Mittwoch, 1. September 2021

Iz stare štampe: Prilično čist grad, 1878.




U poljskim novinama „Nowiny” (Vijesti) objavljen je 2. 10. 1878. g. članak o Mostaru u rubrici „Pismo codzienne” (Svakodnevno pisanje) pod nazivom Mostar, glavni grad Hercegovine, a osnovni podaci su korišteni od prof. Vjekoslava Klaića.

"Mostar se nalazi na rijeci Neretvi u uskoj dolini, stisnut između dvije planine, Podvelež ili Stolac, na istoku i sa zapada Hum. Te su planine toliko blizu jedna drugoj, da se veliki dio grada penje uz njihove padine. Čudan hir osnivača spustio je grad u tako uski prostor, jer se u blizini sjeveroistoka i juga dolina ponovo širi stvarajući takozvana ravničarska polja, s prve strane Belopolje i Cerničko polje, a s juga Mostarsko polje.

Mostar je prilično velik grad; dužinom u smjeru sjever-jug putuje se sat vremena hoda, a širinom pola sata. Veći i značajniji dio grada nalazi se na lijevoj, tj. istočnoj obali rijeke Neretve, a s desne strane samo je predgrađe zvano Podhum. U istočnom dijelu grada nalaze se dvije glavne ulice, povučene paralelno s Neretvom. S jedne strane, nalazi se Čaršija, odnosno tgovački trg, bazar, a s druge strane Konak, palata turskog guvernera i stara utvrda. Orijentalne gradove karakteriziraju neizmjerna aljkavost i prljavština, uske krive ulice pune su smeća, prašine koja se pretvara u more blata od svake kiše – a leševi mrtvih životinja: psi, mačke, pacovi i miševi nedirnuti leže na ulicama i trgovima, truleći i šireći smrtonosni mijazam uokolo. U usporedbi s drugim istočnim gradovima, Mostar je prilično čist. Kuće su uglavnom od kamene cigle, a grade se na staroturski način, ponekad ih od ulice odvaja visok zid, što im daje izgled manastira, i obično imaju jedan sprat. Između kuća su vrtovi, vinogradi, pa čak i prazni trgovi, što gradu daje puno slikovitosti, ali istovremeno utječe na njegovu razvučenost. U novije vrijeme u Mostaru su kuće građene na evropski način - među takvim zgradama ističu se: kuća katoličkog biskupa, vojne kasarne i dvije narodne škole: katolička i pravoslavna. U istočnom dijelu grada, osim javnih zgrada, postoji i oko 500 trgovina; neke od njih su prilično elegantne, odakle se ispostavlja da je Mostar trgovački grad i zaista ima dosta trgovine s Trstom i Dubrovnikom. Najbogatiji i najvažniji trgovci su pravoslavci, slijede muhamedanci, a zadnje mjesto zauzimaju katolici. Mostarska utvrda je nekad bila prilično važna, ali sada je potpuno propala - u njoj se nalazi nekoliko starih topova, među kojima i jedan iz vremena Maksimilijana II, s početka 16. vijeka.

Najznačajniji ukras grada je veličanstveni most preko rijeke Neretve, koji povezuje istočne četvrti s predgrađem Podhumom. O ovom mostu je mnogo rečeno i napisano; neki putnici, na primjer Englezi Rawlinson i Ewans, namjerno su otišli u Mostar kako bi vidjeli i opisali most. Mnogi pisci vjeruju da su ovaj most izgradili Rimljani za vrijeme Trajana ili Hadrijana, a neki od najdomišljatijih izvode ime grada po ovom mostu. Mostar bi trebao značiti „most star” – „pons vetus”. Napokon, revnost filologa tu ne staje, ali je vrlo duhovita, šteta je što pretpostavka da je drevna rimska kolonija „Pons vetus” nekoć stajala na ovom mjestu, nije potkrijepljena nijednim drugim, čvršćim dokazima. Prosti ljudi također se puno dive ovom mostu, ne znaju ništa o Rimljanima, ali pjevaju pjesmu o izvjesnom majstoru po imenu Rade, koji ga je četiri godine gradio, uz razne druge prepreke, uz pomoć vila sa planine Velež.

Dr. O. Blau piše o mostu: „Čuveni most preko rijeke Neretve sastoji se od jedne ogromne arkade protegnute preko cijele rijeke. Udaljenost od jednog do drugog kraja luka je 27,34 metra, rijeka je široka 38,5 metara, a sam most je širok 4,55 metara. Izgrađen je odjednom i nigdje ne pokazuje nikakve znakove da je nešto dodano ili da se gradnja izvodila u različita vremena. Na samom mostu i u blizini nema rimskih natpisa, postoji samo nekoliko gotovo nečitkih turskih, što ukazuje da je ovaj most izgrađen u vrijeme sultana Mehmeda 974. godine (po hidžri) i da je popravljen 1087. godine (također po hidžri). Jer most preko Drine, most kod Prizrena i "Kozja ćuprija" preko Miljacke kod Sarajeva nose tragove istog stila, pa možemo tvrditi da je most podignut za vrijeme turske vladavine. Njegovi graditelji su vjerovatno bili, Saxonci, Venecijanci ili Dalmatinci. Prije nekoliko godina mostu je prijetila propast. Neretva je jako nabujala i na svojim valovima nosila mnoštvo grana i drveća, a to ga je, pritiskajući svod mosta, gotovo srušilo. Tada je spušten izvjesni Ante Aničić, koji je posjekao grane i spasio most od propasti.”

Okolica Mostara nije posebno slikovita, ali je ipak prilično lijepa. Klima je ovdje blaga, u dolini rijetko pada snijeg i rijeka se rijetko zaledi. U okolici Mostara ima: vina, stabala lovora, maslina, čak je i planina Velež prilično plodna, ali ne može se reći da je bujna vegetacijom, jer na sve strane strše gole vapnenačke stijene sa svojim kavernama i liticama. Brdo Hum predstavlja posebno ogoljenu i pocjepanu stjenovitu liticu. Divljinu ove prirode dodatno povećava nedostatak šuma, koje su Rimljani u davnini posjekli, a kasnije Venecijanci, poznati eksploatatori i razarači osvojenih zemalja. Ovdje također nedostaje dobre vode za piće, tim više što su u novije vrijeme neki stari bunari zapušteni.

Imamo oprečne podatke o broju stanovnika u Mostaru. Obično ga vode s 14000, 16000, pa sve do 20000, ali u statistici koju je 1873. prikupio franjevac Bakula postoje novi podaci u vezi s tim, naime:

1873. u Mostaru je bilo:

Muhamedanci: kuća 2 670 stanovnika 20306

Pravoslavci: kuća 626 stanovnika 5008

Katolici: kuća 439 stanovnika 2821

Cigani : kuća 129 stanovnika 903

Židovi: kuća 18 stanovnika 78

Ukupno: kuća 3 822 stanovnika 29116


Bakula jasno napominje da u ovaj broj nije uključio vojsku, sluge ili brojne strance (trgovce i radnike), i ako ih dodamo, u Mostaru možemo računati na oko 30000 stanovnika, zajedno sa slugama i strancima.

Muhamedanci, nazivani i Turcima, i ovdje su, kao i svugdje u Bosni i Hercegovini, gospodari grada. Uprkos nazivu Turci, oni su Slaveni, potomci izgubljenog plemstva i stanovništva, koji su usvojili islam na čistom srpskohrvatskom jeziku, često gusto miješajući turske riječi i fraze. Muhamedanci u gradu imaju 33 drvene i zidane džamije, manje-više lijepo i ukusno izgrađene, od kojih je najljepša Karađozbegova džamija, vjeruje se da je nekada bila kršćanska crkva sv. Stefana. Pored toga, imaju mnogo nižih škola za djecu, gdje napamet uče turske molitve.

Pravoslavci žive u gradskoj četvrti koja nosi ime Bjelušine. Ovdje stoji biskupska kuća, samostan i crkva, završena 1835. godine. U novije vrijeme sagradili su drugu crkvu, daleko veću i ljepšu od stare, a imaju i dvije škole.

Većina katolika živi u predgrađu Podhum, na desnoj obali rijeke Neretve. Ovdje, u podnožju Huma u takozvanom Vukodolu, stoji katolička biskupska kuća čiji je temelj postavio biskup Barišić 1847. godine. Uz nju se nalazi mala kapela i stara narodna škola, završena 1852. godine. U moderno doba katolici se sve više uzdižu. Godine 1866. postavili su temelje novoj velikoj crkvi sv. apostolima Petru i Pavlu, u korintskom stilu građenoj, a 1870. godine uz crkvu počinju graditi novu narodnu školu. Dvije godine kasnije, sestre milosrdnice došle su u Mostar i osnovale školu za djevojčice. Iste 1872. godine, zahvaljujući naporima Fanje Mili

evića, osnovana je štamparija pod upravom Franjevačkog reda, i ova je štamparija već izbacila dosta školskih knjiga. Mostarski katolici također imaju župu od 769 kuća i 3620 duša.

Mostar je važan trgovački grad. Glavni put, koji ide od Sarajeva preko Konjica do Metkovića, povezuje Mostar s Bosnom i obalama Jadranskog mora. Drugi putevi vode do raznih hercegovačkih gradova. Kao političko središte i glavni grad cijele provincije, Mostar je bio sjedište turskih vlasti i evropskih konzula (austrijski, ruski i francuski).

O prošlosti Mostara znamo malo. Teško je reći šta se događalo na ovom mjestu u rimsko doba. Kada je u 10. vijeku u sjevernoj Hercegovini osnovano vojvodstvo Hum ili Zahumlje, nailazimo na spomen grada Huma, koji je vjerojatno današnji Mostar. U geografiji Ravene spominje se „Umone (Humone) id Musaro”, pa mislimo da je grad Hum morao imati drugo ime: Musarum, odakle je rođen današnji Mostar. U 15. vijeku, u Humu, Mostar je bio glavni grad humskih vojvoda, porodice Hranić. Očigledno ga je 1440. godine neki Radivoj-gost opasao zidinama - bio je to dvorjanin Stjepana Kosače, koji je od cara Frederika dobio titulu Hercega i vladao zemljom nezavisno od bosanskih kraljeva. Kada je humska zemlja pala pod tursku vlast, i Mostar je pao zajedno s njom. Godine 1694, Venecijanci su napali grad, ali ga nisu mogli zauzeti. Godine 1717. napali su drugi put pod zapovjednikom Mocenigom, a zatim su spalili predgrađe Mostara."

(Prevod: Armin Džabirov)

prilozi: fotografije, Mostar oko 1880.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor, Vrančić

(NovaSloboda.ba)



Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen