Sonntag, 7. Mai 2023

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Mrtvara, uz tridesetogodišnjicu jedne fotografije

 


(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 5. maja 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Ratni fotografi i snimatelji, pored novinara, od kojih su mnogi izgubili živote, imaju velike zasluge da se istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992‒1996. godine proširila. Gornjoj slici belgijskog fotografa Laurenta van Der Stockta ne treba komentar. Žena, sleđena u očekivanju sljedeće eksplozije granate, prolazi pored jedne od improvizovanih mrtvačnica pred kojom leži spremno petnaestak mrtvačkih sanduka napravljenih od već korištenih dasaka, skinutih ko zna gdje. Već noćas u sanducima će ležati njeni ubijeni sugrađani, možda i ona sama?

Tragom fotografije došao som na isto mjesto gdje je gornja slika, 1993. godine, snimljena za vrijeme uništavanja grada i ubijanja njegovih građana od strane jedinica HVO-a uz podršku regularne hrvatske vojske. Eminu Muhović, tihu i staloženu ženu, majku dviju kćerka, zamolio da je fotografišem na istom mjestu. Sa donje slike vidimo da je u nekadašnjoj mrtvačnici danas slastičarnica “Slatka Ćoša” koju okolni stanovnici i dalje zovu mrtvara.

Eminin muž Idriz u vrijeme napada Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar, koji je počeo 9. maja 1993. godine, se našao u zapadnom dijelu grada, gdje uhvaćen i zatvoren u logor Heliodrom u kojem je proveo osam mjeseci. Kada je fotografisana 1993. godine Emina je išla iz svoje kuće u sokaku, Pere Lažetića, pa sokakom Braće Trbonja, sve uz zidove kućā, držeći se zaklona. Na Titovoj ulici, južno od Higijenskog zavoda, nalazila se auto-cisterna iz koje su stanovnici sipali vodu. U korpi za samoposluge, koja je, ko zna kako, bila zajedničko vlasništvo više domaćinstava u njenom komšiluku, Emina gura tri bidona vode.

Ponekad, se suština tragičnih događaja najbolje ogleda u banalnim sitnicama i naizgled beznačajnim podacima. Želio sam znati ko je u tom ratnom vihoru pravio mrtvačke tabute/sanduke sa slike i gdje su nabavljali daske, očito već ranije korištene. Mustafa-Muna Gozo je bio vođe grupe od desetak ljudi, sa zadatkom da, između ostalih poslova, obezbijede materijal potreban za dostojan ukop ubijenih stanovnika Mostara. Od ove grupe kasnije se formiralo komunalno preduzeće KOMOS.

“Koga to još danas interesuje!” - umorni osmijeh preleti preko Muninog lica.

Za mrtvačnicu je izabran ovaj grubo završeni poslovni prostor sa podrumom u kojem se vjersko opremanje mrtvih odvijalo u relativnoj sigurnosti od eksplozija granata. Prema Trbonjinom sokaku bio je mali podrumski prozor kroz koji se provlačio sanduk/tabut sa mrtvim tijelom. Sahrane su obavljane noću. Dženaze su klanjane u polurazrušenom Vakufskom dvoru (Modna kuća), kasnije u holu Narodnog pozorišta. Ratna bolnica je bila u Higijenskom zavodu, koji je tačno preko puta ovog objekta, tako da se preminuli ranjenici samo prenesu preko ulice. Mrtvi su direktno dovoženi u mrtvačnicu. Smrtne listove je najčešće potpisivao tada mladi ljekar Adis Muslibegović. Iz protokola Ratne bolnice u Higijenskom zavodu od 9. maja do kraja decembra 1993. godine, vidimo da je izdato 1.500 smrtnih listova, što je u prosjeku pet-šest mrtvih dnevno. Ovi podaci se odnose samo na prostor od sjevernog do južnog ulaska u grad (dužine oko 3 km).

Za prve poginule sahranjene oko spomenika pjesnika Osmana Đikića nije bilo materijala za izradu sanduka. Onda su pronašli i demontirali plastificirane bijele stalaže u “Jugobanci” u Fejićevoj ulici i od njih pravili tabute/sanduke. Kasnije su daske skidali u objektu pakeraja u predionici Đuro Salaj u Vrapčićima. Grupa ovih radnika je svakodnevno rizikovala vlastite živote, kako bi obezbijedili materijal za dostojan ukop svojih ubijenih sugrađana.

Iz bivših magazina hrane u kasarni Sjeverni logor, poskidali su stalaže od kojih su kovali mrtvačke sanduke. To je bila konačna upotreba dasaka, na kojima je sto godina ležalo brašno, krompir, makaroni i konzerve za vojnike, prvo, Österreichisch Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenske kraljevske vojske, pa 1a Divisione alpina Taurinense, pa 7. SS Freiwilligen Gebirgs Division Prinz Eugen, pa onda, od 1945. godine, Jugoslavenske narodne armije, koja poslije četrdeset i sedam godina boravka u kasarni, kao zmija presvuće kožu, pa iz nje izađe kao Srpska vojska.

Na putu prema obližnjem Sjevernom logoru, gdje je smješten univerzitet Džemal Bijedić, pored mrtvare - danas slastičarnice - prođe vesela grupa studenata - svi rođeni poslije rata. Nadati se da oni nikad neće imati priliku pisati slična ratna sjećanja.

(Ahmet Kurt)


(komentar ispopd priloga na facebooku/20230505)

Divan tekst i hvala puno.

Baš sam ga sa sjećanjem pročitao. Jer i ja ponesto znam, svjedok sam ratnog dešavanja.

Moja "ratna baza" je bila u podrumu "oslobođenja" do kina Zvijezda. Tačno je da nove generacije ne znaju ni za slastičarnu – mrtvaru, ni za majstore za mrtvačke sanduke.

Jedne prilike kad sam naišao pored Narodnog pozorišta, ugledam dva majstora kuju tabute. Dva moja dobra prijatelja iz SOKO dana. Obradovali smo se susretu, nenadano. Velemejstori svog zanata Sabahudin Saba Čučak i Remzo Maksumic Oni su jedni od tih majstora koji su od rašalovane daske pravili tabute. Oba su rahmetli. Saba puno prije, a Remzo, brat moj, prošle godine preselio.

Dženaze su se klanjale tačno kako ste opisali, Na ulici kod "modne kuce" tabuti se spuste na zemlju. Neko bi predvodio dženazu. A bio sam prisutan par puta gdje bilo do 8 tabuta isto veče.

Dženaze su bile u prvi akšam, prisutno bi bilo do 12-15 ljudi boraca. A onda bi mrtvi bili pokopani na Šehitluke. Ja sam klanjao dženazu, a nisam znao koje sve na tabutima.

Bila je tad muk i tišina, nije bilo plača, Smrt je bila dio svakodnevice. Vjerovatno je svak razmišljao kao i ja u tom trenutku, da sutra možemo biti mi na tabutu. U mrtvari je do pogibije radio albanac Agim šok, zaboravio sam prezime, On je ukopan kod Osmana Đikića harem. Ima sina, Ali, sada odraslog čovjeka. Agim je opsluživao sve mrtvace, do pogibije kod Higijenskog od granate hv i hvo.

(Nijazz Ninoo)

(spagos)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen