Na granici sjećanja
Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...
31.08.2017.
Prije pola vijeka snimljen film „Bonnie and Clyde“
S pištoljem u ruci, umjesto sa cvijetom u kosi: Prije 50 godina film „Bonnie and Clyde“ ušao je u tadašnji pokret mladih „Summer of love“, „Ljeto ljubavi“, i etablirao nasilje kao novu estetiku i način života. Poruka filma: Bez sile se ništa ne može promijeniti.
A kada je počelo nasilje? Možda u avgustu 1967. godine. Tada su u kino sale došli „Bonnie and Clyde“ i doživjeli propast. Niko nije želio gledati takav film. Studio Warner je produkovao projekat, koji se zbog nezainteresovanosti publike plasirao najgore kako je moglo biti. Sa reklamnim sloganom: „Oni su mladi…oni su zaljubljeni…i ubijaju ljude!“, publici su ponuđeni najniži ljudski instinkti.
Film je od strane kritike bio skoro sahranjen, jer je, po njima, mješavina farse i brutalnih ubistava bila besmislena i bezukusna. Film je okarakterisan kao nekomercijalan, i po uobičajenoj klasifikaciji prišiven mu je atribut: šund. Otišlo se toliko daleko da se zbog ovog filma razmišljalo čak i o ugledu SAD u svijetu. Nasuprot ovom filmu stajao je film „Hawaii“, koji je u kinima igrao od jeseni prethodne godine. Na premijeru toga filma se u kino išlo u tamnim odijelima i večernjim haljinama, kao u operu. U filmu su se samo ostrvljanke smjele pokazati bez BH.
Međutim, Hawaii su tih godina bili samo jedna usputna stanica, na kojoj se na putu za Vijetnam već nalazilo 485.600 naoružanih američkih vojnika, koji su zapad trebali osloboditi od komunističkog preuzimanja moći. Sa namjerom, gerilu iz Vijetnama pobjediti metodom gerile, jedna grupa specijalaca pod imenom „Tiger Force“ protutnjala je kroz provinciju Quang Tin i bez izbora ubijala i staro i mlado, sve na što su naišli. U ime slobode, ljudi su ubijani, silovani, paljeni.
Arthur Penn je na taj događaj reagovao ovim filmom. On je bio režiser „Bonnie and Clyde“, ali to nije bio ni malo manje njegov film, koliko glavnog glumca Warren Beattyja, ili scenarista Robetta Bentona i Davida Newmana. Njih dvojica su već bili odgledali filmove „Do posljednjeg daha“ i „Neobična banda“ Jean Luc Godarda, pa su scenario ponudili scenaristi tih filmova Francois Truffautu. Beatty se tada nadao jednoj ulozi u njegovom filmu „Fahrenheit 45“. Umjestote uloge, on ga je uputio na scenario Bentona i Newmana, u Hollywood. „Bonnie And Clyde“ je tako, prije nego što je i bio snimljan, nekoliko puta prelazio Atlantik, tamo i ovamo, prije nego što je uopšte moga o postati samo praamerički.
Clyde Barrow i Bonnie Parker bili su gangsteri koji su u vrijeme depresije harali Oklahomom i Texasom. Krali su auta, vukli policiju za nos, a banke su pljačkali tek toliko, koliko im je bilo potrebno za život. Kao nekad na Divljem zapadu, bili su traženi putem potjernica. Pri tome su oni, vjerovali ili ne, nezadovoljni svojim slikama na potjernicama, kod fotografa lično pozirali za nove fotografije na potjernicama. Bonnie Parker poginula je 1934. godine od kiše kuršuma policijske vatrene paljbe .
Hollywood je volio filmove o gangsterima. Warner Brothers je Humphrey Bogarta i Jamesa Cagneya napravio velikanima. Ljubavna priča Barow i Parker je već bila filmovana u filmu „Gun Crazy“ 1950. godine. Fim je pokazao kako su njih dvoje bili opsjednuti nasiljam i oružjem, ali taj film nije bio ni blizu onoga što je ponudio fim iz 1967. godine. Takođe, kada zemlja nije doživjela blagostanje, a mladi ljudi nisu mogli zaraditi više novca nego generacije prije njih, u bogatijoj Americi još uvijek nije blijedilo sjećanje na godine depresije iz tridesetih godina, kada su banke tjerale farmere iz kuća , sa imanja, jer im nisu mogli vraćati visoke kamate. U filmu su pljačkaši sve drugo, samo ne hladnokrvne ubice, čak šta više, bili su obični diletanti, ljudi iz velikih grdova koji se unutar zemlje ponašaju zbunjeno i izgubljeno. Clyde Barrow i njegova prijateljica su se predstavljali punim imenom u jednoj nečuvenoj formi reklame: „We rob banks“, „Mi pljačkamo banke“. Farmeri su odmahivali glavom ne razumijevajući ih, ali im se jedan,, ipak priključio kada mu je Clyde dao pištolj da puca na reklamu banke, koja muje oduzela sve.
Uprkos svemu, u filmu se ne ide kroz tridesete. Film se ne zadržava puno kod romantike i nostalgije, višee se tada radilo o pritisku aktuelnog trenutka. Nakon osvajanja tržišta, moralo se konačno etablirati i stvarna vladavina mladih generacija. Uwe Nettelbeck je to vrijeme smjestio u jednu rečenicu: „Arthur Penn je pljačkaše Clyde Barrow i Bonnie Parker pokazao ne kao profesionalce, koji su možda i bili, nego kao mlade ljude, koji žive i koji neće da budu autsajderi, jer odnosi nisu takvi, nego se tako mislilo“. „Bez sile“, to je bila poruka, „ne bi se ništa ni promjenilo“.
Ali, 1967. godine je bilo Ljeto ljubavi, „Summer of love“, bilo je cvijeće u kosi, a gradska četvrt Haight-Ashbury u San Franciscu bio je centar svijeta. Sve je bilo ljubav, i opet ljubav. Na festivalu u Montereyu je Ravi Shanker recitovao svoj stihove kucajući u sitar, a masa ga je slušala i mirovala. Digla se na noge i vrisnula je tek, kad je na pozornicu izašao Jimi Hendrix sa gitarom i izveo „Wild Thing“, a nakon toga na pozornici zapalio svojuu gitaru.
Sve je bilo ljubav, ali i smrt. 1967. godine gorilo je svuda. Pet dana trajale su ulične borbe u Detroitu između Crnih i policije, koje su završene masovnom racijom, Tadašnji predsjednik Johnson je poslao tenkove na demonstrante, a govor je održao u sigurnosti vojne baze. Hiljade učitelja, nastavnika i docenata su protestvovali jednim oglasom protiv rata, objavljenim na više stranica u New York Timesu. Prvi pozivi na regrutaciju su javno spaljivani
Samo te 1967. godine poginulo je 11.363 amričkih građana u južnoj Aziji. Učešće u ratu u Vijetnamu je zbog vojne obaveze prijetilo svima, a prije svega Crncima. Te 1967. godine nasilje nije bilo nepoznato, a bilo ga je uvijek. „Bonnie and Clyde“ nije bio film, to je bilo svakodnevno nasilje, koje je kod kuće prikazivano na televiziji. U najbrutalnijoj sceni filma, Clyde Barrow ubija blagajnika iz banke, pucanjem kroz šoferšajbu automobila, dok isti smiješno trči za novcem koji njemu ne pripada. Benton i Newman su već poznavali sličnu priču, koja je bila sjećanje na ženu sa naočalima, ubijenu od vojnika na ratnom frontu. na stepenicama u Odessi. Razlika je bila još i u željeznoj štangi, kojom malo kasnije kod Hitchcocka, ubijena Janet Leigh, koja je opljčkala novac od njenog šefa i pobjegla od policije.
Sve to je gledala i Pauline Kael, koja se dugo borila dok se nije izborila za zvanje odlučne filmske kritičarke. Ona je mrzila fimove Hollywooda iz šezdesetih godina, koji su tražili spas u filmovima kakav je bio „Hawaii“. Ona je napisala jedan esej o filmu „Bonnie and Clyde“, u kome nije štedila superlative, a prije svega vladajući umjetnički ukus: „ kako se u ovoj zemlji može napraviti jedan dobar film, a da se odmah ne napadne sa svih strana?“ „Bonnie and Clyde“ nije za nju bio samo dobar fim, nego najbolji zadnjih godina.
Pauline je taj tekst poslala u lijevo-liberalni časopis „The New Republic“, i bio joj je odbijen. On se pojavio u časopisu pokreta mladih „The Newyorker“, čiji šef redakcije postavljna Kael za filmskog kritičara magazina. Tako je tada 48. godišnja žena postala ne samo propagandistkinja New American Cinema, nego i kuma Pokreta mladih.
pKael nije samo pričala, nego posmatrala i šta se dešava okolo. Na rvi pogled je prepoznala zainteresovanost za „Bonnie and Clyde“, te da to nije bio samo ravno ispričan film, koji je trebao izazvati nesigurnost kod gledalaca. „Bonnie and Clyde“ je držo publiku u jednoj nestrpljivoj, nervoznoj neravnopravnosti,“ Da li je to bila komedija ilitragedija? Jasno je bilo samo jedno, da ide protiv drugih, protiv Velikih i Starih.
I tada ga otkrivaju gledaoci. Prihodiu kinima se udesetorostručuju u toku nekoliko sedmica. „Times“ korigujr svoju prvu presudu i u decembru 1967. godine pojavljuje se naslovni kolaž urađen od strane Roberta Rauschenberga: Beatty i Dunaway u autu, okruženi jedva stranim scenama iz filma. Film koji je do tada igrao u udaljenim dijelovima Texasu i Oklahomi, stigao je u New York u umjetničko carstvo Andy Warhola. Kritičar „Rolling Stonea“ je razumio, kao Brecht treba biti aktualizovan: „Opljačkati banku, to je jedini mogući način kako se čovjek može sukobiti sa društvom, i da pri tome još ne izgubi smisao sa zabavu“. Vrijeme narcizma je počelo.
Nasilje, koje su provodili „Bonnie and Clyde“ jednostavno je bilo zabavano. Bila je zabavno voziti tako stara auta, bila je zabavno vraćati novac iz banaka, bilo je zabavno pucati na one koji su morali braniti taj novac.
Prije pedeset odina, u publici su sjedili oni koji su se deklarisali kao gangsterski parovi, igrali sa oružjem. Estetizovano i prvi put pravo erotizovano nasilje bilo je geil. Brigite Bardott sa Serge Gainsbergom je objavila pjesmu pod nazivom „Bonnie and Clyde“. Bio je to pedant za „ Je t aime“. U videu BB se igra sa pištoljem, ali nosi i beretku, kakvu je nosila Fay Dunaway u filmu, i to je preko noći postao krik mode. Nasilje, ali molim sa stilom.
Odjednom su Bonnie and Clyde postale teme psiho analiza.Nakon njihove prve pljačke, u hotelu, Bonnie pada preko Clydea, i ništa. On je impotentan, nikakav ljubavnik, iako je on to tvrdio. On to jednostavno ne može, ali pucati može. Njegova erotska snaga leži u tome što bezobzirno koristi njegovo vatreno oružje. U nasilju se ljubavnci, ipak, nalaze. Kod finalnog shoot-outa, nalaze se u jednoj ljubavnoj borbi, koja im je ostala uskraćena u životu. Kao da su bili ruže, koje je neki pjesnik prosuo po njima, pucaju kapsule krvi na bijeloj haljini, u kojoj je Faye Dunaway oslikana kao nevjesta u smrti.
Godine 1967. izgubili su stari, sada su na redu bili mladi. Nove generacije su pobijedile nasiljem, sekundirane od strane jedne domaćice bez moći. Bosley Crowther, kome je je toliko bilo stalo do ugleda SAD, otišao je u penziju, samo da je još Joseph McCarthy doživio da u se kinima nude uzbuđenja neameričkih filmova. Nasilje je postalo estetski normalan slučaj, a ponajprije, žrtve su uzdizane u heroje. Prema tadašnjim izvještajima, gledoci ni u kom slučaju nisu bili oduševljeni filmom, nisu bili ni spremni na takvu vrstu uličnog nasilja, čak šta više, bili su bespomoćni. Tiho i ćutke su napuštali kino sale.
Bonnie i Clyde, koliko god bili simpatični, uvučeni u policijsku zasjedu, morali su umrijeti.
A nasilje? Ono nije prestalo nikada!
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
30.08.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Vatrogasci
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, u stvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Godina 1880. smatra se godinom početka vatrogasnog zbora ili čete u Mostaru. Imena prvih članova čete, međutim, nisu poznata, a nisu poznate ni prve akcije na gašenju požara sve do 1885. godine. Sve se ovo vidi i u obimnoj informaciji o prvim godinama vatrogasnog društva, koju je početkom 1905. godine objavio mostarski list Osvit. Informaciju je napisao jedan od prvih zapovjednika vatrogasne čete ing. Karlo Köhler. Poslije pet godina, 25. avgusta 1885. godine, održana je skupština vatrogasnog društva. Godine 1891. o vatrogasnom društvu je pisao Karlo Peez u svojoj knjizi Mostar und sein kultur Kreis (Mostar i njegova kultura) i rekao da je društvo utemeljeno 1885. godine i da ima 25 članova utemeljivača, te da ima 50 podupirajućih i 30 izvršujućih članova. Raspolaže sa dvije velike štrcaljke, jednim pomičnim ljestvama, jednim velikim konjskim kolima sa rekvizitima itd.
Kako je već rečeno, na sjednici od 25. avgusta 1885. godine, izabran je predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru, najviši činovnik austrougarske administracije u Hercegovini, velmožni gospodin Vilim Plemeniti Sauerwald, okružni predstojnik, za podpredsjednika je izabran Mate Mikačić, za blagajnika Dimitrije Bilić, za sekretara Ante Baukovac, koji je bio i sekretar Okružne oblasti. Za priglavnike su izabrani Folgar, potkonzul i okružni načelnik, blagorodni gosp. Ibrahim beg Kapetanović, te njegovi pomoćnici Risto Bilić trgovac, Ivan Ač (Acs) dimnjačar, Brandsteter, gostioničar, zatim Novak nadcestar i Dragutin Fogaršer advokat.
Na sjednici od 29. avgusta, kako je tada pisao Novi hercegovački bosiljak, jednoglasno je izabran Miloš Komadina, inžinjer, ˮzapovjedajućim pompieromˮ, Julije Stagner podzapovjedajućim pompierom i Markulin priglednikom strojeva.
U Službovniku Dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, koji je štampan u štampariji Vladimira M. Radovića 1896. godine, na 24 strani tog Službovnika upisano je na njemačkom jeziku odobrenje za njegovu upotrebu, koje je izdato 25. decembra 1895. godine i tako DVD dobija svoj statut.
U listu Glas Hercegovca od 28. avgusta 1896. godine navode se imena članova utemeljivača DVD, koji su darovali veću količinu novca (forinti). Među njima su bile visoke ličnosti grada Mostara, trgovci, zanatlije i ostali, kao što su: Mujaga Komadina, Stojan Kablar, Miho Dugonja, Mate Mikačić, Muhamed beg Alajbegović i drugi.
Koliko se zna, prve prostorije u kojima je društvo smješteno nalazile su se u velikoj zgradi u Bišćevića sokaku, gdje je bio izrađen i drveni toranj za vježbe. DVD je osim gašenja požara (poznati požari, kako je pisalo u Glasu Hercegovca, su bili u Brankovcu – Kruljeva kuća, na željezničkom vozu Metković – Sarajevo, u magazi Izaka Hajona i dr.). Jednu od poznatih vježbi vatrogasci su izveli 20. aprila 1890. godine na Rudolfovom trgu (sada Trg 1. maja). Zahvaljujući podvizima vatrogasaca, posebno u gašenju požara u mahali Luka i spašavanju objekata i ljudi izražena je velika zahvalnost vatrogascima, a posebno zapovjedniku Milošu Komadini.
Tadašnji gradonačelnik Mostara Ibrahim beg Kapetanović insistirao je da se Milošu Komadini dodijeli ˮUsrdba zahvalnost za njegovo požrtvovanje u korist gradaˮ.
Gradsko vijeće veoma je cijenilo aktivnosti Miloša Komadine pa ga je proglasilo počasnim građaninom Mostara.
Ovim završavam moja sjecanja na pojedine dijelove mostarske šaršije, od prije pedeset godina.
Do neke druge prilike.
Slika 1 – Vatrogasna kula, 1910.
Slika 2 – Vježba vatrogasaca ispred džamije Fatime kadun, 1900-ih
Slika 3 – Zajednička slika vatrogasaca DVD Mostar, 1890.
Slika 4 – Odred vatrogasaca DVD Mostar, 1914.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
25.08.2017.
Tri mlade košćele u Mostaru
Zub vremena učini svoje i čovjeku i prirodi..Vrijeme neumitno teče i ne možemo ga zaustaviti..Tako je bilo i sa starom košćelom u Podkujundžiluku / Kujundžiluku /.
Prije nekoliko godina drvo dotrajale košćele je palo i zamjenjeno je novom sadnicom. Snimak mlade košćele pokazuje da se lijepo razvila na radost svih Mostaraca koji prate i pamte promjene.
Druga mlada košćela, posađena kasnije, nalazi se kod Đikica spomenika u Fejićevoj ulici, kod bivšeg objekta, kafica ''Rock košćela''. Još stoji panj, ostatak stabla. I ona fino napreduje. Ali, mnogi i ne znaju za ovu košćelu.
Treća najpoznatija košćela, nalazi se u Fejićevoj ulici, kod Roznamedžijine džamije i poznate česme ''pod košćelom''. U novembru 2013. je posječena, bila je sva natrula i dotrajala. Slijedeće godine 1. aprila 2014. je nova posađena, koja je nedugo zamjenjena novom sadnicom. I ova nova košćela lijepo napreduje, pod budnim okom Mostaraca. Još kad bi se redovno zaljevala...
Na fotografije i tekst Ajše Čehić Nametak reagovao je mostarski maestro Miodrag Milićević i uz njene fotografije dodao i svoj akvarel Košćele kod Roznamedžijine džamije u Fejićevoj.
tekst i fotografije: Ajša Šehić Nametak/ 24082017
25.08.2017.
Na Partizanskom ovih dana
Zahvaljujući Šoletovim slikama, napravljenim 10. augusta ove godine, u prilici smo baciti pogled na trenutno stanje na Partizanskom spomen groblju u Mostaru i ustvrditi, iz godine u godinu stanje je sve gore.
Bez velikih komentara.
Slike govore same za sebe.
Uz napomenu: Godine 2006. Partizansko spomen groblje je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Fotografije: Sergio Šotrić
(spagos)
23.08.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Kamber-aga / Dva inicijala na vratima
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Odmah ispod Lučkog mosta, na lijevoj strani Neretve, nalaze se temelji jedne od najstarijih džamija u Mostaru – Kamberagine džamije. Srušena je za vrijeme izgradnje Lučkog mosta. Poslije 1945. godine, na tom lokalitetu je izgrađen manji objekat, u kome su bili stanovi glumaca Narodnog pozorišta u Mostaru.
S Kamberagom nas veže i jedna mala ulica kod same Vučijakovića džamije, a koja se veže s Glavnom ulicom i Bajatovom. U osmansko vrijeme. ulica se zvala Kamberagina, pa je za pretpostaviti da je u toj ulici stanovala i porodica Kamberagina. Odmah na početku ove ulice, s njene desne strane, u samom uglu, i danas se vide ostatci stare kuće iz turskih vremena. U toj kući je nekad stanovala porodica Ačkar – jedna veoma stara mostarska porodica.
U ulici Mala tepa, preko puta Koski Mehmed pašine džamije. nalaze se dva poslovna prostora na kojima su se do današnjih dana zadržala stara željezna vrata. Na jednima od njih nalazimo inicijale ˮH. D.ˮ. To su inicijali bivšeg vlasnika i trgovca Halila Dande, koji je živio u Bjelušinskom sokaku. U drugom poslovnom prostoru, vrata sadrže inicijale ˮB. D.ˮ, odnosno inicijale Derviša Bakije, koji je živio na Carini. On se, inače, bavio prodajom kvalitetnih koža i proizvoda od njih. Oba inicijala su urađena od željeznih slova.
Slika 1 – Džamija Kamberagina na mjestu gdje se počeo graditi Lučki most), 1909.
Slika 2 – Lučki most – izgradnja skele za gradnju mosta, 1912.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
22.08.2017.
Iz požutjele sehare: Bašta ili bašča
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova sloboda, 19. marta 2010. godine, autor Smail Špago)
Bašča i bašta
Proljeće je kalendarski tu. Pravo proljeće je zakasnilo dobro ove godine, kako u Mostaru, tako i širom svijeta. Šta će se dešavati sa godišnjim dobima u narednom periodu, bolje je i ne razmišljati. Da li su sve ovo posljedice globalnih klimatskih promjena, o kojima je bilo govora na proteklim konferencijama o klimi, od Kopenhagena prošle godine, do Kyota prije nekoliko godina? Pored takvih informacija mi smo najčešće prolazili ovlaš. Ono kao, to se nas baš ne tiče previše. To je negdje drugo. A sad, kad se ponešto počelo dešavati oko nas, tek pomalo nam dođe u razmišljanje, stvarno možda je to to. Snijeg je i prijašnjeg vakta padao na behar i na voće. Ali u Mostaru smo imali behar bajama najčešće već u januaru, kao i prve kupače na Neretvi. Tamo negdje početkom sedamdesetih, a bilo je takvih godina dosta, bješe dvadeseti februar, i bješe dvadeset stepeni u Mostaru. I sunčanje ispod Revije, spram sunca. Bili smo ponosni da nam Mostar spomenu svako večer u dnevniku, ali samo po temperaturi. Blaga zima, toplo proljeće i vrelo ljeto.
Ovih dana novine i portali puni su vijesti, kako su mostarci pohrlili na sunce. Zasjeli ispred kafića. Parkovi puni. Duge šetnje. A već je kraj marta. To za Mostar uopšte ne bi trebala biti vijest. Ali eto jeste.
Dok jedni žure na sunce, pred kafiće, jedna velika većina jedva je dočekala da izađe na bašču ili na baštu. Za mene su te dvije riječi isto, ali u Mostaru nisu.
Bašča u Mostaru ima jednu dugu tradiciju. Sama riječ bašča potiče od turske riječi „bahče“, što u prijevodu ima isto značenje.
Koliki je značaj bašče u Mostaru najbolje kazuju brojne pjesme sročene od mostarskih pjesnika, kroz vjekove, kao i brojne narodne pjesme i sevdalinke ispjevane o Mostaru i njegovim ljepotama.
„Oj Mostaru moj beharu baščo šarena“ pjevala je jedna stara narodna pjesma. Ovo bašča se vremenom pretopilo u bašta, jer kod pjevanja nekim pjevačima to lakše prelazi preko jezika. A za Himzu je bašča uvjek bila i ostala bašča.
Šantić je njegovu Eminu prvi put vidio u bašči staroga imama. A Derviš paša Bajezidagić je pjevao o Mostaru kao o rajskoj bašči, u njegovom Gazelu o Mostaru.
Stari Mostar je bio oslikan njegovim uskim sokacima, a iza svake kuće u sokaku, krila se bašča, pa kolika god bila. Od ranog proljeća u baščama bi se već bi počela zeleniti raštika, nicati spanak, zelena salata i luk. A pripremala se zemlja za sadnju krompira, biže i mohune. Nešto kasnije na red je dolazila sadnja kavada i paprika. Iza kuće je obično bivala i jedna česma sa šlaufom, kako bi se tek posađeno moglo zaliti. Nije bilo bašče, a da negdje u dnu ne bi bilo makar jedno stablo šipka glavaša, a negdje uz put i smokva tenica. A ako bi to prostor dozvoljavao, našlo bi se mjesto i za makar jedno stablo trešnje, a najčešće bi to bivala tri stabla: rana, alica i hrušt. U vremenima kad kroz Mostar još nije bila provedena kanalizacija, bašča bi bila mjesto gdje bio smješten jedan vanjski klozet ili ćenifa, kako bi se to uobičajeno kazivalo. A u blizini ćenife, vrijedne ruke bi posadile ruže. I nigdje ruže nisu tako lijepo mirisale kao kod hale, a hala je još jedan mostarski naziv za ćenifu. Iza hale najčešće bi bila posađena smokva tenica. Opet, ni jedne smokve ne bi bile tako ukusne, kao te, odatle. Do hale bi vodio popločani put, a zid bi bivao obijeljen krečom u proljeće, tako da je sve blistalo. Iako se radilo o hali, sve je bivalo na vrlo zavidnom nivou.
Dok su se bašče nalazile iza kuće i graničile sa komšijskim baščama, ispred kuće, ukoliko je bivalo prostora, iza visokih i debelih kamenih zidova, bivale su avlije. Popločane oblutklom sa Neretve, sa sofama za cvijeće. A iznad avlije bivala bi razapeta odrina, koja je pored toga što je donosila slatke plodove grožđa, imala jednu pravu mostarsku namjenu, da ljeti,za velike žege, zaštiti od sunca. U zadnje vrijeme po avlijama, sve češće umjesto loze po odrinama može se vidjeti kiwi. Kažu, jednostavniji je za održavanje, a daje bolji hlad. Glavna stvar u svakoj avliji bila je česma. Pustiti da voda malo oteče i onda se napiti hladne vode iz ruke. I piti toliko dugo i toliko puno, dok sam organizam ne kaže da je dosta. A za toplog ljeta, ta ista voda bi i tako i tako, za minutu dvije ponovo isčezla vani, kroz znoj. Avlije su bivale i ostale svijet naše intime.
Bašta je drugi mostarski pojam. Iako u suštini ima isto značenje, u Mostaru bašta ima sasvim drugi smisao. Bašta bi trebala biti jedan veći stepen od bašče. Dok je bašču karakterisalo pretežno povrće i po koja voćka, bašte su bile rezervisane za cvijeće, za voćke, za odrine. U baštama se često pojavljuje i travnjak, kojemu se u mostarskim uslovima morala posvećivati vrlo velika pažnja. Redovno ga zalijevati i šišati travu. U Mostaru su opet najpoznatije bivale bašte uz ugostiteljkske objekte: bašta hotela na Buni, bašta hotela Mostar, bašta Doma Armije, bašta na Balinovcu, bašta Velež u Cernici, bašta Radničkog doma, bašta na Babunu. To su samo neke, najpoznatije, najpopularnije. Bivale su nasute sitnim mljevenim pjeskom, koji bi škripao pod nogama, a bio je vrlo zahvalan za održavanje. Negdje na kraju bašte obično bi bilo mjesto za muziku, a ispred muzike, bio bi betoniran krug, na kome se plesalo. Na drugom kraju bašte obavezan inventar bio je roštilj. Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio slučaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim pričama, čak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte.
Govoriti o mostarskim baščama a ne spomenuti uvaljivanje, bilo bi isto kao i ne pisati o njima. Raja su znala gdje su dobre trešnje, gdje ih neko čuva, a gdje ne čuva. Gdje se može popeti uza zid sa spoljne strane i ubrati koji grozd grožđa sa tuđe odrine. A gdje se pomno šuvaju šipci, pa uhvatiti priliku kad gazda zaspe i obrati mu ih, ali tek tad, kad su toliko zreli, da bi za dan dva i tako bili obrani. Sve je to bio sastavni dio i života i liskaluka. Za uvaljivanje nije bilo daleko otići sa korza na Raljevinu, ili potegnuti put Bara ili Cima. Naravno, uvjek bi tu morao biti neko, ko je dobro poznavao teren i situaciju. A nije bila rijetka slika po danu, da gazda časti raju i trešnjama i jagodama i praskama, samo da ne bi po dolazili noći i činili veću štetu. Malo stariji čitaoci ovoga teksta, sad će se sigurno počešati nedgje iza uha, sjećajući se kako su bivali uhvaćeni u uvaljivanju, fasovali šamar ili nogu u prkno. A najgora kazna bi stizala one, koje bi gazda prepoznao, pa sutri dan to rekao ocu, negdje u kafani. Zato je svaka akcija uvaljivanja bila, nadnica za strah, adrenalin pur. A u slučaju otkrivanja i dupla porcija.
Mostarskih bašča ili bašta u ovom smislu sve je manje, a samo još rijetki nostalgičari započinju priču o njima. Ponadati nam se, da sa nestankom bašča i bašta neće nestati i pravog Mostara.
Smail Špago
(novasloboda.ba)
20.08.2017.
Ljubušaci – Serijal nekad i sad: Fejzina kafana
U narednom periodu objaviti ćemo jedan interesantan serijal pod nazivom “Nekad i sad”.
Radi se o tome da kroz fotografije želimo da prikazemo nekoliko za nas Ljubuake vrijednih objekata.
Jedan dio slika prikaziva kako je to izgledalo prije, a kako je danas.
Pogledajmo skupa kako je izgledala Fejzina kafana prije nekoliko godina, a kako izgleda danas.
Radi se o tome da kroz fotografije želimo da prikazemo nekoliko za nas Ljubuake vrijednih objekata.
Jedan dio slika prikaziva kako je to izgledalo prije, a kako je danas.
Pogledajmo skupa kako je izgledala Fejzina kafana prije nekoliko godina, a kako izgleda danas.
20. august 2017.
Više slika na stranici www.ljubusaci.com
(ljubušaci.com)
19.08.2017.
Izložba "Hamza Humo u zbirci Muzeja Hercegovine Mostar"
U Centru za kulturu Mostar otvorena je izložba posvećena mostarskom književniku Hamzi Humi. Na izložbi je predstavljena bogata dokumentacija, lične stvari, rukopisi, štampani materijal, pisma, razglednice, kao i fotografije pjesnika.
Rođen je 30.12.1895.g u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Prvi svjetski rat ga je zatekau u Mostaru odakle je interniran u Mađarsku, a 1915.je mobiliziran u austrijsku vojsku gdje je radio kao pisar i bolnički tumač. Po završetku rata dolazi u Mostar, zatim u Zagrebu pohađa studij historije umjetnosti, odakle ide za Beč, da bi potom studije završio u Beogradu. Uređuje časopise "Zabavnik", "Gajret" , "Novo doba". Prema motivima iz njegovog djela "Adem Čabrić" snimljena je domača serija "Kože". Jedno vrijeme je bio urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Iz mnoštva njegovih djela naročito se ističu "Grozdanin kikot", "Nutarnje pjesme", "Zgrada na ruševinama" Izdao je i podosta zbirki pjesama i sabrana djela.
Umro je u Sarajevu 19.1.1970.g.
Rođen je 30.12.1895.g u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Prvi svjetski rat ga je zatekau u Mostaru odakle je interniran u Mađarsku, a 1915.je mobiliziran u austrijsku vojsku gdje je radio kao pisar i bolnički tumač. Po završetku rata dolazi u Mostar, zatim u Zagrebu pohađa studij historije umjetnosti, odakle ide za Beč, da bi potom studije završio u Beogradu. Uređuje časopise "Zabavnik", "Gajret" , "Novo doba". Prema motivima iz njegovog djela "Adem Čabrić" snimljena je domača serija "Kože". Jedno vrijeme je bio urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Iz mnoštva njegovih djela naročito se ističu "Grozdanin kikot", "Nutarnje pjesme", "Zgrada na ruševinama" Izdao je i podosta zbirki pjesama i sabrana djela.
Umro je u Sarajevu 19.1.1970.g.
"Skoro će tmurni dani
Ja idem u tuđe zemlje
gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje kruha nema,
a snovi pokopani.
I zori smokva
(iz pjesme Oproštaj s Mostarom)
Ja idem u tuđe zemlje
gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje kruha nema,
a snovi pokopani.
I zori smokva
(iz pjesme Oproštaj s Mostarom)
tekst:Emina Redžić Muftić
fotografije: mostarski.ba
17.08.2017.
Hadži Husein Kotlin mesdžid na Luci
Davne 1651.godine, hadži Husein Kotlo dao je da se napravi mesdžid na Luci, stotinjak metara sjeverno od Šarića džamije.
S desne strane kapije, ćošu duvara krasila je kamena munarica sa vanjskim stepeništem iz prostrane avlije. U avlijskom pročelju je bila prostorija, čija se unutrašnjost nije razlikovala od unutrašnjosti džamija. Hadži Kotlina zadužbina se koristila kao mekteb sve do tridesetih godina prošlog vijeka. Pedesetih godina istog vijeka koristila se kao stambeni prostor imama, koji su dolazili sa strane.
Desetak godina poslije, u dvorištu su za imame izgrađena dva stana u vidu dvospratnice, a stare prostorije su napuštene sve dok ih zub vremena nije dokrajčio.
Početkom ovog vijeka još su se nazirali tragovi starog mesdžida, da bi u aprilu 2017. godine počelo raščiščavanje prostora. Završni radovi na objektu, koji će, po svoj prilici, biti vrtić, u toku su ovih dana.
Mještani Luke nijemo posmatraju, nadajući se da će Zavod za zaštitu spomenika konzervirati, popraviti ili obnoviti munaricu, kako bi se zaštitila posljednja od mnogih munarica koje su postojale u Mostaru.
Inače, porodica Kotlo je stara mostarska porodica s Mejdana (Luka), koja je dala još jednog vakifa (donatora), Ahmeda ef. Kotlu. Njegova džamija je bila na lokalitetu od Mejdana prema Tekiji. Potomci porodice Kotlo i danas žive u Mostaru.
Tekst i fotografije: Emina Redžić Muftić
16.08.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Prvi službeni list i štamparija
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Turska vlast je od 1875. – 1878. godine formirala poseban Hercegovački Vilajet kao zasebnu administrativnu jedinicu. Ovaj period vremena je interesantan jer se tada počeo izdavati prvi službeni list, što je uslovilo da se osnuje manja štamparija, koja je bila smještena u bivšem saraju Ali paše Rizvanbegovića, na lokalitetu Suhodoline u Mostaru. Prve službene novine u ovoj štampariji su radili Ali-efendija Bahrić, Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik je bio Mehmed Hulusi. Hulusi je inače bio voditelj Vilajetske kancelarije.
List Neretva je odštampan u malom tiražu, odnosno iz štamparije je za kratak period izašlo samo 38 brojeva, a ukidanjem Hercegovačkog Vilajeta 1877. godine, gasi se daljnji rad na štampanju lista.
Slika 1 – Suhodolina nakon bujice, 1900-ih
Slika 2 – Suhodolina, stara zgrada Konaka Ali paše Rizvanbegovića, 1903. g.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.08.2017.
Pripreme za pola vijeka Woodstocka
Muzičar Carlos Santana izdao je novi album „Power of Peace“ zajedno sa grupm „Isley Brothers“, kojim je istovremeno ponovio poruke sa legendarnog Woodstocka iz 1969. godine.
Carlos Santana je na Woodstocku postao svjetska zvijezda, obogaćujući rock muziku jednom novom varijantom i od tada prodao više od 90 miliona albuma. Danas sedamdesetogodišnjk, priča o svojim meksikanskim korijenima, o duhu Woodstocka, o aktuelnoj političkoj situaciji i opominje zašto nam je danas potrebna muzika koja širi veću svijest.
Na aktuelnom albumu „Power od Peace“, sa svojom suprugom Cindy Blackman i grupom „Isley Brothers“ predstavio je desetak klasika soula u već dokazanom Santana-Conga-Rock zvuku. Odmah se postavilo pitanje nije li to znak starosne nostalgije.
Naravno, Carlos je ustvrdio da to nema nikakve veze sa nostalgijom, jer, pored nove pjesme „I Remember“, tu je “High Ground“ od Steve Wondera, zatim „Mercy Mercy Me“ od Marvina Gayea, ili Billie Holiday sa „Good Bless The Childs“, izabranih zbog njihovih poruka, koje su danas aktuelnije nego ikada prije.
Album se bavi i porodičnom društvenom misijom, s ciljem da transformiše strah, jer ovom planetom danas vlada samo strah. Posvuda ljudi strahuju od njihovih najbližih. A kao kod „Imagine“ Johna Lenona, ili „One Love“ od Boba Marleya, muzika ima sposobnost da aktivira učestalost suosjećanja i radosti. Pri tome o paroli Hippie poktera „Peace, Love and Harmony“ govori kako su to pojmovi koji su i danas, 2017. godine, jednako važni kao i nekada.
Stoga je potreban novi pokret koji bi „ljubav prema moći“ korigirao u „moć ljubavi“.
Za dvije godine biće proslavljena 50. godišnjica Woodstock festivala. Carlos Santana je tim povodom izjavio kako planira tamo nastupiti, zajedno sa svojom suprugom Cindy. Osim toga, za tu priliku želi sakupiti njegov originalni sastav, ali i svirati zajedno sa Larry Grahamom, nekadašnjim basistom grupe „Sly Stone“. Kako kaže, vrlo je moguće da ga publika tom prilikom vidi sa tri različite grupe, uz poruku: „Danas imam dublja ubjeđenja i mnogo toga mi je jasnije, nego 1969. godine.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
13.08.2017.
Omiljeni pratilac na putovanjima napunio 70 godina
Jedan kultni automobil napunio je 70 godina. I ove godine su se od 3. do 6. avgusta ponovo susrele hiljade ljibitelja ovog popularnog „folcikinog“ kombija.
Bilo je to vozilo mladosti nekih generacija. Vozilo „hippie“ pokreta. Pun kombi, pa na more. Lagano, bez žurbe. A kada i danas, negdje, na nekom putu, prestignemo jedan ovakav kombi, pa još ako je unutra puno omladine, u glavi se odmah lagano počinje vrtiti jedan stari film.
Bilo je to vozilo mladosti nekih generacija. Vozilo „hippie“ pokreta. Pun kombi, pa na more. Lagano, bez žurbe. A kada i danas, negdje, na nekom putu, prestignemo jedan ovakav kombi, pa još ako je unutra puno omladine, u glavi se odmah lagano počinje vrtiti jedan stari film.
Parking, negdje uz obalu, stolić u pijesku, Čaša hladnog vina, ili pivo. I onda sunčev zalazak.
A u stvarnosti, je to bilo sasvim drugačije. Tijesno, vječno pospremanje i preslaganje stvari.
Ponekad hladno, a ponekad prevruće. Nikad dočekati da provre voda za kafu.
A u svemu tome jedna je istina: Nikad dva uzastopna dana nisu bila ista, jer se svakog dana bilo na drugom mjestu. Kombi svojim vlasnicima, i stanarima daruje nešto kultno, ono što je godinama zaradio.
Pronađen je 1947. godine. Doslovno, pronađen“. Jedan Holanđanin, koji je radio u VW tvornici u Wolfsburgu, otkrio je slučajno jedno vozilo, koje je napravio neki radnik, za prevoz limenih paleta unutar kruga tvornice. Na osnovu izgleda toga vozila, napravio je prvu skicu automobila, koje je bilo kombinacija malog autobusa i vozila za dostavu, liferovanje robe. Zbog toga je kod nas dobio naziv „kombi“, a u zemlji proizvodnje ga zovu „bulli“, što je skraćenica od „bus i liferovanje“.
Vozilo je imalo skoro vertikalnu liniju uspjeha, kao i današnje cijene. Za jedan „oldtimer T1“ jedan ljubitelj je ljetos iskeširao cijelih 190 hiljada eura.
Ko posjeduje ovaj „bulli“ odmah se distancira od onih koji na odmor vuku priklicu iza sebe, i u njoj pola domaćinstva. I pri tome se vrlo često osjeća udobnije.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
09.08.2017.
Promocija knjige Salke Šarića “Pregled stvaralaštva u Mostaru”
U Centru za kulturu u Mostaru, u subotu je odrzana je promocija knjige Salke Šarićapod naslovom ''Pregled stvaralaštva u Mostaru”. Promotori su bili Selma Raljević, Florijan Mićković, Husein Oručević, autor Salko Šarić i voditelj Nedžad Maksumić.
Ovo je jedna u nizu knjiga autora sa prikupljenim materijalom vezanim za stvaralaštvo u našem gradu, koju se slobodno može nazvati i enciklopedijom.
Salko Šarić ima iza sebe ogromno glumačko i rediteljsko iskustvo, a objavio je i nekoliko vrlo značajnih djela koja svjedoče o bogatom kulturnom životu Mostara, kao što su monografije Narodnog pozorišta, Privremenog pozorišta, Likovna pozornica, te Pozorišni repertoar u Mostaru 1879.-2001.
U svojoj novoj knjizi, osmoj po redu, Šarić je na jedno mjesto pokušao sakupiti ono što se odnosi na stvaralaštvo Mostara, a do sada u publikovanim knjigama nije obrađeno.
Na 480 stranica nalazimo mnoštvo zanimljivih informacija a knjiga je podijeljena na poglavlja: Osmanski period, Austrougraski period, Pisana riječ od 1919 do 2001.; Likovna umjetnost, Klasična muzika, Izvorna narodna muzika, Horovi, klape, ansambli, Popularna kultura, te biografije nekih, za Mostar, vrlo značajnih, kulturnih stvaralaca.
Tekst i fotografije: Ajša Šehić Nametak
(Novasloboda.ba)
09.08.2017.
Promocija „Izabrabih djela“ Hivzije Hasandedića
Promocija "Izabranih djela" Hivzije Hasandedića održana je u ponedjeljak uveče u Centru za kulturu (CK) Grada Mostara. Bio je to još jedan u nizu događaja upriličenih u okviru kulturno-turističke manifestacije "Mostarsko ljeto 2017".
O djelu i liku Hivzije Hasandedića govorili su ministrica obrazovanja i nauke Federacije BiH Elvira Dilberović, pjesnik i publicista Hadžem Hajdarević, historičarka Ramiza Smajić i doktor historijskih nauka Faruk Taslidža.
Hivzija Hasandedić (1915 – 2003.) je bio poliglot, sakupljač istorijske i rukopisne građe, arhivist, historičar, literata, muzeolog, geneolog, teolog i profesor.
Na temelju brojnih domaćih istorijskih izvora na orijentalnim jezicima dokumenata iz dubrovačkog arhiva, radova srpskih istoričara i druge građe obrađivao je kulturnu baštinu Hercegovinie.
Njegove obrade su podrazumijevale i izučavanje narodnog predanja, razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine.
(novasloboda)
09.08.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Glavna ulica i prodavnice
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustrujemo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, u stvari, dodatak materijalu koga je. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz istoriografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost. Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
U 17. vijeku u Mostaru su otvorene prve zanatske radnje i to krojačke, čiji su vlasnici bili Jevreji, krojači Ber i Špacir.
Veliki broj trgovinskih radnji u užem dijelu starog grada Mostara, odnosno na pojedinim lokalitetima u Glavnoj, danas Titovoj ulici, bili su u vlasništvu pravoslavne konfesije. Tako imamo trgovinu tekstila vlasništvo Toše Njunjića, zatim apoteka Pere Šotrića, pa staklarija vlasništvo Milutinovića, dalje trgovina Boston, vlasništvo Ljube Šantića. Na uglu Dudina sokaka (danas Drage Palavestre), bila je trgovina mješovitom robom vlasništvo Uroša Marinovića. U produžetku, odnosno uz samu slastičarnu Mahmuta Idrizovića, nalazila se knjižara, čiji je vlasnik bio Manojlo Njunjić. Osim školskog pribora, prodavale su se i svijeće. Sjeverno od Marinovića trgovine nalazila se radnja sa biciklima ,vlasništvo Ilije Toholja. Zatim slijedi krojačka radnja vlasnika Zupca, blizu Jelića hotela. Zatim slijedi Građanska škola (nekad zgrada Austrougarske komande, a kasnije zgrada opštine.) U prizemlju je bilo kino Korzo. U produžetku je bila kafana Hercegovina, sa druge strane imamo knjižaru Pacher & Kisić. Štamparija ove knjižare nalazila se u suterenu Čerekovića kuće u Dudinoj ulici.
Malo južnije od knjižare bio je šnajderaj braće Banić, pa sa desne strane kod građanske škole bila je prodavnica Tivar, a dalje u produžetku mesnica vlasništvo Rajka Race. Na lokaciji današnje zgrade Narodnog pozorišta bile su sokolske prostorije, zatim prodavnica cipela vlasništvo Save Škipine, zatim trgovina vlasništvo Radovana Tomanovića. Sa desne strane se nalazila gvožđarija vlasništvo Čolovića, dalje špaceraj, vlasništvo Miše Vuloševića, pa slijedi Zagorac i drugi. Na istom potezu bila je knjižara vlasništvo Trifka Dudića. Tu je odmah i zgrada Srpske banke. Porodica Radulović je u svomRadulovića sokaku (danas Soldina) imala svoj podrum. Na samom ćošku bila je prodavnica školskog pribora i novina, vlasništvo Jeremića. U produžetku je bio brico (berberin) Milan Mičić, a sa lijeve strane radnja za drukovanje platna za vezenje Mare Salatić. Na mjestu početka ulice za Suhodolinu bile su prodavnice vlasništvo Šaina, zatim Dokićeva, pa Sjeranova, preko puta je bila prodavnica kafe Moka, a poslije je bila limarska radnja Đorđa Ostojića, zatim gvožđarska radnja vlasništvo Gredića, a na ćošku prema Kujundžiluku Gredića radnja. Trgovina Sime Mrava se nalazila na početku Kujundžiluka (sada kancelarija i prodavnica Turističke agencije Mostar).
Slika 1 – Glavna ulica, hotel Jelić, 1920-ih
Slika 2 – Glavna ulica, željezarija Dokić, Bilić i Peško, 1915.
Slika 3 – Glavna ulica, brojne radnje 1900-ih
Slika 4 – Glavna ulica, 1929.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
02.08.2017.
Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Onešćukova (Đeriz - Priječka čaršija)
U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost. Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Na samom uglu Onešćukove ulice kod skretanja za Jusovinu, u vrijeme osmanske vlasti nalazio se jedan mali dućan sa ćepenkom u kojem se prodavalo voće i povrće. Danas je na tom mjestu restoran Šadrvan. Tako je uz ovu prethodnu radnju s voćem i povrćem bila i jedna manja aščinica čiji je vlasnik bio neki Avdo zvani Megaš. Inače u vrijeme osmanske vlasti ta ulica se zvala Đariz, što na turskom znači kanal. Naime tuda su prolazili kanali preko kojih su se oborinske vode i rukavci Radobolje slijevali u Neretvu. Veći dio tadašnjih magaza i dućana u Đerizu je imao ćepeneke. U kasnijim godinama veći broj ćepeneka u ulici je bio preadaptiran, pa se u nizu pojavljuju nove djelatnosti kao što je pradavnica stare odjeće, obućarska radnja vlasnika Raljevića, zatim jedna mala kafana i slično. U toj ulici, idući od Starog mosta prema zapadu, s desne strane je bila limarska radnja čiji je vlasnik bio Džudža, zatim malena radnja kao vrsta šnajderaja, a odmah uz džamiju Tabačicu sa zapadne strane bijaše maleni improvizirani objekt s nadstrešnicom u kojem su se prodavali pekarski proizvodi. Idući dalje Đerizom dolazilo se do lijepog restorana Vakufa kojega u svom putopisu opisuje švedski putopisac dr. August Heimer. Ranih 1960-ih preko puta restorana Vakuf, nalazila se kovačka radnja, a u produžetku buffet Šumadija, karakteristična po tome što joj je natpis bio ćiriličnim slovima s dva slova F u nazivu buffet.
Slika 1 – Panorama Priječke čaršije iz 1930-ih
Slika 2 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.
Slika 3 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.
Slika 4 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen