Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o
događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo
godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
30.10.2019.
Iz stare štampe: Sokolski dom
Početkom dvadesetog stoljeća, a posebno između
dva svjetska rata, u cijeloj Europi, pa tako i u Mostaru, počinje se
širiti sokolski duh te se osnivaju brojna sokolska društva koja su među
mlade uvodili sve vidove sportova, gimnastike i rekreacije. Na samim su
počecima skoro svi sportovi u Mostaru bili pod kapom sokolskih društava.
Tako se i nogomet ispočetka igrao u „Hrvatskom sokolu” osnovanom 1905.
g. koji je imao prostorije u Hrvojevom domu. Na lokaciji današnje zgrade
Narodnog pozorišta bile su prostorije Srpske sokolske organizacije
„Obilić” osnovane nakon samo godinu dana. Kasnije je ovaj Sokolski dom
preseljen na Glavnu ulicu, na potezu između prvog mostarskog nebodera i
robne kuće Razvitak. Godine 1909. osniva se i „Muslimanski soko.”
Između
dva svjetska rata pojavila se i ideja o izgradnji jedne zgrade za
potrebe svih sokolskih društava u Mostaru. Načinjen je i nacrt budućeg
sokolskog doma pa mu je dato i ime – Sokolski dom Aleksa Šantić. Gdje je
planirana gradnja (koja se nije realizirala) nismo uspjeli saznati.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
23.10.2019.
Iz stare štampe: Slabo grijanje na željezničkoj stanici, 1907. g.
U časopisu Musavat, broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
“Što
se ne loži? U ovo zadnje vrijeme zakašnjava željeznica kod nas skoro
svaki dan po sahat pa do dva. Pošto putnici ne znaju kad će željeznica
zakasniti, te prema tome moraju u odregjeno vrijeme doći na stanicu, to
bi trebala uprava željezničkih stanica narediti da se loži u peći po
čekaonicama, jer je na ovoj zimi vrlo neugodno sjediti u sobi gdje se
neprestano vrata otvaraju sahat ili više. Često se puta dogodi da bude i
nejake djece, pa bi jedna mala nazima mogla nejako dijete života stati.
Mi se nadamo da će se ovom skromnom zahtijevu putnika udovoljiti, jer
je sasvim opravdan”.
Fotografija: Stara željeznička stanica, 1910. godine (cidom)
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
16.10.2019.
Iz stare štampe: Vatra na Luci – Musavat br. 9. iz 1906. g.
U časopisu Musavat, broj 9 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:
“Vatra.
Prije nekoliko dana izgorjela je na Luci kuća umrlog Riste Spreme. U
njoj niko stanovao nije, nego je jedan naš sugragjanin držao svoju
kravu, a uz kravu, naravno i nešto sijena. Sijeno se, u noći, nekako
zapalilo te je izgorila i kuća i krava u njoj, prije nego što su topovi
pukli da oglase požar. Srećom, vatra je brzo lokalizovana, a kako je bio
jak vjetar, mogao je čitav komšiluk izgoriti. Na kuće u kojima ima
sjena, trebalo bi bolje paziti, jer ovo nije prvi slučaj da se baš zbog
njega nesreće dogagjaju”.
Još
prije 1700. g. bila je izgrađena tabija (kula, bastion) ispod Konaka u
Suhodolini. U njoj je bio smješten top kao i stražarska jedinica. Sa
tabije se ispaljivao plotun iz topa i dizao barjak svakog petka, za
Bajramske svečanosti i na Sultanov rođendan. Pucalo se povremeno iz topa
čak i nakon 1878. g., za carev rođendan i značajnije praznike
Austrougarske monarhije i u podne. Međutim, budući su moćne detonacije
topa uznemiravale okolno stanovništvo,
nakon 1898. je na intervenciju građana, izboreno kod austrougarskih
vojnih vlasti “da se u znak za podne, vatru i prigodom svečanosti i
blagdana... puca izvan grada, čime će se ispuniti velika želja ovdašnjeg
građanstva, a imenito stanovnika Brankovca, Bjelušina i Luke...“ Tako
je vojna
komanda premjestila top na Hum, odakle se nastavilo pucati iz topa sve
do 1918. g. kako bi se uzbunila vatrogasna četa prilikom čestih požara
po gradu.
Međutim,
ovakav način najave požara nije pružao zadovoljavajuće informacije.
Nakon pucnja vatrogasci su znali da je izbio požar, ali ne i to u kojem
dijelu grada. Izgleda da je seriju nesporazuma prevršio događaj u
studenom 1903., kada su na pucnjeve ispaljene u cilju vježbe za vojne
vatrogasce, mostarski vatrogasci krenuli u potragu za mjestom požara i
uzaludno lutali gradom. Istog dana uvečer ponovo su mostarski vatrogasci
alarmirani pucnjevima s Huma, ponovo su tražili mjesto požara. Za to
vrijeme gorio je stog slame na Pijesku. Tek izgradnjom električne
centrale 1912., najavu požara pucnjevima zamijenila je električna
sirena.
Fotografija: Mostarski vatrogsci 1914. (cidom)
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
15.10.2019.
U sjećanju: Dario Džamonja 2001. - 2019.
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 15. oktobra 2019, autor teksta Mirza Abaz)
Dario
Džamonja, jedan od najistaknutijih bh. pisaca u historiji, novinar i
kolumnista brojnih domaćih listova, preminuo je na današnji dan 2001.
godine. Ovaj neshvaćeni boem i vječiti zaljubljenik u svoj rodni grad
ostat će upamćen kao maestro kratke priče po čemu ga se i danas sjećaju mnogi sugrađani i zaljubljenici u pisanu riječ.
On
je rođen u januaru 1955. godine i odrastao je kao dijete razvedenih
roditelja. Porodična agonija mladog Darija se produbila onda kada mu je
otac izvršio samoubistvo, a majka preselila u Nizozemsku. Ostaje živjeti
s bakom i djedom u sarajevskom naselju Jezero i vrlo rano se odaje
alkoholu zbog kojeg ne uspijeva završiti započeto gimnazijsko
školovanje.
Kako je sam napisao u autobiografiji, umro je tri puta. Prvi put je "umro" 1993. godine kada je napustio Sarajevo, a te godine je i ranjen. Godine 1998. je opet "umro" kada je napuštao SAD i svoje dvije kćerke koje je neizmjerno volio, a prije 18 godina ispisao se iz živih, kako je jednom kazao njegov kolega pisac Abdulah Sidran, 15. oktobra 2001. godine preminuo je treći i posljednji put.
Kako je sam napisao u autobiografiji, umro je tri puta. Prvi put je "umro" 1993. godine kada je napustio Sarajevo, a te godine je i ranjen. Godine 1998. je opet "umro" kada je napuštao SAD i svoje dvije kćerke koje je neizmjerno volio, a prije 18 godina ispisao se iz živih, kako je jednom kazao njegov kolega pisac Abdulah Sidran, 15. oktobra 2001. godine preminuo je treći i posljednji put.
Njegovo
književno stvaralaštvo obilježile su priče iz svakodnevnice. Kao prozni
autor Džamonja je uobičavao u svoje priče unositi stvarne ličnosti i
stvarne događaje. Gotovo uvijek je pisao u ich (ja) formi, nerijetko je
bio glavni lik svojih priča, a bilo je i crtica u kojima se prikazivao
kao samo još jedna jedinka u masi. Sve njegove priče imale su
sentimentalan karakter i naprosto su odisale subjektivizmom i
osjećajnošću.
U više navrata je rekao kako se ne kaje što se vratio u Sarajevo i s ponosom je isticao da je to jedan od najljepših dana u njegovom životu. Međutim, neposredno po povratku s Floride upoznao se s tužnom postratnom situacijom u rodnom gradu, ali su mu epizode iz prošlosti i kćerke bile pogon koji mu je davao snagu da nastavi dalje, da se nastavi boriti. Affan Ramić, istaknuti bh. slikar koji nas je napustio prije četiri godine, volio je reći da "Daco ne živi od pisanja, on od toga umire". Džamonja je sve do svoje "treće smrti", ipak, pisao...
U više navrata je rekao kako se ne kaje što se vratio u Sarajevo i s ponosom je isticao da je to jedan od najljepših dana u njegovom životu. Međutim, neposredno po povratku s Floride upoznao se s tužnom postratnom situacijom u rodnom gradu, ali su mu epizode iz prošlosti i kćerke bile pogon koji mu je davao snagu da nastavi dalje, da se nastavi boriti. Affan Ramić, istaknuti bh. slikar koji nas je napustio prije četiri godine, volio je reći da "Daco ne živi od pisanja, on od toga umire". Džamonja je sve do svoje "treće smrti", ipak, pisao...
Literarni
opus Darija Džamonje čini deset knjiga koje je posthumno izdavačka kuća
Buybook objedinila u obimno djelo simboličkog naziva "Ako ti jave da
sam pao...". Svoju prvu knjigu kratkih priča jednostavnog naziva "Priče
iz moje ulice" objavio je 1979. godine, a za svoju prozu dobio je
nagradu Veselin Masleša 1985. godine, zatim Fund Free Expression Award
1993. godine, nagradu Writes Club Madison 1994. i otkupnu nagradu za
poeziju Madison 1996. godine.
"Ako
ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da
se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim
ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to je živa
istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih
istina u vezi sa mnom." (Dario Džamonja)
(klix.ba)
09.10.2019.
Simbol grada Mostara otvara svoja vrata na ljeto 2021.
hotel Neretva
hotel Neretva
hotel Neretva
hotel Neretva
hotel Neretva, 1892.
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 6. oktobra 2019.)
Ovaj
prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano
obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno.
Prohladno
i oblačno vrijeme s povremenom kišom, koje je obilježilo jučerašnji dan
u Mostaru, nije predstavljalo smetnju radnicima na gradilištu hotela „Neretva“.
Ovaj prijeratni simbol najvećeg grada na Neretvi mjesecima se užurbano
obnavlja nakon što je gradilište skoro osam godina bilo zapušteno. Hotel
„Neretva“ je, podsjeća Avaz, prije nešto više od 14 godina za 600.000
KM od tadašnje Općine Stari Grad kupio Halim Zukić, nekadašnji vlasnik
VGT osiguranja iz Visokog. Iako je nakon kupovine punih šest godina
čekao neophodna odobrenja, radovi su stali na prvoj fazi, uslijed čega
je objekt ovog nekada čuvenog hotela, koji se nalazi na privremenoj
listi nacionalnih spomenika BiH, postao pravo ruglo. Zukić je, konačno,
brojnim špekulacijama koje su se iznosile stao ukraj kada mu je lani iz
nadležnog gradskog odjela izdano odobrenje za privremeno zauzimanje
javne površine u svrhu ograđivanja gradilišta radi izvođenja radova na
sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta hotela
„Neretva“. Nedugo poslije otpočeli su radovi koji se izvode pod nadzorom
Zavoda za zaštitu spomenika FBiH. U izjavi za Avaz Zukić je kazao kako
je zadovoljan dinamikom izvođenja radova.
''Trenutno
se rade krovopokrivački radovi. Sljedeći korak su radovi na fasadi,
čime bi „Neretva“ dobila skoro konačnu vanjštinu. Konačni završetak
radova planiran je za ljeto 2021. godine i u svojim detaljima hotel će
zadržati duh i vrijednost „Neretve“'' poručio je Zukić.
Objekt će imati 84 sobe i bit će dio jednog od svjetski renomiranih hotelskih lanaca.
„Neretva“
je izgrađena 1892., u vrijeme austrougarske vladavine. Hotel je građen u
specifičnom pseudomaurskom stilu, koji je tada bio dominantan.
09.10.2019.
Iz stare štampe: Tuberkuloza u Mostaru – Musavat br. 2. iz 1908. g.
U časopisu Musavat, broj 2 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:
“Tuberkuloza.
Ova strašna bolest, za koju se još nije siguran lijek pronašao,
raširila se je u našem gradu skoro nevjerovatno. Jedan ovdašnji liječnik
pripovijedao nam je da je neki dan bio pozvan u tri familije radi
bolesti pojedinih članova i da je na sva tri mjesta konstatovao sušicu.
Sva tri bolesnika bili su mladi od 15 do 25 godina. Nadalje nam liječnik
reče da su ova 3 slučaja malenkost, jer je u Mostaru najviše slučajeva
smrti od sušice. Ovo je zaista strašno i trebalo bi o ovome čaru
tražiti”.
Prva
liječnica u Mostaru bila je dr. Bohuslava Keck, Čehinja rođena 1854.
Nakon završetka školovanja i nakon trinaestogodišnje liječničke prakse,
godine 1892. g. doseljava u Mostar. Pored obavljanja prakse kao stalna
liječnica u Mostaru, dr. Keck je objavila brojne članke u listu Osvit,
kao imnoge stručne studije o bolestima. Ona je prva počela savjetovati
građane Mostara i upozoravati ih posebno na opaku bolest tubelkulozu.
Međutim, nije ostala samo na savjetovanjima i objavljivanju članaka,
nego je oštro zamjerala nadležnim organima na propustima koji ne
omogućuju razvoj i primjenu moderne medicine. U listu Osvit iz 1905, u
seriji od četrdeset nastavaka, ona upozorava sugrađane na potrebu
higijenskog stanovanja, odijevanja, dječjeg odgoja, izbora zvanja, način
njege bolesnika, kao i potrebu redovitog kupanja i dezinfekcije. Već
sljedeće godine, ponukana pojavljivanjem brojnih slučajeva tuberkuloze,
objavljuje seriju priloga pod naslovom „O tuberkulozi pluća te o načinu
kako se ima ista suzbiti.” Nakon dvadeset godina plodnog rada, dr.
Bohuslava Keck napušta Mostar i vraća se u rodnu Češku gdje i umire
1911. g.
Fotografija: Južni logor, 1900-tih (cidom)
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
08.10.2019.
Sjećanja na Mostar koga više nema
plaža Bunur, nekad
Bunur, sada
Džeger, Fejićeva, kod kina Zvijezda
Dom izviđača, sedamdesete
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. oktobra 2019. autor Fazlija Hebibović)
Fazlija Hebibović-Sjećanja: Kema, Peka, Bale, Mušo, Brato Krava, Božo i Cargo, Bora Fabris, Džeger, Uka…
Kada
sam, kao dijete, iz Jablanice doselio u Mostar, imao sam čast i
privilegiju da živim u najljepšem sokaku na svijetu – Alajbegovića. U
kome su, u ono vrijeme, u kući na samom početku sokaka stanovali Mujo i
Fatima Alajbegović, profesorica Mira i Brato Krava, baba Sena, Nemanja i
Dragica Njunjić, Osman i teta Hajruša, Smailaga i Smailaginica, nena
Čišićka i kćerke joj Dutka i Tima, čika Ante Radović i teta Vasa, pa
Muruveta, Baba Buljubašić-hala Nefa, Jusufaginica (majka Arifa i Zibe
Nožić), Salko i Fata Puce, Asim i Đenka Elezović, Vejsil i Munta
Husković, teta Dika, Hajro i Džemila Alađuz, Ćamil i Memnuma-Hadžinica
Derviškadić…
A
još veće zadovoljstvo da mi plaža Bunur bude pedesetak metara od kuće.
Iako sam u rodnoj Jablanici naučio plivati, prve prave plivačke korake
napravio sam na Neretvi, gdje su me, kao i ostalu “malu” raju, tranguze u
Neretvu bacali Kema Denjo, Peka, Bale, Zijo Bajat, Mušo Rokša, Salko
Ćurić, mesar Branko Radovanović, Dragan Ćemalović, Zlatko Hafizović,
Sejo Čevro, Enči Oručević, Tahir-Taja Nikšić, Salko Nožić, Kema
Rajković, Fahrudin Čišić…
Po
vas cijeli dan, u vrijeme ljetnih ferija, čamili smo na stepenicama
ispod Doma izviđača i čekali da nam Kema, Peka, Bale i druga veća raja
bace staklene boce, a mi se, bijući ko će je uhvatiti, brže-bolje trčali
na česmu kod košćele i punu donosili velikoj raji. Što si više puta
donosio vodu, imao si veću šansu da te Kema i ostali tranguze bacaju
ispod ploče na Bunuru i onda te okruže sve dok se dobro ne naučiš
plivati, a ne zapadneš u “pure”.
Kako
zaboraviti kad bi ti uveče rekli da se sutra napenališ zorom ispred
Radničkog i guraš šlaufe nekoliko puta veće od tebe sve do Skakala, a
onda te velika raja posade na njih, pa s njima sve do Avijatičkog mosta.
I tako, nekoliko puta na dan, noge sve užarene od vrućine, ali ti ne
pada na um da se požališ. A uz put, ako si malo zabušavao, pala bi i
pokoja čvoka ili noga u guzicu.
Ah, ta lijepa, sjetna i draga vremena, da mi je samo još jednom to doživjeti, pa serbes u Sutinu…
Kako
zaboraviti noći kad bi raja popela Mehu Džegera na vrh onog stuba
ispred parka kod Roznamedžijine džamije, a on, u rokerskom stilu, uz
gitaru zapjevao čuvenu pjesmu The Rolling Stones – Satisfaction. A onda,
negdje pred ponoć, sve začini umilni glas Uke iz Bagatovog sokaka, koji
je imao nevjerovatnu memoriju da čim bi čuo pjesmu nekog stranog
pjevača, popularnog u ono vrijeme, odmah bi je zapjevao u originalu.
Sjećam se, kao da je juče bilo, čuveni advokat Isma Balić izlazio bi iz
kuće i Uki, a često i njegovom bratu Hami, davao crvenu stoju…
Kako
zaboraviti lafa nad lafovima, rahmetli Hajru Muftića, stomatologa, pa
Eminu moje mladosti, kćerku mu Aidu-Cicu Muftić, najljepšu djevu beharli
Mostar iz onog vakta i zemana. Njena gracioznost i hod po Fejićevoj
mamili su uzdahe svakog prolaznika. Pa, zar se može zaboraviti ljepotica
Vesna Hafizović s vrha Bagatovog sokaka?
A
zaborav ne može prekriti ni sjećanje na čuvenog milicionera Božu Kulaša
ni njegovog vjernog Cargu, koji je bio strah i trepet za sve mangupe,
posebno za one koji bi, pred ponoć, pošli da lampaju one koji bi
dolazili na Tepu da ujutro prodaju karpuze, kavade, paprike i ostale
zerzevate.
Zar
se mogu zaboraviti dugi redovi od kina Zvijezde pa sve do nekadašnjeg
Kraša i Domaćinstva, kada bi se gledali Vinetu, Alen Delon, Žan Pol
Belmondo, Diverzanti, Kartuš, kad bi tapkaroši, među njima i Oma Batlak,
radili punom parom, a Ljubo padao s nogu od umora.
A
onda bi pred sami sumrak, Bora Fabris, možda i najjači frajer naše
raje, zapjevao, onako za sebe, čuvenu pjesmu “Kada budem umro, ne zovite
mi popa, nek’ me moja jalija zakopa…”
Moj Mostaru, ko ti lomi krila?!
(Mostar, 7. oktobar 2019. godine)
(NovaSloboda.ba)
06.10.2019.
Podsjećanje na poslasticu iz djetinjstva – Ćupter, ili ćufte
Zvali
smo je i ćufte, a pripremala se u jesen, nakon berbe grožđa. Djelila se
djeci kao poslastica u zimske dane, po komadić, kao na slici. Bilo je
to vrijeme kad nije bilo svakodnevnih poslastica u vidu bombona,
čokolada, ili sličnih stvari. Tekst objavljen na grupi Priče iz Mostara i
Hercegovine, profesora Jure belje, podsjeti me na tu poslasticu iz
djetinjstva.
Ćupter – naša autohtona slastica
Svaki narod ima neke svoje specifične kulinarske proizvode koji se njihovim migriranjem ili osvajačkim pohodima šire u druga područja. Jedna od mnogobrojnih orijentalnih slastica koja je u nas ostala iz osmanlijskog razdoblja je ćupter, jedna vrsta želea spravljenog od mošta. Riječ „ćupter“ u nas je došla preko Osmanlija, a izvorno je perzijskog podrijetla i znači nešto okruglo.
Poznato
je da se u nas mesne okruglice nazivaju „ćufte“. Na turskom jeziku
naziv za okruglice glasi „köfte“ iz čega se vidi sličnost s izrazom
ćupter.
Spravljanje ćuptera danas se zadržalo uglavnom na području Brotnja i djelomice Ljubuškog, dok je nekada njegova proizvodnja bila raširena u raznim područjima Bosne i Hercegovine. O spravljanju ćuptera u prošlosti postoje i pisani dokazi. Evlija Čelebija, koji je naše krajeve posjetio1660-ih godina, u svojim putopisima piše „da se u Bosni i Hercegovini, čak i u Sarajevu, od ukuhanog mošta spravljao ćupter, jedna vrsta želea od od grožđa.
Ćupter ima vrlo ugodan, slatkast okus i konzumirao bi se najčešće kao desert zajedno s bademima, orasima i suhim smokvama“.
Poznati
bosanski franjevac Ivan Frano Jukić, u knjizi Zemljopis i poviestnica
Bosne, iz 1851. za mostarsku nahiju, kojoj je tada pripadalo Brotnjo,
doslovno piše: „Od vina izrađuju dobar ćupter, koi se po ostalim
miestima raznosi“. Ne spominje ga ni u jednom drugom području BiH, iako
spominje uzgoj vinove loze.
Nekada
je u Brotnju u vrijeme berbe grožđa gotovo svako kućanstvo spravljalo
ćupter i kasnije se sladilo njime uz rakiju i suho voće, ili je ovom
slasticom dočekivalo goste. Za Božić je obvezno na stolu morao biti
izrezan ćupter uz bajame, orahe, suho grožđe i smokve.
No
vremenom se tradicija spravljanja ćuptera postupno gubila i sve se
manje broćanskih kućanstava za božićnom trpezom sladilo ćupterom.
Danas
se ipak vraća zanimanje za ćupter, ne samo za konzumaciju u kućanstvu
već i kao tržišni proizvod. Nećemo govoriti o tehnologiji i tehnici
spravljanja ćuptera, jer svaka kućanica ima neki svoj recept za
spravljanje. Jedino što valja istaknuti jest da je osnovni sastojak
ukuhani mošt i nešto brašna da bi žele dobio čvrstinu. Prednost je
ćuptera što može dugo stajati da se ne pokvari, pa se može
transportirati i na veće udaljenosti, a može se i skladištiti dulje
vrijeme.
Iako
izvorno potječe s Orijenta, ćupter bi se danas mogao označiti kao
autohtoni proizvod Brotnja i Hercegovine, pogotovo ako bi mu se dodali
još neki sastojci. Danas se u svijetu sve više cijene specifični
autohtoni proizvodi. Da bi se očuvala autohtonost tih proizvoda i
njihovo mjesto na tržištu, svaka država nastoji zaštititi njihovo
zemljopisno podrijetlo.
Time
se štiti da netko drugi ne bi proizvodio i na tržište izbacio takav
proizvod. Svjedoci smo kakvi se sporovi vode između država koje
pretendiraju na zaštitu istog proizvoda. Dok mnoge države imaju desetine
zaštićenih proizvoda, Bosna i Herecgovina do sada je zaštitila samo
četiri. To su ljubuški rani krumpir, hercegovački med, med od kestena i
duhan – hercegovački ravnjak.
Došlo
je vrijeme da se pokrene inicijativa za zaštitu hercegovačkog ćuptera.
Oznake podrijetla koriste se za obilježavanje prirodnih,
poljoprivrednih, industrijskih, obrtničkih i proizvoda domaće radinosti.
Zaštitom zemljopisnog podrijetla zaštićuje se oznaka izvornosti, a
zaštita je regulirana i europsklim uredbama.
EU
je još 1992. godine uvela sustav namijenjen zaštiti i promicanju
tradicionalnih i regionalnih prehrambenih proizvoda. Cilj toga bila je
zaštita određenih vrsta poljoprivrednih proizvoda. Nakon zaštite ti su
proizvodi dobili veću dodanu vrijednost na tržištu čime proizvođači
ostvaruju povećani dohodak.
Kada
bi se zaštitilo zemljopisno podrijetlo ćuptera i on bi mogao biti veoma
dobar tržišni proizvod jer bi to na tržištu bio ekskluzivni
poljoprivredno-prehrambeni proizvod. Kada se uz to istakne da je ćupter
prirodni proizvod bez ikakvih umjetnih dodataka, što je danas u vrijeme
sve veće potražnje za ekološki prihvatljivom hranom itekako važno, mogla
bi ova naša slastica biti veoma dobro prihvaćena na tržištu.
Piše: Prof.dr. sc. Jure Beljo / Magazin DBG 2019
(Priče iz Mostara i Hercegovine/DamirPinjuh)
a da poslastica živi još uvijek, jedan lijep tekst sa stranice jamnica.hr na slijedećem linku:
(spagos)
05.10.2019.
Zaboravljene i isčezle stvari iz muške garderobe – Silah, ili Bensilah
bensilah, benselah, belsilah, bensilaj, bensilav -a i kraćeno: silah -aha, silaj -aja. silav -ava m (tur.-ar.) širok kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima vise pregradaka za papire, novac, duhankesu, noževe, oružje itd.
»Pa po pasu bensi1ah opasa« (K. H. I 483); »A po pasu krmzi belsilaha, /za njeg zadi dvije puške male« (Ašikl. 106): »Pa za silah puške zadjenuo« (K. H. I 368): »Opasa se svilenom kanicom,/ A po njemu si1aj privalio, / Za nj zadede dvije puške male« (Vuk VIII 49); »pripasuje svjetlo oružje, / u silava dvije puške male« (Vuk IV 298).
(Abdulah Škaljić/turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo 1966.)
fotografije: Nail Hindić, Jablanica
Prepiska raje na viberu:
Uzorak
komada muške garderobe koji se koristio do početka šezdesetih prošlog
stoljeca, bar u mojoj porodici. Je li vam poznato o čemu se radi?
Mislim
da je to silah, u biti, to je bio pojas u kom su se nosile pare i
ostali važni papiri....moj djed je imao silah i odatle mi uvijek davao
malo para da kupim bombone...
Bravo,
pandan današnjim muškim tašnicama. Tu bi se nosile cigarete, šibica,u
ranije vrijeme duvankesa, kresivo, obavezno čakija i sl. Nama djeci je
bila interesantna kesa sa parama. Moj dedo nosio do '63.,normalno uz
ostalu tradicionalnu nošnju od koje je još neki komad u sehari (baznu,
sanduku, čekmedži). lzvinjenje .Dosta od mene. Bice još komada....
Taj primjerak kao nov i tako fino ukrasen kao nitnama. Svaka čast što ste to spasili od zaborava .
Znam samo,da bi mnogi koji cijene vrijedne stvari, rado pronosali taj silah. Stalno vracam i uvecavam sliku,predivno.
Da nitne su sa pozlatom i one se ne koriste za kopčanje vec ispod tog kaiša, koji je za kopčanje.
U narodu se još zova bensillah.
Opasat ću ga sutra uz neku prikladnu garderobu.
(spagos)
04.10.2019.
Otkrivanje tajni misteriozne civilizacije Nabatejaca u Saudijskoj Arabiji
Tim
istraživača trenutno provodi prvo detaljno istraživanje u Saudijskoj
Arabiji u pokušaju da rasvijetle sudbinu misteriozne civilizacije, koja
je nekada živjela tamo.
Nabatejska kultura ostavila je iza sebe sofisticirane kamene spomenike, ali mnoštvo nalazišta ostaje neistraženo.
Kamene
pustinje Al Ula u Saudijskoj Arabiji poznate su po crnim nebom, koje
omogućuju posmatračima zvijezda da lako proučavaju nebeska tijela bez
svjetlosnog zagađenja.
Regija, takođe, postaje sve privlačnija za arheologe, piše BBC.
Davno
izgubljena kultura poznata kao nabatejska civilizacija počela je
nastanjivati ovo područje od oko 100. godine prije nove ere.
Dok
su Nabatejci vladali svojim carstvom iz zapanjujućeg grada Petra u
Jordanu, oni su Hegru (moderni Mada’in Saleh) u Al Uli učinili drugom
prijestonicom.
Sada, arheolozi planiraju izvršiti prvo dubinsko istraživanje dijela zemlje, koji je otprilike veličine Belgije.
Veliki
međunarodni tim od više od 60 stručnjaka započeo je rad na projektu
istraživanja, koje je trebalo da traje dvije godine da bi istražili
jezgru površine 3.300 kvadratnih kilometara na sjeverozapadu Saudijske
Arabije.
Ovo je prvi put da se tako veliko područje više ili manje naučno neistražene teritorije sistematski istražuje.
Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.
Kao
karavanski trgovci velikim dijelom su kontrolisali trgovačke puteve
prema južnoj Arabiji i od 4. vijeka prije nove ere ostvarili značajnu
ekonomsku i političku moć.
U
periodu od 150. p.n.e. do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu, koja
se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji.
Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.
U
poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas
predmet proučavanja naučnika sa Jerusalemskog univerziteta. Kako su
živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u
okolini, i dovodili vodu na polja. Na polja su je dovodili principom
slobodnog pada.
Imali
su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana,
koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u
Egipat, gdje se koristio u postupku balzamiranja.
Iskopavanja
su već neko vrijeme provedena u i oko Mada’in Saleha i na drugim
nabatejskim lokacijama koje su prepoznate od strane grupe saudijskih
arheologa, uključujući Abdulrahmana Alsuhaibanija, predavača na
Univerzitetu Kralj Saud u Rijadu.
“Fokusirao
sam se na raniju Dedanitsku i Lihjanitsku civilizaciju. Sada kada je
Kraljevska komisija za Al Ula uključena, postojaće veći prostor za
dublje razumijevanje načina na koji su se razvijala rana društva”,
objašnjava on.
Angažovanje Kraljevske komisije osigurava da vrhunska tehnologija stoji na raspolaganju arheolozima iskusnim na terenu.
(NovaSloboda.ba)
fotografije: https://www.fjallaleidsogumenn.is
iz istorije:
Nabatejci (vlastito ime "Nabatu", lat. Nabataer) su bili savez arapskih nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije.
Nabatejci
su kao karavanski trgovci velikim dijelom kontrolirali trgovačke putove
prema južnoj Arabiji i od 4. stoljeća pr. Kr. ostvarili značajnu
gospodarsku i političku moć. U razdoblju od 150. pr. Kr. pa do 105. n.e.
udružili su se u kraljevinu koja se pružala od Sinajskog poluotoka
prema sjevernoj Arabiji. Nakon što ih je Antigon I. Monoftalmos
bezuspješno 312. pr. Kr. pokušao pokoriti, proširili su područje svojg
utjecaja i na Siriju. Grčki povjesničar Diodor (1. stoljeće pr. Kr.)
zapisao je sljedeće:
...živjeli
su razbojničkim životom i često pljačkali susjedne zemlje [....]. Nisu
sijali žitarice, niti uzgajali voćke niti pili vino, a nisu niti gradili
kuće. Ako je netko prekršio to pravilo, bio je kažnjavan smrću. [....]
iako su postojala mnoga druga arapska plemena koja su koristila
pustinju, sve su ih daleko premašili bogatstvom iako ih nije bilo više
od 10.000, jer puno njih je znalo dovesti do mora tamjan, mirnu i
odabrane začine....
Oko
85. pr. Kr. Nabatejci pod kraljem Aretom III. osvajaju Damask. U
vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja postali su rimski vazali, ali je Areta
ipak uspio očuvati jedinstvo svog kraljevstva. Tek u vrijeme cara
Trajana 106. pr. Kr. Nabatejci gube svoju relativnu neovisnost i postaju
kao rimska provincija Arabija Petra sastavni dio Rimskog Carstva.
Važni gradovi su bili glavni grad Petra u današnjem Jordanu i Bostra na području današnje Sirije.
U
poljoprivredi su koristili izvrstan sistem navodnjavanja, koji je danas
predmet proučavanja znanstvenika sa Jeruzalemskog univerziteta. Kako su
živjeli u području ekstremno aridne klime, skupljali su oborine u
okolini, i dovodili vodu na polja. Omjer između poljoprivredno korištene
površine i površine na kojoj su skupljali kišnicu je bio 1:10 i 1:20.
Na polja su ju dovodili principom slobodnog pada.
Imali
su još jedan vrlo unosan izvor prihoda. Trgovali su grudama katrana
koji se dizao na površinu Mrtvog mora. Katran je uglavnom prodavan u
Egipat gdje se koristio u postupku balzamiranja.
(wikipedia)
02.10.2019.
150 godina dopisne karte
1895.
Kako se vojnik raduje dopisnoj karti! 1906.
1914.
Pozdrav iz Mostara
dopisnica, Jugoslavija
razglednica, 1970-tih
Kada ste zadnji put poslali ili primili razglednicu?
Dopisnica
je otvorena pošiljka, u pravilu izrađena od tvrdog papira, sa unaprijed
otisnutom poštarinom i oznakom "carte postale". Dopisnice se šalju
otvorene tj. bez omotnice. Dopisnicama se smatraju i sve vrste razglednica, koje odgovaraju dimenzijama predviđenim za dopisnice, a izdate su od strane pošte.
Austro-Ugarska pošta je 1. oktobra 1869. godine u poštanski promet uvela “Correspondenz-Karte”, dopisnu kartu.
Ona je u prvo vrijeme važila kao nepristojna stvar, jer se čitanje tuđe otvorene pošte smatralo neukusnim.
Razvoj i značaj dopisne karte:
- 1870. pojavila se prva dopisna karta i u Njemačkoj.
- 1871. je od dopisne karte nastala prva razglednica, sa slikama
-
1895. dopisne karte postaju šarene, i stvari za sakupljanje i
kolekcije. Novi motivi su bili umjetnost, ljubav, erotika, sela i
gradovi.
-
1914 – 1918.: U Prvom svjetskom ratu samo njemački vojnici poslali su
10 milijardi dopisnih karata iz različitih dijelova svijeta.
Od
1990. šalje se sve manje dopisnih karata. Na primjer: 1998. godine je u
Njemčkoj poslato oko 400 miliona dopisnih karata, da bi taj broj u
2017. godini pao na još uvijek visokih 195 miliona komada
Proučavanjem i sakupljanjem razglednica bavi se deltiologija koja je treći hobi po kolekcionarstvu nakon numizmatike i filatelije.
Razglednicu je potrebno kupiti, ispisati tekst, upisati adresu željenog primatelja te je naposljetku zalijepiti markicu i poslati je, odnosno ubaciti u poštansko sanduče.
Bez obzira na svijet mobitela, interneta, društvenih mreža, te s tim pov ezano, primanja
i slanja informacija u djeliću sekunde, ovaj mali proces još uvijek
traje i nije iščeznuo. Razglednica je puno više od komada kartona. Ona se piše rukom i srcem, kratko napisana
srdačna poruka s putovanja, podijeljena uspomena, a pisanje kao i
dobivanje razglednice na kućnu adresu ima poseban čar.
I zato sve moguće moderne „kartoline nove generacije“ nisu ni blizu uspjele ugroziti identitet jednostavne razglednice.
Vrijeme
godišnjih odmora i ljetnih praznika idealno je vrijeme da osobama do
kojih vam je stalo pošaljete razglednicu, podijelite s njima svoje
uspomene dajući im do znanja da ste u određenom trenutku mislili upravo
na njih, i svima onima koji nas se sjete na ovaj način, od srca veliko hvala.
(spagos)
02.10.2019.
Iz stare štampe: Sukob g. Vagnera s policajcem – Musavat br. 6. iz 1908. g.
U časopisu Musavat, broj 6 iz 1908. godine, objevljen je slijedeći tekst:
“Sa
ulice. Pod gornjim naslovom donosi „Srp. Riječ” sljedeće: U noći 21. o.
mj. bio je urednik „Bosanske Pošte” g. Vagner u društvu s jednim
oficirom i dvije gospogje. Izašavši iz lokala ovaj je riter vikao i
derao se glasno na ulici, te ga je zbog toga policajac opomenuo na red.
To je veoma rasrdilo gospodina Vagnera, u njemu se uzbunila plava krv,
te je policajcu odgovorio da je on glavni urednik „Bosanske Pošte” i da
njega ne treba na red opominjati. Policajac je megjutim uljudno vršio
svoju dužnost, ali se prema njemu Vagner tako neuljudno ponašao, da ga
je policajac odmah proglasio uhapšenim. Na to je Vagner uhvatio za prsa
policajca, kome je drugi policajac morao da dogje u pomoć i Vagner je
silom odveden u policiju, odakle je odmah pušten do dalje istrage. Sad
tek nam je jasno zbog čega je Vagner prekorijevao vladu zašto, pri
najmanjem nemiru (ili kako on kaže: „Kad nastane nepovoljan red po
monarhiju”, ne izvodi vojsku. A mi smo sve mislili da on to traži zbog
srpskog elementa u Bosni i Hercegovini”.
Fotografija: Mala tepa 1900-tih (cidom)
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen