Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
30.03.2019.
Sa stranice Cidom: Lira
U blizini Carinskog mosta, na lijevoj obali Neretve, imao je svoju zgradu Gavro Papo još početkom 20. stoljeća. Bila je to stambeno-poslovna zgrada, a u njoj je bila kafana nazivana i „Gavrin kupleraj.” Kafana je radila sve do 1944. g., kada je zatvorena. Zemljište ispred ovog objekta je još početkom 20. stoljeća kupio Ibro Hakalo i na njemu sagradio privatnu kuću i u njoj otvorio kafanu Lira. Bila je neugleda, ali zbog blizine željezničke stanice dobro posjećena. Imala je pokatkad i živu glazbu, a nezaobilazan je bio nastavak tradicije okupljanja „prijateljica noći”, koje su zanimanje iz Gavrinog kupleraja premjestila u ovu kafanu. Kafana je radila sve do 1992. g., kada je nakon završetka rata u potpunosti srušena.
Fotografija Lire iz 1900-ih.
(Tibor/cidom)
29.03.2019.
Sa stranice Cidom: Javni klozeti
Dolaskom austrougarske vlasti uočio se nedostatak javnih toaleta u gradu pa je na sjednici Gradskog vijeća od 7. 6. 1909. g. donešena odluka o njihovoj izgradnji. Tada je prilično ambiciozno odlučeno da se izgrade zidani javni zahodi na čak šest mjesta po gradu i to: u Štefanijinom šetalištu preko puta Gimnazije, na Musali nasuprot hotela Narenta, na Velikoj Tepi kod Suhodoline (danas početak stepenica koje vode s Glavne ulice u Hendek), na Luci u Glavnoj ulici, u Karađozbegovoj ulici i na Starom pazaru u Donjoj mahali. Budući nije bilo dovoljno sredstava za izgradnju svih zamišljenih javnih zahoda odlučeno je da se prvi javni toaleti izgrade na Velikoj Tepi i na Musali. No, godine 1913. su po projektu Dragutina Köhlera ipak završena tri zahoda, treći kod Gimnazije. Nažalost, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća odlukom Općine porušeni su svi javni toaleti u gradu.
Fotografija - u dnu slike javni toalet kod Gimnazije, 1960-ih.
(Tibor/cidom)
28.03.2019.
Sa stranice Cidom: Kantarevac
Starije generacije još živućih Mostaraca vrlo se dobro sjećaju parkića u Liska ulici točno preko puta zgrade Dispanzera. Relativno malen, imao je nekoliko klupa i pješčanu stazu cijelom dužinom parka; bio je malena oaza zelenila i skrovito mjesto za zaljubljene. Međutim, malo je poznato da je sve do 1954. g. na ovom mjestu postojalo oveće groblje s brojnim nišanima. Bio je to harem Kantarevac. Harem je formiran na vakufskom zemljištu džamije hadži Memije i imao je površinu od 3000 m², a vakif je zemljište namijenio baš u tu svrhu. Dolaskom austorougarske uprave, a prilikom izgradnje željezničke pruge, u ovaj harem je prebačen dio ostataka umrlih i nišani iz Lakišića harema. Četrdesetak nišana s arapskim epitafima tada su ugrađeni u zid koji opasuje ovaj harem. Liska-harem, kako ga danas nazivaju, godine 1954. potpuno je poravnat; dio je prenamijenjen u igralište, a dio u park. U toku zadnjeg rata, park je silom prilika ponovno povratio svoju prvobitnu namjenu jer su se u njega pokapale prve žrtve stradanja Mostara – vojnici Armije BiH, HVO-a kao i civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Fotografija Johanna Grafa iz 1905. g.
(Tibor/cidom)
27.03.2019.
Krmci uživaju protekciju – Musavat br. 9. iz 1906. godine
U časopisu Musavat, broj 6 iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst:
“I krmci uživaju protekciju. Ima već dulje vremena kako je gradsko poglavarstvo zabranilo da se stoka prodaje po čaršiji. Mi se ovoj naredbi ne bi protivili kad bi se protezala na sve životinje koje spadaju u stoku, pa bilo svinje ili ovnovi. Megjutijem, nije tako. Svinje se i danas prodaju na sred ulice, dok ovnove, i kad je pred hadžijski bajram, tjeraju na ogradu. Ovo je sa svijem neopravdano. Ako je već jedanput naredba izdata onda treba da vrijedi za sve životinje, a ne samo za ovnove. Ako baš gradsko poglavarstvo ne može a da ne učini protekciju, onda je trebalo dati ovnovima, koji ne kriče i ne grokću, a ne svinjama. Pred našom se je redakcijom neki dan uhvatila gungula radi svinja. Jedan je seljak krmetaru prodavao svinje, pa dok ih je krmetar opipao i na rukama izvagao, krmci su se užasno derali, da smo morali baciti pero. Premda je u toj gunguli učestvovao i jedan policijot, ipak ih nije htjeo opomenuti. Prema ovome izgleda da krmci ne spadaju u stoku. Mi upozoravamo gospodu sa gradskog poglavarstva da prelistaju prirodopis, pa će se uvjeriti da i krmci spadaju u stoku. Ako je slučajno u prirodopisu koji su oni pregledali, falio list gdje govori da su i krmci stoka, neka kupe nov, imaju fala Bogu dosta novaca koje su utjerali globeći one što prodaju ovnove po čaršiji”.
Kako bi rasteretili grad od stoke, opština je donijela odluku da se stočni pazar s Velike Tepe (Glavne ulice) preseli u četvrt Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako i bi učinjeno. Pazar je ograđen i započelo se s prodajom stoke za pazarne dane, i to srijedom. Time je donekle omogućen brži razvoj toga dijela grada, a istovremeno je smanjena gužva na Glavnoj ulici.
Po toj ogradi za stoku narod je taj dio grada prozvao Ogradom.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
26.03.2019.
Sa stranice Cidom: Bazen
Sve do 1958. g. jedini bazen za kupanje i treninge plivača, bio je mali, dvanaestmetaski, otvoreni bazen u Sjevernom logoru. Te godine u upotrebu se pušta novoizgrađeni plivački bazen olimpijskih dimenzija (50 x 25 m, dubine do 4,5 m) sa skakaonicom na tri etaže visokom 10 m. Zagrebački arhitekt-projektant Slavko Delfin je skladno ukomponirao bazen sa svim sadržajima na samu liticu rijeke Neretve. Njegova gradnja je uveliko ubrzala i unaprijedila razvoj plivačkog sporta u gradu na Neretvi. Inače je za potrebe gradnje ovoga zdanja bilo prekopano tzv. Novo groblje iz kojega su ekshumirani posmrtni ostaci mnogih znamenitih Mostaraca. Popularni Bazen je služio kao sportski objekt (olimpijski bazen) i kao gradsko kupalište. Na njemu su bili česti i međunarodni susreti. Mogao je primiti i do 1 500 gledalaca. Bazen je u 1999. g. adaptiran. Porušena je olimpijska skakaonica i dograđeni su neki novi pomoćni objekti.
Fotografija iz 1970-ih.
(Tibor/cidom)
25.03.2019.
Sa stranice Cidom: Jagnje
Uz trasu stare željezničke pruge, na uglu križanja ulica Kolodvorska (prije Moše Pijade) i Mostarskog bataljona, izgrađena je odmah iza završetka Prvog svjetskog rata dvokatna stambeno-poslovna zgrada u čijem se prizemlju nalazio ugostiteljski objekt – bila je to kultna gostionica Kod jagnjeta, poznatija kao Jagnje. Na katovima su bili stanovi. Objekt je projektiran kao kutni, s dvama identičnim krilima spojenim pod pravim kutom. Objekt zavidnih dimenzija odlikovao se elementima historicističke gradnje neobaroknih karakteristika. Nacionaliziran je nakon Drugoga svjetskog rata. Istu funkciju i naziv objekt je zadržao do 1992. g. Ispočetka je gostionica bila vlasništvo Ivankovića, da bi je kasnije kupio Blaž Slišković (inače djed poznatog nogometaša Veleža). Nakon zadnjeg rata cijela se zgrada urušila od granatiranja i tako stoji do današnjeg dana. Fotografija gostionice Kod jagnjeta iz 1926. g.
(Tibor/cidom)
24.03.2019.
Sa stranice Cidom: Đački dom
Đački dom. Prva građevina koja se u Mostaru počela graditi nakon završetka Drugog svjetskog rata bio je Đački dom. Kompleks njegovih zgrada proteže se između ulica Kralja Zvonimira (prije Ante Zuanića) i Stjepana Radića. Ubrzani priljev učenika iz bliže i dalje okoline Mostara, ponukao je 1947. g. početak gradnje jednog kompleksa za smještaj đaka, a prema projektu Romea Tiberia. U to vrijeme je to bila građevina na periferiji Mostara, jer iza nje su se prema zapadu pružali nepregledni voćnjaci i bašte. Uslijed nedostatka odgovarajuće opreme i pomoćnih sredstava, gradnja se odužila, pa je još nedovršen Dom svečano otvoren i useljen tek 1949. g., s tim da je tek 1951. g. dovršena fasada i neki pomoćni objekti. Dom je mogao primiti skoro 1.200 učenika. Godine 1976., prema projektu arh. Romea Tiberija dograđena je uz Dom i gimnastička dvorana. U prostorijama Đačkog doma priređivane su brojne kulturne manifestacije, među njima i likovne izložbe. Dom je bio u funkciji sve do rata 1992. g. Danas ima potpuno drugu namjenu. Fotografija iz 1954. g.
(Tibor/cidom)
23.03.2019.
Sa stranice Cidom - Dom zdravlja na Šemovcu
Dom narodnog zdravlja na Šemovcu.
U Mostaru je sredinom prošlog stoljeća postojao Dom narodnog zdravlja, a nalazio se na Baščinama, pored nekadašnjeg hotela Ruža (danas hotel Marriotta). Dom je otvoren neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bila je to prilično velika kuća izgrađena od drvene građe, s dva kratka krila na oba kraja. Služila je kao dom zdravlja za brojne stanovnike Podhuma, Šemovca, Donje mahale i Starog grada. Iza 1954. g. u jedno krilo zgrade je uselio Aero-klub Mostar, a u drugo Projektant. Kasnije su uselile službe radne organizacije Parkovi i nasadi i koristili su je sve do 1968. g., kada je srušena. Fotografija Doma narodnog zdravlja 1940-ih
(Tibor/cidom)
22.03.2019.
Sa stranice Cidom - Časničko činovnička kasina 1878. godine
Gradnja zgrade Časničko činovničke kasine prema projektu ing. Hausera započela je 1881. g., a 1884. g. dovršena na Mejdanu (Trg 1. maja), odmah uz Atik džamiju. Mora se istaći da je zgrada koja se prije nalazila na mjestu novoizgrađene Oficirske kasine bila jednako tako lijepa i monumentalna, ali je zbog nefunkcionalnosti srušena. Kasina je svečano otvorena 9. travnja 1885. g., imala je velike prostorije, između ostalog prostranu čitaonicu, jednu kolosalnu salu za kavanu i jednu ne manju blagovaonicu, u kojoj su se održavali koncerti, igranke, kino i pozorišne predstave. Ova nekada veoma lijepa zgrada stradala je od bombardiranja krajem Drugog svjetskog rata, pa je obnovom i dogradnjom izgubila svoj prvobitni, autentični izgled. U raznim vremenima mijenjan je naziv ove zgrade, pa je Mostarcima poslije Drugog svjetskog rata ova zgrada poznata pod nazivom Dom JNA, a u ratu 1992. – 1995. kao Dom Armije BiH, da bi se poslije toga u ovoj zgradi smjestile prostorije MUP-a Mostar. Nakon iseljenja MUP-a zgrada je zapuštena i u prilično lošem je stanju. Fotografija - zgrada koja se nalazila na mjestu prije gradnje Oficirske kasine i Atik džamija, 1878.g.
(Tibor/cidom)
21.03.2019.
Stari i Neretva iz 1934. i 2018. godine
Stari most 1934, iz putopisa A.T'Serstevens L'Itineraire de Yougoslavie, priredila Nermina Zilić
Stari most 29. jula 2018. fotografija Ajša Šehić Nametak
(spagos)
21.03.2019.
Sa stranice Cidom – Mostarski topovi
Godine 1521., vojnim garnizonom u Mostaru zapovijedao je vojvoda Bektaš-beg. Zabilježeno je da je u to vrijeme s mostarskom vojskom zauzeo Skradin i preoteo ga Mlečanima. Mostarci ga pamte po tome što je taj njegov uspjeh plaćen mnogim mladim životima, no pamte ga i po tome što je s tog pohoda, s razorenih skradinskih tvrđava, dovukao u Mostar dva ogromna topa. Čim su stigli u Mostar topovi dobiše i prikladna imena – zelenko i đumišhalkalija (srebrom okovani, srebrom prstenovani). Bijahu preglomazni i nepokretni, a svaki je gutao po „tri kantara praha i olova“. Smjestiše ih na gradsku Tabiju i tu su ostali sve do 1695. g., nakon čega su ih odvukli na Skakala jer su svojim topovskim udarima činili štetu užoj gradskoj jezgri i stanovništvu. Topovi zapeše za oko Ali-paši Rizvanbegoviću, pa ih je odlučio prenijeti u svoj Stolac na tvrđavu. Za tu namjenu je 1835. g. pripremio i posebnu vuču, no odustade od toga nauma nakon što mu Mostarci odlučno poručiše da će mu topove predati samo za istu cijenu po kojoj su nabavljeni, što će reći za mnoge ljudske živote. Godine 1852. završava priča za topove. Te godine ih Omer-paša Latas dade raspiliti i odvuče u nepoznatom smjeru.
Na fotografiji: Brankovac - zgrada Konaka i ostaci Tabije, 1907. g.
(Tibor/cidom)
20.03.2019.
Duhan prodaju samo stranci – Musavat br. 11 iz 1906. godine
U časopisu Musavat, broj 11 iz 1906. godine, objavljen je tekst:
“Čudi se. Jedan nam putnik priča kako se neobično začudio kad je vidio da duž čitave željezničke pruge, željeznički gostioničari, pa i oni što prodaju duhan, sve su sami stranci. Domaćih sinova ni od želje da vidi i ako su, po njegovu mišljenju, bistri i sposobni ljudi, ni malo lošiji od tugjinaca. Bogme se i mi čudimo tome! … Ako ne smijemo ništa drugo, smjemo se barem čuditi!”
Ovakve vijesti su bile česte po ondašnjim novinama. Naime, nije bilo broja bilo kojih novina koje nisu bile cenzurirane, a najviše oni članci koji su kritikovali postojeću austrougarsku vlast. Novine su uobičavale na naslovnim stranicama izdanja koje su dobile odobrenje cenzure navesti tačan broj riječi koji je taj broj novina uspio zaraditi. Pojedine redakcije novina su uspijevale doskočiti ovim zabranama, tako što su kao prenosile izjave pojedinih osoba (ne navodeći njihov identitet), a ne direktnu kritiku prema vlasti, pa bi pokatkad vijesti (kao i ova) u takvom obliku promakle strogim cenzorskim očima.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.03.2019.
Sa stranice Cidom: Aerodrom Rodoč 1913.
1919.
Samo deset godina nakon povijesnog leta braće Wright iz 1903. g., bilježimo da je 1913. g. u Rodoču otvoren aerodrom za potrebe austrougarske vojske. Bio je to zemljani aerodrom, jedan od rijetkih na čitavom Balkanu, a jedan i od najstarijih na svijetu. Tih godina nisu bilježeni letovi s putnicima, nego su se tu spuštali isključivo vojni dvokrilci ili moderniji jednokrilci koji su vršili redovne letačke obuke. Tih godina su zabilježene i brojne nesreće i stradanja aviona i pilota. Iza 1918. g. na njemu svoju flotu drži mlada avijatičarska flota novonastale Jugoslavije. Nakon izgradnje aerodroma u Ortiješu ovaj aerodrom je korišten za manje sportske avione i jedrilice.
Fotografija aerodroma u Rodoču iz 1919. g.
(Tibor/cidom)
18.03.2019.
Sa stranice Cidom: Tri sa istog mjesta
1960 - 1994 - 2018
Godine 1885. izgrađena je trasa uskotračne pruge Mostar – Metković. Istočna trasa uz ovu prugu, tada zvana Paralelna ulica (Paralellstrasse, danas Bulevar), izgrađena je 1891. g. Nekako u to vrijeme uz istočnu trasu bila je izgrađena i velika poslovno-stambena zgrada Mujage Komadine. Čim je izgrađena, Mujaga ju je prodao trgovcu i poslovnom čovjeku Adamu Mikačiću. Po njemu je i ostala poznata Mostarcima kao Mikačića kuća. Ova zgrada je jedno vrijeme služila i kao osnovna škola, a u tijeku postojanja doživjela je i brojne preinake, među kojima je i ona iz 1906. g. u kojoj je imao udjela Miroslav Loose. Na potezu od Mikačića kuće, u današnjoj Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno s ulicom Baščine (Rade Bitange), znači veći dio Bulevara, tada je bio pod voćnjacima i vinogradima. U vrlo kratkom vremenu na ovom prostoru izgradio se cijeli niz stambenih zgrada. Tijekom zadnjega rata (1993. g.) Mikačića kuća je u potpunosti srušena, a danas je na tom mjestu izgrađen poslovno-stambena zgrada većih dimenzija – s jednim dodatnim katom, ni nalik na prijašnju Mikačića kuću.
(Tibor/cidom)
18.03.2019.
Priče iz sehare
Kućili se. Jedna kašika. Druga. Uporedo sahani. Šta će dva sahana, ako je jedna kašika? Tendžera. Šerpa i rajnika. Tepsija za pitu. I pitanje svaki dan kad je on dolazio s posla: ženo, koja je danas. A mogla je biti sirnica, ili krompiruša, o bajramu burek. Uz meso, u bureku i zehra krompira.
Malo kredita. Voda i kupatilo. Krevet umjesto dušeka. Sto umjesto sinije. Prvi escajg i prvi servis za jelo. Frižider. Pegla. Onaj se otplatio, uzećemo drugi, da dignemo sprat, za djecu. Zidanje, malterisanje, hirofa. Košulja na krovu, broj 38, svakome tijesna. Janje za komšije, na naselje. Djeca, prvo, drugo, treće. Smijeh, škole, zadaće. Televizor, prvi u mahali, od kuće se kino stvorilo.
Puni ormari. Njegova dva odijela. Dječija roba. Njezini katovi. Uvijek jedan neskrojen, nesašiven. Posteljine i stoljnjaci. Marame i šamije. Kerane i za keranje. Vezeno, šiveno, pleteno, heklano. Serdžade i postekije. Ćilimi i ponjave. Krpe i peškiri. Mirisni sapuni, da roba miruhi.
Odoše djeca. Velike škole. Snahe i zetovi. Poslovi. Unučad. Svako sa svake strane nosi kad dolazi. A mati čuva, slaže i preslaguje, miluje i za svaki komad zna od koga je i odakle je.
Naravno da je bilo suza i nesreća, tuga i ratova. Ali život vazda samo dalje ide.
Kad je mati preselila, pa po mejta došli Bakije ili Jedileri, ljudi iskali jedan čaršaf, da umotaju. Kćerka ponudila evo dva, od svega evo makar dva. A jedan od onih ljudi rekao ali ne trebaju dva, jedan je dosta. Jedan je svakome dosta. Ćera zaplakala, zar od svega njenog, što je kućila, čuvala, pazila i branila, samo jedan čaršaf? Zar ne mogu makar dva? Ne treba, Boga mi, rekao čovjek.
I odnijeli je, u jednom čaršafu, bijelom, novom, od mirisnih sapuna mirisnom, prvi put opeglanom. Jer nikome, kad se pođe, ni dva čaršafa ne trebaju.
Tarik Đođić
(Sladja/facebook)
17.03.2019.
Stari most u bojama Novog Zelanda
U organizaciji Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, Stari most uje 16. marta 2019. bio osvijetljen bojama zastave Novog Zelanda.
Na ovaj način odata je počast žrtvama terorističkog napada u novozelandskom gradu Christhurchu te upućeni izrazi saučešća građanima Novog Zelanda.
16.03.2019.
Sa stranice Cidom: Pekmezara
Mostar 1954. godine
Malo je poznato da je Mostar imao tvornicu za proizvodnju marmelade, a Mostar ne bi bio Mostar da mještani nečemu ne daju svoje ime, pa su je zvali Pekmezara. Tvornica u kojoj su se proizvodile riblje konzerve, marmelada i rakija šljivovica, bila je izgrađena još za vrijeme austrougarske vlasti i neprekidno je radila za vrijeme oba svjetska rata. Pogon je imao visok dimnjak te je bio uočljiv iz skoro svakog kutka Mostara. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon kratkog zaustavljanja proizvodnje, ponovno je pokrenuta proizvodnja. Tvornica se nalazila preko puta stare kirurgije, između sadašnjeg prostora Hercegovina auta i Unicredit banke. Nakon instaliranja i stavljanja u pogon potrebnih strojeva, tvornica je uspješno radila u periodu od 1947. pa sve do 1958. ili ′59., kada proizvodnja iz neznanih razloga prestaje, a ubrzo se zatim tvornica, skupa s dimnjakom, uklanja s platoa kod željezničke stanice. Na fotografiji iz 1964 vidi se dimnjak tvornice - uskoro nakon toga je srušen cijeli pogon.
(Tibor/cidom)
15.03.2019.
Nestanak platana
Mostarskom simbolu starom 130 godina prijeti nestanak
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ba.n.info, 13. marta 2019. autor je Đenana Kaminić-Puce)
Jedan od simbola Mostara, su i stare aleje platana, koje su prije skoro pola stoljeća zakonom zaštićene. Sadašnja slika aleje, znatno je izmijenjena od trenutka kada je otvorena. Od nekadašnjih 225 stabala, posađenih u austrougarsko doba, danas su živa 92 stabla, koja su izložena raznim oštećenjima, te im prijeti nestanak.
Prije više od 130 godina počela je planska sadnja drvoreda. Odlukom mostarske opštine, a po nalogu tadašnjeg gradonačelnika Mujage Komadine, od 1887. do 1914. godine zasađeno je njih dvanaest. Veći dio zasađen je u čast dolaska austrougraskog princa Rudolfa. Iz Austrije je tada nabavljeno 220 stabla orijentalnog i javorolisnog platana. Sadnice su bile starosti oko 10 godina.
"Kada se ova aleja sadila korištene su stabljike stare 10 godina, oni su mislili što prije da prave hlad, donose desetogodišnje stablo koje nije baš jeftino, i to iz Austrije iz Beča. Tako da su ovi platani naše Bečlije to možemo ponosno da kažemo." rekao je Zlatko Serdarević.
Međutim mnogi od njih pretrpjeli su znatna oštećenja izazvana brojnim abiotičkim i biotičkim utjecajima. Većina starih stabala prelazi visinu od 45 metara. Tokom 1997. godine kantonalno vijeće donijelo je odluku o prolasku magistralnog puta kroz ulicu Kneza Branimira preko Rondoa, što je doprinijelo brojnim oštećenjima stabala.
Pri susretu dva kamiona, stabla platana ne mogu ostati neoštećena. Uz sve nedaće, i zemljišni prostor je do kraja zabetoniran zbog pješačke zone, pa stabla doslovno prelaze na cestu. Tako dolazi do njihovog gušenja i svakodnevnih mehaničkih oštećenja.
Bojan Spasojević, svoje naučne radove posvetio je istraživanju mogućih rješenja za spašavanje preostalih stabala, koja su, kako tvrdi nebrigom vlasti postala izvor zaraze za biljni svijet.
"Zadnja zaštita, odnosno konzervacija ovih stabala izvršena je 1977 godine. Tada je to rađeno sistematski na jedan malo primitivniji način kako se to danas radi. Ova stabla bi trebalo sistematski zaštiti na neki način, ona jesu 1970. godine proglašena zaštićenim spomenikom prirode, ali od tada do danas malo se uradilo, posebno u partnom periodu na njihovoj zaštiti i konzervaciji." istakao je ovaj magistar poljoprivrede i pejzažne arhitekture za N1.
Uvažavajući potrebu očuvanja platana, ali i potrebu uređenja i ravnanja trotoara koji su zbog površinskog korijenja ovih stabala postali neprohodni i potencijalno opasni za pješake, profesor Jakov Pehar izradio je projekat koji je nudio optimalno i dugoročno rješenje.
"Vrlo hrabro sam tome pristupio, niko to nije radio, trebalo je rezati neke korijene, pa su ljudi mislili da će se osušiti, tako da su danas skoro svi trotoari ispeglani, ostalo je još nekoliko ulica koje ćemo urediti kad općina bude imala para." kazao je vrtni arhitekt, Pehar.
Zbog nejasnih zakona, nije ni jasna nadležnost za njihovo održavanje. Iz Ministarstva zaštite i okoliša tvrde da je aleja u nadležnosti Grada s obzirom na to da se koristi kao javna površina, dok se s druge strane Grad poziva na Član 9. Zakona o zaštiti prirode u kojem stoji da poslove zaštite prirode iz nadležnosti kantona vrši kantonalno ministarstvo nadležno za poslove okoliša.
Da se o ovim alejama ne vodi računa svjedoče i stanovnici Mostara:
"Kad vidim da se posječe stablo, muka me uhvati. Ovdje su prije bašte bile zelene, bilo je predivno a sad sami beton, katastrofa."
"Jesu jedan simbol glada ali se ne vodi dovoljno računa. U svakom slučaju teretna auta, kamioni ne bi trebali prolaziti."
Budućnost mostarskih platana je neizvjesna. Životni vijek ovih stabala je 400 godina, no mostarski platani trunu na početku svog postojanja.
(ba.n1info)
(fotografije:cidom)
13.03.2019.
Fazlija Hebibović - Sjećanja 1976.
Lokner i Jadranko Fink pobjednici skokova, Mujić trener Veleža, Dani Teatra mladih, novih 4.000 telefonskih priključaka
Iz moje bogate sehare objavljenih tekstova tokom 46. godišnje novinarske karijere pokušavam vratiti davno izgubljeno vrijeme i događaje koji su u to vrijme obilježili zbivanja u Mostaru.
Ljudi – laste nad Neretvom
U prisustvu više od 20.000 gledalaca, među kojima je bilo dosta stranih turista, u Mostaru su održani skokovi sa Starog mosta. Ovogodišnje takmičenje okupilo je 40 skakače na noge i glavu iz Mostara, Banja Luke, Prištine i Sanskog Mosta.
U disciplini skokova na noge učestvalo je 20 skakača. Prvo mjesto i nagradu od 2.000 dinara osvojio je Jadranko Fink iz Mostara. Drugo mjesto pripalo je veteranu Mati Zeleniki iz Mostara, a treće takmičaru iz Prištine Fuadu Fazliji.
Najbolji skakač na glavu je Anton Lokner iz Banja Luke. Njegova dva skoka oduševila su sve prisutne. Drugi je njegov sugrađanin Asim Džaferagić, dok su treće mjesto podijelili Jadranko Fink, Dragan Zovko i Omer Hasanbegović svi iz Mostara.
Ovogodišnje skokove uspješno je organizovalo Društvo sportova na vodi “Neretva” iz Mostara, dok je pokrovitelj bilo Opštinsko udruženje SUBNOR-a Mostar. (27.7.1976.)
Muhamed Mujić trener Veleža
Fudbaleri mostarskog Veleža, koje mnogi ubrajaju u najveće favorite predstojećeg prvenstva, dobili su novog trenera. Za glavnog učitelja “Rođenih” postavljen je Muhamed Mujić, najbolji fudbaler koga je Mostar ikad imao.
Ovo je juče na konferenciji na novinare saopštio Junuz Aršinović, novoizabrani predsjednik Izvršnog odbora Konferencije Veleža.
Novom treneru Mujiću, u radu će pomagati Bruno Repar, Žarko Barabrić i Pero Radonjić. (3.8.1976.)
Dani Teatra mladih
Od 20. do 31. oktobra, u Mostaru će se održati Dani Teatra mladih, koji već treću godinu djeluje pri OK SSO.
Pozivi za učestvovanje upućeni su Kazalištu mladih u Zagrebu, Pionirskom dramskom studiju pri Radio Beogradu, Omladinskom studiju iz Karlovca, Teatru Roma iz Skoplja, Amaterskom pozorištu “Neretva” iz Konjica, Amaterskom pozorištu RKUD “Abrašević” iz Mostara, Narodnom pozorištu i Pozorištu lutaka iz Mostara.
Teatar mladih iz Mostaar predstaviće se publici sa svojih šest predstava.
Pored pozorišnih predstava i izložbe, koja će trajati dvanaest dana, održaće se i veče songova i takmičenje recitatora amatera.
Za vrijeme trajanja ove kulturne manifestacije, održaće se razgovori na teme: repertoar pozorišta za djecu i omladinu i značaj razvijanja kreativnosti kod djece i omladine. (5.8.1976. godine)
Novih 4.000 telefonkih priključaka
U toku ove godine, Mostar treba da dobije 4.000 novih telefonskih priključaka, čime će broj telefona dostići 14 hiljada. Tako će Mostar ući u grupu gradova sa najboljom telefonskom vezom.
U toku prošle godine, Preduzeće PTT saobraćaja Mostar, koje djeluje na području 13 opština Hercegovine, investiralo je u proširenje i modernizaciju PTT kapaciteta 38,5 miliona dinara. Izgrađena je i nova zgrada telekomunikacija u Mostaru, gdje će uskoro useliti poluelektronska telefonska centrala. Očekuje se da će centrala biti montirana i puštena u rad krajem godine.(14.8.1976. godine)
(NovaSloboda.ba)
(fotografije: arhiva cidom, spagos)
(fotografije: arhiva cidom, spagos)
13.03.2019.
Dimnjačar Acs – Musavat br. 2. 1909. godine
U časopisu Musavat, broj 2 iz 1909. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Na dimničara Acsa, koji je čisteći naše odžake stekao automobil u kom se po Mostaru vozika kao kakav baron, tuže nam se gragjani da ga po tri puta moraju moliti da im očisti odžak pa ipak neće da dogje. Dakle, zbog Acseva komoditeta moraju gragjani da kusaju dim i da strahuju kad će im se odžak zapaliti. Mi upozorujemo vlast da ovog kuferaša upozori na dužnost i da ga kazni radi nemarnosti. Mi se nadamo da će vlast to učiniti tim prije što je jednom domaćem katoliku oduzela dozvolu za čišćenje i ako nije mnogo više griješio od Acsa”.
Godine 1879. u Mostar se doselio prvi ovlašteni dimnjačarski poduzetnik – János Acs (Janoš Ač, Ivan). Stigao je Acs s koferićem u ruci i odmah se zamjerio čaršiji svojom bahatošću, nadmenošću i s visoka gledajući na mještane. Međutim, nije mu samo pogled bio s visoka – visoke mu bijahu i cijene usluga, toliko visoke da je, nakon dvadeset godina čišćenja dimnjaka, godine 1905. uspio useliti u vlastitu novoizgrađenu vilu „Zahumka“ u Liska ulici.
Ali, nije uživao baš dugo u blagodatima života na visokoj nozi, jer se odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata odselio natrag u svoju domovinu, ali neusporedivo bogatiji od vrijednosti sadržaja koferića s kojim bijaše doselio u Mostar. Ni lokalne novine ne odolješe komentarisati njegov imetak, navodeći da Acsa „koji stiže u Mostar s kuferom, sada kući odvozi fijaker“.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.03.2019.
Uz 8. mart Međunarodni Dan žena
Dan koji slavi ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola – Međunarodni dan žena, širom svijeta obilježava se 8. marta. Ovaj dan koji ističe ravnopravnost žena i muškaraca prvi put je prigodno obilježen navedenog datuma 1909. godine u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Već sljedeće godine u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke Internacionale gdje je službeno odlučeno da su ubuduće svake godine 8. marta obilježava Međunarodni dan žena. Prijedlog ovoj inicijativi dala je slavna njemačka socijalistica Clara Zetkin. Od tada se obilježavanje ovog dana proširilo Evropom i širom svijeta.
Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, kada su ustanovili da su slabe mjere zaštite na radu bile krive za smrt više od 140 žena.
A sve je počelo još 1857. godine u New Yorku kada su 8. marta u štrajk stupile radnice u tvornici tekstila, zahtijevajući bolje uslov rada za žene. Demonstrantice je rastjerala policija, ali su žene dva mjeseca kasnije osnovale svoj sindikat. Protesti žena nastavili su se i sljedećih desetljeća, od kojih je najpoznatiji bio 1908. kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.
Uoči Prvog svetskog rata žene su 8. marta širom Evrope održale demostracije za mir, a demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon uspostave boljševičke vlasti taj dan je postao državni praznik i koristio se za obilježavanje herojstva radnica.
U zapadnom svijetu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narodi su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.
Njemački plakat za Međunarodni dan žena, 8. ožujka 1914.
"Ovamo sa ženskim pravom glasa. Dan žena, 8. ožujka 1914. Ženama, koje kao radnice, majke i građanke ispunjavaju svoju dužnost, koje svoje namete moraju plaćati kako državi tako i općini, nijekana su puna građanska prava zbog predrasuda i reakcionarnih stavova. Borba za ovo prirodno pravo čovjeka mora biti nepokolebljiva, čvrsta volja svake žene, svake radnice. Tu ne smije biti ni odmora ni počinka. Dođite stoga sve, vi žene i djevojke, u nedjelju, 8. ožujka 1914. u 3 sata poslijepodne na 9. javni ženski skup.
(wikipedia)
08.03.2019.
Podsjećanje na 8. mart 1971.
Boks meč stoljeća: Ali – Frejzer
Ali protiv Frejzera: Slike sa ovog duela od prije skoro pet decenija spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji se urezao u sjaćanje čitave jedne generacije.
Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon toga raspravljalo o tome meču, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.
«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.
Desetljećima nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo još oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.
To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.
«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.
Desetljećima nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo još oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.
To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.
Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.
Ovaj meč je bio priželjkivan dugo godina. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frejzer je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frejzerov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć je od časopisa «Life» dobio angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frejzer u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.
(Nakon ovoga meča, Frejzer je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Georga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremmanu Ali je pobjedio Frejzera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv «Rumble in the jungle» povratio titulu svjetskog šampiona.)
I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frejzeru milo za drago. Frejzerov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: «Frejzer nikad nije bio bliži smrti kao večeras». Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali, kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je» Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete» Jer čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice u srcu Manhattna.
Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj.
Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.
07.03.2019.
Iz materijala za knjigu Mahala Carina u Mostaru – Bombardovanje 14. januara 1944.
Mahala Carina.
SAD su otvorile vojne arhive iz II svjetskog rata, koje svako može pretraživati uz predhodno plaćanje. Mnogo dokumenata o bombardovanju Mostara, ovde samo jedno od 14. 1. 1944. kada su poginule tri osobe sa Carine i srušeno više kuća. Na slici, gdje danas parkiralište, na uglu Lacine i P. Lažetića sokaka, bila je jedna od kuća trgovca Gredića koju je taj dan pogodila bomba namijenjena mostu kod Musale. Tri aviona su srušena, poginulo preko sto civila. Pored slamanja kičme Trećem rajhu, intezivno bombardovanje jadranske obale i aerodroma u blizini početkom 1944. godine, imalo je za cilj prevariti njemačku komandu da će drugo iskrcavanje Saveznika biti na Balkanu, a ne u Normandiji.
SAD su otvorile vojne arhive iz II svjetskog rata, koje svako može pretraživati uz predhodno plaćanje. Mnogo dokumenata o bombardovanju Mostara, ovde samo jedno od 14. 1. 1944. kada su poginule tri osobe sa Carine i srušeno više kuća. Na slici, gdje danas parkiralište, na uglu Lacine i P. Lažetića sokaka, bila je jedna od kuća trgovca Gredića koju je taj dan pogodila bomba namijenjena mostu kod Musale. Tri aviona su srušena, poginulo preko sto civila. Pored slamanja kičme Trećem rajhu, intezivno bombardovanje jadranske obale i aerodroma u blizini početkom 1944. godine, imalo je za cilj prevariti njemačku komandu da će drugo iskrcavanje Saveznika biti na Balkanu, a ne u Normandiji.
(Ahmet Kurt/ facebook)
06.03.2019.
Časne sestre – Musavat br. 10 iz 1909. godine
U časopisu Musavat broj 10 iz 1909. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Prvi plodovi aneksije. Uz magjarsku banku, koju nam je donijela aneksija i kojom nam je označena buduća ekonomska politika u našoj zemlji, novi kurs nam je doveo i još jedan buljuk časnih sestara (Svetog Križa), kojima je izdašno Burianovo ministarstvo podijelilo takođr koncesije za rad. Time nam je opet označena buduća „prosvjetna” politika u našoj zemlji. Blago nama!”
List Musavat je često kritikovao rad austrougarske vlade, pa tako i ovom prilikom nije mu bilo pravo davanje koncesija za rad časnim sestrama.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.03.2019.
Novi vidikovac iznad Mostara
(objavljeno na portalu klix.ba 1. marta 2019.)
Još se bolje vidi natpis "BiH volimo te"
Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Brdsko-biciklističko udruženje MTBA Mostar uredilo je novi vidikovac na brdu Fortica s kojeg se pruža prekrasan pogled na Mostar, ali i na natpis "BiH volimo te"
Đani Rahimić, predsjednik MTBA Mostar, za Klix.ba kaže kako je godinu dana nakon izgradnje vidikovca i postavljanja zastave završen još jedan vidikovac.
"Ovo je već postalo popularno među turistima koji posjećuju Mostar, tako da Fortica ponovno postaje interesantno izletište za Mostarce i njihove goste. U povodu 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine upriličeno je svečano podizanje državne zastave i intoniranje himne BiH uz prisustvo više stotina učenika srednjih škola s područja Mostara koji su pješačili do Fortice kako bi obilježili ovaj značajan datum za našu domovinu", kazao je Rahimić.
Prisutnima se obratio ratni komandant Šerif Špago, a predavanja su održali i profesori Adnan Džolota i Elmedin Ljevo.
Rahimić podsjeća kako, iako nije zvaničan toponim, Fortica je ustaljen naziv za brdo iznad Mostara preko kojeg vodi lokalni put za Podveležje, a najvjerovatnije potiče od talijanske riječi fortezza ili utvrda, prema austrougarskim i talijanskim utvrdama koje se na njemu nalaze.
"Brdo Fortica je oduvijek bilo izletište mnogih Mostaraca koji za vrijeme velikih ljetnih vrućina izlaze na njegove obronke uživajući u pogledu na svoj grad. Uz to, Fortica je i mjesto na kojem su Mostarci odavali i odaju počast pojedinim ličnostima i događajima koji su posljednjih stotinjak godina obilježili grad na Neretvi", kazao je.
Tako su u vrijeme dok je na ovim prostorima vladala Austro-Ugarska, na samom vrhu bili ispisani inicijali cara Franje Josipa prvog (FJI) sa simbolom krune. Bila je to zahvalnost za brojne objekte koji su izgrađeni u gradu na Neretvi za vrijeme austrougarske vladavine.
"Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka mostarska omladina došla je na ideju da na Fortici iskaže svoju ljubav prema Josipu Brozu Titu. Bio je to, koliko je poznato, prvi slučaj u Jugoslaviji da se na taj način iskazivala ljubav i poštovanje prema predsjedniku SFRJ. Od kamenja je napravljen simbol štafete mladosti i pored nje je ispisano TITO. Kada je 4. maja 1980. godine umro Josip Broz Tito, mladi Mostara su ispod Titovog imena ispisali "VOLIMO TE" i tako još jednom iskazali ljubav prema njemu", kazao je.
Slova su bila visoka deset, a široka osam metara. Taj naziv je stajao sve do posljednjeg rata.
"Tada je na Fortici ponovo došlo do preslagivanja kamenja. Ostalo je 'VOLIMO TE', a ime TITO je preinačeno u BiH. Od tada na ovom brdu stoji 'BiH VOLIMO TE', uz naknadno napravljeni simbol Starog mosta. Ovaj natpis ispisala je omladina grada, čime je iskazala svoju odanost i ljubav prema domovini – Bosni i Hercegovini. Prošlog 1. marta na ovom mjestu izrađen je vidikovac na koji je postavljen 30 metara visok jarbol sa zastavom Bosne i Hercegovine veličine 12x6m čime je proslavljen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine", podsjetio je na historiju Fortice i njenih natpisa Đani Rahimić.
(klix.ba)
01.03.2019.
U sjećanju
Halil Špago 1926 - 1997.
Fatima Špago 1932 - 2017.
fotografija iz 1996.
(spagos)
01.03.2019.
Dan nezavisnosti 1. mart 2019.
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu radiosarajevo.ba 1. marta 2019. godine, fotografije portali, facebook)
U Bosni i Hercegovini danas se obilježava 27. godišnjica od proglašenja državne nezavisnosti.
Prvog marta 1992, drugog dana referenduma za nezavisnost ove zemlje, ustanovljeno je da je 98 procenata od 65 posto građanki i građana ove zemlje, koliko ih je izašlo na referendum, poručilo da su “za nezavisnu državu svih njenih naroda”.
BiH je svoju nezavisnost zatražila u vrijeme raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), nakon Hrvatske i Slovenije. Vrijedi napomenuti da je 11. oktobra 1991, na sjednici Skupštine BiH, izglasan Akt o reafirmaciji suverenosti Republike nakon čega su bh. predstavnici napustili organe SFRJ, čekajući sporazum o budućnosti zemlje.
Mjesec dana ranije, ratna dešavanja iz Hrvatske već su stigla i u BiH, napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hercegovačko selo Ravno.
Pitanje na referendumu glasilo je: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Dvadeset i četvrtog oktobra, na Palama (u blizini Sarajeva), a pod političkom palicom Srpske demokratske stranke (SDS), formirat će se tzv. Skupština srpskog naroda u BiH koja će 9. januara 1992. Deklaracijom proglasiti i Srpsku Republiku.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, pak, bit će osnovana u Grudama, 18. novembra 1991. A, u Skupštini BiH, srpski poslanici oštro će reagirati na Akt o reafirmaciji suverenosti. Pozvat će, stoga, i na bojkot referenduma; pamte se riječi ratnog zločinca Radovana Karadžića koji je u tom periodu, u Skupštini BiH, zaprijetio: “Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.”
Odgovorio mu je prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović:
“Njegov (Karadžićev, op. pr.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji (…) zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta.” Referendum se proveo, a posmatrači koji su ga nadgledali priznat će našu zemlju kao „nezavisnu i suverenu državu u međunarodno priznatim granicama“. Međutim, u poslijepodne, 1. marta, u Sarajevu se desio još jedan događaj koji se dobro pamti: ranjen je sveštenik Radenko Miković, a ubijen tzv. srpski svat Nikola Gardović (otac mladoženje), na vjenčanju ispred Stare srpske crkve na Baščaršiji), što će SDS, uz rezultate referenduma, te noći iskoristiti za podizanje prvih srpskih barikada u Sarajevu. (Za ubistvo Gardovića optužen je Ramiz Delalić Ćelo, no ubijen je prije nego što je proces završen, op. pr.) Paravojne jedinice postavit će takve “kontrolne punktove” i u Bosanskom Brodu, Derventi, Bosanskom Šamcu… JNA će otvoreno stati na srpsku stranu.
U Sarajevu će prve barikade brzo biti uklonjene, no, već početkom aprila 1992. počinje “formalni” početak rata i agresije na BiH i opsade na Sarajevo, što će trajati sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, krajem 1995.
Rezultati referenduma proglašeni su 6. marta 1992, od kada (retroaktivno) važi međunarodno priznanje o teritorijalnoj nezavisnosti.
Ujedinjeni narodi, 22. maja te godine, izglasat će da postanemo članicom Generalne skupštine, dok će bh. skupština u februaru 1995. za Dan nezavisnosti proglasiti 1. mart.
Dvije i po decenije nakon referenduma, u zemlji u kojoj su samo tri naroda konstitutivna, a Ostali od europskih sudova moraju tražiti prava, od dva Dejtonom utvrđena entiteta, samo jedan obilježava Dan nezavisnosti – Federacija BiH.
U Republici Srpskoj danas je radni dan.
Radiosarajevo.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen