(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu Nova Sloboda, dana 18. septembra 2024. godine, autor teksta
je Ismet Leto)
Uz godišnjicu dolaska rezervista na
Dubravsku visoravan: Početak agresije na našu zemlju
Okupacijom rezervista JNA, koji su
brojali preko 5.000 hiljada pripadnika, tada već vidljivo srpske
vojske na prostore Hercegovine 19.9.1991. godine,
političko-bezbjedonosna situacija se značajno usložnjava. U
jutarnjim satima, vojni rezervisti 13. Titogradskog korpusa ušli su
na područje Stoca, da bi se stacionirali na području Dubrava,
odnosno čapljinske opštine. U isto vrijeme su pripadnici 37.
Užičkog korpusa iz pravca Nevesinja ušli na područje Mostara.
Prolazeći kroz grad Stolac, rezervisti
pucaju iz pješadijskog naoružanja, zbog čega su uplašeni građani
napuštali grad i radna mjesta. Rezervisti su se smjestili u
naseljima Lokve i Potkosa. Na tom lokalitetu nastavili su sa
pucanjem, zaustavljanjem vozila i pljačkom. U mjestu Jasoč, opština
Stolac, teško je ranjena Selveta Filandra, a lakše Vinko Kujundžić.
Način na koji su se rezervisti
ponašali – pljačkanje, zaustavljanje vozila a posebno pucnjava iz
svih raspoloživih sredstava – nekoliko hiljada rezervista u noći
19 na 20. septembra u 03.00 sata, značilo je da je to planski
usmjerena aktivnost nadležne komande JNA s ciljem uznemiravanja
građana i izazivanje straha i nesigurnosti sa ciljem diskreditaciji
vlasti RBiH, odnosno stavljanje do znanja ko je stvarna vlast.
Isti dan po dolasku rezevista na
Dubravsku visoravan, u cilju zaštite stanovništva, pripadnici PL
Čapljina vršili su pomoć u distribuciju naoružanja pripadnicima
rezervnog sastava milicije odnosno svojim članovima koji su bili
prije „uuključeni“ u rezervni sastav milicije tako su se mogli
kretati sa oružjem, što je imalo uticaj na moral stanovništva.
Treba istaći da je navedeno oružje i oprema dovezena u Šurmance, a
odatle čamcima, uz veliko angažovanje lokalnih aktivista, preko
Neretve u Ševać njive i dalje na Domanoviće, jer su putnu
komunikaciju M-17 kroz sela Tasovčiće i Žitomisliće kontrolisale
paravojne formacije SDS.
Sutradan su pripadnici Patriotske lige,
koristeći opštu pometnju u Čapljini, koja je nastala dolaskom
rezervista samovoljno “izuzeli” iz magazina TO Čapljine značajnu
količina sanitetskog materijala, sredstava veze, uređaje za
osmatranje i drugih MTS, te distribuirali na plato Dubravske
visoravni u zonu razmještaja rezervista.
Dan dolaska srpsko-crnogorskih
rezervista na područje dubravske visorani je dan početka agresije
na našu opštinu, ali Republiku BiH. Istovremeno, to je bila proba i
prilika za provjeru dokle se došlo u organizaciji zaštite
stanovništva. Odmah po dolasku rezervista u Lokve, 19.9.1991.godine
uveče je uspostavljena linija nadzora rezervista JNA na potezu od
Potkose do Krpine kule. Na toj liniji je bilo 150 rezervnih
policajaca (dubravskih Muslimana, koji su tada bili zajedno sa
dubravskim Hrvatima).Već tada se pouzdano znalo da Srbi potpuno
ignorišu mobilizaciju rezervne milicije i da im je JNA već tada
podijelila naoružanje oteto od TO, da bi bili na rasolaganju u
velikosrpskom projektu, što su naredni događaji i potvrdili.
Aktivirani Krizni štab bio je smješten
u Osnovnoj školi Domanovići, odakle je rukovodio i organizovao
zaštitu stanovništva u Dubravama. Toga dana 1991.godine, pripadnici
Patriotske lige Čapljine u okvriru rezervnog sastava mililicije R
MUP-a, Stanice rezervne milicije Domanovići, imah su prve aktivnosti
fizičke zaštite stanovništva Dubravske visoravni od terora
rezervista JNA. Pripadnici Patriotske lige Čapljine u okviru
rezervnog sastava milicije su za svo vrijeme stacioniranja rezervista
na platou Dubrava pokrivali cijeli prostor i redovno izvještavali o
aktivnostima rezervista JNA nadležne organe i rukovodstvu SDA u
Čapljini i Mostaru.
Modaliteti aktivnosu koje smo vodili
ovom prilikom na stavljanju pripadnika PL u sastav rezervne milicije
bile su ranije dogovorene sa Avdom Hebibom koji je u to vrijeme bio
pomoćnik ministra unutrašnjih poslova R BiH i član Glavnog štaba
PL R BiH, bile su, takođe, dio šireg plana korištenja resursa
MUP-a R BiH posebno u Hercegovini. Slične aktivnosti ali specifične
za situaciju na terenu, takođe, su se odvijale u Mostaru i Stocu
Može se reći daje tadašnja politička
organizacija Muslimana na području Dubravske visoravni funkcionisala
na zavidnom nivou s obzirom da je to bio naš prvi teži ispit. Bio
je to zaista teški i sumorni septembar za hercegovačke Muslimane,
ali i septembar koji je donio novu sliku, ali i stvarnu sliku JNA kao
velikosrpske četničke vojske, koju njene starješine nisu ni
pokušale prikriti. To je vrijeme “trganja” (branja) grožđa,
kada se ubiru plodovi višemjesečnog truda, koji je uništavan od
rulje koja se još zvala JNA. O tome zorno govori da je njihov
komadant odbio da primi visoku Republičku delegaciju na čelu sa
članom Predsjedništva R BiH Ejubom Ganićem, uz to ih ponižavajući
na razne načine. Nakon desetak dana, rezervisti su se dislocirali,
ostavljajući jasnu poruku da JNA nije više narodna vojska, niti je
više vojska svih naroda i građana SFRJ.
Aktivnosti na Dubravskoj visoravni su
se dešavale u početnoj fazi organizovanja PL. Uprkos tome,
djelovalo se dosta organizovano, što je imalo pozitivan psihološki
efekat kod lokalnog stanovništva, a kako je to bilo prvo djelovanje
PL na terenu, odlučeno je da se Dan patriotske lige Čapljina
obilježava 19. septembra.
I Velež je pobijedio Dinamo 9:2:
Čuvena Bakina izjava uz opkladu i danas se prepričavaju
Poraz Dinama od Bayerna 9:2 oživio je
uspomene i podsjetio nešto starije ljubitelje nogometa, pogotovo
navijače Veleža na čuvenu utakmicu u kojoj su Rođeni istim
rezultatom savladali zagrebačke Modre.
Desilo se to na čuvenom Veležovom
februarskom turniru 9. februara 1980. kada su Rođeni deklasirali
Modre 9:2. Ta utakmica nije bila zvanična, ali se i dan danas
prepričava.
Baka Slišković i Vladimir Skojačjić
postigli su po četiri gola, a u listu strijelaca upisao se i Dragan
Okuka. Strijelci za Modre bili su Zlatko Kranjčar i Stjepan Deverić.
Zanimljivo, Velež je baš kao i Bayern
sinoć poveo 3:0, nakon čega je Dinamo smanjio na 3:2, a do kraja su
Modri doživjeli pravu katastrofu.
Osim toga, za Velež je na toj utakmici
igrao Ibrahim Jakirović, rođak Dinamovog trenera Sergeja. Obojica
vuku korijene iz mostarskog naselja Podhum, a Ibrica, kako su ga
zvali, i Sergejev otac Enver (Ekra), koji je također počeo u Veležu
pa dva desetljeća branio za Neretvu iz Metkovića, su bratići.
Legenda kaže da su se igrači Dinama
nakon utakmice pravdali za blamažu: "Danas smo bili mamurni,
sinoć smo malo zaružili…", na šta im je Baka Slišković
odgovorio: A šta mislite gdje smo mi bili, u kazalištu?",
rekao je u svom stiu Baka.
Kako to obično biva nakon ovakvih
utakmica, odmah su skovane mnoge anegdote koje se pamte do današnjih
dana. Baka Slišković postigao je sedmi gol na utakmici iz slobodnog
udarca.
Pozicija je bila teška, dosta iskosa.
Priča kaže da je Baka ponudio opkladu sudiji Dušanu Maksimoviću.
"Evo po 100 maraka da ću odavde
dati gol", navodno je Baka dobacio Maksimoviću.
"Nema šanse, mrtvi ugao",
uzvratio je Maksimović.
Baka je u svojem stilu odapeo i pogodio
rašlje. Navodno je Maksimović nakon utakmice sačekao Baku da izađe
iz svlačionice i uručio mu 100 njemačkih maraka.
Velež je na kraju u finalu turnira
pobijedio Partizan 1:0, a jedini gol je postigao upravo Slišković.
Velež – Dinamo 9:2 (4:2)
Mostar, 9. februar 1980. Stadion pod
Bijelim Brijegom. Gledalaca 20.000. Vrijeme sunčano, teren pogodan
za igru. Sudija. Dušan Maksimović (Novi Sad).
U Jugoslavenskom listu od 26. oktobra
objavljena je vijest o rasporedu predaje duhana berbe 1927.
“Raspored predaje duhana berbe 1927.
pri otkupnom uredu u Mostaru
Mostar 25. oktobra.
Danovi predaje duhana po selima kod
otkupnog ureda u Mostaru raspoređeni su ovako:
Miljkovići 7. novembra, Vranjevići 9
novembra, Blatina 10. i 11. novembra, Željuša 12. nov., Gradnići
14. i 15. nov., Hodbina 16. i 17. nov. Gnojnice 18. nov., Kosor 19.
nov., Dobroselo 22. i 23. nov., Potoci 25. i 26. nov., Sližanj 28. i
29. nov., Vrapčići 30. nov., Cim-Sovići 2. dec., Kutilivač 3.
dec., Ljuti Dolac 5- i 6. dec., Dračevice 10. dec., Čitluk 12. i
13. dec., Slipčići 20- i 21. dec., Blagaj 22., 23. i 24. dec., Malo
polje 27., 28. i 29., dec., Podgorani 30. dec., Mostar grad 31. dec.,
Kruševo 2-, 3. i 4. januara 1928. Baćevići, Opine i Buna 5.
januara, Humilišani 9., 10. i 12. januara, Polog, Ravni, Raštani,
Vihovići, Goranci, Grabovica, Jasenica i Jasenjani 12. i 14.
januara.”
Iz navedenog rasporeda je uočljivo da
se sadnja i uzgoj duhana odvijao na području cijele opštine Mostar,
pa čak i u gradskoj zoni Mostara. Po dania i datumima ua otkup,
vidljivo je u kojim mjestima je bilo više proizvodnje duhana.
Prilog: Fabrika duhana Moastar, 1900-ih
priredili: Armin Džabirov, Tibor
Vrančić. Smail Špago
Ljetos nekakvim spletom okolnosto
ljetovasmo u Srebrenom kod Dubrovnika.
Tu vidjeh ovaj šaht koji je liven u
Mostaru.
Šaht k'o šaht, jedino što nisam znao
da je u Mostaru ikada postojala livnica.
Naknadno sam saznao da je livnica
zaista postojala, negdje u blizini nekadašnje ložionice.
(Emir Mušinović)
Livnica je postojala u okviru
industrijske zone oko stare željezničke ložionice, a danas
najbliže rečeno, u Cenrtu 2, ili za malo starije generacije, negdje
oko nekadađnje mljekare.
U prvom razredu elektrotehničke škole
u EMŠC Mostar, u školskoj 1965/66 godini, tehnologiju nam je
predavao pok. Cezar Cezo Danon. I kad nam je na red došlo da učimo
lekcije o željezu, i obradi željeza, odveo nas je u ovu Livnicu,
gdje smo na lici mjesta mogli da vidimo kako se prave kalupi za
odlijeve, kako se željezo grije do tačke prelaska u tečno stanje,
te proces livenja u tzv. kokile, tj. kalupe. Sve smo to vidjeli
nalicu mjesta i kasnije nije bilo teško razumjeti u lekciji ono, što
smo vidjelu "live", kako bi se to danas reklo, uživo.
Livnica je pravila odlijevke brojnih
rezervnih dijelova za vagone i lokomotive, a bila je u pogonu od
vremena izgradnje i puštanja u pogopn željezničkog saobraćaja
krajem XIX stoljeća
Livnica je bila u pogonu do druge
polovine šezdesetih godina, kada su se manje više, svi pogoni, koji
su bili vezani uz željeznički saobraćaj, zbog dovoza sirovina, i
odvoza gotovih proizvoda, nakon prestanka rada uskotračne
željeznice, gasili jedan po jedan, i preseljavali po potrebi u druge
dijelove grada, i uz druge industrijske pogone van grada.
Sličnih poklopaca na šahtovima bilo
je svukuda širom Mostara, ali i drugih gradova i krajeva, koji se
imali vezu sa Mostarom. Veliki broj od njih je kasnije mjenjan,
rekonsrukcijom ulica i izgradnje nove kanalizacije. Stoga nije ni
čudo, da se ovaj šaht nekada našao i Srebrenom, kod Dubrovnika, i
koji nije doživio nikakve promjene, koje bi ga bacile u zaborav. Eto,
slučajno je dospio pred oči jednog Mostarca, koji je to zabilježio,
i perom i kamerom.
Ne kaže džaba narod da je vrlo važno
ponekad spustiti glavu, i gledati preda se.
Prilog: šaht iz Srebrenog, foto Emir
Mušinović 2024. i na staroj slici, iz arhive Cidoma, označena
lokacija nekadašnje livnice.
Yahoo, Lycos, AltaVista –
to su bile velike kompanije koje su sredinom 1990-ih podijelile posao
pretraživanja interneta između sebe. To nije spriječilo Larry
Pagea (desno) i Sergey Brina, dva 24-godišnja studenta doktorskih
studija informatike sa Univerziteta Stanford u Sjedinjenim Državama,
da razviju vlastiti algoritam za pretraživanje interneta.
“PageRank”, koji ne
samo da procjenjuje učestalost traženog pojma, već i broj linkova
i njihov kvalitet, postao je kamen temeljac jedne od najmoćnijih
kompanija u digitalnom dobu: Googlea.
15 septembra 1997. Page i
Brin su registrovali domenu “google.com”. Fotografija prikazuje
prvu početnu stranicu.
Kada je novi pretraživač
zvanično pokrenut godinu dana kasnije, ne samo da je revolucionirao
upotrebu interneta, već je i mnogim jezicima dao novi glagol,
„guglati“.
Sa globalnim tržišnim
udjelom od više od 80 posto, Google je sada daleko najvažniji
pretraživač na svijetu. Ali grupa može učiniti mnogo više: slati
e-poštu, pronalaziti rute, prevoditi tekstove - i sa skoro 2.000
milijardi američkih dolara, četvrta je najvrijednija kompanija na
svijetu po tržišnoj kapitalizaciji.
Ali algoritam krije
opasnosti. Google se trenutno suočava sa još jednom tužbom
američkog Ministarstva pravde. Optužba je za monopolski položaj na
tržištu online oglašavanja. Stručnjaci kažu da bi proces mogao
dovesti do raspada kompanije.
(tekst i fotografije u prilogu
objavljene u na facebook stranici Visit BiH dana 10. septembra 2024.
godine. Autor teksta i fotografije iz 1999. godine je Nick Ajran, a
fotografija iz 2023. godine je preuzeta sa društvenih mreža)
Caption – opis ispod
slike
Kad obično postaje
neobično.
Ja sam autor prve slike.
Druga dolazi iz otvorenih izvora. Upravo sam mislio da bi
upoređivanje potpuno istog mjesta u razmaku od 24 godine bilo
zanimljivo i dalo mi je pauzu za razmišljanje. Slika iz 2023. kao
takva prikazuje uobičajeni prizor svakodnevnog života koji je mogao
biti snimljen bilo gdje u Evropi. Sam po sebi nije vrijedan mnogo
pažnje. Međutim, ima moćno, komparativno značenje kada je uparen
sa prvom slikom, i tu postaje prilično smislen.
Dok slika iz 1999.
prikazuje potpuno isto mjesto koje se nalazi u istočnom dijelu
Mostara, ona govori potpuno drugačiju priču... Priča o
turbulentnoj prošlosti koja je do tada još bila preblizu da bi bila
dio historije. Nažalost, granatirani objekti i ratna oštećenja
također su bili česti prizori u Bosni u to vrijeme, posebno u
Mostaru, koji je još uvijek bio bosanski grad koji je pretrpio
najviše štete tokom sukoba. Tokom mog kratkog putovanja tamo,
napravio sam mnogo slika bombardovane/spaljene zgrade, a mogao sam i
postaviti jednu/neku od njih umjesto toga. Ali zašto bih? Nema
smisla pričati priču koju svi dobro poznajemo i 30 godina kasnije,
dok bi Google pretraga mogla vratiti mnogo rezultata po potrebi.
Ipak, ova slika mi je posebna. Ono što mi je ovdje prije svega
zapalo za oko nisu preostali ratni strahovi, već taj potpuno novi
restoran, koji je činio upečatljiv kontrast sa svojom bliskom
okolinom. Ovaj kontrast nije bio samo vizuelni, već i simbolički.
Samo običan restoran pun gostiju koji uživaju, jer se ništa nije
dogodilo, kao da niko nije obraćao pažnju na gornje spratove
zgrade, prkoseći tada sveprisutnim uspomenama koje su svi željeli
da zaborave. Bilo je to kao otočić normalnosti u samoj sredini
mjesta koje je još uvijek bilo sve samo ne normalno, ili sjajna mala
zvijezda nade prema svjetlijoj budućnosti u okeanu razaranja.
Činjenica da je ovaj posao vođen u podnožju teško oštećene
zgrade, što je moralo biti prilično izazovna stvar, učinila ga je
upečatljivim simbolom preporoda i pokazala snažnu volju da se život
vrati u normalu, uprkos napetosti još uvijek se moglo naslutiti
svuda okolo (uvijek sam bio prilično osjetljiv na okolne atmosfere,
ali turista, koji sam tada bio, ni u jednom trenutku se nije osjećao
ugroženim, niti ugroženim tokom moje kratke, ali opsežne solo
posjete).
Nakon što sam napravio
ovu sliku, stajao sam ovdje i zurio u prizor neko vrijeme, što me je
navelo na onu misao koju sam spomenuo gore. Iako ovaj restoran možda
nisam ni primijetio u normalnom kontekstu, ovaj prizor mi je
jednostavno izgledao prilično neobično, i gotovo van konteksta,
nakon što sam nasumično šetao ulicama od ranog jutra i prošao
kroz sveprisutno osećaj devastacije. Iako sam do tada bio dobro
svjestan i obaviješten o nedavnim i široko rasprostranjenim
patnjama zemlje, nikada prije nisam vidio direktan uticaj ljudskog
sukoba vlastitim očima u tolikoj mjeri. Čudno mi je ovdje bilo
priznati kako svakodnevne uobičajene stvari (u ovom slučaju
restoran) mogu odjednom postati neočekivane i zadivljujuće. i tako
dobro predstavljaju volju stanovništva da se vrati u normalu. Svi
trebamo imati na umu da se značaj bilo čega iz našeg svakodnevnog
života može dramatično promijeniti „u jednom trenutku“, na
osnovu konteksta, događaja i mnogih drugih faktora. Čini mi se da
je ova slika tačan vizuelni prikaz ovih misli koje su mi na licu
mjesta pale na pamet. Tog jutra u septembru 1999. godine u Mostaru,
ruševine su još uvijek bile normalnost, a redovni poslovi bili su
kuriozitet, što je pokazalo kolika bi poteškoća mogla biti snažna
kada je u pitanju zabrljanje uobičajenog. Pozitivno, mogao bih reći
da sam također vidio puno ljepote u Mostaru. Trebalo bi predugo da
ih ovdje opišem. Iako je to svakako bilo moje najkraće putovanje
ikad, bilo je i jedno od najupečatljivijih.
U
Fejićevoj ulici, odmah preko puta zgrade (poznatoj po tome što je
pred zadnji rat u njoj bila smještena prodavnica Kraš) dva brata
Josip i Ivan (Blaž) Merdžo nalazila se također dvokatnica u koju
je bila smještena krojačka radnja „Janko
Kozak i sin“.
U krojačnici su izrađivane vojne uniforme. U kuću na kat u kojoj
su držali trgovinu mješovitom robom,
nakon 1950-ih smještena je prodavnica pozamanterije „Domaćinstvo“
pa je i zgrada po tom imenu poznata većini Mostaraca. Zgrada je bila
u posjedu Blaža Merdže koji je na nju postavio tablu posvetivši je
Bratovštini sv. Ante. Kuća i ploča i danas postoje, a u prizemlju
se danas nalazi pekara.
Korišteni
tekst iz knjige:
Bio
jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco
Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.
Fotografije:
Br.
1. - Fejićeva - dućan i kuća Blaža i Josipa Merdže, 1925.;
Br. 2. - Ploča s natpisom
posvećena Bratovštini sv. Ante, 2014.;
Br.
3. - Fejićeva - dućan i kuća Blaža i Josipa Merdže, 2014.
Priredili:
Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov
INTERVJU: Chris Leslie, škotski režiser i prijatelj Partizanskog spomen-groblja, u završnim je fazama pripreme dokumentarca o najvećem mostarskom spomeniku. Tokom razgovora Chris otkriva šta ga je privuklo ovoj priči, šta je usput naučio, i zašto mu je potrebna podrška publike. Objavljeno u dvije verzije, na našem i engleskom.
Razgovor sa škotskim fotografom i režiserom o njegovom novom dokumentarcu o Partizanskom spomen-groblju, trenutno u završnoj fazi snimanja, njegovoj fascinaciji mostarskim spomenikom i zašto mu je potrebna podrška.
Trailer: The Partisan Necropolis (Partizanska nekropola), režija: Chris Leslie.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Sav potreban materijal je već snimljen (tri snimanja na lokaciji).
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
Vi ste stari znanac bosansko-hercegovačke publike. Poznato je da ste i ranije snimali kod nas (A Balkan journey, The Sarajevo bucket list). Kako pronalazite teme koje vas privlače? Zašto Bosna i Hercegovina?
Moja veza sa bivšom Jugoslavijom, a posebno Bosnom i Hercegovinom, počela je 1996. godine kad sam se pridružio inicijativi za društvenu obnovu Pakraca, podijeljenog grada u zapadnoj Slavoniji. Tamo sam živio i radio kao volonter četiri mjeseca, usko sarađujući s ljudima sa obje strane ove podijeljene zajednice.
Godine 1997. pokrenuo sam fotografski projekat u dječjem domu u Sarajevu, podučavajući djecu umjetnosti crno-bijele fotografije. Čak smo postavili i tamnu komoru gdje su mogli razvijati svoje vještine. Taj projekat, kasnije poznat pod nazivom “The Sarajevo Camera Kids,” (“Dječji pogled kroz foto-objektiv”) postao je važan dio mog života.
Njemu sam se posvetio dvije godine, do 1999, kad sam odlučio da postanem slobodni umjetnik, odnosno dokumentarni fotograf i režiser. U periodu od 2001. i 2019. više puta sam dolazio, crpeći posljeratne priče za renomirane publikacije poput Gardijana ili Heralda. Moja posebna veza sa Bosnom traje već preko 25 godina. I dalje sam svim srcem uz nju. (Balkan Journey)
Prijatelji se često šale da bolujem od “bosnitisa”, zbog moje opsesivne pažnje koja ne posustaje. Ali činjenica je da je dokumentovanje Bosne na njenom putu ka miru zaista izvanredno iskustvo, koje me oblikovalo kao čovjeka i formiralo moj profesionalni identitet. Ovdje sam dobio neprocjenjive životne lekcije, i dalje me privlače priče ovog kraja, i dalje želim da ih dijelim sa svijetom.
Kako ste otkrili Partizansko spomen-groblje u Mostaru?
Dobar dio mog dokumentarnog rada je fokusiran na gradsku sredinu – gradove u tranziciji kroz obnovu, propadanje ili njihov potpuni nestanak. U rodnom Glazgovu posljednjih petnaestak godina dokumentujem njegov preporod. Upratio sam demoliranje socijalnih nebodera, raslojavanje tijesno povezanih zajednica, nestanak ili zanemarivanje istorijskih građevina. (www.disappearing-glasgow.com)
Novembra 2021. godine nakratko sam posjetio Mostar, imao sam tek nekoliko sati da ga obiđem. Na vrhu liste mi je bila Partizanska nekropola, jako sam želio da je fotografišem. Na moje iznenađenje, nije bilo nikakvih putokaza, i da nije bilo Google Maps, možda je nikad ne bih pronašao. Činilo mi se kao da je gradske vlasti pokušavaju sakriti od javnosti. Kad sam se najzad tamo našao, ostao sam zapanjen. Mjesto je san snova svakog fotografa, arhitektonsko čudo, i odmah mi je bilo jasno da bi ovdje mogao nastati ozbiljniji dokumentarni projekat.
Međutim, uprkos svojoj zapanjujućoj vizualnoj i arhitektonskoj značajnosti, isprva mi se nije činilo da je na meni da tu priču ispričam. Arhitektonski dokumentarci nisu bili glavni predmet mog interesovanja. No, sve se promijenilo sedam mjeseci kasnije, u junu 2022. godine, kada je spomen-područje sistematski uništeno tokom noći. U tom trenutku sam shvatio da postoji dublja priča koju treba ispričati. Postalo je jasno da ovo mjesto nije samo upečatljiv primjer arhitekture; u njemu je bio širi sadržaj koji zaslužuje dokumentarni film.
Kako se vaše razumijevanje tematike mijenjalo s vremenom?
Bilo je potrebno neko vrijeme da potpuno shvatim istorijat Partizanskog spomen-groblja i naslijeđe arhitekte Bogdana Bogdanovića. Malo je toga dostupno na engleskom, i većinu znanja sam stekao kroz interjvue koje smo obavili tokom prvog snimanja. To je davalo još veći poticaj, neprestano sam učio od pravih stručnjaka, te sam sve dublje shvatao značaj ovog mjesta.
Naročito je zabrinjavajući odnos prema Groblju. Neki od sagovornika, čak i oni na uticajnim javnim funkcijama, osporavali su njegov status kao groblja. Kao da, po njihovom mišljenju, ako nije oficijalno priznato kao groblje, onda njegova važnost blijedi. Takav stav je bez sumnje doprinio zanemarivanju lokaliteta i njegovom eventualnom uništenju. Velika pitanja ostaju nedgovorena: zašto je uništeno i ko je odgovoran?
Ipak, cilj dokumentarca nije da istražuje ta pitanja i traži krivce. Takav pristup ne bi riješio temeljna pitanja. A godine nemarnog odnosa i nedostatak odgovornosti otkrivaju mnogo dublji, sistemski problem koji koji prelazi okvire samog spomen-groblja.
VRIJEME ZA AKCIJU JE SAD
Film je u završnoj fazi. Šta nam možete reći o samom dokumentarcu?
Film se pravi u dvije verzije, dugometražnu od 70 minuta za filmske festivale i edit od 52 minute prilagođen za televizijsko emitovanje. Za filmske premijere, AJB DOC i Sarajevo Film Festival su prirodni izbori, ali moj san je da se film premijerno prikaže u Mostaru – to bi bio krajnji cilj. Verzija za emitovanje trebala bi se prikazivati na Al Jazeera Balkans, a istražujem i dodatne platforme i mreže izvan regije radi šireg dosega.
Na projektu radi omanji, ali posvećen tim. Mada raspolažemo skromnijim budžetom, naše ambicije su sasvim nešto drugo! Kao istovremeno producent i režiser, projekat vodim zajedno sa Oggijem Tomicem, koji je naš direktor fotografije. Neprocjenjivu podršku sa prevodom i transkriptom intervjua dobili smo od Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu.
Film je pažljivo sniman u zadivljujućoj 4K rezoluciji koristeći vrhunske Sony FX6 i FX9 kamere, što osigurava izuzetnu kinematografsku kvalitetu. Snimci u Log formatu nude širok spektar opcija za kolor korekciju, a to pruža fleksibilnost za besprijekornu montažu i kompatibilnost s emitovanjem.
Narativ se razvija organski kroz detaljne intervjue, što eliminira potrebu za scenarizovanim naratorom. Svaki učesnik je snimljen u prirodnom okruženju—bilo na poslu, kod kuće ili u poticajnoj sredini Groblja i grada Mostara—stvarajući bogat, prožimajući splet životnih iskustava i perspektiva.
Posebno smo se potrudili dokumentovati Partizansko spomen-groblje iz svakog mogućeg ugla, prikazati njegovu raskoš, složen dizajn i dostojanstvenu ljepotu. Snimci iz zraka pružaju impresivan prikaz cijelog kompleksa, dok snimci sa zemlje bilježe njegove intimnije, dirljive detalje. Uz to, time-lapse sekvence snimane u različitim vremenskim uslovima dodaju dinamičan sloj vizualnom narativu, poboljšavajući raspoloženje i atmosferu unutar cijele priče.
Kao neko ko stvara film, koliko se emocionalno unosite u temu koju obrađujete? U kojoj mjeri je moguće ostati objektivan?
Za mene je nemoguće ostati sasvim objektivan dok pričam priču Partizanskog spomen-groblja. Činjenica da je uništeno i da je postalo jedno od najugroženijih kulturnih dobara Evrope govori koliko je situacija krajnje ozbiljna. Čvrsto stojim uz Partizansko spomen-groblje i njegovo očuvanje – to je zapravo ono što me pokreće da napravim ovaj film. Nije riječ o stvaranju uspješnog dokumentarca radi karijere, riječ je o spašavanju groblja i da se ispriča njegova priča.
Takođe je važno napomenuti da, iako je finansiranje ovog projekta pokrilo troškove snimanja i putovanja, sav rad u preprodukciji i post-produkciji obavio sam samostalno, bez naknade. Nije bilo finansijske podrške osim za neophodna snimanja, i nisam obavezan nikome—nema vanjskih uticaja koji bi oblikovali ovaj dokumentarac. Nemam nikakvih ličnih interesa osim da priča o Groblju bude ispričana i da se prepozna njegova važnost.
Vrijeme za akciju je sada. Budućnost Partizanskog spomen-groblja visi o koncu, i potrebne su udružene snage da se sačuva za buduća pokoljenja.
Kakva su vaša očekivanja u vezi filma vezano za gledanost i publiku?
Trenutno prvenstveno nastojim osigurati potrebna sredstva da se film završi, i sve svoje napore usmjeravam u tom cilju. Dugometražna verzija od 70 minuta bit će namijenjena filmskim festivalima, ali sam potpuno svjestan da će tako doprijeti do relativno male publike. Ključ je podijeliti ovu priču sa mnogo širom publikom.
Optimista sam da ćemo, nakon što finaliziramo dogovore, osigurati značajnu TV publiku putem Al Jazeere Balkans. Ako dokumentarac bude prihvaćen na njihovoj široj mreži, proširit ćemo naš doseg daleko izvan regije, što je ključno. Ovo nije samo priča o Bosni i Hercegovini—ovo je evropska priča i zaslužuje da se predstavi na svjetskoj pozornici.
VELIKI POTENCIJAL
Kako danas shvatate šta se zapravo dešava sa Partizanskim spomen-grobljem? I šta je najbolje rješenje?
Vjerujem da bi bilo izuzetno teško bilo kome u Mostaru ili Bosni i Hercegovini ispričati njegovu priču. Mnogi su prisiljeni da zauzmu stranu – ili si za, ili protiv, ili izaberi ono najlakše – da sjediš po strani i sasvim ga ignorišeš. Stalno mi govore da je pitanje složeno, isprepleteno s politikom, istorijom i brojnim drugim faktorima.
Međutim, nisam želio snimati film fokusiran na podjele u Mostaru ili rat iz devedesetih. Kao neko sa strane, u prednosti sam što mogu da postavim direktna, jednostavna pitanja, neobojena političkim ili nacionalističkim pristrasnostima regije: Kako to da je jedan Nacionalni spomenik naveden kao jedno od najugroženijih kulturnih dobara u Evropi? Zašto bi neko uništio groblje posvećeno onima koji su se borili protiv fašizma? I šta ovaj spomenik predstavlja danas?
Na duže staze, za Partizansko spomen-groblje bilo bi najbolje da se obezbijedi 24 sata policijske zaštite s ciljem sprječavanja daljih napada. Sljedeće je da se spomenički kompleks vrati u svoje prvobitno stanje – to je već rađeno ranije i može se uraditi opet uz dobru politčku volju. Najzad, mora postojati razumijevanje u zajednici šta Partizansko spomen-groblje zaista predstavlja i zbog čega je značajno za sve u Mostaru.
Jeste li optimista po pitanju Partizanskog?
Bosna i Hercegovina se suočava s nizom izazova, od ekonomske nestabilnosti do krhkog mira, dodatno pogoršanih masovnim odlaskom mladih u inostranstvo u potrazi za boljim prilikama. S obzirom na toliki broj hitnih pitanja, zašto bi sudbina Partizanskog spomen-groblja trebala biti važna?
Gubitak nacionalnog spomenika bi bio tragično poglavlje u istoriji ove zemlje. Ipak, ostajem optimista. Vjerujem da još uvijek postoji šansa da se osvijetli značaj Partizanskog spomen-groblja i potakne dublje razumijevanje njegove prvobitne namjene. Njegova poruka i svrha su s vremenom izblijedile. Ako se shvati da je to groblje, odnosno mjesto koje odražava viziju Bogdana Bogdanovića o odavanju počasti žrtvama mladih Mostara iz svih sredina i etničkih skupina – možda takav pomak u svijesti pomogne da se osigura njegova budućnost.
Takođe je prilika da Partizansko spomen-groblje postane nezaobilazno mjesto u gradu. Moglo bi, i trebalo bi, postati glavna turistička atrakcija na zapadnoj strani grada, području koje trenutno privlači mnogo manje posjetilaca. Lokacija ima ogroman potencijal za razvoj interesa i prihoda u tom dijelu grada. Čak i ako je jedini argument podrške njegova turistička vrijednost, to je sasvim u redu—dok god ga se namjerno ne zanemaruje i ne uništava.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Snimili smo sav potreban materijal – tri snimanja na lokaciji su završena.
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
(tekst i fotografija u prilogu
objavljeni su na facebook stranici Partizanski spomenik Mostar, dana
10. septembra 2024. godine. Link za stranicu na kraju teksta)
“Generacija slavnih: na plaži pod
Starim mostom, grupa omladinaca iz mostarskih mahala – Predhum i
Podhum, na kupanju.
Fotografisano 30.7.1929.
Slijeva na desno, leže ili sjede, prvi
red: Ibro Hadžić, metalski radnik; Fazlija Alikalfić, šum.
Inženjer, univ. Profesor; Omer Fazil, policijski poručnik – u
martu 1945. (Luburićeva strahovalada u Sarajevu), obješen na
Marindvoru; Ruda Martinović, metalski radnik, Šefik Sefić, pravnik
(mahala Luka), Šefkija Raljević, matematičar, univerzitetski
profesor.
Čuče, drugi red: Remzija Efica, viši
pravni savjetnik Direkcije Jugoslovenskih željeznica; dr Safet
Mujić, ginekolog, poginuo u borbi u Zabrđu, 28.7.1942. (gotovo 13
godina nakon ove fotografije).
Dr Safet i Omer Fazil su pali borci sa
Partizanskog spomen-groblja. Dr Mujić je za života, zbog svoje
plementiosti i humanizma, prozvan „sirotinjskom majkom“.
Proglašen je za narodnog heroja posmrtno 24. jula 1953. godine. Za
njega je potvrđeno da je i sahranjen na Partizanskom.”
U Jugoslavenskom listu od 20. oktobraa
1927. godine, objavljena je rubrika “Pošta iz Mostara”, koju je
uređivao redovni dopisnik iz Mostara.
Pošta iz Mostara
-:-
Pomirili se
Danas se je vodila rasprava pred
kotarskim sudom u stvari tučnjave između oficira-avijatičara i
nekoliko Blagajaca, koja se je odigrala u mjesecu augustu o.g.
Stranke su se pred kaznenim sucem g. Ugljenom pomirile i time je ovaj
mali, ali senzacionalni proces likvidiran.
-:-
Nađena tašna
Sinoć je nađena jedna ženska kožna
tašna u glavnoj ulici. Tašna se nalazi kod krojača Alije S. Čišića
u glavnoj ulici i vlasnica je može podići.
-:-
Opasna jurnjava automobila
Pored svih nesreće koje se često
događaju radi jurnjave automobila kroz grad, te mjere koje je
poduzimalo poglavarstvo i kazne koje su primjenjivane prema takovim
šoferima, jurnjava kroz grad ne prestaje pa izgleda, da su sve mjere
od strane poglavara sreza nedostatne. Poglavarastvo bi trebalo da
najstrožije postupi prema ovakovim šoferima i da se poduče oni,
koji živote građana stavljaju u vječitu opasnost, jer kad se
dogodi nesreća biće kasno. -:- Povodom krađa iz
vazduhoplovnog magazina
Prekjučer se je povratio sa svoga
putovanja po provinciji jedan kapetan u društvu sa jednim mostarskim
policajcem koji je povodom velikih krađa benzina i tehničkog
materijala obišao okolicu Mostara naročito ona mjesta, gdje je
automobilski promet jači, i tom prilikom našao je mnogo stvari,
koje potječu iz magazina VII. Vazduhoplovnog puka. Budući da sve
stvari u avijatici nose svoje brojeve koji su zavedeni u inventaru,
to je pronalazak bio tim lakši.
-:- Akrobacije naših avijatičara
Danas su naši vrijedni avijatičari
izvađali nad Mostarom nevjerovatno smione akrobacije, koje su cijelo
građanstvo zadivile, aparati-monoplani izgledali su nevjerovatno
elastično, kao da su to bili najnovoji typy “Devoatin-a” naši
najbolji i borbeni aparati. Bezbroj puta su se u vazduhu prevrtali sa
glave na rep i sa krila na krilo i to tako lako, da bi im i najbolji
svjetski avijatičari zamjerili. Ovi i ovakovi junaci aavijatičari
ulijevaju nam opravdanu nadu u brzi uspjeh i razvitak naše mlade
avijacije. O.S.H.
-:-
Podoficirima zabranjen posjet lokala
Mostar, 19.oktobra. Vaš dopisnik se
obratio na neka vojna lica da se informira o mjerama vojnih vlasti
povodom tučnjave u javnoj kući. Vaš dopisnik doznao je da je
komandant 7. vazduhoplovnog puka bio na raportu kod komandanta
divizije, koji je naredio da se avijatičkim podoficirima zabrani
posjet javnih lokala i da se povede najstrožija istraga, a krivci
ekzemplarno kazne. Svaki vlasnik lokala moraće obavjestiti dežurnog
oficira, ako mu u lokal dođu podoficiri. Civilne vlasti će takošer
dobiti upute, kako će nastupati protiv izazivača. O.S.
-:-
Objesila se starica
Mostar: U selu Podgradu objesila se
Fatima Ljubić, 51 godina stara. Pred dvije godine Fatimi je poludio
sin i od toga vremena je bila strašno deprimirana. Na neki dan
otišla je da spava u sporednu kuću i nije se više vraćala. Snaha
ju je našla obješenu.
-:-
Hrvatski Radiša traži šegrte
“Hrvatski Radiša” ima na
raspolaganju praznih naučničkih mjesta za 5 bačvara, 2
bojadžijska, 6 četkara, 18 hotelsko-kavanarskih pikola, 5 kolara, 3
kožara, 3 limarska i preko 30 mjesta za druge struke. Siromašni
roditelji koji hoće da mušku djecu dadu na zanat neka se obrate
Hrvatskom Radiši u Zagreb.
prilog: Mostar, Glavna
ulica, Luka, 1927.
priredili: Armin Džabirov,
Tibor Vrančić, Smail Špago
U dvorcu Saint-Germain kod Pariza
predstavnici Austrije, pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu i
država nasljednica Austro-Ugarske, dana 10. septembra 1919. godine
potpisali su mirovni ugovor kojim je formalno prestala da postoji
Austro-Ugarska.
(osl/na.današnji.dan/20240910)
-:-:-
Mirovni sporazum u
Saint-Germain-en-Laye je sporazum kojim se reguliše podjela
austrijskog dijela Austro-Ugarske, nakon završetka prvog svjetskog
rata i uslovi stvaranja republike Deutschösterreich. Sporazum je
donesen na mirovnoj konferenciji u predgrađu Pariza u dvorcu
Saint-Germain-en-Laye 10. septembra 1919. godine. Učešće
austrijske delegacije nije dozvoljeno i sporazum je delegaciji
pismeno uručen 2. septembra 1919. godine. Zbog definisanja
cjelokupne krivnje za izbijanje rata zajedno sa Njemačkom,
austrijska delegacija je primjedbe mogla samo pismeno priložiti, ali
je većina odluka donesena od radne grupe koja je bila sastavljena od
predstavnika pobjedničkih strana.
Sporazum ima 381 član i njime se
regulira podjela Austro-Ugarske, granice nove države Austrije,
odricanje Austrije od svih oduzetih joj teritorija i plaćanje ratnih
odšteta. U preambuli sporazuma navodi se:
SAD, Britansko Carstvo, Francuska,
Italija i Japan, države koje su međusobnim sporazumima obavezale
kao saveznice i glavne sile te: Belgija, Kina, Kuba, Grčka,
Nikaragva, Panama, Poljska, Portugal, Rumunija, Država SHS, Siam i
Čehoslovačka, koje sa gore navedenim državama saveznicama, čine
asocijativna sile, na jednoj strani i na drugoj, Austrija u ulozi
naslijednice austro-ugarske vlade, koja je sa savezničkim i
asocijativnim silama 3. novembra 1918. godine prinuđena na primirje
i time joj je omogućeno potpisivanje mirovnog sporazuma...obavezuje
se na...prihvatanje krivice za izbijanje Prvog svjetskog rata, na
ukidanje monarhije u Austriji i uvođenje republikanskog
sistema,...na prihvatanje činjenica o nastajanju i priznavanje novih
država Čehoslovačke, Države SHS...i proglašavanjem kraja rata..
Ono što se
prije 60 godina iz Velike Britanije proširilo cijelim svijetom, u to
vrijeme bila je prava modna senzacija.Mini
suknja je stigla na gradske ulice i izazvala velike rasprave:
prekratka, previše seksi ili jednostavno privlačna za oči?
Još jedan
engleski izvoz također je izazvao senzaciju: The Beatles su u martu
imali pet singlova na pozicijama od 1 do 5 na američkim top listama.
To se nikada nije dogodilo prije 1964. Rolling Stonesi su
objavili svoj prvi LP 1964. godine.
Proslavljene
zvijezde kina širom svijeta bili su Lex Barker († 1973.) i Pierre
Brice († 2015. Milioni gledalaca su gledali film “Old
Shatterhand” 1964. godine, kao i “Winnetou II”, koji je takođe
objavljen 1964. godine.
Naravno,
tu je bio Sean Connery († 2020.) kao James Bond: „From
Russia with Love“ koga su od tada pa do danas vidjeli
milioni gledalaca.
Španija je prvi put osvojila Evropsko
prvenstvo u fudbalu 1964. godine.
Iste godine Cassius Clay, kasnije
Muhammad Ali († 2016), pobijedio je u svom legendarnom bokserskom
meču protiv Sonnyja Listona († 1970) i po prvi put postao svjetski
prvak.
Američki aktivista za građanska prava
Martin Luther King († 1968.) je u Berlinu 1964. godine posjetio i
mjesto gdje je ubijen jedan graničar, koji je bježao iz DDR-a.U decembru 1964. King je dobio Nobelovu nagradu za mir.
A šta bismo danas bez ovog izuma iz
1964.: U junu je hamburški pronalazač Bernhard Markwitz predstavio
prva vodene narukvica, izum koji je milionima djece pomogao da se
nauče plivati. Kod nas ih je preuzelai proizvodila Jugoplastika iz
Splita.
U Mostaru je 1964. godine obavljena je
rekonstrukcija Starog mosta.
Fk Velež je na kraju sezone 1963/64.
zauzeo 13. mjesto, tik iznad linije opstanka u ligi. Prvak je te
godine bila Crvena Zvezda..
1964. godine je održana Oplimpijada u
Tokiju. Jugoslavija je osvojila ukupno 5 medalja, dvije zlatne, jedna
srebrena i dvije bronzane. Zlatne medalje su osvojili Miroslav Cerar
u gimnastici, konj sa hvataljkama i Branislav Simić i hrvanju grčko
rimskim stilom. Srebrenu medalju je osvojila reprezentacija
Jugoslavije u vaterpolu. Bronzane medalje su osvojili Mirosla Cerar u
gimnastici, vratilo i Branislav Martinović i hrvanju.
U listu Sloboda u
oktobru 1964. godine objavljena je fotografija ulice Ante Zuanića sa
zgradom nebodera kod Građevinske škole. Bile su to godine početka
ubrzane stambene gradnje u Mostaru, kada je za nekoliko godina
napravljeno niz stambenih objekata na području Strelčevine, iza
Đačkog doma, Avenije, oko Tržnice i na Zgonima. Mostar se širio i
dobijao kasnije prepoznatljive gradske konture. Istovremeno je
gradnja vršena i na ostalim gradskim područjima.
Ovo je samo kratki
pregled dešavanja iz ove, 1964. godine, koja je u svijetu, a posebno
u nekiim zemljama, zabilježena i kao godina sa najvećim brojem
novorođene djece.
Margaret Gorman
bila je visoka samo 1,54 metra - a ipak se nadvila nad ljepotama
SAD-a.
Sa 15 godina
pobijedila je 1920. godine na izboru za Miss Washington DC 1920. A
onda je8. septembra 1921. željela je
postati “Miss Amerike”.
100.000 ljudi
okupilo se na poznatom šetalištu u Atlantic Cityju da gleda kako se
devet mladih žena takmiči za titulu najljepše u zemlji.
Morale su da
predstave različite garderobe - na slici je Margaret Gorman u
kupaćem kostimu - i morali su da odgovaraju na pitanja kako bi
pokazali koliko su elokventni.Na kraju
je Margaret Gorman postala ne samo prva Miss Amerike, već i najmlađa
i najmanja ikada.Više nije moguće
razumjeti kako je žiri opravdao svoju odluku u korist učenice iz
Washingtona.Ali svako ko pogleda njene
fotografije vidjet će mladu osobu koja jednostavno očarava posebnim
spojem samopouzdanja i prirodnosti.O
njenom daljem životu se ne zna mnogo.Umrla
je 1995. u 90. godini.
Ona ostavlja
poruku svima koji se bore sa svojim tijelom, da harizma ponekad može
biti uvjerljivija od prolaznog ideala.
Godine
1883. Mujaga Komadina podiže jednu veću zgradu na dva kata na samom
uglu Glavne i ulice Mala Tepa, preko puta Vučijakovića džamije.
Pretpostavlja se da je ovo prva Mujagina građevinska investicija.
Pokrivena je kamenim pločama, na četiri vode. Još se uvijek iznad
ulaznih vrata na kamenom luku vidi kameni segment klinastog oblika na
kome je uklesan tekst na turskom jeziku, a arapskim slovima. Iz njega
saznajemo porijeklo zgrade. Sve do ovog rata taj tekst je bio
pokriven plastičnom tablom, u stvari firmom pčelarske prodavnice.
Na prozorima se nalaze metalni kanati, a fasada je neobično
prošarana u dvije boje. Mujaga je ovaj objekt namijenio za
musafirhanu tako da su tu mogli određeno vrijeme prebivati musafiri
– gosti. Na vrhu krova i sada strši musafirski znak, tanki stupić
visine oko pola metra, sličan nišanu, s tubastim svršetkom.
Musafirhane su posebne institucije iz tog doba, koje su Osmanlije
donijele u naše krajeve. Bile su namijenjene za putnike namjernike,
obično one siromašne. U njima bi oni imali potpuno besplatan konak
za sebe i za svog konja, obično za tri dana. Musafirhane su uglavnom
podizane po mjestima uz drumove. Svaki osnivač je određivao koliko
dana može ostati putnik u musafirhani, kako se ima hraniti i sl.
Svaka ova ustanova imala je po nekoliko soba u kojima su putnici
spavali, konjušnicu ili podrum za putničke konje, kuhinju ili
mutvak, hambar za žito, pekaru i odunluk ili drvarnicu.
Zgrada
je imala dvije namjene, u prizemlju se nalazio dućan Mujage
Komadine, a na katovima prostorije specijalno namijenjene za
musafirhanu.
Lokacija
ove građevine odlično odgovara zahtjevima koji su postavljani za
musafirhanu, kako vidimo iz ranijih navoda. Ovuda je uvijek išao
glavni put od sjevera prema jugu. Tako je bilo nekad, tako je i
danas. Sjeverno je Sarajevo, južno je more.
Prije i neposredno
nakon zadnjeg rata nekad je u njoj bila smještena mala
poljoprivredna apoteka. O objektu danas brine Agencija Stari grad
koja je sredstvima Grada Mostara u 2014. i 2015. godini obnovila
cijeli objekat. Magaza je svečano otvorena 3. jula 2015. godine u
sklopu kulturno-historijske manifestacije pod nazivom "10.
godišnjica upisa područja Starog mosta Starog grada Mostar na
UNESCO-ovu listu svjetske baštine".
Korišteni
tekstovi iz knjige:
- Bio jednom jedan... -
Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena
knjiga), 2018.;
Tekst
Šemsudina Zlatka Serdarevića od septembra 1996. do januara 1997.
godine;
Tekst
Putovanje Mostarom – Mostarske vedute, Ibrahima Kajana.