Mittwoch, 15. September 2021

Iz starih knjiga: Sjetan i melodičan glas mujezina, 1899.




Dr. Cristoforo Scotti je u izdanju “Istituto italiano d'arti grafiche” Bergamo, Italy (Talijanski grafički institut), izdao 1899. g. knjižicu naziva „Attraverso la Bosnia e l'Erzegovina” (Kroz Bosnu i Hercegovinu). Svoje dojmove s putovanja po našim krajevima u kojima je prilično detaljno opisao Mostar kao i socijalne i političke odnose u Hercegovini donosimo ovdje. Posebino detaljan je u opisu narodnih nošnji pa ovo može biti i kratak doprinos ondašnjoj etnografiji naših krajeva. Osobita je njegova analiza katoličke mise koju je posjetio u Mostaru te pokušaj objašnjenja razlika između sve tri vjere.


Ali u međuvremenu smo završili putovanje između Metkovića i Mostara. Dolina se širi i ulazimo u prostranu mostarsku ravnicu. Ono što odmah upada u oči je, tako da kažem, donji zid koji zatvara ovu prostranu dolinu s niskim rubovima okrenutim prema zapadu ili prema moru odakle dolazimo i koji se sve više postepeno uzdiže kako bi formirao gigantsku i impozantnu Velež planinu, koja se uzdiže na 1800 metara; ali sve je ovo tužno, sjetno je, jer ne vidite osmijeh prirode, a jadno zelenilo požutjelog i suhog vrha, blijedi pred ovom panoramom sušnih planina i sumorne bjeline ponekih provalija, koje donose propast i smrt.

I u podnožju jedne od ovih litica, koja kao da prijeti da bi se u svakom trenutku mogla srušiti, nesvjestan u svome orijentalnom fatalizmu, leži glavni grad Hercegovine, Mostar, sa svim svojim bijelim munarama od četrdeset džamija, koje se sužavajući prema vrhu, oštro uzdižu prema nebu.

Ovdje se nalazi grčka crkva sa središnjim zvonikom koji odozgo dominira nad cijelim gradom. Ovdje su prve kuće i česta groblja s njihovim nagnutim kamenjem: i ovdje su Turkinje bez velova, koje rade u povrtnjacima okruženim drvenim ogradama, nesvjesne iznenađenih prostih pogleda. Neke bježe ili se povlače, druge nastavljaju sa svojim poslovima bez podizanja pogleda ili okretanja leđa prema vozu, koji prolazi sa zviždukom i ostavljajući za sobom beskonačnost ovih drvenih kuća prekrivenih vrlo oštrim krovovima kako bi olakšali pad obilnog snijega zimi, a koji je crn od lošeg vremena, poput planina u pozadini.

Turske kuće se lako razlikuju jer su prozori opremljeni mušebecima ili gustim rešetkastim grilama, koje ženama omogućavaju da vide, a da njih ne vide.

Stanica je velika i puna gužve i prometa. Međutim, nema krov kao i sve ostale bosanske željezničke stanice, uključujući i Sarajevo.

To je grad u procesu transformacije i to je odmah uočljivo kad izađete na trg na kojem možete vidjeti nove zgrade u kamenu i krečom obojene u bijelo, apsolutno njemačka arhitektura, kako se uzdižu iz godine u godinu.

Kad sam drugi put bio tamo, našao sam na ovom trgu dva nova hotela, koja četrnaest mjeseci prije toga nisu ni bili dizajnirani, te mnoge kuće i palače nastale gotovo čarolijom. Među njima ću primijetiti prekrasnu i ogromnu zgradu u maurskom stilu, namijenjenu oficirskoj kasini, na početku velike aleje Nadvojvode Rudolfa i na raskrsnici ceste kojom ide pristup željeznom mostu Franje Josipa. Neposredno pored ovog mosta nalazi se veliki hotel Narenta, u vlasništvu države, sagrađen na lijevoj obali rijeke i mjesto okupljanja svih najelegantnijih vojnih i civilnih društava koja su ovdje nastala nakon okupacije.

Kad sam bio tamo u avgustu 1898. godine, posjeta je bila takva da sam morao spavati u kupaonici i ovakav sam odaziv našao svugdje, čak i u Bosni: jer su ove regije, poput Švicarske za nas, odredište izleta za Austrijance i Mađare, posebno u proljetnim i ljetnim mjesecima do septembra; dok je, kada sam posljednji put bio tamo u drugoj polovici oktobra 1899. zatekao vozove i hotele u kojima su boravili samo vojnici koji mijenjaju garnizon ili komercijalni agenti koji su, što nije potrebno ni reći, svi Austrijanci i Mađari.

Autor ističe kako Austrijance i Mađare ne vole previše i kao dokaz govori da su, nakon što su htjeli otići u Blagaj, na izvor Bune; fijakeristi-hrišćani, poput svih onih koji obavljaju uslužne poslove, tražili od njega deset florina, a kada su shvatili da je Talijan, tada su bili zadovoljni sa četiri.“


Mostar ili ponte (most) vecchio (star) je grad sa 18 hiljada stanovnika od kojih su sedam hiljada Turci, a ostatak čine hrišćani s prevlašću grčko-pravoslavnih nad katolicima. Leži u ravnoj i dugoj liniji na dvije obale Narente koja teče dubokim koritom uklesanim u stijene. Dijelovi na lijevoj obali koji se ukazuju po dolasku, i kojima dominira pravoslavna katedrala, najvažniji je i, reći ću, aristokratski dio grada naseljen agama i najbogatijim hrišćanima. Dio na desnoj obali do sada je bio najmanje važan i najsiromašniji, jer ga zauzima katolička četvrt koja je, svugdje, uvijek najsiromašnija, a i turski bazar je tu.

Novi grad, čisto austrijski dio, nije tako strogo odvojen od svega ostalog kao što se može vidjeti na ostalim lokacijama. Iako je izgrađen u neposrednoj blizini stanice i duž aleje Nadvojvode Rudolfa, koja bi trebala biti mostarski bulevar; ipak nove i kolosalne zgrade možete vidjeti posvuda u dvije vrlo duge ulice, koje idu paralelno s rijekom. Ali iako su izgrađene velike zgrade za kasarne, urede, privatne kuće, škole itd., itd., on ostaje istinski turski grad sa svojim bazarima, sa svojim širom raštrkanim grobljima, sa svojim džamijama, sa svojim munarama i njihovim mujezinima koji se pet puta dnevno penju na šerefu da pozovu vjernike na molitvu, vičući u vrlo oštrom nazalnom falsetu i sa sudbonosnim pjevanjem, začepivši sebi uši, okrećući glave i laktove prema nebu, svetu formulu: Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh. (postoji samo Bog, a Muhamed je Božji prorok), što oni ponavljaju četiri puta zaredom na četiri glavne tačke!

Oh, ovi glasovi koje istovremeno ponavlja najmanje dvadeset mujezina kidaju dušu! U Carigradu nije tako, a on je kao u muslimanskoj zemlji, gdje grmljavina na ulici zbog rasprostranjenosti bučnog evropskog načina života, čine glasove mujezine neuhvatljivim, a mogu im se vidjeti pokreti usana.

Ali u Mostaru, gdje je život gotovo na silu i sveden na minimum, gdje je dominirajući evropski dio, i sam, poput orijentalnih rasa, ozbiljan i tih, gdje je kretanje kočija i konja gotovo isključivo svedeno na vojni dio, gdje na svakom koraku naiđete na džamiju s niskim minaretima, od kojih neke imaju balkone koje gotovo možete dodirnuti rukama; ovo neprekidno pozivanje na molitvu, čini sjetni, melodični vapaj koji kao da dolazi iz nepoznatog svijeta, pokrenut od ljudi koji poput bijelih duhova izlaze iz crnih vrata, koja su otvorena na vrhu ovih doista karakterističnih konstrukcija, začetih u poetskom impulsu religioznog fanatizama vatrene arapske mašte, time uzdignute, pokrenute, uznemirene.”

(prevod: Armin Džabirov)


fotografije iz knjižice, 1899. godine

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen