Montag, 22. November 2021

Čekmedža

 


-Deder ovo stavi u čekmedžu!-započinjala je iznova tajanstvena priča.

-Ako ostane u džepu potrošiće se! -govorio bi otac.

Majka bi tada prilazila ćoši i pažljivo skinula mangalu koja više nije imala raniju namjenu, već je koristila kao veoma vrijedan ukras u kući. Vezeni milje bi skliznuo i ukazala bi se - čekmedža. Majka bi tada čekmedžu zaklonila tijelom, čulo bi se škljocanje brave, škripa šarki na poklopcu i tada bi ona u nju pohranila ono što joj je otac predao.

Naše glave su se istezale, željeli smo bar malo zaviriti unutra, ali...ponovo škripa šarki i zvuk okretanja ključa. Znali smo da je unutra nešto vrijedno, nešto što nije bilo za naše oči. A znamo i da su se oko čekmedže uvijek vrtile važne odluke vezane za kupovinu. A uvijek se nešto kupovalo, od knjiga, obuče, odjeće, plačali su se računi, a gospođa čekmedža je uvijek bila izvor iz kojeg se plaćalo.

Uvijek , a pomalo i danas mi je nejasna razlika između čekmedže, sehare i bauna, znam samo da su se razlikovali u sadržaju koji se pohranjivao u njih. Naša je bila osrednje veličine, ili je izgledala nama malima ogromna. Čitavom površinom je bila izrezbarena nekakvim sitnom ornamentima. Sjećam se samo da je tu bilo i cvjetova koji su bili obojeni, a sa bočnih strana su bile mesingane ili bronzane halke.

Bila je zima, baš nekakva nezgodna. Sjeverac je pucao, mi se nađiđali na dasci u okviru prozora, prateći igru smrekovih bobica potopljenih u velikoj staklenoj tegli. Mati je pravila klupka od izrezanih izvehtalih komada robe, koje je davala da joj se naprave "rute". Na zamagljenom prozorskom staklu mi djeca smo crtali razne likove, pisali slova i tako se zabavljali. Odjednom je zavladala nekakva strepnja. Oštar, neobičan miris nam se počeo uvlačiti u nosnice. Pogledala sam prema naloženoj peći, vatra je tutnjala, a sulunar se crvenio od usijanja.

-Mama, izgoriće kuća! - povikala sam , Eno se ćak i vatra vidi tamo! - pokazivala sam na zid gdje se nalazila rozeta.

U tim momentima su mi kroz glavu prolazile različite misli i pitanja munjevitom brzinom. Šta da spašavam? Šta je najvrijednije? Čekmedža! Dohvatila sam je za jednu halku i izvukla na sred avlije. Potom sam otišla u komšiluk u jedinu kuću koja ima telefon i zamolila da zovnu vatrogasce. Trkom sam se vratila kući, očekujući da ću vidleti plamene jezike kako gutaju kuću. Dočekao me je majčin prijekor kad je čula zašto sam izletjela iz avlije. Ona je u međuvremenu natopljenim ručnicima već ohladila sulunare, u zraku se osjećao gorkast miris ugašene čađi. Začule su se i vatrogasne sirene. Nisam se obazirala na strogu opomenu vatrogasaca zbog uzaludnog dolaska, niti na punu avliju radoznalih komšija. Moje oči su bile fiksirane na čekmedžu, a ona, kraljica, je stajala na sred avlije i prkosila udarima sjeverca.

Tako je jedna čekmedža, u mašti malog djeteta, bila simbol prioriteta.

Danas čekmedže služe za ukras, njihovu namjenu su preuzeli sefovi. Vrijedniji su što su bolje sakriveni.

(Emica Redžić Muftić)


čekmedža, Nar.pj 1886, 24; Dizdarević 1948, 62; Reslović 1980, 124; ukrašeni sanduk za ruho i sl.

Čekmedže, Selimović 1966, 255, v. Čekmedža (Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku)

reg. sandučić s ladicom za spremanje novca i sl., drvena kasa; čekmedže

tur. çekmece ← çekmek: vući, otvarati

(spagos)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen