nekoliko hvale vrijednih skupova i nešto manje ili više značajnih teorijskih zahvata u njegovo zamašno djelo. Unatoč tome, smatram da je Hasandedić ostao izvan domašaja kulture sjećanja i kvalitetne memorizacije njegove intelektualne ostavštine“, govori Dizdarević.
Nije bio zatvoren u političke granice
Smajić smatra da Hasandedić zaslužuje mnogo više od interesa lokalne zajednice, Mostara i Hercegovine.
„Hasandedić je istraživao bošnjačku baštinu prostora koji su danas Crna Gora, Hrvatska, Srbija. On nije bio zatvoren u političke granice, nego je duhom istraživača slijedio prirodne tragove svog naroda, istovremeno brinuo što značajan broj naših istraživača više ‘improvizira sjećanjima negoli proučava činjenice’ kaže Hasandedić u svom zadnjem intervjuu. Htjela bih da kroz svoje spoznaje i nedoumice o tome da li su Bošnjaci zaturili ‘ključ kojim se otvaraju vrata svijesti naroda’ (Fuminarova definicija kulturološkog aspekta!) ili ih je savladao svojevrsni kulturološki autizam u kojem im nije bitno ko su i šta su – ukažem na veličinu i značaj rezultata rada pregaoca Hasandedića“, ističe dr. Smajić.
„Sa stavom da je odgovornost inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine, razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti ‘komunističke vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo života’. Opravdavanje ne, ali uticaj takvog okruženja nije zanemarivao naš autor Hasandedić, pa je svojim radom, kako bi to rekao Hamza Humo, palio svjetla onima koji dolaze“, pojašnjava dr. Smajić.
Da bismo lakše razumjeli na koji se sve načine pokušavao minimizirati, pa i ignorisati kulturološki identitet Bošnjaka, Smajić navodi jedan primjer s početka 70-tih godina 20. stoljeća.
„Husref Redžić postavlja u Oslobođenju pitanje da li je omaškom, ili s nekom argumentacijom, izostavljena islamska umjetnost iz sadržaja reprezentativne izložbe. Umjetnosti u Jugoslaviji od prethistorije do danas (Pariz, 2.3.-17.5.1970.). U NIN-u od 20. 12. 1970. godine se kaže da ‘krivicu za taj propust ne snosi organizacioni odbor, već oni koji su iz toga dela zemlje (ovim se misli na BiH) predlagali eksponate na parišku izložbu’. Ispostavilo se da ni u organizacionom odboru ni u stručnim tijelima nije bilo niti jednog stručnjaka za islamsku umjetnost. Husref Redžić se s pravom tada pita: ‘Kako se mogla zaboraviti jedna umjetnost čija su djela stvarana na čitavoj istočnoj polovini Jugoslavije, čije trajanje obuhvaća vremenski raspon od četiri do pet vjekova i čiji su uticaji u savremenoj umjetnosti nekih regija u Jugoslaviji i danas očigledni?“, kaže za Al Jazeeru Smajić.
Obnavljane džamije nakon rata
Iako je Hasandedić sačuvao i dokumentovao ostatke ostataka islamske tradicije u Hercegovini njegov rad i djela su na važnosti još više dobili uslijed ratnih zbivanja 90-tih godina prošlog stoljeća kada je urbicidom, kulturocidom i etničkim čišćenjem uništena većina kulturne baštine Bošnjaka Hercegovine.
Prema dokumentima koje je on sakupio i radovima koje je napisao u Hercegovini se vrši obnova džamija i vakufskih objekata nakon rata.
Način na koji je Hivzija Hasandedić radio je školski primjer studentima i mladim istraživačima da u prostoru u kojem žive ili kroz koji putuju djeluju proaktivno pišući manje radove kroz koje će steći iskustvo i intelektualnu kondiciju, a kroz vrijeme lahko je radove tematski grupisati u knjige.
Bogata ostavština Hasandedića je nastajala upravo na ovaj način istraživanjem lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, nastajali su mozaici radova objavljivanih u periodici, a kad su se stekli uslovi tekstovi su objedinjivani u knjige, odnosno monografije.
Izvor: Al Jazeera
21.10.2018.
Prezentacija knjiga o Mostaru, u Umagu
Na internet stranici Gradske knjižnice u Umagu objavljen je tekst o Tiboru Vrančiću, dugogodišnjem saradniku ovog portala, koji će svoje knjige o Mostaru predstaviti na književnoj večeri u Umagu.Tekst prenosimo u cjelosti.
Tibor Vrančić i njegove knjige o Mostaru
U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Umagu organiziramo u četvrtak 25. 10. 2018. u 20:00 sati susret s našim sugrađaninom Tiborom Vrančićem, kolekcionarom, publicistom i nakladnikom. Vrančić će nam predstaviti pet svojih knjiga o starom Mostaru, uz projekciju mnoštva povijesnih fotografija i slika. Na kraju će nas upoznati i sa svojom kolekcijom fotografija starog Umaga!
Dobrodošli!
O autoru:
Tibor Vrančić, rođen je 1952. g. u Subotici. Kao šestogodišnjak doseljava u Mostar gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i ekonomski fakultet. Sve do zadnjeg rata radio je u koncernu APRO na poslovima vanjske trgovine, da bi ga posao godine 1992. odveo, prvo u Sloveniju, a nakon toga u Umag, Hrvatska, gdje i danas živi. Kolekcionar je starih knjiga te starih fotografija, posebice razglednica Mostara iz austrougarskog perioda.
Skupljajući već dugi niz godina stare fotografije i tekstove o Mostaru, nastojeći time sačuvati sjećanje i uspomenu na onaj njegov nekadašnji izgled i ugled, jedan je od inicijatora za pokretanje jedne trajnije arhive povijesnih slika i pisanih dokumenata Mostara, besplatno dostupnih svima koje zanima ova materija. Ovaj projekt, koji je zaživio na internetu pod imenom CIDOM (Centar za dokumentaciju Mostar), ostvario je uz pomoć prijatelja entuzijasta. Tako se na stranici www.cidom.org može pronaći ogromna arhiva knjiga, tekstova i fotografija iz svih razdoblja povijesti Mostara.
Do sada je samostalno objavio tri knjige tematikom usko vezanima za Mostar. Prva knjiga “Mostar – krhotine prošlosti” (izdavač vlastita naklada, tisak Fram Ziral, Mostar, 2010.) je mozaik slika i sjećanja na stari Mostar, a druga – “Ćesar na ćupriji” (izdavač Fram Ziral, Mostar, 2013.), povijesni je roman o posjetu cara Franje Josipa Mostaru. Nakon male pauze, samostalno je objavio knjigu “Stambol u Mostaru” (izdavač Fram Ziral Mostar, 2017.), koja je svojevrstna zbirka zanimljivih tekstova o Mostaru iz literature objavljene prije 100 i više godina. U suradnji s Ismailom Bracom Čamparom i Smailom Špagom 2017. objavljena je njihova zajednička knjiga “U sjeni zaborava” (izdavač IC štamparija Mostar), koja je pokušaj autora da slikama i kratkim tekstovima otrgnu od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u Mostaru. Nakon pune četiri godine ležanja knjige u njegovu računaru, nažalost, Ismail Braco Čampara nije doživio objavljivanje ove zajedničke knjige – dva dana prije zvaničnog izlaska knjige iz tiskare, preminuo je.
Petu knjigu Vrančića (opet u suradnji sa Smailom Špagom i Ismailom Bracom Čamparom), “Perom i kamerom o Mostaru”, također je izdala izdavačka kuća Fram Ziral Mostar. Radi se o knjizi koja donosi mnoge zanimljive tekstove o Mostaru koje su napisali brojni inozemni putopisci s kraja 19. i početka 20. stoljeća posjećujući naš grad. Svi ti dojmovi o Mostaru predstavljaju svjedočanstva jednog povijesnog vremena i čuvaju ih od zaborava. Prvi je to pokušaj predstavljanja brojnih putopisaca koji su posjetili Mostar u jednoj knjizi. Usto, u knjizi su obrađeni i brojni fotografi iz istog perioda (skupa s njihovim fotografijama grada) koji su kamerama ovjekovječili Mostar. Fotograf s početka dvadesetog stoljeća je snimao likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih objavio u knjizi ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koje je zapadni svijet stvorio prema ovoj zemlji.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
18.10.2018.
Ko je kome šta?
Kratki riječnik rodbinskih odnosa
Ono kad stalno pitaš: koji je naziv za bratovu ženu, ili šta je to amidža, ili šta znaći jetrva.
Objašnjejne za neke najčešće korištene nazive:
Amidža, adže, stric, striko, strikan, striček….......očev brat
Amidžinca, strina………………………..............amidžina, stričeva supruga
Dajdža, daidža, ujak, ujo, ujkan…………............majčin brat
Dajdžinica, dainica, ujna…………………….......daižina, ujakova supruga
Tetka, teta, tetica………………….......................majčina i očeva sestra
Tetak…………………………………..................tetkin suprug
Tast, punac………………………….....................supruzin otac
Punica………………………………….................supruzina majka
Svekar………………………………….................suprugov otac
Svekrva…………………………………...............suprugova majka
Snaha……………………………………..............sinova supruga
Zet………………………………………...............kćerkin suprug
Nevjesta, nevesta……………………....................bratova supruga
Svak…………………………………....................sestrin suprug
Svast, svastika…………………………………....supruzina sestra
Zaova……………………………………..............suprugova sestra
Jetrve……………………………………..............supruge braće međusobno
Pašanci, pašenogi, badžanaci……………………..muževi sestara – međusobno
Amidžići, Stričevići…………………… …...........sinovi braće – međusobno
Amidžićne, Stričevne…………………..................kćeri braće – međusobno
Sestrići……………………………………............sinovi sestara – međusobno
Sestrične…………………………………..............kćeri sestara – međusobno
Bratić, bratanac…………………………...............bratov sin
Bratična……………………………………...........bratova kći
Sestrić………………………………………..........sestrin sin
Sestrična……………………………………..........sestrina kći
Sinovac……………………………………............bratov sin
Sinovka……………………………………...........bratova kći
Nećak………………………………………..........sestrin sin
Nećakinja…………………………………............sestrina kći (drugi naziv)
Šurjak, šura……………………………………….brat od supruge
Šurjakinja…………………………………...........supruga brata od supruge
Amidža, adže, stric, striko, strikan, striček….......očev brat
Amidžinca, strina………………………..............amidžina, stričeva supruga
Dajdža, daidža, ujak, ujo, ujkan…………............majčin brat
Dajdžinica, dainica, ujna…………………….......daižina, ujakova supruga
Tetka, teta, tetica………………….......................majčina i očeva sestra
Tetak…………………………………..................tetkin suprug
Tast, punac………………………….....................supruzin otac
Punica………………………………….................supruzina majka
Svekar………………………………….................suprugov otac
Svekrva…………………………………...............suprugova majka
Snaha……………………………………..............sinova supruga
Zet………………………………………...............kćerkin suprug
Nevjesta, nevesta……………………....................bratova supruga
Svak…………………………………....................sestrin suprug
Svast, svastika…………………………………....supruzina sestra
Zaova……………………………………..............suprugova sestra
Jetrve……………………………………..............supruge braće međusobno
Pašanci, pašenogi, badžanaci……………………..muževi sestara – međusobno
Amidžići, Stričevići…………………… …...........sinovi braće – međusobno
Amidžićne, Stričevne…………………..................kćeri braće – međusobno
Sestrići……………………………………............sinovi sestara – međusobno
Sestrične…………………………………..............kćeri sestara – međusobno
Bratić, bratanac…………………………...............bratov sin
Bratična……………………………………...........bratova kći
Sestrić………………………………………..........sestrin sin
Sestrična……………………………………..........sestrina kći
Sinovac……………………………………............bratov sin
Sinovka……………………………………...........bratova kći
Nećak………………………………………..........sestrin sin
Nećakinja…………………………………............sestrina kći (drugi naziv)
Šurjak, šura……………………………………….brat od supruge
Šurjakinja…………………………………...........supruga brata od supruge
itd...
(nekontamte.blogg.ba.)
17.10.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova kod pozorišta
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Titovu ulicu iz 1900. i 2013. godine.
Da u dubini stare slike nije džamije pod lipom i dućana Mujage Komadine, teško da bi se, po nizu dućana i objekata sa lijeve strane slike, moglo odgonetnuti o kojem dijelu nekadašnje Glavne, a danasTitove ulice radi. Dok je većina objekata sa desne strane slike ostala skoro nepromijenjena, od sokaka kod nekadašnjeg Čardagija hana, koji je izgorio 1898. godine, a na njegovom mjestu 1907. godine sagrađena zgrada Zemaljske banke, pa sve do sokaka prema Maloj tepi, kod dućana Mujage Komadine, dotle je lijeva strana ulice, na slici, doživjela velike promjene. Na novoj fotografiji sada se tu nalaze Šehitluci, gdje su sahranjeni poginuli tokom rata 1992-95. godine.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
13.10.2018.
Pjesma za sva vremena
Pjesma "What a wonderful world" američkog džez muzičara Luja Armstronga snimljena je prije 51 godinu, u jeku previranja Vijetnamskog rata, nastajanja pokreta za građanska prava, jačanja feminizma, pojave hipi kulture i brojnih drugih društveno-političkih promjena u svijetu, kao jednostavna oda miru i bratstvu, pišu američki mediji.
Luj Armstrong (1901-1971) je bio jedan od najuticajnijih džez muzičara i smatra se muzičkim revolucionarom ranog 20. vijeka.
List New York Daily News naveo je da je pjesma "What a wonderful world" nastala u vrijeme "nasilja, mržnje i straha za budućnost".
Singl je objavljen uz slabu početnu reakciju u SAD, ali je u Velikoj Britaniji priča bila drugačija, piše Los Angeles Times.
Singl "What a Wonderful World" postao je najprodavaniji u 1968. godini u Velikoj Britaniji, krenuvši uzlaznim putem popularnosti.
Muzej u Njujorku posvećen Luj Armstrongu organizovao je prošle godine izložbu pod nazivom "50 godina pjesme 'What a Wonderful World'", a na kojoj su predstavljene rijetke fotografije i predmeti kojima je predstavljena priča o snimanju i nastanku čuvene pjesme.
What A Wonderful World
Louis Armstrong
I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world
I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world
The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you
I hear babies crying, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world
Songwriter: George Douglas / George David Weiss / Bob Thiele
Songtext von What A Wonderful World © BMG Rights Management, Carlin America Inc
link za video: Louis Armstrong - What a wonderful world ( 1967)
a šta kaže:
Kako je divan svijet
Vidim zelena stabla i crvene ruže,
Vidim kako cvatu za mene i tebe,
I mislim u sebi, kako je divan svijet
Vidim nebo i oblake plave i bijele,
blistavi blagoslovljeni dan i tamnu divnu noć,
I mislim u sebi, kako je divan svijet.
Boje duge, tako lijepe na nebu,
nalaze se i na licima ljudi pored mene.
Vidim prijatelje kako mi mašu rukom, govoreći „Kako ste“
Oni stvarno kažu, „Ja Vas volim“
Čujem kako djeca plaču, gledam kako rastu,
Naučiti će mnogo više, nego što ću ja ikad znati
I mislim u sebi, kako je divan svijet.
Da, mislim u sebi, kako je divan svijet.
(spagos)
10.10.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije - Korzo
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Korzo iz 1900. i 2014. godine.
Relacija od Titovog mosta do Rondoa dugo vremena je bila mostarsko korzo, a ulica od tog istog mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo.
Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Prije stotinjak godina, neka mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke bi držala mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku, te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac.
Samo pola vijeka nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem da bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca.
Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan, napisano je u tekstu “Korzo naše mladosti”, autor Smail Špago, u četvrtoj knjizi iz edicije “Mostar, moj grad”.
I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo.
Sve se promijenilo.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
09.10.2018.
Perom i kamerom o Mostaru/Tibor Vrančić/Onomatobleja/So Beats live in Abrašević
O knjizi Perom i kamerom o Mostaru u emisiji Abrašradija:
042 izdanje programa "Drugo ime za slobodu" Abrašradio u partnerskoj suradnji sa ROM
link za Abrašradio:
(spagos)
03.10.2018.
Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Titova ulica kod Šehitluka
Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Titovu ulicu kod Šehitluka, nekada Glavnu ulicu, a još ranije Carsku džadu, iz 1892. i 2015. godine.
Titova ulica u Mostaru je najduža ulica u gradu, ali i najduža ulica u jednoj urbanoj zoni u Hercegovini. Spaja južni ulaz u urbanu zonu Grada Mostara sa njegovim sjevernim ulazom. Proteže se od naselja Tekija, a početna tačka joj je raskršće sa magistralnim putem na Bišća polju, pa sve do naselja Zalik, ili tačnije, do raskršća poznatog pod nazivom Sutina. U žargonu se za ove tačke zna često zna reći, od malte do malte.
Najvažniji dio ove ulice u narodu je i danas poznat kao Glavna ulica, što je ujedno i ime za naselje oko ove ulice. Glavna ulica se proteže od Narodnog pozorišta pa do raskršća kod Dječje biblioteke, a to je približno jedna četvrtina cjelokupne dužine Titove ulice. Naselja kroz koja prolazi Titova ulica su: Tekija, Luka, Brankovac, Glavna ulica, Carina, Sjeverni logor i Zalik.
U vrijeme turske vladavine, ulica je nosila ime Carska džada, a na ulazu i izlazu iz grada bile su smještene malte, ili carinarnice, na kojima se naplaćivao porez za robu koja je ulazila u grad i prodavala se. U vrijeme Austrougarske, ulica je nosila ime Hauptstrasse, ili Glavna Ulica, što se zadržalo do kraja Drugog svjetskog rata.
Poređenjem slika iz 1892. i 2015. godine uočljiva je razlika u novoizgrađenim objektima, Narodno pozorište i Zemljaska banka, ali je. takođe. uočljivo da se dio objekata sa lijeve strane skoro ni malo nije promijenio u tako dugom vremenskom razmaku. Sa desne strane na novoj fotografiji nalaze se Šehitluci, gdje su sahranjeni poginuli tokom rata 1992-95. godine, dok se na staroj fotografiji odmah uz ulicu vide raznovrsni dućani.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen