Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
30.09.2017.
Crno-bijela nostalgija: Subotom uveče, film
Ovaj zvanično prvi jugoslovenski omnibus (sve tri priče je režirao glasoviti Vladimir Pogačić, a sva tri segmenta je napisao Dragoslav Ilić) pomalo nenadano za fokus bira Beograd noću.
Beogradska noć je krajnje sugestivan i uvjerljiv okvir za priču u kojoj suštinski motiv biva nepostojanost i s njom uvezana nesigurnost; počev od dvoje ljubavnika koji se bave svojim odnosom pod udarima noćne beogradske košave, preko teško zaboravljivih prizora bokserskog meča pa sve do znalački i nadahnuto detaljistički snimljene igranke na prostranoj prestolničkoj terasi, tog plesnjaka koji će možda riješiti ako ne sve, a onda barem neku od tjeskoba glavnih junaka. Filigranskog izraza, zadivljujuće vizuelne kulture, praćen muzikom velikog Bojana Adamiča, Subotom u veče donosi tri vrhunske varijacije na temu života u Beogradu u tom trenutku, održavajući do dana današnjeg ubjedljivu iluziju univerzalnosti i vanvremenosti.
(izvor:Citymagazin 154)
Pogačićev omnibus Subotom uveče (1957) se sastoji iz tri beogradske priče (Na košavi, Doktor, Svira odličan džez). „Ovo je jedan od omiljenih domaćih filmova, ne samo zbog toga što je jedan od prvih pravih primera filmskog modernizma u posleratnoj srpskoj i nekadašnjoj jugoslovenskoj kinematografiji u načinu korišćenja filmskog jezika, promociji urbane kulture i novih muzičkih vrednosti drugačijih od dominantnog socrealističkog modela; nego i zbog sjajne glumačke ekipe u kojoj su i neka od najvećih imena koja smo imali u istoriji domaćeg filma. Druga priča, Doktor, govori o marginalcu, strastvenom zaljubljeniku u boks i danas pleni rediteljskim majstorstvom i maestralnom glumom Milana Srdoča, za čiju ulogu je i Oskar malo, zbog čega ju je moguće gledati iznova nebrojeno mnogo puta.“
(izvor:omiljenidomaći)
(spagos)
28.09.2017.
Vrijeme je košćela
Bere li ih igdje iko? Jede li ih iko? U nekim krajevima šereti su ih nakada nazivali „holz-bombone“, drvene bombone, okolo slatke, a u sredini drvo (špica). Nekih davnih godine bilo je zabranjeno donositi košćele u školu, a neki su zbog neposlušnisti odmah u septembru fasovali ukor direktora i vladanje jedan. Što je to tako bilo, sad se ne mogu sjetiti, ali znam da bi učiteljica znala ponekad proći razredom i gledati u ispružene dlanove đaka. Oni koji su brali košćele imali su žute dlanove, slično kao kad se beru orasi.
Košćela raste na Mediteranu, u Indiji, Iranu,Afganistanu, a kod Turkmena, vjerovali ili ne, uživa čak i status svetog drveta. Na Bliskom Istoku plod košćele i kuhaju, a čaj od njenog lišća i plodova koriste u liječenju želučanih problema i grčeva (kolika), pa čak i kod preobilnih menstrualnih krvarenja. Od kore stabla košćele u tim krajevima se svojevremeno proizvodila žuta boja, a od tvrdog i izdržljivog drveta izrađivano je pokućstvo. U Dalmaciji se od rakije i košćela pravi i neka vrsta košćela-likera. Često je sađena po grobljima i haremima. Po ovoj biljci koja voli pjeskovita i suha tla dobili su ime mnogi toponimi širom Hercegovine. Košćela inače pripada porodici brijestova, a ono australis u njenom latinskom nazivu nema nikakve veze s Australijom nego označava biljku koja raste u južnim krajevima.
Uz ovaj prilog i jedna slika za sjećanje: Mostarska košćela u Fejićevoj ulici nekada, kod Roznamedžijine džamije, ili jednostavnije, Česma pod košćelom, onako kako mnogi još uvijek kažu.
Za ilustraciju, još jedan interesantan tekst, objavljen u Dubrovačkom listu.
Pokraj nje često prolazimo, a da ju niti ne primjetimo – sa svojih u prosjeku 20 metara visine, nalazi se visoko iznad ekrana naših mobitela i naših glava, te se nekako niti ne obaziremo na nju. Radi se o košćeli, vrijednom drvetu koje krasi i naš kraj.
Jednostavnog, neki bi rekli možda i bezličnog, lišća i sitnih plodova, koji s vremenom pocrne, košćela ima više vrlina nego mana. Upravo su njezini plodovi, koštunice veličine do jednog centimetra, osim kao hrana za ptice, popularni i među ljudima. Slatkog okusa, plod se može pojesti ili sirov ili skuhan. Pomaže kod grčeva, ‘ženskih boljki’, a uvarak je dobar za probleme probavnog trakta. Košćela nam stiže iz Indije, a popularna je osobito na Bliskom istoku.
Ne može rasti u sjeni, a naša klima joj jako godi. Možda zato daje izvrstan hlad i osvježenje od vrućina! Sadi se kao ukrasna biljka, jer je jedna od njezinih specifičnosti to što je izrazito otporna na onečišćenje zraka, a i dugo živi. Njezino drvo obožavaju majstori – naime, već dugo vremena poznata je kao tvrdo, podatno i izdržljivo drvo, te su se tako od nje najčešće izrađivali štapovi za hodanje.
Iz jednog od opisa košćele, navodi se i citat Ivana Šugara u ‘Hrvatskom biljnom imenoslovu’ za mnoštvo imena ove vrijedne vrste, pa se tako naziva: balačinka, čiburić, ćići borići, drenjula, fafarikul, fafarikule, fafarinka, fafarika, farikul, gangulić, glandulić, glangulić, grangulić, haharinka, kastanjuole, kompriva, koprivac, koprina, kopriva, kopriva stup, koprivić, koprivnjak, koprna, koprnja, koprva, kostanja, kostanjula, kostela, kostelić, kostelj, kostelja, koster, kostila, kostilja, kostjela, kostrila, košćela, košćela crna, košćil, koštel, koštela, koštil, kršanac, kupriva, ladonja, landonja, ledonja, lidonja, pelegrinka, pokriva, pokrivići, pokrova, popriva, poprivić, taferikola.
O tome koliko je košćela važna, svjedoči i nagrađivani filmski uradak Audiovizualnog Centra Dubrovnik te OŠ Marina Držića, koji su joj čak i posvetili film istomenog naziva, a baš kao i košćela sama, govori o potpori, kvaliteti pojedinaca i vrijednostima.
(izvor:DUList)
(spagos)
27.09.2017.
Sitan znamen: Pločica iz Banje
Može se sa sigurnošću reći da je pokretač ideje o gradnji javnog kupatila bio tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina.
Naime, početkom 1910. godine zasjedalo je Gradsko vijeće u novom sazivu, te je, tom prilikom, iznesen prijedlog od strane novog gradonačelnika Mujage Komadine i njegova dva podnačelnika Nikole Smoljana i Vojislava Šole, da se posjeta cara Franje Josipa I., koji je uskoro trebala uslijediti, svečano obilježi gradnjom jednog veličanstvenog kupatila. Mujaga je uspio realizovati ideju, koja mu je na um pala za vrijeme njegove posjete Budimpešti.
Tako je idejni nacrt Banje osmislio Miroslav Loose. Zgrada je projektovana kao mješavina nekoliko stilova, s mnogo više nestandardnih elemenata, nešto između egipatsko-maurskog i secesije.
U to doba je to bilo najmodernije javno kupatilo u ovom dijelu Evrope.
Ovdje donosimo još postojeći originalni natpis iz Banje pisan na tri pisma – latinicom, ćirilicom i arabicom, kao i na njemačkom.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
20.09.2017.
Sitan znamen: Ploča s oznakom careve ulice
U Muzeju Hercegovine u Mostaru ostala je sačuvana ulična ploča s oznakom ulice Franje Josipa.
To je bila današnja ulica Mostarskog bataljona.
Ploča je ispisana na tri pisma – latinicom, ćirilicom i arabicom.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
15.09.2017.
„Tradicija BiH – zanati“, promocija knjige u Centru za kulturu Mostar
U Centru za kulturu Mostar, u petak 15. septembra u 18,30 sati, biće upriličena promocija knjige „Tradicija BiH – zanati“ autora Mehmeda Pargana.
U okviru ove promocije posjetioci će moći pogledati i izložbu starih zanata i tradicionalnih bosanskih jela.
„Tradicija BiH – zanati“ knjiga je koja je na jednom mjestu uspjela objediniti sve tradicionalne zanate te predstavlja vrlo zanimljiv osvrt na istorijat razvoja tradicionalnog zanatstva, ali isto tako govori o srednjovjekovnim gradovima, bogomoljama, svemu onome u čijoj izgradnji su učestvovali čuveni klesari i umjetnici.
Autor Mehmed Pargan je uspio na jednom mjestu okupiti oko 180 zanata, te pokazati šta je ono što ostavljamo u nasljeđe generacijama koje dolaze.
(NovaSloboda.ba)
13.09.2017.
Sitan znamen: Ploča Predhum - Dugalića pekara
Jedini ostatak i dokaz da je nekad postojala mahala Predhum je ploča s oznakom te ulice – mahale, a koja se nalazi na Dugalićevoj pekari.
Predhum je bila mahala na sjevernoj i istočnoj strani Huma, a od mahale Zahum ju je dijelio Šemovac, a završavala je kod Lučkog mosta na Ogradi.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
06.09.2017.
Sitan znamen: Grb na zgradi Divizije
Postavili smo do sada priličan broj fotografija, kako starog tako i novog Mostara, međutim, možda smo načinili neku vrstu nepravde postavljajući samo slike poznatih ulica i objekata, a jedan grad ne čine samo vidljive zgrade i poznate vizure pojedinih kvartova, nego ga čine i sitnice.
E baš te sitnice su predmet ovih priloga. U njima ćemo slikovno i ukratko tekstualno predstaviti razne dokumente, detalje na fasadama pojedinih objekata i brojne druge zanimljive sitnice koje čine grad gradom i koje su od nekog značaja za njegovu istoriju. Pripadajuću sliku smo stavljali isključivo po stanju koje je danas, a ugao snimanja (a u nekim slučajevima samo detalji objekta) je namjerno malo drukčiji od uobičajenog, jer se oko Mostarca već naviklo na standardne slike pojedinih objekata. Tako ćemo u ovoj seriji priloga pokušati slikama i kratkim crticama otrgnuti od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u našem gradu, zanimljivosti, kutke grada koji su možda bili skriveni od pogleda. Premda nedovoljno poznati i oni su dio mozaika od kojega je istorija ovoga grada sazdana.
Cijeli blok bivšeg hana Džinovina sa zgradama i zemljištem je kupio Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana 1900. godine podigao impozantnu trospratnicu. Na pročelju te zgrade Mujaga je namjeravao postaviti reljef bosanskog grba (savijena ruka s nožem u ruci). Međutim, tadašnje austrijske vlasti nisu mu to dozvolile, tražeći da se umjesto bosanskog postavi austrijski grb. Nakon dugih pregovora, načinjen je kompromis i to tako što su u ugrađene medaljone bosanskog grba umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina), a koji su se tek nedavno ponovno ukazali nakon što je zgrada zapaljena u zadnjem ratu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci, te je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije.
Mujaga je 1920. godine taj objekt prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško, a kasnije su u prizemlju bili smješteni ZE-MA (kasnije NA-MA) i Kino Korzo.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
01.09.2017.
Bajram Šerif Mubarek Olsun
Bajram Šerif Muberk Olsun
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen